Na prošlom smo okupljanju završili naš razgovor u zajedništvu o petnaestoj stavci koja se tiče različitih očitovanja antikrista. Nakon razgovora o tih petnaest stavki, jeste li saželi različita očitovanja i biti antikrista? Imate li osnovni koncept i razumijevanje o njima? Možete li razlučiti pojedince koji posjeduju bit antikrista? (Mogu razlučiti relativno očite slučajeve, ali se i dalje mučim razlučiti relativno lukave i podmukle.) Danas ćemo sažeti različita očitovanja antikrista s dva aspekta: prvo, karakter antikrista, i drugo, njihova narav-bit. Je li lakše razlučiti antikriste s ova dva aspekta? (Jest.) Ako rjeđe razgovaramo u zajedništvu i ne navodimo mnogo primjera, možda ih nećete moći razlučiti; ako češće razgovaramo, možda ćete razumjeti, ali ćete se možda i dalje mučiti da ih prepoznate kao antikriste kad vidite da čine zlo. Sažimanje priroda-biti antikrista i njihovo razlučivanje na temelju ova dva aspekta može vam to učiniti jasnijim.

I. Karakter antikrista

Prvi aspekt je karakter antikrista. Konkretno, ovaj se aspekt odnosi na to kakvu ljudskost antikristi posjeduju. Što ljudskost uključuje? Uključuje savjest, razum, integritet, dostojanstvo, kao i dobrotu i zlo ljudskosti. Razlučivanje karaktera antikrista uključuje različite aspekte njihove ljudskosti. Razgovarajmo najprije o uobičajenim očitovanjima u normalnoj ljudskosti ili o osobinama koje bi normalna ljudskost trebala posjedovati. Recite Mi, koji konkretan sadržaj spada u ovu kategoriju? (Poštenje i dobrota.) Što još? (Osjećaj za čast.) Posjedovanje i čestitosti i osjećaja za čast je bitno. (Također, pokazivanje ljubavi, tolerancije, obzirnosti i oprosta prema drugima.) I to. Sažmimo sve. Prvo i najvažnije, normalna ljudskost posjeduje osobinu poštenja – je li to pozitivno? (Jest.) Osim toga, posjeduje dobrotu i iskrenost, s tim da postoji razlika u stupnju između iskrenosti i poštenja. Mislite li da bi suosjećanje trebalo biti uključeno u karakter osobe? (Da.) Može li se suosjećanje svrstati pod dobrotu? (Da.) Osoba dobrog srca zasigurno će imati suosjećanja. Zatim su tu jednostavnost i osjećaj za čast. Osjećaj za čast uključuje dostojanstvo, samosvijest i razum. Sljedeća je čestitost. Koja su očitovanja čestitosti? To su osjećaj za pravdu, gnušanje nad zlom, mržnju prema opačini i sklonost pozitivnim stvarima. Ako netko ima samo čestitost, to nije dovoljno; ako nema tolerancije i strpljivosti, ako govori bez dlake na jeziku ne uzimajući u obzir stanja ljudi ili okolnosti, to nije u redu i njegov karakter ima nekoliko nedostataka. Tu su također tolerancija i strpljivost, što su oboje konkretna očitovanja dobrote i mogu se, naravno, ubrojiti kao jedna osobina. Ovo su osobine koje bi normalna ljudskost trebala posjedovati: poštenje, dobrota, iskrenost, jednostavnost, osjećaj za čast, čestitost te tolerancija i strpljivost – ukupno sedam. Te osobine koje normalna ljudskost posjeduje mogu se koristiti za procjenu toga ima li osoba normalnu ljudskost. Međutim, današnja tema razgovora nije o konkretnim očitovanjima osobina koje bi normalna ljudskost trebala posjedovati niti o tome koji pojedinci posjeduju te osobine. Umjesto toga, razgovarat ćemo o temi „kakav je točno karakter antikrista”. U usporedbi s različitim aspektima normalnog karaktera koji su upravo spomenuti, posjeduju li antikristi ijednu od tih osobina, odnosno koje posjeduju? (Ne posjeduju nijednu.) Budući da imate takav dojam o antikristima, sažmimo koji elementi u karakteru antikrista navode ljude da ih okarakteriziraju kao antikriste i pokazuju da ti pojedinci imaju lošu ljudskost, da nemaju normalnu ljudskost i da posjeduju ljudskost antikrista. Ako netko posjeduje jednu ili dvije od nekoliko ranije sažetih očitovanja normalne ljudskosti, mogao bi imati nešto normalne ljudskosti. Ako posjeduje sve, onda ima najnormalniju ljudskost. Ali antikristi ne posjeduju nijednu od tih osobina, pa što onda točno sadrži njihova ljudskost? Najprije razgovarajmo u zajedništvu o tom aspektu.

A. Laganje iz navike

Prva osobina koju sadrži normalan karakter jest poštenje. Uključuje li karakter antikrista poštenje? Antikristi očigledno nemaju poštenu ljudskost; njihova je ljudskost zasigurno u suprotnosti s poštenjem. Koje onda elemente nenormalne ljudskosti, suprotne poštenju, antikristi posjeduju u svojoj ljudskosti? (Oni često lažu i varaju ljude.) Možemo li reći da je često laganje isto što i laganje iz navike? Nije li ovaj sažetak konkretniji? Ako kažemo da ta osoba uvijek laže ili da nije previše iskrena, to problem ne opisuje dovoljno precizno. Ako koristimo izraze poput „puna laži” da opišemo njezin karakter, to nije dovoljno formalno. Stoga je prikladnije upotrijebiti izraz „laganje iz navike” da se opiše osobu i da se izrazi da ljudskost antikrista nije poštena. „Laganje iz navike” prva je osobina – nešto što se često očituje i otkriva iz ljudskosti antikrista. To bi trebala biti najčešća, lako uočljiva i najlakše razlučiva osobina s kojom se ljudi mogu susresti. Vrijedi li sada razgovarati u zajedništvu o konkretnim očitovanjima laganja iz navike? (Da.)

Ljudskost antikrista je nepoštena, što znači da nimalo nisu iskreni. Sve što govore i čine iskrivljeno je te sadrži njihove vlastite namjere i ciljeve, a u svemu tome skrivene su njihove neizrecive i neopisive smicalice i spletke. Dakle, riječi i postupci antikrista previše su otrovani i prepuni lažnosti. Koliko god govorili, nemoguće je znati koje su njihove riječi istinite, koje lažne, koje ispravne, a koje pogrešne. To je zato što su nepošteni, a njihov je um izuzetno složen, pun podmuklih spletki i prožet smicalicama. Ništa što kažu nije izravno. Ne kažu da je jedan jedan, dva dva, da je da, a ne ne. Umjesto toga, u svim stvarima okolišaju i u glavi promišljaju o svemu nekoliko puta, promišljajući posljedice te sa svih strana važu prednosti i nedostatke. Zatim, koristeći se jezikom, preoblikuju ono što žele reći tako da sve što kažu zvuči prilično nezgrapno. Pošteni ljudi nikad ne razumiju što govore i oni ih lako prevare i nasamare, a tko god s takvim ljudima govori i komunicira, to iskustvo smatra zamornim i napornim. Nikad ne kažu da je jedan jedan, a dva dva, nikad ne kažu što misle i nikad ne opisuju stvari onakvima kakve jesu. Sve što kažu je nedokučivo, a ciljevi i namjere njihovih postupaka vrlo su složeni. Ako istina izađe na vidjelo – ako ih drugi ljudi prozru i shvate – brzo smisle drugu laž kako bi se izvukli. Takva osoba često laže, a nakon što slaže, mora izreći još laži kako bi održala laž. Ona vara druge kako bi sakrila svoje namjere te izmišlja svakojake izlike i isprike u prilog svojim lažima, tako da je ljudima vrlo teško razlučiti što je istina, a što nije, te ne znaju kada je iskrena, a još manje kada laže. Kad laže, ne pocrveni niti uzmakne, kao da govori istinu. Ne ukazuje li to na laganje iz navike? Na primjer, ponekad se čini da su antikristi naizgled dobri prema drugima, obzirni prema njima i da govore srdačno na način koji zvuči ljubazno i dirljivo. Ipak, čak i kad tako govore, nitko ne može reći jesu li iskreni, i uvijek je potrebno pričekati nekoliko dana, kad se stvari odviju, kako bi se otkrilo jesu li bili iskreni. Antikristi uvijek govore s određenim namjerama i ciljevima te nitko ne može dokučiti što točno žele. Takvi ljudi lažu iz navike i ne razmišljaju o posljedicama svojih laži. Dok god im laž koristi i može zavarati druge, sve dok može postići njihove ciljeve, nije ih briga za posljedice. Čim budu razotkriveni, nastavljaju skrivati, lagati i varati. Načelo i metoda po kojima se ti ljudi vladaju i ophode sa svijetom jest varanje ljudi lažima. Dvolični su i prilagođavaju govor svojim slušateljima; igraju onu ulogu koju situacija zahtijeva. Uglađeni su i vješti, usta su im puna laži i nepouzdani su. Tko god je s njima neko vrijeme u kontaktu, biva zaluđen ili uznemiren i ne može primiti opskrbu, pomoć ili duhovnu izgradnju. Bez obzira na to jesu li riječi iz usta takvih ljudi ružne ili lijepe, razumne ili apsurdne, u skladu s ljudskošću ili u neskladu, prostačke ili uglađene – u svojoj su biti sve to neistine, iskrivljene riječi i laži.

