Dodatak: Raščlamba istočne i zapadne tradicionalne kulture

Recite Mi, što je istina? Nismo li već o ovoj temi razgovarali u zajedništvu? (Da, jesmo.) Dobro, onda Mi svojim riječima recite što je istina. (Istina je načelo i kriterij po kojima se mjere svi ljudi, događaji i sve stvari.) Dobro. Još netko? Postoji li drugačiji način da se to kaže? Nemojte razmišljati o tome koje riječi doktrine upotrijebiti ili koju rečenicu iz Božjih riječi odabrati za svoj odgovor, jednostavno odgovorite riječima iz svog stvarnog iskustva i praktičnog razumijevanja. U redu je ako one nisu osobito duboke. Neki ljudi kažu: „Božje riječi su istina.” To je točno, ali ako ti samo izgovaraš te riječi, ali ne razumiješ njihovo stvarno značenje, onda su one za tebe samo doktrina. Idemo sada korak dalje – što je istina? Što su Božje riječi? Koja je bit Božjih riječi? Je li istina kriterij koji ljudi stvaraju razmišljanjem i promišljanjem? (Ne, nije.) Je li istina sažetak onoga što su ljudi iskusili i znanja koje su stekli, ili neka vrsta društvene kulture, ili tradicionalna kultura nastala u određenom društvenom kontekstu? (Ne, nije.) Je li onda istina skup načela koja ljudi sami sažimaju za svoje vladanje i postupke? (Ne, nije.) Što je onda točno istina? Kako možemo pobliže odrediti ovdje spomenuta načela, tako da imaju određeno značenje i da ljudi, čim ih čuju, znaju da je to istina? Kako to možemo reći tako da ljudima zvuči sažeto i precizno? (Svi Božji zahtjevi za čovjeka su istina.) Svi Božji zahtjevi za čovjeka su istina, to je točno, ali kako biste to mogli izreći još preciznije? (Istina je stvarnost svih pozitivnih stvari.) To se često govorilo prije. Često smo govorili da su Božje riječi, Njegovi zahtjevi za čovjeka i stvarnost svih pozitivnih stvari istina – ima li još nešto? (Istina je kriterij i put prema kojem bi ljudi trebali postupati i prema kojem bi se trebali vladati.) Istina je kriterij i put prema kojem bi ljudi trebali postupati i prema kojem bi se trebali vladati, i to je točno. Sada povežite sve te aspekte i definirajte istinu u jednoj sažetoj rečenici. (Bog je istina.) Bog je istina; to je malo preširoko, preopćenito. Potrebna je konkretnija definicija, takva da kad je ljudi čuju, osjete da je ona precizna, a ne šuplja, već prilično konkretna i praktična, te da pomisle da zvuči prikladno. Pokušajte to ponovno sažeti; kako biste to mogli još preciznije izreći? (Višnji je prije razgovarao u zajedništvu o tome da je istina kriterij za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga.) Nije li to rečeno sažeto? (Da, jest.) Istina je kriterij za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga. Zašto istinu definirati kao kriterij? Kako bismo trebali doslovno razumjeti tu riječ „kriterij”? (Kao precizno načelo.) Kao precizno načelo ili pravilo; može se nazvati i propisom. Dakle, na što se odnosi „kriterij”? (Na standard.) Odnosi se na standard, precizno pravilo i načelo. To je ono što smatramo kriterijem. Kriterij za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga – ako su te definicije točne, s čime se onda taj kriterij povezuje? Na što se kriterij ovdje odnosi? Kao što je prethodno definirano: kriterij za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga. To je istina. Kad netko pročita tu rečenicu, bi li mogao pomisliti: „Naša tradicionalna kultura također je istina”? Može li se to svrstati u kategoriju istine? (Ne, ne može.) Ne može. Mogu li oni reći: „Imamo zaključak akademskog istraživanja koji je istina” ili „Naš narod ima kulturu, iskustvo ili dobar moralni standard koji je također istina”? Može li se istina tako definirati? (Ne, ne može.) Zašto ne možemo koristiti te stvari za definiranje istine? Zašto kažemo da te stvari nemaju nikakve veze s istinom? (Nemaju nikakve veze s obožavanjem Boga.) Točno. Mogle bi se odnositi na vladanje ljudi, ali ne odnose se na obožavanje Boga. Na što se odnosi vladanje o kojem govore? Koji su njihovi standardi i njihova pravila? Dobro ponašanje koje dolazi od Sotone. Ne odnose se na obožavanje Boga, već na obožavanje Sotone i njegovu obranu. To je skup izreka ili kultura o vladanju koje su sažete iz ljudskih maštarija i predodžbi te iz onoga što ljudi smatraju dobrim moralom ili ponašanjem. One ne uključuju istinu ni obožavanje Boga – nemaju nikakve veze s obožavanjem Boga.

Kinezi su saželi tradicionalnu kulturu koja je prikladna samo za Kineze i koju zapadnjaci ne mogu prihvatiti. Zapadnjaci imaju svoje nacionalne heroje, svoje nacionalno poimanje moralnog integriteta i nacionalne kulture, ali kad bi svoju kulturu donijeli na Istok, bi li je tamošnji ljudi prihvatili? (Ne, ne bi.) Isto tako, ni oni ne bi bili prihvaćeni. Stoga, koliko god ljudi visoko cijenili te kulture ili koliko god plemenitim smatrali te tradicije, postoji li ikakva veza između njih i istine? (Ne, ne postoji.) Ne postoji nikakva veza. Na primjer, na Istoku postoji jedna vrsta tradicionalne kulture koja kaže da su sove zlokobne životinje. Što ljudi kažu? „Ne treba se bojati sove koja plače, već sove koja se smije. Ako je čuješ kako se glasa, sigurno će se dogoditi nešto loše.” U istočnoj tradicionalnoj kulturi vjeruje se da su sove zlokobne životinje koje donose nesreću. Dakle, vole li istočnjaci tu „nesretnu” životinju? (Ne, ne vole.) Na čemu se temelji ta odbojnost? Temelji se na istočnoj tradicionalnoj kulturi i onome što se prenosi s koljena na koljeno, a što kaže: „Čuti glasanje sove predznak je smrti u obitelji.” To može biti pravilo koje su ljudi saželi, ljudska maštarija ili slučajnost, i nakon toga ljudi u svojem srcu vjeruju da su sove loše. Misle da ih nitko ne bi trebao obožavati niti se prema njima odnositi kao prema simbolu sreće, te da, ako vide sovu, trebaju je brzo otjerati i ne dočekati je s dobrodošlicom. Nije li to jedna vrsta kulture? (Jest.) Bez obzira na to je li ta vrsta kulture pozitivna ili negativna, to je oblik narodnog naslijeđa. Nemojmo za sada govoriti o tome je li to ispravno ili pogrešno, i recimo samo da tu kulturu u potpunosti podržava svaka osoba na Istoku, osobito u Kini. Svaka tamošnja osoba vjeruje u svom srcu da su sove loše i zlokobne, pa će je nastojati izbjeći ako je vide. Ali na Zapadu neki ljudi vjeruju da su sove simbol sreće te koriste kipove i slike sova kao ukrase. Svakojake vrste vezenih radova i totema također imaju motiv sove, i ona se smatra simbolom sreće. Što znači biti simbol sreće? To znači da bi ti ta životinja mogla donijeti sreću i da nećeš doživjeti nesreću ako je čuješ kako se glasa ili ako je vidiš. To je jedna vrsta popularne tradicionalne kulture na Zapadu. Nećemo suditi o tome koja je od tih kultura ispravna, a koja pogrešna; nećemo donositi sudove o tome. Ali iz ovoga možemo vidjeti kako se prema istoj životinji, koju je stvorio Bog, na Istoku i na Zapadu gaje potpuno različita gledišta i predodžbe. Istočnjaci je ne smatraju dobrom životinjom, i bez obzira na to smijala se sova ili plakala, za njih to nije dobar znak. Zapadnjaci, pak, misle da je sova simbol sreće bez obzira na to plače li ili se smije, te da će im donijeti sreću samo ako je vide, pa se prema sovi odnose kao prema životinji koja donosi sreću. Ta dva gledišta i načina postupanja prema sovama potječu iz tradicionalne kulture: po jednom gledištu vjeruje se da sove donose nesreću, a po drugom da donose sreću. Ako to sada razmotrimo, koje je gledište u skladu s istinom, a koje nije? (Nijedno nije u skladu s istinom.) Na čemu temeljite tu tvrdnju? (Nijedno gledište ne dolazi od Boga.) Točno. Kad ljudi kažu da su sove zlokobne, na čemu se to temelji? Na istočnoj tradicionalnoj kulturi; ono što smatraju da je simbol sreće ili da je zlokobno, ili da donosi katastrofu, nesreću ili sreću, mjeri se prema tradicionalnoj kulturi. To je način gledanja na stvari koji proizlazi iz maštarija i predodžbi, iz kojih zatim nastaje takva vrsta kulture. Zapadnjaci misle da ova vrsta životinje ljudima može donijeti sreću, i naravno, to je malo bolje i naprednije nego odnositi se prema njoj i gledati na nju kao na životinju koja donosi nesreću. Zbog toga ljudi smatraju da je to prilično dobra životinja i u najmanju ruku osjećaju se mirno i stabilno ako je vide, što je bolje nego da misle da nemaju sreće. Ali što možeš zadobiti takvim razumijevanjem? Mogu li ti sove zaista donijeti sreću? (Ne, ne mogu.) Da si se rodio u Kini, bi li sove zaista mogle odrediti tvoju sreću? Ni to ne. Dakle, što možeš zaključiti iz ovoga? Bez obzira na to vjeruješ li da ti ova životinja može donijeti nesreću ili sreću, to je samo ljudsko vjerovanje i predodžba, a ne činjenica. Što to dokazuje? (Da tradicionalna kultura nije istina.) Točno; nijedna kultura nije istina. Dakle, kako biste se trebali odnositi prema sovama, a da je to u skladu s istinom? To se dotiče kriterija za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga. Koji je kriterij ovdje? To jest, s kakvog bi gledišta trebao promatrati to stvorenje i kako bi se trebao odnositi prema njemu kad se pojavi pred tobom, bez obzira na to plače li ili se smije – te stvari uključuju kriterij. Koji je kriterij? (Istina.) Kriterij je istina. Kad je riječ o tome kako bi se trebao odnositi prema sovi, na čemu bi to trebao temeljiti? (Na Božjim riječima.) Što Božja riječ kaže o postupanju s takvom vrstom stvorenja? Njegove riječi ne kažu izričito: „Moraš se ispravno odnositi prema sovama i pritom ne smiješ biti pristran. Ne možeš reći da sove donose nesreću niti da će ti donijeti sreću. Moraš se objektivno i pošteno odnositi prema sovama.” Bog to nije rekao. Dakle, na čemu trebaš temeljiti svoja gledišta o sovama kako bi ona bili u skladu s kriterijem i istinom? (Na činjenici da je Bog sve stvorio.) Tvoj temelj trebala bi biti činjenica da je Bog sve stvorio, to je istina. U Božjim rukama sve stvoreno ima svoju funkciju, poslanje i vrijednost postojanja. Što još? (U Božjim očima sve je dobro.) Točno, sve što je Bog stvorio dobro je, ima vrijednost postojanja i nužnost postojanja. Sve što dolazi od Boga i što je On stvorio, nikada neće biti suvišno. Što znači to „nikada neće biti suvišno”? To znači da ljudima neće nasumično donositi nesreću. Bi li ti mala sova zaista mogla nasumično donijeti nesreću? Ne bi li to sovu učinilo premoćnom? Tko je uzvišeniji: čovjek ili sova? Ljudi su upravitelji svih stvorenja, i točnije je reći da ljudi kontroliraju sudbinu sova, i mogli bi bez problema istrijebiti sve sove. Nemoguće je da sove promijene sudbinu čovjeka. Dakle, kako se treba odnositi prema ovom stvorenju, a da je to u skladu s istinom? Odnositi se prema njemu u skladu s Božjim riječima. Bog je stvorio sve, sva različita stvorenja, a i ljude. Sove su stvorenja, pa bismo im trebali pristupati s istim gledištem kojim se odnosimo prema svim stvorenim bićima. Prvo, ne možemo olako uništavati zakone njezinog opstanka. Na primjer, navika i karakteristika sova je da spavaju danju, a love i aktivne su noću. Ako naiđeš na ozlijeđenu sovu i ljubazno je uzmeš u svoj dom, kako bi se trebao odnositi prema njoj? (U skladu s njezinim navikama.) Točno, moraš poštovati zakone po kojima živi. Nemoj je tjerati da spava noću i davati joj tablete za spavanje ako ne spava. To je pogrešno. Ako je noću uvijek bučna noću i to te ometa u odmaranju, možeš je premjestiti negdje gdje te neće ometati, ali ne smiješ narušavati zakone po kojima živi niti kršiti njezin način opstanka. Nije li to ispravan način odnošenja prema njoj? (Da, jest.) To bi trebalo biti tvoje gledište prema svemu što je Bog stvorio. Najprije moraš imati ispravno gledište. To je prvi korak koji bi trebao poduzeti kad radiš bilo što. Drugo, to ispravno gledište moraš primijeniti kad nešto radiš ili rješavaš stvari tako da to bude u skladu s istinom. To je kriterij. Kriteriji su, jednostavno rečeno, precizna pravila i zakoni. Na primjer, kad mačka vidi miša, želi ga uloviti. Recimo da misliš da su i miševi Božja stvorenja te želiš obuzdati mačku i spriječiti je da ulovi miša – je li to pogrešno? (Da, jest.) Kakav je to pristup? (Krši zakone.) Protivi se prirodnim zakonima. Kad neki ljudi vide ribu u vodi, pitaju se: „Svi kažu da riba ne može živjeti bez vode. Ali ja ću pokušati sve da je izvadim iz vode i natjeram da živi na kopnu.” Zbog toga riba ubrzo ugiba. Kako to možemo nazvati? (Apsurdom.) To je apsurd. Jeste li u ovoj raspravi o sovama otprilike uspjeli razumjeti što su kriteriji i na čemu se temelje? (Temelje se na Božjim riječima.) Točno, temelje se na Božjim riječima. Dakle, kako biste se ubuduće trebali odnositi prema sovama? Ako jedne večeri sova zahuči pored tvog prozora, kako bi trebao postupiti? U najmanju ruku, znamo da ima pravo hukati i trebali bismo joj to dopustiti. Ako je prebučna, možeš je otjerati, ali nema potrebe brinuti se hoće li te sljedeći dan snaći nesreća. Takve su misli suvišne, jer su sudbina čovjeka, život i smrt u Božjim rukama i pod Njegovom su suverenošću. Ljudi ne razumiju istinu, pa su skloni predrasudama prema stvarima, pa čak mogu imati maštarije i predodžbe ili postati pomalo praznovjerni. Zbog toga imaju pogrešne stavove o mnogim stvarima, ne mogu postupati u skladu s istina-načelima niti zadovoljiti kriterij za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga u svemu. Koji je razlog tome? (Nerazumijevanje istine.) To je posljedica nerazumijevanja istine.

Kad neki istočnjaci dođu u kontakt sa zapadnjacima, vide njihove osebujne crte – visok nos, velike oči, različite boje kose i kako svi izgledaju elegantno – i nesvjesno razviju osjećaj zavisti ili divljenja prema njima. Zatim, dugotrajnim kontaktom postupno prihvaćaju zapadnjačku kulturu. Zašto je mogu prihvatiti? Zbog zavisti u svojem srcu i želje da budu poput njih. Misle da je izgled određen od Boga i da se ne može promijeniti, ali kad bi usvojili zapadnjački način život – način na koji jedu, odijevaju se i koriste stvari, način na koji govore i razmišljaju, te njihovu kulturu – bili bi dostojanstveni. Što mislite o takvoj ideji? Imaju li je svi? (Da, imaju.) Neki istočnjaci vole oponašati zapadnjake, a prvo što oponašaju jest ispijanje kave. Smatraju da ispijanje čaja kod istočnjaka nije previše otmjeno, pa od zapadnjaka uče piti kavu. Neki istočnjaci vide kako mnogi zapadnjaci svako jutro žure na posao držeći šalicu kave, pa s vremenom i sami to nauče, ponekad čak i kad zapravo nisu u žurbi. To se smatra oponašanjem. Istočnjaci zapravo nemaju tu naviku, ali misle da su zapadnjački običaji dobri, uzvišeni i elegantni. Vjeruju da, ako nemaju tu naviku, moraju je naučiti i oponašati je, a ako je nauče i žive u skladu s njom, misle da će se sigurno pridružiti redovima zapadnjaka i sami postati jedan od njih. To je vrsta obožavanja zapadnjaka. Ako vam se nešto stvarno sviđa, svakako to proučavajte, ali ako takav običaj učite samo radi vanjskog privida – kako bi se pokazali drugima – onda je to oponašanje. Ako netko ne razumije istinu, u svemu što čini neće imati kriterij i bit će poput muhe bez glave – bez cilja i smjera. Kad vide zapadnjake, proučavat će kako se oni ponašaju; kad vide ono što je moderno u svijetu, proučavat će to. Nevjernici su takvi, a ako netko tko vjeruje u Boga čini isto, kakva je to onda osoba? (Bezvjernik.) Točno. Imaju li oni ikakva mjerila ili načela kad nešto rade? (Ne.) Nemaju načela. Zašto? Zato što obožavaju svjetovne trendove i opačinu; ne dive se Bogu, ne vole istinu u svom srcu, ne prihvaćaju istinu niti tragaju za istinom. Takvi su ljudi bezvjernici. Budući da takvi ljudi imaju takvu bit, čak i ako u crkvi čitaju Božje riječi i slušaju propovijedi, i dalje nikada neće moći pronaći kriterij za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga. To implicitno znači da nikada neće zadobiti istinu. Nije li tako? (Jest.) Oponašanje drugih u ispijanju kave može otkriti nečije sklonosti, put kojim ide i načela njegovih postupaka. Recite Mi, je li ispijanje čaja istina ili je ispijanje kave istina? (Nijedno nije povezano s istinom.) Dobro rečeno. Dakle, što je istina? Neki ljudi kažu: „Sve što dolazi od Boga jest istina. Božje riječi koje kažu da je dobro jesti sezonsku hranu su istina.” To je točno. Istina je kriterij za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga. Dakle, što uključuje kriterij za vladanje sobom? On uključuje svaki aspekt istine koji se tiče vladanja sobom. A kriterij za postupke? On uključuje način i sredstva kojima se rješavaju stvari. Nepotrebno je govoriti o kriteriju za obožavanje Boga – svi ga znamo. Opseg ovog kriterija odnosi se na te stvari i sve one uključuju istinu. Pretpostavimo da netko kaže: „Zašto ne voliš čaj?”, a ti kažeš: „Je li to što ne volim čaj protivno istini?” Druga osoba kaže: „Na Zapadu si, pa zašto nisi naučio piti kavu? Kakav je to nedostatak stila, ne piti kavu!”, a ti kažeš: „Pokušavaš li me osuditi? Je li grijeh ne piti kavu? Je li ‚stil’ istina? Koliko vrijedi stil?” Potpuno je bezvrijedan, zar ne? Nerazumijevanje istine ono je što je stvarno bezvrijedno! Što bi ljudi trebali razumjeti iz ovog primjera? Trebali bi razumjeti kakav stav trebaju zauzeti prema tim ljudima, događajima i stvarima te kako se s njima nositi na način kako Bog zahtijeva kako bi se ispunili Njegovi zahtijevani standardi. Što bi ljudi trebali razumjeti i tražiti iz svega ovoga? Kriterij koji bi trebali slijediti kako bi se nosili sa svim vrstama stvari.

