Dodatak: Što je istina

Danas ćemo nastaviti razgovarati u zajedništvu o sadržaju od prošlog puta. Koja je bila tema o kojoj smo prošli put razgovarali? („Spavati na pruću i lizati žuč” nije istina.) Dakle, jeste li prije mislili da je to istina? Ljudi su podsvjesno mislili da je to istina, ili u najmanju ruku, da je prilično pozitivno, nadahnjujuće i da bi moglo potaknuti ljude da budu proaktivni i da teže poboljšanju. Promatrajući iz te perspektive, ljudi su mislili da je to prilično blizu istini i prilično blizu pozitivnim stvarima. Stoga su mnogi ljudi podsvjesno vjerovali da je izreka „spavati na pruću i lizati žuč” prilično pozitivan izraz, ili u najmanju ruku, da ima pozitivne, a ne negativne konotacije, te da ima ulogu u pomaganju ljudima u životu i vladanju. Ali nakon što smo o tome razgovarali u zajedništvu, vidjeli smo da to uopće nije tako i da s tim postoje veliki problemi. Jeste li tražili druge izraze koji su slični ovom izrazu ili povezani s njim, ili koji imaju sličnu ulogu, a za koje ljudi podsvjesno misle da su prilično pozitivni ili prilično dobri, te ih raščlanili? (Ne.) Recite Mi, je li izraz „Iz jednog primjera izvući brojne zaključke” ovdje prikladan? (Da.) Treba reći da ovaj izraz ima praktičnu primjenu kada se radi o traganju za istinom i primjenjivanju istine. Prošli put smo razgovarali o „spavanju na pruću i lizanju žuči”. Koji još izrazi slične vrste postoje? Koji drugi izrazi imaju otprilike isto značenje ili mogu igrati istu ulogu? Mogli biste jednako, prema Mojem načinu raščlaniti izraze poput „spavati na pruću i lizati žuč”, međusobno razgovarati u zajedništvu o njima i zadobiti neka nova razumijevanja. Kada prozrete njihovu lažnost, odbacit ćete takve izraze i od tada krenuti putem primjene istine i težnje za istinom, u potpunosti na temelju Božjih riječi.

Nastavimo s temom o kojoj smo razgovarali u zajedništvu prethodna dva puta. Koja je to tema bila? (Što je istina.) Tako je, što je istina. Dakle, što je točno istina? (Istina je kriterij za čovjekovo vladanje, postupanje i štovanje Boga.) Čini se da ste vi ovu rečenicu zapamtili u smislu teorije i definicije. Dakle, nakon naša dva prethodna razgovora u zajedništvu, ima li sada ikakve razlike u vašoj definiciji, znanju i shvaćanju istine duboko u vašem srcu, u usporedbi s prije? (Da, ima.) U čemu je točno ta razlika? Iako kratkoročno možda nemate znanje iz praktičnog iskustva, u najmanju ruku imate neko osjetilno znanje. Recite Mi na temelju vlastitog iskustva, znanja i razumijevanja. (Prije sam znao da moram postupati u skladu s istinom Božjih riječi kad god me zadese neke stvari, ali nikada to nisam mogao provesti u djelo. Na primjer, obično sam sklon otkrivanju naglosti i, iako iz Božjih riječi znam da je pogrešno otkrivati naglost i znam Božje zahtjeve za ljude, i dalje to činim, a nikada nisam uspio pronaći korijen problema. Tek nakon što sam prošli put poslušao Božju besjedu, shvatio sam da ljudi često otkrivaju iskvarenost jer su pod kontrolom sotonskih misli, te da ja otkrivam naglost jer u meni postoji sotonska logika: „Neću napasti ako mene ne napadnu; ako me napadnu, sigurno ću uzvratiti.” Mislim da je ta izreka ispravna i da tako postupam u samoobrani. Pod utjecajem tog sotonskog razmišljanja i gledišta, nesposoban sam primijeniti istinu. Ali zapravo, iako se te sotonske stvari izvana čine ispravnima, u stvarnosti, značenja koja one prenose proturječe onome što Božje riječi zahtijevaju i pogrešna su. Samo su Božje riječi istina i samo je postupanje u skladu s Božjim riječima potpuno ispravno.) Jako dobro. Tko može nešto dodati? (Htio bih nešto dodati. I ja sam prije znao da moram tragati za istinom i primjenjivati istinu kad god me zadese neke stvari, ali i dalje sam bio pomalo zbunjen oko toga kako je primijeniti. Nakon što sam poslušao Božju besjedu, osjećam da je istina vrlo stvarna i da se odnosi na svaki aspekt života. Uzmimo neke od primjera koje je Bog spomenuo. Kinezi također nauče piti kavu nakon dolaska u zapadne zemlje. To nije problem u načinu na koji se netko ponaša, već problem u ljudskim mislima i gledištima, a to se odnosi na istinu. Također, nakon Božje raščlambe nekih uobičajenih izreka i fraza za koje ljudi misle da su ispravne, shvatio sam da bih trebao promisliti o vlastitim ponašanjima i postupcima koji se čine ispravnima, te o namjerama, mislima i gledištima koji stoje iza tih ponašanja, i o tome što točno proživljavam oslanjajući se na te stvari. Sada konkretnije znam kako tragati za istinom i primjenjivati je kad god me zadese neke stvari i to nije više tako apstraktno.) Čini se da je kroz ova dva razgovora u zajedništvu većina ljudi stekla osnovno razumijevanje o tome što je istina i o nekim temama koje se odnose na istinu, te da su iz dubine srca već počeli promišljati o tome odnose li se njihovo ponašanje i postupci na istinu, što je točno od onoga čega se pridržavaju i što čuju u svojoj vjeri u Boga istina, a što nije istina, te jesu li stvari za koje misle da su ispravne doista istina i kakav je odnos takvih stvari s istinom. Nakon promišljanja, ljudi mogu utvrditi što je točno istina, kao i precizno utvrditi koje su stvari istina, a koje nisu. Nakon što su toliko godina slušali propovijedi i toliko godina jeli i pili Božje riječi, većina ljudi je nešto zadobila i može jasno vidjeti jednu činjenicu: Božje su riječi doista istina, Božji su zahtjevi istina i sve što dolazi od Boga je istina. Ljudi koji istinski vjeruju u Boga već su od srca priznali i prihvatili tu činjenicu, ali u stvarnom životu često nesvjesno mogu reći stvari koje nemaju nikakve veze s istinom ili koje su u suprotnosti s istinom. Neki čak istinom smatraju i stvari za koje ljudi misle da su ispravne i dobre, a osobito nisu razlučili prividno uvjerljive zablude i đavolje riječi koje dolaze od Sotone, koje ne samo da su odavno prihvatili u svom srcu, već ih čak smatraju pozitivnim stvarima. Na primjer, mnoge sotonske filozofije kao što su „Oko za oko, zub za zub”, „Vratiti drugima milo za drago”, „Razboriti ljudi su dobri u samozaštiti, nastojeći samo izbjeći pogreške” i „Neću napasti ako mene ne napadnu” i tako dalje, ljudi smatraju istinom i životnim geslima, pa se čak osjećaju posebno zadovoljni sobom što se drže tih sotonskih filozofija, i tek nakon čitanja Božjih riječi shvate da te stvari od Sotone zapravo nisu istina, već prividno uvjerljive hereze i zablude koje navode ljude na pogrešan put. Odakle te stvari dolaze? Neke dolaze iz školskog obrazovanja i iz udžbenika, neke iz obiteljskog odgoja, a neke iz društvenog uvjetovanja. Ukratko, sve one dolaze iz tradicionalne kulture i potječu od Sotoninog obrazovanja. Imaju li te stvari ikakve veze s istinom? Nemaju apsolutno nikakve veze s njom. Ali ljudi ne mogu razlučiti što su te stvari zapravo te ih i dalje smatraju istinom. Je li taj problem postao previše ozbiljan? Koje su posljedice smatranja tih stvari od Sotone istinom? Mogu li se ljudi osloboditi svoje iskvarene naravi pridržavajući se tih stvari? Mogu li ljudi uspjeti proživjeti normalnu ljudskost pridržavajući se tih stvari? Mogu li ljudi živjeti u skladu sa savješću i razumom pridržavajući se tih stvari? Mogu li dostići mjerila savjesti i razuma pridržavajući se tih stvari? Mogu li ljudi zadobiti Božje odobravanje pridržavajući se tih stvari? Ne mogu učiniti ništa od toga. Budući da ne mogu učiniti ništa od toga, jesu li te stvari kojih se ljudi pridržavaju istina? Mogu li one služiti kao život čovjeka? Koje su posljedice toga što ljudi te negativne stvari – kao što su filozofije za ovozemaljsko ophođenje, strategije preživljavanja, zakoni preživljavanja, pa čak i tradicionalna kultura, za koje misle da su ispravne i dobre – smatraju istinom i da ih se pridržavaju? Čovječanstvo se tih stvari pridržava tisućama godina. Jesu li se uopće promijenili? Je li se sadašnja situacija čovječanstva uopće promijenila? Ne postaje li iskvareni ljudski rod sve opakiji i sve se više opire Bogu? Bog izražava mnoge istine svaki put kad vrši Svoje djelo i ljudi mogu vidjeti da te istine imaju autoritet i silu, pa kako je onda moguće da su ljudi još uvijek u stanju nijekati Boga i opirati Mu se? Zašto Ga još uvijek ne mogu prihvatiti i pokoriti Mu se? To je dovoljno da pokaže da je čovječanstvo preduboko iskvareno od Sotone, da je iskvareno čovječanstvo puno sotonske naravi, da osjeća odbojnost prema istini, da je mrzi i da je uopće ne prihvaća. Korijen ovog problema je u tome što su ljudska bića prihvatila previše sotonskih filozofija i previše sotonskog znanja. Duboko u svom srcu, ljudi su zadojeni svakojakim sotonskim mislima i gledištima, te su tako razvili narav odbojnosti prema istini i mržnje prema istini. Kod vrlo mnogo ljudi koji vjeruju u Boga možemo vidjeti da, iako priznaju da Božje riječi imaju autoritet i silu, oni ne prihvaćaju istinu. To jest, kada ljudi jedu i piju Božje riječi, iako ustima priznaju: „Božje su riječi istina, nema ničega iznad istine, istina je u našem srcu i težnju za istinom uzimamo kao cilj postojanja”, u stvarnom životu oni i dalje žive po poznatim sotonskim izrekama i sotonskim filozofijama, te ostavljaju Božje riječi i istinu po strani, a pridržavaju se stvari i primjenjuju stvari kao što su ljudsko teološko znanje i duhovna doktrina kao da su istina. Je li to stvarno stanje većine ljudi koji vjeruju u Boga? (Da.) Ako se i dalje nastavite pridržavati ovog načina i na temelju Božjih riječi ne raščlanite i ne razumijete te duboko ukorijenjene stvari iz sotonske tradicionalne kulture, i ako ih ne možete razlučiti u korijenu ni steći temeljito razumijevanje o njima, niti ih napustiti, kakav će biti rezultat? Jedan je rezultat izvjestan, a to je da ljudi vjeruju u Boga mnogo godina, a ipak ne znaju što je istina ni kojim putem ići, i na kraju su svima puna usta duhovnih doktrina i teoloških teorija, i sve što kažu zvuči lijepo i sve je to doktrina koja je u skladu s istinom. Ali zapravo, ti su ljudi arhetipovi licemjernih farizeja u smislu onoga što primjenjuju i proživljavaju. Koje su posljedice toga? Nedvojbeno, oni su osuđeni od Boga i prokleti od Njega. Oni koji vjeruju u Boga, ali ne prihvaćaju istinu, jesu farizeji i nikada ne mogu zadobiti Božje odobravanje.

Na primjer, po pitanju odgoja djece, neki očevi vide da su im djeca neposlušna i da ne izvršavaju svoje prave obaveze, pa kažu: „Stari su bili u pravu kad su rekli: ‚Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja.’” Takvi očevi ne pristupaju toj stvari na temelju Božjih riječi. U srcu imaju samo riječi ljudi, a ne riječi Božje. Dakle, imaju li oni istina-stvarnost? Ne, nemaju. Iako vjeruju u Boga i razumiju neke istine, te bi trebali znati da moraju koristiti istinu kako bi odgajali svoju djecu i ispunili svoje očinske odgovornosti, oni ne postupaju na taj način. Kad vide da im djeca idu pogrešnim putem, uzdahnu i kažu: „Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja.” Kakav je to izraz? Čija je to poznata izreka? (Sotonina poznata izreka.) Je li Bog ikada izgovorio taj izraz? (Ne.) Pa odakle taj izraz dolazi? (Od Sotone.) Dolazi od Sotone, iz ovog svijeta. Ljudi toliko „teže” istini, toliko „vole” istinu i toliko „uzvisuju” istinu, pa zašto onda izgovaraju takve sotonske izraze kad ih zadese takve stvari? Čak osjećaju da je to pravedno i dostojanstveno reći. Kažu: „Pogledaj koliko strahopoštovanja i poštovanja imam za istinu i za Boga. Prirodno mi dođe da kažem ‚Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja’ – kakva je to velika istina! Bih li mogao reći taj izraz da ne vjerujem u Boga?” Nije li to predstavljanje tog izraza kao istine? (Da.) Dakle, je li taj izraz istina? (Ne.) Kakav je to izraz „Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja”? U čemu je pogrešan? Značenje ovog izraza je da ako su djeca neposlušna ili nezrela, to je očeva odgovornost, što će reći da ih roditelji nisu dobro odgojili. Ali je li to doista tako? (Ne.) Neki se roditelji ponašaju ispravno, a ipak su im sinovi huligani, a kćeri prostitutke. Čovjek u ulozi oca se toliko naljuti i kaže: „Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja. Razmazio sam ih!” Je li ispravno to reći ili ne? (Ne, pogrešno je.) U čemu je pogrešno? Ako možeš razumjeti što je pogrešno u ovom izrazu, to dokazuje da razumiješ istinu i da razumiješ što je pogrešno u problemu koji leži u tom izrazu. Ako ne razumiješ istinu u ovoj stvari, onda ne možeš jasno objasniti tu stvar. Sada kad ste poslušali objašnjenje i definiciju istine, možete osjetiti i reći: „Ovaj izraz je pogrešan, ovo je svjetovni izraz. Mi koji vjerujemo u Boga ne govorimo takve stvari.” Ti si samo promijenio način na koji govoriš o toj stvari. To ne znači da razumiješ istinu – zapravo, ne znaš što je pogrešno u izrazu „Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja.” Kad se suočiš sa stvarima poput ove, što bi trebao reći što je u skladu s istinom? Kako bi trebao postupati u skladu s istina-načelima? Prvo porazgovarajmo o tome kako ispravno razumjeti i objasniti takve stvari. Što Bog kaže o tome? Imaju li Božje riječi nešto konkretno za reći o takvim stvarima? Bog je izrazio toliko istina, sve kako bi ih ljudi prihvatili i učinili svojim životom. Dakle, kad odgajaju svoju djecu, ne bi li ljudi trebali koristiti Božje riječi da ih podučavaju? Božje su riječi upućene cijelom čovječanstvu. Bilo da si odrasla osoba ili dijete, muškarac ili žena, star ili mlad, svatko bi trebao prihvatiti Božje riječi. Samo su Božje riječi istina i mogu postati život ljudi. Samo Božje riječi mogu voditi ljude na ispravan put u životu. Ljudi koji vjeruju u Boga trebali bi moći steći temeljito razumijevanje o ovoj stvari. Kako objašnjavate izraz „Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja”? (Put kojim osoba ide određen je njezinom priroda-biti. Osim toga, kazna kojoj će biti podvrgnuta ili blagoslovi koje će primiti u ovom životu povezani su s njezinim prethodnim životom. Stoga, izjava „Ako djeca ne slijede ispravan put, to je zato što ih roditelji nisu dobro odgojili” nije održiva i potpuno niječe činjenicu da Bog ima suverenost nad sudbinom čovječanstva.) Prema onome što ti kažeš, ima li to što djeca ne slijede ispravan put ikakve veze s Božjom suverenošću? Bog dopušta ljudima da sami biraju i da izaberu ispravan put. Međutim, ljudi imaju sotonsku prirodu i svi sami biraju, i svi biraju put koji im se sviđa, te nisu voljni pokoriti se Božjoj suverenosti. Ako je ono što ti kažeš u skladu s istinom, onda bi to trebao jasno objasniti kako bi ljudi u to bili uvjereni.

U nastavku ćemo razgovarati u zajedništvu o izrazu „Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja.” Prvo što treba razjasniti jest da je pogrešno reći: „Neuspjeh djece da slijede ispravan put ima veze s njihovim roditeljima.” Tko god da je u pitanju, ako je određena vrsta osobe, ići će određenim putem. Nije li to sigurno? (Da.) Put kojim osoba ide određuje što ona jest. Put kojim ide i vrsta osobe kakva postaje ovise o njoj. To su stvari koje su predodređene, urođene i imaju veze s prirodom osobe. Pa kakva je onda korist od roditeljskog odgoja? Može li on upravljati čovjekovom prirodom? (Ne.) Roditeljski odgoj ne može upravljati ljudskom prirodom i ne može riješiti problem toga kojim putem osoba ide. Koji je jedini odgoj koji roditelji mogu pružiti? Neka jednostavna ponašanja u svakodnevnom životu njihove djece, neke prilično površne misli i pravila vladanja – to su stvari koje imaju neke veze s roditeljima. Prije nego što im djeca postanu punoljetna, roditelji bi trebali ispuniti svoju dužnu odgovornost, a to je odgajati svoju djecu da slijede ispravan put, da marljivo uče i da se trude kako bi se mogli uzdići iznad ostalih nakon što odrastu, da ne čine loše stvari ili da ne postanu loši ljudi. Roditelji bi također trebali regulirati ponašanje svoje djece, učiti ih da budu pristojni i da pozdravljaju starije kad god ih vide, te ih učiti drugim stvarima vezanim uz ponašanje – to je odgovornost koju bi roditelji trebali ispuniti. Briga o životu djeteta i poučavanje nekim osnovnim pravilima vladanja – na to se svodi roditeljski utjecaj. Što se tiče osobnosti njihovog djeteta, roditelji je ne mogu oblikovati. Neki su roditelji opušteni i sve rade polako, dok su im djeca vrlo nestrpljiva i ne mogu mirovati ni na trenutak. Odlaze sami zarađivati za život kad imaju 14 ili 15 godina, o svemu sami odlučuju, ne trebaju im roditelji i vrlo su neovisni. Jesu li ih to naučili roditelji? Ne. Stoga, osobnost, narav, pa čak i bit osobe, kao i put koji odabere u budućnosti, nemaju uopće nikakve veze s njezinim roditeljima. Ima onih koji to opovrgavaju govoreći: „Pa kako to može nemati nikakve veze s njima? Neki ljudi potječu iz učene obitelji ili obitelji s generacijama stručnosti u određenom zanimanju. Na primjer, jedna generacija uči slikarstvo, sljedeća generacija također uči slikarstvo, a tako i sljedeća. To potvrđuje ispravnost izraza ‚Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja.’” Je li ispravno ili pogrešno to reći? (Pogrešno je.) Pogrešno je i netočno koristiti ovaj primjer za ilustraciju ovog problema, jer su to dvije različite stvari. Utjecaj obitelji s generacijama stručnosti proteže se samo na jedan aspekt stručnosti, i može biti da to obiteljsko okruženje rezultira time da svi uče istu stvar. Na površini, dijete također bira tu istu stvar, ali u korijenu svega toga je Božje predodređenje. Kako se osoba reinkarnirala u tu obitelj? Nije li i to nešto nad čime Bog ima suverenost? Roditelji su odgovorni samo za odgoj svoje djece do punoljetnosti. Roditelji utječu na djecu samo u smislu njihovog vanjskog ponašanja i životnih navika. Ali kad odrastu, ciljevi kojima teže u životu i njihova sudbina u životu nemaju uopće nikakve veze s njihovim roditeljima. Neki su roditelji samo obični poljoprivrednici koji žive u skladu sa svojim položajem, ali njihova djeca mogu postati dužnosnici i činiti velike stvari. Zatim, tu su djeca čiji su roditelji odvjetnik i liječnik, oboje sposobni, a ipak su djeca propalice koje ne mogu dobiti posao kamo god da idu. Jesu li ih roditelji naučili da budu takvi? Kad je otac odvjetnik, je li vjerojatno de će štedjeti na odgoju i utjecaju na svoju djecu? Nipošto ne. Nijedan otac ne kaže: „Bio sam tako uspješan u životu, nadam se da moja djeca u budućnosti neće biti tako uspješna kao ja, to bi bilo previše naporno. Dovoljno je da u budućnosti budu samo pastiri.” On će sigurno odgajati svoju djecu da uče od njega i da u budućnosti budu poput njega. Što će se dogoditi s njegovom djecom nakon što ih završi odgajati? Djeca će postati ono što im je suđeno da postanu, a njihove će sudbine biti onakve kakve im je suđeno da budu, i to nitko ne može promijeniti. Koju činjenicu ovdje uočavate? Put kojim dijete ide nema uopće nikakve veze s njegovim roditeljima. Neki roditelji vjeruju u Boga i odgajaju svoju djecu da vjeruju u Boga, ali što god rekli, njihova djeca ne vjeruju i roditelji tu ne mogu ništa učiniti. Neki roditelji ne vjeruju u Boga, dok njihova djeca vjeruju u Boga. Jednom kad njihova djeca počnu vjerovati u Boga, slijede Ga, daju se za Njega, u stanju su prihvatiti istinu i zadobiti Božje odobravanje, te se njihova sudbina tako mijenja. Je li to rezultat roditeljskog odgoja? Nimalo, to ima veze s Božjim predodređenjem i odabirom. Postoji problem s izrazom „Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja.” Iako roditelji imaju odgovornost odgajati svoju djecu, sudbinu djeteta ne određuju roditelji, već djetetova priroda. Može li odgoj riješiti problem djetetove prirode? Ne može ga riješiti uopće. Put kojim osoba ide u životu ne određuju njezini roditelji, već ga je Bog predodredio. Kaže se: „Čovjekovu sudbinu određuje Nebo”, a ta je izreka sažetak ljudskog iskustva. Prije nego što osoba postane punoljetna, ne možeš reći kojim će putem ići. Jednom kad postane odrasla, i ima mišljenje i može promišljati o problemima, izabrat će što će raditi u široj zajednici. Neki ljudi kažu da žele biti visoki dužnosnici, drugi kažu da žele biti odvjetnici, a treći pak kažu da žele biti pisci. Svatko ima svoje izbore i svoje ideje. Nitko ne kaže: „Samo ću čekati da me roditelji odgoje. Postat ću ono što me roditelji odgoje da postanem.” Nitko nije toliko blesav. Nakon punoljetnosti, ideje ljudi počinju se buditi i postupno sazrijevati, te tako put i ciljevi pred njima postaju sve jasniji. U to vrijeme, malo po malo izlazi na vidjelo kakva su vrsta osobe i kojoj skupini pripadaju. Od tog trenutka nadalje, osobnost svake osobe postupno postaje jasno definirana, kao i njezina narav, te put kojim teži, njezin smjer u životu i skupina kojoj pripada. Na čemu se sve to temelji? U konačnici, to je ono što je Bog predodredio – nema nikakve veze s roditeljima. Vidite li to sada jasno? Dakle, koje stvari imaju ikakve veze s roditeljima? Izgled, visina, geni i neke obiteljske bolesti imaju malu vezu s roditeljima. Zašto kažem malu? Jer to nije tako u 100% slučajeva. U nekim obiteljima, svaka je generacija pogođena nekom bolešću, ali onda se jedno dijete rodi bez nje. Kako to može biti? Ima onih koji kažu: „To je zato što to dijete ima dobru osobnost.” To je mišljenje ljudi, ali odakle ta stvar potječe? (Od Božjeg predodređenja.) Upravo je tako. Dakle, je li izraz „Hraniti, a ne podučavati, očeva je krivnja” zapravo ispravan ili pogrešan? (Pogrešan je.) Sada vam je to jasno, zar ne? Ne može uspjeti ako ne znate kako razlučiti. Bez istine, ne možete jasno vidjeti nijednu stvar.

U svakodnevnom životu, svaka osoba u svom umu ima podosta ovih prividno uvjerljivih gledišta od Sotone. Ona ostaju pohranjena i uskladištena unutra, i otkrivaju se kad god se nešto dogodi. Neki ljudi kažu: „Dobar čovjek se ne bori sa ženama. Pogledaj kako sam plemenit. Ja sam muževan, snažan muškarac, dok si ti nježna i krhka žena, pa se neću boriti s tobom.” Čime oni smatraju ovaj izraz? (Istinom.) Smatraju ga istinom i načelom za primjenu istine. Ima i ljudi koji vide nekoga s doista lijepim crtama lica tko izgleda kao čestit gospodin, ali tko je potuljen i uvijek se pretvara, i tko je posebno prijetvoran i podmukao u ophođenju s drugima, i mnogi ga ljudi ne mogu prozrijeti, pa kažu: „Vjerujem u Boga samo kako bih se vladao kao ispravna i dobrodušna osoba, i bio prijateljski nastrojen prema drugima, a ne neprijateljski. Kao što izreka kaže: ‚Bolje biti pravi zlikovac nego lažni gospodin.’ Neke Božje riječi također imaju to značenje.” Što mislite o onome što ti ljudi govore? „Bolje biti pravi zlikovac nego lažni gospodin.” Vidiš, čim se ljudima nešto dogodi, sve te uobičajene izreke, poslovice i fraze koje su u njima izađu i odjednom se izliju, a nema ni riječi istine. Na kraju, ti ljudi čak kažu: „Hvala Bogu što me prosvjetljuje.” Je li izreka „Bolje biti pravi zlikovac nego lažni gospodin” ispravna ili pogrešna? (Pogrešna je.) Svi znate da je pogrešna, ali što je u njoj pogrešno? Ono što je pogrešno kod lažnih gospodina jest to što su lažni. Nitko ne želi biti lažni gospodin, žele biti pravi zlikovci. Što je to kod pravih zlikovaca što ljudi odobravaju? Samo zato što su iskreni, oni dobivaju svačije odobravanje, iako su zlikovci. Dakle, što vi želite biti, pravi zlikovac ili lažni gospodin? (Nijedno.) Zašto ne biste bili te dvije vrste ljudi? (Nijedna od njih nije u skladu s istinom, u Božjim riječima se ništa o tome ne govori.) Možete li pronaći relevantan temelj za tvrdnju da Bog nije rekao ljudima da budu lažni gospodini ili pravi zlikovci? (Bog želi da ljudi budu pošteni.) Bog želi da ljudi budu pošteni. Koja je, onda, razlika između poštenih ljudi i pravih zlikovaca? Riječ „zlikovci” nije dobra, ali oni su prilično iskreni. Zašto pravi zlikovci nisu dobri? Možete li jasno objasniti? Na čemu se temelji tvrdnja da ni pravi zlikovci ni lažni gospodini nisu dobri ljudi? Što su zlikovci? Koja se riječ obično povezuje sa zlikovcima? (Prezira vrijedan.) Tako je. Kako se taj izraz „rezira vrijedan” opisuje i definira u Božjim riječima? Je li u Božjim riječima „prezira vrijedan” definiran kao dobra ili loša riječ? (Loša riječ.) Loša riječ, ona koju Bog osuđuje. Ljudi s prezira vrijednim postupcima i gledištima su zlikovci. Kako se još definira narav i bit zlikovca? Sebičan, zar ne? (Da.) Ta vrsta osobe je sebična i prezira vrijedna. Čak i ako je ono što otkriva iskreno i njezina prava ćud, ona je i dalje uvelike zlikovac. Lažni gospodin je prijetvoran i opak, i uvijek se pretvara i daje drugima lažan dojam, dopuštajući drugima da vide njegovu svijetlu, sjajnu i prijateljsku stranu. Svoju pravu narav, mišljenja i gledišta prikriva kako ih nitko ne bi mogao vidjeti ni shvatiti. Kakvu narav takvi ljudi imaju? (Prijetvornu i opaku.) Oni su jednostavno opaki ljudi. Dakle, ni zlikovci ni gospodini nisu dobri ljudi. Jedan je loš iznutra, a drugi izvana. Njihove su naravi zapravo iste – obojica su izuzetno opaki, sebični i prijetvorni. Teže li ove dvije vrste izuzetno opakih i prijetvornih ljudi tome da budu pošteni? (Ne.) Zato, bez obzira koja od ove dvije vrste ljudi postaneš, ti nisi dobra ili poštena osoba kakvu Bog zahtijeva. Ti si osoba koje se Bog gnuša i nisi osoba kakvom Bog zahtijeva da budeš. Zato Mi recite, je li izraz „Bolje biti pravi zlikovac nego lažni gospodin” istina? (Ne.) Gledajući s tog stajališta, ovaj izraz nije istina. Mnogi ljudi, s ciljem da napadnu i osude lažne gospodine kako bi se mogli predstaviti kao dobri ljudi, kažu: „Bolje biti pravi zlikovac nego lažni gospodin”, kao da ih „zloća” tih zlikovaca čini posebno pravednima i iskrenima, poput neke sile pravde. Kako ti, kao zlikovac, možeš tvrditi da si pravedan? Ti si onaj koji zaslužuje biti osuđen.