Među tom vrstom ljudi koji su antikristi, laganje iz navike jedna je od njihovih glavnih odlika. Kroz njihov jezik, način na koji govore, način njihova izražavanja, značenje njihovih riječi i namjeru u pozadini toga, vidi se da ti ljudi nemaju normalnu ljudskost, da ne posjeduju mjerila ljudskosti poštenih ljudi. Antikristi lažu iz navike. Njihove su laži i prijevare mnogo ozbiljnije nego kod većine ljudi; to nije obična iskvarena narav, već je to preraslo u gubitak savjesti i razuma te u potpuni izostanak ljudskosti. U biti, ti ljudi su đavli; đavli često na taj način lažu i varaju ljude, ništa što kažu nije istina. Kad većina ljudi laže, oni moraju izmisliti laž, moraju o njoj pažljivo promisliti; ali antikrist ne mora ništa izmišljati niti o tome razmišljati: otvore usta i laž izađe – i prije nego što shvatiš, prevaren si. Njihove su laži i prijevare takve da ljudima koji sporo reagiraju mogu trebati dva ili tri dana da shvate što je ta osoba mislila. Ljudi koji ne razumiju istinu nemaju sposobnost razlučivanja. Antikristi lažu po navici: što mislite o tom njihovom karakteru? Jasno je da to nije nešto što je dio normalne ljudskosti. Nema li u tome nečeg demonskog? Da budemo precizni, to je demonska priroda. Laganje po navici, govorenje laži i varanje ljudi: jesu li to načini postupanja naučeni u školi ili su rezultat utjecaja njihove obitelji? Nijedno. To je njihova urođena priroda, rođeni su s tim stvarima. Kad roditelji odgajaju svoju djecu, nitko ne uči svoje dijete da od malih nogu laže i vara niti ga itko prisiljava da laže ili vara, a ipak ima djece koja govore samo laži kad odrastu, koja lažu a da ni ne trepnu, i nikad u svojoj savjesti ne osjećaju kajanje, muku ili nelagodu zbog laži koje su izrekli; umjesto toga ta djeca misle da su vrlo pametna, veoma inteligentna, osjećaju se sretno, ponosno i potajno radosno što mogu zavaravati i varati druge koristeći laži i druge taktike. To je njihova urođena priroda. Takvi su antikristi po prirodi. Njihova je priroda-bit da lažu iz navike. Iako često sudjeluju na okupljanjima te slušaju propovijedi i razgovore u zajedništvu, antikristi nikad ne promišljaju o sebi niti se pokušavaju spoznati, i koliko god laži izrekli kako bi prevarili druge, ne osjećaju nikakav prijekor savjesti, a još manje aktivno pokušavaju tragati za istinom kako bi pronašli rješenje – što dokazuje da su antikristi u biti bezvjernici. Koliko god doktrina oni mogli izložiti ljudima, nikad te doktrine ne primjenjuju na sebe, nikad detaljno ne analiziraju sebe, i koliko god laži rekli ili koliko god ljudi prevarili, nikad o tome ne govore otvoreno, već se pretvaraju i stavljaju masku, i nikad nemaju hrabrosti priznati pred drugima da su prijevarni ljudi. Osim toga, nastavljaju lagati i varati ljude kad god osjete potrebu za tim. Nije li to njihova priroda? Jest, i ne postoji način da se to promijeni. Ta priroda nije izraz normalne ljudskosti; ispravno govoreći, to je demonska priroda, to je narav Sotone. Takvi ljudi su đavli, oni su utjelovljeni đavli.

Prvo očitovanje karaktera antikrista jest laganje po navici, koju ćemo okarakterizirati kao demonsku prirodu. Očitovanje te demonske prirode jest da, bez obzira na to kada i gdje, bez obzira na prigodu ili s kime komuniciraju, riječi koje takvi ljudi govore slične su onome što govore zmija i đavli – nedostojne su povjerenja. S takvim ljudima treba biti posebno oprezan, imati dobru sposobnost razlučivanja i ne vjerovati ishitreno riječima đavlova. Konkretno očitovanje njihovog laganja iz navike jest da im laži jednostavno klize s jezika; riječi koje govore ne mogu izdržati promišljanje, analizu ni razlučivanje. Oni mogu lagati u bilo kojem trenutku i vjeruju da u svim stvarima ne smiju reći ništa istinito, da sve što kažu mora biti laž. Čak i ako ih pitaš za godine, oni o tome razmišljaju, misleći: „Što misli time što me pita za godine? Ako kažem da sam star, hoće li me gledati svisoka i neće me obučavati? Ako kažem da sam mlad, hoće li me gledati svisoka, govoreći da nemam iskustva? Kako da odgovorim?” Čak i u tako jednostavnoj stvari, oni i dalje mogu lagati, odbiti reći ti istinu, čak ti i uzvratiti pitanje i upitati: „Što ti misliš?” Ti kažeš: „Pedeset godina?” „Blizu.” „Četrdeset pet?” „Skoro.” Daju li ti točan odgovor? Možeš li iz njihovih odgovora saznati koliko imaju godina? (Ne.) To je laganje po navici.