Mislite li da tradicionalna kultura ili nacionalni osjećaj mogu biti dostojni naziva „kriterij”? (Ne.) Na primjer: „Biti čovjek znači da moraš voljeti svoju zemlju” – je li to kriterij? (Ne, nije.) „Biti čovjek znači da moraš biti odan svojim roditeljima” – je li to kriterij? (Ne, nije.) Neki također kažu: „Žene moraju biti kreposne” ili „Žene moraju slijediti Tri poslušnosti i četiri vrline” – jesu li to kriteriji? (Ne, nisu.) „Muškarac može imati samo jednu ženu i mora biti vjeran” – je li to kriterij? Može li se to smatrati istinom? (Ne, ne može.) To je ispravno ponašanje i moral, najosnovnija i temeljna stvar unutar ljudskosti, ali ne doseže razinu istine. U skladu je s moralnim standardima i standardima ponašanja normalne ljudskosti, ali može li se smatrati kriterijem? Na što se odnosi kriterij? (Na istinu.) Kriterij se odnosi na istinu, i što god ne doseže razinu istine, nije kriterij. Razumijete li? Jesu li zahtjevi za muškarce i žene u tradicionalnoj kulturi koje sam upravo spomenuo Božji zahtjevi? (Ne, nisu.) Što Bog zahtijeva od muškaraca? Što kaže Biblija? (Da se trude i znoje kako bi uzdržavali svoju obitelj.) To je Božji zahtjev za muškarce i to je najosnovnija stvar koju bi muškarac trebao moći učiniti. A što je s Božjim pravilom za žene? (Da će njihova želja biti usmjerena prema njihovim muževima.) Budući da to kažu Božje riječi, to je istina i ono čega bi se ljudi trebali pridržavati. Što god dolazi iz čovjekove tradicionalne kulture ili moralnih spisa, koliko god to točno bilo, to nije istina. Zašto kažem da to nije istina? (Zato što Bog to nije rekao.) Ono što Bog ne kaže zasigurno nije istina, kao ni ono što nema nikakve veze sa zahtjevima Božjih riječi. Koji su standardi po kojima istočnjaci definiraju žene? Oni smatraju da dobre žene najprije moraju biti nježne i kreposne, kulturne i profinjene, slatke i sitne, te da se nakon udaje bez prigovora moraju brinuti za sve članove obitelji, mlade i stare. One su samo otirači. To je slika žene koju su stvorili istočnjaci; to su standardi koje imaju za žene. Pogledajmo sada koji su zahtijevani standardi zapadnjaka za žene, to jest, što oni poučavaju i zagovaraju kroz svoje misli i svoja gledišta. Zapadnjaci smatraju da bi žene trebale biti neovisne, slobodne i jednake – to su u biti ženska prava za koja se Zapad zalaže. Ta prava sadrže temeljnu definiciju i zahtjev za žene, to jest, predstavljaju temeljni koncept ženskog stila života i izgleda. Koji je to koncept? Da žene ne bi trebale stalno biti pokorne, jadne i poslušne, poput otirača. Misle da je to loše te da žene moraju biti snažne i odvažne. To su zahtijevani standardi za žene u srcu zapadnjaka. Smatraju da žene ne trebaju biti poput lutke koja se svakodnevno krotko pokorava nedaćama i čeka da je drugi grde ili da joj naređuju. Misle da za to nema potrebe. Zapadnjaci zagovaraju da žene budu proaktivne, neovisne i hrabre u svojim postupcima. Naravno, naše razumijevanje možda nije u potpunosti u skladu s njihovim razmišljanjem, ali to je u osnovi glavna razlika između istočnih i zapadnih žena. Koje od ta dva gledišta je ispravno? (Nijedno nije ispravno.) Zapravo, ovdje se ne radi o ispravnom i pogrešnom. U istočnom društvenom okruženju, unutar takve zajednice, moraš tako živjeti. Kad bi htio, bi li se mogao pobuniti? Unutar obitelji čak riskiraš smrt ako se pobuniš. Na Zapadu bi mogao živjeti kao zapadnjačka žena, ali kako god živio, u kojem god društvenom okruženju ili u kojoj god zajednici, koje je gledište u skladu s istinom? (Nijedno od njih nije u skladu s istinom.) Nijedno gledište nije u skladu s istinom, oba je krše. Zašto to kažem? Istočnjaci žele da se žene stalno dobro ponašaju, da utjelovljuju Tri poslušnosti i četiri vrline, da budu kreposne i nježne – s kojim ciljem? Da bi ih lakše kontrolirali. To je zloćudna ideologija koja je proizašla iz tradicionalne istočne kulture i zapravo je štetna za ljude, te u konačnici dovodi do toga da žene žive bez smjera ili vlastitih ideja. One ne znaju što bi trebale činiti, kako to činiti niti koji su postupci ispravni ili pogrešni. Posvećuju život svojim obiteljima, ali i dalje osjećaju da nisu učinile dovoljno. Je li to oblik zlostavljanja žena? (Da, jest.) One se čak ni ne opiru kad im se oduzmu prava – prava koja bi trebale uživati. Zašto se ne opiru? Kažu: „Pogrešno je opirati se, to nije kreposno. Pogledaj tu i tu ženu, ona radi puno bolje od mene i pretrpjela je puno više, a ipak se nikad ne žali.” Zašto tako misle? (Pod utjecajem su tradicionalnog kulturnog razmišljanja.) Upravo se ta tradicionalna kultura duboko ukorijenila u njima i nanijela im veliku patnju. Kako mogu podnositi takav oblik zlostavljanja? One u potpunosti znaju da je takav oblik zlostavljanja bolan, da se zbog njega osjećaju bespomoćno i da im ranjava srce, pa kako ga onda još uvijek mogu podnositi? Koji je objektivni razlog? To je njihovo društveno okruženje, pa se ne mogu osloboditi, već mu se samo krotko prepuštaju. I subjektivno se isto tako osjećaju. Ne razumiju istinu, ni kako bi žene trebale živjeti dostojanstveno ni koji je ispravan način života. Nitko im to nije rekao. Prema njihovom shvaćanju, koji je kriterij za vladanje žena i njihove postupke? Tradicionalna kultura. Misle da je ono što se prenosi s koljena na koljeno ispravno i da bi savjest trebala osuđivati svakoga tko to prekrši. To je njihov „kriterij”. Ali je li taj kriterij zapravo ispravan? Treba li ga staviti pod navodnike? (Da, treba.) Taj kriterij nije u skladu s istinom. Koliko god nečije ponašanje pod kontrolom takvog razmišljanja i gledišta bilo odobravano ili hvaljeno, je li to zapravo kriterij? Nije, jer se protivi istini i ljudskosti. Žene na Istoku dugo su se morale brinuti o cijeloj svojoj obitelji i bile su odgovorne za sve kućanske poslove. Je li to pošteno? (Ne, nije.) Kako to onda mogu podnositi? Zato što su sputane takvim razmišljanjem i gledištem. Njihova sposobnost da to podnose ukazuje na to da su, duboko u sebi, 80 % sigurne da je to ispravno i da će, ako samo izdrže, moći ispuniti zahtjeve tradicionalne kulture. One teže tom smjeru, tim standardima. Kad bi duboko u sebi mislile da je to pogrešno i da to ne bi trebale raditi, da to nije u skladu s ljudskošću te da se to protivi ljudskosti i istini, bi li to i dalje mogle raditi? (Ne, ne bi mogle.) Morale bi smisliti način da se udalje od tih ljudi i da ne budu njihove ropkinje. Ali većina žena to se ne bi usudila učiniti – što one misle? Misle da bi mogle preživjeti bez svoje zajednice, ali da bi, ako odu, nosile strašnu stigmu i pretrpjele bi određene posljedice. Nakon što to odvagnu, vjeruju da bi ih, ako to učine, njihove kolegice ogovarale tako što bi govorile kako nisu kreposne, društvo bi ih na određene načine osudilo i imalo određena mišljenja o njima, i sve bi to donijelo ozbiljne posljedice. Na kraju, kad sve uzmu u obzir, pomisle: „Bolje je samo podnositi. U suprotnom će me težina osude slomiti!” Takve su istočnjačke žene, iz generacije u generaciju. Što one moraju podnositi u pozadini svih tih dobrih djela? Oduzimanje njihovog ljudskog dostojanstva i prava. Jesu li te misli i gledišta u skladu s istinom? (Ne, nisu.) Nisu u skladu s istinom. Oduzeto im je dostojanstvo i ljudska prava, izgubile su svoj integritet te svoj neovisan životni i misaoni prostor, i svoja prava da govore i izražavaju svoje želje – sve što čine, čine za ljude kod kuće. Zašto to rade? Kako bi ispunile standarde koje tradicionalna kultura zahtijeva od žena te kako bi ih drugi ljudi hvalili i nazivali ih dobrom suprugom i dobrom osobom. Nije li to oblik mučenja? (Da, jest.) Je li takav način razmišljanja ispravan ili iskrivljen? (Iskrivljen je.) Je li u skladu s istinom? (Ne, nije.) Bog je ljudima dao slobodnu volju, a koje misli proizlaze iz te slobodne volje? Jesu li one u skladu s ljudskošću? Te misli, u najmanju ruku, moraju biti u skladu s ljudskošću. Osim toga, On je također namjeravao da ljudi tijekom svog života imaju točna gledišta i točno razumijevanja o svim ljudima, događajima i stvarima, te da zatim izaberu ispravan put življenja i obožavanja Boga. Tako proživljen život dan je od Boga i treba uživati u njemu. Međutim, ljudi su cijeli život ograničeni, sputani i iskrivljeni tim takozvanim tradicionalnim kulturama i moralnim spisima, i na kraju što postaju? Postaju marionete tradicionalne kulture. Nije li to zbog toga što ljudi ne razumiju istinu? (Da, jest.) Biste li izabrali ići tim putem u budućnosti? (Ne bih.) Dakle, što biste trebali učiniti? Pretpostavimo da kažeš: „Borit ću se protiv njih” ili „Neću im više služiti. Imam ljudska prava i svoj integritet.” Je li to u redu? (Ne, nije.) To nije u redu. To je prelazak iz jedne krajnosti u drugu, i to nije svjedočenje o Bogu niti slavljenje Boga. Dakle, kako biste trebali postupiti? (U skladu s načelima.) Naravno da je ispravno postupati u skladu s načelima; trebali biste se prema svima odnositi u skladu s načelima – odnositi se prema njima kao prema braći i sestrama ako vjeruju u Boga, a kao prema nevjernicima ako ne vjeruju. Nema potrebe da si činiš nažao, iskrivljuješ svoj integritet ili da se odričeš svog dostojanstva i prava žrtvujući svoj život za njih. Oni to ne zaslužuju. Na ovom svijetu postoji samo Jedan kome vrijedi posvetiti svoj život. Tko je to? (Bog.) Zašto? Zato što je Bog istina, a Njegove su riječi kriterij za postojanje, vladanje i postupke čovjeka. Sve dok imaš Boga i Božje riječi, nećeš skrenuti s puta te ćeš se ispravno vladati i ispravno ćeš postupati. To je konačni učinak koji Božje riječi imaju na nekoga nakon što je spašen.

„Što je istina?” preopširna je tema. Naveli smo samo nekoliko primjera, a jedan od njih bio je kako se odnositi prema sovama. Koji su bili drugi primjeri? (Istočnjaci koji oponašaju zapadnjake u ispijanju kave.) (Zahtijevani standardi istočnjaka i zapadnjaka za žene.) To su najočitiji primjeri. Dakle, između gledišta istočnjaka i zapadnjaka o raznim stvarima – koje je od njih kriterij? (Nijedno.) Nijedno ne uključuje istinu, oba su ljudska gledišta i mišljenja. Točnije, oba su pogrešna gledišta i zablude. To nisu kriteriji, to su Sotonine strategije, teorije i filozofije koje štete ljudima. Je li vam sada to malo jasnije nakon što smo o tome ovako razgovarali u zajedništvu? (Da, jest.) Da nisam govorio o ovome, možda biste jednog dana vi razmišljali o tome da oponašate zapadnjake ispijanjem kave i jedenjem hamburgera, ugledajući se na njih. Je li to u skladu s načelima? Čak i ako svaki dan jedeš zapadnjačku hranu, sve je to uzalud ako ne težiš istini – i dalje nećeš imati kriterij kako se vladati. Ključno je to možeš li tragati za istinom i postupati u skladu s načelima – to je za vas korisno. Nakon što sam ovo podijelio, imate li sada neko razumijevanje istine i kriterija? (Da, imamo.) Ima li istine u tradicionalnoj kulturi ljudi ili u moralnim kriterijima? (Ne, nema.) Ima li istine u moralnim spisima? (Ne, nema.) Možete li sada biti sigurni da su Božje riječi istina? (Da, možemo.) Nakon što potvrdite da su Njegove riječi istina, morate razmisliti: Što su Božje riječi? Koja su načela koja se zahtijevaju u Njegovim riječima? Koji je kriterij On dao čovjeku? Kako točno čovjek treba postupati da bi bio u skladu s Božjim riječima i koja su ispravna načela za to? To je ono za čime trebate tragati, ali za sada toliko o ovoj temi.

Dodatak:

Jedan dan u Xiaojinom životu

Prijeđimo na sljedeću temu. Koja bi to trebala biti? Vjerojatno bih trebao ispričati priču. Priče se također dotiču istine i kriterija za čovjekovo vladanje, postupke i obožavanje Boga. Poslušajte kakve veze ova priča ima s istinom i kriterijima za ljudsko ponašanje. Ona govori o jednom danu u Xiaojinom životu. Naš junak je Xiaojia. U kojem se otprilike vremenskom razdoblju priča odvija? (U jednom danu.) U jednom danu. Neki bi mogli reći: „Jesu li događaji jednog dana uopće vrijedni pripovijedanja?” Pa, ovisi o tome što pripovijedate. Ako su sve to samo tračevi te što je ispravno, a što pogrešno, onda nije vrijedno pripovijedanja. Ali ako se dotiče istine, onda su događaji ne samo jednog dana, već i jedne minute vrijedni pripovijedanja, zar ne? (Tako je.)

Xiaojia je netko tko je strastven u svojim težnjama i entuzijastičan u izvršavanju svoje dužnosti, a njegova priča počinje rano jednog jutra nakon što se probudio. Nakon što je ustao, pročitao Božju riječ i primjenjivao svoju posvećenost, Xiaojia je krenuo na doručak te je zgrabio zdjelicu kaše i nešto povrća. Tada je ugledao nekoliko jaja i pomislio: „Trebao bih uzeti nekoliko. Dva jaja dnevno dovoljno su hranjiva.” Ali taman kad je ispružio ruku, oklijevao je: „Da uzmem dva ili jedno? Bit će loše ako me drugi vide kako uzimam dva. To je previše pohlepno i drugi će misliti da sam proždrljivac. Bolje da uzmem samo jedno.” Povukao je ruku prije nego što ju je ponovno ispružio i uzeo jedno jaje. U tom je trenutku netko drugi došao uzeti jaje, a Xiaojino je srce poskočilo kad je to vidio. Pomislio je: „Zapravo, najbolje da ne jedem jaja. Imam kašu i povrće, kao i nekoliko peciva kuhana na pari, i to je dovoljno za doručak. Ne bih trebao biti tako pohlepan. Zašto uopće želim jesti jaja? Kako bi bilo strašno da me drugi vide. Ne bi li to značilo žudjeti za ugodom? Neću uzeti nijedno.” Razmišljajući tako, Xiaojia je vratio jaje i, nakon što je nekoliko minuta kasnije završio s doručkom, počeo je izvršavati svoju dužnost. Zaposlio se zadacima koji su ga čekali, završavajući jedan za drugim. Vrijeme je brzo prolazilo i u tren oka došlo je vrijeme za ručak. Svi su ostali otišli jesti, ali Xiaojia je pogledao na sat i vidio da je 12:40. „Čekaj malo. Ne bih trebao žuriti na jelo kad i svi ostali. Ako odjurim sa svima, neću li onda biti isti kao i oni i ispasti proždrljivac? Pričekat ću još samo malo.” Nastavio je s onim što je radio, ali želudac ga je iznevjerio i počeo kruliti. Uhvatio se za trbuh i odsutno gledao u računalo, misleći: „Umirem od gladi! Što je danas za ručak? Možda ima mesa? Bilo bi sjajno kad bih mogao pojesti malo mesa!” Želudac mu je neprestano krulio dok je razmišljao, i s velikom je mukom uspio pričekati dok se svi ostali nisu vratili s ručka. Netko je rekao: „Kako to da nisi ručao? Požuri, hrana će se ohladiti.” Xiaojia je rekao: „Nema veze. Nisam završio posao. Otići ću kad budem gotov.” „Ne bi li bilo bolje da nastaviš raditi nakon što pojedeš?” „U redu je. Uskoro ću biti gotov.” Tako je Xiaojia trpio glad i nastavio sa svojim poslom. Zapravo, sada je bio vrlo gladan i nimalo raspoložen za daljnji rad, ali je i dalje trpio glad i nastavio se pretvarati. Nakon nekog vremena ponovno je pogledao na sat, vidio da je 13:30 i pomislio: „To će biti dovoljno. Vjerojatno bih sada trebao ići na ručak.” Taman kad se spremao ustati i otići jesti, jedna sestra mu je donijela pladanj s hranom i rekla: „Tako je kasno! Kako to da nisi išao ručati? Nije važno koliko si zaposlen, ipak moraš jesti. Dobit ćeš želučane probleme ako ne jedeš na vrijeme.” On je odgovorio: „U redu je. Jest ću nakon što završim.” „Ne moraš ići. Donijela sam ti obrok, pa požuri i jedi.” „Čemu žurba? Još nisam ni gladan.” Taman kad je rekao da nije gladan, želudac mu je zakrulio poput grmljavine. Xiaojia se uhvatio za trbuh, sramežljivo se nasmiješio i rekao sestri: „Nemoj se više brinuti i donositi mi hranu.” „Ali ako ne donesem, hrana će se jednostavno ohladiti i morat će se ponovno grijati. Već je jednom podgrijana.” „Pa onda, hvala ti!” S ustima punim sline, Xiaojia je uzeo obrok od sestre. Pogledavši pladanj, bio je vrlo sretan: dva peciva na pari, povrće, meso i juha. Xiaojia je još nešto pomislio kad je vidio peciva kuhana na pari i rekao sestri: „Ne mogu pojesti dva peciva. Previše sam zauzet ovih dana, ne mogu dobro spavati i nemam baš apetita. Nije li šteta ako mi daš dva peciva? Uzmi jedno natrag.” „U redu je. Možeš ga vratiti ako ga stvarno ne možeš pojesti”, odgovorila je sestra prije nego što je otišla. Xiaojia je pomislio u sebi: „Požuri i idi. Umirem od gladi.” Podigao je zdjelicu, i, iako je vidio da nikoga nije bilo u blizini, ipak se osjećao pomalo posramljeno te je oprezno otpio gutljaj. Zatim je pogledao meso: „Vau! Mogao sam izdaleka osjetiti miris dinstane svinjetine. Ali ne mogu je odmah jesti, jer prvo moram pojesti povrće. Pojesti ću manje mesa ako se najedem povrća, inače bih pojeo pola zdjelice mesa. Zar ne bi to bilo sramotno?” Razmislio je trenutak prije nego što je upravo tako i učinio. Grickao je peciva kuhana na pari i povrće te pio juhu. Dok je jeo, poželio je pojesti malo mesa, pa je zgrabio komad dinstane svinjetine. Prinoseći ga ustima, zatvorio je oči i polako uživao u njemu: „Tako je ukusno! Meso je stvarno dobro, ali ne smijem pojesti previše. Dovoljan je samo jedan zalogaj, a onda još povrća i juhe.” Nastavio je jesti peciva kuhana na pari, ali je neprestano zurio u meso dok je jeo povrće: „Da pojedem ovo meso? Tako je dobro, bila bi prava šteta ne pojesti ga.” Usta su mu se ponovno napunila slinom i pomislio je: „Znam! Raskomadat ću peciva i umočiti ih u juhu. Nije li to isto kao da jedem meso? Ovako drugi mogu vidjeti da ne jedem meso, ali ću i dalje osjetiti sav taj okus mesa. Kako je to sjajno!” S tom mišlju, stavio je komadić peciva kuhanog na pari u juhu, a zatim ga izvadio i pojeo, zaključivši da je ukusno i gotovo identično mesu. Xiaojia je tada odmah raskomadao cijelo pecivo i stavio ga u juhu. Za manje od deset minuta sve je pojeo, a dovršio je i juhu. Pojeo je samo jedno pecivo kuhano na pari, odolijevajući želji da pojede i drugo i suzdržavajući se. Nakon što je pojeo sva jela prema planu, Xiaojia je bio više-manje sit i mislio je da mu ne treba još. Tada je pomislio: „Oh, nije baš prikladno jesti tako brzo, kao da umirem od gladi. Stvarno sam bio prilično gladan, ali nije dobro da me ljudi vide takvog. Moram jesti polako. Ali što mogu sada kad sam već pojeo? Pa, imam ideju. Vratit ću ostatak hrane za deset minuta.” Držao je sat i zurio u brojčanik: „Pet minuta... deset... petnaest... U redu, dva sata. Sjajno, vrati to!” Sretan, vratio je ostatak dinstane svinjetine i pecivo kuhano na pari.

Bilo je prošlo 14 sati kad se Xiaojia vratio. Njegova braća i sestre otišli su na poslijepodnevni odmor, a on nije imao što raditi sâm, pa mu je bilo jako dosadno. Pomislio je: „Da i ja odrijemam? Uvijek je dobro odrijemati nakon jela. Ali ne, ako spavam dok svi ostali spavaju, što to govori o meni? Ne smijem spavati. Moram izdržati. Ali kako ostati budan? Ne bih mogao spavati stojeći, ali ako stalno stojim, prestrašit ću nekoga tko iznenada uđe. Ne, ne mogu stajati. Pa, onda ću sjesti za računalo. Ako me netko vidi, misliti će da radim, a zapravo ću se odmarati. Kakav dobar potez.” Tako je sjeo za računalo, zureći u njega odsutno, ali za pet minuta zaspao je naslonjen na tipkovnicu i počeo hrkao. Nakon četrdeset minuta, Xiaojia se iznenada probudio iz dubokog sna i skočio: „Zar ne stojim? Kako to da sam zaspao?” Pogledao je na sat, vidio da je već kasno i otišao se umiti dok još nikoga nije bilo. Ugledavši se u ogledalu u kupaonici, rekao je: „O, ne! Lice mi je puno otisaka tipkovnice! Kako me mogu vidjeti ovakvog?” Užurbano je obrisao lice, trljajući ga i tapkajući, te se kupaonici zadržao prilično dugo. Zatim se pogledao u ogledalo i vidio da su otisci tipkovnice uglavnom nestali te se obradovao u svom srcu: „Nitko neće primijetiti, osim ako se pažljivo ne zagleda.” Zatim je počešljao kosu i ispravio ovratnik, iznenada shvativši da je ovratnik njegove svijetle košulje malo mastan, a nakon detaljnijeg pregleda vidio je i da su mu manšete bile pomalo prljave. Pomislio je u sebi: „Nisam prao ni mijenjao odjeću već nekoliko dana, ali ima neke koristi od toga što se ne perem. Malo prljavštine nikome ne škodi, a mene malo nečistoće ne smeta. Uostalom, ne izgleda li duhovnije biti pomalo zapušten?” Jednostavno je izvrnuo ovratnik i manšete košulje te zasukao rukave jakne, otkrivajući sva prljava mjesta. Vrlo zadovoljan, razvedrio se i mirno izašao iz kupaonice. Nakon nekog vremena većina ljudi bila je na svom mjestu i počela raditi. Kad je Xiaojia vidio da su svi tamo, rekao je: „Niste dugo drijemali! Stvarno možete trpjeti i platiti cijenu! Ja nisam ni zadrijemao, samo sam odmorio oči na minutu prije nego što sam se polio vodom po licu. Inače ne bih imao nimalo energije.” Nitko nije odgovorio. Bilo mu je prilično dosadno, pa je i on prionuo na posao. Budući da je za ručak pojeo toliko juhe, stalno mu se išlo u kupaonicu, ali se suzdržavao, misleći: „Ako odem, neće li ljudi misliti da sam lijen? Nije dobro biti na takvom glasu, tako da ne mogu ići.” Tako je trpio, izdržavši sve dok netko drugi konačno nije otišao u kupaonicu. Ugledao je svoju priliku. Brzo se pridružio ljudima koji su stajali u redu, misleći: „Sjajno je slijediti gomilu, jer mi nitko ništa neće reći.”

Bilo je to naporno poslijepodne. Xiaojia je obavio mnogo posla, razgovarao u zajedništvu s jednom osobom, postavljao pitanja drugoj osobi, tražio izvore i obavljao svakojake zadatke vezane za svoje dužnosti. Nakon sve te gužve, konačno je došlo vrijeme za večeru. Ovaj put Xiaojia je došao malo kasnije od ostalih, ali je više-manje završio s jelom na vrijeme. Vrijeme nakon večere bilo je Xiaojino najsretnije doba dana, jer je jedino tada mogao mirno popiti šalicu kave koju je volio, bez ikakvog samoprijekora i kritike drugih, već mirnog srca. Zašto? Zato što je imao dovoljno razloga zašto treba piti kavu, razloga koji su u očima svih ostalih bili potpuno opravdani. Stoga je to bilo njegovo najsretnije vrijeme. Dok si je pripremao kavu, promrmljao je sebi u bradu: „Eh, moram opet danas raditi prekovremeno. Ne znam ni koliko dugo. Vidjet ću koliko će me dugo ova kava držati budnim.” Tresnuo je šalicom svježe skuhane kave o stol kao da svima poručuje: „Pa što? Pijem kavu, što mi možeš?” Bacio je pogled na ostale oko sebe. Nitko ga nije gledao, ali on je svejedno ležerno podigao šalicu i otpio gutljaj kave, misleći: „Svi kažu da je kava dobra, i stvarno jest. Svaki dan ima drugačiji okus, nudi drugačije iskustvo. Divno je!” Sretan, ponosno je pijuckao kavu, a zatim je odsutno gledao uokolo tražeći što bi navečer radio. Zapravo nije imao nikakav cilj na umu i osjećao se iscrpljeno nakon napornog dana, ali se prisiljavao da nastavi. Nije smio zadrijemati niti je smio dopustiti drugima da vide da je umoran ili da ima bilo kakav površan, neodgovoran stav ili stav nepoštovanja u obavljanju svog posla ili svoje dužnosti. Prisilio se da se razbudi i sjeo za svoje računalo da nastavi raditi, te je pio kavu za kavom. Što je više pio, to je postajao budniji i manje pospan. Xiaojia je povremeno bacio pogled na sat: „Prošlo je jedan sat, ali ne mogu spavati jer sam si postavio cilj – tri sata. Ne mogu ići spavati čak ni u 2:50, jer bi time prekršio svoje obećanje i ne bih imao objašnjenje za Boga. To je obećanje koje stvoreno biće treba održati, stoga ga moram poštovati. Rekao sam da ću ići spavati u 3 ujutro, pa ću ići spavati u 3 ujutro, čak i ako moram popiti hrpu kave.” Tako je pio kavu i odupirao se umoru, mentalno se sputavajući i kontrolirajući. U tri sata, Xiaojia je imao važan zadatak za obaviti, pa je uzeo telefon i poslao poruku koja je glasila: „Sestro ta-i-ta, ovdje Xiaojia. Imam važan podsjetnik za tebe – ne zaboravi da je sutra ujutro u 10 sati grupno okupljanje. Obavezno je prisustvovati i nemoj kasniti. U potpisu: Xiaojia.” Nakon što je poslao poruku, osjetio je olakšanje, ali je istovremeno pomislio: „Poslati poruku je jedno, ali što ako je ne primi? Zna li ona da sam joj poslao poruku? Ne mogu još ići spavati. Moram pričekati i vidjeti hoće li odgovoriti.” Nakon pola sata i dalje nije bilo odgovora, pa je pomislio: „Spava li ona? Kako to da spava tako rano? Kakva slabost, već u tri spava.” Čekao je dok sestra nije odgovorila u 3:50: „Nisam zaboravila na okupljanje sutra u 10 sati. Nadam se da ni ti nećeš zaboraviti i da ćeš doći na vrijeme.” Xiaojia je to pročitao i pomislio: „Oh, kakva je to osoba? Kako može ići spavati kasnije od mene?” Ali više nije mogao izdržati. „Nema više kave! Ako popijem još, noćas uopće neću spavati. Moram ići u krevet, jer se moram ustati u 5:30, najkasnije u 6. Ne smijem ustati poslije svoje braće i sestara, jer me svi moraju vidjeti kako se molim, kako čitam Božje riječi i slušam propovijedi nakon što ustanu. Zato se ne smijem kasno ustati. Sve je to zbog ove poruke – zbog nje nisam mogao rano zaspati. Ali nema veze, drugi znaju da sam bio budan do kasno. Ipak sam postigao svoj cilj, a sutra ću pokušati zaspati do četiri sata.” Dok je Xiaojia pokušavao razmišljati, osjećao se toliko ošamućeno da nije ni skinuo odjeću kad se vratio u svoju sobu. Srušio se na krevet, već u polusnu, ali se ipak prisiljavao zapamtiti: „Ne jedi jaja ujutro, za ručak pojedi samo jedno pecivo kuhano na pari, ne jedi dinstanu svinjetinu, idi spavati u 3 ujutro, još imam poruka za poslati...” Xiaojia je razmišljao i razmišljao dok se konačno nije umirio, zaspavši do umora, iscrpljenosti, snova i zabluda. To je bio jedan dan u Xiaojinom životu.