U svačijem umu postoji podosta izraza i stvari ove vrste, pa stoga brojni ljudi zastupaju takvo gledište. Bilo da se radi o tradicionalnoj kulturi, narodnim poslovicama, obiteljskim geslima, obiteljskim pravilima ili pravnom sustavu neke zemlje, ljudi često koriste te stvari koje dugo vremena i naširoko kolaju društvom, i koje su čak dugo proglašavane i promicane kao pozitivne stvari u društvu i među ljudima, kako bi odgajali generaciju za generacijom. Neki se izrazi duboko u srcu ljudi smatraju načelima primjene i načelima ljudskog postojanja. Neki od njih su izrazi koji prenose gledište s kojim se ljudi samo slažu, ali ga ne žele nužno provesti. Bez obzira na to želiš li ih provesti ili ne, duboko u svom srcu, ti zapravo uzimaš te izraze kao načela primjene za svoje vladanje. Ukratko, te su stvari velika zapreka vjerovanju ljudi u Boga i težnji za istinom. One ljudima samo štete, a ne koriste. Na primjer, tema o kojoj moderni ljudi često govore je: „Život je dragocjen, ljubav još više. No, radi slobode, odrekao bih se obojega.” Ovaj izraz je poznata izreka koju zagovaraju i štuju ljudi na Istoku i Zapadu koji imaju uzvišene ideale i koji teže slobodi te se žele riješiti tradicionalnog feudalnog sustava. Što je ovdje u fokusu ljudske težnje? Je li to život? Ili ljubav? (Ne, to je sloboda.) Tako je, to je sloboda. Dakle, je li ovaj izraz istina? Značenje ovog izraza je da se radi težnje za slobodom život može odbaciti, a i ljubavi se može odreći – to jest, osoba koju volite također se može napustiti – kako bi se potrčalo prema toj predivnoj slobodi. Kako ta sloboda izgleda svjetovnim ljudima? Kako objasniti tu stvar koju oni smatraju slobodom? Proboj kroz tradiciju je vrsta slobode, proboj kroz stare običaje je vrsta slobode, a proboj kroz feudalnu monarhiju je također vrsta slobode. Što još? (Ne biti pod kontrolom nekog političkog režima.) Drugo je ne biti pod kontrolom moći ili politike. Oni teže takvoj vrsti slobode. Dakle, je li sloboda o kojoj govore istinska sloboda? (Ne.) Ima li sličnosti sa slobodom o kojoj govore ljudi koji vjeruju u Boga? (Ne.) Neki ljudi koji vjeruju u Boga možda također imaju ovo gledište u svom srcu: „Vjerovati u Boga je divno, to te oslobađa i rasterećuje. Ne moraš slijediti nikakve običaje ili tradicionalne formalnosti, ne moraš se brinuti o organiziranju ili pohađanju vjenčanja i sprovoda, odričeš se svih svjetovnih stvari. Doista si tako slobodan!” Je li to tako? (Ne.) Dakle, što je točno sloboda? Jeste li vi sada slobodni? (Pomalo.) Pa kako ste vi stekli to malo slobode? Što ta sloboda znači? (Razumijevanje istine i probijanje kroz Sotonin mračni utjecaj.) Nakon probijanja kroz Sotonin mračni utjecaj, osjećate malo oslobođenja i određeni stupanj slobode. Međutim, da Ja to nisam raščlanio, vi biste mislili da ste doista slobodni, dok zapravo niste. Istinska sloboda nije vrsta slobode i oslobođenja tijela u prostornom i materijalnom smislu kakvom je ljudi smatraju. Umjesto toga, istinska sloboda je u tome da, jednom kad ljudi razumiju istinu, u svom srcu imaju ispravna gledišta o raznim ljudima, događajima, stvarima i svijetu, i mogu težiti ispravnim ciljevima i smjeru u životu, a kada ljudi nisu podložni ograničenjima Sotoninog utjecaja i sotonskih ideja i gledišta, njihovo je srce oslobođeno – to je istinska sloboda.

Postoji jedna mlada osoba, nevjernik, koja misli da voli slobodu, da leti posvuda poput ptice i živi nesputanim životom, pa prezire ta zastarjela pravila i izreke u svojoj obitelji. Često govori svojim prijateljima: „Iako sam rođen u izrazito tradicionalnoj obitelji, i to vrlo velikoj, s mnoštvom pravila i tradicija, koja čak i sada još uvijek ima svetište predaka sa spomen-pločama poredanim unutra za svaku sljedeću generaciju, ja sam se probio kroz te tradicije i nisam pod utjecajem tih obiteljskih pravila, obiteljskih običaja i općih običaja. Zar ne vidite da sam ja izrazito netradicionalan?” Njegovi prijatelji kažu: „Primijetili smo da si izrazito netradicionalan.” Kako su to primijetili? Ima pirsing na jeziku, alkicu u nosu, četiri ili pet pirsinga na oba uha, pirsing na pupku i tetovažu zmije na ruci. Kinezi smatraju zmije zloslutnima, ali on je inzistirao da mu se jedna istetovira na tijelu i ljudi se uplaše kad je vide. To je netradicionalno, zar ne? (Da.) Vrlo je netradicionalno, a štoviše, on govori u maniru avangardne osobe. Svatko tko ga vidi kaže: „Ovaj je tip sjajan! Netradicionalan je, uistinu netradicionalan!” On vjeruje da svoju netradicionalnost ne može izraziti samo na te načine, već to mora učiniti malo opipljivijim i omogućiti ljudima da lakše uoče znakove njegove netradicionalnosti. Vidi da drugi uglavnom imaju djevojke žute puti, Kineskinje, pa si namjerno nađe stranu djevojku, bjelkinju, kako bi svi bili još uvjereniji da je on doista netradicionalan. Nakon toga, u svakoj situaciji oponaša svoju djevojku, radeći sve što mu djevojka kaže, kako god ona to od njega zatraži. Kad mu dođe rođendan, djevojka mu kupi tajanstveni dar zapakiran u veliku kutiju, a on oduševljeno počne odmatati dar. Nakon što je skinuo sve slojeve omota, unutra ugleda zeleni šešir. Svi Kinezi znaju aluziju na „zelene šešire”, zar ne? To je zasigurno vrlo tradicionalna stvar. Čim ga ugleda, naljuti se i kaže: „Kakav je ovo dar? Kome si ti kupila ovaj dar?” Njegova je djevojka mislila da će biti sretan – kako to da se toliko ljuti zbog toga? Ne može se sjetiti zašto i ne može to shvatiti, pa kaže: „Ovaj zeleni šešir nije bilo lako pronaći. Jamčim da će ti dobro stajati.” On kaže: „Znaš li ti što ovaj šešir predstavlja?” Djevojka kaže: „Nije li to samo šešir? Zeleni šeširi jednostavno lijepo izgledaju.” I inzistira da ga on proba. On ga ne želi staviti ni pod koju cijenu. Znaju li zapadnjaci za aluziju na „zelene šešire”? (Ne.) Pa ne bi li tu stvar trebalo jasno objasniti i razotkriti? Nitko od vas ne može na to odgovoriti – zašto se ne usudite to jasno objasniti? To i nije neka velika stvar, zar ne? Vi ste baš poput ovog momka – mašete zastavom netradicionalnosti, napuštanja tradicije i odbacivanja predodžbi sotonske tradicionalne kulture kako biste težili istini i slobodi, a ipak ste duboko zapetljani u taj zeleni šešir. Djevojka tog mladića traži od njega da ga stavi, a on to ne želi ni pod koju cijenu i na kraju kaže: „Ti inzistiraš da ga stavim. Ako ga stavim, morat ću trpjeti poniženje od drugih!” U tome leži srž problema – to je tradicija. Ta se tradicija ne tiče boje nečega ili vrste stvari, već se tiče simbola i gledišta koje ta stvar izaziva u ljudima. Što točno ta stvar – zeleni šešir – simbolizira? Što ona predstavlja? Ljudi šešire te boje etiketiraju kao loše, pa odbacuju šešire te boje. Zašto ih ljudi odbacuju? Zašto ne mogu prihvatiti takvu stvar? Zato što u njima postoji neka vrsta tradicionalnog razmišljanja. To tradicionalno razmišljanje samo po sebi nije istina; ono je poput materijalne stvari, ali ovo društvo i ova rasa ljudi neprimjetno su ga pretvorili u nešto negativno. Na primjer, ljudi bijelu boju pretvaraju u simbol svetosti, crnu u simbol tame i opačine, a crvenu u simbol svečanosti, krvi i strasti. U prošlosti su Kinezi nosili crvenu odjeću kad su se vjenčavali, vjerujući da je to svečano. Kad se zapadnjaci vjenčavaju, nose bijelu odjeću koja je lijepa i čista i simbolizira svetost. Razumijevanje braka u te dvije kulture je različito. U jednoj ga predstavlja crvena, a u drugoj bijela boja. Obje te boje predstavljaju stav blagoslova prema braku. Različite etničke skupine i rase koriste iste stvari u različite svrhe i tako nastaju njihove kulturne pozadine. Nakon što te kulturne pozadine nastanu, s njima se stvaraju i kulturne tradicije. Na taj način, različita društva i različite rase razvijaju različite običaje, a takvi običaji utječu na ljude tih rasa. Tako su Kinezi pod utjecajem te aluzije na zelene šešire. Kakav je rezultat toga što im je to usađeno? Muškarci ne mogu nositi zelene šešire, a ni žene ih ne nose. Vidiš li ijednu ženu da ih nosi? Zapravo, ova je kulturna tradicija usmjerena samo na muškarce, što znači da je nošenje zelenog šešira loš znak za muškarce i nije povezano sa ženama. Međutim, jednom kad ta kulturna tradicija nastane, u kojem god se kontekstu pojavi, ona kod svake osobe te rase stvara neku vrstu predrasude prema toj stvari. Nakon što se takva predrasuda pojavi, ta se stvar nesvjesno mijenja iz vrlo nedužne, materijalne stvari u negativnu stvar. U stvarnosti, ona je nedužna i nema nikakvih pozitivnih ili negativnih atributa. To je samo materijalna stvar, boja i predmet s oblikom. Međutim, nakon što je na taj način protumačena i pod utjecajem tradicionalne kulture, kakav postaje konačni rezultat? (Negativan.) Postaje negativan. Nakon što postane negativan, ljudi se ne mogu ispravno odnositi prema toj stvari niti je koristiti. Razmislite o tome – na kineskom tržištu postoje šeširi raznih boja, poput crvenih, ružičastih, žutih i tako dalje, ali nema zelenih. Ljudi su sputani i pod utjecajem tog tradicionalnog razmišljanja. To je učinak koji jedna određena stvar tradicionalne kulture ima na ljude.

Iako neki ljudi dođu u inozemstvo i dođu u doticaj s nekim kulturama, tradicijama, pravilima i takvim materijalnim stvarima kao što su osnovne životne potrepštine u Europi i drugim azijskim zemljama, te se upoznaju s nekim zakonima i općim znanjem drugih zemalja, teško se osloboditi tradicija vlastite zemlje. Iako si napustio svoju domovinu i prihvatio svakodnevne aspekte života u drugoj zemlji, pa čak i njezine zakone i sustave, ti ne znaš o čemu razmišljaš svaki dan, niti kako se suočavaš s problemima kad te nešto snađe, niti koje je tvoje gledište i perspektiva koju usvajaš. Neki ljudi misle: „Ja sam na Zapadu, pa jesam li ja zapadnjak?” ili „Ja sam u Japanu, pa jesam li ja Japanac?” Je li to tako? (Ne.) Japanci kažu: „Najviše volimo jesti sushi i udon rezance. Zar nas to ne čini plemenitima?” Južnokorejci kažu: „Mi volimo jesti rižu i kimchi. Nije li naša velika južnokorejska nacija plemenita? Vi Kinezi kažete da je vaša kultura drevna i tisućama godina starija od naše, ali iskazujete li vi dužno poštovanje prema svojim starijima kao što to mi činimo? Jeste li vi tradicionalni kao mi? Imate li vi toliko pravila kao mi? Vi danas ne govorite o tim stvarima, vi ste zaostali; mi smo istinski tradicionalan narod, a naša je kultura istinska kultura!” Oni misle da je njihova tradicionalna kultura uzvišena, a zatim se natječu da proglase mnoge stvari Svjetskom baštinom. Čemu sve to natjecanje? Svaka zemlja, svaka rasa, pa čak i svaka mala etnička skupina vjeruje da su stvari, pravila, tradicije, običaji i konvencije koje su ostavili njihovi preci dobri i pozitivni i da ih ljudska rasa može širiti. Ne podrazumijeva li ta njihova ideja i gledište da su to istine, da su to dobre i pozitivne stvari i da bi ih ova ljudska rasa trebala prenositi dalje? Dakle, dolaze li te stvari koje se prenose u sukob sa slobodom? Upravo sam naveo primjer mladića koji se oslobodio okova svoje obitelji, prekriven je pirsinzima i alkicama i ima tetovaže po cijelom tijelu, pa čak ima i stranu djevojku. Što se tiče njegova vanjskog izgleda i tijela, on se naizgled ne pridržava obiteljskih pravila i odbacio je tradiciju. U smislu formalnosti i u svom ponašanju, pa čak i u smislu svoje subjektivne volje, on je odbacio takve stvari kao što su obitelj, tradicija i običaji. Ali rođendanski dar ga razotkriva, raskrinkavajući i osuđujući njegovo uvjerenje da je „vrlo netradicionalan”. Pa je li ta osoba zapravo tradicionalna ili ne? (On je tradicionalan.) Je li biti tradicionalan dobro ili loše? (Loše.) Zato, bez obzira na to smatraš li se ti tradicionalnim ili netradicionalnim, i bez obzira na tvoju rasu – bila to takozvana plemenita rasa ili obična rasa – tvoje su unutarnje misli sputane. Bez obzira na to koliko ti težiš slobodi i štuješ je, bez obzira na to koliko su velike tvoja odlučnost, želja i ambicija da se oslobodiš sila tradicije i tradicionalnih obiteljskih konvencija, ili koliko su nadahnjujući i moćni tvoji stvarni postupci, ako ne razumiješ istinu, možeš se samo vrtjeti i okretati usred učenja i zabluda koje ti Sotona usađuje, nesposoban da se izvučeš. Neki su ljudi pod utjecajem tradicionalne kulture, neki su pod utjecajem ideološkog obrazovanja, drugi su pod utjecajem položaja i statusa, a treći su pod utjecajem nekakvog ideološkog sustava. Uzmimo za primjer ljude koji se bave politikom, poput skupine ljudi koja je zagovarala komunizam. Počeli su kao skupina proletera, prihvatili komunistički manifest i teorije, raskinuli s tradicijom, raskinuli s feudalnom monarhijom, raskinuli s nekim starim običajima, a zatim prihvatili marksizam-lenjinizam i komunizam. Nakon što su prihvatili te stvari, jesu li bili slobodni ili su cijelo vrijeme bili sputani? (Bili su sputani cijelo vrijeme.) Mislili su da će prelaskom sa stare na novu stvar steći slobodu. Nije li ta ideja pogrešna? (Da.) Pogrešna je. Ljudi se mogu okrenuti od stare stvari bilo kojoj novoj stvari, ali sve dok to nije istina, zauvijek će biti zarobljeni u Sotoninoj mreži – to nije istinska sloboda. Neki se ljudi posvećuju komunizmu ili određenom cilju, neki se posvećuju zakletvi, dok se drugi posvećuju teoriji, a treći se još uvijek pridržavaju izreka kao što su „Za prijatelja bih i ruku u vatru stavio” ili „Odan podanik ne može služiti dvojici kraljeva” ili „Kad je nacija u nevolji, svatko ima odgovornost dati svoj doprinos.” Pripadaju li one tradicionalnoj kulturi? (Da.) Na površini, te se stvari mogu činiti kao neke vrlo pozitivne, vrlo ispravne i posebno uzvišene i plemenite stvari među ljudima, ali zapravo, iz druge perspektive i koristeći drugačija sredstva, one vežu ljudske duše, sputavaju ljude i sprječavaju ih da postignu istinsku slobodu. Međutim, prije nego što ljudi shvate istinu, mogu se samo osjećati izgubljeno i tako prihvatiti te stvari, koje se među ljudima smatraju relativno pozitivnima, kao svoj način postojanja. Stoga ljudi prirodno prihvaćaju te takozvane tradicionalne kulture – te stvari za koje ljudi misle da su prilično dobre na svijetu. Nakon što ih prihvate, ljudi osjećaju da žive s osloncem, sa samopouzdanjem i s motivacijom. Na primjer, neki su ljudi prihvatili položaj koji ovo društvo i ova ljudska rasa daju znanju i diplomama. Koji je to položaj? (Znanje može promijeniti tvoju sudbinu.) (Druga su zanimanja mala, knjige ih sve nadmašuju.) Duboko u svom srcu, ljudi se slažu s tim stvarima, a također ih prihvaćaju i odobravaju. Istovremeno dok ih prihvaćaju i odobravaju, što se duže ljudi bore protiv nedaća u ovom društvu, to više cijene te stvari. Zašto je to tako? Svi se ljudi u životu oslanjaju na znanje. Bez znanja i tih diploma, osjećaš se nesposobnim stati na svoje noge u društvu. Drugi će te zlostavljati i diskriminirati, pa ti očajnički juriš za tim stvarima. Što su tvoje diplome više, to je tvoj status u društvu ili među tvojom rasom ili zajednicom viši, a divljenje ljudi prema tebi, ophođenje prema tebi i razne druge stvari bit će veće i bolje. U nekom smislu, diplome osobe počele su određivati njezin društveni status.

U prošlosti je skupina od sedam ili osam sveučilišnih profesora otišla u Peking na daljnje studije. U to doba, usluge organiziranog prijevoza ili prijevoza s vozačem možda još nisu bile dostupne, pa su po dolasku u Peking morali ići autobusom. Zapravo, profesora poput njih bilo je posvuda u Pekingu. Nisu smatrani ničim posebnim, samo običnim ljudima. Ali oni sami to nisu znali i u tome je ležala ozbiljnost problema – ovaj se događaj zbio na temelju tog problema. Što se dogodilo? Ta je skupina profesora čekala autobus na autobusnoj stanici. Dok su čekali, okupljalo se sve više i više ljudi, a kako je gužva rasla, svi su postajali nervozni. Zatim, kad je autobus stigao, svi su nagrnuli u njega ne čekajući da putnici unutra izađu, gurajući se i laktašeći jedni druge i stvarajući veliku buku. Bio je to vrlo kaotičan prizor. Ti su profesori razmislili o tome i rekli: „Očito našim sugrađanima u Pekingu nije lako, svakodnevno se voze autobusom na posao i s posla. Kao intelektualci visoke razine, trebali bismo biti obzirni prema okolnostima ljudi. Budući da smo intelektualci visoke razine, ne možemo se nadmetati s običnim ljudima. Moramo pokazati duh nesebičnosti tako što ćemo ih pustiti da prvi uđu u ovaj autobus, pa se nemojmo mi gurati.” Svi su se složili s tim i odlučili pričekati sljedeći autobus. Ali kako se ispostavilo, kad je stigao sljedeći autobus, bilo je jednako mnogo ljudi i još jednom su se nagurali u njega u neurednoj gomili. Profesori su ostali zapanjeni. Gledali su kako se autobus puni i odlazi, i još jednom se nisu uspjeli ugurati. Ponovno su raspravljali o tome i rekli: „Ne žuri nam se. Mi smo ipak intelektualci visoke razine, ne možemo se boriti s običnim ljudima da uđemo u autobuse. Polako ćemo, možda neće biti toliko ljudi koji čekaju sljedeći autobus.” Dok su čekali treći autobus, ti su profesori postajali pomalo nervozni. Neki od njih stisnuli su šake i rekli: „Ako bude jednako mnogo ljudi i za ovaj autobus, hoćemo li se gurati? Ako se ne uguramo, računam da se možda nećemo moći ukrcati ni na peti, pa čak ni na šesti autobus, pa bismo se mogli i ugurati!” Drugi su rekli: „Mogu li se intelektualci visoke razine gurati u autobuse? To bi naštetilo našem ugledu! Kako će biti sramotno ako jednog dana ljudi saznaju da smo se mi, intelektualci visoke razine, čak i gurali u autobuse!” Mišljenja su im bila podijeljena. Dok su raspravljali, okupila se još jedna gomila ljudi koji su čekali. Do tog su se trenutka profesori jako unervozili i prestali raspravljati. Kad je autobus stigao, čim su se vrata otvorila, čak i prije nego što su svi sišli, profesori su oponašali posljednju gomilu ljudi gurajući se unutra svom snagom. Neki od njih uspjeli su se ugurati, dok nekolicina profinjenih intelektualaca – profinjenih učenjaka – nije uspjela, jer im je nedostajalo tog poleta i borbenog duha. Toliko o tome. Recite Mi, nije li to činjenica? (Da.) To guranje u autobuse je previše uobičajeno, a ti su intelektualci bili i više nego sposobni pretvarati se! Recite Mi, u čemu je ovdje bio problem? Prvo razgovarajmo o tim intelektualcima, koji su stekli višu razinu obrazovanja i postali profesori koji podučavaju i obrazuju ljude, i koji su postali intelektualci visoke razine. To jest, obrazovanje koje su stekli i znanje koje su posjedovali bili su viši od razine koju su postigli prosječni ljudi, a njihovo je znanje bilo dovoljno da budu učitelji i mentori ljudima, da obrazuju ljude i prenose im znanje – stoga se nazivaju intelektualcima visoke razine. Je li bilo problema s idejama i gledištima tih intelektualaca visoke razine? Zasigurno je bilo problema. Pa gdje su ležali njihovi problemi? Analizirajmo ovu stvar. Budući da su stekli toliko znanja i tako visoku razinu obrazovanja, je li njihovo razmišljanje bilo kruto ili slobodno? (Kruto.) Kako znate da je bilo kruto? Gdje su ležali njihovi problemi? Prije svega, proglasili su se intelektualcima visoke razine. Je li bilo išta pogrešno u toj tvrdnji? (Da.) Bilo je problema s tom tvrdnjom. Zatim su rekli: „Kad se mi, intelektualci visoke razine, ukrcavamo na autobus, ne bismo se trebali boriti i gurati s drugim ljudima da uđemo.” Je li bilo problema s tom rečenicom? (Da.) To je bio drugi problem. Treći je problem bio kad su rekli: „Mi, intelektualci visoke razine, možemo pričekati sljedeći autobus” – je li bilo problema s tom točkom? (Da.) Bilo je problema sa svim tim točkama. Hajde, raščlanite stvar kroz te tri točke, da vidite u čemu su bili problemi. Ako steknete temeljito razumijevanje problema, onda, kao prvo, više nećete idolizirati intelektualce visoke razine, i kao drugo, više nećete željeti biti neki intelektualac visoke razine.

Koja je bila prva točka? To što su se proglasili intelektualcima visoke razine. Je li bilo ikakvih problema s tom tvrdnjom? (Da.) Nema ničeg pogrešnog u izrazu „samoproglašenje”, što u ovom slučaju znači nazivati se intelektualcem visoke razine. Dakle, postoji li problem s izrazom „kao intelektualac visoke razine”? Činjenica je da su sveučilišni profesori intelektualci visoke razine u društvu. Budući da je to činjenica, zašto je bilo problema s tim izrazom? (Mislili su da su, stekavši znanje, viši od drugih.) Viši od drugih – u pozadini toga je definitivno stajala narav. (Mislili su da su, zato što su stekli više znanja, viši od drugih. U stvarnosti, te stvari ne mogu promijeniti narav osobe.) To je djelomično točno, ali ne objašnjava to jasno. Tko može što dodati? (Bože, nisu li bili samodopadni i samopravedni?) To je točno, ali niste jasno objasnili bit, objasnite malo detaljnije. (Jednom kad su stekli neko znanje, osjećali su da su uzvišeniji i plemenitiji od drugih, pa se nisu mogli smatrati običnim ljudima. Za normalne ljude koji žive u ovom društvu, guranje u autobuse diktirano je njihovim stvarnim životnim okruženjem i normalna je stvar. Međutim, jednom kad su se ti intelektualci počeli smatrati vrlo uzvišenima i plemenitima, više se nisu mogli ponašati kao normalni ljudi i mislili su da su aktivnosti normalnih ljudi štetne za njihov identitet, pa osjećam da su bili nenormalni.) Bili su nenormalni. Značenje koje se podrazumijevalo u njihovom proglašavanju sebe intelektualcima visoke razine bilo je nenormalno. To jest, bilo je nešto iskrivljeno u njihovoj ljudskosti. Osjećali su da su uzvišeniji i vrjedniji od drugih. Što je bila njihova osnova za to? To što su primili toliko obrazovanja i imali glavu punu znanja, i koga god su sreli, nikad im nije ponestalo stvari za reći i mogli su ih podučavati. Za što su smatrali znanje? Smatrali su ga mjerilom za vlastito vladanje i postupanje, kao i za vlastiti moral. Vjerovali su da sada kad imaju znanje, njihov integritet, karakter i identitet su plemeniti, dragocjeni i vrijedni, a to je podrazumijevalo da su intelektualci visoke razine sveci. Nije li tako? (Da.) To je za njih značilo biti na visokoj razini, pa se, kad su se morali gurati u autobus, nisu gurali. Zašto se nisu gurali? Što je upravljalo njima? Kakvim su ograničenjima i restrikcijama bili podvrgnuti? Osjećali su da bi guranje u autobus naštetilo njihovom identitetu i ugledu. Vjerovali su da su im identitet i ugled darovani znanjem, pa su sebe proglasili intelektualcima visoke razine. Na temelju ove analize, nije li ono što su rekli odvratno? Prilično je odvratno. Ipak, išli su uokolo hvaleći se govoreći „mi, intelektualci visoke razine”. Zapravo, drugi su mislili da su oni samo intelektualci, sa svojim siromašnim i pedantnim stavom koji su ljudi čak i prezirali, ali oni su i dalje mislili da su posebno plemeniti. Nije li to bilo problematično? Vjerovali su da su vrlo plemeniti i uzvišenog identiteta, čak do te mjere da su se željeli nazivati svecima. Je li to gledište na neki način bilo ograničenje za njih? Koji je bio njihov stav u pogledu znanja? Bio je takav da, jednom kad ljudi imaju znanje, njihov integritet je viši, postaju ugledni i plemeniti i treba ih poštovati. Stoga su prezirali i osuđivali neke relativno normalne radnje koje obični ljudi čine. Na primjer, kad intelektualci kihnu, pogledaju ljude oko sebe i žurno kažu „oprostite”, dok obični ljudi nakon kihanja ne obraćaju pažnju na to. Zapravo, podrigivanje i kihanje normalne su stvari u životu, ali u očima tih intelektualaca, to su vulgarna i neotesana ponašanja, pa ih preziru i gledaju s prezirom, govoreći: „Pogledajte te neodgojene pučane, način na koji kišu, sjede i stoje je tako nepristojan, a kad dođu autobusi, guraju se u njih i ne znaju uljudno propustiti druge!” Što se tiče znanja, njihov je stav: znanje je simbol identiteta, a znanje može promijeniti sudbinu ljudi, kao i njihov identitet i vrijednost.