Još jedno očitovanje antikrista koji lažu iz navike jest da lažu čak i dok svjedoče. Lažno svjedočenje proklet je čin koje vrijeđa Božju narav. Čak i u pitanju svjedočenja, usuđuju se upuštati u izmišljanje, laži i prijevare, što doista pokazuje njihovo bezobzirno zanemarivanje posljedica i njihovu nepromjenjivu prirodu! Kad vide da drugi svjedoče na temelju iskustva i razumijevanja, a oni ne mogu, oni ih oponašaju, govore što god drugi ljudi kažu i izmišljaju iskustva koja su drugi imali. Ako nešto ne razumiju kao drugi, tvrde da razumiju. Ako im nedostaje takvo iskustveno razumijevanje i prosvjetljenje, inzistiraju na tome da ga posjeduju. Čak i ako ih Bog nije disciplinirao, oni inzistiraju na tome da jest. Čak i po tom pitanju mogu lagati i krivotvoriti, ne pokazujući brigu ni interes bez obzira na to koliko teške posljedice mogu biti. Nije li to laganje iz navike? Nadalje, ovakvi ljudi prevarit će bilo koga. Neki se mogu pitati: „U svakom slučaju, antikristi su i dalje ljudi: ne bi li se suzdržali od varanja onih koji su im najbliži, onih koji su im pomogli ili onih koji su s njima dijelili teškoće? Ne bi li izbjegavali varati članove obitelji?” Reći da lažu iz navike implicira da mogu prevariti bilo koga, čak i svoje roditelje, djecu i, naravno, braću i sestre. Oni mogu varati ljude u velikim i malim stvarima, čak i u stvarima gdje bi trebali govoriti istinu, gdje to ne bi imalo nikakvih posljedica niti bi na njih utjecalo na bilo koji način, i gdje nema potrebe primjenjivati mudrost. Također varaju ljude i koriste laži za rješavanje malih stvari koje vanjskim promatračima ne opravdavaju laž, gdje bi jednostavno, bez ikakvih problema, mogli govoriti izravno. Nije li to laganje iz navike? Može se reći da je laganje iz navike jedno od primarnih očitovanja đavala i Sotone. S ove točke gledišta, ne možemo li reći da je ljudskost antikrista ne samo nepoštena, već i obilježena laganjem iz navike, što je čini nepouzdanom? (Da, možemo.) Ako takvi pojedinci počine nedjelo, a zatim proliju suze nakon što su ih braća i sestre orezali i kritizirali, naizgled tvrdeći da su dužni Bogu i obećavajući buduće pokajanje, usudiš li im se vjerovati? (Ne.) Zašto ne? Najuvjerljiviji dokaz je da lažu iz navike! Čak i ako se izvana pokaju, gorko plaču, udaraju se u prsa i kunu, ne vjerujte im, jer oni liju krokodilske suze kako bi prevarili ljude. Tužne i pokajničke riječi koje izgovaraju nisu iskrene; to su oportunističke taktike osmišljene da prijevarom zadobiju povjerenje ljudi. Pred ljudima gorko plaču, priznaju krivnju, kunu se i iznose svoj stav. Međutim, oni koji imaju dobar privatni odnos s njima, oni kojima relativno vjeruju, izvještavaju o drugačijoj priči. Iako se javno priznavanje krivnje i zaklinjanje na promjenu načina može naizgled činiti iskrenim, ono što govore iza leđa dokazuje da ono što su prije rekli nije bila istina već laž, osmišljena da zavara još veći broj ljudi. Što će reći iza leđa? Hoće li priznati da je ono što su prije rekli bila laž? Ne, neće. Širit će negativnost, iznositi argumente i opravdavati se. To opravdavanje i argumentiranje potvrđuje da su njihova priznanja, pokajanje i zakletve bili lažni, s namjerom da prevare ljude. Može li se takvim pojedincima vjerovati? Nije li to laganje iz navike? Oni čak mogu izmisliti priznanja, lažno liti suze i obećavati da će se promijeniti, pa čak je i njihova zakletva laž. Nije li to demonska priroda? Čak i kad bi rekli: „Razumijem samo ovoliko; ostalo ne znam, te tražim Božje prosvjetljenje i nadam se da će mi braća i sestre pomoći kako bih postupno stekao razumijevanje”, to bi bio pošten stav i poštena izjava. Međutim, antikristi nipošto ne mogu izgovoriti takve istinite riječi. Oni smatraju: „Govorenje istine natjeralo bi ljude da me gledaju svisoka: izgubio bih obraz i osjećao bih se poniženo – ne bi li moj ugled bio potpuno uništen? Tko sam ja? Mogu li priznati poraz? Čak i ako ne razumijem, moram se pretvarati da vrlo dobro razumijem; najprije moram prevariti ljude i osigurati svoje mjesto u njihovom srcu.” Nije li to očitovanje antikrista? Iz izvora i načina na koji antikristi govore, kao i iz riječi koje izgovaraju, jasno je da takvi ljudi nikada neće biti pošteni; to je za njih nemoguće. Budući da je laganje iz navike svojstveno njihovom karakteru, oni žele varati ljude i sve skrivati, te ne žele da itko zna ili vidi istinite činjenice ili stvarnu situaciju. Njihovo najdublje biće je užasno mračno. Ovaj se aspekt karaktera antikrista može pouzdano okarakterizirati kao nedostatak ljudskosti i posjedovanje demonske prirode. Laži jednostavno izlete s njihova jezika, bez razmišljanja, do te mjere da čak ni u snu ne govore ništa istinito – sve je to prijevara, sve su laži. To je laganje iz navike.

Karakter antikrista lišen je poštenja. Čak i kad ne govore, u svom srcu razmišljaju o tome kako prevariti, obmanuti i zaluditi ljude – koga zaluditi, što reći kad ih žele zaluditi, koje metode koristiti kako bi započeli razgovor i koje primjere upotrijebiti da bi ljudi njima povjerovali. Što god govorili ili mislili, u svom srcu ne gaje pošten stav, poštena mišljenja ili poštene misli. Svaki trenutak njihovog života, svaka sekunda, provedena je u stanju želje da varaju i da se poigravaju s ljudima. Svake sekunde i svakog trenutka razmišljaju o tome kako prevariti, kako zaluditi i kako obmanuti druge, a te misli zaokupljaju sav njihov um i najdublje srce. Nije li to njihova priroda? Mogu li ovakvi ljudi razumjeti istinu kad čuju propovijedi ili kad čitaju Božje riječi? Čak i ako razumiju istinu, mogu li je primijeniti? (Ne.) Sudeći prema njihovom najdubljem srcu i karakteru, takvi pojedinci zasigurno nisu primatelji spasenja jer je sve što vole i o čemu razmišljaju u svojem umu i unutarnjim svjetovima prožeto demonskom prirodom, protivi se istini i pozitivnim stvarima, bez ijednog dijela koji je pohvalan. Dakle, imaju li antikristi zaista osobinu laganja iz navike u svojoj ljudskosti? (Da.) Ljudi koji lažu iz navike ne primjenjuju nijednu istinu. Koje su posljedice toga? Koja su konkretna očitovanja nekoga tko ne primjenjuje nijednu istinu? Mogu li postupati bezobzirno? Mogu li biti samovoljni i sami sebi zakon? Mogu li uspostavljati neovisna kraljevstva? Mogu li rasipavati prinose? Mogu li zaluđivati ljude? Mogu li osvojiti srce ljudi? Mogu sve to. To je tipičan antikrist – on laže iz navike. Kad se činjenice razotkriju, koliko god pari očiju njih promatralo, koliko god ljudi kolektivno svjedočilo i razotkrivalo ih, oni odbijaju priznati. Na kraju pribjegavaju jednoj taktici kako bi se pozabavili tobom – tvrde da su zaboravili i prave se ludi. U tom trenutku, u toj situaciji, ne mogu izgovoriti ni jednu jedinu istinitu riječ, niti mogu kimnuti i priznati, govoreći: „To sam bio ja, pogriješio sam, promijenit ću se sljedeći put i definitivno neću ponoviti istu grešku.” To je antikrist, nikad ne priznaje krivnju, nikad ni u jednom trenutku ne govori istinitu riječ. Može li biti spašen s takvom ljudskošću? Može li zadobiti istinu? Nipošto ne. Čak i ako razumije istinu, ne može je zadobiti jer odbacuje istinu, opire joj se i protivi. Na najosnovnijoj razini govorenja istine i priznavanja vlastitih grešaka, on ne može primijeniti čak ni tu najjednostavniju istinu niti postupati u skladu s njom. Kako se od njega može očekivati da se odrekne svog statusa, svojih izgleda i sudbine te da se odrekne vlastitih namjera? Može li ih se odreći i pobuniti se protiv toga? Još je manje sposoban to učiniti. Ako ne može reći ni jednu jedinu istinitu stvar, onda je nerealnije očekivati da učini nešto još teže od toga.

Imate li oko sebe ljude koji lažu iz navike? Neki bi mogli reći: „Još nisam susreo nekoga tko laže iz navike, ali osjećam da bih ja mogao biti takav.” Reći ću ti istinu; u opasnoj si situaciji. Zadržavaju li ljudi koji lažu iz navike ikakav trag ljudskosti? Razlikuju li se imalo od đavla? Netko od vas laže iz navike? Pretpostavimo da, bez obzira na okruženje ili podrijetlo, bez obzira na to što se dogodi, laži osobi dolaze tako prirodno, lice joj se ne zacrveni niti joj srce brže zakuca, i ona sve može riješiti lažima. Kad se vlada i ophodi sa svijetom, i u svakom aspektu života, kad dobije priliku za govor, sve što kaže je laž, ni jedna jedina rečenica nije istinita. Sve to sadrži namjere i svrhe te je popraćeno Sotoninim spletkama. To nije poštena osoba. Osoba koja je u stanju lagati u bilo kojoj situaciji, čak i s nožem pod grlom – nije li ona potpuno beznadna? Sudeći prema različitim očitovanjima laganja iz navike kod antikrista, njihovih je laži jednostavno previše. Svrha njihovog govora je prevariti, zaluditi i obmanuti ljude. Sve su njihove riječi ispunjene Sotoninim spletkama i namjerama, bez ikakvog očitovanja poštenja koje pripada normalnoj ljudskosti. Može se reći da antikristi uopće nemaju osobinu poštenja koja je dio normalne ljudskosti. Ljudi koji nemaju poštenja i koji mogu lagati iz navike okarakterizirani su kao ljudi s demonskom prirodom – oni su đavli. Takve ljude nije lako spasiti jer ne prihvaćaju istinu i teško im je prihvatiti je.