Recite Mi, o čemu se tu radilo? Nije li Xiaojiji bilo naporno stalno se tako pretvarati? (Da, bilo je.) Roboti se ne umaraju radeći istu stvar cijeli dan, jer nemaju um ni svijest, ali ljudima je to iscrpljujuće. Zašto je Xiaojia živio tako kad je bio toliko umoran? Zašto je to činio? Je li imao plan? (Da, imao je.) Oko čega se vrtio njegov plan? (Oko razmetanja pred drugima.) Je li imao ikakve koristi od razmetanja? (Mogao je navesti ljude da mu se dive.) Mogao je navesti ljude da mu se dive. Je li vam Xiaojin pristup poznat? Kakvi se ljudi tako ponašaju? (Farizeji.) Tako je. Farizeji uzimaju dobra ponašanja te ponašanja i praktične postupke koji su u skladu s ljudskim predodžbama i izvode ih pred drugima kako bi dobro izgledali i bili obožavani. Koriste se tom metodom kako bi postigli svoj cilj zaluđivanja ljudi. Koja je primarna priroda njihova ovakva pretvaranja i upuštanja u svakojaka dobra ponašanja radi razmetanja pred drugima? To je pretvaranje, prijevara, zaluđivanje – što još? (Lažna duhovnost.) Koliko je stvari u Xiaojinom danu uključivalo naravi zajedničke svima koji su sposobni za pretvaranje? Jedenje jaja, peciva kuhana na pari, dinstane svinjetine i pijenje kave. Sve su to vanjske stvari, ali koju bit možete vidjeti u njima? Pretvaranje i samokontrolu. Kakvo pretvaranje? (Pretvaranje da se trpi.) Smatraju li ljudi trpljenje dobrim ili lošim? (Dobrim.) Trpljenje je dobro ponašanje kojem se svi jako dive. Što ljudi smatraju pod trpljenjem? Smatraju da je to primjena istine. Stoga, Xiaojia nije oklijevao trpjeti i platiti cijenu. Što je podrazumijevalo njegovo trpljenje? Ne jedenje fine hrane, ostajanje budnim do kasno, rano ustajanje i discipliniranje svog tijela. Kakva je priroda takvih trpljenja? Sve su to pretvaranja. Nije trpio za istinu niti pravednost, već za poštovanje i obožavanje drugih te za svoj dobar ugled i prestiž. Je li trpio za istinu? (Ne, nije.) Koji su od njegovih postupaka bili u skladu s istina-načelima i je li se Xiaojia pobunio protiv samoga sebe i ostavio po strani svoje osobne interese radi istine? Je li ijedan postupak bio takav? (Ne.) Kakva je bila priroda njegova trpljenja? Je li to bila primjena istine? Je li to bilo očitovanje njegove ljubavi prema istini? (Ne, nije.) Pa što je to bilo? (Licemjerje.) To je bilo licemjerje, odbojnost prema istini, prijevara, pretvaranje, gluma i zaluđivanje; to su bili isključivo postupci i izbori koji su se temeljili na njegovim vlastitim uobraziljama i predodžbama, usredotočeni na njegove vlastite interese, i nisu imali nikakve veze s istinom. Nije tragao za istinom, pa tako ni njegovi postupci nisu bili istina; ne samo da nisu imali nikakve veze s istinom, već su bili i potpuno u suprotnosti s normalnim potrebama ljudskosti koje se nalaze u dubini njegova srca. Je li grijeh jesti jaja? (Ne, nije.) Ali Xiaojia je jedenje jaja smatrao pohlepom. Jaja su namirnica koju je Bog stvorio za čovjeka. Ako imaš jaja koja možeš pojesti, onda to nije pohlepno, ali ako ih nemaš, već kradeš i jedeš tuđa jaja, onda je to pohlepno. Kako je to Xiaojia definirao? Smatrao je da je jesti jaja pohlepno, a da je još pohlepnije kad to drugi vide. Mislio je da ne bi bilo pohlepno kad bi jeo jaja, a da ga nitko ne vidi, iza njihovih leđa. Prema kojem je mjerilu on mjerio pohlepu? Prema tome vidi li ga tko. Je li mjerilo temeljio na Božjim riječima? Ne, to je bilo njegovo osobno gledište. Zapravo, imaju li drugi ikakve misli ili gledišta o pitanju jedenja jaja? (Ne, nemaju.) To je bila isključivo teorija koju je Xiaojia sam izmislio. Smatrao je da je jedenje jaja za doručak pohlepa, žudnja za ugodom i ugađanje tijelu. Prema njegovom gledištu, dakle, ne žude li za ugodom i ne ugađaju li tijelu svi oni koji jedu jaja? Njegovo prešutno značenje bilo je: „Kad svi vi jedete jaja, ugađate tijelu. Ja ne ugađam tijelu, ja se mogu suzdržati, pa ne jedem jaja. Stavite jaja točno ispred mene i ja ih mogu vratiti, čak i nakon što ih uzmem u ruku. Eto takvu odlučnost i ustrajnost imam i toliko volim istinu. Biste li vi to mogli? Ako ne biste, onda ne volite istinu.” Kako je on gledao na svoju ideju? Kao na mjerilo kojim je mjerio što je ispravno, a što pogrešno. Nije li to bilo pretvaranje? (Da, bilo je.) To je bilo pretvaranje.

Još jedno očitovanje koje je Xiaojia pokazao bilo je to što nije otišao jesti kad je bilo vrijeme za ručak. Što je umjesto toga učinio? (Odgodio je.) Potisnuo je glad i odgodio odlazak na ručak. Ali zašto? (Da bi se razmetao pred drugima.) Izvodio je predstavu i činio to da drugi vide. Što je htio da drugi vide i da shvate iz toga? Htio je drugima pokazati koliko može trpiti, koliko je marljiv, odan, ozbiljan i odgovoran u svom poslu! Htio je da ljudi vide da je on doista nadčovjek! Tada bi postigao svoj cilj; to je bila ocjena koju je želio. Što je njemu ta ocjena značila? Bila je njegov život, njegova žila kucavica. Je li to ljubav prema istini? (Ne, nije.) Dakle, što ljudi poput njega vole? Oni se ne ustručavaju razmetati, upuštati u spletkarenje i kovanje urota te varati druge prikazujući lažnu vanjštinu, pokazujući im koliko mogu trpjeti i na taj način od njih dobivati komentare poput: „Ti stvarno možeš trpjeti. Ti stvarno voliš Boga i odano izvršavaš svoju dužnost.” Oni se ne ustručavaju koristiti lažni izgled i trikove kako bi sakrili stvarne činjenice, prevarili Boga i obmanuli druge ljude, sve kako bi dobili lijepu riječ ili povoljnu ocjenu od drugih. Kakva je to narav? (Opaka narav.) To je opako. Oni su tako dobri u pretvaranju, u priređivanju predstava i izvođenju trikova! To je samo obrok, u čemu je problem mirno otići jesti? Koja osoba ne jede? Je li grijeh jesti na vrijeme? Je li grijeh pronaći nešto za jelo kad je čovjek gladan? (Ne, nije.) To je tjelesna potreba; to je razumno. Ti ljudi sve razumne potrebe proglašavaju nerazumnima i osuđuju ih. Što oni promiču? Promiču stalno discipliniranje tijela, skrivanje stvarnih činjenica i predstavljanje lažne vanjštine kako bi drugi vidjeli da oni trpe, da se suzdržavaju od žudnje za ugodom i kako plaćaju svaku cijenu te ulažu svoje vrijeme, energiju i sve što imaju u svoj posao. To je ono što žele da ljudi vide. Je li to ono što oni zapravo čine? Ne, nije. Oni zaluđuju druge lažnim izgledom, a to je očitovanje opake naravi. Toliko se trude oko nečeg tako beznačajnog kao što je jelo – kakvi su to ljudi? Je li to nešto što bi osoba s normalnom ljudskošću trebala činiti? (Ne, nije.) Nije. To je suviše podmuklo! Bi li većina ljudi odobravala ili bi osjećala gađenje kad bi čuli da se netko toliko razmeće oko sitnice? (Osjećali bi gađenje.) Biste li se vi ikada mogli ovako ponašati? (Ponekad.) Ovako ozbiljno? (Ne.) Glad je teško podnositi, ali neki ljudi mogu trpjeti tu patnju. Ako ih zamoliš da se pokore Božjim riječima, da se potrude oko Njegovih riječi, da postupaju prema načelima Božjih riječi i da govore iskreno, njima je to suviše naporno i teško. Takvim bi ljudima odricanje od vlastitih interesa i ponosa bilo teže nego popeti se na nebo, ali su voljni, bez obzira na cijenu, ostaviti po strani Božje riječi, postupati prema vlastitim uobraziljama i štititi vlastite tjelesne interese. Nije li to očitovanje toga da oni ne vole istinu? (Da, jest.) To je jedan aspekt.

Koja je još očitovanja Xiaojia pokazao? Bio je strašno pospan, ali nije išao spavati. Recite Mi, ako je netko pospan i legne na kratko ili malo odrijema, a zatim ima više snage za posao, nije li to razumno? (Da, jest.) To je razumno. Bi li itko osudio Xiaojiu zbog spavanja? (Ne, ne bi.) Zašto je onda bio tako prestravljen ako ga nitko ne bi osudio? Čega se bojao? (Toga da se ne oda.) Tako je, bojao se da se ne oda. U svojim je uobraziljama vjerovao da ga svi visoko cijene, da svi misle da je osobito sposoban podnositi patnju i izuzetno pobožan. Smatrao je da bi se cijela dobra slika o njemu srušila kad bi pokazao svoje pravo lice i kad bi svi otkrili da on nije takva osoba. Nije mogao podnijeti tu pomisao, pa se suzdržavao čak i od drijemanja. Toliko je bio strog prema sebi. Kakva je on osoba? Nije li psihički bolestan? Ljudi poput njega često slušaju propovijedi, čitaju Božje riječi i okupljaju se radi razgovora u zajedništvu, pa kako to da se ne usredotočuju na istinu? Dobro je da razmisliš o istina-načelima. Pogledaj što Božje riječi kažu: ima li u Božjim riječima ikakvih izjava o ljudima koji drijemaju? (Ne, nema.) Bog nije dao nikakve izjave o tome niti je to uopće spomenuo. Svatko tko ima razmišljanje normalne ljudskosti trebao bi znati kako se nositi s tim. Razumno je odrijemati kad si pospan. Razumno je odmoriti se u podne vrućeg ljetnog dana. Osobito neki stariji ljudi, koji ne mogu držati korak u smislu tijela, razine energije i slično, trebaju neko vrijeme odspavati nakon ručka. To se ne temelji na njihovim životnim navikama, već na njihovim tjelesnim potrebama. Bog ti je dao svijest, svjesnost i reakcije normalne ljudskosti kako bi ti omogućio da pitanja svoje svakodnevne prehrane, svojih napora i odmora rješavaš u skladu sa svojim radom i okruženjem; ne bi trebao zlostavljati samoga sebe. Na primjer, recimo da ne jedeš raskošna jela i kažeš: „Bog ne dopušta ljudima da jedu finu hranu; ako ljudi stalno jedu finu hranu, bit će pohlepni.” Bog to nikada nije rekao niti to zahtijeva od ljudi. Ali tako je Xiaojia mislio i računao je da Bog vjerojatno misli isto. Mislio je da ako netko ide prerano spavati, to znači da žudi za ugodom, a Bogu se to ne sviđa. Nije li to nerazumijevanje istine? (Da, jest.) Kad Xiaojia nije razumio istinu, mogao ju je tražiti, ali to nije učinio, već je jednostavno postupao prema svojoj subjektivnoj volji. Koliko je daleko išao s tim? Pio je tri ili četiri šalice kave dnevno samo da bi ostao budan do kasno. Neki ljudi kažu: „Dok sam izvršavao svoju dužnost proteklih nekoliko godina, pio sam puno kave kako bih mogao obavljati rad Božje kuće.” Ako druga osoba kaže: „Tko te natjerao da piješ kavu? Nisi li je sam izabrao piti?”, oni će u sebi pomisliti: „Znaš li zašto pijem kavu? Ne zato da ostanem budan do kasno, nego da smršavim. Zar to nisi znao? Ali ne mogu ti to reći, jer bi onda znao. Hoću li izgledati mršavo ako si ti mršaviji od mene?” To je stvarno proračunato, zar ne? Koja su gledišta i ideje sadržani u tome? Ima li tu ikakvog razumijevanja ili razumnosti normalne ljudskosti? (Ne, nema.) Ne, u tome su sadržana samo nadmudrivanja, trikovi i spletke, pretvaranje, laž i zaluđivanje. To je sve. To znači biti proračunat u svakoj situaciji. Oni baš nikome neće reći svoja iskrena gledišta ni misli, a kamoli dopustiti da ih svi znaju ili dopustiti Bogu da ih vidi. Oni ne razmišljaju ovako: „Ogoljujem se. Moji su postupci u skladu s mojim mislima i takav sam kakav jesam.” Oni nipošto ne razmišljaju tako, nego kako onda? Skrivaju se i pretvaraju koliko god mogu, bojeći se da slika koju drugi imaju o njima nije dovoljno veličanstvena, pobožna niti duhovna.

Zašto je Xiaojia htio ostati budan do kasno? Mnoge vrste poslova ne zahtijevaju rad do kasno u noć i ljudi su uglavnom pospani nakon 22 sata. Čak i da nastave raditi, ne bi bilo učinkovito jer je energija ljudi ograničena. Ali Xiaojia se stalno prisiljavao, ne mareći je li to učinkovito, iako je vrlo dobro znao da nije. Zašto je poslao poruku prije spavanja? (Kako bi drugi primijetili.) Kako bi drugi vidjeli da je otišao spavati u tri sata. Čak i ako ne spavaš cijelu noć, nećeš li na kraju ti biti taj koji je pospan? I nisi li to sam sebi priuštio? Neki ljudi ostaju budni do kasno i pošalju poruku u 3 ujutro. Kad primatelj odgovori u 4, oni čekaju do 5 da odgovore, kako bi pokazali da idu spavati još kasnije. Na taj način muče sebe i međusobno si nanose štetu, a na kraju ni jedan ni drugi ne spava cijelu noć. Nisu li oni par nepromišljenih idiota? Kakvo je to ponašanje? To je glupo ponašanje. Odakle ono dolazi? Sve dolazi od iskvarene naravi. Zasad nećemo gledati iz koje iskvarene naravi proizlazi to ponašanje, samo ćemo reći koliko je smiješno. Ti bi ljudi mogli promijeniti takvo smiješno ponašanje i takve praktične postupke tako što će odabirati da primijene bilo koju od Božjih riječi. Bilo koja od Njegovih riječi mogla bi njima omogućiti da žive mirno i sigurno te učiniti njihove živote realističnijim i praktičnijim. Zašto ne izaberu živjeti prema Božjoj riječi? Zašto se tako muče? Ne ubiru li ono što su posijali? (Da, ubiru.) Koliko god takva osoba patila, to će uvijek biti uzalud, i koliko god patnje trpjela, posljedice će morati snositi sama. Neki ljudi kažu: „Vjerujem u Boga sve ove godine i bio sam vođa 20 godina. Uvijek sam ostajao budan do kasno i nisam spavao, i na kraju sam obolio od živčane iscrpljenosti.” Ja kažem: „Dobro si prošao sa živčanom iscrpljenošću. Ako se nastaviš glupo mučiti i tako se ponašati, ne gine ti psihoza.” Može li netko biti zdrav ako ne spava noću, ako je uvijek na rubu i njegovo tijelo ne funkcionira normalno? Sam sebi je to priuštio! Recimo da mu kažeš: „Ne možeš se tako ponašati. Potrudi se organizirati svoj rad tijekom dana i povećaj svoju učinkovitost. Kad svi raspravljate o poslu, govori manje besmislica i ne pričaj toliko o nevažnim stvarima. Trebao bi shvatiti ključne stvari, srž i temu rasprave, a kad rasprava završi, svatko bi se trebao prihvatiti svojih zadataka. Nemoj stalno brbljati niti odugovlačiti.” On te neće poslušati. Nije dobar u izražavanju, ali ne sažima iskustva, već samo priča gluposti kako bi gubio vrijeme do jedan ili dva ujutro, ne spavajući niti puštajući ikoga drugog da spava. Nije li to mučenje i nanošenje štete drugima? Na kraju pomisli: „Bože, Ti si to vidio, zar ne? Bilo je tri sata, a ja još nisam spavao!” Bog je to vidio. Bog nije vidio samo kako on izgleda izvana, već i njegovo srce, i On kaže: „Tvoje srce je prljavo. Cijelu noć ostaješ budan u besmislenom mučenju, ali Bog to nikada neće zapamtiti. Kad je vrijeme za spavanje, ne ideš u krevet, već se prisiljavaš izdržati. Sam sebi si nanio tu patnju!” Kad su ljudi pospani, njihovi se kapci prirodno zatvaraju. To je instinkt, pa zaslužuješ patiti ako stalno ideš protiv instinkta i prirodnih zakona! Bog od tebe neće tražiti da podnosiš patnju koja je besmislena ili uzrokovana kršenjem prirodnih zakona, načela ili istine. Ako ustraješ na takvim patnjama, neka ti tako bude. Kad neki ljudi čuju da netko ne ide spavati do 3 ujutro, oni pomisle: „Nije li to isto kao kod mene? Ubuduće ću onda ići spavati u 3:30.” Zatim čuju da netko ide spavati u 3:30, pa žele ići spavati u 4. Nije li to psihička bolest? Mogao bi se natjecati oko bilo čega, a ti izabereš natjecati se oko toga tko ide najkasnije spavati – to znači da nisi psihički zdrav. Imaju li takvi ljudi problem s razumijevanjem? (Da, imaju.) Oni ne mogu shvatiti istinu. Kad imaš vremena, prestani se truditi, razbijati glavu i razmišljati o stvarima poput izvanjskog ponašanja, pretvaranja i laži. Za što bi se, dakle, trebao potruditi? Pogledaj kako Božje riječi razotkrivaju čovjekovu iskvarenu prirodu i opaku narav te kako On razotkriva ljude koji su površni. Potrudi se usporediti sebe s tim Božjim riječima koje razotkrivaju čovjeka, promisli o tome koliko očitovanja koja Bog razotkriva posjeduješ i koliko ih često činiš ili otkrivaš. Sjajna je stvar sažeti te stvari! Kako je prezira vrijedno kad se osoba stalno trudi oko nekoliko jaja ili peciva kuhana na pari, ili oko umakanja stvari u juhu! Što je to? To je proračunatost i nedostatak mudrosti. Kakva je to osoba? (Idiot.) Dobro rečeno. Kad se radi o ljudima koji stalno razmišljaju o tome koliko jaja pojesti ili o ispijanju kave kako bi ostali budni noću, nije pretjerano nazvati ih idiotima opsjednutima hranom. U kojim su područjima glupi? Zašto kažemo da su ti ljudi glupi? (Ono što trpe potpuno je bezvrijedno.) Zasigurno je bezvrijedno. Zašto bi htio činiti takve djetinjaste stvari? Misliš li da ćeš time što cijeli život ne jedeš jaja razumjeti istinu? Nije li takvo ponašanje glupo? (Da, jest.) Ne čini gluposti. Kakvi su ljudi skloni činiti gluposti? (Ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje.) Imaju li ti ljudi sposobnost shvaćanja istine? (Ne, nemaju.) Neki ljudi kažu: „Oni su dobrog kova i mogu tako vješto propovijedati.” Možda vješto propovijedaju, ali zašto se stalno bave djetinjastim aktivnostima kad god dođe vrijeme za postupanje? Zašto se ponašaju tako nezrelo i smiješno? O čemu se ovdje radi? Jedno govore, a drugo rade. Ono o čemu oni govore njihovo je razumijevanje doktrina, a ono što ispoljavaju jesu stvari koje oni uistinu razumiju i koje mogu prihvatiti. Duboko u sebi, podržavaju li doktrine koje propovijedaju i priznaju li ih? (Ne, ne priznaju ih.) Ne priznaju da su te stvari istina ili kriteriji koje bi trebali primjenjivati i kojih bi se trebali pridržavati. Zapravo, oni uistinu vjeruju da su spletke i predodžbe u njihovom srcu, lažne ideje i praktični postupci te ponašanja koja drugi smatraju dobrima, kriteriji i putovi primjene. Neće li takvi ljudi biti otpisani ako se nikada ne promijene? Hoće li imati ikakvu priliku za spasenje? Nade je malo.