Koja je bila druga točka? (Da se intelektualci visoke razine ne mogu gurati s drugima da uđu u autobuse.) Ne mogu se gurati s drugima da uđu u autobuse. Guranje u autobus bila je samo jedna mala stvar s kojom su se susreli u svom životu. Što ta stvar predstavlja? Naime, vjerovali su da govor i držanje ljudi koji imaju određenu količinu znanja moraju biti profinjeni i moraju odgovarati njihovom identitetu. Na primjer, takvi ljudi moraju hodati tiho, a kad dolaze u doticaj s ljudima, moraju učiniti da drugi osjete da su oni ljubazni, pristupačni i vrijedni poštovanja, a njihov govor i držanje moraju biti profinjeni. Nisu mogli biti isti kao obični ljudi, morali su natjerati ljude da primijete razliku između njih i običnih ljudi – samo su na taj način mogli isticati da je njihov identitet ugledan i drugačiji od ostalih. Duboko u svom srcu, ti su profesori vjerovali da su stvari poput guranja u autobuse stvari koje rade ljudi iz nižih slojeva društva i oni koji nisu stekli visoku razinu obrazovanja, a također su to bile stvari koje rade oni koji nemaju napredno znanje ili identitet poput onog intelektualca visoke razine. Pa što su radili ti intelektualci visoke razine? Stajanje za katedrom, prenošenje načela, prenošenje znanja i rješavanje sumnji ljudi – to su bile njihove dužnosti, koje su predstavljale njihov identitet, ugled i njihovu profesiju. Mogli su raditi samo te stvari. Svakodnevni poslovi i rutine običnih ljudi ne bi trebali imati nikakve veze s njima, koji su bili klasa ljudi izdvojena od tih „vulgarnih, niskih ukusa”. Kako su okarakterizirali svakodnevne poslove i rutine običnih ljudi, pa čak i radnje poput guranja u autobuse? (Vulgarnim.) Točno, vulgarnim i neotesanim. To je bila definicija iz dubine njihova srca za obične ljude koji su bili na nižoj razini od njih.

Razgovarajmo o trećoj točki – „Mi, intelektualci visoke razine, možemo pričekati sljedeći autobus” – kakav je to duh? Nije li to duh Kong Ronga koji se odrekao većih krušaka, kako se pripovijeda u tradicionalnoj kulturi? Utjecaj tradicionalne kulture na intelektualce posebno je dubok. Ne samo da prihvaćaju tradicionalnu kulturu, već također u svoje srce prihvaćaju mnoge ideje i gledišta iz tradicionalne kulture i tretiraju ih kao pozitivne stvari, čak do te mjere da neke poznate izreke smatraju geslima, i čineći to, kreću pogrešnim putem u životu. Tradicionalnu kulturu predstavlja konfucijanska doktrina. Konfucijanska doktrina ima čitav niz ideoloških teorija, uglavnom promiče tradicionalnu moralnu kulturu, a poštovale su je vladajuće klase dinastija kroz povijest, koje su Konfucija i Mencija štovale kao svece. Konfucijanska doktrina zagovara da bi se osoba trebala pridržavati vrijednosti dobronamjernosti, pravednosti, pristojnosti, mudrosti i pouzdanosti, naučiti prvo biti smirena, sabrana i strpljiva kad god se nešto dogodi, ostati hladne glave i razgovorom rješavati stvari, ne svađati se ili otimati za stvari, te naučiti biti uljudno susretljiva i zaslužiti poštovanje od svih – to je ponašanje s pristojnošću. Ti se intelektualci postavljaju na viši položaj od običnog puka, a u njihovim su očima svi ljudi predmet njihove strpljivosti i tolerancije. „Učinci” znanja prilično su veliki! Ti ljudi uvelike nalikuju lažnoj gospodi, zar ne? Ljudi koji steknu previše znanja postaju lažna gospoda. Ako bi se ova skupina profinjenih učenjaka opisala jednom frazom, to je profinjena učenjačka elegancija. Koja su načela po kojima ti profinjeni učenjaci međusobno komuniciraju? Koji je njihov pristup svjetovnim poslovima? Na primjer, običan puk se muškarcima s prezimenom Li obraća s „Lao Li” ili „Xiao Li”.^[a] Bi li im se intelektualci tako obraćali? (Ne.) Kako bi im se obraćali? (Gospodin Li.) Da vide ženu, oslovili bi je s gospođa ta i ta, i bili bi posebno puni poštovanja i elegantni, baš poput gospode. Specijalizirali su se za učenje i oponašanje profinjene elegancije koju pokazuju gospoda. Kojim tonom i na koji način zajedno razgovaraju i raspravljaju o stvarima? Izrazi lica su im posebno nježni, a govore uljudno i suzdržano. Izražavaju samo vlastita gledišta i čak i ako znaju da su tuđa gledišta pogrešna, ne govore ništa. Nitko nikome ne vrijeđa osjećaje, a njihove su riječi izuzetno meke, kao da su umotane u vatu da nikoga ne povrijede ili iritiraju, što u čovjeku izaziva mučninu, tjeskobu ili ljutnju samo dok ih sluša. Činjenica je da ničija gledišta nisu jasna i nitko ne popušta nikome drugome. Takvi se ljudi tako dobro pretvaraju. Kad naiđu i na najtrivijalniju stvar, prerušavaju se i zaogrću velom, i nitko od njih neće dati jasno objašnjenje. Kakav stav žele zauzeti pred običnim ljudima i kakvu sliku o sebi žele stvoriti? Naime, da obični ljudi vide da su oni skromna gospoda. Gospoda su iznad drugih i predmet su štovanja ljudi. Ljudi misle da imaju veće uvide od prosječnih ljudi i da bolje razumiju stvari u usporedbi s prosječnim ljudima, pa se svi s njima savjetuju kad god imaju problem. To je upravo ishod koji ti intelektualci žele, svi se nadaju da će biti štovani kao sveci.

Gledajući iz perspektive triju točaka koje smo upravo raščlanili, jednom kad su ti profesori dobili titulu „intelektualac visoke razine”, je li njihovo razmišljanje bilo slobodnije ili sputanije? (Bilo je sputano.) Mora da je bilo sputano. Čime sputano? (Znanjem.) Znanje je nešto unutar njihove profesije. Zapravo, znanje ih nije istinski sputalo. Što ih jest sputalo? Bio je to njihov stav prema znanju i utjecaji koje je znanje imalo na njihovo razmišljanje, kao i gledišta koja je usadilo – to je problem. Stoga, što su višu razinu znanja stjecali, to su više osjećali da su njihov identitet i status drugačiji od ostalih, i to su više osjećali da su plemeniti i veliki, a istovremeno je njihovo razmišljanje postajalo sve sputanije. Gledajući s tog stajališta, jesu li ljudi koji su stekli više znanja dobili slobodu ili izgubili slobodu? (Izgubili su slobodu.) Zapravo su izgubili slobodu. Znanje ima utjecaj na razmišljanje ljudi i na njihov status u društvu, a utjecaj koji vrši na ljude nije pozitivan. Nikada nije slučaj da što više znanja stekneš, to ćeš bolje razumjeti načela, smjer i ciljeve koje bi trebao imati u pogledu svog vladanja. Naprotiv, što više juriš za znanjem i što temeljnije znanje stekneš, to ćeš dalje odlutati od misli i gledišta koje bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali imati. To je baš kao s onom skupinom intelektualaca koji su primili mnogo znanja i obrazovanja, a koji nisu razumjeli ni osnovnu stvar zdravog razuma. Koji je to zdrav razum? Kad ima mnogo ljudi, moraš se gurati da uđeš u autobus. Ako se ne guraš, nikad nećeš ući u autobus – oni nisu znali ni to najjednostavnije pravilo. Recite Mi, jesu li postali pametni ili glupi? (Postali su glupi.) Zapravo, bili su gomila budala. Obični ljudi nisu primili takvo napredno znanje ili obrazovanje na visokoj razini i nemaju taj status, ali razumiju tu stvar i kažu: „Kad ulaziš u autobus i ima mnogo ljudi, moraš se gurati i moraš zapeti iz sve snage, jer ako popustiš i najmanje, a tvoj mozak reagira korak sporije, možeš ostati posljednji i morati čekati sljedeći autobus.” To je osnovna stvar zdravog razuma u životu, ona s kojom su obični ljudi upoznati, ali koju ti intelektualci nisu razumjeli, pa su čekali autobus za autobusom. Čime su bili ograničeni? Bili su čvrsto vezani tvrdnjom da smo „mi intelektualci visoke razine”. Tako je to bilo. Nisu se znali suočiti ni s tako jednostavnim problemom iz stvarnog života, niti ga riješiti. Bili su gomila budala! Što im je znanje donijelo? Donijelo im je to da su postali potpuno odvojeni od stvarnog života, nisu znali kako živjeti i nisu se znali nositi sa stvarima koje se događaju u stvarnom životu. Koristili su neku uzvišenu teoriju da se nose s jednim od najčešćih problema s kojima se obični ljudi susreću u stvarnom životu, i nisu znali kakve će biti posljedice nakon što su se na taj način s tim nosili – možda to ne razumiju ni dan-danas. Možda o toj stvari mogu razmisliti tek kad dođu u starost. U to vrijeme više neće imati nikakve lovorike i bit će im prilično dosta uživanja u časnom ugledu intelektualca visoke razine tijekom cijelog života. Jednog će se dana možda sjetiti koliko su jadno izgledali onomad u autobusu i odjednom će shvatiti da nisu tako plemeniti ni tako uzvišeni, i odjednom će shvatiti: „Može li moja učenjačka profinjenost staviti hranu na stol? Ne trebam li i ja još uvijek tri obroka dnevno kao obični ljudi? Ne razlikujem se od drugih ljudi. U starosti, ne hodam li i ja pognuto? I ne drhtim li i ja od straha i ne bojim li se kad god naiđem na opasnost? I kad se suočim sa smrću voljene osobe ili radosnim događajem, nisam li i ja tužan ili sretan kako bi trebalo biti? Ne živim li ja samo kao obični ljudi? Ne razlikujem se od ostalih!” Do tada će to saznanje za njih doći prekasno. To su razne ružne strane koje pokazuju ljudi koji prihvaćaju nekoliko takozvanih pozitivnih izreka i gledišta kad ne razumiju istinu. Kad ljudi ne znaju jesu li ta gledišta ispravna ili ne, često smatraju ta gledišta i izreke istinama kojih se treba pridržavati i primjenjivati ih, a kad ih primjenjuju, skloni su trpjeti svakojake posljedice i događaju se svakojake neugodne situacije. Koje su posljedice toga za ljude? Dok ljudi neprestano teže slobodi, oni također neprestano upadaju iz jednog vrtloga u drugi i iz jedne vrste ropstva u drugu vrstu ropstva. Nije li tako? Stoga, kad ne razumiješ istinu – bez obzira na to je li ono čega se ti čvrsto držiš gledište, tradicionalna kultura ili neka vrsta pravila, sustava ili teorije, i jesu li te stvari relativno zastarjele u društvu ili prilično avangardne i moderne – te stvari nikada ne mogu zamijeniti istinu, jer one nisu istina. Bez obzira na to koliko ih se dobro pridržavaš ili koliko ih dobro primjenjuješ, na kraju će te samo udaljiti od istine, umjesto da zadobiješ istinu. Što se više pridržavaš tih stvari, to ćeš dalje odlutati od istine i dalje ćeš odstupiti od Božjeg puta i od puta istine. S druge strane, ako možeš aktivno preuzeti inicijativu da napustiš te takozvane pozitivne stvari, teorije i lažne istine, onda možeš ući u istinu relativno brzo. Na taj način, ljudi neće, umjesto istine i Božjih riječi, koristiti te takozvane tradicionalne kulture i te lažne istine kao načela primjene u svom svakodnevnom životu, i te će se neugodne situacije postupno ublažiti i postupno riješiti.

Neki ljudi misle da su zadobili istinu odbacivanjem tradicionalne kulture obitelji i zemlje te prihvaćanjem strane tradicionalne kulture; neki ljudi misle da su zadobili istinu odbacivanjem stare, tradicionalne kulture i starih ideja i gledišta te prihvaćanjem nešto naprednijih i nešto modernijih ideja. Promatrajući to sada, jesu li ti ljudi u pravu ili u krivu? (U krivu su.) Svi su u krivu. Ljudi misle da će samim odbacivanjem starih stvari zadobiti slobodu. Što podrazumijeva zadobivanje slobode? To znači da je čovjek zadobio istinu i pravi način življenja koji bi trebao imati. Ljudi misle da se istiniti put zadobiva na taj način. Je li to doista istina? Je li to ispravno? Ne. Bez obzira na to koju modernu i naprednu kulturu čovječanstvo prihvati, na kraju je to i dalje tradicionalna kultura i njezina se bit ne mijenja. Tradicionalna kultura će uvijek biti tradicionalna kultura. Bez obzira na to može li izdržati test vremena ili test činjenica, ili je li cijenjena od strane čovječanstva, na kraju je to i dalje tradicionalna kultura. Zašto te tradicionalne kulture nisu istina? Sve se svodi na to da su to ideje koje su nastale nakon što je Sotona iskvario čovječanstvo. One ne dolaze od Boga. One su pomiješane s nekim ljudskim uobraziljama i predodžbama, i štoviše, one su posljedice Sotoninog kvarenja čovječanstva. Sotona iskorištava ideje, gledišta i svakojake izreke i argumente iskvarenog čovječanstva kako bi svezao i iskvario ljudsko razmišljanje Kad bi Sotona koristio neke stvari koje su očito apsurdne, besmislene i pogrešne da zaludi ljude, tada bi ljudi imali sposobnost razlučivanja; mogli bi razlikovati ispravno od pogrešnog i upotrijebili bi tu sposobnost razlučivanja da te stvari zaniječu i osude. Stoga ta učenja ne bi izdržala ispitivanje. Međutim, kada Sotona, s ciljem da uvjetuje ljude, utječe na njih i nešto im usadi, koristi neke ideje i teorije koje su u skladu s ljudskim predodžbama i uobraziljama, a za koje misli da će izdržati ispitivanje kada se izgovore naglas, čovječanstvo biva lako zaluđeno, a te izreke ljudi također lako prihvaćaju i šire, pa one traju iz naraštaja u naraštaj, sve do danas. Uzmimo za primjer neke priče o kineskim junacima, kao što su domoljubne priče o Yue Feiju, generalima obitelji Yang i Wen Tianxiangu. Kako to da su se te ideje prenijele do današnjih dana? Ako to gledamo s aspekta ljudi, u svakom dobu postoji vrsta ljudi ili vrsta vladara koji neprestano koriste te primjere i koriste ideje i duh tih ličnosti da poučavaju naraštaj za naraštajem ljudi, tako da naraštaj za naraštajem ljudi poslušno i krotko prihvaća njihovu vladavinu, i tako da mogu lako vladati naraštajem za naraštajem ljudi i učiniti svoju vladavinu stabilnijom. Govoreći o majmunskoj odanosti Yue Feija i generala obitelji Yang, kao i o domoljubnom duhu Wen Tianxianga i Qu Yuana, oni obrazuju svoje podanike i daju im do znanja jedno pravilo, a to je da se čovjek mora vladati s odanošću – to je ono što osoba plemenitog moralnog karaktera treba posjedovati. Odanost do koje mjere? Do te mjere da „Kad car zapovjedi svojim službenicima da umru, oni nemaju izbora nego umrijeti” i „Odan podanik ne može služiti dvojici kraljeva” – to je još jedna izreka koju oni cijene. Oni također cijene one koji vole svoju zemlju. Voljeti svoju zemlju znači voljeti što ili koga? Voljeti zemlju? Voljeti ljude u njoj? A što je zemlja? (Vladari.) Vladari su predstavnici zemlje. Ako kažeš: „Moja ljubav prema mojoj zemlji zapravo je ljubav prema mom rodnom kraju i mojim roditeljima. Ne volim vas, vladare!”, tada će se oni naljutiti. Ako kažeš: „Moja ljubav prema mojoj zemlji je ljubav prema vladarima, iz najdubljih dubina mog srca”, oni će to prihvatiti i odobriti takvu ljubav; ako im jasno staviš do znanja da nisu oni ti koje voliš, tada oni to neće odobriti. Koga predstavljaju vladari kroz vjekove? (Sotonu.) Oni predstavljaju Sotonu, oni su članovi Sotonine bande i oni su đavli. Oni nikako ne mogu obrazovati ljude da štuju Boga, da štuju Stvoritelja. Oni to nikako ne mogu učiniti. Umjesto toga, oni govore ljudima da je vladar sin neba. Što znači „sin neba”? To znači da Nebo daje moć nekome, a ta se osoba tada naziva „sinom neba” i ima moć da vlada nad svim ljudima pod nebom. Je li to ideja koju vladari usađuju ljudima? (Da.) Kada osoba postane sin neba, to je određeno od Neba, i volja Neba je s njom, stoga bi ljudi trebali prihvatiti vladavinu te osobe bezuvjetno, kakva god ta vladavina bila. Ono što oni usađuju u ljude jest ta ideja, koja te navodi da prihvatiš tu osobu kao sina neba na temelju tvog priznavanja postojanja Neba. Koja je svrha toga da te navedu da prihvatiš tu osobu kao sina neba? Nije da te navedu da priznaš da postoji Nebo, ili da postoji Bog, ili da postoji Stvoritelj, već da te navedu da prihvatiš samu činjenicu da je ta osoba sin neba, i da bi, zato što je ona sin neba, koji je nastao postojanjem volje Neba, ljudi trebali prihvatiti njezinu vladavinu – to su vrste ideja koje oni usađuju. Iza svih tih ideja koje su se razvile od početka čovječanstva do današnjih dana – bilo da raščlanjujemo rečenice i fraze koji sadrže aluzije ili narodne poslovice i uobičajene izreke koje su potpuno lišene aluzija – leže Sotonino vezivanje i zaluđivanje čovječanstva, kao i pogrešna definicija samih tih ideja od strane iskvarenog čovječanstva. Kakav utjecaj ta pogrešna definicija ima na čovječanstvo u kasnijim razdobljima? Je li dobar, pozitivan ili negativan? (Negativan.) On je u osnovi negativan. Uzmimo, na primjer, izreke „Spavati na pruću i lizati žuč” i „Skrivati svoje svjetlo i skupljati snagu u tami” i „Trpjeti poniženje i nositi težak teret” i „Nikad ne odustaj”, kao i „Glumiti jedno dok se radi drugo” – kakav utjecaj te izreke imaju na čovječanstvo u kasnijim razdobljima? Imaju takav utjecaj da se jednom kada ljudi prihvate te ideje iz tradicionalne kulture, svaki sljedeći naraštaj ljudi sve više udaljava od Boga i sve se više udaljava od Božjeg stvaranja i spasenja ljudi te od Njegovog djela plana upravljanja. Jednom kada ljudi prihvate ta pogrešna gledišta iz tradicionalne kulture, sve više osjećaju da bi ljudska sudbina trebala biti u njihovim vlastitim rukama, da se sreća mora stvoriti vlastitim rukama i da su prilike rezervirane za one koji su spremni, što dovodi do toga da čovječanstvo sve više niječe Boga, niječe Božju suverenost i živi pod vlašću Sotone. Ako usporedite o čemu ljudi u moderno doba vole govoriti i o čemu su ljudi prije dvije tisuće godina voljeli govoriti, smisao razmišljanja u pozadini tih stvari zapravo je isti. Samo što ljudi danas o tim stvarima govore konkretnije i otvorenije. Ne samo da niječu Božje postojanje i suverenost, već se i opiru Bogu i osuđuju Ga u sve ozbiljnijoj mjeri.

Na primjer, ljudi su u drevnim vremenima s govorili: „Kad je država u nevolji, svatko ima odgovornost dati svoj doprinos”, izreka koja se prenijela do današnjih dana. Ljudi cijene tu izreku, osobito domoljubi, koji je smatraju svojim geslom. Sad kad ste došli u inozemstvo, ako druga osoba kaže da se u Kini dogodio neki incident, ima li to ikakve veze s vama? (Ne.) Zašto kažete da to nema nikakve veze s vama? Ima onih koji kažu: „Mrzim tu zemlju. Trenutno su komunisti na vlasti, ta zla politička stranka. Komunistička partija je đavao Sotona, to je totalitarni režim i nema nikakve veze sa mnom. Progone nas i sprječavaju nas da vjerujemo u Boga. Mrzim je.” Pod pretpostavkom da jednog dana ta zemlja bude pred propašću – ti možda nećeš osjećati ništa u svom srcu, ali kad čuješ da su pokrajinu iz koje izvorno dolaziš napale i okupirale strane skupine, osjećat ćeš se kao da si postao izbjeglica, skitnica bez doma u koji bi se vratio, i bit ćeš uzrujan i osjećat ćeš da se ne možeš vratiti svojim korijenima, poput opalog lišća. Vraćanje svojim korijenima, poput opalog lišća – to je još jedna tradicionalna ideja. I recimo da, jednog dana nakon toga, iznenada čuješ da je tvoj rodni kraj – zemlja u kojoj si rođen i odrastao – napadnut i okupiran od stranih skupina, staza kojom si svaki dan išao u školu okupirana je od stranih skupina, a tvoja kuća i zemlja tvoje obitelji prisvojene su od stranih skupina. Ono što je nekoć bilo tvoje je nestalo – taj mali komad zemlje koji je duboko urezan u tvoj um, komad zemlje s kojim imaš najčvršću vezu je nestao, i svi tvoji rođaci tamo su nestali. U tom trenutku, pomislit ćeš: „Kako mogu imati dom ako nemam državu? Sada sam doista postao izbjeglica, doista sam beskućnik, postao sam skitnica. Čini se da je izreka ‚Kad je država u nevolji, svatko ima odgovornost dati svoj doprinos’ ispravna!” Kad taj trenutak dođe, ti ćeš se promijeniti. Pa zašto sada ne misliš da je ta izreka ispravna? Za to postoji pozadina i pretpostavka, jer te ta zemlja progoni i nanosi ti previše muke i ne prihvaća te i ti je mrziš. Činjenica je da ono što ti doista mrziš nije ta zemlja. Ono što ti mrziš je sotonski režim koji te progoni. Ti ga ne priznaješ kao svoju državu, pa trenutačno, kad god drugi kažu: „Kad je država u nevolji, svatko ima odgovornost dati svoj doprinos”, ti kažeš: „To nema nikakve veze sa mnom.” Ali kad jednog dana zemlja u kojoj si rođen i odrastao više ne bude pripadala tebi, i ti više ne budeš imao rodni kraj, osjećat ćeš da si skitnica i osoba bez nacionalnosti te da si doista izgubio svoju zemlju. U tom trenutku osjetit ćeš ubod u srcu. Zbog čega ćeš osjetiti ubod u srcu? Možda to sada još ne osjećaš duboko, ali jednog dana će te to duboko dirnuti. U kojim okolnostima će te to duboko dirnuti? Nije strašno ako tvoja zemlja propadne i ti postaneš pripadnik pokorenog naroda. Što je strašno? Kad postaneš pripadnik pokorenog naroda i budeš zlostavljan, vrijeđan, diskriminiran, gažen i nemaš mjesta gdje bi u miru živio, tada ćeš pomisliti: „Tako je dragocjeno imati državu. Bez države ljudi nemaju pravi dom. Ljudi imaju dom na temelju toga što imaju državu, stoga izreka dobro kaže: ‚Kad je država u nevolji, svatko ima odgovornost dati svoj doprinos.’” U izrazu „svatko ima odgovornost dati svoj doprinos”, za što je ta „odgovornost”? Za mir tvog vlastitog doma, da bi mogao zaštititi svoj vlastiti dom. Kad razmišljaš o tome, kad te diskriminiraju strane skupine ili u stranoj zemlji, kad ti treba mjesto kojem pripadaš i kad ti treba država iza tebe da podupre tvoje dostojanstvo, obraz, identitet i status, kako ćeš se osjećati? Pomislit ćeš: „Ako osoba u stranoj zemlji ima moćnu potporu iza sebe, to mora da je potpora velike domovine!” Hoće li tvoje stanje uma tada biti drugačije u usporedbi sa sadašnjim? (Da.) Sada si ti samo u naletu ogorčenja, pa kažeš da što god se dogodi u tvojoj zemlji, to nije tvoja stvar. Ako i dalje možeš govoriti takve stvari kad taj trenutak dođe, kakvu zrelost moraš imati? Postoji činjenica na ovom svijetu koju svatko možda zna, a to je da ćeš, bez potpore moćne domovine, definitivno biti diskriminiran i zlostavljan u stranim zemljama. Kad dođe vrijeme da to doista doživiš, što ćeš prvo zatražiti? Neki će reći: „Bilo bi sjajno da sam Židov ili Japanac. Nitko se ne bi usudio zlostavljati me. Ljudi bi me visoko cijenili u bilo kojoj zemlji u koju odem. Kako to da sam rođen u Kini? Zemlja je nesposobna i Kinezi su zlostavljani kamo god odu.” Što ćete prvo pomisliti kad se nešto ovakvo dogodi? (Vjerujemo u Boga i pokoravamo se Božjoj orkestraciji i uređenjima.) To je ispravno. Ali koliko istina osoba mora razumjeti, kakvo iskustvo mora imati i koliko iskustvenog razumijevanja treba posjedovati da bi mogla reći takvo što i pretvoriti to u svoju vlastitu zrelost? Kad se nešto ovakvo dogodi, kakve ideje, razumijevanje i praktično iskustvo ti moraš imati da ne bi bio slab? I da se ne bi osjećao uzrujano čak i ako netko pljune na tebe i nazove te pripadnikom pokorenog naroda? Kakvu zrelost moraš imati da se ne bi osjećao uzrujano i da ne bi trpio ta ograničenja? Imate li vi takvu zrelost sada? (Ne.) Sada je nemate, ali biste li je mogli imati jednog dana? Kojim istinama morate biti opremljeni? Koje istine morate razumjeti? Danas, čim neki ljudi čuju da su članovi njihovih obitelji u kontinentalnoj Kini uhićeni zbog vjerovanja u Boga, ono što razumiju u svom srcu – a to je da je sve u Božjim rukama – za njih postaje doktrina, i ograničeni su činjenicom da su članovi njihovih obitelji uhićeni, te nisu voljni obavljati svoje dužnosti. Ako čuju da im je rođak umro, mogli bi se na mjestu onesvijestiti. Kako biste se vi osjećali kad bi ta zemlja bila uništena i kad bi svi ljudi u njoj umrli? Koliku težinu tradicionalnih stvari – kao što su država, dom, rodni kraj i domovina – kao i određene tradicionalne ideje i kultura povezane s tim riječima, imaju duboko u vašem srcu? U tvom životu, dominiraju li one i dalje svim tvojim postupcima i svim tvojim mislima i ponašanjima? Ako je tvoje srce i dalje zaokupljeno svim tim tradicionalnim stvarima s kojima si povezan, kao što su država, rasa, nacija, obitelj, rodni kraj, zemlja i tako dalje – to jest, ako te stvari i dalje imaju određeni prizvuk tradicionalne kulture u tvom srcu – tada su sve propovijedi koje slušaš i istine koje razumiješ za tebe doktrine. Ako si poslušao toliko mnogo propovijedi, ali ne možeš otpustiti čak ni najosnovnije stvari kojih bi se ljudi trebali odreći i od kojih bi se trebali odvojiti, i ne možeš se ispravno odnositi prema njima, koje točno probleme rješavaju te istine koje ti razumiješ?