B. Podmukli i nemilosrdni

Osim laganja iz navike, koja još očitovanja imaju antikristi? Upravo smo razgovarali u zajedništvu o bitnim osobinama dobrote i iskrenosti u normalnoj ljudskosti, te je posve očito da antikristi te osobine uopće nemaju. Što god je svojstveno normalnoj ljudskosti, definitivno je odsutno kod antikrista; oni posjeduju sve što je suprotno normalnoj ljudskosti, ono što je negativno. Dakle, što je suprotno dobroti i iskrenosti? (Podmuklost i nemilosrdnost.) Točno, vrlo ste precizno rekli – to je podmuklost i nemilosrdnost. Antikristi nemaju osobine poput dobrote i iskrenosti, već posjeduju podmuklost i nemilosrdnost, što je suprotno dobroti i iskrenosti. Postoji li veza između podmuklosti i nemilosrdnosti i laganja iz navike o kojem smo ranije raspravljali? (Da.) Postoji određena veza. Kako antikristi očituju svoju podmuklost i nemilosrdnost? (U svojoj sposobnosti da izmišljaju laži i smještaju drugima.) Izmišljanje laži i smještanje drugima uključuje i laganje iz navike te podmuklost i nemilosrdnost; te dvije osobine usko su povezane. Na primjer, ako oni počine nedjelo i ne žele preuzeti odgovornost, stvaraju privid, govore laži i navode ljude da vjeruju da je to učinio netko drugi, a ne oni. Prebacuju krivnju na nekog drugog i tako ga tjeraju da snosi posljedice. To nije samo opako i podlo, već je još podmuklije i nemilosrdnije. Koja su još neka očitovanja podmuklosti i nemilosrdnosti antikrista? (Mogu mučiti i napadati ljude te im se osvećivati.) Mučiti ljude je nemilosrdno. Oni će dati sve od sebe da napadnu i da se osvete svakome tko predstavlja prijetnju njihovom statusu, ugledu ili prestižu, ili svakome tko im nije po volji. Ponekad čak mogu iskoristiti druge da naude ljudima – to je podmuklost i nemilosrdnost. Ukratko, izraz „podmuklost i nemilosrdnost” ukazuje na to da su antikristi posebno zlonamjerni. Način na koji se odnose prema ljudima i komuniciraju s njima ne temelji se na savjesti niti žive u skladu s ljudima na ravnopravnoj osnovi; umjesto toga, na svakom koraku nastoje iskorištavati, kontrolirati i manipulirati drugima u svoju korist. Njihov pristup u interakciji s drugima nije normalan niti izravan; umjesto toga, koriste određena sredstva i metode kako bi suptilno zaludili ljude, iskoristili ih i upotrijebili kao oružje, a da ljudi toga nisu ni svjesni. U njihovom ophođenju s bilo kim, bez obzira na to čini li se to na površini dobro ili loše, nema nimalo iskrenosti. Približavaju se onima koje smatraju korisnima, a udaljavaju od onih koje smatraju beskorisnima, pritom uopće ne obraćajući pažnju na njih. Čak i prema relativno bezazlenim ili ranjivim pojedincima smišljaju načine kako bi upotrijebili različita sredstva i metode da ih zalude i uhvate u zamku, čineći ih korisnima za sebe. Ali kada su ljudi slabi, u poteškoćama ili im je potrebna pomoć, antikristi jednostavno zažmire i budu ravnodušni prema njima. Nikada ne pokazuju ljubav niti nude pomoć takvim ljudima; naprotiv, skloni su ih još više zlostavljati, zaluđivati, pa čak i smišljati načine kako da ih još više iskoriste. Ako ih ne mogu iskoristiti, odbacuju ih i ne pokazuju prema njima ni ljubav ni suosjećanje – ima li u tome i traga dobrote? Nije li to očitovanje zlobe? Metoda i filozofija kojom antikristi komuniciraju s ljudima jest korištenje smicalica i strategija kako bi iskoristili i prevarili ljude, zbog čega ih ljudi ne mogu prozrijeti, a ipak su im voljni robovati i biti poslušni na svaki njihov mig. Oni mogu zlostavljati i mučiti one koji ih prozru i koje više ne mogu iskorištavati. Mogu čak i ležerno svaliti krivnju na te ljude, što dovodi do toga da ih braća i sestre napuste, a zatim da te ljude izbace ili uklone. Ukratko, antikristi su podmukli i nemilosrdni, potpuno lišeni dobrote i iskrenosti. Nikada istinski ne pomažu drugima, ne pokazuju ni suosjećanje ni ljubav kada se drugi suoče s poteškoćama. U svojim interakcijama spletkare za vlastitu korist i probitak. Tko god im se obrati ili zatraži pomoć u nevolji, oni uvijek kalkuliraju o toj osobi, misleći u svom srcu: „Ako pomognem ovoj osobi, kakvu korist mogu imati od nje u budućnosti? Može li mi pomoći? Može li mi biti od koristi? Što mogu dobiti od nje?” Nije li sebično i podlo da uvijek razmišljaju o tim stvarima? (Da, jest.) Koje će metode antikristi primijeniti na crkvenim izborima? (Omalovažavat će druge i uzdizati sebe, spuštat će one koji su bolji od njih.) Omalovažavanje drugih i uzdizanje sebe također je podmuklo i nemilosrdno. Antikristi također mogu koristiti sitne usluge kako bi privukli ljude i hvaliti se svojim doprinosima kako bi stekli poštovanje i osigurali glasove. Što još? (Ne mogu nepristrano i objektivno procijeniti kandidate; unijet će vlastitu pristranost i vlastite predrasude.) To uključuje izmišljanje laži kako bi ocrnili druge. Prethodno se razgovaralo u zajedništvu o dosta konkretnih očitovanja podmuklosti i nemilosrdnosti antikrista. Biti podmukao znači imati mnoštvo smicalica, a njihovo načelo vladanja, ophođenja sa svijetom i činjenja bilo čega jest oslanjanje na strategiju – lišeno iskrenosti, s lažnošću i prijevarom. Nemilosrdnost se uglavnom odnosi na nemilosrdnost i okrutnost u njihovim metodama postupanja; ne pokazuju milost, nemaju ljudskog osjećaja, nanose štetu drugima i voljni su postići svoje ciljeve po cijenu da bilo koga povrijede – to je nemilosrdnost i to je u izravnoj suprotnosti s ljudskom dobrotom. Ako osoba posjeduje dobrotu u svojoj ljudskosti, onda, kada se suoči s običnim stvarima, bit će popustljiva prema drugima gdje god može i opraštat će ljudima. Takva je osoba tolerantna prema problemima i manama drugih ljudi, ne traži dlaku u jajetu i prelazi preko stvari kada može. Osim toga, suosjećajna je i, kad god vidi da drugi prolaze kroz poteškoće, voljna je pomoći, pronalazi radost u pomaganju drugima i smatra izgrađivanje drugih osobnom odgovornošću – to je dobrota. Posjeduju li antikristi tu osobinu? (Ne.) Oni vjeruju: „Ako si u nevolji, a ja ti pomognem, to ima svoju cijenu. Ako ti učinim uslugu, što ja imam od toga? Ako suosjećam s tobom, tko će suosjećati sa mnom? Ako ti pomognem, hoćeš li se sjećati moje dobrote? Ako tražiš od mene da se žrtvujem kako bih ti pomogao, mora da sanjaš! Kakav je naš odnos? Kakvu mi korist možeš donijeti? Jesi li mi ikada prije pomogao? Tko si ti? Jesi li vrijedan pomoći? Da si kraljeva kći ili sin bogataša, možda bi mi to što ti pomažem donijelo neku slavu ili dobit. Ali ti nisi ništa od toga. Zašto bih ti pomogao? Kakve koristi imam od toga što ti pomažem?” Ovako razmišljaju kada vide nekog u nevolji, nekog slabog ili nekog kome je potrebna pomoć. Je li to dobrota? Kada ti ljudi vide nekoga tko je u slabom stanju, ne samo da ga ismijavaju i izruguju, već i kalkuliraju u svom srcu. Neki to čak vide kao priliku da se istaknu ili osvoje srce te osobe. Ništa od toga nije dobrota. Antikristi često iskorištavaju takve prilike da se istaknu. Neće postupati ako nema dobiti, ako nemaju cilj i motivaciju. Ako nekome pomognu, žele ga pridobiti kao saveznika. Ako pomognu dvjema osobama i suosjećaju s njima, žele pridobiti par saveznika, dobiti dvije desne ruke. U suprotnom, neće ni prstom maknuti i zasigurno neće pokazati ljubav onima kojima je potrebna pomoć.