Recite Mi, je li razumno držati suncobran ili nositi slamnati šešir na jakom suncu? (Da, razumno je.) Ljudi koji rade na suncu brzo će izgorjeti ako ne nose šešir, pa je to sasvim razumno. Neki ljudi ne razmišljaju tako i kažu: „Nositi slamnati šešir? Ne bi li to bila uvreda za mene? Bih li ja mogao nositi šešir? Ne bojim se patnje niti preplanulosti. Zapravo, to je zdravo.” Ako je to ono što stvarno misle, to nije problem, ali ključno je da, duboko u sebi, neki ljudi ne razmišljaju tako. Oni misle: „Pogledajte se, nosite slamnati šešir jer se bojite da ne pocrnite ili izgorite na suncu za vrućeg dana. Ja ga neću nositi! Čega se imam bojati u tome da pocrnim ili izgorim? Bog voli takve stvari, pa me ne zanima što drugi misle!” Što mislite o ljudima koji to govore? Mislite li da su pomalo prijevarni, pomalo lažni? Zapravo, iza njihova odbijanja da nose šešir stoji motiv, a to je da pokažu ljudima da su sposobni patiti i da su stvarno duhovni. Takvo je licemjerno ponašanje odvratno! Mogu li ljudi koji se tako dobro pretvaraju dobro izvršavati svoje dužnosti? Mogu li patiti i platiti cijenu za svoje dužnosti? Kad jednom pocrne ili izgore, neće li se žaliti i kriviti Boga? Licemjerni farizeji nikada ne primjenjuju istinu, već glume duhovnost. Bi li oni stvarno mogli patiti i platiti cijenu? Na temelju biti licemjera, možete vidjeti da oni nemaju nikakvu ljubav prema istini i da su još manje sposobni patiti ili platiti cijenu za nju. Štoviše, koliko god riječi istine čuli, nikada ih ne slušaju niti razumiju kao istinu, već postupaju prema tim riječima i propovijedaju ih kao neku vrstu duhovne teorije. Takvi licemjeri ne razumiju zašto ljudi vjeruju u Boga, zašto On njima želi pružiti istinu, kakav je proces tijekom kojeg ljudi prihvaćaju Božje spasenje, gdje leži njegov značaj i što Bog stvarno misli pod spasenjem. Ne razumiju nijednu od tih istina. Ako u crkvi postoji licemjer koji ne voli istinu, ali voli biti lažan, onda je on uistinu farizej. On u svom srcu obraća pažnju na ponašanje, vanjštinu i procjene ljudi, i koliko god istina čuo, nikada ih ne primjenjuje. Sve što kaže je ispravno i može govoriti o svakoj vrsti doktrine, ali ne primjenjuje ono što propovijeda. Ako netko zaista ide u korak sa njim, jesu li oni isti tip osobe? (Da, jesu.) Kako će čovjek s normalnim razmišljanjem gledati na očitovanja tog licemjera? Mislit će: „Njegova metoda primjene je pogrešna, zar ne? Zašto je tako čudna? Kad je vrijeme za obrok, trebao bi jednostavno otići jesti, pa zašto toliko komplicira oko toga?” Reći će da je ta osoba čudna, da stvari razumije drugačije od drugih, na iskrivljen način – i da ta osoba neće utjecati na njega. Ali ako je netko isti tip osobe kao taj licemjer i obraća posebnu pažnju na izvanjsko ponašanje i mišljenja ljudi, onda će se uspoređivati i natjecati s njim. To je baš kao kad je Xiaojia poslao poruku u 3 ujutro, a primatelj je odgovorio u 4 ujutro, misleći: „Poslao si mi poruku u 3, pa ću ja odgovoriti u 4”, a onda je Xiaojia pomislio: „Odgovorio si mi u 4, pa ću ja svoju poruku poslati u 5.” S vremenom, natječući se tako, svi postupno postaju licemjeri. Ako je crkveni vođa takva osoba, a braća i sestre nemaju sposobnost razlučivanja, onda je on u opasnosti i može biti zaluđen u bilo kojem trenutku. Zašto to kažem? Lako je zaluditi osobu koja ne razumije istinu i utjecati na nju izvanjskim dobrim ponašanjem drugih. Budući da ne zna što je ispravno, ona vjeruje u svoje predodžbe o tome da je takvo ponašanje dobro. Ako se netko drugi tako ponaša, taj će onda postati predmet njezina obožavanja i ona će misliti da bi on trebao biti vođa, biti usavršen i voljen od Boga. Odobravat će takvo ponašanje i potvrđivati ga u dubini svog srca. Što će se dogoditi ako ga potvrdi? Slijedit će tu osobu. Ako su obojica vođe, uspoređivat će se i natjecati jedan s drugim. Jednom su se vođe i djelatnici iz crkava u različitim zemljama okupili na internetu. Nakon što sam se priključio i slušao neko vrijeme, osjetio sam da nešto nije u redu. Pomislio sam: „Što ti ljudi ovdje rade? Propovijedaju li?” Nakon što sam shvatio situaciju, vidio sam da se mole. Pitao sam Se zašto se tako mole. Zvučalo je zastrašujuće, kao da pokazuju zube i mašu kandžama. To samo po sebi nije velika stvar, pa što je bio glavni problem? Činilo se da se mole otvorenih očiju, ne pred Bogom, i ne govoreći ono što im je u srcu. Umjesto toga, natjecali su se oko toga tko je rječitiji, tko može izgovoriti više doktrina i tko govori najopširnije i najdublje. Zvučalo je kao natjecanje u areni, a sigurno ne kao molitva Bogu. Nije li s tim ljudima gotovo? Nisu li oni otpisani? S takvim ljudima koji služe kao vođe, koliko patnje moraju podnijeti oni ispod njih? Ne nanosi li se šteta ljudima ispod njih? Svaka se osoba entuzijastično molila najmanje 20 minuta, i unatoč odredbama Višnjega da nijedna osoba ne bi trebala dominirati okupljanjima i da ljudi mogu razgovarati u zajedništvu samo 5 do 10 minuta, oni su i dalje drsko trošili toliko vremena na molitvu. Kasnije sam konačno shvatio zašto toliko okupljanja traje od jutra do večeri: ti se takozvani vođe dugo vremena samo mole, jedan za drugim, dok oni ispod njih pate. Ti lažni vođe bili su tamo kako bi se nadmetali riječima, kako bi trabunjali, a neki su bili toliko nesuvisli da su zaboravili jesu li već nešto rekli. Njima je sve bilo u redu dok god su govorili duže od ostalih. Bio sam zbunjen: kad se osoba moli, trebala bi se moliti Bogu zatvorenih očiju, pa zašto su njihove oči bile otvorene? Zar doista njihovu umu nije smetalo to što su držali oči otvorene i što su vidjeli kako se drugi mole? Bi li bilo moguće moliti se Bogu i govoriti iz srca ako je srce puno stvari poput njihove potrebe da razmišljaju o tome kako se drugi mole i koje riječi koriste te želje da budu superiorniji od njih? Nije li to nenormalan razum? Nisu li sve to očitovanja lažne duhovnosti lažnih vođa i lažnih djelatnika? Dobro je da se svi okupe, da čitaju Božje riječi i razgovaraju u zajedništvu o istini, ali neki su ljudi izvijestili: „Oh, nemaš pojma. Kad se ti vođe okupe i mole, to je kao da recitiraju svete spise; stalno govore o jednoj te istoj stvari i isto je svaki put kad se okupimo. Muka mi je od slušanja toga.” Kako takva okupljanja duhovno izgrađuju ljude? Lažni vođe i djelatnici stalno to rade; mogu li oni biti u skladu s Božjim namjerama? Oni ne obraćaju pažnju na razgovor o istini kako bi pomogli ljudima da je razumiju niti na rješavanje problema razgovorom o istini; umjesto toga, oni se bave lažnom duhovnošću religije. Ne navodi li to ljude na krivi put? U čemu je ovdje problem? Oni uopće ne razumiju Božje namjere niti Njegove zahtjeve prema ljudima. Samo se bave vjerskim obredima i razmeću se! Što je još gore, koriste molitvu da bi razotkrivali, napadali i osuđivali druge, dok neki koriste molitvu da bi se opravdali. Čini se da su njihove molitve namijenjene Božjim ušima, ali zapravo su namijenjene ljudskim. Stoga ti ljudi nemaju ni trunke bogobojaznog srca, svi su oni bezvjernici koji ometaju rad Božje kuće. Ti lažni vođe otkrivaju toliko ružnoće u svojim molitvama. Neki mole, govoreći stvari poput: „Bože, neki su me ljudi pogrešno shvatili. Nisam to tako mislio. Molim se tebi, ne osjećam se negativno, a drugi ljudi mogu misliti što god žele.” Neki govore doktrine, a drugi se natječu tko sluša više propovijedi, tko pamti najviše stihova himni ili Božjih riječi, čije molitve traju najduže, tko je najrječitiji ili tko ima najrazličitije načine molitve i upušta se u mnogo različitih vrsta molitve. Je li to molitva? (Ne, nije.) Što je to? To je beskrupulozno činjenje zla! To je poigravanje s istinom i gaženje po njoj, sramoćenje Boga i huljenje na Boga! Ti se đavli i bezvjernici usuđuju reći bilo što kroz molitvu – recite Mi, jesu li oni istinski vjernici? Imaju li oni imalo pobožnosti? (Ne, nemaju.) Takvi ljudi postaju negativni kad im se oduzme status vođe, uopće ne promišljaju o sebi, već se posvuda žale: „Toliko sam patio u svom radu za boga, a ipak su govorili da nisam obavljao nikakav stvarni posao i da sam lažni vođa te su me smijenili. Štoviše, koliko ljudi može govoriti o doktrinama tako sveobuhvatno poput mene? Koliko ih je puno ljubavi poput mene? Odrekao sam se svoje obitelji i karijere, svaki dan provodio u crkvi okupljajući se sa svojom braćom i sestrama, govoreći po tri ili pet dana zaredom. Kako su me mogli samo tako smijeniti?” Oni su neposlušni i gaje pritužbe. Ima i onih koji šire tvrdnju: „Ne valja biti vođa u božjoj kući. Ako vas izaberu za vođu, u nevolji ste, a kad vas jednom smijene, nećete imati priliku ni da budete obični vjernici.” Kakve su to riječi? To su najapsurdnije i najsmješnije riječi, a može se reći i da su to riječi neposlušnosti, nezadovoljstva i huljenja na Boga. Nije li to značenje tih riječi? (Da, jest.) Što je sadržano u tim riječima? Napad – te riječi nisu obična osuda! Ti ljudi ne kažu da su smijenjeni jer su divljali čineći loše stvari i jer nisu uspjeli obaviti nikakav stvarni posao, već se žale da je Bog bio nepravedan prema njima, da On u Svojem djelovanju nije uzeo u obzir njihov ponos niti je razumio njihove osjećaje ni njihov emocionalni ulog. Njihov način razmišljanja način je razmišljanja bezvjernika. Oni nemaju nimalo istina-stvarnosti!

Koliko se dugo obično molite tijekom okupljanja? Oduzima li to previše vremena svima? Idu li vaše molitve ikada ljudima na živce? Neki se ljudi dugo mole i svima je dozlogrdilo slušati ih, a oni ipak i dalje misle da su najduhovniji i smatraju da je to ono što su stekli i postigli tijekom mnogih godina vjerovanja u Boga. Ne umore se ni nakon nekoliko sati molitve, tijekom koje samo ponavljaju iste stare, nevažne stvari, govoreći sve te riječi, doktrine i slogane koje znaju ili ono što su čuli od drugih ili ono što su izmislili. To rade bez obzira na to je li svima dozlogrdilo ili nije i bez obzira na to sviđa li im se to ili ne. Molite li se vi tako? Recite Mi, je li ispravno moliti se kratko ili dugo? (Nema ispravnog ni pogrešnog.) Tako je. Ne možete presuditi što je od toga ispravno ili pogrešno, trebali biste se samo moliti Bogu prema potrebama svojeg srca. Ponekad molitva ne zahtijeva nikakvu ceremoniju, dok ponekad zahtijeva; ovisi o okruženju i onome što se dogodilo. Ako misliš da bi molitva mogla potrajati, onda se nasamo moli Bogu za svoje osobne stvari. Nemoj se moliti za sve to na okupljanjima i oduzimati svima vrijeme. To se zove razum. Zbog svog ponosa i ugleda, neki ljudi na to ne obraćaju pažnju. To je neukost i nedostatak razuma. Imaju li ljudi kojim nemaju razum imalo srama? Oni nisu ni svjesni da svi osjećaju odbojnost kad ih gledaju kako se mole. Mogu li ljudi koji nemaju ni to malo percepcije ili svijesti shvatiti istinu? Ne mogu. Sva su istina-načela koja Bog zahtijeva od čovjeka da ih primijeni sadržana u Njegovim riječima, i sve riječi o kojima Bog besjedi, a koje se tiču primjene istine, sadrže načela i jesu načela; ljudi samo trebaju pažljivo o njima promišljati. U Božjim riječima ima toliko načela o primjeni istine; postoje načela i putovi za primjenu po različitim pitanjima, situacijama i u različitim kontekstima, a ključno je imaš li duhovno razumijevanje i posjeduješ li sposobnost razumijevanja. Ako netko ima tu sposobnost razumijevanja, onda može shvatiti istinu. Ali ako nema, sve što će shvatiti su pravila, bez obzira na to koliko su Božje riječi podrobne, a to nije razumijevanje istine. Bog ti, stoga, daje načelo kako bi ga prilagodio različitim okolnostima. Slušajući Njegove riječi i upoznavajući Ga, kroz različita iskustva i kroz razgovor u zajedništvu, kao i kroz prosvjetljenje Duha Svetoga, shvatit ćeš jedan aspekt načela po kojima On govori i mjerila koje On zahtijeva za jednu vrstu stvari. Tada ćeš shvatiti taj aspekt istine. Kad bi Bog morao sve podrobno objasniti i reći ljudima kako postupiti u ovoj ili onoj stvari, onda bi načela o kojima On govori bila beskorisna. Kad bi Bog koristio tu metodu i govorio čovječanstvu pravila za svaku stvar, što bi ljudi na kraju stekli? Samo neke praktične postupke i neka ponašanja. Nikada ne bi razumjeli Božje namjere niti Njegove riječi. Ako ljudi ne razumiju Božje riječi, onda nikada neće moći shvatiti istinu. Nije li tako? (Da.) Možete li vi razumjeti istinu? Većina ljudi ne može, a samo rijetki koji imaju duhovno razumijevanje i vole istinu to mogu uistinu postići. Dakle, koji su preduvjeti za one koji to mogu postići? Mogu to postići ako imaju duhovno razumijevanje i sposobnost razumijevanja, ako iskreno teže istini i vole istinu i pozitivne stvari. Što se tiče ostalih koji to ne mogu postići, to je, s jedne strane, zbog problema s njihovim kovom ili razumijevanjem, a s druge, to je pitanje vremena. To je kao s ljudima u dvadesetima – ako tražiš od njih da postignu ono što bi netko u pedesetima mogao i trebao postići, ne tjeraš li ih da rade nešto što nadilazi njihove sposobnosti? (Da.) Sada razmislite, s čime je povezana sposobnost osobe da shvati istinu? (S njezinim kovom.) Povezana je s njezinim kovom. S čime još? (S time teži li istini ili ne.) Ima određene veze s njezinom težnjom. Neki su ljudi zapravo adekvatni u smislu svog shvaćanja, brzine uma i kvocijenta inteligencije, i mogu razumjeti istinu, ali ne vole istinu niti joj teže. Oni u svom srcu ne osjećaju ništa prema istini niti ulažu ikakav trud u tom pogledu. Takvim će ljudima istina uvijek biti nešto maglovito i neprepoznatljivo, i koliko god godina vjerovali u Boga, od toga neće imati nikakve koristi.

Završio sam sa Svojim pričama. Mogu li vam zaplet i sadržaj ovih priča pomoći da razumijete neke istine? (Da.) Zašto pričam ove priče? Bi li ih bilo potrebno pričati da nisu povezane sa životnim uvjetima ljudi, naravima koje otkrivaju i njihovim mislima u stvarnom životu? (Ne.) Ne bi bilo potrebno. Sve stvari o kojima smo raspravljali uobičajene su pojave i stanja koja ljudi često otkrivaju u svom životu, i povezane su s ljudskim naravima, gledištima i mislima. Ako, nakon što poslušate ove priče, mislite da su to samo priče, da su pomalo duhovite i donekle zanimljive, ali ništa više od toga, i ne možete razumjeti istine u njima, onda vam one neće biti od nikakve koristi. Morate razumjeti neke istine iz ovih priča – to će barem imati korektivni učinak na vaše ponašanje, osobito na vaša gledišta o određenim stvarima te će vam omogućiti da se udaljite od svojih iskrivljenih načina razumijevanja i da steknete čisto razumijevanje takvih stvari. To nije samo radi promjene vašeg ponašanja, već radi toga da iz korijena riješite ta stanja koja proizlaze iz iskvarenih naravi. Razumijete li? Prijeđimo sada na razgovor o glavnoj temi.

Raščlamba načina na koje antikristi zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu

IV. Raščlamba načina na koje se antikristi pretvaraju da su utjelovljenje istine čim steknu malo iskustva i znanja

Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o osmoj stavci očitovanja antikrista – oni zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu. Osma stavka podijeljena je na ukupno četiri podteme. Završili smo s razgovorom o prve tri podteme, a koja je četvrta? (Antikristi se pretvaraju da su utjelovljenje istine čim steknu malo iskustva i znanja te nauče neke lekcije.) Ovo je četvrta podtema osme stavke. Naravno, ona također uključuje jedan aspekt očitovanja povezan s temom osme stavke – međusobno su povezane. Koja je to tema? To da zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu. Razložimo ovu podtemu i razgovarajmo o njoj korak po korak. Što su, redom, iskustvo, znanje i lekcije? Kakvi ih ljudi posjeduju? Kakvi se ljudi rado opremaju njima? Kakvi ljudi se radije opremaju tim stvarima nego istinom? Kakvi ljudi smatraju te stvari istinom? Kao prvo, jedno je sigurno: kakvog god kova bili ti ljudi i kakvo god bilo njihovo shvaćanje, oni gaje veliku ljubav prema znanju, a ta ljubav nadmašuje njihovu ljubav prema istina-stvarnosti. Cilj i smjer kojima teže u svojoj vjeri u Boga jest steći nešto takozvanog iskustva i znanja. Žele se tim znanjem i iskustvom naoružati i prikazati se u boljem svjetlu kako bi postali profinjeniji, uglađeniji, kultiviraniji i dostojniji poštovanja i obožavanja. Misle da je njihov život s tim znanjem i iskustvom vrjedniji, ispunjeniji i puniji samopouzdanja. Prema njihovom gledištu, oni vjeruju u Boga kako bi stekli to znanje i naučili izreke koje se odnose na teologiju te na razne aspekte zdravog razuma, znanja i lekcija. Smatraju da stjecanjem tih stvari mogu zauzeti mjesto u Božjoj kući i u ovoj skupini ljudi. Stoga je sve ono o čemu svakodnevno razmišljaju, što obožavaju i što slijede u svom srcu povezano sa znanjem, iskustvom i sličnim.

Najprije pogledajmo kakve vrste znanja, iskustva i lekcija postoje te koje se od njih mogu smatrati pretvaranjem da su utjelovljenje istine. Kao prvo, sa sigurnošću se može reći da te stvari nemaju nikakve veze s istinom, da nisu u skladu s istinom te da joj se protive. To mogu biti stvari koje su, prema ljudskim predodžbama, ispravne, pozitivne, lijepe i dobre. No u Božjim očima one nisu povezane s istinom; štoviše te su stvari u osnovi izvor ljudske osude istine, korijen i izvor ljudskog otpora Bogu i ljudskih predodžbi o Njemu. Iskustvo, znanje i lekcije – postoji li razlika u dobi i spolu među onima koji ih stječu? (Ne.) Najvjerojatnije ne. Neki ljudi imaju darove. Što su darovi? Na primjer, nakon što neki ljudi poslušaju neku teoriju ili izreku i shvate srž ili osnovne koncepte takve teorije, njihov um reagira vrlo brzo. Odmah znaju kako objasniti takvu teoriju ili izreku i kako je pretočiti u vlastiti jezik kojim govore s drugima. Nakon što poslušaju te stvari, brzo ih zapamte; to ne znači da su jako pronicljivi, nego da jednostavno imaju izvrsno pamćenje, što je jedna vrsta posebnog dara. Ima li itko takav dar? (Ima.) Ima takvih ljudi koji, nakon što im nešto kažeš, odmah to mogu iskoristiti da donesu zaključke o nečem drugom. Kad dobiju informacije o jednom aspektu teme, mogu ih primijeniti na druga područja. Vrlo su vješti u iskorištavanju teme trenutačnog razgovora za iznošenje vlastitih ideja. Vrlo su dobri kad se radi o vanjskim stvarima i teorijama – o logičkim i jezičnim stvarima. To jest, vješti su u igri riječima i u korištenju teorija kako bi privukli druge i uvjerili ih. Ima ljudi s takvim darom. Vrlo su rječiti, iznimno brzog uma i reakcija. Kad čuju neki aspekt istine, oni ga, oslanjajući se sa svoju sitnu domišljatost i darove, shvaćaju kao vrstu znanja i učenja, a zatim koriste tu vrstu učenja kako bi razgovarali u zajedništvu s drugima i obavljali takozvani posao pojenja i pastirskog vođenja. Kakav to učinak ima na ljude? Ima li dobrih rezultata? (Nema.) Zašto? (Nije praktično i ljudi nemaju put za primjenu kad to čuju.) Nakon što poslušaju što su ti ljudi rekli, drugi misle da je sve što su rekli ispravno, da nema nijedne pogrešne riječi niti ijedne riječi koja se protivi načelima – sve je točno. No kad primjenjuju te riječi, osjećaju da su one prazne, da u primjeni nema cilja ni smjera te da se one ne mogu koristiti kao načela primjene. Dakle, što su te riječi? (Doktrine.) One su vrsta doktrine, vrsta znanja. Takva očitovanja antikrista vrlo su očita i istaknuta. Oni smatraju istinu znanjem, nečim akademskim, teorijom. Iako stvari razumiju samo napola, stalno zahtijevaju od drugih da rade ovo ili ono. Kad drugi ne razumiju i zamole ih da podrobno objasne, antikristi ne mogu jasno objasniti i umjesto toga odgovaraju prigovorom: „Ti ne voliš istinu. Da je voliš, razumio bi što govorim i imao bi put za primjenu.” Kad to čuju, neki koji su smušeni i nemaju sposobnost razlučivanja misle: „Tako je. Da doista volim istinu, razumio bih njihove riječi.” Ljudi koji nemaju sposobnost razlučivanja smatraju da je ono što ta osoba govori ispravno – a da oni sami ne razumiju istinu. Prebacuju odgovornost na sebe i tako ih antikristi zaluđuju i odvlače s pravog puta.