Mnogi Kinezi nakon što dođu na Zapad žele zapadnjacima usaditi svoju tradicionalnu kulturu i stvari za koje misle da su ispravne i dobre. Isto tako, zapadnjaci se ne daju nadmašiti i vjeruju da i njihove tradicionalne kulture sežu daleko u prošlost. Na primjer, drevni Rim, drevni Egipat i drevna Grčka svi imaju riječ „drevni” u sebi, a njihove su kulture stare više od tri tisuće godina. Promatrajući to na temelju ovog broja, tu postoji određena kulturna baština, a stvari koje je proizvela ta kulturna baština smatraju se među čovječanstvom kvintesencijom cjelokupnog ljudskog života i sumom najsuštinskijih stvari koje su proizašle iz života, postojanja i vladanja čovječanstva. Kako se nazivaju najsuštinskije stvari koje je čovječanstvo prenijelo? Tradicionalna kultura. Naraštaj za naraštajem ljudi prenosio je tu tradicionalnu kulturu i svatko u svom srcu misli da je to najbolja stvar. Bez obzira na to mogu li se ljudi toga pridržavati ili ne, općenito govoreći, ljudi svih rasa to smatraju nečim što je iznad svega ostalog i smatraju to istinom. Stoga, svaka rasa ljudi ima neke tradicionalne stvari koje mogu izdržati ispitivanje i koje na njih imaju posebno dubok utjecaj, i oni koriste te stvari da bi se nadmetali i uspoređivali jedni s drugima, pa čak i pokušavali nadmašiti jedni druge. Na primjer, Kinezi kažu: „Naš kineski baijiu je dobar, ima stvarno visok postotak alkohola!” Zapadnjaci kažu: „Što je tako sjajno u vašem baijiuu? Postotak alkohola je toliko visok da se od njega opiješ, i štoviše, stvarno je loš za jetru. Crno vino koje mi zapadnjaci pijemo ima nizak postotak alkohola, malo šteti jetri i također potiče cirkulaciju krvi.” Kinezi kažu: „I naš baijiu potiče cirkulaciju krvi, i to vrlo dobro. Čim ga popiješ, udari ti u glavu i lice ti se cijelo zacrveni. To vaše crno vino nije dovoljno jako, ne možeš se od njega opiti ma koliko ga pio. Vidiš, mi imamo kulturu pijenja alkohola i kulturu pijenja čaja.” Zapadnjaci kažu: „I mi imamo kulturu pijenja čaja, i kulturu pijenja kave, kulturu pijenja alkohola, a danas čak imamo i kulturu brze hrane.” U međusobnom uspoređivanju, nitko ne popušta nikome drugome i nitko ne prihvaća ništa od bilo koga drugoga. Svi oni misle da su njihove vlastite stvari istina, ali zapravo nijedna od njih nije istina. Ostavimo po strani nevjernike, najžalosnije je to što čak ni oni koji vjeruju u Boga – a što je još gore, oni koji su prihvatili ovu etapu djela već 20 ili 30 godina – ne shvaćaju da te stvari uopće nisu istina. Ima onih koji kažu: „Je li u redu reći da je to povezano s istinom?” Nije u redu čak ni reći da je povezano. To nije istina, nema nikakve veze ni povezanosti s istinom, to jednostavno nije ista stvar, nisu ista vrsta. Baš kao što je bakar i dalje bakar bez obzira na to koliko je dobro pozlaćen ili ispoliran, dok je zlato koje nije ispolirano, sjajno ili blistavo i dalje zlato – nisu ista stvar.

Ima onih koji pitaju: „Je li ljudima koji su primili prilično dobar tradicionalni kulturni odgoj i uvjetovanje lako prihvatiti istinu?” Ne, to su dvije odvojene stvari. Samo su njihovi stilovi života nešto drugačiji, ali stavovi ljudi prema prihvaćanju istine, njihove različite misli i gledišta, te stupanj iskvarenosti cijele ljudske rase su isti. Kad je Bog počeo govoriti u ovoj etapi Svog djela, onoj posljednjih dana, govorio je u kontekstu kineskog naroda i njima je upućivao Svoje riječi. Prošlo je trideset godina, i kad se te riječi šire svim različitim rasama u drugim dijelovima Azije, te na mjestima kao što su Europa i Amerika, i tako dalje, nakon što ih ljudi pročitaju, bez obzira na to jesu li ljudi crni, bijeli, smeđi ili žuti, svi kažu: „Ove riječi govore o nama.” Božje riječi razotkrivaju iskvarene naravi svih ljudskih bića. Malo ljudi kaže: „Ove su riječi sve upućene vama Kinezima. Govore o iskvarenim naravima vas Kineza, koje mi nemamo.” Samo bi vrlo mali broj ljudi, onih koji nemaju duhovno razumijevanje, rekao takve stvari. U prošlosti su Južnokorejci imali takvu vrstu pogrešnog shvaćanja. Vjerovali su da južnokorejski narod živi pod demokratskim i slobodnim društvenim sustavom i da je pod utjecajem kršćanske kulture, kao i utjecajem tisuća godina korejske kulture, pa je njihova rasa uglednija i plemenitija od rase kineskog naroda. Zašto su tako mislili? Zato što su, nakon što su mnogi Kinezi stigli u Južnu Koreju, mjesta na koja su pošli učinili nehigijenskima i bučnijima, povećao se broj krađa i zločina, a to je imalo neke nepovoljne učinke na društveno ozračje. Stoga su braća i sestre u Južnoj Koreji vjerovali da su „Kinezi potomci velikog crvenog zmaja i potomci Moaba. Mi Južnokorejci nismo iskvareni od velikog crvenog zmaja.” Što su time podrazumijevali? To da „mi nismo iskvareni od velikog crvenog zmaja, pa nismo toliko iskvareni kao Kinezi. Kinezi su iskvareniji od nas. Mi smo bolji od Kineza.” Što su mislili pod „bolji”? (Boljeg ponašanja.) U jednom smislu, radi se o ponašanju. U drugom smislu, vjerovali su iz dubine duše srca da je tradicionalna kultura koju je južnokorejska nacija proizvela i prihvatila od početka povijesti bila plemenita, više od kulture i tradicije kineske nacije, te da su ljudi i rasa uvjetovani takvom vrstom tradicionalne kulture plemenitiji od onih uvjetovanih kineskom tradicionalnom kulturom. Stoga, kad su čitali Božje riječi i vidjeli Boga kako kaže: „Vi bezvrijedno smeće”, mislili su da On govori o Kinezima. Kineska braća i sestre su rekli: „‚Vi’ o kojem Bog govori odnosi se na čovječanstvo.” Južnokorejci su rekli: „To nije točno, Bog govori o ‚vama’, ne o nama. Ono što Bog podrazumijeva ne uključuje Južnokorejce.” Tako su oni mislili. To jest, s kojeg god su aspekta gledali na stvari, njihova gledišta i stajališta nisu dolazila iz perspektive istine, a kamoli iz objektivne i poštene perspektive. Umjesto toga, gledali su na stvari iz konteksta rase i tradicionalne kulture. Stoga, bez obzira na to kako su gledali na stvari, kasniji rezultati bili su u suprotnosti s istinom. Jer bez obzira na to kako su gledali na stvari, njihovo polazište je uvijek bilo: „Sve u vezi s našom velikom južnokorejskom nacijom je ispravno, sve u vezi s njom je standard i sve u vezi s njom je točno.” Gledali su na sve i mjerili sve iz pogrešne perspektive i s pogrešnog polazišta, pa jesu li rezultati kako su ih oni percipirali bili ispravni ili pogrešni? (Pogrešni.) Zasigurno su bili pogrešni. Što bi onda trebao biti standard po kojem se sve mjeri? (Istina.) To bi trebala biti istina – to je standard. Njihov standard je sam po sebi bio pogrešan. Mjerili su sve stvari i sve događaje iz pogrešne perspektive i gledišta, pa su izmjereni rezultati definitivno bili pogrešni, nepošteni, neispravni, a još manje objektivni. Stoga im je bilo teško prihvatiti neke strane stvari, i štoviše, njihovo razmišljanje je bilo vrlo ekstremno, zatvoreno, uskogrudno i sklono naglosti. Odakle je dolazila njihova naglost? Iz toga što, bez obzira na to što su govorili, morali su spomenuti „našu veliku južnokorejsku naciju”, i inzistirali su na dodavanju riječi „velika”. Što znači „velika”? Ne predstavlja li ta riječ „velika” oholost? Ako putuješ po svijetu ili pogledaš u atlas, kolika je Južna Koreja? Kad bi doista bila veća od drugih zemalja i ako bi se doista mogla nazvati velikom, onda u redu, nazovi je „velikom”. Ali u usporedbi s drugim zemljama na svijetu, Južna Koreja nije veliko mjesto, pa zašto inzistiraju na tome da je nazivaju „velikom”? Osim toga, bez obzira na to je li zemlja velika ili mala, pravila i tradicionalna kultura koju proizvodi ne dolaze od Boga, i nipošto ne dolaze od istine. To je zato što prije nego što osoba prihvati istinu i prihvati Božje spasenje, sve ideje koje prihvaća dolaze od Sotone. Što sve ljudima čine ideje, gledišta i tradicionalna kultura koje je stvorio Sotona? Zaluđuju, kvare, vežu i ograničavaju ljude, dovodeći do toga da iskvareno čovječanstvo ima misli koje su uskogrudne i ekstremne, i poglede na stvari koji su jednostrani i pristrani, čak do te mjere da su besmisleni i apsurdni – to su posljedice Sotoninog kvarenja čovječanstva. Dakle, kad ljudi u mnogim zemljama, pa čak i nekim rasama, čuju riječi „Bog se utjelovio u Kini”, koja je njihova prva reakcija? Jedna riječ – nemoguće! Gdje misle da je to moglo biti? (U Izraelu.) Točno, u Izraelu. Ljudi najviše vole slijediti propise i držati se predodžbi. Misle da je Izrael mjesto gdje je Bog djelovao, pa bi se Bog trebao pojaviti u Izraelu, ili u nekom moćnom carstvu koje oni cijene, ili misle da bi se Bog trebao pojaviti u zemlji koja je u njihovim predodžbama i uobraziljama nekoć bila drevna civilizacija. Kina upravo nije takva zemlja, pa im je teško prihvatiti svjedočanstvo da se Bog utjelovio u Kini, i samo to je dovoljno da izgube ovu priliku da budu spašeni. Tko je to uzrokovao? (Oni sami.) Zato što gaje takvu predodžbu i postali su buntovni i uopće ne tragaju za istinom kako bi riješili problem, nanijeli su sebi strašnu štetu i uništili ovu jednu i jedinu priliku za spasenje.

Mnoge uobrazilje i predodžbe koje ljudi imaju kad ne razumiju istinu, pa čak i neke stvari koje ljudi štuju, vrlo su smiješne i apsurdne. Jedna Južnokorejka, koja je u Sjedinjenim Državama i koja voli tu zemlju, dođe u kontakt s Amerikancima i jedan od njih je upita: „Bliži se Proljetni festival. Što Kinezi jedu tijekom Proljetnog festivala?” Ona kaže: „Ja nisam Kineskinja, ja sam Južnokorejka.” Amerikanac odgovara: „Pa zar i Južnokorejci ne slave Proljetni festival?” Na to ona kaže: „Mi Južnokorejci ne slavimo Proljetni festival.” Amerikanac kaže: „Mislio sam da Južnokorejci slave Proljetni festival baš kao i Kinezi.” Ona odgovara izuzetno naglim tonom: „Mi nismo isti kao Kinezi! Je li ispravno da misliš da mi slavimo Proljetni festival? To ozbiljno vrijeđa dostojanstvo nas Južnokorejaca!” Zar Južnokorejci doista ne slave Proljetni festival? (Slave ga.) Zapravo, i Južnokorejci slave Proljetni festival. Pa, zašto je rekla da ga Južnokorejci ne slave? Raspravimo o tome. Je li ispravno slaviti Proljetni festival ili ne? Možete li vi jasno objasniti ovu stvar? Za strance, slavljenje Proljetnog festivala samo po sebi nije sramotna stvar. To je poseban ritual kojim se obilježava važan dan u životima ljudi. Za ljude koji žive u ovom svijetu tradicionalne kulture, slavljenje Proljetnog festivala nije pogrešna ili sramotna stvar, pa zašto se žena ne usudi priznati da slavi Proljetni festival? Zato što čim prizna da slavi Proljetni festival, više nije pozapadnjačena, i bit će označena kao vrlo tradicionalna istočnoazijska osoba, a ona ne želi da ljudi misle da je tradicionalna istočnoazijska žena. Ona želi da ljudi misle kako ona nema istočnoazijske tradicije i kako ne razumije istočnoazijske tradicije, ili da čak ne zna ništa o njima. Također želi da znaju da tečno govori engleski, boji kosu u plavo, nosi plave kontaktne leće, odijeva se kao zapadnjakinja, i da je odvažna i nesputana, oslobođena, neovisna i pronicljiva kao zapadnjačke žene – tako ona želi da je ljudi smatraju. Stoga, pod utjecajem tog razmišljanja, kad god je nešto zadesi, način na koji postupa bit će u skladu s tim razmišljanjem. Kad god je netko upita slave li Južnokorejci Proljetni festival, ona odgovara: „Mi Južnokorejci ne slavimo Proljetni festival.” Kad bi joj bliski ljudi rekli: „Mi očito slavimo Proljetni festival, zašto ti kažeš da ga ne slavimo?”, što bi ona odgovorila? „Ti si glup. Da kažem da slavimo Proljetni festival, zar on ne bi znao da sam tradicionalna Južnokorejka?” Ona želi da ljudi misle da je rođena i odrasla u Sjedinjenim Državama. Kad bi je ti upitao: „Ti si rođena ovdje, ali koliko je generacija tvoje obitelji ovdje?”, ona bi rekla: „Naši preci su odrasli ovdje.” Ona misli da je to simbol identiteta i statusa, pa ide toliko daleko da izgovara tu laž i ne boji se da će je drugi otkriti. Kakvo je to razmišljanje? Je li ta stvar vrijedna laganja? Je li vrijedna rizika? Ne, nije. Čak i tako mala stvar može razotkriti misli i gledišta osobe. Kakve se misli i gledišta razotkrivaju? Neke kineske djevojke su stvarno lijepe, ali inzistiraju na bojanju kose u plavo, kovrčanju, nošenju različitih nijansi kontaktnih leća koje im mijenjaju boju očiju i predstavljaju se kao strankinje – stvarno je neugodno tome svjedočiti. Zašto inzistiraju na tome da budu takve osobe? Je li se njihovo porijeklo promijenilo nakon što su se počele tako odijevati? Čak i da se njihovo porijeklo promijenilo, i da se u sljedećem životu reinkarniraju kao bjelkinje, ili osobe rase koju visoko cijene – što onda? Možete li vi jasno vidjeti ovu stvar? Ako netko inzistira na tome da se vlada s određenim stilom i određenim temperamentom, i da se predstavlja kao pripadnik nacije ili rase koju cijeni, zašto je to tako? Postoji li neko temeljno razmišljanje koje time upravlja? Koje je to razmišljanje koje time upravlja? To je kao s onom Južnokorejkom; kad je Amerikanci pitaju zna li igrati stolni tenis, ona kaže: „Što je stolni tenis? To igraju samo Kinezi. Mi igramo tenis i golf.” Kakva je to osoba koja se može tako vladati i govoriti? Nije li to pomalo lažno? Sve što radi je lažno i to joj život čini tako zamornim! Biste li se vi tako vladali? Neki Kinezi koji su desetljećima živjeli na Zapadu više ne znaju govoriti kineski kad se vrate u svoje rodne gradove. Je li to loša stvar? (Da.) Neki ljudi kažu: „Ne smijemo zaboraviti svoje korijene. Bog također kaže da ljudi ne bi trebali zaboraviti svoje korijene. Bog je korijen ljudi. Ljude je stvorio Bog i sve u vezi s ljudima potječe od Boga pa kao stvorena bića, ljudi moraju štovati Boga – to znači ne zaboraviti svoje korijene.” Nije li tako? U svakoj se situaciji može tragati za istinom, ali ljudi ne tragaju za istinom i u potpunosti se drže tradicionalne kulture. Zašto je to tako? Neki ljudi kažu: „Mi nikad ne zaboravljamo svoje korijene. Kamo god idemo, priznajemo da smo Kinezi i priznajemo da je naša zemlja siromašna i zaostala. Nikada, nikada nećemo zaboraviti svoje korijene.” Je li to ispravno? Svi ti problemi, u jednom pogledu, posljedica su pretjerano dubokog utjecaja tih takozvanih tradicionalnih kultura na čovječanstvo i njihovog obrazovanja čovječanstva. Drugi aspekt je da čak i nakon što su ljudi godinama slušali propovijedi, ne razmišljaju pažljivo i ne tragaju za onim što je istina. Umjesto toga, često koriste tradicionalnu kulturu i dekadentne stvari koje već imaju, koje su već naučili i koje su stoga čvrsto ukorijenjene, i predstavljaju ih kao istine. To je drugi aspekt. Treće, nakon slušanja propovijedi, ljudi ne tragaju za istinom u Božjim riječima. Umjesto toga, koriste tradicionalna gledišta i znanje i učenja u ljudskim predodžbama kojih su već svjesni da bi procjenjivali Božje riječi. Stoga se do sada, iako su ljudi poslušali mnoge propovijedi, takozvana načela ponašanja i takozvana načela obavljanja svoje dužnosti i služenja Bogu koja ljudi prenose usmenom predajom također često temelje na nekom znanju, poslovicama i uobičajenim izrekama za koje smatraju da su ispravne. Na primjer, ako neki ljudi učine nešto pogrešno, a crkveni vođe ili braća i sestre ih orežu, oni će pomisliti: „Hm, kao što one izreke kažu: ‚Sve ima svoju mjeru’ i ‚Ne diži ruku na nasmijano lice.’ Strpljivo sam s osmijehom prihvatio ovu svoju manju manu – zašto me ti neprestano razotkrivaš zbog nje?” Izvana oni slušaju i pokoravaju se poslušno, ali zapravo, duboko u svom srcu koriste tradicionalne predodžbe da se suprotstavljaju i opiru. Koji je razlog njihovog otpora? To je što oni misle da su izreke „Sve ima svoju mjeru” i „Ne diži ruku na nasmijano lice” doista istine i da su ispravne te da je pogrešno da ih itko neprestano orezuje i razotkriva bez i najmanje osjećaja, i da to nije istina.

Jeste li stekli dublje razumijevanje istine iz sadržaja o kojem smo upravo razgovarali? (Da.) Neki bi mogli reći: „Sad kad si nam Ti ovo rekao, ne znamo kojih bismo se načela trebali pridržavati u praksi. Kako da živimo bez te tradicionalne kulture i tih predodžbi i znanja? Kako da postupamo? Bez tih stvari koje nama upravljaju, kako da otvorimo usta i propovijedamo Božje riječi? Nije li bez tih stvari nestao temelj za propovijedanje Božjih riječi? Pa što nam onda preostaje?” Dakle, ono što im Ja kažem jest da ako doista nemaš te stvari, bit će ti lakše tragati za istinom i bit će ti lakše prihvatiti istinu i vratiti se Bogu. Prije, kad bi otvorio usta, sve što bi izlazilo bile su sotonske filozofije i znanje iz kulture poput „Mudar se čovjek pokorava okolnostima”, „Ne diži ruku na nasmijano lice”, „Sve ima svoju mjeru” i tako dalje. Sada dublje razmišljaš i misliš: „Ne mogu to reći, sve te izreke su pogrešne, odbačene su i osuđene, pa što da kažem? Nastavi krotko i pravilno čitati Božje riječi i pronađi temelj u Božjim riječima.” Ljudi izvršavaju svoju dužnost i slijede Boga, ali kad god otvore usta, sve što izađe su te poslovice, izreke i neke stvari i gledišta koje dobivaju iz tradicionalne kulture. Kad ga nešto zadesi, nitko ne može u potpunosti uzvisiti Boga ili svjedočiti o Njemu i reći: „Bog kaže ovo” ili „Bog kaže ono.” Nitko tako ne govori, nitko ne otvara usta i s lakoćom navodi Božje riječi. Ti ne možeš s lakoćom navoditi Božje riječi, ali zato možeš s lakoćom navoditi te uobičajene izreke, pa čime je točno ispunjeno tvoje srce? Svim tim stvarima koje dolaze od Sotone. Neki ljudi, kad vođa tima provjerava njihov rad, kažu: „Što provjeravaš? Ne sumnjaj u one koje koristiš, niti koristi one u koje sumnjaš. Ako stalno sumnjaš u mene, zašto me onda koristiš? Samo nađi nekog drugog da to radi.” Oni misle da je to ispravan način postupanja i ne dopuštaju drugima da ih nadziru i kritiziraju. Tu su i ljudi koji su mnogo propatili obavljajući svoje dužnosti, ali budući da nisu tražili načela i uzrokovali su prekid i ometanje u crkvenom radu, na kraju bivaju smijenjeni, a povrh toga i orezani. Nakon što poslušaju neke osuđujuće primjedbe, oni su prkosni i misle: „Postoji izreka koja kaže: ‚Čak i ako nisam imao nikakvih postignuća, podnio sam teškoće; ako ne teškoće, onda umor.’ Samo sam napravio ovu malu pogrešku, kakve to veze ima?” Budući da su tu uobičajenu izreku prvo naučili i ona je stoga čvrsto ukorijenjena u njima, upravlja njihovim mislima i utječe na njihove misli, to ih potiče da tu izreku – u ovom okruženju i nakon što se ova situacija dogodila – koriste kao temelj za opiranje i nepokoravanje postupanju Božje kuće prema njima. S obzirom na to, mogu li se oni i dalje pokoriti? Je li im i dalje lako prihvatiti istinu? Čak i ako se izvana pokore, to je zato što nemaju drugog izbora i to je posljednje utočište. Iako se izvana ne opiru, u njihovom srcu i dalje postoji otpor. Je li to istinska pokornost? (Ne.) To je samo formalno odrađivanje, to nije istinska pokornost. Ovdje nema pokornosti, samo racionalizacija, negativnost i protivljenje. Kako su nastali ta racionalizacija, negativnost i protivljenje? Nastali su iz ove izreke: „Čak i ako nisam imao nikakvih postignuća, podnio sam teškoće; ako ne teškoće, onda umor.” Kakvu je narav ta izreka stvorila u tim ljudima? Neposlušnost, nepopustljivost, protivljenje i racionalizaciju. Jeste li stekli daljnje razumijevanje istine iz ovog razgovora u zajedništvu? Jednom kad jasno raščlaniš i razlučiš te negativne stvari i iskorijeniš ih iz svog srca, moći ćeš tragati za istinom i primjenjivati istinu kad god te nešto zadesi, jer su stare stvari odbačene i više te ne mogu navesti da se na njih oslanjaš u obavljanju svojih dužnosti, služenju Bogu i slijeđenju Boga. Te stvari više nisu načela tvog vladanja, više nisu načela kojih bi se trebao pridržavati pri obavljanju svojih dužnosti, i već su kritizirane i osuđene. Ako ih ponovno uzmeš i upotrijebiš, što će se dogoditi duboko u tvom srcu? Hoćeš li i dalje biti jednako sretan? Hoćeš li i dalje biti toliko siguran da si u pravu? Očito je da je to malo vjerojatno. Ako te stvari unutar tebe doista budu uklonjene, onda bi ti u Božjim riječima trebao tražiti što su točno istinska načela i koji su točno Božji zahtjevi. Neki ljudi često kažu: „Čini kako ti gospodar zapovijeda, inače ni od najmukotrpnijih napora nećeš imati nikakve koristi.” Je li ta izreka ispravna ili pogrešna? Definitivno je pogrešna. U čemu je pogrešna? Na koga se odnosi „gospodar” u izrazu „čini kako ti gospodar zapovijeda”? Na tvog poslodavca, tvog šefa, tvog nadređenog. Sama ta riječ „gospodar” je pogrešna. Bog nije tvoj poslodavac, niti tvoj šef, niti tvoj upravitelj. Bog je tvoj Bog. Upravitelji, šefovi i nadređeni su svi iste vrste i na istoj razini kao i ljudi. U biti su slični; svi su oni iskvarena ljudska bića. Ti ih slušaš, primaš od njih plaću i radiš što god od tebe traže. Plaćaju ti za količinu posla koji obaviš, i ništa više. Što znači „korist” u izrazu „inače ni od najmukotrpnijih napora nećeš imati nikakve koristi”? (Zasluga.) Zasluga i naknada. Poticaj za tvoje djelovanje je da budeš plaćen. To ne zahtijeva odanost ni poslušnost i ne zahtijeva traganje za istinom i štovanje – nema ničega od toga, to je samo transakcija. To je upravo nešto što se kritizira i osuđuje tijekom tvog vjerovanja u Boga, obavljanja tvoje dužnosti i težnje za istinom. Ako smatraš istinom izreku „Čini kako ti gospodar zapovijeda, inače ni od najmukotrpnijih napora nećeš imati nikakve koristi”, onda je to teška pogreška. Kad pokušaš navesti neke ljude da razumiju istinu, njihove će reakcije biti spore i trome, i koliko god jeli i pili Božje riječi, neće moći razumjeti ni jednu ili dvije istine, niti će se moći sjetiti čak ni jedne ili dvije rečenice iz Božjih riječi. Ali kad su u pitanju fraze, poslovice i uobičajene izreke koje se često šire među stanovništvom te stvari koje obični ljudi često govore, oni ih prihvaćaju iznimno brzo. Koliko god da je netko glup, čak i on prihvaća te stvari iznimno brzo. Kako je to moguće? Koje god da si rase ili boje kože, u konačnici ste svi ljudska bića i svi ste iste vrste. Samo je Bog druge vrste u odnosu na ljudska bića. Ljudska bića će zauvijek biti iste vrste kao i druga ljudska bića. Stoga, kad god Bog nešto učini, cijelom čovječanstvu to nije lako prihvatiti, dok, kad god netko među čovječanstvom nešto učini, tko god to čini ili koliko god neznatna osoba to čini, ako je to u skladu s predodžbama svih, svi će to brzo prihvatiti, jer su ljudske ideje, gledišta, načini razmišljanja te razine i putevi razumijevanja u osnovi isti, razlikuju se samo u maloj mjeri. Stoga, čim netko kaže nešto što je karakteristično za predodžbe i nije u skladu s istinom, neki će ljudi to brzo prihvatiti, i jednostavno je tako.