Glavno očitovanje podmuklosti i nemilosrdnosti antikrista jest to da u svemu što čine imaju posebno jasan cilj. Prvo o čemu razmišljaju jesu njihovi vlastiti interesi, a njihove su metode prezira vrijedne, grube su, prljave, niske i nepoštene. Nema iskrenosti u načinu na koji rade stvari, niti u načinu na koji se odnose prema ljudima i načelima prema kojima se odnose prema njima. Način na koji se odnose prema ljudima jest da ih iskorištavaju i poigravaju se s njima, a kada im ljudi više nisu od koristi, jednostavno ih odbace. Ako si im od koristi, pretvaraju se da im je stalo do tebe: „Kako si? Imaš li kakvih poteškoća? Mogu li ti pomoći riješiti tvoje poteškoće. Reci mi ako imaš kakvih problema. Tu sam za tebe. Kakva sreća da imamo tako dobar odnos!” Djeluju tako brižno. Ipak, ako dođe dan kada im više nisi od koristi, napustit će te, odbaciti i ignorirati, kao da te nikada prije nisu ni sreli. Kada doista imaš problem i obratiš im se za pomoć, njihov se stav odjednom mijenja, njihove riječi više ne zvuče tako milo kao kad su ti prvi put obećali pomoći – zašto je to tako? Zato što im nisi od koristi. Zbog toga ti prestaju poklanjati pažnju. I to nije sve: ako saznaju da si učinio nešto loše ili pronađu nešto što mogu iskoristiti protiv tebe, postaju hladno cinični prema tebi, a mogu te čak i osuditi. Što misliš o ovoj metodi? Je li to očitovanje dobrote i iskrenosti? Kada antikristi očituju ovakvu podmuklost i nemilosrdnost u svom ponašanju prema drugima, ima li u tome i traga ljudskosti? Imaju li i najmanje iskrenosti prema ljudima? Nipošto ne. Sve što čine, čine za vlastitu dobit, obraz i ugled, kako bi sebi priskrbili status i ugled među drugima. Ako mogu iskoristiti nekoga koga sretnu, iskoristit će ga. One koje ne mogu iskoristiti, preziru i ne obaziru se na njih; čak i ako im sam priđeš, ignoriraju te i čak te ni ne pogledaju. Ali ako dođe dan kada si im potreban, njihov se stav prema tebi odjednom mijenja i postaju vrlo pažljivi i ljubazni, što te zbunjuje. Zašto se njihov stav prema tebi promijenio? (Zato što si im sada od koristi.) Točno: kada vide da si im od koristi, njihov se stav mijenja. Imate li takvih ljudi oko sebe? Kada ti ljudi komuniciraju s drugima, nije odmah očito da čine nešto očigledno loše. Iz njihovih svakodnevnih izraza lica, govora i ponašanja također se ne čini da postoje neki očiti problemi. Međutim, ako pažljivo promatraš kako komuniciraju s ljudima, posebno kako komuniciraju s onima koji su im najbliži i najdraži, ako vidiš kako iskorištavaju druge i kako se odnose prema njima poslije, onda na temelju toga možeš uočiti namjere, stavove i metode antikrista u njihovim interakcijama s drugima. Svi oni traže samo osobnu korist, žive po filozofiji Sotone i lišeni su bilo kakve normalne ljudskosti.

Antikristi u svojoj ljudskosti posjeduju osobine kao što su podmuklost i nemilosrdnost. Mogu li se oni slagati s onima koji su pošteni, dobri i iskreni u ophođenju s ljudima i sa stvarima? Žele li se približiti takvim ljudima? (Ne, ne žele.) Kako gledaju na te ljude? Kažu: „Svi ti ljudi velike su budale i govore tako izravno. Trebao bi pažljivo razmisliti prije nego što progovoriš – zašto govoriš tako istinito? Zašto ti je govor uvijek tako jednostavan?” Ti su ljudi za antikriste sažaljenja vrijedne budale i antikristi gledaju na njih svisoka. Kada ti ljudi vide nekoga tko je dobar i tko se iskreno odnosi prema ljudima, oni istinski pomažu toj osobi kada se nađe u poteškoćama i kada joj treba pomoć, i žele dobro toj osobi te joj žele biti od koristi, od pomoći i podrška u duhovnom izgrađivanju – antikristi smatraju te ljude budalastima i glupima. Antikristi ne vjeruju da su ti pozitivni elementi ljudskosti dobre ili lijepe stvari koje bi ljudi trebali posjedovati. Umjesto toga, u svojem srcu osjećaju gađenje, odbojnost i prezir prema tim osobinama koje su bitne za normalnu ljudskost. Poštene ljude nazivaju budalastima; isto govore za dobre ljude, a još više za iskrene ljude. Oni koji relativno pošteno vjeruju u Boga i koji svoje dužnosti obavljaju relativno pošteno, koji imaju dobro srce i nikada ne povrjeđuju druge niti njima nanose štetu, koji vole druge i suosjećaju s njima, koji se mogu odreći vlastite dobiti i nadvladati vlastite poteškoće kako bi pomogli drugima, koji osjećaju teret i odgovornost kada vide one koji su slabi i kojima je potrebna pomoć – antikristi duboko u sebi gaje još veći prezir prema tim ljudima. Što se tiče onih koji su relativno iskreni u svojoj vjeri u Boga, koji imaju bogobojazno srce, koji prihvaćaju Božje pomno ispitivanje u svemu, koji mogu izvršavati svoje dužnosti s iskrenošću, odanošću i odgovornošću, i onih koji svojim dužnostima pristupaju s iskrenim stavom – antikristi duboko u sebi preziru i mrze takve pojedince, primjetno ih izbjegavaju i udaljavaju se od njih izvana. U očima antikrista, svi ti pozitivni elementi koji su bitni za normalnu ljudskost nisu ništa pozitivno: nisu vrijedni hvale ni promicanja. Umjesto toga, antikristi vjeruju da su njihove vlastite smicalice, strategije, unutarnji načini ophođenja s ljudima i okrutnost pohvalni. U svakom trenutku, bez obzira na to što čine, oni u svom umu neprestano premišljaju i usavršavaju svoje metode i smicalice. Bez obzira na veličinu problema, vjeruju da je vrijedno i nužno postupati na taj način; u suprotnom bi to dovelo do gubitaka i štete njihovom ugledu. S obzirom na to da ti elementi postoje u ljudskosti antikrista, mogu li oni prihvatiti istinu? Mogu li primjenjivati istinu? Nipošto ne. Bez obzira na to kako naglašavaš poštenje, dobrotu i druge pozitivne stvari, zahtijevajući od ljudi da posjeduju te aspekte te da se odnose prema ljudima, svojim dužnostima i raznim stvarima u skladu s tom pozitivnom ljudskošću, duboko u srcu antikristi osjećaju odbacivanje, prezir i neprijateljstvo prema tim stvarima. Zašto? Zato što su antikristi potpuno lišeni tih pozitivnih stvari; ono što posjeduju u svojoj biti jest karakter podmuklosti i nemilosrdnosti koji je demonske prirode. Postoji li razlika između tog karaktera i bivanja poštenim, dobrim i iskrenim kako Bog zahtijeva? Ne samo da postoji razlika između to dvoje, već su oni upravo suprotni jedno drugome – dva karaktera različita po svojoj prirodi. Je li ijedno od očitovanja i otkrivenja podmuklosti i nemilosrdnosti antikrista u skladu s normalnom ljudskošću? Je li u skladu s istinom? Zasigurno ne; sve su to Sotonine spletke i smicalice. Priroda koja se očituje kroz Sotonine spletke i smicalice upravo je podmukla i nemilosrdna, to su elementi koji ne bi trebali postojati u normalnoj ljudskosti koju Bog zahtijeva. Na temelju različitih očitovanja podmuklosti i nemilosrdnosti o kojima se razgovaralo u zajedništvu, razmislite ima li oko vas ljudi koji posjeduju takvu ljudskost. Antikristi, s ovim podmuklim i nemilosrdnim karakterom, nedvojbeno su u stanju postupati. Njihovi bi postupci bili vidljivi, čujni i dostupni drugima. Ako su dostupni, ljudi bi ih trebali moći osjetiti te biti u stanju prepoznati takve pojedince i razlučiti ih. Podmukli i nemilosrdni karakter antikrista trebao bi biti prilično uobičajeno i očito očitovanje. To nije skrivena ideja, misao ili namjera, već njihova otkrivena ljudskost i metode, sredstva i strategije njihovih postupaka. Ljudi bi trebali moći uočiti taj aspekt.