Razgovarajmo sada o iskustvu. Iskustvo je sažetak praksi prikupljenih tijekom dugog razdoblja. Imaju li ljudi koji su radili dva dana ikakvog iskustva? (Nemaju.) Onda oni koji su radili 10 ili 20 godina zasigurno imaju iskustva. Neki ljudi smatraju da imaju iskustva jer su radili mnogo godina, da znaju sve što trebaju učiniti kad im se dogode određene stvari, da znaju kako se nositi s određenim ljudima i kakve doktrine trebaju govoriti kojim ljudima. Zbog toga, kad se jednog dana dogodi nešto novo o čemu ne znaju ništa, oni prelistavaju zapise o svom radu u proteklih 20 godina, razmišljaju o njima, a zatim naslijepo primjenjuju te prošle izreke i načine postupanja. Kad tako postupaju, oni koji ne razumiju istinu i dalje misle da je to što rade u skladu s istinom, dok oni koji razumiju istinu kažu: „Ova osoba postupa naslijepo. Nema načela u svom radu; u potpunosti se oslanja se iskustvo, ne razumije Božju namjeru niti razumije kako postupiti na način koji štiti interese Božje kuće i koji je u skladu s njezinim načelima o ophođenju s ljudima. Naslijepo primjenjuje pravila.” Ovdje postoji problem. Ako je prosječna osoba radila kratko vrijeme, možda nema pokrića reći: „Imam iskustva; ne bojim se. Toliko sam godina radio. Kakvih sve ljudi nisam vidio i s čime se sve nisam pozabavio?” Ali ti se ljudi usuđuju to reći. Čak i ako si se pozabavio s mnogo stvari i s nemalim brojem različitih ljudi, možeš li jamčiti da u rješavanju svake stvari i u ophođenju sa svakom osobom postupaš u skladu s istina-načelima? U stvarnosti se to ne usuđuješ jamčiti. Ali kad onima koji iskustvo i rutinu smatraju istinom netko iznese prigovor, oni kažu: „Radim toliko godina. Više sam mostova prešao nego što si ti puteva propješačio, a i dalje se usuđuješ ne slagati se sa mnom? Idi kući i moli se!” Njima se nitko ne usuđuje reći riječ „ne”, niti se ne osuđuje iznijeti drugačija mišljenja ni izraziti neslaganje. Kakvo je to ponašanje? To je smatranje iskustva istinom i vjerovanje da su oni sami utjelovljenje istine. Neki kažu: „Ne smatram se utjelovljenjem istine – tko bi se usudio nositi takvu titulu? Samo je bog istina. Nikada nisam tako postupao niti sam ikada tako mislio.” Subjektivno, ti ne razmišljaš na taj način niti namjeravaš tako postupati. Ali objektivno, tvoji načini rada, tvoje ponašanje i bit tvojih postupaka na kraju te karakteriziraju kao osobu koja sebe smatra utjelovljenjem istine. Zašto navodiš ljude da se doslovno pokoravaju tvojim prijedlozima? Ako se ne smatraš Bogom i samo si obična osoba, jesi li podoban navoditi druge da ti se pokoravaju? (Ne, nisam.) Postoji jedna okolnost u kojoj ti se ljudi mogu pokoravati – ako si osoba koja razumije istinu. Ali čak si i tada samo obična osoba, a može li obična osoba biti utjelovljenje istine? (Ne, ne može.) Ako netko može shvatiti sve riječi koje je Bog izgovorio i sve istine koje Bog zahtijeva da čovjek razumije, može li ta osoba postati utjelovljenje istine? (Ne, ne može.) Neki kažu: „To je možda zato što nije usavršen. Petar je bio usavršen čovjek. Može li se Petar nazvati utjelovljenjem istine?” Biti usavršen ne čini čovjeka utjelovljenjem istine, a znate li zašto? (Postoji razlika u biti.) Postoji razlika u biti; to je jedan aspekt toga. Može li čovjek postati utjelovljenje istine – to je pitanje o kojem moramo razgovarati. Zašto se kaže da čovjek nikako ne može postati utjelovljenje istine? Je li utjelovljenje istine samo pitanje biti? Neki ljudi kažu: „Čovjek je rođen kao stvoreno biće, a Onaj na nebu po svojoj je prirodi Stvoritelj. O tome nema potrebe raspravljati – Bog će uvijek biti utjelovljenje istine. Je li onda Krist utjelovljenje istine zato što razumije istinu i ima istinu? Ako smo od Boga zadobili sve istine, možemo li se i mi nazvati utjelovljenjem istine?” Drugi kažu: „Ne možemo. Prije sam mislio da ljudi mogu postati krist i bog kad razumiju više istina. Sada znam da je ta bit nezamjenjiva i nepromjenjiva.” Njihovo je razumijevanje doseglo tu razinu. Možete li ovo pitanje razumjeti još dublje? Trebali biste to razumjeti čim završim razgovor u zajedništvu s vama. Kad govorimo o utjelovljenju istine, što je zapravo to „utjelovljenje”? Taj je pojam pomalo apstraktan, pa ga objasnimo najjednostavnijim riječima. Sâm Bog jest istina i On posjeduje sve istine. Bog je izvor istine. Svaka pozitivna stvar i svaka istina dolaze od Boga. On može donositi sudove o ispravnosti i neispravnosti svih stvari i događaja; On može donositi sudove o stvarima koje su se dogodile, stvarima koje se događaju sada i budućim stvarima koje čovjeku još nisu poznate. Bog je jedini Sudac koji može donositi sudove o ispravnosti i neispravnosti svih stvari, a to znači da o ispravnosti i neispravnosti svih stvari može suditi samo Bog. On zna kriterije za sve stvari. On može izražavati istine u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Bog je utjelovljenje istine, što znači da On Sâm posjeduje bit istine. Čak i ako čovjek shvati mnoge istine i Bog ga usavrši, bi li on onda imao ikakve veze s utjelovljenjem istine? Ne. To je izvjesnost. Kad je čovjek usavršen, on ima ispravan sud i ispravne načine primjene u vezi s Božjim sadašnjim djelom i različitim mjerilima koje Bog zahtijeva od čovjeka te u potpunosti razumije Božje namjere. Može razlikovati što dolazi od Boga, a što od čovjeka, što je ispravno, a što pogrešno. Ipak, neke stvari čovjeku ostaju nedokučive i nejasne – stvari koje može znati tek nakon što mu ih Bog kaže. Može li čovjek znati ili predvidjeti stvari koje su još nepoznate, stvari koje mu Bog još nije rekao? Nipošto ne. Štoviše, čak i da čovjek dobije istinu od Boga, da posjeduje istina-stvarnost i poznaje bit mnogih istina te ima sposobnost razlučivanja dobra od zla, bi li imao sposobnost kontrolirati sve stvari i upravljati njima? Ne bi imao tu sposobnost. To je razlika između Boga i čovjeka. Stvorena bića mogu dobiti istinu samo i jedino od izvora istine. Mogu li dobiti istinu od čovjeka? Je li čovjek istina? Može li čovjek pružiti istinu? Ne može, i u tome je razlika. Ti možeš samo primiti istinu, ali je ne možeš pružiti – možeš li se onda nazvati osobom koja posjeduje istinu? Možeš li se nazvati utjelovljenjem istine? Nipošto ne! Što je točno bit utjelovljenja istine? To je izvor koji opskrbljuje istinom, izvor upravljanja i suverenosti nad svim stvarima, a također je i jedini kriterij i mjerilo po kojem se sudi svim stvarima i događajima. To je utjelovljenje istine. Antikristi često odbijaju prihvatiti tu činjenicu. Smatraju da je znanje snaga, da je iskustvo oružje kojim se ljudi opremaju kako bi postali moćni te da ljudi mogu sve kontrolirati kad imaju iskustvo i znanje te kad nauče lekcije. Mogu kontrolirati sudbine ljudi, mogu kontrolirati ljudske misli i utjecati na njih, pa čak mogu i utjecati na ponašanje ljudi. Ili neki smatraju da te stvari mogu poučavati ljude, mijenjati um i naravi ljudi. Kakve su to misli? (Misli antikrista.) To su misli antikrista. Zašto Bog može imati suverenost nad sudbinom čovječanstva? Bog je stvarnost svih pozitivnih stvari, a Njegove su riječi stvarnost svih pozitivnih stvari. Koja je bit Boga? Njegova je bit istina i zato On može imati suverenost nad sudbinom čovječanstva. Antikristi to ne vide niti prepoznaju, a kamoli da to prihvate. Oni smatraju istinom one stvari koje dolaze od ljudi, iz znanja i društva, a koje opako čovječanstvo cijeni te pokušavaju iskoristiti te stvari kako bi zaludili ljude i kontrolirali ih te stekli mjesto u crkvi i među Božjim izabranim narodom. Koja je svrha toga da zaluđuju ljude? Koja je svrha njihovog proučavanja i stjecanja tih stvari? Natjerati ljude da se pokoravaju njima i slušaju njihove riječi. Koja je svrha da navedu ljude da slušaju njihove riječi (Kontrola ljudi.) Tako je, svrha je kontrola ljudi. To znači da će im se ljudi pokoravati čim nešto kažu i da će oni manipulirati tim ljudima, te će ti ljudi postati njihovo oruđe i njihovi robovi. Budući da ljudi prihvaćaju njihova gledišta i njihovo takozvano iskustvo, znanje i lekcije, počinju ih obožavati. Ne znači li to obožavanje da ih slušaju? (Da.) Ne znači li to slušanje da se tim ljudima može lako manipulirati? Nisu li antikristi uspjeli? (Da.) Jednom kad ih netko posluša, ne znači li to da su odvedeni od Boga? (Da.) To usrećuje antikriste; to je njihov cilj. Zapravo, duboko u srcu oni ne vjeruju nužno bez ikakve sumnje da su utjelovljenje istine i da su oni sami istina, ali tako razmišljaju i tako postupaju. Zašto tako razmišljaju i postupaju? Vjeruju da su njihovo znanje, iskustvo i sve što je proizašlo iz njihovih darova ispravni te tim stvarima žele kontrolirati ljude i čvrsto ih držati u šaci. Neka od njihovih znanja, iskustava i lekcija očito su đavolje riječi namijenjene obmanjivanju ljudi. Druga, iako nisu očita, u sebi skrivaju spletke, lukave zavjere i urote, i oni koji ih ne mogu prozrijeti bit će zaluđeni. Koje su posljedice zaluđivanja? Ljudi se udaljavaju od Boga i više ne razumiju istinu te ljudsko znanje, iskustvo i lekcije smatraju istinom, a Božje riječi ostavljaju po strani. Božje riječi njima postaju vrlo nejasne, ali zato im je jako stalo do tog znanja i iskustva, cijene ih te se čak trude primjenjivati ih i provoditi. To je svrha postupaka antikrista. Da nemaju ambiciju manipulirati ljudima, kontrolirati ih i činiti ih poslušnima, bi li stjecali te stvari? Ne bi u to ulagali nikakav trud. Oni imaju cilj; njihov cilj vrlo je jasan. Koji je to cilj? (Kontrolirati ljude.) Cilj je kontrolirati ljude. Bez obzira na to kontroliraju li cijelu skupinu ljudi ili samo dio njih, bi li mogli ikoga kontrolirati bez teorijske osnove? Prvo moraju pronaći skup misli i teorija koje su u najvećoj mjeri u skladu s ljudskim predodžbama i uobraziljama te koje najviše odgovaraju ukusu ljudi, te iskoristiti sva moguća sredstva da ih prošire među ljudima. To znači ispirati ljudima mozak, utjecati na njihove misli, neprestano ih indoktrinirati i stalno ih navoditi da slušaju, upoznaju i prihvaćaju te misli i gledišta. Ljude se zapravo pasivno indoktrinira i pasivno im se ispire mozak te ta gledišta prihvaćaju nesvjesno. Budući da, prije razumijevanja istine, ljudi nemaju unutarnju sposobnost razlikovanja dobra od zla, nemaju ni sposobnost oduprijeti se tim stvarima – nemaju imunitet na to. Kad ljudi prihvate ta pogrešna gledišta, brzo bivaju zarobljeni njima. Što znači „zarobljeni”? To znači da, nakon što prihvate ta gledišta, ljudi postaju sve uvjereniji da su te stvari ispravne i neprestano ih koriste kako bi uvjerili sebe i druge. Zaluđeni su i kontrolirani, i tako Sotona postiže svoj cilj kad zaluđuje ljude.

Neki koji su u svijetu naučili posebne stručne vještine ili koji imaju određeni društveni status, nakon dolaska u Božju kuću imaju jednu zajedničku misao, iz koje proizlazi i jedno zajedničko očitovanje. Koja je to misao? Smatraju se elitom društva. Što je elita? To su ljudi koji se ističu u skupinama. Prošli su neko posebno visoko obrazovanje, a njihovi talenti, kov i darovi su izvanredni. Što znači biti izvanredan? To znači da među skupinom ljudi ističu razmišljanjem, inteligencijom i rječitošću te imaju posebnu sposobnost razumijevanja određenih stvari i vještina. To znači biti izvanredan, a ti su ljudi u društvu poznati kao elita. Svaka zemlja obučava takve ljude. Koja je svrha te obuke? Brže razvijanje zemlje. Kad se takvi ljudi posvete različitim položajima, razvoj se ubrzava u svim područjima. Je li status takvih ljudi u društvu visok ili nizak? (Visok.) Zasigurno nemaju običan status. Imaju posebne talente, stekli su posebna znanja i prošli posebno obrazovanje. Njihov kov, talenti i stečeno znanje viši su od onih u običnih ljudi. Ako ti ljudi dođu u crkvu, kakav je njihov način razmišljanja? Koja je njihova prva misao? Najprije pomisle: „I oslabljen medvjed jači je od jelena. Iako nakon vjere u Boga ne težim svijetu niti tamo uživam slavu, s obzirom na posebno obrazovanje koje sam prošao, kao i na znanje koje sam stekao i talente koje imam, trebao bih biti vođa među vama. Trebao bih biti glavni oslonac i stup u Božjoj kući. Trebao bih biti onaj koji vodi i usmjerava.” Ne razmišljaju li tako? Na čemu se temelji to razmišljanje? Da su priprosti seljaci, bi li se usudili tako razmišljati? (Ne bi.) Zašto ne? (Nemaju pokrića.) Nemaju pokrića tako razmišljati. Dakle, kakvi ljudi mogu tako razmišljati? Ljudi s određenim znanjem, talentima, darovima i takozvanim kovom. Kad dođu u Božju kuću, misle: „Više ne težim svijetu. Svijet je previše zao, pa ću doći u Božju kuću i umjesto toga težiti tamo. U Božjoj kući barem mogu dobiti položaj vođe ili djelatnika.” Gaje li dobre namjere? (Ne.) Zašto ne gaje dobre namjere? Stvari koje su naučili i njihov društveni status nanose im veliku štetu. Ako ne teže istini, nikada neće odstupiti s takvog položaja. Uvijek će imati osjećaj da su visoko u oblacima, iako se s Božjeg gledišta ne razlikuju od bilo kojeg običnog stvorenog bića. Uvijek će sebe postavljati visoko u oblake. Nije li to opasno? Ako padnu, pad će biti težak, pa čak mogu ugroziti i vlastiti život! Zašto takvi ljudi smatraju da bi trebali imati visok status, da bi trebali biti obožavani, da bi se svi trebali vrtjeti oko njih, da bi se o svemu trebalo savjetovati s njima i slušati njihova mišljenja te da bi ih se trebalo sjetiti i staviti na prvo mjesto u svemu? Zašto imaju toliko „trebalo bi”? Zato što veliku važnost pridaju svom društvenom statusu, znanju i posebnim stvarima koje su naučili. Misle: „Koliko god se ili kako god se uzvišeno govori o istini, ove moje stvari i dalje su vrijedne; vrjednije su od istine i istina ih ne može zamijeniti. U društvu sam bio direktor tvrtke i upravljao sam tisućama ljudi. Jednim pokretom moje ruke, svi su me morali slušati. Imao sam tako veliku moć – samo zamislite kakav sam položaj i status imao! Od ovih običnih ljudi u Božjoj kući, koliko ih je važnije od mene? Kad pogledam oko sebe, ne vidim mnogo posebnih ljudi. Da ja upravljam njima, to ne bi bio problem; to ne bi bila velika stvar!” Recimo da im kažeš: „U redu. Dobro je što imaš ambiciju. Udovoljit ću tvojoj želji i preporučit ću te za crkvenog vođu. Dovedi ove ljude pred Boga kako bi znali čitati Božje riječi i primjenjivati istinu te podrži slabe, negativne i one koji ne izvršavaju svoju dužnost.” Oni će reći: „To je lako. U poduzeću sam se stalno bavio savjetovanjem ljudi o tome kako da razmišljaju. U tome sam dobar.” Što se dogodi nakon što im se povjeri više od trideset ljudi u crkvi? Za manje od dva mjeseca, slabi postaju slabiji, negativni postaju negativniji, a oni koji propovijedaju evanđelje ne mogu zadobiti ljude. Oni koji ne znaju čitati Božju riječ postaju pospani čim dođe vrijeme za okupljanje i više ne žele ni slušati propovijedi od Višnjega. Kad ih se upita: „Nisi li prilično sposoban?”, oni kažu: „Da, bio sam direktor. Moje su sposobnosti očite!” Kakav god direktor bio u svijetu, to je beskorisno. Ako ne razumiješ istinu, onda si laik u obavljanju crkvenog rada. Ako se tim ljudima dopusti da preuzmu odgovornost za rad na evanđelju, oni će se baviti samo beskorisnim i površnim formalnostima, neće postići nikakve rezultate, a crkva u kojoj ima više desetaka ljudi neće biti dobro napojena. Što se ovdje događa? Takvi obrazovani ljudi nekoć su bili direktori tvrtki i rukovoditelji u društvu, pa zašto ne mogu pokazati svoje vještine kad dođu u Božju kuću? (Duh Sveti ih ne održava.) To što ih Duh Sveti ne održava jedan je aspekt, ali koji je glavni razlog? Ne razumiju istinu, pa kad se radi o stanjima ljudi, ljudskim iskvarenim naravima, Božjim zahtjevima za čovjeka, Božjim riječima koje razotkrivaju čovjeka i načinu na koji Bog govori, nedostaje im duhovno razumijevanje, ne mogu prozrijeti bit tih stvari te jednostavno postupaju slijepo i površno. Oni misle da je crkveni rad poput vođenja posla u svijetu i da dobro obavljaju posao ako ljudima nadahnjuju um i potiču njihov entuzijazam. Misle da bi, s jedne strane, trebali savjetovati ljude o njihovom načinu razmišljanja, a s druge, dobro iskoristiti svoje uhodane načine rješavanja stvari u svijetu – podmititi one iznad sebe i kupiti one ispod sebe. Misle da će te ljudi slušati i slijediti te ako im daješ novac – misle da je to tako jednostavno. Vanjske stvari ne uključuju istinu. U vjeri u Boga, sve što čovjek čini uključuje istinu i promjene u naravi. Hoće li primjena istih metoda kao u svijetu funkcionirati? (Ne.) Neće. Kad se radi o tome kako se nositi sa stanjima ljudi i s njihovim slabostima, kako dobro podržati ljude, kako se nositi s predodžbama ljudi o Bogu, kako navesti ljude da spoznaju sebe kad otkriju svoje iskvarene naravi i kako ih navesti da budu pošteni, oni nemaju pojma; štoviše, govore besmislice i slijepo nameću pravila. Na primjer, ako netko kaže nešto nezrelo i bez duhovnog razumijevanja, oni će reći da je ta osoba lošeg kova i da ne teži istini. Slijepo primjenjuju pravila, i to čine na ovaj i onaj način sve dok drugi ne ostanu bez puta naprijed, što ih uznemiruje i obeshrabruje. Oni koji izvršavaju svoju dužnost gube energiju za to, dok oni negativni postaju još negativniji. Neki ljudi kažu da bi im bilo bolje čitati Božje riječi kod kuće ako takva osoba vodi njihovu crkvu. Koji je uzrok tome? Kad oni vode crkvu, ljudi postaju nemotivirani i više ne žele vjerovati u Boga. Zašto ne žele vjerovati? Zato što su ljudi u početku imali donekle jasnu viziju, ali postupci te osobe ometaju ih i zbunjuju. U srcu tih ljudi ionako nije bilo nikakvih istina – samo razumijevanje doktrina. Nakon što ih ta osoba omete, postaju još smeteniji i više ne mogu dokučiti djelo Duha Svetog. I postojanje samoga Boga postaje pomalo nejasno. Kojim metodama dovedu ljude do toga? Na primjer, je li izjava „Čovjeka je stvorio Bog” istina? (Da.) Moraš iskoristiti svoje stvarne uvide, razumijevanje i iskustvo da dokažeš tu izjavu kako bi braća i sestre čvršće vjerovali da je ta izjava istina i ispravna te kako bi bili uvjereni da čovječanstvo potječe od Boga, čime se povećava njihova vjera u Boga. Kad osoba ima vjeru u Boga, kad prihvati disciplinu ili pretrpi neku nevolju ili progonstvo, imat će snagu u svojem srcu. To je činjenica. Ali što ti ljudi kažu? „Postoji TV emisija koja kaže da je otkriveno kako su ljudi živjeli u plemenima prije 100 milijuna godina.” Kad se tako hvale svojim znanjem i govore o povijesti, svi koji ih slušaju postaju zbunjeni: „Nije li rečeno da je čovjeka stvorio Bog? Kad to kažeš na taj način, ne zvuči tako. Je li čovjek potekao od majmuna?” Pogledajte, kamo su odveli ljude? Ne šteti li to ljudima? (Šteti.) Kad god imaju priliku, razmeću se svojim znanjem i govore o povijesti, filozofiji i kako surađuju vladinim dužnosnicima u svijetu i šuruju s njima, hvaleći se tim stvarima. Kad se tako hvale, i kad to čuju braća i sestre koji su mladi po duhovnom rastu, koji su slabi i čija je vjera malena, kamo ide njihovo srce? (Trči prema svijetu.) Tako je. Što to znači? Ljudi koji su im povjereni izgubljeni su zbog njih. Očito su laici. Ne samo da ne razumiju pitanja ulaska u život, već ne razumiju ni što je njihov posao, a kamoli duhovne stvari u životu ili promjene u naravi. Ne razumiju ništa od toga, a ipak se i dalje pretvaraju da razumiju istinu i žele biti pastiri kako bi vodili Božji izabrani narod. Nije li to apsurdno? Ako ne razumiješ duhovne stvari u životu, što bi trebao učiniti kad budeš izabran za vođu? Trebao bi reći: „Ja sam laik i nikada nisam vodio crkvu. Moram tragati i vidjeti što radni aranžmani propisuju o tome te pronaći ljude koji to razumiju da s njima razgovaram u zajedništvu o tome kako treba obavljati posao, ili pronaći braću i sestre koji razumiju istinu i surađivati s njima.” Je li to ispravan stav? (Jest.) Ali neki ljudi to ne čine. Prave se važni i kažu: „Želiš da surađujem s drugima – tko ima više iskustva od mene? Tko ima viši društveni status od mene? Prilično sam poznat u društvu. Svatko tko me sretne mora mi iskazati barem malo poštovanja.” Jednostavno se tako hvale i razmeću svojim sposobnostima. Kad na taj način vode crkvu, imaju li braća i sestre još ikakvu nadu da će ući u istina-stvarnost? (Nemaju.) Nemaju. Unatoč tome, ti ljudi i dalje zahtijevaju da se njima sve prijavljuje. Ti su đavli malo studirali i imaju nešto znanja, pa se zbog toga usuđuju šepuriti i varati u društvu te činiti svakakve loše stvari. Budući da imaju neke načine preživljavanja, žele doći u Božju kuću kako bi nešto postigli. Kako bi stekli status i donijeli slavu svojim precima, čak se pretvaraju da su utjelovljenje istine kako bi Božji izabrani narod slušao njih i slijedio ih. Što za njih znači „utjelovljenje istine”? To znači: „Svaku moju misao, pristup i mišljenje vi svi morate smatrati istinom. Postavio sam ti pravilo: svi računi, čak i oni ispod pet dolara, moraju se prijaviti meni.” Drugi kažu: „Nema potrebe prijavljivati pet dolara. I mi imamo opseg ovlasti. Zar ne možemo jednostavno postupati prema načelu?” Što oni misle? „Kako bi to moglo biti u redu? Ovo je velika stvar. Ja sam vođa. Ja jedini imam posljednju riječ!” Iako to ne kažu, tako misle u svojem srcu. Tako kontroliraju ljude. Mogu učiniti bilo što loše i prevariti druge. Kad varaju druge i štete drugima, ni ne trepnu niti se imalo osjećaju nelagodno. Kad im se povjeri položaj u Božjoj kući, usuđuju se prihvatiti ga. Jednom kad ga preuzmu, više se ne žele povući i pretvaraju se da su utjelovljenje istine kako bi im drugi bili poslušni. Postoje li takvi ljudi? (Postoje.)