Jeste li više-manje shvatili što je istina, a što su stvari koje nisu istina, ali se pretvaraju da jesu? Koje još takve stvari postoje u vašem umu? Vi ih ne možete sada odmah izreći, iz glave, jer se one ne ubrajaju u znanje, nisu poput nečega u knjizi što možete jednostavno pronaći listajući stranice. Umjesto toga, to su stvari koje ne možete a da ne izgovorite naglas kad god se nešto dogodi, na iznimno prirodan način koji ne možete kontrolirati. To dokazuje da su te stvari postale vaš život i duboko se ukorijenile u vašim kostima. Ne možete ih se sjetiti kad se od vas traži da ih se sjetite, ali se isto tako ne možete oduprijeti da ih izgovorite kad se od vas traži da ih ne izgovorite. Kad god se nešto dogodi, takva će iskrivljena gledišta izaći na vidjelo – to je činjenica. Uzmite si vremena da iskusite. Od sada trebate obraćati pažnju na one stvari koje ljudi često govore i za koje misle da su ispravne. Prethodno smo spomenuli neke od otrova velikog crvenog zmaja i Sotonine filozofije za ovozemaljsko ophođenje. Te stvari može biti lako razlučiti iz perspektive njihovog doslovnog značenja, to jest, ljudi mogu odmah shvatiti da one definitivno nisu istina i mogu jasno reći da su otrov velikog crvenog zmaja i da se iza njih kriju lukave spletke. Te je stvari lako razlučiti i računam da ih vi možete više-manje razložiti kad se od vas traži da ih raščlanite. Vi ste odbacili te stvari koje su očito sotonske, ali u vašem srcu još uvijek postoje mnoge izreke poput „Podnositi poniženje i nositi teško breme”, „Spavati na pruću i lizati žuč”, „Ne diži ruku na nasmijano lice”, „Pravedan cilj privlači obilnu podršku, dok nepravedan nalazi malo” i „Častan čovjek ne jede uvredljive milostinje”. Duboko u vašem srcu, vi možda još uvijek stavljate kvačicu pored tih izreka i mislite: „Ovo je dragocjeno. Sve što je pristojno u tome kako bih se trebao vladati u ovom životu nalazi se u ovim izrekama”, a te stvari još uvijek nisu iskorijenjene. Jednom kad one budu temeljito iskorijenjene i ti budeš imao sposobnost da ih razlučiš, u budućnosti, kad te stvari iz tradicionalne kulture izađu na vidjelo, bilo da je to prirodna reakcija ili odraz objektivnih uvjeta, ti ćeš odmah shvatiti da su te stvari pogrešne i da definitivno nisu istina. U to će vrijeme razina tvoje spoznaje i prepoznavanja istine biti viša nego sada. Što mislim pod „viša nego sada”? Mislim da ćeš dosegnuti određeni rast, tvoja sposobnost razlučivanja će se poboljšati, tvoje iskustvo i razumijevanje istine bit će dublji nego sada i ti ćeš osjetiti što istina zapravo jest. Sada možda misliš: „Sve tradicionalne kulture koje dolaze od Sotone i koje su se razvile iz kulturne pozadine svih etničkih skupina ovoga svijeta pogrešne su.” To je općenit način izražavanja, ali možda još ne znaš koje od njih su pogrešne i kako su pogrešne. Dakle, moraš raščlaniti i razumjeti svaku pojedinačno, a zatim doći do točke gdje je možeš napustiti, osuditi, potpuno se odvojiti od nje i živjeti ne po njoj, već po Božjim riječima. Trenutno možda samo u smislu svoje subjektivne volje znaš da te poslovice, uobičajene izreke, poznate maksime i te riječi koje se često razbacuju nemaju uopće nikakve veze s Božjim riječima i nisu istina, ali kad god se nešto dogodi, još uvijek nesvjesno koristiš te riječi kao temelj za osuđivanje drugih, obuzdavanje sebe i usmjeravanje svog ponašanja. One ograničavaju tvoje misli i gledišta i manipuliraju njima, što može stvoriti nevolje i utjecat će na tvoj ulazak u istinu. Iako će se jednog dana te stvari od Sotone možda i dalje pojavljivati u tvom srcu, ako ih budeš u stanju razlučiti, živjeti bez oslanjanja na njih i primjenjivati u skladu s istina-načelima, ti ćeš uistinu imati rast. Imaš li ti sada taj rast? Još ne. Ako postoji izreka za koju vi svi priznajete da je ispravna, a slične se izjave možda mogu naći u Božjim riječima – iako nisu izražene na potpuno isti način – netko od vas bi mogao pogrešno povjerovati da je i ta izreka istina i da je ista kao Božje riječi. Ako još uvijek ne možeš jasno vidjeti te stvari i još uvijek se držiš ljudskih riječi i ne želiš ih se odreći, onda će ta izreka utjecati na tvoj ulazak u istinu, jer to nisu Božje riječi i ne mogu zamijeniti istinu.

Danas neprestano razgovaram u zajedništvu o tome što je istina. To znači da sam ozbiljan s vama. Da biste razumjeli istinu, moramo uzeti različite ljudske ideje i gledišta, njihova dobra djela i dobre namjere, te neke ispravne izreke i zdravorazumske prakse na koje se ljudi oslanjaju da bi živjeli, kao i neke ideje i gledišta iz tradicionalne kulture, te ih sve raščlaniti i razlučiti da bismo vidjeli jesu li doista u skladu s istinom i imaju li doista ikakve veze s istinom. Ako vjeruješ da su one istina, na čemu temeljiš tu tvrdnju? Ako ih karakteriziraš kao istinu na temelju sotonskih teorija i učenja, onda si od Sotone. Ako te stvari nisu u skladu s istinom, onda dolaze od Sotone, pa trebaš raščlaniti što je točno njihova bit. Osobito, čovjek bi trebao imati ispravno razumijevanje i ispravan stav prema mnogim izrekama i gledištima u tradicionalnoj kulturi koji su se prenosili usmenom predajom s koljena na koljeno. Samo na taj način ljudi mogu istinski razumjeti i znati što je istina zapravo, i razumjeti što točno Bog zahtijeva od ljudi, te razumjeti što doista znači izraz „Sve što Bog kaže je istina”. Ujedno, to također omogućuje ljudima da znaju zašto – budući da imaju ta gledišta i izreke koji su navodno u skladu s moralnom etikom, ljudskošću i svjetovnim konvencijama ljudskih odnosa, i budući da imaju te ideje, gledišta i izreke na koje se oslanjaju da bi živjeli – Bog i dalje izražava istine kako bi spasio ljude, i štoviše, zašto Bog kaže da samo istina može spasiti ljude i samo istina može promijeniti ljude. Očito je da se ovdje mogu pronaći istine. U najmanju ruku, jedna je stvar da ideje, gledišta i izreke na koje se ljudi oslanjaju u životu dolaze od iskvarenog čovječanstva, njih je saželo iskvareno čovječanstvo i one su ljudske predodžbe i uobrazilje te nemaju apsolutno nikakve veze s istinom. Nadalje, te su stvari u biti u sukobu s istinom i neprijateljske su prema njoj. One ne mogu zamijeniti istinu, one zasigurno nisu istina, niti će ikada biti istina. Iz Božje perspektive, te su stvari definirane kao pogrešne i osuđene, i one uopće nisu istina. Božja djela i istina koju Bog izražava nemaju uopće nikakve veze s tim stvarima. To jest, istina koju Bog izražava nema ni najmanje veze sa svjetovnim konvencijama ljudskih odnosa iskvarenog čovječanstva, ili s ljudskim tradicionalnim kulturama, njihovim idejama, gledištima i dobrim djelima, niti s njihovim definicijama morala, dostojanstva i pozitivnih stvari. U Svom izražavanju istine, Bog izražava Svoju narav i bit; Njegovo izražavanje istine ne temelji se na različitim pozitivnim stvarima i izjavama za koje ljudi vjeruju da ih je saželo čovječanstvo. Božje riječi su Božje riječi; Božje riječi su istina. One su jedini temelj i zakon po kojem čovječanstvo postoji, a sva ta takozvana načela koja potječu od čovjeka su pogrešna, apsurdna i osuđena od Boga. Ona ne zaslužuju Njegovo priznanje, a još manje su porijeklo ili temelj Njegovih izjava. Bog izražava Svoju narav i Svoju bit kroz Svoje riječi. Sve riječi koje je Bog izrazio su istina, jer On ima bit Boga i On je stvarnost svih pozitivnih stvari. Bez obzira na to kako ovo iskvareno čovječanstvo postavlja ili definira Božje riječi, te kako ih gleda ili razumije, Božje riječi su vječno istina, i to je činjenica koja se nikada ne mijenja. Bez obzira na to koliko je Božjih riječi izgovoreno i bez obzira na to koliko ih ovo iskvareno, opako čovječanstvo osuđuje i odbacuje, ostaje činjenica koja je zauvijek nepromjenjiva: Božje će riječi uvijek biti istina i čovjek to nikada ne može promijeniti. Konačno, čovjek mora priznati da su Božje riječi istina i da cijenjena tradicionalna kultura i znanstveno znanje čovječanstva nikada ne mogu postati pozitivne stvari i da nikada ne mogu postati istina. To je apsolutno. Tradicionalna kultura i strategije preživljavanja čovječanstva neće postati istina zbog promjena vremena ili nakon dugih vremenskih razdoblja, niti će riječi Božje postati riječi čovječje uslijed osude ili zaborava od strane čovječanstva. Istina je uvijek istina; ta se bit nikada neće promijeniti. Koja činjenica ovdje postoji? To je da te uobičajene izreke koje je čovječanstvo saželo nalaze svoj izvor u Sotoni te ljudskim uobraziljama i predodžbama, ili proizlaze iz ljudske naglosti i iskvarenih ljudskih naravi, i nemaju nikakve veze s pozitivnim stvarima. Riječi Božje, s druge strane, izrazi su Božje biti i identiteta. Iz kojeg razloga On izražava te riječi? Zašto Ja kažem da su one istina? Razlog je taj što je Bog suveren nad svim zakonima, pravilima, korijenima, bitima, stvarnostima i otajstvima svih stvari. U Njegovoj su ruci. Stoga, samo Bog poznaje pravila, stvarnosti, činjenice i otajstva svih stvari. Bog poznaje porijeklo svih stvari i Bog zna što je točno korijen svih stvari. Samo su definicije za sve stvari koje su predstavljene u Božjim riječima najtočnije, i samo su Božje riječi mjerila i načela za život ljudskih bića te istine i kriteriji po kojima ljudska bića mogu živjeti, dok su sotonski zakoni i teorije na koje se čovjek oslanjao da bi živio otkako ga je Sotona iskvario, istovremeno u suprotnosti s činjenicom da je Bog suveren nad svim stvarima i s činjenicom da je On suveren nad zakonima i pravilima svih stvari. Sve čovjekove sotonske teorije proizlaze iz čovjekovih predodžbi i uobrazilja, i one su od Sotone. Kakvu ulogu igra Sotona? Prvo, predstavlja se kao istina; zatim, ometa, uništava i gazi sve zakone i pravila svih stvari koje je Bog stvorio. Stoga, ono što dolazi od Sotone savršeno odgovara Sotoninoj biti, i ispunjeno je Sotoninom opakom namjerom, prijevarom i pretvaranjem, te Sotoninom vječno nepromjenjivom ambicijom. Bez obzira na to mogu li iskvareni ljudi razlučiti te filozofije i teorije od Sotone, i bez obzira na to koliko ljudi hvali, promiče i slijedi te stvari, i bez obzira na to koliko godina i vjekova ih je iskvareno čovječanstvo cijenilo, štovalo i propovijedalo o njima, one neće postati istina. Budući da su njihova bit, porijeklo i izvor Sotona, koji je neprijateljski nastrojen prema Bogu i neprijateljski nastrojen prema istini, te stvari stoga nikada neće postati istina – one će uvijek biti negativne stvari. Kad nema istine s kojom bi se mogle usporediti, mogu proći kao dobre i pozitivne stvari, ali kad se istina koristi da ih se razotkrije i raščlani, one nisu nepogrešive, ne mogu izdržati ispitivanje i brzo bivaju osuđene i odbačene. Istina koju je Bog izrazio upravo se podudara s potrebama normalne ljudskosti čovječanstva koje je Bog stvorio, dok su stvari koje Sotona usađuje u ljude upravo suprotne potrebama normalne ljudskosti čovječanstva. One čine da normalna osoba postane nenormalna i postane ekstremna, uskogrudna, ohola, glupa, opaka, nepopustljiva, zlobna, pa čak i nepodnošljivo nabusita. Dođe do točke kad postane toliko ozbiljno da ljudi postanu umobolni i čak ne znaju tko su. Ne žele biti normalni ili obični ljudi, već inzistiraju na tome da budu nadljudi, ljudi s posebnim moćima ili ljudska bića visoke razine – te su stvari izopačile ljudsku ljudskost i izopačile njihov instinkt. Istina čini ljude sposobnima da žive instinktivnije, u skladu s pravilima i zakonima normalne ljudskosti i svim onim pravilima koja je uspostavio Bog, dok te takozvane uobičajene izreke i zaluđujuće tvrdnje upravo navode ljude da se okrenu protiv ljudskog instinkta i izbjegavaju zakone koje je Bog odredio i formulirao, čak do te mjere da ljude odvedu s puta normalne ljudskosti i navedu ih da čine neke ekstremne stvari koje normalni ljudi ne bi trebali činiti ili o njima razmišljati. Ti sotonski zakoni ne samo da izopačuju ljudskost ljudi, već i čine da ljudi izgube svoju normalnu ljudskost i instinkt normalne ljudskosti. Na primjer, sotonski zakoni kažu: „Čovjekova je sudbina u njegovim vlastitim rukama” i „Sreću stvaraju vlastite ruke”. To je u suprotnosti s Božjom suverenošću i u suprotnosti s ljudskim instinktom. Kad ljudsko tijelo i instinkt dođu do granice, ili kad je njihova sudbina na kritičnoj točki, ljudi koji ovise o tim zakonima od Sotone ne mogu izdržati. Većina osjeća da je pritisak premašio njihovu granicu i prešao ono što njihov um može podnijeti, i na kraju neki ljudi postanu shizofreni. Ljudi koji trenutno polažu prijemne ispite za fakultet pate od golemog pritiska koji ti ispiti donose. Fizičko stanje i mentalne kvalitete ljudi su različite; neki se mogu prilagoditi takvom sustavu, dok drugi ne mogu. Na kraju, neki ljudi postanu depresivni, dok drugi postanu shizofreni, pa čak i skaču sa zgrada i počine samoubojstvo – svašta se događa. Čime je to uzrokovano? Razlog je taj što Sotona zaluđuje ljude tjerajući ih da teže za slavom i dobitkom, što šteti ljudima. Ako ljudi mogu živjeti prirodno u skladu s pravilima koja je postavio Bog, i živjeti u skladu s načinom koji je Bog odredio za ljude, i čitati Božje riječi, i živjeti pred Bogom, hoće li postati umobolni? Hoće li trpjeti toliki pritisak? Nipošto neće. Bog vrši Svoje djelo kako bi ljudi razumjeli istinu, odbacili svoje iskvarene naravi i pokorili se Božjoj suverenosti i uređenjima. Na taj način, ljudi mogu živjeti pred Bogom, bez pritiska, i steći samo slobodu i oslobođenje. Čovječanstvo je stvorio Bog, i samo Bog poznaje ljudski instinkt i zna sve o ljudima. Bog koristi pravila koja je On formulirao da bi usmjeravao ljude i osigurao njihove potrebe, dok Sotona upravo to ne čini. On navodi ljude da krše sva ta pravila i tjera ih da budu nadljudi i moćnici. Nije li to poigravanje s ljudima? Ljudi su zapravo normalni i obični ljudi – kako mogu biti nadljudi ili ljudi s posebnim moćima? Nije li to uništavanje ljudi? Bez obzira na to koliko se mučiš, bez obzira na to koliko su velike tvoje ambicije i želje, ne možeš postati nadčovjekom ili osobom s posebnim moćima. Čak i ako uništiš sebe do te mjere da izgubiš svaki privid ljudskosti, ne možeš postati nadčovjekom ili osobom s posebnim moćima. Koju god karijeru osoba trebala imati u životu, to je unaprijed određeno od Boga. Ako ne živiš u skladu sa zakonima i pravilima koje je formulirao Bog, već umjesto toga odabereš Sotonine zaluđujuće i đavolje riječi i težiš biti nadčovjekom ili osobom s posebnim moćima, morat ćeš trpjeti muke i umrijeti. To jest, ako odabereš prihvatiti da te Sotona uništava, gazi i kvari, onda je sve što podnosiš posljedica tvojih vlastitih postupaka, to je ono što zaslužuješ i to se događa tvojom vlastitom voljom. Neki ljudi polažu prijemni ispit za fakultet, padnu dva ili tri puta i na kraju polude jer ga nikad ne uspiju položiti. Nisu li si to sami priuštili? Zašto ti želiš polagati prijemni ispit za fakultet? Nije li to samo da bi se istaknuo iznad ostalih i donio čast svojim precima? Ako napustiš ta dva cilja, isticanje iznad ostalih i donošenje časti svojim precima, i ne težiš za tim stvarima, već umjesto toga prijeđeš na ispravan cilj, neće li pritisak tada nestati? Ako prihvatiš Sotonino kvarenje i ako prihvatiš sve te ideje i gledišta od njega, onda će tvoje tijelo morati podnijeti svakojake boli, i to će biti upravo ono što zaslužuješ! Ta je posljedica tvoj vlastiti izbor i tvoje vlastito djelo. Nije predodređena od Boga. Bog te ne tjera da živiš tako. Božje su riječi već vrlo jasno rekle stvari, a ti si taj koji ne primjenjuješ u skladu s Božjim riječima. Postoji granica onoga što ljudsko tijelo, snaga volje i mentalne kvalitete mogu podnijeti, ali ljudi sami to ne shvaćaju i misle drugačije, pa čak i kažu da je njihova sudbina u njihovim vlastitim rukama, no na kraju ne uspiju preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom, već umiru bijednom i tragičnom smrću. Kako je to onda držanje vlastite sudbine u rukama? Ovako Sotona koristi svakojake lažne ideje i svakojake hereze i zablude da bi iskvario ljude. Ljudi sami to ne znaju, pa se čak i osjećaju dobro u vezi s tim, misleći: „Društvo neprestano napreduje, trebali bismo ići u korak s vremenom i prihvatiti svu tu pozitivnu energiju.” To su potpuno đavolje riječi. Kako može postojati ikakva pozitivna energija u demonskom nevjerničkom svijetu? Sve je to negativna energija, sve je to rak, i sve je to tempirana bomba. Ako prihvatiš te stvari, morat ćeš snositi njihove štetne posljedice i morat ćeš biti mučen i uništen od Sotone. To je ono što proizlazi iz netraganja za istinom. Kakav dobar kraj može biti ako slijediš Sotonu? Sotona će učiniti sve što može da te otruje i usadi otrov u tebe. Bog te spašava; Sotona ti šteti. Bog liječi tvoje bolesti; Sotona usađuje otrov u tebe da bi te razbolio. Što više otrova prihvatiš od Sotone, to ti postaje napornije prihvatiti istinu. Jednostavno je tako. Ovdje završava naš razgovor u zajedništvu na temu što je istina. Zatim ćemo razgovarati o drugoj temi.

Raščlamba načina na koje antikristi vrše svoju dužnost samo kako bi se istaknuli i zadovoljili vlastite interese i ambicije, nikad ne uzimajući u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdajući te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu

I. Što su Božji interesi, a što su interesi ljudi

Ovaj put ćemo razmotriti devetu stavku različitih očitovanja antikrista – oni vrše svoju dužnost samo kako bi se istaknuli i zadovoljili vlastite interese i ambicije; nikada ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu. U svakodnevnom životu često naglašavamo interese Boga i Božje kuće. Međutim, neki ljudi često ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, već u svemu stavljaju vlastite interese u središte. Ti su ljudi posebno sebični. Štoviše, u svom postupanju često štite vlastite interese na štetu interesa Božje kuće, do te mjere da će čak i neizravno postavljati zahtjeve Božjoj kući kako bi zadovoljili vlastite želje. Koja je ovdje ključna riječ? O čemu se uglavnom govori? (O interesima.) Što se podrazumijeva pod „interesima”? Što je uključeno u taj pojam? Što se smatra interesima ljudi? Što obuhvaćaju interesi ljudi? Status, ugled i stvari koje se odnose na materijalne interese. Na primjer, kada osoba zaluđuje druge kako bi joj se divili i štovali je, ona time teži za vlastitim psihološkim interesima; postoje i materijalni interesi, kojima ljudi teže tako što iskorištavaju druge, ubiraju koristi za sebe ili kradu imovinu Božje kuće, da navedemo nekoliko primjera. Antikristi uvijek traže samo dobit. Bilo da teže psihološkim ili materijalnim interesima, antikristi su pohlepni i nezasitni i pokušat će sve te stvari prigrabiti za sebe. Po pitanju interesa čovjek se najviše razotkrije. Interesi su usko povezani sa životom svake osobe i sve s čime osoba svakodnevno dolazi u dodir uključuje njezine interese. Na primjer, kada nešto kažeš ili govoriš o nekoj stvari, koji su interesi uključeni? Kada dvoje ljudi raspravlja o nekom pitanju, radi se o tome tko je rječit, a tko nije, koga drugi visoko cijene, a koga gledaju svisoka, a radi se i o različitim posljedicama njihovih različitih načina govora. Nije li to pitanje interesa? Dakle, što ljudi čine kada ih zadese takve stvari? Ljudi se svim silama trude istaknuti, naprežući mozak da organiziraju svoj govor kako bi jasno objasnili stvar, kako bi se elegantnije izrazili i kako bi im govor zvučao ugodnije, a također imao strukturu i ostavio trajan dojam na ljude. Korištenje ovog pristupa, korištenje vlastite rječitosti, uma i znanja kako bi se zadobila naklonost ljudi i na njih ostavio dubok dojam – to je jedna vrsta interesa. Koje druge aspekte također uključuju interesi kojima ljudi teže? Dok obavljaju svoj posao, ljudi u mislima neprestano važu, kalkuliraju i razmišljaju, naprežući mozak da smisle koji su postupci u njihovom interesu, koji nisu, koji postupci mogu unaprijediti njihove interese, koji postupci u najmanju ruku ne štete njihovim interesima i koji im postupci mogu donijeti najviše slave i najveće materijalne dobitke te ih pretvoriti u najvećeg dobitnika. To su dva interesa za koja se ljudi bore kad god ih zadese neke stvari. Interesi kojima ljudi teže usredotočeni su na ova dva aspekta i ništa više: s jedne strane, na stjecanje materijalnih koristi, ili barem na to da ne budu na gubitku i da iskoriste druge; osim toga, na psihološkoj razini, da ih ljudi cijene i dive im se te da osvoje srca ljudi. Ponekad, kako bi stekli moć i status, ljudi mogu čak i odustati od materijalnih interesa – to jest, pretrpjet će mali gubitak kako bi naknadno stekli veću prednost nad drugima. Ukratko, ove stvari povezane s ugledom, statusom, slavom i materijalnim stvarima, sve spadaju u kategoriju interesa ljudi i sve su to interesi kojima ljudi teže.