C. Nedostatak osjećaja časti i besramnost

U normalnoj ljudskosti postoji jednostavnost, ali jesu li antikristi jednostavni ljudi? Očito nisu. Podmuklost, nemilosrdnost i laganje iz navike o kojima smo upravo razgovarali u zajedništvu u suprotnosti su s jednostavnošću. Jednostavnost je lako razumjeti, pa o njoj nećemo razgovarati. Razgovarajmo o osjećaju časti. Imati osjećaj časti nešto je što bi trebalo biti prisutno u normalnoj ljudskosti; to znači imati razum. Koji je pojam suprotan osjećaju časti? (Besramnost.) Značenje izraza „biti besraman” jest ne osjećati sram. Drugim riječima, to se može sažeti kao nedostatak osjećaja časti. Koje radnje poduzimaju antikristi i koja konkretna očitovanja ili postupci pokazuju da oni nemaju osjećaj časti i da su besramni? Antikristi se otvoreno natječu s Bogom za status, što je nedostatak osjećaja časti i besramnost. Samo se antikristi mogu otvoreno boriti s Bogom za status i Njegov izabrani narod. Bez obzira na to jesu li ljudi voljni ili nisu, antikristi ih žele kontrolirati. Bez obzira na to imaju li sposobnosti, antikristi žele težiti statusu, a nakon što ga steknu, žive na račun crkve, jedu i piju na račun Božjeg izabranog naroda, dopuštajući da ih Božji izabrani narod uzdržava, dok sami ništa ne rade. Božjem izabranom narodu uopće ne opskrbljuju život, a ipak ga žele dovesti pod svoju vlast, učiniti da ga on sluša, da mu služi i robuje za njih te žele uspostaviti svoj položaj u srcu ljudi. Ako govoriš dobro o drugima, ako hvališ Božju veliku dobrotu, milost, blagoslove i svemogućnost, oni su nesretni i nezadovoljni. Uvijek žele da hvališ njih, da imaš mjesta za njih u svojem srcu, da ih štuješ i ugledaš se na njih, i to mora biti bez primjesa. Sve što radiš mora biti za njih i vodeći računa o njima. U svakom trenutku, u svemu što govoriš i radiš, moraš ih staviti u prvi plan, uzimajući u obzir njihove misli i osjećaje. Nije li to nedostatak osjećaja časti i besramnost? Ne postupaju li antikristi tako? (Da, postupaju.) Koja još očitovanja postoje? Oni kradu i rasipaju prinose te prisvajaju Božje prinose za sebe. To je također nedostatak osjećaja časti i besramnost – to je tako očito!

Kad govorimo o krađi prinosa, dogodio se jedan konkretan incident. Neka braća i sestre prinijeli su darove koji su proslijeđeni jednoj crkvi, a osoba zadužena za čuvanje prinosa primijetila je da postoje dvije boce bez etiketa s natpisom da su namijenjene Višnjem i bez ikakvih posebnih uputa. Ne znajući što je u njima, ta ih je osoba bez dopuštenja zadržala i nije ih proslijedila Višnjem. Kasnije, kad sam ga pitao ima li te stvari, rekao je da ima dvije boce. Pitao sam ga kako to da su kod njega, a on je objasnio situaciju: „Zadržali smo ove dvije boce ovdje jer nisu imale etikete koje bi označavale što je u njima niti da su za Višnjeg. Da je na njima pisalo da je to nešto što nam treba, zadržali bismo ih i upotrijebili. Da smo ih mogli prodati, prodali bismo ih.” Što vi mislite, u čemu je ovdje problem? Neke vrijedne stvari prenose se ovamo s raznih mjesta, neke s uputama, a mnoge bez uputa ili etiketa. Ako racionalno analizirate, kome bi te stvari u normalnim okolnostima trebalo dati? (Trebalo bi ih dati Bogu kao prinose.) Ljudi s normalnom razumnošću trebali bi tako razmišljati. Međutim, netko je rekao: „Na ovim stvarima nije označeno da su za Višnjeg.” Implicitno, ta je osoba htjela reći: „Nisu za tebe. Kakve veze imaju s tobom? Budući da nisu označene da su za tebe, imam pravo raspolagati njima. Neću ih tebi dati. Ako ih želim prodati, prodat ću ih. Ako ih želim koristiti, koristit ću ih. Ako ih ne želim ni koristiti ni prodati, jednostavno ću ih ostaviti ondje i potratiti!” To je bilo stajalište osobe koja je za to bila zadužena. Što mislite o tom stajalištu? Postoje li ljudi koji donose te vrijedne stvari izdaleka u crkvu ili ih daju pojedincima ne navodeći kome su namijenjene? (Ne.) Tko bi pokazao tako veliku ljubav da daruje vrijedne stvari crkvi, Božjoj kući ili braći i sestrama? Do dana današnjeg nisam vidio nikoga s tako velikom ljubavlju niti ikoga tko daje takav prinos ili dar. Čak i obične i jeftine stvari moraš platiti. Dakle, što se tiče ovih vrijednih stvari, postoji li itko tko ih tek tako daje besplatno? (Ne.) Iako ljudi koji su poslali te stvari nisu naveli za koga su, ljudi bi trebali znati tko ih treba primiti; to je razumnost koja bi trebala biti prisutna u ljudskosti. Kako bi osoba koja je za to zadužena trebala postupiti u ovoj situaciji? Kako bi trebala postupiti s tim stvarima? U najmanju ruku, trebala bi pitati Višnjeg: „Želiš li Ti ove stvari? Ako ne, kako da postupimo s njima?” Samo s ta dva pitanja problem je mogao biti riješen; ta dva pitanja pokazala bi da karakter osobe posjeduje normalnu razumnost. Ali osoba zadužena za čuvanje prinosa nije mogla postaviti ni ta dva jednostavna pitanja niti je posjedovala najosnovniju razumnost koju bi osoba trebala imati. Kako je on uopće vjerovao da su te stvari za crkvu? Čak je dodao još jednu izjavu: „Nisu označene za Višnjeg.” Nije li to problem? Što podrazumijeva izjava „Nisu označene za Višnjeg”? Zašto je dodao tu izjavu? (Kako bi pronašao razlog za svoje nehajno rasipanje Božjih prinosa.) Upravo tako. Može li osoba koja čini takve stvari uistinu posjedovati osjećaj časti u svojoj ljudskosti? Očito ne. Kakvu ljudskost posjeduje osoba lišena ovog karaktera? Nije li to nedostatak osjećaja časti? Zar on doista nije znao da su to prinosi? Znao je da su to prinosi, ali budući da je u njegovoj ljudskosti nedostajao osjećaj časti, mogao je besramno izgovoriti takve riječi, a nakon toga je mogao prirodno i nehajno uživati u prinosima, otimati ih i rasipati, prisvajajući ih za sebe. Samo ljudi s ljudskošću antikrista pokazuju takva očitovanja.