Postoje neki ljudi koji, iako vjeruju u Boga, ne daju se za Njega voljno ni radosno, već svoju dužnost izvršavaju nevoljko. Oni samo razmišljaju o tome da službuju kako bi primili blagoslove, ali nisu voljni težiti istini. Dok izvršavaju svoje dužnosti, često postupaju površno i nemarno, te su zadovoljni time da postignu tek neke rezultate kako ne bi bili uklonjeni. Ali bez obzira na to vjeruju li ljudi uistinu u Njega i daju li se za Njega, Bog ljudima daje priliku da se pokaju. Bog te neće osuditi zato što ne razumiješ istinu ili zato što postupaš površno dok izvršavaš svoju dužnost. Bog će te neprestano ispitivati da vidi možeš li prihvatiti istinu te možeš li se uistinu pokajati i krenuti ispravnim životnim putem. Ovisi o tome kako odabereš. Neki ljudi nisu razumjeli nikakve istine kad su počeli izvršavati svoje dužnosti, ali zato što su često slušali propovijedi, često se okupljali i razgovarali u zajedništvu, postupno počinju razumijevati istinu. Njihovo srce postaju sve svjetlije i vide da im previše toga nedostaje, da uopće nemaju istine niti imaju načela u izvršavanju svojih dužnosti, već samo obavljaju neki posao prema vlastitim željama. Smatraju da izvršavanje dužnosti na takav način nije u skladu s Božjim namjerama i njihovo srce obuzima kajanje. Počinju težiti istini i postižu sve bolje rezultate u izvršavanju svojih dužnosti. Na taj način, s jedne strane, zadobivaju ulazak u život, a s druge strane, u izvršavanju svojih dužnosti postupno postaju usklađeni s mjerilom. To je osoba koja može prihvatiti istinu u izvršavanju svojih dužnosti. Kako postupno sve jasnije razumije istinu, jasno može vidjeti vlastita otkrivenja iskvarenosti. Može se moliti Bogu i oslanjati se na Njega u svom srcu, može biti voljna odbaciti svoju iskvarenost, primijeniti istinu i krenuti putem težnje istini. To je postupan rast života tijekom izvršavanja dužnosti. Svi koji slijede Boga, tijekom izvršavanja svojih dužnosti dolaze do razumijevanja istine i ulaze u istina-stvarnost. Ako netko ne ljubi istinu, može li doći do takve promjene? Zasigurno ne. Neki su ljudi osobito oholi i uobraženi. Kad dođu u Božju kuću, osobito nakon što počnu izvršavati svoju dužnost, razmjeri toga postaju očiti. Prekriženih ruku na prsima ili s rukama na bokovima pokazuju prkos i nezadovoljstvo. Zašto su tako oholi? U svom srcu govore: „Da bih vjerovao u Boga i izvršavao svoju dužnost, napustio sam svijet, svoju obitelj i svoj posao. Nije li ta cijena visoka? Toliko sam toga napustio za Boga. Ne bi li Bog meni trebao dati neku naknadu? Osim toga, s obzirom na moj status i prihod u društvu, ne bi li Božja kuća meni trebala barem pružiti jednak tretman? Sad kad izvršavam svoju dužnost, ne može li Bog meni pokazati posebnu naklonost? Ja sam poseban talent, puno bolji od običnih ljudi. Trebao bih imati status u Božjoj kući. Ako drugi mogu voditi, onda mogu i ja. Moj status ne bi trebao biti niži od statusa drugih i trebao bih uživati povlastice veće od onih koje imaju obični ljudi. Najvažnije od svega, može li Bog meni jamčiti da ću u budućnosti primiti blagoslove i da ću imati dobro odredište?” Iz misli u njihovom srcu možemo vidjeti da su došli sklopiti posao s Bogom, a ne da se iskreno daju za Njega. Razmišljaju na isti način kao Pavao, jer žele izvršavati svoju dužnost u zamjenu za Božje blagoslove. Ali njihov je razum mnogo gori od Pavlova – daleko je inferiorniji od Pavlova. Zašto to kažem? Zato što je Pavao doista mnogo patio tijekom godina propovijedanja evanđelja, a plodovi njegova propovijedanja evanđelja bili su znatno bolji od plodova običnih ljudi. U najmanju ruku, proputovao je veći dio Europe i utemeljio je mnoge crkve diljem Europe. U tom se pogledu obični antikristi ne mogu usporediti s Pavlovim razumom ili s time koliko je on službovao. Ali osoba koju sam upravo spomenuo postaje nevjerojatno ohola čim počne izvršavati svoju dužnost. Nije li to previše nerazumno? Ona je potpuno nerazumna i, poput razbojnika, kad se dočepa prilike da primi blagoslove, ne propušta je. Takvi ljudi stalno svojevoljno traže prilike da u Božjoj kući dospiju u središte pozornosti, čak i ako se radi samo o tome da postanu vođa tima ili nadzornik. Ukratko, kad dođu u Božju kuću, ne žele biti obični sljedbenici. Tko god mogao priznati da je obično stvoreno biće, da je samo obično stvoreno biće kao i sva druga živa bića, oni nikada neće prihvatiti to gledište – nikada neće dopustiti da se njima na taj način nanese nepravda. Vjeruju da bi trebali imati poseban tretman te da bi Bog trebao njima dati posebnu milost i blagoslove. Također, u Božjoj kući žele uživati u posebnim statusnim povlasticama. Ne dopuštaju Božjoj kući da sumnja u njihove talente, a još manje dopuštaju ljudima da se raspituju o njihovu radu – svatko mora imati apsolutno povjerenje u njih jer su sve napustili za Boga i apsolutno su Mu odani. Nije li to nerazuman zahtjev? Ima li ta osoba imalo razuma? Koliko ima takvih ljudi? Koji postotak crkve mogu činiti? Takvi ljudi uvijek misle da imaju neke sposobnosti i talent, pa se hvale kako su briljantni. Što znači taj takozvani talent? Znači da se znaju hvalisati, govoriti mnogo besmislica, prilagođavati način govora ovisno o tome s kim razgovaraju i da imaju razvijenije vještine obmanjivanja od običnih ljudi. Vjeruju da je to talent i sposobnost te žele iskoristiti tu sposobnost da se šepure i blefiraju. Što znači istinski talent? To znači imati posebne vještine. Kad je Bog stvorio čovjeka, različitim je ljudima dao različite posebnosti. Neki su dobri u književnosti, neki u medicini, neki u izučavanju vještina, neki u znanstvenom istraživanju i tako dalje. Ljudske posebnosti dao je Bog i nisu ništa čime bi se trebalo hvaliti. Koje god posebnosti netko imao, to ne znači da razumije istinu, a zasigurno ne znači da posjeduje istina-stvarnost. Ljudi imaju određene posebnosti, i ako vjeruju u Boga, trebali bi ih koristiti za izvršavanje svojih dužnosti. To je Bogu prihvatljivo. Hvaliti se određenom posebnošću ili je željeti iskoristiti za sklapanje poslova s Bogom – to je previše nerazumno. Bog takvima ne iskazuje naklonost. Neki ljudi imaju određenu vještinu, pa kad dođu u Božju kuću, smatraju da su iznad drugih, žele uživati poseban tretman i smatraju da imaju doživotno osiguran posao. Tu vještinu smatraju nekom vrstom pokrića – kakva oholost! Kako biste trebali gledati na te darove i posebnosti? Ako su te stvari korisne u Božjoj kući, onda su samo alati kojima ispunjavaš svoju dužnost. Nemaju nikakve veze s istinom. Koliko god darova i talenata imao, oni su samo ljudske posebnosti i nemaju nikakve veze s istinom. Tvoji darovi i posebnosti ne znače da razumiješ istinu, a zasigurno ne znače da posjeduješ istina-stvarnost. Ako svoje darove i posebnosti koristiš za izvršavanje dužnosti i izvršavaš je dobro, onda su oni iskorišteni na pravom mjestu, i Bog to odobrava. Ali ako svoje darove i posebnosti koristiš da se razmećeš, da svjedočiš za sebe i da gradiš neovisno kraljevstvo, onda će tvoji grijesi biti veliki i postat ćeš teški prijestupnik u opiranju Bogu. Darove je dao Bog. Ako ih ne možeš koristiti za izvršavanje svoje dužnosti i svjedočenje za Boga, onda si previše nesavjestan i nemaš razum, i toliko si dužan Bogu – to je nečuveno buntovništvo! Ali koliko dobro iskoristio svoje darove i posebnosti, to ne znači da imaš istina-stvarnost. Primjenjivati istinu i postupati prema načelima znači da imaš istina-stvarnost. Darovi i talenti uvijek su darovi i talenti. Nemaju nikakve veze s istinom. Koliko god darova i talenata imao, i koliko god visok bio tvoj ugled ili status, to nikada neće značiti da imaš istina-stvarnost. Darovi i talenti nikada neće postati istina. Nemaju nikakve veze s istinom. Ali antikristi ne razmišljaju na taj način, i upravo su to stvari koje oni uvelike cijene. Na primjer, neki ljudi imaju glumački talent. Nakon što odigraju glavnu ulogu u filmu snimljenom u Božjoj kući, počnu se držati važno. Čak ni troje ljudi koji im pomažu oko šminke nije dovoljno da zadovolji njihove potrebe. Nekada su bili obični ljudi, ali sada kad vjeruju u Boga, nakon što su izvršili svoju dužnost kao glumci, počinju se držati važno. Ne prizivaju li oni smrt? Mislim da upravo to čine! Po izgledu nisu ništa posebno, a njihove su glumačke vještine prosječne. Jednostavno su prikladni za igranje određenih uloga, pa im se daje još jedna uloga – ne uzvisuje li ih to? Kad im se pruži prilika da izvršavaju svoju dužnost, čak se i drže važno. Dok glume, naređuju ljudima da im služe tako da im donose čaj i toče vodu, što ljuti svu braću i sestre koji to vide. Ja sam rekao: „Uklonite ga!” I tako ga je crkva uklonila. Ne bi li takve ljude trebalo ukloniti? Mislili su da crkva ne može snimati filmove bez njih, pa su se usudili držati važno. Nisu očekivali takvu posljedicu. To je bilo potaknuto njihovom prirodom. Takvi ljudi cijene znanje, talent, učenje i iskustvo. Pridaju tome preveliku važnost, ali zanemaruju najdragocjeniju stvar – istinu. Ne shvaćaju da u Božjoj kući vlada istina. Ako ne teže istini, koliko god veliko bilo njihovo znanje ili kolika god bila njihova rječitost, neće moći opstati. Prije ili kasnije, bit će razotkriveni i eliminirani. Je li ljudima lako razumjeti ovaj dio doktrine? Oni koji vjeruju u Boga dugi niz godina, ali ne mogu čak ni to prozrijeti, jednostavno su smeteni ljudi bez ikakve vrijednosti. Da su imalo razumni, ne bi bili tako oholi. Takvi ljudi su đavli i Sotone koji sami sebe razotkrivaju. Sada sam izravno ukazao na tu stvar kako biste je i vi mogli jasno razumjeti; kako biste je mogli malo razlučiti i prozrijeti je. Da nisam jasno ukazao, biste li je mogli razlučiti na ovaj način? Biste li mogli ukloniti takve ljude? Ljudi ne vide problem, pa moram biti izravan. Da nisam izravan, problem se ne bi mogao riješiti. Oslanjajući se samo na ono malo doktrina koje razumijete, nijedan se problem ne može riješiti.

Antikristi uvijek misle da imaju posebne talente. Smatraju da su fakultetski obrazovani, duboko učeni i da posjeduju bogato znanje. Uvelike cijene i vrednuju svoje znanje i duhovne teorije koje uče, pa čak te stvari smatraju istinom. Štoviše, često koriste to znanje i iskustvo, za koje vjeruju da je ispravno, za podučavanje, zaluđivanje ili uvjetovanje ljudi oko sebe. Osobito često govore o svojoj „slavnoj” prošlosti, kojom nastoje uvjeriti druge i navesti druge da ih cijene i obožavaju. Koja je to njihova „slavna” prošlost? Neki od njih će reći: „Jednom sam bio predavač na sveučilištu. Svi moji studenti bili su magistri ili doktori znanosti. Svaki put kad bih držao predavanje, nije bilo ni jednog praznog mjesta; svi su studenti sjedili u potpunoj tišini, gledajući me s obožavanjem i divljenjem u očima. Čak nisam ni imao tremu. Kako je to bilo veličanstveno i impresivno! Rođen sam s takvim talentom i takvom hrabrošću.” Drugi će reći: „Naučio sam voziti s 14 godina. Sada vozim više od 40 godina i moje su vozačke vještine vrhunske.” Što time misle? Misle: „Vi vozite tek nekoliko dana. Što vi znate? Iskusni vozač poput mene vozi cijeli život. Imam svakojakog iskustva. U budućnosti se obrati meni ako nešto ne razumiješ. Moraš slušati što imam za reći.” Kad imaju neku vještinu, antikristi misle da su izvanredni, prave se tajanstvenima, razmeću se i svjedoče za sebe, navodeći druge da ih cijene i obožavaju. Kad takvi ljudi imaju nešto snage ili dara, to ih navodi da misle da su bolji od drugih i da teže tome da druge vode. Kad im ljudi dođu po odgovore, antikristi im drže prodike svisoka, a ako ti ljudi i dalje ne razumiju, jednostavno to pripisuju njihovom lošem kovu, iako zapravo sami antikristi nisu dali jasno objašnjenje. Na primjer, kad vidi da netko ne može popraviti pokvareni stroj, antikrist će reći: „Kako to još uvijek ne znaš napraviti? Nisam li ti već rekao kako se to radi? Tako jasno sam objasnio, a ti još uvijek ne shvaćaš. Doista si lošeg kova. Svaki put kad te učim kako se to radi, ništa ne naučiš.” Ipak, kad ta osoba zatraži od antikrista da popravi stroj, on će ga dugo gledati i ni sam neće znati kako ga popraviti, pa će čak i sakriti od te osobe činjenicu da ga ne zna popraviti. Nakon što otpravi tu osobu, antikrist će potajno istraživati i pokušavati shvatiti kako popraviti stroj, ali ga i dalje neće moći popraviti. Na kraju će stroj rastaviti, napravit će potpuni nered i neće ga moći ponovno sastaviti. Zatim će, bojeći se da to drugi ne vide, sakriti dijelove. Je li sramotno ne znati napraviti neke stvari? Postoji li itko tko može sve? Nema ničeg sramotnog u tome da ne znaš napraviti neke stvari. Ne zaboravi da si ti samo obična osoba. Nitko te ne cijeni niti obožava. Obična osoba je upravo to: obična osoba. Ako nešto ne znaš napraviti, jednostavno reci da ne znaš. Zašto bi se pretvarao? Ljudi će osjećati gađenje prema tebi ako se stalno pretvaraš. Odat ćeš se prije ili kasnije, i tada ćeš izgubiti svoje dostojanstvo i svoj integritet. To je narav antikrista – on uvijek misli da je sveznalica, da može sve, da je sposoban i kompetentan u svemu. Neće li ga to dovesti u nevolju? Što bi učinio da ima pošten stav? Rekao bi: „Nisam vješt u ovoj tehničkoj vještini; imam tek nešto iskustva. Primijenio sam sve što znam, ali ne razumijem ove nove probleme s kojima se susrećemo. Stoga moramo steći nešto stručnog znanja ako želimo dobro izvršavati svoju dužnost. Ovladavanje stručnim znanjem omogućit će nam da učinkovito izvršavamo svoju dužnost. Bog nam je povjerio ovu dužnost, pa imamo odgovornost dobro je obaviti. Trebali bismo savladati to stručno znanje sa stavom preuzimanja odgovornosti za svoju dužnost.” To je primjenjivanje istine. Osoba s naravi antikrista ne bi to učinila. Da osoba ima imalo razuma, rekla bi: „Znam samo ovoliko. Ne trebaš me cijeniti, a ja se ne trebam držati važno – neće li to olakšati stvari? Jadno je uvijek se pretvarati. Ako nešto ne znamo, možemo to zajedno naučiti, a zatim skladno surađivati kako bismo dobro izvršili svoju dužnost. Moramo imati odgovoran stav.” Vidjevši to, ljudi bi pomislili: „Ova je osoba bolja od nas; kad je zadesi problem, ne tjera se slijepo preko svojih granica, ne prebacuje problem na druge niti izbjegava odgovornost. Umjesto toga, problem preuzima na sebe te mu pristupa s ozbiljnim i odgovornim stavom. To je dobra osoba, ozbiljna i odgovorna prema svom radu i svojoj dužnosti. Pouzdana je. Božja kuća njoj je s pravom povjerila ovaj važan zadatak. Bog uistinu ispituje dubine srca ljudi!” Izvršavajući svoju dužnost na taj način, poboljšala bi svoje vještine i stekla odobravanje svih. Kako dolazi do tog odobravanja? Prvo, svojoj dužnosti pristupa s ozbiljnim i odgovornim stavom; drugo, sposobna je biti poštena osoba te ima praktičan i marljiv stav; treće, očito je da ima usmjeravanje i prosvjetljenje Duha Svetog. Takva osoba ima Božji blagoslov; to je ono što može postići netko sa savješću i razumom. Iako ima iskvarene naravi, nedostatke i mane, i ne zna napraviti mnoge stvari, ipak je na ispravnom putu primjene. Ne pretvara se niti vara; ima ozbiljan i odgovoran stav prema svojoj dužnosti te stav čežnje i pobožnosti prema istini. Antikristi nikada neće moći činiti te stvari jer će njihov način razmišljanja uvijek biti drugačiji od onih koji ljube istinu i teže joj. Zašto razmišljaju drugačije? Zato što u njima leži Sotonina priroda; žive prema naravi Sotone te uvijek teže ugledu i statusu te neprestano žele postići svoj cilj preuzimanja vlasti. Uvijek nastoje koristiti različita sredstva za spletke i trikove kako bi na ovaj ili onaj način zaludili ljude da ih obožavaju i slijede. Stoga, kako bi zavarali ljude, pronalaze svakojake načine da se pretvaraju, varaju, lažu i obmanjuju kako bi drugi povjerovali da su u svemu u pravu, da su sposobni za sve i da mogu sve učiniti; da su pametniji i mudriji od drugih, da razumiju više od drugih; da su u svemu bolji od drugih i da su u svakom pogledu iznad drugih – čak i da su najbolji od najboljih u bilo kojoj skupini. Imaju takvu potrebu; to je narav antikrista. Zbog toga uče pretvarati se da su nešto što nisu, i tako nastaju sve te različite primjene i očitovanja.

Razmislite o ovome: kakvu narav imaju ljudi koji se vole pretvarati da su nešto što nisu? Što se pretvaraju da jesu? Ne pretvaraju se da su đavao ili negativna osoba; oni se pretvaraju da su uzvišeni, dobri, lijepi i ljubazni, da su netko koga ljudi cijene i komu se dive – pretvaraju se da imaju te osobine koje ljudi hvale ili odobravaju. Pretvaraju se da sve znaju i razumiju; pretvaraju se da posjeduju istinu, da su pozitivni ljudi i da su istina-stvarnost. Ne traže li time vlastitu propast? Imaju li tu stvarnost? Imaju li tu bit? Ne. Upravo zato što je nemaju, kaže se da se pretvaraju. Dakle, bi li itko rekao da su oni utjelovljenje istine zato što posjeduju istina-stvarnost? Drži li ta izjava vodu? (Ne, ne drži.) Čak i ako posjeduješ neke istina-stvarnosti, nipošto nisi utjelovljenje istine. Stoga, svatko tko se pretvara da je utjelovljenje istine ohola je i apsurdna osoba! Osoba koja posjeduje tek sićušan djelić istina-stvarnosti, a usuđuje se pretvarati da je utjelovljenje istine, nalik je jednoj kapljici vode koja tvrdi da je golemo, bezgranično more. Nije li to vrhunac oholosti? Nije li to drska besramnost? Da bi se osoba pretvarala da je utjelovljenje istine, mora za to imati pokriće. Što antikristi koriste da bi se pretvarali da su utjelovljenje istine? One stvari koje sam upravo spomenuo – znanje, iskustvo i lekcije. To uključuje posebne vještine i talente koje ljudi stječu učenjem, kao i darove s kojima su rođeni. Neki ljudi imaju dar govora u jezicima, dok drugi imaju dar ili rječitost za propovijedanje. Drugi su naučili određene posebne stručne vještine ili su njima ovladali. Na primjer, neki su ljudi osobito izvanredni u plesu, glazbi, likovnoj umjetnosti, jezicima ili književnosti; dok su drugi vješti u politici, što znači da su osobito dobri u manipuliranju ljudima, da se ističu u diplomaciji i tako dalje. Ukratko, to uključuje ljude s posebnim talentima iz svih društvenih slojeva. Ti ljudi s posebnim talentima ili darovima ne moraju nužno imati određeni društveni status ili karijeru. Neki ljudi žive u malim mjestima, a ipak mogu jasno, logično i osobito rječito govoriti o širokom rasponu tema, od prošlosti do sadašnjosti. Ako ljudi s tim posebnim talentima imaju narav antikrista, kad dođu u Božju kuću neće biti zadovoljni stvarima kakve jesu; gajit će određene ambicije i želje, i postupno će se razotkriti.

Što se tiče stavke o antikristima koji se pretvaraju da su utjelovljenje istine čim steknu malo iskustva i znanja te nauče neke lekcije, upravo smo raspravili o opsegu takvog znanja, iskustva i lekcija. Što je bio fokus ove rasprave? (Pretvaranje.) Točno. Srž je u tome da se antikristi pretvaraju da su utjelovljenje istine. Znanje, iskustvo, lekcije – ništa od toga nije istina; nemaju apsolutno nikakve veze s istinom. Te stvari čak idu protiv istine i Bog ih osuđuje. Uzmimo za primjer znanje – računa li se povijest kao oblik znanja? (Da.) Kako su nastali znanje i povijesne knjige o ljudskoj povijesti, povijesti određenih zemalja ili etničkih skupina, modernoj povijesti, drevnoj povijesti ili čak određenim neslužbenim povijestima? (Njih su napisali ljudi.) Jesu li stvari koje su napisali ljudi u skladu s istinskom poviješću? Nisu li ljudske ideje i gledišta u sukobu s načelima, načinima i sredstvima Božjih djela? Jesu li te riječi koje je izgovorio čovjek povezane s istinskom poviješću? (Nisu.) Nisu nikako povezane. Stoga, koliko god zapisi sadržani u povijesnim knjigama bili točni, oni su samo znanje. Koliko god ti povjesničari bili rječiti te koliko god logično i jasno pripovijedali tu povijest, što ćeš zaključiti nakon što ih poslušaš? (Znat ćemo za te događaje.) Da, znat ćeš za te događaje. Ali pripovijedaju li oni o povijesti samo s ciljem da te informiraju o tim događajima? Imaju određenu ideju kojom te žele indoktrinirati. Što je fokus njihove indoktrinacije? To trebamo analizirati i raščlaniti. Dat ću vam primjer kako biste razumjeli čime žele indoktrinirati ljude. Nakon pregleda povijesti od drevnih vremena do danas, ljudi su na kraju smislili izreku; uočili su činjenicu iz ljudske povijesti, a to je: „Pobjednik je kralj, a gubitnik razbojnik.” Je li to znanje? (Da.) To znanje dolazi iz povijesnih činjenica. Ima li ta izreka ikakve veze s načinima i sredstvima kojima Bog ima suverenost nad svim stvarima? (Ne.) Zapravo je upravo suprotno; proturječi im i ide protiv njih. Dakle, indoktriniran si tom izrekom, i ako ne razumiješ istinu, ili ako si nevjernik, što bi mogao misliti nakon što je čuješ? Kako ćeš shvatiti tu izreku? Prije svega, ti povjesničari ili povijesne knjige navode sve događaje te vrste, koristeći dovoljno dokaza i povijesnih događaja da potkrijepe točnost te izreke. U početku si tu izreku možda samo naučio iz knjige – samo si znao za nju. Možda je razumiješ samo na jednoj razini ili do određene mjere dok ne postaneš svjestan tih događaja. Ali jednom kad čuješ te povijesne činjenice, tvoje će se prepoznavanje te izreke i njezino priznavanje produbiti. Nipošto nećeš reći: „Neke stvari nisu baš takve.” Umjesto toga, reći ćeš: „Tako je to; gledajući povijest od drevnih vremena do danas, čovječanstvo se razvijalo na ovaj način – pobjednik je kralj, a gubitnik razbojnik!” Kad stvari shvaćaš na takav način, kakva ćeš gledišta i stavove imati prema svom vladanju, svojoj karijeri i svom svakodnevnom životu, kao i prema ljudima, događajima i stvarima oko sebe? Hoće li takvo shvaćanje promijeniti tvoj stav? (Hoće.) Sigurno hoće. Dakle, kako će promijeniti tvoj stav? Hoće li usmjeravati i promijeniti tvoj životni put i tvoje načine svjetovnog ophođenja? Možda si prethodno vjerovao u izreke poput „Sloga kuću gradi” i „Strpljen – spašen.” Sada ćeš misliti: „Budući da je ‚pobjednik kralj, a gubitnik razbojnik’, ako želim postati dužnosnik, morat ću pažljivo razmotriti tog i tog. Nije na mojoj strani, pa ga ne mogu promaknuti – čak i ako zaslužuje promaknuće.” Dok razmišljaš o stvarima na ovaj način, tvoj stav će se promijeniti – i promijenit će se brzo. Kako dolazi do te promjene? Tako što si prihvatio ideju i gledište da je „pobjednik kralj, a gubitnik razbojnik.” Mnoge činjenice koje si čuo, samo su ti dodatno potvrdile ispravnost tog gledišta u stvarnom životu. Duboko ćeš vjerovati da bi trebao primijeniti to gledište na svoje postupke i vladanje kako bi težio svom budućem životu i izgledima. Neće li te ta ideja i to gledište tada promijeniti? (Hoće.) Dok te mijenja, također će te kvariti. Tako je to. Takvo znanje mijenja te i kvari. Gledajući u srž te stvari, koliko god točno ta povijest bila izložena, ona se na kraju svodi na tu izreku, a ti si indoktriniran tom idejom. Je li to znanje utjelovljenje istine ili logika Sotone? (Logika Sotone.) Točno. Jesam li to objasnio dovoljno podrobno? (Da.) Sada je jasno. Ako ne vjeruješ u Boga, ni nakon dva života nećeš to razumjeti – što više živiš, to ćeš više osjećati da si naivan i mislit ćeš da nisi dovoljno nemilosrdan te da bi trebao biti nemilosrdniji, lukaviji, zlobniji te gori i opakiji. Mislit ćeš u sebi: „Ako on može ubiti, onda ja moram paliti požare. Ako on ubije jednu osobu, onda ja moram ubiti deset. Ako on ubija bez traga, onda ću ja nanositi štetu ljudima tako da to ni ne primijete – čak ću učiniti da mi još tri generacije njihovih potomaka budu zahvalne!” To je utjecaj koji su Sotonina filozofija, znanje, iskustvo i lekcije izvršili na čovječanstvo. To je zapravo samo zlostavljanje i iskvarenost. Stoga, kakvo god se znanje propovijeda ili širi u ovom svijetu, ono će te indoktrinirati idejom ili gledištem. Ako to ne možeš razlučiti, bit ćeš otrovan. Sve u svemu, jedno je sada sigurno: nije važno dolazi li to znanje od običnog puka ili iz službenih izvora, cijeni li ga manjina ili većina – ništa od toga nije važno za istinu. Istina je stvarnost svih pozitivnih stvari. Njezina ispravnost nije određena brojem ljudi koji je priznaju. Stvarnost pozitivnih stvari sama je po sebi istina. Nitko to ne može promijeniti niti to itko može poreći. Istina će uvijek biti istina.