Koja je priroda težnje ljudi za tim interesima? Zašto ljudi teže tim stvarima? Je li legitimno težiti im? Je li to razumno? Je li to u skladu s Božjim zahtjevima za ljude? Je li to mjerilo koje Bog zahtijeva od stvorenih bića? Spominje li On u Svojim riječima: „Trebali biste težiti vlastitim interesima i maksimalno ih povećati. Ne žrtvujte vlastite interese samo zato što vjerujete u Boga i izvršavate dužnost. Trebali biste cijeniti svoj status, ugled i moć i štititi te stvari pod svaku cijenu. Ako ti Bog da status, trebao bi ga cijeniti i pretvoriti ga u svoju slavu, a ne u svoju sramotu. To je Božje poslanje za tebe” – je li Bog to ikada rekao? (Ne.) Budući da u Božjim riječima nema ničega takvog, što onda Bog u Svom srcu zahtijeva od stvorenih bića? Kako Bog zahtijeva od ljudi da gledaju na interese? S jedne strane, Bog želi da se ljudi odreknu svojih interesa – ovo je općenito rečeno; osim toga, Bog ljudima daje prikladne putove primjene u još više aspekata, govoreći ljudima kako da postupaju da bi slijedili put kojim trebaju ići, kako da postupaju kao što bi stvoreno biće trebalo, kakva gledišta i stavove ljudi trebaju imati prema materijalnim stvarima, slavi i dobitku i kako bi trebali birati. Podrazumijeva se da, iako Božje riječi ne govore ljudima izravno kako da gledaju na interese, između redaka Njegove riječi također izražavaju točno kakva su Božja gledišta o interesima iskvarenog čovječanstva i vrlo jasno daju do znanja da ljudi trebaju ostaviti po strani vlastita gledišta, činiti stvari u skladu s istina-načelima, postupati u skladu sa svojim položajem stvorenih bića i držati se svog mjesta. Lišava li ih On u Svom srcu namjerno njihovih interesa time što od njih zahtijeva da tako postupaju? Nipošto ne. Neki ljudi kažu: „U crkvi se uvijek govori o interesima Božje kuće i interesima crkve, ali kako to da nitko ne govori o interesima nas ljudi? Tko se brine o našim interesima? Zar ne bismo i mi trebali imati neka ljudska prava? Moramo i mi dobiti neke male dobitke. Zašto nam se ne da nešto malo? Kako to da svi interesi pripadaju bogu? Nije li i bog sebičan?” Reći ovo je krajnje buntovno i izdajnički. To je očito pogrešno. Osoba s ljudskošću sigurno ne može to reći, samo se đavli usuđuju govoriti svakakve buntovne stvari. Drugi kažu: „Bog uvijek govori ljudima da ne uzimaju u obzir svoje osobne interese. Uvijek govori da ne spletkare za vlastitu korist. Ljudi se žele istaknuti čineći nešto ili postižući nešto što će sve navesti da ih štuju. Bog kaže da je to ambicija. Ljudi se žele boriti za vlastite interese, jesti dobru hranu, uživati u životu, prepustiti se tjelesnim udobnostima i živjeti poštovani među ljudima. Bog kaže da ljudi na taj način samo zadovoljavaju vlastite interese i da ih moraju ostaviti po strani. Ako ostavimo sve te interese po strani, kako možemo bolje živjeti?” Ako ljudi ne razumiju Božje namjere, uvijek će se opirati Božjim zahtjevima i uvijek će biti u sporu s Bogom u vezi s tim pitanjima. To je baš kao neki roditelji koji su naporno radili pola svog života da bi odgojili svoju djecu i toliko su umorni da imaju svakakve bolesti. Roditelji su zabrinuti da će im tijelo otkazati i da njihova djeca tada neće imati nikoga da ih uzdržava, pa kupuju neke proizvode za zdravlje. Djeca ne znaju bolje i kad vide te proizvode, kažu: „Nisam si kupio novu odjeću već nekoliko godina, kako to da ti i dalje možeš kupovati proizvode za zdravlje? Trebao bi štedjeti taj novac da ja mogu ići na fakultet.” Zar ta primjedba ne vrijeđa osjećaje roditelja? Roditelji sve to ne čine zbog vlastitih interesa, niti zato što se žele prepustiti tjelesnim udobnostima, ili zato što žele živjeti malo duže i u malo više udobnosti i u budućnosti dijeliti sreću svoje djece. Ne čine to iz tih razloga. Radi čega to čine? Čine to radi svoje djece. Djeca to ne razumiju i čak krive svoje roditelje – nije li to izdajnički? (Da.) Ako djeca ne razumiju namjere svojih roditelja, mogu doći u sukob s njima, čak do te mjere da izazovu svađe i povrijede osjećaje svojih roditelja. Dakle, razumijete li vi Božje srce? To je pitanje razumijevanja istine. Zašto Bog osuđuje ljudske postupke zadovoljavanja vlastitih interesa i ambicija? Je li to zato što je Bog sebičan? Je li to zato što Bog govori ljudima da ne slijede osobne interese kako bi ih učinio siromašnima i jadnima? (Ne.) Sigurno nije to. Bog želi najbolje ljudima i Bog dolazi da izvrši Svoje djelo i spasi ljude kako bi podario blagoslove čovječanstvu i doveo ljude na prekrasno odredište. Sve što Bog čini je da bi ljudi zadobili istinu i život, kako bi bili dostojni primiti Božje obećanje i blagoslove. Međutim, ljude je Sotona duboko iskvario i imaju iskvarene naravi te moraju mnogo pretrpjeti kako bi zadobili istinu i život. Ako svi slijede osobne interese i žele živjeti dobar život kako bi zadovoljili pretjerane želje tijela, ali ne ulažu napor u težnju za istinom, kakve će biti posljedice? Neće moći zadobiti istinu i neće moći biti pročišćeni i spašeni. Koja je posljedica toga što nisu spašeni? Svi moraju umrijeti u nesrećama. Je li ovo vrijeme za prepuštanje tjelesnim zadovoljstvima? Ne. Tko god ne zadobije istinu, mora umrijeti. Stoga, Božji zahtjev da se ljudi odreknu svojih tjelesnih interesa kako bi slijedili istinu jest radi ljudi, radi njihovog života i radi njihovog spasenja. Jednom kada ljudi zadobiju istinu i budu spašeni, Božje obećanje i blagoslovi doći će u bilo kojem trenutku. Blagoslovi koje Bog daruje ljudima su tko zna koliko stotina ili tisuća puta veći od tjelesnih zadovoljstava koje ljudi zamišljaju. Kako to da ih ljudi ne mogu vidjeti? Jesu li svi slijepi za njih? Zašto onda Bog uvijek zahtijeva od ljudi da ostave po strani vlastite interese i brane Božje interese i interese Božje kuće? Tko može objasniti ovo pitanje? (Bog zahtijeva od ljudi da se odreknu osobnih interesa jer su ljudi iskvareni od Sotone, a njihovi interesi nisu u skladu s istinom. Zahtijevajući od ljudi da brane interese Božje kuće, Bog uči ljude kako biti čovjek. To je također zato što je cjelokupno djelo koje Bog čini radi spasenja ljudi, a ako netko ne zna braniti interese Božje kuće, nije dostojan zvati se čovjekom.) Ima istine u onome što kažeš. (Želio bih nešto dodati. Bio sam opsjednut slavom, dobitkom i statusom. Osjećao sam da imam neke talente i da bih trebao biti promaknut u nadzornika. Međutim, svaki put kad bi došli izbori, izgubio bih, i u srcu sam se žalio na Boga – zašto mi Bog nije ispunio tu jednu malu želju? Kasnije, nakon što sam doživio neke neuspjehe, čitao sam Božje riječi i promišljao o sebi te prepoznao da sam se često upuštao u zavist i svađu zbog svoje težnje za slavom, dobitkom i statusom i da nisam skladno surađivao sa svojom braćom i sestrama. Ne samo da nisam napredovao u svom životu, već sam nanio i neke gubitke radu Božje kuće. Shvatio sam da težnja za slavom, dobitkom i osobnim interesima nije ispravan pogled na život niti ispravan cilj kojem treba težiti, to je pogrešno gledište koje Sotona usađuje u ljude kako bi ih zaveo, a takva je težnja vrlo opasna. Bog govori ljudima da ne teže slavi, dobitku i statusu ne zato što im želi stvarati nevolje, niti zato što želi biti strog prema njima, već zato što je to vrlo opasan put, a takve težnje mogu samo dovesti do toga da na kraju ostanu praznih ruku.) Pod „praznih ruku” i „vrlo opasno”, što vi mislite, o kojoj on opasnosti govori? Je li to doista samo pitanje da se na kraju ostane praznih ruku i ništa više? Kakav je to put? (Put u propast.) Ta je težnja put opiranja Bogu. To nije težnja za istinom, već težnja za statusom i ugledom. To je hodanje putem antikrista. Bez obzira na to koliko ti legitimnima smatraš svoje želje i težnje, to nije ono što Bog želi, to nije takva vrsta težnje. Bog ne želi da ti težiš na taj način. Ako ustraješ na svom putu, onda tvoj konačni ishod neće biti samo taj da ćeš ostati praznih ruku, već da ćeš krenuti putem opiranja Bogu. U čemu je opasnost? Ti ćeš se opirati Bogu, galamiti protiv Njega i suprotstavljati Mu se, a ishod će biti propast. Ima li još nešto za dodati? (Bože, želio bih nešto dodati. Maloprije je Bog pitao, zašto Bog ne želi da ljudi brane vlastite interese, već da brane interese Božje kuće? Koliko ja razumijem, Bog je stvorio sve i sve dolazi od Boga. Svaka pojedina stvar koju je Bog stvorio je za ljude. Što god Bog čini – uključujući Njegovo dvostruko utjelovljenje kako bi izvršio cijelo ovo djelo i uključujući cijelo ovo djelo sadašnjeg uspostavljanja crkve – zapravo je sve radi spasenja ljudi. Jednom kada ljudi povjeruju u Boga, počnu živjeti crkvenim životom i mogu izvršavati svoje dužnosti, imaju put spasenja. Stoga, to što Bog od nas traži da ostavimo po strani svoje osobne interese nije oduzimanje, jer mi smo ti koji na kraju imamo koristi od obrane Božjih interesa i interesa Božje kuće.) Vrlo dobro. Opće značenje onoga što ste podijelili u osnovi je točno. Neki ljudi govore o svojim osobnim iskustvima, a drugi o tome govore iz teorijske perspektive. U osnovi, ono što razumijete je u smislu da su Božji interesi legitimni, a interesi ljudi nisu legitimni. Samo se Božji interesi mogu nazvati interesima, dok interesi ljudi ne bi trebali postojati. Konkretno, „interesi ljudi” – ta fraza, taj izraz, ta činjenica – nisu nešto u čemu bi ljudi trebali uživati. Božji interesi su ispred svega ostalog i trebaju se braniti. To je u osnovi ono što razumijete. Drugim riječima, ljudi bi trebali imati odgovornost braniti Božje interese i trebali bi ispravno gledati na Božje interese, dok bi se na interese ljudi trebalo gledati s prezirom i trebalo bi ih se lišiti, jer interesi ljudi nisu časni. S ljudskog stajališta – jer u korijenu ljudi imaju iskvarene naravi i iznutra su prožeti iskvarenim naravima – svi interesi ljudi, kako god na njih gledali i bili oni vidljivi ili nevidljivi, spadaju u kategoriju nelegitimnih. Stoga, bez obzira na to mogu li ih ljudi ostaviti po strani ili ne, oni su već subjektivno shvatili da interese ljudi treba ostaviti po strani i da se treba boriti za Božje interese i braniti ih. O toj točki postoji konsenzus. Sada kada smo postigli konsenzus, razmotrimo što su točno Božji interesi.

Što su točno Božji interesi? Mogu li se interesi Boga, interesi Božje kuće i interesi crkve izjednačiti? Može se reći da je „Bog” titula, a također i sinonim za Božju bit. A što je s „Božjom kućom” i „crkvom”? Božja kuća je širi pojam, dok je crkva nešto specifičnija. Mogu li se interesi Boga, interesi Božje kuće i interesi crkve izjednačiti? (Ne, ne mogu.) Neki ljudi kažu da ne mogu, ali mogu li zapravo? Jesu li upravne odluke Božje kuće, upravne odluke crkve i upravne odluke koje je proglasio Bog ista stvar? (Da.) One su ista stvar. Gledano iz te perspektive, interesi svih triju mogu se izjednačiti. Božja kuća nastaje samo s Bogom i Njegovim izabranim narodom, a crkva nastaje samo s tim izabranim narodom Božje kuće. Crkva je konkretniji dio Božje kuće. Božja kuća je širi pojam, dok je crkva specifičnija. Mogu li se interesi Boga, interesi Božje kuće i interesi crkve izjednačiti? Mislite li vi da bi se trebali izjednačiti? Ne znate? Onda ih prvo pokušajmo izjednačiti kako bismo ih analizirali. Na primjer, slava Božja je Božji interes. Bi li bilo u redu reći da je to slava Božje kuće? (Ne.) To ne bi bilo u redu. Božja kuća je ime, ona ne predstavlja bit Boga. Bi li bilo u redu reći da je slava Božja slava crkve? (Ne.) Očito ni to ne bi bilo u redu. Slava crkve je slava sve braće i sestara. Izjednačiti je sa slavom Božjom bilo bi nedopustivo. Ljudi ne mogu ponijeti tu slavu, a ne mogu ni Božja kuća ni crkva. Gledano iz te perspektive, mogu li se interesi Boga, interesi Božje kuće i interesi crkve izjednačiti? (Ne, ne mogu.) Ne, ne mogu. S druge strane, može li se dio djela koje Bog čini, dio rada Božje kuće i dio rada crkve izjednačiti? Na primjer, Bog govori ljudima da propovijedaju evanđelje i šire Božje riječi. To je Božja namjera, a to je i ono što Bog povjerava ljudima. Kada se to poslanje uputi Božjoj kući, može li se taj rad izjednačiti s djelom koje Bog planira učiniti? Ono što Bog povjerava također je dio Njegovog djela i taj se konkretni dio može izjednačiti s djelom koje Bog planira obaviti. Kada se to poslanje zatim uputi crkvi, može li se ono izjednačiti s djelom Božjim? (Da.) Da, može. Jedan od ova dva primjera uključuje nešto od Božje biti, u kojem se slučaju Bog, Božja kuća i crkva ne mogu izjednačiti. Drugi primjer uključuje djelo koje Bog obavlja, Božje poslanje i, konkretnije, Božje zahtjeve za svakoga – te se stvari mogu izjednačiti. Kada se radi o stvarima koje uključuju Božju slavu, Božji identitet, Božju bit i Božje svjedočanstvo, mogu li se Bog, Božja kuća i crkva izjednačiti? (Ne.) Božja kuća i crkva ne mogu posjedovati to svjedočanstvo i slavu i ne mogu se izjednačiti s Bogom, ali kada je riječ o određenom poslu ili određenom poslanju, mogu se izjednačiti. Prethodno smo razmatrali interese Božje kuće i crkve, o čemu smo mnogo govorili. Danas ćemo se usredotočiti na to što su točno Božji interesi, kao i na one stvari koje su ljudima nepoznate, o kojima nikada nisu razmišljali, a koje su usko povezane s Bogom i ubrajaju se u Njegove interese. Bilo da se radi o imenici, izreci ili nečemu povezanom s Božjom biti i identitetom, koje su stvari Božji interesi? (Slava Božja.) Slava Božja svakako jest, svjedočanstvo koje Bog dobiva od ljudi. Što još postoji? Božje djelo, Božji plan upravljanja, Božje ime, Božje svjedočanstvo, Božji identitet i Božji status – sve su to Njegovi interesi. Što se Boga tiče, koja je najdragocjenija stvar koju On želi zaštititi? Je li to Božje ime, Božja slava, Božje svjedočanstvo ili Božji identitet i status? Božji plan upravljanja za spas čovječanstva najdragocjenija je stvar koju Bog želi zaštititi. Božji šesttisućljetni plan upravljanja je cijelo djelo koje Bog planira izvršiti unutar tog šesttisućljetnog razdoblja. Za Boga je to najvažnija stvar. Može se reći da bi to trebao biti interes Božji koji se može vidjeti u očima stvorenih ljudskih bića. Ono što ljudi mogu više-manje razumjeti o Božjim interesima i što bi ljudi trebali razumjeti, u osnovi se može zaustaviti na tome. Zatim, razgovarajmo o interesima Božje kuće. Kada se radi o interesima Božje kuće, osim obrane Božjeg imena, Božje slave i Božjeg svjedočanstva, što je još Bog povjerio čovječanstvu što bi ljudi trebali braniti? (Božji plan upravljanja.) Točno, najveće Božje poslanje čovječanstvu je najveći interes Božje kuće. Pa što je taj interes? To je da se Božji šesttisućljetni plan upravljanja provodi među čovječanstvom, a to naravno uključuje sve vrste aspekata. Pa što to uključuje? Uključuje uspostavljanje i formiranje crkve te stvaranje vođa i djelatnika na svim razinama crkve, kako bi se različiti segmenti crkvenog rada i rad na širenju Božjeg evanđelja mogli odvijati neometano – sve to uključuje interese crkve. To su najvažnije stvari u interesima Boga, Božje kuće i crkve, o kojima često govorimo. Da se Božje djelo širi, da se Božji plan upravljanja odvija bez zapreka, da se Božja namjera i Božja volja vrše bez zapreka među čovječanstvom i da se Božje riječi šire, rasprostiru i propagiraju što šire među ljudima, kako bi više ljudi došlo pred Boga – to su ciljevi i srž sveg Božjeg djela. Kao takvo, što god uključuje interese Božje kuće i interese crkve, zasigurno mora uključivati Božju volju i Božji plan upravljanja. Konkretno, radi se o tome može li se Božje djelo u svakom dobu i u svakoj etapi odvijati bez zapreka i širiti te provodi li se glatko i napreduje li glatko među čovječanstvom. Ako se sve to odvija normalno, tada će interesi Božje kuće i crkve biti zaštićeni, a Božja slava i Božje svjedočanstvo bit će zaštićeni. Ako je Božje djelo u Božjoj kući i u crkvi ometano i ne može se odvijati bez zapreka, a Božja namjera i djelo koje Bog planira učiniti su spriječeni, tada će interesi Božje kuće i crkve sigurno biti uvelike narušeni – te su stvari povezane. Drugim riječima, kada su interesi Božje kuće i crkve uvelike narušeni ili spriječeni, tada će Božji plan upravljanja sigurno biti ozbiljno osujećen, a i Božji interesi bit će uvelike narušeni.

Nakon što smo završili s razmatranjem Božjih interesa, razmotrimo sada što su interesi ljudi. Upravo smo malo govorili o interesima ljudi, a sada razgovarajmo o prirodi interesa ljudi u smislu njihove definicije i okarakterizirajmo ih. Zašto Bog zahtijeva od ljudi da ostave po strani svoje interese? Zar ljudi nemaju to pravo? Zar im Bog ne daje to pravo? Zar ljudi ne zaslužuju takva prava? Nije li tako? Gledajući s onih nekoliko aspekata interesa ljudi o kojima smo upravo govorili, zbog čega ljudi teže interesima? (Zbog sebe.) „Zbog sebe” je uopćavanje. Tko su oni sami? (Sotone.) Ako ljudi razumiju istinu i mogu živjeti po istini, te postignu promjenu u naravi i budu spašeni, i teže onome što žele, neće li ta težnja biti u skladu s Bogom? Ali prije promjene i spasenja, jedine stvari kojima ljudi teže su slava i dobitak, bezbrojni aspekti povezani s tijelom; oni su potpuno neprijateljski i proturječni istini, što je samo po sebi kršenje istine; oni su sama suprotnost istini. Ako netko kaže da voli istinu i da teži istini, ali u biti, cilj kojemu teži je da se istakne, da se pokaže, da ljudi o njemu imaju visoko mišljenje, da ostvari vlastite interese, a izvršavanje njegove dužnosti nije radi toga da se pokori Bogu ili da udovolji Bogu, već da postigne slavu, dobitak i status, onda je njegova težnja nelegitimna. S obzirom na to, kada je u pitanju rad crkve, jesu li njihovi postupci prepreka ili pomažu da se taj rad pokrene naprijed? Jasno je da su prepreka; ne pokreću ga naprijed. Neki ljudi mašu zastavom obavljanja crkvenog rada, a ipak teže vlastitoj osobnoj slavi, dobitku i statusu, bave se vlastitim poslom, stvaraju vlastitu malu skupinu, vlastito malo kraljevstvo – izvršava li takva osoba svoju dužnost? Sav posao koji obavljaju u biti prekida, ometa i narušava rad crkve. Koja je posljedica njihove težnje za slavom, dobitkom i statusom? Prvo, ona utječe na to kako Božji izabrani narod normalno jede i pije Božju riječ i razumije istinu, ometa njihov ulazak u život, sprječava ih da uđu na ispravan put vjere u Boga i vodi ih na pogrešan put – što šteti izabranima i vodi ih u propast. A što to na kraju čini radu crkve? Ometa ga, narušava i razara. To je posljedica koju donosi težnja ljudi za slavom, dobitkom i statusom. Kada vrše svoju dužnost na ovaj način, zar se to ne može definirati kao hodanje putem antikrista? Kada Bog traži da ljudi ostave po strani slavu, dobitak i status, to nije zato što ih On lišava prava na izbor; nego je to zato što, dok slijede slavu, dobitak i status, ljudi prekidaju i ometaju rad crkve i ulazak u život Božjeg izabranog naroda, pa čak mogu negativno utjecati i na to da više ljudi jede i pije Božje riječi, razumije istinu i tako postigne Božje spasenje. To je neosporna činjenica. Kada ljudi slijede vlastitu slavu, dobitak i status, sigurno je da neće slijediti istinu i da neće vjerno ispunjavati svoju dužnost. Oni će samo govoriti i djelovati radi slave, dobitka i statusa, a sav rad koji obavljaju, bez i najmanje iznimke, je radi tih stvari. Ponašati se i postupati na takav način, bez sumnje, znači hodati putem antikrista; to je prekidanje i ometanje Božjeg djela, a sve njegove različite posljedice ometaju širenje evanđelja kraljevstva i izvršavanje Božje volje unutar crkve. Dakle, može se sa sigurnošću reći da je put kojim kroče oni koji slijede slavu, dobitak i status, put otpora protiv Boga. To je namjerni otpor protiv Njega, proturječenje Njemu – to je suradnja sa Sotonom u opiranju Bogu i stajanju u suprotnosti s Njim. To je priroda težnje ljudi za slavom, dobitkom i statusom. Ono što je pogrešno u težnji ljudi za vlastitim interesima je to što su ciljevi kojima teže Sotonini ciljevi, i to su opaki i nepravedni ciljevi. Kada ljudi teže osobnim interesima kao što su slava, dobitak i status, nesvjesno postaju Sotonino oruđe, postaju Sotonin glasnogovornik i, štoviše, postaju Sotonino utjelovljenje. Oni igraju negativnu ulogu u crkvi; prema radu crkve i prema normalnom crkvenom životu i normalnoj težnji Božjeg izabranog naroda, djeluju štetno i negativno, ometajući i narušavajući. Kada netko teži istini, u stanju je uzimati u obzir Božje namjere i nositi Njegovo breme. Kada izvršava svoju dužnost, podupire rad crkve u svakom pogledu. U stanju je uzvisivati Boga i svjedočiti o Bogu, donosi korist braći i sestrama, podržava ih i opskrbljuje, a Bog zadobiva slavu i svjedočanstvo, što nanosi sramotu Sotoni. Kao rezultat njegove težnje, Bog zadobiva stvoreno biće koje je uistinu sposobno bojati se Boga i kloniti se zla, koje je u stanju štovati Boga. Kao rezultat njegove težnje, također, Božja volja se izvršava, a Božje djelo može napredovati. U Božjim očima takva je težnja pozitivna i svijetla. Takva je težnja od ogromne koristi Božjim izabranicima, kao i potpuno korisna za rad crkve, ima poticajan učinak i odobrena je od Boga.

Sljedeće ćemo razgovarati u zajedništvu o interesima Božjim, interesima Božje kuće i interesima crkve. Nemojmo za sada govoriti o tome može li postojati nešto zajedničko između ova tri interesa, to jest, kada govorimo o jednom interesu, može li se on izjednačiti s ostalima. Razgovarajmo prvo o Božjim interesima. Upravo sam spomenuo da Božji interesi uključuju Božju slavu, Božje svjedočanstvo, Božje ime i, što je najvažnije, Božji plan upravljanja i širenje Božjeg djela, što je za Boga najveće i najvažnije. Za sada, nemojmo spominjati Božju slavu, Božje ime i Božje svjedočanstvo, koji su prilično udaljeni od ljudi. Razgovarajmo prvo o Božjem djelu. Koje djelo Bog zapravo vrši? Koji je sadržaj Božjeg djela? Kakva je priroda Božjeg djela? Što Božje djelo donosi čovječanstvu? Koji je točno njegov utjecaj na čovječanstvo? Razgovarajmo prvo o tim stvarima. Dakle, što je točno Božje djelo? (Spašavanje čovječanstva.) Ova se stvar ne može promijeniti, cilj djela se ne može promijeniti, a to je spasiti čovječanstvo, koje je pod Sotoninom vlašću i koje je Sotona duboko iskvario. Ovo djelo ima za cilj spasiti skupinu ljudi koju je Sotona iskvario do te mjere da im nedostaje svako ljudsko obličje, skupinu ljudi koja je ispunjena Sotoninom iskvarenom naravi i naravi koja se opire Bogu, kako bi ih se navelo da se promijene tako da imaju ljudsko obličje i kako bi ih se navelo da razumiju istinu te shvate i dokuče što je pravedno, a što nepravedno, što su pozitivne, a što negativne stvari, kako bi ljudi trebali živjeti da bi proživjeli obličje istinskih ljudi i na kojem bi položaju trebali stajati kako bi bili na položaju za koji je Bog unaprijed odredio da ljudi na njemu stoje. To su osnovni sadržaji Božjeg djela i svi vi to znate na teorijskoj razini. Ako uistinu razumijete Božju namjeru, trebali biste znati sudi li Bog ljudima kako bi ih osudio i uništio ili kako bi ih pročistio i usavršio te sudi li Bog ljudima i grdi li ih kako bi ih gurnuo u ognjenu jamu ili kako bi ih spasio i doveo na svjetlo. Svi možemo vidjeti da Bog izražava toliko mnogo istina, razotkriva različita iskvarena stanja ljudi, ispravlja odstupanja ljudi u njihovoj vjeri i njihove predodžbe o vjeri te vodi ljude da razumiju istinu i žive po riječima Božjim i da prožive obličje istinskih ljudi te da su neki rezultati već postignuti među Božjim izabranicima. Bog razotkriva ohole naravi ljudi i sprječava ih da postanu nadljudi ili veliki ljudi, dopuštajući im da postanu istinska stvorena bića i ljudi sa savješću i razumom; Bog razotkriva licemjernu bit farizeja, dopuštajući ljudima da vide licemjerna lica farizeja i dovodeći ljude u istina-stvarnost riječi Božjih; Bog razotkriva apsurdnost tradicionalne kulture i okove koje ona stavlja ljudima i štetu koju im nanosi, kako bi se ljudi mogli osloboditi okova tradicionalne kulture i biti u stanju prihvatiti istinu i živjeti po riječima Božjim… Sve se ovo može sažeti na sljedeći način: Božje djelo spašavanja ljudi jest dovesti ih iz trendova zlog svijeta natrag u Božju kuću, a zatim ih marljivo poučavati i opskrbljivati ih istinom i životom, kako bi mogli razumjeti i znati koja su istinska načela vladanja i kako bi se ljudi trebali vladati, kako bi izbjegli štetu koju im nanose zli Sotonini trendovi i razne sotonske filozofije i sotonski otrovi. Od početka do danas, Bog je vršio svakojaka djela, od Svog djela u Dobu zakona, preko Svog djela u Dobu milosti, do djela suda koje sada vrši u posljednjim danima. Sada kada su vam jasne ove tri etape Božjeg djela, kakva je točno priroda Božjeg djela u Njegovom šesttisućljetnom planu upravljanja? Kako bi ga trebalo okarakterizirati? (Ovo je najpravednija stvar među čovječanstvom.) Točno. Božje djelo upravljanja i spašavanja čovječanstva traje već 6000 godina i tijekom tih 6000 godina Bog je neumorno podnosio, čekao i govorio, vodeći čovječanstvo sve do sada. Bog nije odustao i ovo djelo koje Bog vrši najpravednija je stvar među čovječanstvom. S obzirom na prirodu Božjeg djela, jesu li Božji interesi najpravedniji i najlegitimniji? (Da.) Ako se Božji interesi zaštite, što će se dogoditi s čovječanstvom? Čovječanstvo može nastaviti dobro opstajati, proživjeti obličje ljudi, živjeti unutar zakona svih stvari koje je Bog formulirao i uživati u svemu što je Bog darovao čovječanstvu, a ljudi će tako postati istinski gospodari svih stvari. Trebali biste vidjeti da je djelo Božjeg upravljanja u konačnici u najvećem interesu ljudi. Nije li, dakle, Božje djelo spašavanja čovječanstva najpravednija stvar među čovječanstvom? To je neosporno i izvan svake sumnje – to je najpravednija stvar. Stoga, ako bi netko, radi vlastitih interesa, išao tako daleko da našteti interesima Božje kuće i išao tako daleko da ometa širenje Božjeg djela, kakva je to osoba? To je očito opak pojedinac i đavao. Bog samo opskrbljuje čovječanstvo, ne tražeći ništa zauzvrat. Dok Bog vrši djelo koje je od najveće koristi za čovječanstvo i poduzima najpravedniju stvar, ljudi ne samo da ne cijene Boga ili Mu ne zahvaljuju i ne pomišljaju da Mu uzvrate, već naprotiv, prekidaju, ometaju i narušavaju Božje djelo i slijede vlastite osobne interese. Takvi ljudi uopće nemaju savjesti ni razuma. Zaslužuju li se oni i dalje nazivati ljudima? To su pravi đavli i sotone! Čak i ako, unatoč svemu što čini, Bog ne može ganuti ljude, imaju li oni i dalje srce? Ne, nemaju. Nemati srce znači nemati savjest. Takvi ljudi nemaju osjećaj savjesti. Kada nečijoj ljudskosti nedostaje savjest, on više nije čovjek, već životinja, đavao i Sotona. To je vrlo očito. Da bi ljudi bili spašeni, Bog je odlučan platiti svaku cijenu i neumorno radi. Bez obzira na to kako ljudi pogrešno shvaćali ili sumnjali, Bog je uvijek bio strpljiv i nastavlja opskrbljivati ljude, govoreći im o različitim aspektima istine uvijek iznova, navodeći ih da malo-pomalo razumiju, navodeći ih da promišljaju i ispituju te im omogućujući da razumiju Božje srce i dokuče Božje srce. I kada ljudi čuju ove riječi Božje, ganuti su i proliju nekoliko suza. Ali kada se okrenu, ne samo da ne uzimaju u obzir Božje namjere, već i dalje slijede vlastite interese te i dalje teže za blagoslovima. Recite mi, zar takvi ljudi nemaju savjesti i razuma? Što takvim ljudima najviše nedostaje? Najviše im nedostaje savjesti i razuma, najviše im nedostaje ljudskosti. Bog podnosi svakojake boli s krajnjom strpljivošću kako bi djelovao i spasio ljude, ali ljudi i dalje pogrešno shvaćaju Boga, neprestano Mu se suprotstavljaju, neprestano štite vlastite interese ne mareći za interese Božje kuće i uvijek žele živjeti veličanstvenim životom, ali ne žele doprinijeti Božjoj slavi – ima li u svemu tome i trunke ljudskosti o kojoj bi se moglo govoriti? Iako ljudi naglas proglašavaju svjedočanstvo o Bogu, u svom srcu govore: „Ovo je rad koji sam ja obavio i koji je postigao rezultate. I ja sam se trudio, i ja sam platio cijenu. Zašto ne svjedočite o meni?” Uvijek žele imati udjela u slavi i svjedočanstvu Božjem. Jesu li ljudi dostojni toga? Riječ „slava” ne pripada ljudima. Slava može pripasti samo Bogu, Stvoritelju, i nema nikakve veze sa stvorenim ljudskim bićima. Čak i ako se ljudi trude i surađuju, i dalje su pod vodstvom djela Duha Svetoga. Ako nema djela Duha Svetoga, što ljudi mogu učiniti? Ni riječ „svjedočanstvo” ne pripada ljudima. Bilo da se radi o imenici „svjedočanstvo” ili glagolu „svjedočiti”, obje te riječi same po sebi nemaju nikakve veze sa stvorenim ljudskim bićima. Samo je Stvoritelj dostojan da se o Njemu svjedoči i dostojan svjedočanstva ljudi. To je određeno Božjim identitetom, statusom i Božjom biti, a također i time što sve što Bog čini proizlazi iz Božjeg truda i Bog je dostojan da to primi. Ono što ljudi mogu učiniti izrazito je ograničeno i sve je to rezultat prosvjetljenja, vodstva i usmjeravanja Duha Svetoga. Što se tiče ljudske prirode, ljudi postanu oholi čim razumiju neke istine i mogu obaviti malo posla. Ako ih ne prate sud i grdnja od Boga, nitko ne može postići pokornost Bogu i svjedočiti o Njemu. Kao rezultat Božjeg predodređenja, ljudi mogu imati neke darove ili posebne talente, naučiti neku struku ili vještine ili imati malo pameti pa tako postanu neizdrživo oholi i neprestano žele da Bog s njima dijeli Svoju slavu i Svoje svjedočanstvo. Nije li to nerazumno? To je do krajnosti nerazumno. To pokazuje da stoje na pogrešnom položaju. Ne smatraju sebe ljudskim bićima, već posebnom vrstom, nadljudima. Ljudi koji ne poznaju vlastiti identitet, vlastitu bit te ne znaju na kojem bi položaju trebali stajati, nemaju samosvijesti. Poniznost ljudi nije nešto što dolazi iz snižavanja – ljudi su od početka ponizni i neznatni. Poniznost Božja je nešto što dolazi iz snižavanja. Reći da su ljudi ponizni znači uzvisivati ih – zapravo su niski. Ljudi se uvijek žele natjecati za slavu, dobitak i status te se natjecati s Bogom za Njegove izabranike. Na taj način igraju ulogu Sotone, a to je priroda Sotone. Oni su uistinu potomci Sotone, bez i najmanje razlike. Pretpostavimo da Bog ljudima da malo autoriteta i moći i pretpostavimo da mogu pokazivati znakove i čuda i činiti neke izvanredne stvari te pretpostavimo da sve čine prema Božjim zahtjevima i da to čine krajnje precizno. Ali mogu li nadmašiti Boga? Ne, nikada. Nisu li sposobnosti Sotone, arkanđela, veće od ljudskih? On uvijek želi nadmašiti Boga, ali koji je krajnji rezultat? Na kraju se mora spustiti u bezdan. Bog će zauvijek biti utjelovljenje pravde, dok će Sotona, đavao, arkanđeo, zauvijek biti utjelovljenje opačine i predstavnik sila opačine. Bog će zauvijek biti pravedan i ta se činjenica ne može promijeniti. To je izuzetna i izvanredna strana Boga. Čak i ako ljudska bića od Njega zadobiju sve istine Božje, ona su samo sićušna stvorena bića i ne mogu nadmašiti Boga. To je razlika između čovječanstva i Boga. Ljudi mogu postojati na uredan način samo unutar svih pravila i zakona koje je Bog formulirao i mogu upravljati svime što je Bog stvorio samo unutar tih pravila i zakona. Ljudi ne mogu stvoriti nikakva živa bića niti mogu promijeniti sudbinu čovječanstva – to je činjenica. Na što ta činjenica ukazuje? Na to da ma koliko autoriteta i sposobnosti Bog da čovječanstvu, na kraju nitko ne može nadmašiti autoritet Božji. Koliko god godina ili koliko god naraštaja ili koliko god ljudi bilo, ljudi mogu postojati samo pod autoritetom i suverenošću Božjom. To je činjenica koja je zauvijek nepromjenjiva, ona koja se nikada, baš nikada neće promijeniti!