Antikristima nedostaje savjesti i razuma; kako se još očituje da nemaju osjećaj časti i da su besramni? Kad učine nešto loše, ne znaju osjetiti kajanje i ne osjećaju krivnju u svojem srcu. Ne razmišljaju o tome kako se popraviti ili pokajati, čak vjeruju da su njihovi postupci opravdani. Kad se suoče s orezivanjem ili smjenjivanjem, smatraju da se prema njima odnosi nepravedno. Neprestano se prepiru i mudruju – to je nedostatak osjećaja časti. Ne rade nikakav stvaran posao; na svakom koraku drže predavanja drugima i zaluđuju ljude praznim teorijama, navodeći ih da misle da su duhovni i da razumiju istinu. Također se često hvale koliko su radili i patili, govoreći da zaslužuju uživati u Božjoj milosti te u ugošćivanju braće i sestara i njihovoj brizi, zbog čega žive na račun crkve, uzimajući to zdravo za gotovo. Također žele jesti i piti ukusne stvari i uživati u posebnom tretmanu. To znači biti bez osjećaja časti i biti besraman. Nadalje, unatoč tome što su očito lošeg kova, što ne razumiju istinu niti mogu pronaći načela primjene, što su nesposobni za bilo kakav posao, oni se hvale da su sposobni i dobri u svemu. Nije li to besramno? Unatoč tome što su očito nitko i ništa, pretvaraju se da sve znaju kako bi ih ljudi cijenili i ugledali se na njih. Ako netko ima problema, ali ne traži njihov savjet, već pita druge ljude, oni se naljute, postanu ljubomorni i ogorčeni te traže bilo koji mogući način da muče tu osobu. Nije li to besramno? Očito je da često lažu, da imaju razne iskvarene naravi, ali se pretvaraju da ih nemaju, da Bog njih gleda s naklonošću i da ih voli; na svakom se koraku pretvaraju da su vrlo sposobni podnositi patnju, da se mogu pokoriti, da mogu prihvatiti istinu i orezivanje, da se ne boje teškog rada ni kritike i da se nikad ne žale – ali u stvarnosti su puni ogorčenja. Unatoč njihovoj očitoj nesposobnosti da u zajedništvu razgovaraju o bilo kakvom razumijevanju ili da jasno govore o bilo kojim istinama, te nedostatku iskustvenog svjedočenja, upuštaju se u pretvaranje i glumu, govoreći na isprazan način o samospoznaji kako bi ljudi mislili da su vrlo duhovni i da imaju veliko razumijevanje. Nije li to besramno? Očito imaju brojne probleme i lošu ljudskost, izvršavaju svoju dužnost bez ikakve odanosti i u svakom poslu koji obavljaju oslanjaju se isključivo na vlastiti intelekt i pamet, uopće ne tragajući za istinom, a ipak i dalje vjeruju da nose breme, da su vrlo duhovni i da imaju kov te da su superiorniji od većine ljudi. Nije li to besramno? Nisu li to očitovanja nedostatka ljudskosti antikrista? Ne otkrivaju li često takve stvari? Očito im nedostaje razumijevanje istina-načela, a koji god posao obavljali, ne mogu pronaći nikakva načela primjene, ali odbijaju tragati ili razgovarati u zajedništvu; oslanjaju se na vlastitu pamet, iskustvo i intelekt kako bi obavili posao. Oni čak žele biti vođe, usmjeravati druge i postići da svi njih slušaju, a naljute se i pobjesne kad ih netko ne sluša. Nije li to besramno? Budući da imaju ambicije, darove i nešto pameti, uvijek se žele isticati u Božjoj kući te da ih Božja kuća postavi na važne položaje i da ih obučava. Ako ih se ne obučava, uzrujani su i ogorčeni, te se žale se da je Božja kuća nepravedna, da ne može prepoznati talentirane ljude i da u Božjoj kući nema nikog tko bi prepoznao njihove izvanredne sposobnosti. Ako ih se ne obučava, ne žele se truditi izvršavati svoje dužnosti, ne žele podnositi teškoće niti platiti cijenu; umjesto toga, samo žele iskoristiti svoju lukavost kako bi izbjegli posao. U svojem se srcu nadaju da će ih netko u Božjoj kući cijeniti i uzdići, omogućujući im da nadmaše druge i da ovdje ostvare svoje velike planove. Nisu li to ambicije i želje? Nije li to besramno? Nije li to najčešće očitovanje antikrista? Ako uistinu imaš sposobnosti, trebao bi težiti istini, usredotočiti se na dobro izvršavanje svojih dužnosti, i Božji izabrani narod prirodno će te cijeniti. Ako ne posjeduješ nimalo istine, a ipak se stalno želiš isticati, to je previše nerazumno! Ako također imaš ambicije i želje te stalno želiš činiti nešto veliko, sigurno ćeš pasti. Nakon što su nekoć posjedovali određeni status i ugled u društvu, neki ljudi žele naređivati drugima, imati posljednju riječ i natjerati sve da slušaju njihove zapovijedi nakon što povjeruju u Boga i uđu u Njegovu kuću. Žele isticati svoje kvalifikacije i zasluge, smatraju da su svi ispod njih i misle da bi svi trebali biti pod njihovom vlašću. Nije li to besramno? Jest. Kad neki ljudi postignu neke rezultate i daju neke doprinose dok izvršavaju svoje dužnosti u Božjoj kući, uvijek žele da se braća i sestre prema njima odnose s velikim poštovanjem, kao prema starješinama, visokopozicioniranim pojedincima i posebnim osobama. Čak žele da se ljudi ugledaju na njih, da ih slijede i slušaju. Teže postati vodeća figura u crkvi; žele o svemu odlučivati, donositi sud i imati posljednju riječ u svemu. Ako nitko ne sluša ono što kažu ili to ne usvoji, žele napustiti svoj posao, potkopavati sve ostale i ismijavati ih. Nije li to besramno? Osim što su besramni, oni su osobito zlonamjerni – to su antikristi.

Ovo očitovanje besramnosti prevladava u karakteru antikrista. Većina ljudi to iskazuje u određenoj mjeri, ali ne samo da antikristi imaju to očitovanje, već nikada ne prepoznaju koliko je ono ozbiljno po svojoj prirodi, niti se kaju, ne pokušavaju ga spoznati niti se buniti protiv njega. Umjesto toga, smatraju ga prirodnim, što znači da odbijaju prihvatiti istinu. Koliko god njihovo ponašanje bilo besramno, nerazumno, odvratno i gnusno, oni i dalje vjeruju da je prirodno i opravdano. Misle da je razumno i da zaslužuju voditi druge zbog svojih darova i sposobnosti te da bi trebali isticati svoj staž, i da bi ih drugi trebali slušati zbog njihovih doprinosa, a to ne vide kao nešto besramno. Zar nisu beznadni? To nije normalna ljudskost; to je karakter antikrista. Obični iskvareni ljudi mogu posjedovati ta očitovanja i misli u većoj ili manjoj mjeri i u različitim stupnjevima ozbiljnosti, ali kroz čitanje Božjih riječi te kroz prihvaćanje i razumijevanje istine, oni prepoznaju da takve stvari nisu ono što bi normalna ljudskost trebala posjedovati. Također prepoznaju da bi se, kad se pojave takve ideje, misli, planovi ili nerazumni zahtjevi, trebali pobuniti protiv njih, napustiti ih, promijeniti, naučiti kajati se, prihvatiti istinu i primjenjivati je. U čemu je razlika između antikrista i običnih iskvarenih pojedinaca? Razlika leži u činjenici da antikristi nikada neće vjerovati da su njihove ideje, misli i želje pogrešne, da ih Bog usuđuje i da ih se gnuša, ili da su to negativne stvari koje su od Sotone. Zbog toga se oni nikada ne odriču tih misli i uvjerenja. Umjesto toga, ustraju u njima, ne bune se protiv njih i zasigurno ne prihvaćaju ono što je ispravno i pozitivno niti dopuštaju da to postane način primjene koji bi trebali imati ni načela kojih bi se trebali pridržavati. To je razlika između antikrista i običnih iskvarenih pojedinaca. Pogledajte oko sebe: svatko tko je toliko besraman, a nikada to ne prepoznaje niti je toga svjestan, tipičan je antikrist.