Razgovarajmo o činjenici da Bog ima suverenost nad svim stvarima. Otkako je Bog počeo voditi čovječanstvo, On također vodi povijest i vodi račun. Kako Bog gleda na ljudsku povijest? Ono što Bog želi da ljudi vide jest istina, a procjene i zaključci koje ljudi donose o stvarima nisu istina. Ali zašto ljudi ne gledaju na povijest na temelju Božjih riječi i istine? Zato što ljudi osjećaju odbojnost prema istini, mrze istinu i uopće ne prihvaćaju ni djelić istine. Zato mogu smisliti niz prividno uvjerljivih, smiješnih i apsurdnih teorija. Na primjer, Gospodin Isus bio je začet po Duhu Svetom. To je pozitivna stvar. Ipak, što Sotona kaže o tome? Sotona ne priznaje činjenicu začeća po Duhu Svetom, pa čak i bogohuli da je Gospodin Isus kopile, da je rođen od čovjeka. Sotona uzima najprljaviju riječ čovječanstva, izraz koji ljudi preziru i odbacuju, i primjenjuje ga na rođenje Gospodina Isusa. Nije li to iskrivljavanje činjenica? (Da.) Začeće po Duhu Svetom djelo je Božje. I bez obzira na oblik koji poprima, jedno je sigurno: Božje djelo je istina, nepromjenjiva istina. Pa zašto onda Sotona ne prihvaća tako očitu činjenicu, činjenicu koju je Bog predodredio i kojoj je svjedočio? Zašto Sotona to ignorira i čak opisuje Gospodina Isusa kao nezakonito dijete rođeno od čovjeka? (Mrzi istinu, mrzi pozitivne stvari.) On namjerno diskreditira Boga! Sotona je itekako svjestan te činjenice; on to savršeno jasno vidi u duhovnom kraljevstvu. Zašto to čini? Koji je njegov motiv, koja je njegova namjera? Zašto širi takvu izjavu? On namjerno ocrnjuje i diskreditira Boga. Koji je cilj njegova diskreditiranja Boga? Navesti ljude da povjeruju da je Isus nezakonito dijete, da to smatraju sramotnim i da stoga ne vjeruju u Njega. Sotona misli: „Ako ljudi ne budu vjerovali u tebe, onda nećeš moći dovršiti svoj posao, zar ne?” U stvarnosti, istina će uvijek biti istina. Čak i da ju je u ono vrijeme cijelo čovječanstvo odbacilo, dvije tisuće godina kasnije, Gospodin Isus ipak ima sljedbenike i ljude koji Ga slave po cijelom svijetu, križ je posvuda istaknut, a Sotona je doživio neuspjeh. Je li Sotonina izjava djelovala? (Ne, nije.) Stoga, to nije istina; ne može opstati i diskreditiranje Njega je beskorisno. Slagalo se ono što je Bog učinio s ljudskim predodžbama i maštarijama, ili je u suprotnosti s tradicionalnom kulturom, izrekama ili moralnom etikom čovječanstva, Boga nije briga. Zašto Boga nije briga? Čega se to dotiče? Budući da Bog ima suverenost nad svime, mogu li te đavolje riječi Sotone uništiti Božje djelo? Ne možete to prozrijeti, zar ne? (Ne, ne možemo.) Recite Mi, nije li sve u Božjim rukama? (Jest.) Može li Sotonina đavolja izjava, samo tih nekoliko riječi, uništiti Božji plan upravljanja? Je li to moguće? (Ne, nije.) Sotona želi uspjeti, ali može li? Istina će uvijek biti istina. To je snaga istine. Snagu istine nitko ne može promijeniti – uključujući Sotonu. Čak i sada, Sotona nastavlja širiti tu izjavu. Djeluje li? Ne, ne djeluje. Djelo Doba milosti je završeno; evanđelje Gospodina Isusa proširilo se do krajeva zemlje, a novo djelo suda u posljednjim danima traje već dugi niz godina. Sotona je odavno poražen i ponižen. Dakle, ima li sada ikakve koristi od toga što je Sotona ljut i frustriran? Nema nikakve koristi. Stoga, bez obzira na gledište, ili koliko je veliko znanje, ili broj ljudi među kojima se to gledište primjenjuje i širi, sve je to beskorisno; neće opstati. Božje je djelo nezaustavljivo; čak ga ni Sotona ne može zaustaviti. Misli li doista nekoliko beznačajnih ljudi da mogu zaustaviti Božje djelo? To je zabluda! Mnogi od vas odrasli su s tim neosnovanim glasinama, prihvaćajući Sotonina zaluđujuća gledišta; vaše su glave bile ispunjene stvarima poput Sotonine logike, filozofije, znanja i znanosti. Što se potom dogodilo? Kad su vam došle Božje riječi, vi ste ipak čuli Božji glas i vratili se pred Boga. Sotonine glasine i đavolje riječi bile su beskorisne. Nisu ni najmanje zaustavile napredovanje Božjeg djela. Božji izabrani narod u svim zemljama počeo je prihvaćati Božje djelo u posljednjim danima. Svakodnevno jedu i piju Božje riječi, slušaju propovijedi i razgovaraju u zajedništvu. Izvršavaju svoje dužnosti za Boga i svjedoče za Njega. Sotona o tome razmišlja, govoreći: „Zašto mnoge moje zaluđujuće riječi ne djeluju? Učinio sam toliko toga da suzbijem, uhitim i zlostavljam Božji izabrani narod, zašto to gotovo uopće nije imalo učinka? Zašto se broj vjernika u Boga umjesto toga povećava?” Tada u svom srcu zna da je Bog doista svemoguć, nakon čega biva potpuno ponižen – otuda izreka: „Sotona će uvijek biti poražen od Božjih ruku.” Je li to činjenica? (Jest.) Doista, Božje riječi mogu sve postići! Sotona i svi đavolji kraljevi služe Bogu. U Božjim rukama oni su predmeti služenja i kontrasti. Imaju li ti predmeti služenja i kontrasti ikakve veze s nama? (Nemaju.) Ne, nemaju. Mi se samo trebamo usredotočiti na vjeru u Boga – nemamo ništa s njima. Bili oni kraljevi ili odmetnici, oni su od Sotone i bit će uništeni. Mi trebamo samo slijediti Boga svim svojim srcem, zauvijek izdajući Sotonu i ići jedino s Bogom. To je ispravno.

Dao sam primjer znanja i iskustva, pa biste sada trebali te stvari razumjeti nešto točnije. Koja je svrha razgovora u zajedništvu o tim stvarima? S jedne strane, to vam omogućuje da te činjenice i primjere koristite kako biste razlučili antikriste, te da prepoznate taj aspekt naravi antikrista u sebi. S druge strane, ne može li ovakva rasprava obuzdati neke ljude da ne postupaju nepromišljeno? (Da.) U prošlosti su određeni ljudi u izvršavanju svoje dužnosti bili skloni oslanjanju na iskustvo i zastarjele načine, i držali su se svojih načina rada, pa su prekidali i ometali rad Božje kuće, zbog čega su prema njima poduzete mjere. Svoje zastarjele primjene i iskustvo cijenili su iznad svega, nikada ne uzimajući u obzir najvažnije stvari: što je Bog rekao ili zahtijevao od ljudi, ili kako se pridržavati istina-načela. Također su se tvrdoglavo držali svojih zastarjelih primjena, i štoviše, kao osnovu za to koristili su apsurdnu logiku: „Oduvijek smo to tako radili”, „Kod nas se to tako oduvijek radilo. Tako su to radili naši preci.” Zašto su uvijek naglašavali takve stvari? To pokazuje da ne prihvaćaju nove stvari; da ne prihvaćaju istinu. Nisu mogli prozrijeti nespretnost, zaostalost i apsurdnost tih zastarjelih načina. Nisu bili svjesni da postoje novi načini rada, načini koji su napredniji, točniji i prikladniji. Uvijek su se držali svojih zastarjelih načina, oslanjajući se na svoje staro iskustvo, misleći da su prilično napredni; da primjenjuju istinu. Nisu li takvi ljudi apsurdni? „Kod nas se to tako oduvijek radilo”, „Tako sam to prije radio”, „Oduvijek smo to tako radili” – mogu li ti stari načini, te arhaičnosti, zamijeniti istina-načela? Znači li raditi stvari na zastario način da netko primjenjuje istinu? Ti ljudi nisu razumjeli ništa niti su išta prozreli. Nisu li oni stari tvrdoglavci koji se drže starih načina? Takvim je ljudima preteško prihvatiti istinu! Reci Mi, bez obzira na to je li nešto novo ili staro, kako ti tome pristupaš? Kako se nosiš s tim? Na čemu temeljiš svoj pristup? Ako svi imaju samo ograničeno znanje o nečemu, kako pristupaš tome na način koji je ispravan i u skladu s načelima? Najprije moraš pitati nekoga tko je relativno stručan u tom području. Ako nađeš nekoga tko ima znanja, imat ćeš put. Ako ne možeš pronaći takvu osobu, problem možeš u potpunosti riješiti tako da na internetu potražiš savjet ili informacije. Dok tražiš, i dalje se trebaš moliti Bogu i uzdati se u Njega; dopusti Bogu da otvori put naprijed. Kako to nazivamo? To nazivamo načelima primjene. Neki od vas misle u sebi: „Ja sam stručnjak u ovom području i imam bogato iskustvo. Čak sam dobivao i nagrade za to, tako da imam pokriće. Budući da je ovaj posao povjeren meni, ja sam odgovorna osoba. Imam ovlasti donositi odluke i sve ovisi o meni. Svi bi trebali slijediti moje zapovijedi i slušati me. Nije važno što drugi kažu, a tko se ne slaže sa mnom trebao bi zašutjeti!” Je li ovakav način razmišljanja ispravan? Nipošto nije ispravan. Tvoj stav i tvoja narav koju otkrivaš problematični su. U svom srcu misliš da ti prihvaćanje ovog poslanja daje pravo da vladaš. Želiš voditi glavnu riječ i nitko drugi nema pravo glasa. Kao da ti ne treba suradnja s drugima niti da itko izrazi svoje mišljenje; sve je po tvojemu, sve ovisi o tebi. Kakva je to narav? Nije li to previše oholo i bez razuma? To je narav antikrista. Možda si nešto boljeg kova od drugih, možda imaš nešto pronicljivosti i nešto iskustva u toj stvari. Međutim, jedno ti mora biti jasno: ništa od toga što posjeduješ nije istina. Ako smatraš da si nešto boljeg kova, da imaš nešto pronicljivosti, nešto talenta i da posjeduješ nešto znanja, i te stvari smatraš istinom, vjeruješ da si ti istina te misliš da svi moraju slijediti tvoje zapovijedi i pridržavati se tvojih aranžmana, nije li to narav antikrista? Ako uistinu radiš stvari na ovaj način, onda nisi ništa drugo nego antikrist. Što je pogrešno u tome da se prema svojim darovima odnosiš kao prema istini? Kov, pronicljivost, talenti i znanje koje posjeduješ nisu pogrešni. Dakle, što ovdje raščlanjujemo? Ono što raščlanjujemo jest tvoja narav – iskvarena narav koju nosiš u pozadini tih stvari; ohola narav, samopravedna narav. Kad se prema svojim darovima odnosiš kao prema istini, vjeruješ da imaš istinu jer posjeduješ te darove. Takvim darovima zamjenjuješ istinu, pa kakva je to narav? Nije li to narav antikrista? Svi se antikristi prema svojim mislima, svojem učenju, svojim darovima i talentima odnose kao prema istini. Misle da posjedovanjem tih darova posjeduju istinu. Stoga zahtijevaju da ih drugi slušaju, slijede njihove zapovijedi i pokoravaju se njihovoj moći. U tome antikristi griješe. Posjeduješ li doista istinu? Nemaš istinsko razumijevanje Boga niti imaš bogobojazno srce, a još si manje netko tko se pokorava Bogu, i uopće ne posjeduješ istinu, a ipak si ohol, uobražen i samopravedan te misliš da posjeduješ istinu, da bi te drugi trebali slušati i slijediti tvoje zapovijedi. Ti si pravi antikrist.

Rad na širenju evanđelja uključuje različite projekte koji od ljudi zahtijevaju da proučavaju i uče različite vještine i profesije; međutim, neki ljudi ne razumiju Božju namjeru i lako zastrane. Oni samo proučavaju stručno znanje i vještine, a da ne prihvaćaju ni trunku istine. Kakva je to osoba? (Osoba s naravi antikrista koja se usredotočuje na darove.) Točno. To je tip osobe koju razotkrivamo; taj tip osobe ima narav antikrista i, u teškim slučajevima, on je antikrist. On želi iskoristiti ovu priliku da nauči te stvari i postane najbolji od najboljih među svima koji poznaju tu profesiju ili vještinu, da postane najučeniji i najvještiji u tom području kako bi se drugi za sve oslanjali na njega, i slušali njega umjesto da primjenjuju istinu, dok on preuzima vodeću ulogu unutar te skupine. U tome leži problem. Kakvi su to ljudi? Oni koji samo teže proučavanju i opremanju svakojakim vrstama znanja, učenja i iskustva; koji se u svemu što rade oslanjaju na svoj kov, talente i darove. Prije ili kasnije, svi će oni krenuti takvim putem. To je neizbježno. To je put Pavla. U kojem god području ili struci bio, imati malo više znanja, iskustva ili naučenih lekcija od drugih nije dovoljno da bi se pokazalo da razumiješ istinu ili da si ušao u istina-stvarnost, a to zasigurno ne znači da si zadobio istinu. Što to doista pokazuje? Proučavanjem ovih stručnih vještina stječeš bolje razumijevanje načela za izvršavanje ove vrste dužnosti, kao i zahtijevanih standarda Božje kuće za izvršavanje ove dužnosti. Ima nekih ljudi koji pružaju sve veći otpor što ih ti više pokušavaš natjerati da uče stručno znanje, i misle da je nemoguće izvršavati svoju dužnost, čak govoreći: „Vjerovanje u Boga trebalo bi biti odvajanje od svijeta nevjernika, pa zašto moramo učiti vještine i znanje svijeta nevjernika?” Oni ne žele učiti. To je lijenost. Nemaju odgovoran stav prema svom radu, nisu odani i ne žele uložiti nikakav trud u takvu stvar. Svrha učenja stručnog znanja i vještina jest dobro izvršavanje svoje dužnosti. Postoji mnogo znanja i zdravog razuma s kojima se još nisi susreo, a koje trebaš naučiti. To je Božji zahtjev i poslanje čovjeku. Stoga, učenje tih stvari neće biti uzaludno; sve je to radi dobrog izvršavanje tvoje dužnosti. Neki ljudi misle da će moći zadobiti uporište u Božjoj kući nakon što nauče takve vještine. Ne znači li takav način razmišljanja nevolju? Takav je stav pogrešan. Postoji li itko tko je sposoban ići tim putem? Što je veća moć, veći opseg posla, veća odgovornost koja se daje takvoj osobi, to je ona u većoj opasnosti. Kako nastaje ta opasnost? Naravno, zbog njezine iskvarene naravi i naravi antikrista. U obavljanju stvari ona se usredotočuju samo na to kako obaviti zadatak i obavlja ga reda radi. Ne traga za načelima. Tijekom obavljanja svoje dužnosti ne dolazi do razumijevanja Božjih namjera, niti dolazi do daljnjeg razumijevanja ili shvaćanja istina-načela. Ne traga za načelima, niti ispituje ili preispituje iskvarenost koju otkriva, netočna gledišta koja se u njoj javljaju ili pogrešna stanja u koja upada dok izvršava svoju dužnost. Usredotočuje se samo na vanjske primjene, obraćajući pozornost na svladavanje i opremanje sebe raznim vrstama znanja potrebnim za svoje dužnost. Vjeruje da, bez obzira na struku, znanje vlada svime; da će postati jaka i učvrstiti svoj položaj u skupini ako posjeduje znanje; i da, bez obzira na skupinu u kojoj se nalazi, oni s visokom razinom znanja i naprednim akademskim titulama imaju visok status. Na primjer, u bolnici je ravnatelj uglavnom najbolji u svim aspektima struke i ima najrazvijenije tehničke vještine. Takvi ljudi misle da je tako i u Božjoj kući. Je li ovakvo razumijevanja ispravno? Ne, nije. To je u suprotnosti s izrekom: „U Božjoj kući vlada istina.” Takvi ljudi vjeruju da u Božjoj kući vlada znanje, da će ondje učvrstiti svoj položaj tko god ima znanje i iskustvo, tko god ima dovoljno staža i dovoljno pokrića, i da njega svi moraju slušati. Nije li to gledište pogrešno? Neki ljudi možda nesvjesno tako misle i postupaju; oni teže tome, i možda će jednog dana udariti u zid. Zašto bi udarili u zid? Može li osoba koja ne voli istinu niti joj teži, koja je potpuno ignorira, razumjeti samu sebe? (Ne.) Budući da ne razumije sebe, a opremila se s velikom količinom znanja, platila je neke cijene za Božju kuću i dala neke doprinose – u što je te stvari pretvorila? Pretvorila ih je u pokriće. Što je za nju to pokriće? To je zapis o njezinoj primjeni istine, dokaz o njezinom ulasku u istinu-stvarnost i razumijevanju istine. U to je pretvorila te stvari. U srcu svakog pojedinca, razumijevanje istine i ulazak u istinu-stvarnost smatra se dobrom i pozitivnom stvari. Naravno, to je istina i u očima takve osobe. Nažalost, ona je pogrešno zamijenila znanje za istinu. Ipak, i dalje se osjeća dobro u vezi s tom pogreškom. To je znak opasnosti. Kakva bi osoba tako postupala? Svi ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje tako bi postupali, nesvjesno stupajući na pogrešan put. A jednom kad su na njemu, više ih nećeš moći vratiti. Ako s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, ukažeš na njihova stanja i razotkriješ ih, oni neće razumjeti, neće to moći povezati sa sobom. To je ozbiljan nedostatak duhovnog razumijevanja. Takva se osoba prirodno odnosi prema svojem znanju, iskustvu i lekcijama kao prema istinu. I jednom kad uzmu te stvari kao istinu, na kraju će se pojaviti određena situacija. To je neizbježno. Pretpostavimo da Bog kaže jedno, a takva osoba kaže drugo – njihova bi gledišta zasigurno bila različita. Dakle, čije bi gledište takva osoba smatrala ispravnim? Vjerovat će da je njezino gledište ispravno. Hoće li se tada moći pokoriti Bogu? (Ne.) Što će učiniti? Držat će se svog gledišta i zanijekat će ono što je Bog rekao. Čineći to, ne smatra li sebe utjelovljenjem istine? (Da.) Misli da je, poput budista, konačno postigla uspjeh u svojem samousavršavanju; dok niječe Boga, navodi druge da se odnose prema njoj kao prema Bogu, i misli da je postala utjelovljenje istine. Kako je to apsurdno! Na primjer, recimo da je netko posebno vješt u određenom području znanja ili u struci. Budući da sam laik u tom području, postavljam mu pitanja o tome, ali kad to učinim, on se počne razmetati. Kakva je to osoba? Recite Mi, griješim li što mu postavljam pitanja? (Ne.) Zašto mu postavljam pitanja? Zato što su neka pitanja povezana s radom i profesijom, i budući da ih ne razumijem, trebao bih pitati nekog drugog. Štoviše, znam da on ima iskustva i razumije te stvari. Posve je ispravno da mu postavljam pitanja. Jesu li Moja namjera i Moj pristup ispravni? (Jesu.) Tu ne bi trebalo biti ničeg pogrešno, zar ne? Koji je ispravan način na koji bi ta osoba trebala postupiti u takvoj situaciji? Trebala bi Mi reći sve što razumije. Kako bi zatim trebala razmišljati o tome? Koji je ispravan način razmišljanja o tome? Koji je pogrešan način? Kako bi normalna, racionalna osoba razmišljala o tome? Kako bi netko s naravi antikrista razmišljao o tome? Neki ljudi, kad čuju da Ja nešto ne razumijem, kažu: „O, ti ne razumiješ! Ne znaš koliko nam je bilo teško to učiniti! Ti to ne znaš niti to razumiješ!” Dok govore, počinju se razmetati. Što to razmetanje znači? Da postoji problem. Ti su ljudi obično tako profinjeni i pobožni, ali zašto se odjednom počinju razmetati? (Smatraju sebe istinom jer razumiju nešto znanja i imaju nešto iskustva.) Tako je. Prije, kad bi im drugi postavili pitanje, nisu mislili da je to velika stvar. Ali kad im Ja postavim pitanje, oni misle: „Nisi li ti istina? Ne bi li trebao sve razumjeti? Kako ne razumiješ takvu stvar? Ako to ne razumiješ, onda sam iznad tebe.” Žele se malo razmetati. Nije li to ono što misle? (Da.) Ne osjećaju se počašćeno, umjesto toga iz njih izbija neka vrsta sotonske naravi. Odjednom osjećaju da su ipak tako moćni između zemlje i neba! Nije li to pogrešno shvaćanje? Nisu li to glupani? (Jesu.) I Ja tako mislim. Samo bi glupan tako razmišljao. Zar oni ne razumiju tek ponešto o tom području? Postoji mnogo stvari koje ljudi ne znaju; trebali bi imati malo samosvijesti. Neki ljudi znaju ponešto o tkaninama i mogu samo dodirom prilično točno odrediti vrstu materijala. Ako ih pohvalite govoreći: „Izgleda da se razumiješ u tkanine”, oni će odgovoriti: „Tako je. Vi to ne biste znali jer niste učili o tome. Ja to jesam učio i veći sam stručnjak od vas. Ne gledam na tebe svisoka, jednostavno zaista trebaš više učiti.” Nije li to prilično odbojno? Ima i onih koji malo kuhaju pa se počnu razmetati količinom jela koja mogu napraviti i količinom obroka koja mogu skuhati. Neki su ljudi neko vrijeme radili kao seoski liječnici. Kad se njihov brat ili sestra razbole i zamole ih za masažu, da odrade akupunkturu ili terapiju ventuzama, i pitaju mogu li ih time izliječiti, oni odgovaraju: „Mislite li da se to tako lako može liječiti? Ne razumijete. Mi u medicinskoj struci znamo da je ljudsko tijelo složeno. U Božjem stvaranju čovjeka postoje tajne. Stoga ovisi o okolnostima mogu li se akupunktura ili ventuze primijeniti.” U stvarnosti, i oni znaju vrlo malo. Ne mogu jasno objasniti nijednu bolest niti izliječiti mnogo toga. Međutim, radi očuvanja obraza, i dalje se prave važni, pretvaraju se i glume stručnjake. Očitovanja ovih različitih tipova ljudi pokazuju da svi iskvareni ljudi imaju narav Sotone i narav antikrista. Ipak, postoje još ozbiljniji slučajevi u kojima se ljudi prerušavaju i pretvaraju do samog kraja. Bez obzira na to hvale li ih drugi, oni u dubini gaje mračnu misao. Koja je to misao? „Nikada neću dopustiti da itko sazna moj pravi identitet i moje prave sposobnosti.” Na primjer, ako su samo seoski liječnik, uvijek pokušavaju navesti druge da misle da su poznati liječnik. Ne žele da itko ikada sazna da su seoski liječnik ili mogu li uopće liječiti bolesti. Boje se da drugi saznaju istinu o njihovoj situaciji. Do koje se mjere skrivaju? Do te mjere da svatko tko dođe u kontakt s njima misli da nikada ne griješe i da nemaju ikakvih nedostataka; da su vješti u svemu što su naučili i da mogu učiniti sve što drugima treba. Ako ih drugi pitaju znaju li kuhati, reći će da znaju. Kad ih se zatim pita mogu li pripremiti mandžursko-hansku gozbu, iako u sebi misle: „Ne mogu ja to”, odgovorit će: „Da!” A kad ih se potom zamoli da to učine, smislit će izgovor da to odbiju. Nije li to prijevara? Pretvaraju se da sve znaju, da sve mogu učiniti, da su za sve sposobni – nisu li oni glupani? Ali bez obzira na to jesu li glupani ili imaju nešto kova, neke sposobnosti ili darove, što je jedna stvar koju antikristi imaju zajedničko? To je njihova želja da se pretvaraju da sve razumiju, da se pretvaraju da su istina. Iako izravno ne tvrde da su istina, žele se pretvarati da su stvarnost svih pozitivnih stvari, da mogu sve. Ne implicira li to onda da su oni utjelovljenje istine? Vjeruju da su utjelovljenje istine, da je sve što kažu ispravno i da je to sama istina.