Što mislite nakon što ste čuli ove stvari? Neki ljudi kažu: „Prije sam u svojoj svijesti razmišljao o tim stvarima, ali nesvjesno sam počeo osjećati da moje sposobnosti rastu. Kako sam stario, i moje su misli sazrijevale i mogao sam o mnogim pitanjima razmišljati sveobuhvatnije, a kako sam slušao više riječi Božjih, mogao sam razumjeti neke od Njegovih namjera pa sam osjetio da sam jak i da mi ne treba Bog da nada mnom ima suverenost. Nesvjesno sam počeo osjećati da sam sposoban i da sam zadobio Boga.” Je li to dobar osjećaj? (Ne.) U kojem smislu nije dobar? To nije dobar znak. Pa što je onda dobar znak? Što ljudi duže žive, to više osjećaju: „Ljudska bića su poput prašine i niža od mrava. Bez obzira na to koliko su ljudi jaki ili dostojanstveni, ili koliko doktrine razumiju, ili koliko su im misli zrele, ne mogu nadmašiti Božju suverenost.” Što ljudi duže žive, to više osjećaju veličinu Božjeg autoriteta i svemoć Božjeg autoriteta. Što ljudi duže žive, to više osjećaju beznačajnost ljudi. Što duže žive, to više osjećaju nedokučivost Božju. Takvo stanje uma je normalno. Imate li vi sada takvo stanje? Još ne, zar ne? Još uvijek ste često usred borbe, balansirajući na rubu interesa, a ponekad čak i šaljete neke sićušne signale, govoreći: „Kako to da Bog ne podijeli malo Svojih interesa sa mnom? Zašto me Bog ne pohvali? Zašto Bog ne učini da ljudi oko mene imaju visoko mišljenje o meni? Zašto Bog ne učini da ljudi svjedoče o meni? Platio sam cijenu i dao doprinos. Kako će me Bog nagraditi?” Još uvijek se često valjate u samodopadnom, samozadovoljnom načinu razmišljanja. Često ne znate tko ste i često osjećate da ste sposobni. Ova situacija je nenormalna. To nije napredak u životu. Kako se to zove? Iskvarena narav opet buja. Neki su ljudi malo skromniji i samozatajniji kada nisu dali nikakav doprinos. Jednom kada učine nešto važno i daju neki doprinos te osjete da imaju temelj za ponos, kada vide ljude oko sebe, pitaju se: „Zašto ne izvijestite o mojim doprinosima? Svi vi svjedočite o imenu Božjem i o biti Božjoj pa zašto ne biste održali prezentaciju o meni? Čak i ako ne svjedočite o meni, možete samo održati prezentaciju o meni. Ja, sestra ta i ta, vjerujem u Boga 25 godina. Sada imam 45 godina, još uvijek neudana i sama, i do danas sam pobožno i entuzijastično težila za istinom. Budući da sam okosnica crkve, mnogo puta me kineska komunistička vlada stavila na popis traženih, lovila me i skrivala sam se na raznim mjestima, lutajući između više od deset provincija prije nego što sam se preselila u inozemstvo. Nakon svega toga, nastavila sam služiti kao nadzornica važnog posla Božje kuće, a za to sam vrijeme iznijela mnogo konstruktivnih prijedloga, ideja i koncepata za određene poslove Božje kuće, dajući neizbrisiv doprinos napretku crkvenog rada i širenju evanđelja kraljevstva Božjeg. Zašto tako ne govorite o meni? Zašto mi Bog ne da neka okruženja i prilike da pokažem svoje talente kako bi svi mogli saznati o meni i znati za mene? Zašto nas Bog uvijek guši? U kući Božjoj nismo tako slobodni niti smo tako opušteni, oslobođeni ili sretni!” Ona čak želi biti opuštena, oslobođena i sretna. Kako te možemo učiniti opuštenom, oslobođenom i sretnom? Time da te stavimo na vrh ljestvice? Zatim, nakon što te stavimo na vrh, da održimo prezentaciju o tebi: u svijetu je ova osoba bila poznata liječnica, koja je osvojila prvu nagradu za poznate liječnike nacije, a njezino je ime naknadno uvršteno u „Enciklopediju svjetski poznatih liječnika”. Završila je mnoge znanstvene radove, a nakon dolaska u Božju kuću, nastavila je biti okosnica i osoba od talenta, a sada je postala viši vođa. Neće li tada biti sretna? Mislit će: „Ja sam osoba od talenta. Prije sam bila slavna, a nakon dolaska u Božju kuću i dalje sam slavna. Ja sam poput zlata koje sjaji gdje god ga staviš i nitko ne može obuzdati njegov sjaj. Ove moje sposobnosti su tu da ih svi vide! Iako Bog ne svjedoči, ove činjenice snažno svjedoče o meni.” Što mislite o ovom mišljenju? Ako se ne možeš odreći svoje težnje za slavom i dobitkom ni na jedan dan, onda si i dalje vezan slavom, dobitkom i statusom i ne možeš uistinu biti opušten i sretan. Sve dok si vezan, ograničen i upregnut okovima slave i dobitka, nećeš napredovati u svojoj težnji za istinom, već možeš samo ostati zaglavljen na mjestu. Neki se mogu pitati: „Hoću li nazadovati?” Činjenica je da sve dok ne napreduješ, zaglavljen si na mjestu ili nazaduješ. To pokazuje da je tvoja priroda-bit takva i bez obzira na to koliko godina vjeruješ u Boga, nikada nećeš napredovati, pa čak do kraja možeš još uvijek učiniti mnogo zla. Sa svom se sigurnošću može reći da ćeš biti razotkriven. Jednom kada takva osoba ima pravo okruženje, jednom kada stekne status, njezina će ambicija biti razotkrivena. Zapravo, bez tog okruženja i statusa, bi li ona bila bez ambicije? I dalje bi je imala. Ona je jednostavno takva i ta bit i njezina se ambicija ne može obuzdati. Jednom kada ima pravo okruženje, odjednom će „eksplodirati” i nikakve je stege neće moći zadržati i počet će činiti zlo, a njezino ružno lice đavla bit će potpuno razotkriveno. To je slučaj razotkrivanja. Riječ „razotkriti” bi trebao razumjeti na ovaj način: Bog tebe nije namjeravao razotkriti, Bog ti je htio dati priliku da vježbaš. Ali nisi prepoznao dobru stvar kada si je vidio i čak si napravio pravu predstavu od sebe. Nisi li zaslužio to što si razotkriven? To je tvoj vlastiti izbor. Nije da te Bog namjerno htio razotkriti i eliminirati. Tvoji su te motivi i ambicije razotkrili. Koga drugoga možeš kriviti?

Jesmo li više-manje dovoljno razgovarali o istini u vezi s ljudskim i Božjim interesima? Koji su osobni interesi ljudi? To su stvari za kojima ljudi teže, uključujući slavu, dobitak i status, ambiciju i želju za primanjem blagoslova, kao i ljudsku taštinu i ponos, obitelj, rodbinu, materijalne interese i tako dalje. Bit ljudskih interesa je sebična i vrijedna prezira, opaka je i sotonska, suprotna je istini i prekida, ometa i uništava rad Božje kuće, dok su Božji interesi najpravednije djelo spašavanja čovječanstva i predstavljaju Božju ljubav, Božje ljubav te Božju svetost i pravednost. Stoga, Bog ima pravo u obrani Svojih interesa. On brani pravednu stvar. To nije zato što je Bog sebičan i želi braniti Svoje dostojanstvo. To je pravedno i legitimno i od nemjerljive je koristi za ljudsku rasu koju Bog spašava. Samo kada Bog brani Svoje interese, čovječanstvo kao rezultat toga može biti spašeno i kao rezultat toga zadobiti veće koristi, zadobiti istinu, put i život, i tek tada ljudi konačno mogu postati istinska stvorena bića i živjeti unutar svih zakona i pravila koje je Bog uspostavio i živjeti među svim stvarima koje je Bog za njih stvorio, i tek tada čovječanstvo može zadobiti radost i uistinu lijep život. Je li sve ovo što Bog čini pravedna stvar? Krajnje je pravedna! Ovo djelo i ovo upravljanje od strane Boga, kao i svi poslovi u crkvi koji uključuju Božje spasenje čovječanstva – kao što su propovijedanje evanđelja, snimanje filmova, pisanje članaka svjedočanstva, izrada videozapisa, prevođenje riječi Božjih i održavanje normalnog reda crkvenog života – ti su poslovi važni i moraju biti zajamčeni. Tu je i aspekt jamčenja života svih Božjih izabranika koji vrše svoje dužnosti. Iako je ovo najosnovniji posao, sličan pomoćnim službama, i čini se da nema mnogo veze s glavnim radom Božje kuće, također je vrlo važan i potrebno ga je ovdje spomenuti. Normalne stvari poput hrane, odjeće, smještaja i prijevoza – to je ono što Bog pruža ljudima, a to su i najlegitimnije fizičke potrebe koje bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali posjedovati. Bog neće lišiti ljude tih potreba, već ih, naprotiv, mora braniti. Ako uvijek ometaš, prekidaš i potkopavaš stvari koje Bog želi braniti, ako uvijek pokazuješ prezir prema takvim stvarima i uvijek imaš predodžbe i mišljenja o njima, onda ti proturječiš Bogu i stojiš protiv Njega. Ako ne smatraš važnim rad Božje kuće i interese Božje kuće i uvijek ih želiš potkopavati i uvijek želiš uzrokovati uništenje ili uvijek želiš od njih profitirati, varati ili pronevjeriti, hoće li se onda Bog ljutiti na tebe? (Da.) Koje su posljedice gnjeva Božjeg? (Bit ćemo kažnjeni.) To je sigurno. Bog ti neće oprostiti, nipošto ne! Jer ono što ti činiš jest rušenje i uništavanje crkvenog rada, a to je u sukobu s radom i interesima Božje kuće. To je veliko zlo, to je ulazak u suparništvo s Bogom i to je nešto što izravno vrijeđa Božju narav. Kako se Bog ne bi ljutio na tebe? Ako neki ljudi, jer su lošeg kova, nisu kompetentni u svom poslu i nenamjerno čine stvari koje uzrokuju prekid i ometanje, to je oprostivo. Međutim, ako se zbog tvojih vlastitih osobnih interesa upuštaš u ljubomoru i sukobe i namjerno činiš stvari koje prekidaju, ometaju i uništavaju rad Božje kuće, to je namjerno kršenje i to je pitanje vrijeđanja Božje naravi. Hoće li ti Bog oprostiti? Bog vrši djelo Svog šesttisućljetnog plana upravljanja i sav Svoj trud ulaže u njega. Ako se netko protivi Bogu, namjerno šteti interesima Božje kuće i namjerno slijedi svoje osobne interese i svoj osobni ugled i status na štetu interesa Božje kuće i ne ustručava se rušiti crkveni rad, uzrokujući da rad Božje kuće bude ometan i uništen, pa čak i nanoseći ogromnu materijalnu i financijsku štetu Božjoj kući, mislite li vi da bi takvim ljudima trebalo oprostiti? (Ne, ne bi trebalo.) Svi vi kažete da im se ne može oprostiti, pa je li Bog ljut na takve ljude? Sigurno jest. Bog je učinio tako velik posao izražavanja istine i spašavanja ljudi i uložio je sav Svoj trud u to. Bog ovu najpravedniju stvar shvaća tako ozbiljno; sav Njegov trud potrošen je za ove ljude koje želi spasiti, sva Njegova očekivanja također su usmjerena na ove ljude, a konačni rezultati i slava koje želi dobiti iz Svog šesttisućljetnog plana upravljanja bit će ostvareni na ovim ljudima. Ako netko uđe u suparništvo s Bogom, protivi se, ometa ili uništava rezultat ove stvari, hoće li mu Bog oprostiti? (Ne.) Vrijeđa li to Božju narav? Ako stalno tvrdiš da slijediš Boga, težiš za spasenjem, prihvaćaš Božje ispitivanje i usmjeravanje te prihvaćaš Božji sud i grdnju i pokoravaš im se, ali dok sve vrijeme izgovaraš te riječi, ti ipak prekidaš, ometaš i uništavaš različite crkvene poslove, i zbog tvog ometanja, prekidanja i uništavanja, zbog tvog nemara ili zanemarivanja dužnosti, ili zbog tvojih sebičnih želja i radi težnje za tvojim vlastitim interesima, interesi Božje kuće, interesi crkve i mnoštvo drugih aspekata su oštećeni, čak do te mjere da je rad Božje kuće ozbiljno ometan i uništen, kako bi onda Bog trebao odrediti tvoj ishod u Svojoj knjizi života? Kako bi tebe trebalo okarakterizirati? Pošteno govoreći, trebao bi biti kažnjen. To je zaslužena kazna. Što sada razumijete? Kakvi su interesi ljudi? (Opaki su.) Interesi ljudi su zapravo sve njihove pretjerane želje. Da se izrazim bez uvijanja, sve su to iskušenja, sve su to laži i sve su to mamci koje Sotona koristi da iskuša ljude. Težiti za slavom, dobitkom i statusom i težiti vlastitim interesima – to je suradnja sa Sotonom u činjenju zla i to je protivljenje Bogu. Kako bi omeo Božje djelo, Sotona podiže različita okruženja da iskuša, ometa i zaludi ljude i da spriječi ljude da slijede Boga te da ih spriječi da se mogu pokoriti Bogu. Umjesto toga, oni surađuju sa Sotonom i slijede ga, namjerno ustajući da ometaju i uništavaju Božje djelo. Bez obzira na to koliko Bog razgovara u zajedništvu o istini, oni se i dalje ne urazumljuju. Bez obzira na to koliko ih Božja kuća orezuje, oni i dalje ne prihvaćaju istinu. Uopće se ne pokoravaju Bogu, već inzistiraju na tome da rade po svome i kako im se prohtije. Kao rezultat toga, ometaju i uništavaju crkveni rad, ozbiljno utječu na napredak različitih crkvenih poslova i uzrokuju ogromnu štetu ulasku u život Božjih izabranika. Ovaj je grijeh prevelik i takvi će ljudi sigurno biti kažnjeni od Boga.

Po vašem mišljenju, koji su sada poslovi u crkvi najvažniji i uključuju širenje Božjeg plana upravljanja? (Propovijedanje evanđelja.) Rad na evanđelju je značajan posao. Djelo Božje je djelo kako ga Bog vidi, ali za ljude je to njihova dužnost. Pored rada na evanđelju, tu je i rad na filmskoj produkciji, prevoditeljski rad, rad na himnama i razni rad na izradi tekstova. Danas je većina ljudi koji vrše svoju dužnost u punom radnom vremenu angažirana u aktivnostima vezanim za te poslove. Recite Mi, koji od ovih poslova se može izostaviti? Neki ljudi kažu: „Glazba je samo pitanje nekoliko nota, za koje ne mislim da su važne. Riječi Božje i dalje se mogu širiti i pronositi i bez svih tih melodija, i jednako tako mogu dovesti ljude pred Boga.” Je li ispravno tako reći? (Ne, pogrešno je.) Zašto je pogrešno? Bi li razne vrste video produkcije vrijedile išta bez glazbe? (Ne.) Osim što je potrebna za pjevanje himni unutar crkve, glazbu zahtijevaju i svi filmovi, glazbeni spotovi, zborovi i kazališne predstave, kao i video recitacije riječi Božjih i tako dalje. Iako je naizgled glazba doista samo pitanje nota, jednom kad je ljudi čuju, učinkovitija je u širenju riječi Božjih i može igrati ulogu u poticanju širenja evanđelja, stoga je neizostavna. Čak i ako ti ovdje samo neobavezno razgovaraš, a u pozadini svira glazba, učinak će biti drugačiji, zar ne? Dakle, ova je dužnost vrlo važna. Neki ljudi kažu: „Je li onda naš rad na videu važan?” Vi Mi recite, je li rad na videu važan? (Da.) Na primjer, velik dio slika proizvedenih pomoću tehnologije specijalnih efekata ne bi se mogao zamijeniti nikakvim sirovim video materijalom, niti bi se mogao snimiti – to je moderna umjetnost. Ima onih koji kažu: „Božja kuća čak govori o modernoj umjetnosti. Nije li to držanje koraka s vremenom?” Kako je to držanje koraka s vremenom? To se zove iskoristiti Sotonu da pruža usluge. Naravno, to nije iskorištavanje braće i sestara da pružaju usluge. Time mislim, ako možeš naučiti neke tehničke i umjetničke struke i iskoristiti to stručno znanje u radu na širenju evanđelja i širenju riječi Božje, onda je ono što si naučio korisno. Ako to možeš naučiti, to je milost Božja, i tada možeš vršiti dužnost povezanu s tim i bit ćeš blagoslovljen. Nije li to blagoslov za tebe? (Da.) Dakle, nije važno što učiš, važno je koristiš li to za svoju dužnost. Ima i drugih koji kažu: „Mi radimo s tekstovima, ali nitko nikada ne sazna za nas, nitko nas ne spominje, a mnogi nas ljudi čak ni ne vide. Postali smo suvišni.” To nije jasno sagledavanje stvari. Ljudi te ne mogu vidjeti, ali Bog te može vidjeti, Bog te ispituje, Bog te vodi, Bog te blagoslivlja, zašto to ne možeš osjetiti? Je li važno vide li vas ljudi ili spominju li vas? Kojom istinom vi niste opskrbljeni? Iz kojih ste vi propovijedi i razgovora u zajedništvu izostavljeni? Uistinu, tehnički sadržaj rada s tekstovima nije vrlo visok i stručne aspekte ne treba toliko jačati. Međutim, jedna je stvar neizostavna. Morate razumjeti istinu. Ako ne razumijete istinu, nećete moći ništa napisati. Ti imaš znanje o pisanju, možeš standardizirati jezik, organizirati jezik i možeš postaviti strukturu i ideje u pisanom radu. Međutim, sama struktura nije članak. Treba je ispuniti sadržajem. Što točno treba napisati kao sadržaj i kako točno treba pisati da bi se postigao rezultat svjedočenja o Bogu – to je ono u što biste vi trebali ući. Ako se zadržite samo na ovom temelju, svjedočenju o Božjoj riječi i širenju ove etape Božjeg djela, onda se vaš rast nikada neće povećati. Ako, pored svjedočenja o novom Božjem djelu, pobijanja ljudskih predodžbi, vi možete također razgovarati u zajedništvu o nekim istinama koje se tiču vizija, možete besjediti i o nekim istinama o ulasku u život i koristiti neke činjenice, priče i neke prilično podrobno opisane detalje kako biste izrazili sva različita stanja duboko u srcima ljudi, tako da ljudi prepoznaju svoju iskvarenost i da razumiju koji su Božji zahtjevi za čovječanstvo i koje su Božje namjere, te nadalje prepoznaju najkritičnija pitanja – što je točno istina, koji je put kojim bi ljudi trebali ići, gdje leži greška u pogrešnim putovima kojima ljudi sada idu, kakve ljudi Bog zahtijeva da ljudska bića budu i koji je put koji Bog zahtijeva da ljudi slijede – ako možete napredovati korak po korak prema tome, onda će dužnost koju vi vršite biti izuzetno vrijedna. Ali to je teži dio, to je najteža stvar. Ulazak ljudi u život ne događa se u dan ili dva. Kod mnogih stvari prođu jedna ili dvije godine od trenutka kada se o njima prvi put govori do trenutka kada ljudi zadobiju svijest o njima. Potrebne su dvije do tri godine, ili čak tri do pet godina od nejasne svijesti do jasne svijesti, potrebne su dvije do tri godine od trenutka kada svijest postane jasna do spoznaje prirode te stvari, a zatim su potrebne još dvije do tri godine da bi se spoznala ozbiljnost tog problema. Ljudi koji su otupjeli i lošeg su kova mogu doći samo do te točke. Ljudi boljeg kova i oštrog duha znaju aktivno tražiti što je istina, što traje još dvije do tri godine… Prije nego što shvate, cijeli im je život prošao. Eto koliko je spor ulazak u život! Ljudsko razumijevanje i pamćenje istine daleko nadmašuju brzinu kojom ljudi doživljavaju i spoznaju istinu. Što time želim reći? Želim reći da su doživljavanje i spoznaja uvijek spori, jer to je život, dok razumijevanje i pamćenje zahtijevaju samo um. Ljudi s dobrim pamćenjem, snažnom sposobnošću razumijevanja, određenim kovom i nešto obrazovanja mogu te stvari brzo postići. Ali nakon što razumije, ima li čovjek tada znanje? Ne. Nakon što razumije, čovjek se samo zaustavlja na tome da zna o čemu se radi u toj stvari, i ništa više, ali to i dalje neće biti dovoljno pri postupanju. Zašto neće biti dovoljno? Često se načelo koje ti razumiješ ne može primijeniti ili povezati sa stvarima koje te zadese. Kao rezultat toga, tek nakon što više puta doživiš neuspjeh, pretrpiš popriličan broj gubitaka, napraviš podosta skretanja s pravog puta i primiš mnoge sudove, grdnje i orezivanja, ti konačno razumiješ istinu i sposoban si primjenjivati i iskusiti riječi Božje u svim raznim stvarima koje te zadese. Do tada će proletjeti toliko godina da ti lice može biti prekriveno borama – nije li to vrlo sporo? Životi ljudi napreduju vrlo sporo, jer istina koju ljudi razumiju uključuje ljudsku priroda-bit, ljudski opstanak i stvari po kojima ljudi žive, a to uključuje preobrazbu naravi, kao i promjene u nečijem životu. Kako tvoj život može tako lako postati drugi život? S jedne strane, to zahtijeva Božje djelo, a istovremeno je potrebno i da ljudi aktivno surađuju; povrh toga, tu su kušnje vanjskog okruženja, kao i tvoje osobno traganje; dodatno, ti moraš imati dovoljan kov i razboritost, a Bog će ti tada dati dodatno prosvjetljenje i usmjeravanje; štoviše, Bog će ti dodijeliti neke grdnje, sudove i orezivanja, a tvoja braća i sestre će te kritizirati, i ti i dalje moraš težiti prema gore, kako bi se te stvari koje su od Sotone mogle eliminirati – tek tada pozitivne stvari koje su od istine mogu malo po malo ući. Neki ljudi kažu: „Kada ljudi razumiju istinu, njihovi se životi mijenjaju.” Je li ispravno ili pogrešno to reći? (Pogrešno je.) U čemu je pogrešno? Razumijevanje istine nije isto što i posjedovanje istine, a jednom kad je razumiješ, to još uvijek nije tvoj život. Jednom kad čuješ istinu, shvatiš je i razumiješ što čuješ, koliko dugo ona može postojati u tvom srcu? Može se dogoditi da mjesec dana kasnije te riječi za koje si u to vrijeme mislio da su najvažnije potpuno nestanu, a kad ih ponovno čuješ, osjećaš se kao da ih nikada prije nisi čuo. Međutim, ako uistinu posjeduješ praktični rast i imaš taj aspekt iskustvenog svjedočanstva, onda ih ne moraš slušati iznova i iznova. Ako ne posjeduješ taj aspekt istina-stvarnosti, onda bi trebao više slušati, sve dok ne uđeš u istina-stvarnost; ako ne slušaš, onda će se ono što razumiješ postupno smanjivati i nestajati dok ne postaneš baš poput nevjernika. Stoga se Božje riječi i istina moraju neprestano slušati i čitati. Premalo čitanja ili slušanja neće biti dovoljno. Svi vi imate duboku spoznaju o ovome, zar ne? (Da.) Ponekad, nakon što dva ili tri dana ne pjevate himne ili se ne molite Bogu, osjećate prazninu u srcu i ne možete osjetiti Boga, pa se pitate kamo otići u šetnju da se opustite. Kao rezultat toga, što se više opuštate, postajete sve nediscipliniraniji, a kad odete u crkvu razgovarati s braćom i sestrama o istini, osjećate se kao da vam je to strano, a čim se spomene crkveni rad, osjećate se pomalo nelagodno. U roku od dva ili tri dana promijenio si se i postao poput druge osobe, tako da osjećaš da više ni samoga sebe ne prepoznaješ. Kako to može biti? Nemoj misliti da je, budući da si slušao mnogo propovijedi, istina postala tvoj život i da si zadobio istinu. Još si daleko od toga! Nemoj misliti, samo zato što si napisao članak sa svjedočanstvom ili imao takvo iskustvo, da si već spašen. Još nisi stigao do toga! To je samo mali fragment u tvom dugom životnom iskustvu. Taj fragment može biti samo trenutačno raspoloženje, trenutačni osjećaj, trenutačna želja ili ambicija, i ništa više. Kada jednog dana budeš slab i pogledaš unatrag te poslušaš svjedočanstva koja si nekoć davao, zakletve koje si nekoć polagao i spoznaje do kojih si nekoć došao, osjećat ćeš ih kao strane, i reći ćeš: „Jesam li to bio ja? Jesam li imao tako velik rast? Kako to da ne znam? To sigurno nisam bio ja?” U tom ćeš trenutku shvatiti da se tvoj život još uvijek nije promijenio. Što to ukazuje ako se tvoj život nije promijenio? To da se tvoja narav još uvijek nije preobrazila. Kako ćeš se osjećati kada otkriješ da – unatoč tome što si davao svjedočanstva i u to vrijeme mislio da si već velikog rasta – i dalje možeš postati negativan kao što si sada? Ne bi li pomislio da je preteško da se nečija narav preobrazi? Istina nije nešto što se može usaditi u ljude preko noći. Ako ljudi uistinu zadobiju istinu kao svoj život, bit će blagoslovljeni i njihovi će životi biti drugačiji. Više neće biti kao što su sada, kada često otkrivaju iskvarene naravi, već će se moći u potpunosti pokoriti Bogu i odano vršiti svoju dužnost, i bit će potpuno preobraženi.

Budući da je čovječanstvo toliko iskvareno, prihvaćanje istine nije laka stvar, a budući da je istina toliko dragocjena, Bogu je još teže unijeti istinu u ljude. Vrijednost i značenje istine i svi mnogobrojni aspekti istine toliko su vrijedni i značajni za ljude. Ali budući da su ljudi tako duboko iskvareni od Sotone i imaju toliko toga sotonskog u sebi, nije tako lako unijeti istinu u ljude da im ona postane život. Znači li to, onda, da se istina ne može unijeti u ljude? Ne, ne znači. Može se unijeti u njih, ali ljudi moraju imati ispravan stav i gledište, i moraju slijediti pravi put. To što je nešto teško učiniti ne znači da se ne može učiniti, baš kao u prve dvije etape Božjeg djela, kada Bog nije vršio djelo usavršavanja, niti je izražavao ove istine ili govorio ove riječi, ali neki su ljudi ipak bili usavršeni, a neki su svejedno spoznali Boga. Na temelju te činjenice, moguće je i nije neizvodivo da se istina usadi u ljude, ovisi samo o tome teže li ljudi istini. Pa kako bi čovjek trebao težiti? Najjednostavniji način je svakodnevno čitati riječi Božje, pamtiti suštinske riječi Božje, svakodnevno razmatrati po jedan odlomak Božjih riječi te molitveno čitati i razgovarati u zajedništvu o tim riječima iznova i iznova. Jednom kad molitveno pročitaš ta gledišta i izreke – kao i stavove prema raznim ljudima, događajima i stvarima – kojima te riječi Božje trebaju poučiti, tako da ih razumiješ i da uđu u tvoje srce, tada će, prije nego što to shvatiš, oživjeti pozitivne misli i gledišta te načela primjene kad god te zadese razne stvari. Vi još niste dosegli tu razinu. Pogledaj što je Job učinio. Što je Job radio dok su se njegova djeca veselila? Dolazio je pred Boga moliti se i prinositi žrtve za svoju djecu. Nikada se nije udaljio od Boga. To znači, kloni se svega što bi moglo udaljiti tvoje srce od Boga; ne govori ništa što bi moglo udaljiti tvoje srce od Boga; izbjegavaj gledati stvari koje bi te mogle udaljiti od Boga ili navesti da razviješ predodžbe ili sumnje o Njemu; ne stupaj u kontakt s ljudima koji bi te mogli učiniti negativnim, pokvarenim i raspuštenim, ili koji bi te mogli navesti da sumnjaš u Boga, opireš Mu se ili se udaljiš od Njega, već takve ljude zaobilazi u širokom luku; drži se blizu onih od kojih možeš dobiti duhovno izgrađivanje, pomoć i opskrbu; i ne čini stvari koje bi te mogle navesti da s prezirom odbaciš istinu, ne voliš istinu ili se gnušaš istine. Moraš imati neku ideju o tim stvarima u svom umu. Nemoj se provlačiti kroz život misleći: „Nije me briga koliko dugo ću živjeti, niti kako će mi se život odvijati, sve ću prepustiti prirodi i Božjim orkestracijama.” Bog ti je uredio okruženja i dao ti slobodnu volju da biraš, ali ako ti ne surađuješ i stalno stupaš u kontakt s onim ljudima koji vole svjetovne stvari, koji uvijek ugađaju tijelu, koji nisu posvećeni svojim dužnostima i koji su neodgovorni, i ako se neprestano miješaš s tim ljudima, koji je konačni rezultat i ishod? Kad ti ljudi nemaju što raditi, pričaju o jelu, piću i zabavi, i često šire glasine i ogovaraju. Ako naiđeš na takva iskušenja i ne držiš se podalje od njih, pa čak postaneš opsjednut tim stvarima i namjerno se družiš s takvim ljudima, onda si u opasnosti, jer iskušenje je svuda oko tebe! Kad mudri ljudi vide takvo iskušenje, drže se podalje. U srcu im je jasno: „Nemam taj rast, neću slušati, niti im želim pridavati ikakvu pažnju. Ti ljudi ne teže istini niti vole istinu. Držat ću se podalje i naći mirno mjesto da sam čitam riječi Božje, umirit ću svoje srce i promišljati neko vrijeme, i doći pred Boga.” Sva ova načela i ciljevi su: prvo, ne udaljuj se od riječi Božjih; i drugo, ne udaljuj se od Boga u svom srcu. Na taj način možeš neprestano živjeti pred Bogom na temelju razumijevanja onoga što je istina. U jednom smislu, Bog će te čuvati da ne upadneš u iskušenje. U drugom smislu, Bog će se prema tebi odnositi izuzetno milostivo, omogućujući ti da razumiješ što trebaš činiti kako bi primjenjivao istinu, i omogućujući ti da budeš osvijetljen i prosvijetljen o svim raznim istinama. Kada je u pitanju tvoja dužnost, Bog će te usmjeravati da se trudiš ne griješiti, da uvijek ispravno postupaš i da poznaješ načela. Nećeš li na taj način biti zaštićen? Naravno, to nije najveći i konačni cilj. Pa koji je konačni cilj? To je da ti možeš učiti lekcije putem raznih ljudi, događaja i stvari, razumjeti Božje namjere, poznavati Božje djelo i primjenjivati prema načelima koja Bog zahtijeva. Na taj način, tvoj život i rast mogu nastaviti napredovati umjesto da stagniraju. Ako si uvijek zaposlen obavljanjem poslova i ne usredotočiš se na primjenjivanje istine u vršenju svojih dužnosti i rješavanju poteškoća ulaska u život, tada nećeš napredovati u svom životu. Ulazak u život ostvaruje se kroz vršenje svoje dužnosti. Ako se čovjek udalji od vršenja svoje dužnosti i udalji od riječi Božjih, neće biti napretka u životu. Neki ljudi vide druge kako besposleno čavrljaju pa se umiješaju i raspituju, neprestano su brbljavi i stalno vole ogovarati – Bog ne voli takve ljude. Kakve ljude Bog voli? Ljude koji mogu umiriti svoja srca. Umiriti se da bi radili što? Da bi bili lutka koja ni o čemu ne razmišlja? Ne, da bi se tiho molili pred Bogom, tražili Božje namjere, molili Boga da ih zaštiti i molili Boga da ih prosvijetli. Također, da bi tražili da budete prosvijetljeni i osvijetljeni o nekom aspektu istine koji ne razumijete kako bi postigli razumijevanje i jasnoću o tom aspektu istine, ili da bi tražili rješenje za bilo koji aspekt svog rada koji je opterećen problemima i dobili Božje smjernice. Toliko je zadataka koje treba poduzeti i stvari koje treba učiniti kada je čovjek miran pred Bogom. Nije stvar u tome da se dolaziš Bogu prijaviti kad god imaš slobodnog trenutka i kažeš: „Bože, ovdje sam, imam Te u srcu, budi sa mnom, ne dopusti da padnem u iskušenje!” Ako ovako samo odrađuješ formu i nemaran si prema Bogu, onda nisi pravi vjernik, i Bog takvim ljudima neće podariti istinu. Što ljudi prvo moraju posjedovati da bi im Bog podario istinu? Moraju imati srce koje gladuje i žeđa za pravednošću, iskreno srce. Što to predstavlja ako je tvoje srce iskreno? Predstavlja da ti uistinu voliš istinu. Ako si uvijek nemaran prema Bogu i nimalo nisi iskren, i uvijek želiš sam donositi odluke o svemu, i uvijek želiš doći pred Boga da se prijaviš, pozdraviš, a zatim sam donosiš odluke i radiš stvari po svome, onda, iako ti je Bog povjerio Svoje djelo, ti na kraju nemaš nikakve veze s Bogom ili istinom. Kako se to zove? To se zove opirati se Bogu i voditi vlastiti posao. Može li te Bog na taj način prosvijetliti? Ne. Jeste li svi vi dokučili put težnje istini i razumijevanja istine? Morate često dolaziti pred Boga, umiriti svoje srce da biste tragali za istinom i molili se Bogu, i morate se naučiti umiriti. Umiriti se ne znači imati prazan um, već imati zahtjeve, misli i terete u svom srcu, dolaziti pred Boga s iskrenim srcem punim čežnje, imati čežnju za istinom i Božjim namjerama, i nositi teret za dužnost koju vršiš i za posao koji radiš – to je ono što bi trebao imati kada dolaziš pred Boga i umiruješ se.

Upravo sam u zajedništvu govorio o tome da je cjelokupni crkveni rad izravno povezan s radom na širenju evanđelja o Božjem kraljevstvu. Osobito rad na propovijedanju evanđelja i svi poslovi koji se odnose na struke imaju važnu i neraskidivu vezu s radom na širenju evanđelja. Stoga, sve što uključuje rad na širenju evanđelja, uključuje interese Boga i interese Božje kuće. Ako ljudi mogu ispravno razumjeti rad na širenju evanđelja, trebali bi ispravno pristupiti dužnostima koje obavljaju i dužnostima koje obavljaju drugi. Koji je ispravan način da im se pristupi? Uložite svoj najveći trud i obavljajte ih u skladu s Božjim zahtjevima. U najmanju ruku, nemojte se upuštati u ponašanja i postupke koji namjerno nanose štetu ili ometaju, i nemojte namjerno činiti stvari za koje znate da su pogrešne. Ako netko ustraje u nečemu iako zna da to prekida i ometa crkveni rad, i nitko ga od toga ne može odvratiti, onda on čini zlo, priziva smrt i pokazuje svoju đavolsku narav. Požurite i neka braća i sestre razluče tko su oni zapravo, a zatim uklonite zlu osobu iz crkve. Ako je zlikovac u trenutku zbunjenosti i ne čini zlo namjerno, kako bi se prema takvoj stvari trebalo odnositi? Treba li tu osobu poučiti i pomoći joj? Što ako joj se pruži pouka, a i dalje ne sluša? Braća i sestre se okupljaju da je kritiziraju. Što ako je osoba sposobna za svoj posao, ali se ne trudi najbolje što može, a trenutno nema nikoga tko bi je zamijenio, i svi i dalje žele da ta osoba to radi? Svi se okupljaju da orezuju tu osobu i da je upozore: „Bog te je uzvisio i zatražio da obavljaš ovu dužnost. Ako se ne budeš trudio najbolje što možeš i nastaviš izazivati ometanje, i ponovno napustiš svoj posao, onda očito nemaš savjesti i nisi prikladan za obavljanje svoje dužnosti.” Je li ovaj način dobar ili ne? Ako je netko može zamijeniti, onda je otpustite. Biste li se vi usudili to učiniti? Većina ljudi se ne bi usudila. Kada je u pitanju obrana crkvenog rada, mnogi se ljudi ne usuđuju ustati i podržati pravdu. Ne znači li to ne usuditi se držati se istine? Neki ljudi zabijaju glavu u pijesak i ravnodušni su kada vide da se crkveni rad prekida ili ometa, kao da to nema nikakve veze s njima, a njihov je stav da zatvaraju oči pred time. Ali ako ih netko kritizira govoreći da ne bi trebali biti takvi, ili ih prezire ili gleda svisoka, oni se razdraže i misle u sebi: „Tko ti misliš da si? Tko si ti da me kritiziraš? Tko si ti da me gledaš svisoka? Moramo ovo raščistiti.” Tu stvar uzimaju k srcu i ozbiljno je shvaćaju, i ne mogu a da nešto ne kažu i ne izjasne se o svom stavu. Ništa nisu osjetili kada je crkveni rad bio ometan, prekidan i oštećen, već su umjesto toga zatvarali oči pred time. Kakvi su to ljudi? (Sebični i podli ljudi.) Je li to samo sebičnost i podlost? Ovaj je problem toliko ozbiljan da se ne može sažeti u samo jednoj rečenici. Može se samo reći da takvi ljudi nemaju ljudskosti i nipošto nisu dobri ljudi. Zapravo, to je ono što antikristi čine, i naravno, lažni vođe nisu iznimka. Antikristi nemaju pojma što su interesi Božje kuće. Kada se crkveni rad ometa, oni to ne vide. Neki ljudi naprave potpuni nered ometajući crkveni rad, ali kada antikristi to vide, ne shvaćaju to ozbiljno. Umanjuju važnost toga i mlako izgrde počinitelja s nekoliko jednostavnih primjedbi, kratko ga potaknu i ništa više, bez i najmanjeg osjećaja ogorčenja. Imaju li takvi ljudi osjećaj za pravdu? Kakvi su to ljudi? Takvi ljudi grizu ruku koja ih hrani, oni su izdajice! Oni su ološ!

Upravo sam dao opći pregled toga što su interesi ljudi, koja je bit interesa ljudi, zašto ljudi teže osobnim interesima, koja je priroda ljudske težnje za osobnim interesima, a također i koja je priroda Božjih interesa i kako se oni definiraju. Božji interesi su najpravedniji cilj i tako ih treba promatrati. Uopće nije sebično da Bog brani Svoje interese, niti je to samo radi obrane Njegovog dostojanstva i slave. Umjesto toga, On želi braniti napredak i rezultate Svoga djela i braniti pravedan cilj. To je najpravednije i najlegitimnije ponašanje i postupanje, i to je Božji čin. Stvorena ljudska bića ne bi trebala gajiti nikakve predodžbe o ovom Božjem činu, a kamoli gajiti bilo kakve optužbe ili osude. Možemo li reći da su Božji interesi iznad svega ostalog? (Da.) Je li sebično to reći? (Ne.) Ljudi razumiju ovaj aspekt istine i na temelju toga ova izjava drži vodu. Nije namjerno pristrana, nepristrana je i legitimna. „Oni nikada ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu” – to je bit antikrista. Njihov stav i pristup prema interesima su te prirode i oni nikada ne uzimaju u obzir interese Božje kuće. Što znači „nikada”? Naime, da uopće ne razmišljaju o Božjim interesima, niti imaju pojam o tome, oni samo uzimaju u obzir vlastite interese – to je značenje toga. Koliko je to ozbiljno? Izdaju interese Božje kuće, mijenjajući ih za osobnu slavu i osobne interese. Njihovi su interesi najvažniji i mogu zamijeniti Božje interese. Borit će se za svoje interese bez obzira na to koliko su ti interesi opaki, nelegitimni ili negativni, a kako bi prigrabili svoje interese i borili se za njih, išli bi toliko daleko da bi žrtvovali bilo koga, pod svaku cijenu. Kakvo je to ponašanje? (Ponašanje antikrista.) Ponašanje antikrista – to je ono što Sotona čini. Sotona vlada ovom ljudskom rasom, vlada nekom zemljom, vlada nekom rasom, i ide toliko daleko da žrtvuje bilo koji broj života u zamjenu za stabilnost svoje vlasti. Koji su njegovi interesi? Moć i položaj dominacije. Pa kako stječe položaj dominacije i kako stabilizira tu dominaciju? (Pod svaku cijenu.) Pod svaku cijenu. To jest, nije ga briga čine li se njegovi postupci i metode legitimnima ili nelegitimnima u javnosti, i koristi sve, od pokolja i represije, do blagih i grubih taktika, prisile i privođenja, i ide toliko daleko da žrtvuje bilo čiji život ili bilo koji broj života u zamjenu za stabilnost svog položaja i moć u svojim rukama – to je ponašanje Sotone. Antikristi također čine stvari na ovaj način.

Odgovaraju li vam ove riječi iz današnjeg razgovora u zajedništvu? (Danas sam nakon slušanja mnogo toga zadobio, a osobito me se dojmila raščlamba znanja i intelektualaca. U prošlosti se nisam baš slagao s idejom da intelektualci nemaju duhovno razumijevanje, ali tijekom ovog razdoblja, kroz Božju raščlambu znanja, postupno sam uspio povući usporedbe i vidjeti da u mnogim prilikama ja sâm ne mogu shvatiti Božje riječi, ne razumijem ih kada ih čujem, a kada promatram ljude i događaje, gledam ih i analiziram iz intelektualne perspektive, što dovodi do iskrivljenog shvaćanja – to je nedostatak duhovnog razumijevanja. Sada mogu jasnije vidjeti bit intelektualaca.) Govoreći danas o intelektualcima, Ja se nipošto ne obraćam nijednoj određenoj osobi, ali ako se vi možete usporediti s Mojim riječima, to je dobra stvar i postoji nada da možete preokrenuti stvari i ući. Trebali biste marljivo težiti, od točke nerazumijevanja ili neshvaćanja istine, do polaganog dostizanja točke gdje možete razumjeti neke jednostavne, pojedinačne, manje duboke istine jednu za drugom, tako da razumijete istinu, a ne riječi i doktrine. Na taj način, malo po malo, steći ćeš duhovno razumijevanje. Ako promišljaš o stvarima usredotočujući se na istinu i stvarnost, postupno ćeš razumjeti istinu; ako neprestano analiziraš stvari usredotočujući se na doktrinu, koristeći logiku i svoj um, onda ćeš razumjeti samo doktrinu ili teoriju, koja nikada neće postati istina, i nikada nećeš ići dalje od temelja doktrine. Nije li tako? (Da.) Neki ljudi kažu: „Zašto ne mogu razumjeti neke od Božjih riječi koje čitam? Kako to da ih nije tako lako razumjeti i prihvatiti kada se mjere gramatikom i temelje na strukturi sastavka?” Kako vi objašnjavate ovaj problem? Možete li ga sada razumjeti? Objasnit ću vam. Bog govori ljudima otkako je čovječanstvo nastalo, i svaka riječ i odlomak onoga što On kaže samo je jezik, a ne sastavci. Dok Ja danas ovdje govorim, iznosim li sastavak, podnosim li izvještaj ili samo razgovaram? (Razgovaraš.) Ja čavrljam s vama, govorim istinu i razgovaram o temama koje su vam potrebne. Ja govorim, ne iznosim sastavak. Stoga, vi morate razumjeti što je sastavak, a što je govor – postoje razlike između to dvoje. Nekoliko elemenata koje sastavci zahtijevaju aspekti su znanja koji dolaze od čovječanstva, a Bog se ne treba pridržavati tog znanja kada govori. On samo treba jednostavno i jasno izgovoriti istine o kojima namjerava govoriti, i sve dok ljudi mogu razumjeti istine koje čuju, to je dovoljno, i nema potrebe čak ni koristiti interpunkcijske znakove. Čovječanstvo je izumilo interpunkcijske znakove i sastavke, a izumilo je i gramatiku i elemente koje sastavci zahtijevaju. Sve te stvari spadaju u kategoriju znanja, a Bog se njih ne treba pridržavati. Osim toga, jezik dolazi od Boga, i on je pozitivna stvar. Stoga, bez obzira na to što Bog kaže, to je ispravno. Nema potrebe da provjeravaš ima li u tome gramatičkih problema, ili da uspoređuješ ili raščlanjuješ gramatičke probleme. Samo trebaš razumjeti u danom tekstu, u danom odlomku i u danoj rečenici, koja je Božja namjera, što je istina, koja su istina-načela koja Bog zahtijeva od ljudi i koji je put primjene koji Bog govori ljudima, i to je dovoljno. To je razum koji bi stvorena bića – ljudi – trebala posjedovati. Božje riječi i djela ne trebaju se pridržavati svih tih konvencija i okvira koje su formulirali ljudi, a također ni ovih propisa i čisto intelektualnih stvari svojstvenih znanju, kojih se ne treba pridržavati. Bog je rekao mnogo toga, i što god On kaže, to je istina. Što više ljudi s duhovnim razumijevanjem i ljudi s iskustvom čitaju Božje riječi, to više osjećaju da su Božje riječi istina. Što je istina koju ove riječi sadrže, to je nešto što ljudi trebaju promišljati, tražiti i iskusiti. Bog govori čovječanstvu – zapamtite, ono što Bog čini jest da govori, a „govoriti” narodski rečeno znači čavrljati ili razgovarati o stvarima. Koja je bit sadržana u onome što Bog ovdje želi reći? To su Božje namjere, istina i Božji zahtjevi za ljude – to je sadržaj. Priroda govora je da se govori jednostavno i jasno na čavrljajući način, od srca k srcu i licem u lice, ponekad koristeći neki kolokvijalni govor i dijalekt, a ponekad koristeći neke književne riječi. Da bi se napisao sastavak, potrebno je imati uvod u prvom odlomku, razviti i obrazložiti temu u sredini, a zatim doći do vrhunca i završetka. Mora biti napisan točno prema ovom formatu da bi se smatrao sastavkom, i tek tada će ga učitelj pročitati i ocijeniti kao prosječan, dobar ili odličan. Možete li ocjenjivati Božje riječi na ovaj način? Pretpostavimo da ste rekli: „Ovaj je dio dobar, ima dobru gramatiku, izgovoren je božanskim jezikom i u potpunosti je u skladu sa strukturom sastavka; onaj dio nije tako dobar, malo je neorganiziran, a struktura nije tako dobra. Neke riječi nisu baš gramatički ispravne, a postoje čak i neke riječi za koje se čini da nisu upotrijebljene na pravim mjestima.” Je li u redu čitati Božje riječi na ovaj način? (Ne.) Bilo bi iskrivljeno čitati ih na ovaj način, i nikada nećeš zadobiti istinu. Moraš naučiti čitati između redaka Božjih riječi kako bi vidio što Bog od tebe zahtijeva i koja je istina koju ove riječi sadrže – to je pametno učiniti. Čak i ne znaš kako gledati na te stvari i cijeli dan govoriš: „Kako to da Božje riječi nisu čak ni sastavci? Božje riječi trebale bi biti poput govora, a Bog bi trebao govoriti uglađenim jezikom.” Ja to ne činim. Bilo bi tako naporno, i vi biste se umorili od slušanja, a i osoba koja govori bi se umorila. Razmislite o Bogu kako govori na nebu, kako govori Jobu, kako govori Petru, kako govori Mojsiju i Joni – nisu li Božje riječi bile jednostavne i jasne? Uopće ne možete vidjeti koliko su izvanredne, apstraktne ili velike, niti koliko je izričaj strog. Pogledajte kada je Sotona iskušavao Joba, Bog je rekao Sotoni: „Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!” (Job 1,8), i „U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!” (Job 2,6). Božje su riječi bile i jednostavne i sažete, i objasnile su stvar vrlo jasno. To je Božja narav i Božja bit. Bog ne zamagljuje stvari namjerno, a Njegova veličina, izvanrednost, uzvišenost, autoritet i moć nisu odglumljeni. Zašto kažem da nisu odglumljeni? Kada On razgovara s osobom, On se ne pretvara, ne kamuflira se uzvišenom slikom, niti govori stvari koje ljudi ne mogu razumjeti – to čini Sotona, Bog to ne čini – i budući da Bog to govori, On će učiniti da ti to razumiješ. Ako si dijete, On će ti govoriti riječima koje djeca mogu razumjeti. Ako si starija osoba, On će ti govoriti jezikom starijih ljudi. Ako si muškarac, On će ti govoriti jezikom koji su muškarci navikli koristiti. Ako si iskvareno ljudsko biće, On će ti govoriti na način i sa strukturom Svoga govora koju iskvareni ljudi mogu razumjeti. Bog govori na mnoštvo načina. Ponekad se šali, ponekad daje ironične primjedbe, ponekad je sarkastičan, ponekad raščlanjuje, ponekad je stroži, ponekad je nježniji, ponekad čini da se osjećaš dirnuto, a ponekad te tješi nakon što te oreže… Sve ovo djelo koje Bog obavlja i ove istine koje On izražava nisu krute, one su žive. Bog je izvor žive vode, a izvor istine je Bog. Što god Bog kaže, u redu je, u tome ima istine, i nije važno na koji način On to kaže. Ako netko uvijek ima predodžbe o Božjim načinima govora, strukturi Njegovog govora i tako dalje, i neprestano ih pomno ispituje i sumnja u njih, i uvijek se osjeća uzrujano zbog tih stvari i misli: „Bog u kojeg vjerujem zapravo ne izgleda kao bog, zašto je on takav? Zato ga ne želim prihvatiti, bilo bi previše neugodno da ga prihvatim, radije bih vjerovao u tog i tog,” kakva je to osoba? (Bezvjernik.) To je bezvjernik. Kakvi su ljudi većina bezvjernika? Ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje. Kada ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje čitaju Božje riječi, oni ih pomno ispituju, a rezultat toga je da ih i dalje ne mogu u potpunosti dokučiti, pa se pitaju: „Budući da je ovo istiniti put, je li doista moguće zadobiti blagoslove vjerujući na ovaj način? Toliko ljudi vjeruje. Ako ja ne vjerujem, neću li otići u pakao?” Čak imaju i svoje sitne računice. Ne pitaju se: „Kažu da u Božjim riječima ima istine, pa što je istina? Kako to da je nisam vidio? Moram čitati i slušati!” Jednog dana konačno „razumiju ono što čuju” i misle: „Ono što ove riječi otkrivaju je stvarna situacija, to je istina. Ali jezik je previše običan i svakodnevan, vrlo je uobičajen, i intelektualna elita bi ga mogla prezirati i diskriminirati, i smatrati ga najobičnijim govorom, pa čak i prozaičnim u slučaju nekih riječi, a neke riječi koje se visoki intelektualci u akademskim krugovima ne bi udostojili koristiti, zapravo su izgovorene iz usta boga – to je tako neshvatljivo i ne bi trebalo biti tako, zar ne?” Koje su posljedice ovog neprestanog pomnog ispitivanja? Osjećat ćeš da si bolji od Boga i da bi Bog trebao vjerovati u tebe i uzvisiti te. Nije li to problematično? To su ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje. Njihov stav prema Bogu je uvijek da stoje protiv Boga i da Ga pomno ispituju. U isto vrijeme dok pomno ispituju Boga, oni Mu se opiru, a dok Mu se opiru, oni misle: „Bolje je da ti nisi bog, jer si tako beznačajan, nisi poput boga. Da si ti bog, ne bih se osjećao ugodno. Ako te prezirem i pomno ispitujem, analizirajući te do točke da više nisi bog i nitko ne vjeruje u tebe, onda ću biti sretan, i ako potražim velikog boga u kojeg ću vjerovati, osjećat ću se mirno.” Takvi su ljudi bezvjernici. Većina bezvjernika nema duhovno razumijevanje. Oni nikada neće razumjeti niti zadobiti istinu iz ovih najobičnijih Božjih izjava. Oni ih samo pomno ispituju iznova i iznova, ne samo da ne uspijevaju zadobiti istinu, već i upropaštavaju važnu stvar vlastitog spasenja, a također otkrivaju i eliminiraju sami sebe. Završimo današnji razgovor u zajedništvu ovdje. (Hvala Bogu!) Doviđenja!

17. siječnja 2020.

Fusnota:

a. „Lao” i „xiao” su prefiksi koji se u kineskom jeziku dodaju ispred prezimena kao oblik oslovljavanja, izražavajući osjećaj bliskosti ili neformalnosti koji je zajednički govorniku i slušatelju.