Ima nekih ljudi kojima Višnji dodjeljuje poseban zadatak. Kad saznaju za to, pomisle u sebi: „Ovaj mi je zadatak povjerio Višnji, stoga je moja moć postala veća. Sada imam priliku pokazati svoje talente i moć. Natjerat ću podređene da vide koliko sam strašan.” U ophođenju s braćom i sestrama, zapovijedaju im govoreći: „Idi i učini to!” Kad ih se pita kako to učiniti, kažu: „Hoćeš li to učiniti ili nećeš? Ako nećeš, sredit ću te! Ovo je zapovijed Višnjeg. Možeš li priuštiti sebi da Ga uvrijediš odugovlačenjem? Kad Višnji zatraži odgovornost, tko si može priuštiti snositi tu odgovornost?” Braća i sestre odgovaraju: „Mi samo želimo razjasniti ovo i potražiti načela prema kojima treba postupiti, umjesto da to radimo nasumično i primjenjujemo bilo koji pristup koji smatramo prikladnim. Sve se mora raditi prema načelima. Bez obzira na to koliko je nešto hitno ili važno, i bez obzira na to tko to povjerio, pridržavanje načela nepromjenjiva je istina. To je naša dužnost i moramo biti odgovorni. Traženje načela ono je što Bog od nas zahtijeva. Tražimo i molimo za pojašnjenje sa stavom odgovornosti. U tome nema ničeg lošeg. Moraš nam to pojasniti.” Ipak, oni odgovaraju: „Što se ima reći o tome? Može li ono što je Višnji rekao biti pogrešno? Požurite i obavite to!” Na što braća i sestre odgovaraju: „Budući da je Višnji tako rekao, sigurno ćemo to odmah učiniti. Ali možeš li nam jasno reći kako to treba učiniti? Postoje li neka konkretna pravila ili upute?” Oni kažu: „Činite kako smatrate prikladnim. Upute od Višnjega nisu bile tako podrobne. Sami to riješite!” Kakva je to osoba? Zaboravimo na trenutak njihov motiv ili korijenski uzrok takvog postupanja; umjesto toga, najprije ispitajmo njihovu narav. Je li takav njihov pristup dobar? (Ne.) Kako su mogli smisliti takav pristup? Je li to normalan pristup? (Ne, nije.) Nije normalan. Je li to problem s njihovim mentalnim stanjem ili njihovom naravi? (Problem s njihovom naravi.) Točno, njihova je narav problematična. Postoji izraz „čekati svoju priliku”. To znači da u prošlosti nikada nisu imali pravu priliku da izgrade svoju moć; sada kad se takva prilika ukazala, iskoristit će je i upotrijebiti kao izgovor za postupanje. Kakva je to narav? Bez obzira na dužnost koju primiš od Višnjega, načela tvojih postupaka ne mogu se promijeniti. Kad ti Višnji povjeri posao ili zadatak, to je samo poslanje koje ti je povjereno. To je također tvoja dužnost. Međutim, nakon što od Višnjeg primiš poslanje i preuzmeš posao, možeš li tada tvrditi da si opunomoćeni veleposlanik i stručnjak za istinu? Imaš li sada autoritet zapovijedati drugima i činiti što želiš? Je li ti dopušteno jednostavno slijediti svoje sklonosti te postupati kako ti se prohtije prema vlastitim preferencijama i na svoj način? Postoji li ikakva razlika između toga da ti Višnji izravno povjeri da nešto učiniš i toga da normalno izvršavaš svoju uobičajenu dužnost? Nema razlike; oboje je tvoja dužnost. Budući da je oboje tvoja dužnost, jesu li se načela za obavljanje stvari promijenila? Ne, nisu. Stoga, od koga god primio svoju dužnost, bit i priroda tvoje dužnosti su iste. Što to znači? To znači da moraš postupati prema načelima bez obzira na dužnost koju izvršavaš. To ne znači da, samo zato što ti je Višnji izravno povjerio da nešto učiniš, to možeš učiniti na bilo koji način koji želiš te da će sve što učiniš biti ispravno i opravdano. Čak i ako imaš neke sposobnosti, možeš li skrenuti s puta traganja za istina-načelima? I dalje si iskvareno ljudsko biće. Nisi postao bog; nisi u posebnoj skupini. Ti si i dalje ti i uvijek ćeš biti čovjek. U Bibliji je zabilježeno mnogo ljudi koje je Bog osobno pozvao: Mojsije, Noa, Abraham, Job i mnogi drugi. Mnogo je i onih koji su razgovarali s Bogom; međutim, nitko od tih ljudi nije vjerovao da je posebna osoba ili član posebne skupine. Neki od tih ljudi osobno su vidjeli Boga kako se pojavljuje u plamenu vatre, drugi su čuli Božju izjavu vlastitim ušima, neki su čuli glasnike kako prenose Božje riječi, dok su drugi osobno primili Božje kušnje. Je li među njima bio itko koga je Bog smatrao drugačijim od običnih ljudi? (Ne.) Ne. Bog to ne gleda tako. Ali ako ti to tako shvaćaš i uvijek sebe smatrate posebnom osobom, kakvu narav imaš? (Narav antikrista.) To je doista narav antikrista, što je zastrašujuće! Čak i kad bi Bog položio Svoje ruke na tvoju glavu i podario ti moć da činiš čuda potkrijepljena božanskom silom ili da izvršavaš određene zadatke, i dalje bi bio čovjek; ne bi mogao postati utjelovljenje istine. Što to znači? To znači da nikada nećeš imati pravo koristiti Božje ime da bi se suprotstavljao istini i postupao kako ti se prohtije – to je ponašanje arhanđela. Ponekad Bog koristi posebne metode ili posebne kanale da određenim ljudima povjeri da čine posebne stvari, da obavljaju poseban posao ili da prenose posebne događaje ili zadatke. To je zato što Bog vjeruje da su ti ljudi sposobni preuzeti takav posao, da mogu dovršiti posao koji im je On povjerio, da su dostojni Božjeg povjerenja – i ništa više. Čak i ako im je sam Bog osobno povjerio zadatak, ako su čuli izjave iz Božjih usta ili su razgovarali s Bogom, oni neće postati ništa drugačiji od obične osobe niti će biti uzdignuti od običnog stvorenog bića do jedinstvenog ili višeg stvorenog bića. To se nikada neće dogoditi. Stoga, među ljudima, u kući Božjoj, koliko god posebne bile određene stvari poput nečijih talenata, identiteta, statusa, iskustva ili lekcija, one se ne mogu preobraziti u utjelovljenje istine. Ako se netko bezobzirno pretvara da jest takvo utjelovljenje, onda je ta osoba nedvojbeno antikrist. Iako neki ljudi povremeno otkrivaju takvu narav, oni još uvijek mogu prihvatiti istinu i pokajati se. Takvi ljudi imaju narav antikrista i hodaju putem antikrista; oni još uvijek imaju nadu da će biti spašeni. Međutim, ako se netko stalno pretvara da je utjelovljenje istine, nastavlja vjerovati da je u pravu i odbija se pokajati, onda je on istinski antikrist. Svatko tko je antikrist neće prihvatiti ni trunke istine. Čak i kad su razotkriveni i isključeni, i dalje ne mogu spoznati sebe niti mogu biti istinski skrušeni. Neki vođe i djelatnici imaju samo narav antikrista. Načela po kojima postupaju i putovi koje biraju isti su kao i antikristovi. Ni oni nemaju razumnosti niti razumiju istinu, nesvjesni su prirode i posljedica svojih djela i postupaju nepromišljeno. Međutim, ono što ih razlikuje jest to što neki od njih ipak mogu prihvatiti dio onoga što govorim. Moje riječi ih još uvijek mogu potaknuti i poslužiti im kao upozorenje. Iako imaju narav antikrista, ipak mogu prihvatiti nešto istine; mogu prihvatiti nešto orezivanja, mogu biti istinski skrušeni i donekle se pokajati. To ih razlikuje od antikrista. To su ljudi koji imaju samo narav antikrista. Postoji zajednička crta između posjedovanja priroda-biti antikrista i posjedovanja naravi antikrista. One su u osnovi iste, zajedničko i antikristu i nekome s naravi antikrista jest to što oboje imaju narav antikrista. Međutim, neki od tih ljudi mogu prihvatiti istinu i pokazati istinsko kajanje. Takva osoba nije antikrist, već netko s naravi antikrista. To je razlika između antikrista i onih s naravi antikrista. Svatko tko ne može prihvatiti ni djelić istine i tko nema istinsko kajanje, pravi je antikrist. Svatko tko može prihvatiti istinu i ima istinsko kajanje, netko je s naravi antikrista i može biti spašen. Trebali biste moći jasno razlučiti između te dvije vrste ljudi i ne donositi zaključke olako. Kojoj vrsti vi pripadate? Neki ljudi mogu reći: „Zašto osjećam da sam isti kao antikrist? Čini se da nema nikakve razlike.” Taj je osjećaj točan, nema očite razlike. Ako možeš prihvatiti istinu i pokazati istinsko kajanje, onda je to jedina razlika; to je također razlika u smislu ljudskosti. To jest, antikrist je zla osoba. S druge strane, osoba s naravi antikrista nije zla; ona samo ima iskvarenu narav. To je jedina razlika. Nema razlike u njihovoj iskvarenoj naravi, svi su isti u tom pogledu, to je zajednička crta koju svi dijele. Različita stanja iskvarenog čovječanstva koja razotkrivaju Božje riječi potpuno su točna i ni najmanje ne odstupaju od stvarnosti. Kad Božji izabrani narod čita Božje riječi, svi se osjećaju isto; svi dijele isto razumijevanje, razlikujući se samo u dubini svojeg iskustva. Svi prepoznaju vlastitu oholost i nedostatak razuma. Svi mogu shvatiti da imaju previše iskvarenih naravi, da je Sotona preduboko iskvario čovječanstvo i da Bogu nije lako spasiti čovječanstvo. Iako je toliko toga rečeno, ima se još toga za reći. Svi oni prepoznaju da je čovječanstvo siromašno i jadno, slijepo i neuko. Svi su svjesni da je Sotona taj koji je preduboko iskvario čovječanstvo, da korijen iskvarenosti i opačine čovječanstva leži u tome što je Sotona iskvario čovječanstvo i kontrolira ga. Nakon što je Sotona iskvario čovječanstvo, ono se okaljalo Sotoninim otrovom, razvijajući time narav Sotone i gubeći razumnost, savjest i razboritost normalnih ljudskih bića. Ljudi su izgubili sposobnost razlikovanja ispravnog od pogrešnog. Da Bog nije uspostavio zakone za čovječanstvo, ljudi ne bi znali je li ispravno ili pogrešno udariti ili ubiti nekoga; ili krasti ili biti promiskuitetan. Vjerovali bi da su njihovi postupci opravdani i da bi trebali tako postupati. Međutim, nakon što je Bog objavio zakone i zapovijedi, ljudi su postali svjesni da je činjenje tih stvari grijeh; njihova je razumnost postala nešto normalnija. Naravno, to je tek najpovršnija razina razumnosti, koja bi prirodno postala dublja jednom kad bi razumjeli istinu. Ako ljudi mogu dalje razumjeti različite istine, spoznati sebe, pronaći svoje pravo mjesto i točno procijeniti vlastiti kov, opažanje i sposobnost shvaćanja istine, te ako mogu koristiti istinu kao mjerilo i osloniti se na Božje riječi kako bi shvatili koji su od različitih stavova koje iskvarena ljudska bića imaju prema Bogu pozitivni, a koji nisu, te koji su predodžbe i maštarije, a koji su u skladu s istinom, tada će njihova razumnost postati još normalnija. Stoga, samo istina može ljudima dati novi život. Međutim, ako se opremaš znanjem, naglašavaš određene primjene, stalno se razmećeš, ističeš i hvališ tim malim, opskurnim, beznačajnim znanjem ili učenjem, a ne težiš istini, možeš li zadobiti taj novi život? Ne, to je zabluda. Ne samo da ga nećeš zadobiti, nego ćeš izgubiti priliku za spasenje, a to je vrlo opasno!

Slušali ste mnoge propovijedi o istini i sada, manje-više, imate određenu sposobnost razlučivanja različitih vrsta ljudi. Iako možete razlučiti zle i loše ljude, i dalje ne možete razlučiti lažne vođe i antikriste. Trenutačno, Božja kuća postupno čisti iz crkve sve one koji ne prihvaćaju ni najmanji djelić istine, koji i dalje postupaju nepromišljeno te prekidaju i ometaju rad Božje kuće. To pokazuje da je Božje djelo doseglo ovu etapu i da se Božji izabrani narod počinje buditi. Kad sam u prošlosti dolazio u kontakt s određenim ljudima, uvijek sam osjećao da iz njih izbija neka vrsta „mirisa”. Kakav miris? Bilo je to poput mirisa divljih zvijeri i okrutnih životinja koje nakostriješe krzno i zavijaju prije nego što im se itko i približi. Ljudska bića također pokazuju određena ponašanja slična životinjskim. Kako ta ponašanja nastaju? Nastaju iz iskvarenih sotonskih naravi koje ljudi posjeduju. Što mislim pod „mirisom”? Mislim na to da, kad im gledaš u oči, ne vidiš iskrenost, već se susretneš s praznim, lutajućim pogledom. Osjećaju da te ne mogu procijeniti pa im oči lutaju dok te gledaju. Ne možeš otkriti nikakvu iskrenost ni u riječima koje govore, jer je duboko u sebi nemaju. Što mislim kad kažem da nemaju iskrenosti? Mislim na to da s kim god stupali u interakciju, duboko u njima postoji obrambena barijera. Ovu obrambenu barijeru možeš opaziti po izgledu njihovih očiju, tonu njihova glasa i načinu na koji govore. To je vrsta mirisa koji imaju; čovjeku stvara osjećaj da, iako je čuo mnoge propovijedi, još uvijek ne razumije istinu niti je krenuo putem spasenja. Kako god s njima razgovarao u zajedništvu o istini ili razotkrivao iskvarenu narav čovječanstva; koliko god se iskreno odnosio prema njima, opskrbljivao ih, vodio ih poput pastira ili im pomagao, od njih nećeš dobiti iskren stav. Što nose u sebi? Oprez, sumnju – to najčešće; a uz to imaju i neku vrstu samozaštite te želju da se o njima uvijek misli visoko. Stoga njihove riječi, njihov pogled, izrazi njihova lica, sve to otkriva nešto prilično neprirodno. To jest, ono što opažaš iz njihovih očiju i izraza lica razlikuje se od onoga što oni duboko u sebi misle. Ukratko, bez obzira na to je li osoba plaha ili oprezna, ili ima poteškoća u sebi, ako ne možeš vidjeti njezinu iskrenost, nije li to problematično? (Da.) Doista, to jest problem. Kako to možemo prepoznati? Možemo prepoznati po njezinu ponašanju ili načinu na koji govori. Ona ne govori ono što joj je na umu, već bira riječi za koje misli da su prikladne i razgovara s tobom o stvarima o kojima je već razmislila. To je samoobrambena taktika nevjernika. Kad god ih nešto snađe, najprije se nakostriješe poput ježa, štiteći se. Njihovo stvarno stanje, njihove sposobnosti i talenti, pogreške koje su napravili, njihova zbunjenost – čak i njihova prijevara i licemjerje – sve je to umotano u njihove bodlje, skriveno od pogleda vanjskog svijeta, skriveno čak i od Mojeg pogleda. Ulažu velik trud da se prikriju i uljepšaju, a također i da se zaštite. Odakle te stvari dolaze? Čovječanstvo je steklo te stvari nakon što ga je Sotona iskvario. U početku, nakon što je Bog stvorio Adama i Evu, On ih je vodio u životu u Edenskom vrtu; rekao im je koje plodove s kojih stabala mogu jesti, a koje ne. Bili su goli i nisu se sramili pred Bogom. Što su oni misli o tome? Mislili su da ih je Bog tako stvorio, da imaju sve što im je Bog dao i da se ne trebaju skrivati od Njega – nikada nisu ni pomislili na to. Stoga, kako god se pojavljivali pred Bogom, uvijek su bili otvorena srca. Mogli ste vidjeti iskrenost u njihovim očima; duboko u svojem srcu nisu imali obrane ni zaštitne zidove protiv Boga. Nisu se trebali štititi pred Bogom jer su duboko u svojem srcu znali da im Bog ne predstavlja prijetnju; bili su apsolutno sigurni. Bog ih samo štiti, voli i čuva. Bog im nikada ne bi naudio. Duboko u njima, to je bila njihova najosnovnija i najčvršća misao. Kada se to počelo mijenjati? (Kad su jeli plod sa stabla spoznaje dobra i zla.) Jedenje sa stabla spoznaje dobra i zla zapravo je simbolično. To je značilo da su, počevši od trenutka kada je Sotona prvi put zaveo Evu, bili malo po malo zavedeni od Sotone, činili su grijehe, radili pogrešne stvari i hodali su pogrešnim putem; tada je u njih ušao Sotonin otrov. Ubrzo nakon toga, prije dolaska Boga, često su se skrivali od Njega, ne želeći da ih Bog pronađe. Zašto su to činili? Osjećali su udaljenost od Boga. Kako je ta udaljenost nastala? Zato što je u njima nešto bilo drugačije. Sotona im je dao određene misli i gledišta; dao im je neku vrstu života, zbog čega su sumnjali u Boga i štitili se od Njega. Tada su se odmah počeli pitati hoće li im se Bog smijati kad ih vidi gole. Odakle je došla ta ideja? (Od Sotone.) Zašto nisu tako razmišljali prije nego što ih je Sotona zaveo? U to su vrijeme posjedovali prvotni život koji im je Bog dao; nisu se bojali da će im se Bog smijati niti su imali takve misli. Ipak, nakon što ih je Sotona zaveo, sve se počelo mijenjati. Najprije su pomislili: „Nemamo ništa na sebi. Neće li nam se Bog smijati? Znači li to da nemamo srama?” U njihovoj se glavi pojavio niz pitanja. I kad su se te misli pojavile, nisu mogli, a da se ne sakriju od Boga. Sigurno su mislili u sebi: „Kada Bog dolazi? Ako Bog dođe, što da radim? Moram se brzo sakriti!” Osjećali su potrebu da se stalno skrivaju. Je li to iskvarena narav? (Da.) Sotonino zavođenje u korijenu je te iskvarene naravi. Dok su se štitili od Boga i skrivali se od Njega, jesu li Mu u svojem srcu još uvijek vjerovali? Jesu li se još uvijek oslanjali na Njega? (Ne.) Dakle, što je ostalo? (Oprez.) Ostali su samo oprez i nepovjerenje, kao i udaljenost, strah i sumnja – sve je to došlo. Čak su pomislili: „Hoće li nam Bog nauditi? Goli smo i nemamo se čime obraniti. Može li nas Bog udariti? Može li nas ubiti?” Nikada im nije palo na pamet da im je život dao Bog i da ih On sigurno ne bi tako olako ubio. Njihov je um postao smeten i zbunjen. Sotonina kvarenje čovječanstva nastavlja se do danas; stav čovječanstva prema Bogu može se vidjeti u očima ljudi i nikada se nije promijenio. Iskrenost je nestala; istinska vjera, povjerenje i oslanjanje na Boga su nestali. Gdje je korijen toga? (U Sotoninoj iskvarenosti.) Točno, leži u Sotoninoj iskvarenosti. Sotona je strašno naudio čovječanstvu! Iako ljudi mogu misliti da je vrijeme prije nego što je Sotona iskvario čovječanstvo bilo prilično dobro, u stvarnosti, u usporedbi s vremenom nakon spasenja i razumijevanja istine i spoznaje Boga, stvari tada ipak nisu bile tako dobre kao što su bile nakon spasenja. Kad biste mogli birati, koji biste od ovih scenarija izabrali? (Vrijeme nakon spasenja.) Zapravo, nije ispravno da ljudi biraju bilo koji; ljudi ne mogu birati. To je određeno od Boga, to je sudbina čovječanstva. Prije nego što je Sotona iskvario prve ljude, iako su oni imali povjerenja u Boga i oslanjali se na Njega, oni nisu razumjeli istinu niti su znali tko je Bog. Danas ljudi barem imaju pojam o tome; znaju da čovječanstvo dolazi od Boga, da su stvorena bića i da je Bog njihov Stvoritelj. Znaju da Bog svime upravlja. No ljudi tada to nisu razumjeli. Bili su prilično jednostavni, što znači da se nisu bojali da ih Bog vidi ili da im se smije, i za sve bi se obraćali Bogu. Njihova su vjerovanja bila tako jednostavna. Ipak, jesu li znali tko je Bog? Nisu. Stoga sve djelo koje je Bog učinio ima duboku vrijednost i veliko značenje za čovječanstvo. Sve je to dobro. Kad govorimo o povijesti pobune čovječanstva protiv Boga, osjećate li tugu? Nekadašnji prisan odnos između čovječanstva i Boga postao je tako udaljen. Bog iskreno štiti i voli čovječanstvo, a ipak ljudi sumnjaju u Njega; skrivaju se i udaljavaju od Boga, čak na Boga gledaju kao na neprijatelja. Doista je žalosno to reći. Ali svoju mržnju možemo usmjeriti samo prema Sotoni; Sotona je taj koji je tako strašno iskvario čovječanstvo. Iako je Sotona u tolikoj mjeri iskvario čovječanstvo, Bog ima način da spasi čovječanstvo. Kako god Sotona ometao, to neće utjecati na Božje djelo spasenja čovječanstva. To je Božja svemogućnost, Božji autoritet.

Antikristi se pretvaraju da su utjelovljenje istine nakon što steknu malo iskustva i znanja te nauče neke lekcije. O ovoj smo temi već, manje-više, dovoljno razgovarali. Koje ste informacije dobili iz toga? Koje ste istine razumjeli? (Ne bismo trebali cijeniti znanje.) To je jedan aspekt. Ima li drugih? (Čovječanstvo nikada nije istina i ne bi se trebalo pretvarati da je Bog.) Pretvarati se da ste utjelovljenje istine samo po sebi nije pozitivna stvar. Istina nije nešto što se može glumiti; ona je bit Božja. Bog ti pruža nešto istine – zadobiti nešto istine već je dovoljno dobro. Ipak, neki ljudi žele postati utjelovljenje istine. To je nemoguće. Takve su tvrdnje potpuno neutemeljene. Štoviše, ako ljudi žele biti spašeni kroz vjeru u Boga, moraju se naučiti ponašati na prizemljeno i ne težiti savršenstvu. Iako riječ „savršenstvo” možda postoji, ideja da stvorena ljudska bića postanu savršena neodrživa je. Savršenstvo se može naći samo u Bogu. Tko je među ljudskim bićima, koji su puni iskvarenosti, savršen? Sve što Bog stvara je besprijekorno. To je ono što nazivamo „savršenstvom”. Pogledajte ribe u moru, ptice na nebu, perad i zvijeri koje lutaju zemljom – svi su savršeni. Možeš li pronaći ijednu koja nije dobra? Tu je i biološki lanac koji tvore sva živa bića – kako je savršen! Iskvarena ljudska bića mogu samo uzrokovati uništenje te čineti stvari nesavršenim, manjkavim i nedostatnim. Kako sebično i prezira vrijedno! Sve što Bog stvara je dobro. Lišće na drveću dolazi u svim oblicima; velike i male životinje dolaze u svim oblicima građe tijela, svaka sa svojom funkcijom. Bog je previše obziran prema čovječanstvu; međutim, budući da je Sotona iskvario čovječanstvo, ono se nije moglo brinuti o svim stvarima. Umjesto toga, čovječanstvo ih je uništilo i protratilo Božju brižnu namjeru. Ljudi nisu cijenili sve to, već su silovito uništavali, rasipajući i uništavajući sve resurse do krajnosti. Koji je rezultat toga? Koji je konačni ishod? Kako siju, tako i žanju! Okoliš je uništen, prehrambeni lanac je poremećen, zrak je onečišćen, a voda je zagađena. Nema više prirodne hrane; nema čak ni čiste vode za piće. Stoga pojam „savršenstva” ne postoji među ljudskim bićima koje je Sotona iskvario. Svaka osoba koja, pod izlikom težnje istini, tvrdi da je savršena ili da teži savršenstvu, iznosi tvrdnju koja ne stoji – to je varljiva, zaluđujuća laž. Ipak, takva iskvarena ljudska bića žele se pretvarati da su utjelovljenje istine! Učinili su toliko loših stvari, ali i dalje misle da se mogu pretvarati da su utjelovljenje istine! Ne znači li to da je njihova sotonska priroda nepromjenjiva? (Da.) Uopće nemati istine, a ipak se željeti pretvarati da su utjelovljenje istine – kako je besraman Sotonin soj!

20. studenog 2019.