Antikristi imaju još jednu tipičnu karakteristiku koju ljudi vrlo lako mogu razlučiti: nedostatak osjećaja srama. Baš kao što je zapisano u Bibliji: „Opaki pokazuju drsko lice” (Izr 21,29) – samo su antikristi istinski zli ljudi. Antikristi su besramni; koliko god učinili stvari koje su besramne, neosjetljive na osjećaje ljudi i koje su u sukobu s istinom, oni toga nisu svjesni niti to prepoznaju. Ne prihvaćaju ono što je ispravno ni pozitivno te ne odustaju od svojih pogrešnih stajališta i postupaka; umjesto toga, ustraju u njima do kraja. Takvi su antikristi. Kakva je situacija s vama? Kad imate te nerazumne zahtjeve, besramne misli te namjere i ideje kojih se Bog gnuša, jeste li svjesni da ih Bog prezire i možete li se stoga pobuniti protiv njih i odustati od njih? Ili, nakon što čujete istinu, odbijate li odustati od njih, ustrajete u njima i mislite da ste u pravu? (Kad sam ih svjestan, mogu ih povezati s Božjim riječima i osjećam da su te misli prilično prezira vrijedne i besramne te se mogu moliti i pobuniti se protiv njih.) Oni koji se mogu svjesno moliti i pobuniti se protiv njih nisu antikristi; oni koji nikada ne mole niti se bune protiv njih, već slijede svoje misli, u svom srcu se protive Bogu i odbijaju prihvatiti istinu, tipični su antikristi. Koliko god besramne bile stvari koje su učinili, oni to odbijaju priznati ili prepoznati. Nije li očito da su to ljudi koji ne prihvaćaju pozitivne stvari, već vole negativne i opake stvari? Jeste li vi nesposobni razlučiti u koju kategoriju spadate ili nikada niste imali te besramne misli? (Imao sam te misli i, nakon što sam ih postao svjestan, mogao sam se moliti Bogu i pobuniti se protiv njih. Ponekad ih nisam bio svjestan, postupao sam ili govorio ne osjećajući da je to besramno, a to sam shvatio tek kasnije kad sam bio razotkriven, i tada sam se mogao moliti i pobuniti protiv njih.) Ako niste svjesni da su te stvari besramne, to nije problem; ako ste svjesni, a ipak ne prihvaćate istinu niti ne bunite protiv sebe, onda je to ozbiljan problem. Većinu vremena vi ste otupjeli, nesposobni povezati to s Božjom riječi i nesvjesni svojeg problema. Ali ako odmah osjetite krivnju i prijekor u svom srcu kad toga postanete svjesni i osjećate se previše posramljeno da biste pogledali druge u oči te mislite da ste prezira vrijedni, jadni i lošeg integriteta, pa mrzite sebe i osjećate gađenje prema sebi, a zatim razmišljate kako se promijeniti i kako odustati od tih stvari, to je normalna situacija. Ako se možete pobuniti protiv sebe kad postanete svjesni, onda imate nadu u spasenje. Ako postanete svjesni, a i dalje se ne pobunite protiv sebe, nemate nade u spasenje. Može li se osoba spasiti ovisi o tome može li prihvatiti istinu. Neki mogu reći: „Ja sam otupio i tup, lošeg sam kova, ali sve dok razumijem bar nešto onoga što čujem, mogu postupati po Božjim riječima i buniti se protiv sebe.” Takvi se ljudi mogu spasiti. Kakvog god kova netko bio ili koliko god istine razumio, ako se ne buni protiv sebe, ako ustraje u neprimjenjivanju istine ili neprihvaćanju istine te joj se opire i protivi u svom srcu, onda je gotovo – za njega nema nade. Besramnost je također tipična značajka karaktera antikrista. Pogledajte ima li takvih ljudi oko vas, a zatim ispitajte sebe da utvrdite spadate li u tu kategoriju – ako stalno mislite da ste savršeni i sjajni, ako sebe uvijek smatrate spasiteljem, ako uvijek težite biti visoko iznad svih ostalih, ako se žarko želite uspoređivati s drugima u bilo kojoj skupini da vidite na koliko ste visokom položaju i, bez obzira na to možete li na kraju nadmašiti druge, vi želite biti izvanredni i da vas drugi visoko cijene, želite se isticati iz gomile i postati poseban član skupine. Po čemu si ti poseban? Rastu li ti rogovi na glavi, imaš li tri oka ili možda nadljudske moći? Nema ničeg posebnog u tebi, pa zašto onda uvijek misliš da se ističeš i da si jedinstven? To je besramnost. S jedne strane, nema ničeg naročito posebnog u tvojim urođenim tjelesnim sposobnostima, a s druge strane, nema ničeg naročito posebnog u tvom kovu. Što je još važnije, ti si, kao i svi ostali, ispunjen iskvarenim naravima, nedostaje ti razumijevanje istine i Sotonin si soj koji se opire Bogu. Čime se imaš hvaliti? Očito se nemaš čime hvaliti. Ono malo vještina, sposobnosti, darova i talenata koje posjeduješ nisu vrijedni spomena jer ne predstavljaju normalnu ljudskost niti su povezani s pozitivnim stvarima. Ipak, uporno ističeš stvari koje nisu vrijedne spomena, smatraš ih vlastitim odličjima te se posvuda njima razmećeš kao svojom slavom i pokrićem kako bi od ljudi zadobio poštovanje i divljenje, čak ih koristeći kao pokriće da živiš na tuđi račun te da uživaš u poštovanju i povlaštenom tretmanu drugih. Nije li to besramno? Svi ovi nerazumni zahtjevi, misli, namjere, ideje i druge takve stvari koje proizlaze iz nenormalne ljudskosti i nenormalnog razuma, očitovanja su besramnosti. Ako ta očitovanja besramnosti dominiraju nečijom ljudskošću i postanu njezina glavna karakteristika koja sprječava osobu da prihvati i razumije istinu, to je tipična karakteristika antikrista.

Neki ljudi troše prinose kako bi kupili ukusne, visokokvalitetne i moderne stvari za braću i sestre, tvrdeći da to čine iz obzira prema njima, kako bi mogli živjeti sretno i bezbrižno u Božjoj kući, a zatim biti zahvalni na Božjoj ljubavi. Što mislite o toj ideji? Je li prilično humana? (Ne, nije. Oni se odnose prema Božjim prinosima kao prema vlastitom novcu i troše ga kako god žele, umjesto da prinose koriste normalno i razumno prema načelima Božje kuće.) Koji je to problem ljudskosti? (Besramnost.) Čim steknu status, takvi pojedinci postaju tipični antikristi. Koriste prinose da bi se ulagivali drugima, govoreći: „Braći i sestrama nedostaje odjeće i žive teškim životom. Imaju mnogo poteškoća i nitko se ne brine o tome. Ja sam to primijetio i preuzet ću odgovornost za to. Kako bi se braći i sestrama olakšalo, kako bi im se omogućilo da iskuse božju toplinu, veliku božju ljubav i božju milost dok žive u njegovoj kući, božja kuća treba potrošiti nešto novca kako bi se zadovoljio svaki aspekt njihovog života. Stoga, moram uložiti nešto više truda i pažljivo razmotriti što braći i sestrama nedostaje ili treba. Treba kupiti termo šalice kako bi braći i sestrama bilo zgodno piti vodu i nositi ih sa sobom kad izlaze. Treba kupiti stolice za braću i sestre: stolice moraju imati mekane naslone kako ih od dugog sjedenja ne bi boljela leđa. Sjedenje na tim stolicama treba biti ugodno i trebaju biti odgovarajuće visine, kuta i mekoće. Bez obzira na cijenu, ne bismo trebali štedjeti na braći i sestrama, jer oni su stupovi kuće božje te kapital i okosnica za širenje rada božje kuće. Stoga, dobra briga o braći i sestrama poboljšava rad božje kuće.” Većina braće i sestara, čuvši to, brizne u plač, preplavljeni su zahvalnošću i neprestano uzvikuju kako je to velika Božja ljubav. Osoba koja je to organizirala osjeća toplinu u sebi kad to čuje, misleći: „Konačno, ima ljudi koji razumiju moje srce.” Što je to? (Besramnost.) Kako se pružanje tako velikih pogodnosti braći i sestrama može smatrati besramnim? Je li to kleveta? (Ne, nije.) Oni koriste novac Božje kuće da pokažu tu velikodušnost kako bi pridobili srce ljudi i pretvaraju se da pokazuju obzir i brižnu ljubav prema braći i sestrama. Koji je njihov stvarni cilj? U najboljem slučaju, cilj je da i sami, zajedno s braćom i sestrama, uživaju u pogodnostima. U najgorem slučaju, cilj je ulagivanje ljudima, da osiguraju da će ih ljudi uvijek pamtiti, da će imati mjesta za njih u svojem srcu i da će se sjećati koliko su bili dobri. Kad bi trošili vlastiti novac, bi li se na isti način odnosili prema braći i sestrama? (Sigurno ne bi.) Otkrilo bi se njihovo pravo lice i ne bi se tako odnosili prema ljudima. Sudeći po tome kako nepromišljeno i prema vlastitim željama koriste Božje prinose, oni su ljudi bez integriteta i moralnih standarda, podli su i besramni. Mogu li se istinski ljubazno odnositi prema drugima? Kakvi su oni ljudi? (Oni su besramni antikristi.) Postoji i nešto podmuklo i nemilosrdno u toj besramnosti koju antikristi posjeduju i očituju u svojoj ljudskosti – koriste laži kako bi postigli svoje osobne ciljeve. Koje su od riječi koje izlaze iz njihovih usta istinite? Iako se čini da su vrlo obzirni prema ljudima, da ih stvarno vole i da dosta misle na njih, u potaji zapravo gaje zlobne namjere. Sami ne plaćaju nikakvu cijenu; oni troše prinose, a na kraju Božja kuća snosi gubitke, dok oni sami imaju koristi. To antikristi rade – ne samo da su besramni, već su i podmukli i nemilosrdni. Oni lažu iz navike, lažu i varaju ljude kamo god pošli, ne izgovarajući ni jednu jedinu istinitu riječ. To je samo po sebi odvratno, a pritom se još i hvale da su bezazleni, ljubazni, dobri prema drugima, puni ljubavi, suosjećajni, da nemaju srca biti okrutni prema bilo kome niti se osvetiti onima koji ih maltretiraju. Čak se hvale da su savršeni i pristojni pojedinci, želeći stvoriti sliku o sebi i zauzeti mjesto u srcu ljudi. Nije li to besramno? To je priroda antikrista; njihova je ljudskost puna takvih stvari.

Ljudi mogu donekle razlučiti one koji divljaju čineći loše stvari i koji su besramni, ali nije lako razlučiti da su antikristi besramni. Vidio sam posebno očitovanje besramnosti jednog antikrista: često se ponašao divlje i drsko, lagao je iz navike i imao je sustavan način govora, koji je bio organiziran i dobro strukturiran. Međutim, kad je trebalo obavljati zadatke, nije mogao dovršiti što je započeo, divljao je čineći loše stvari i nije imao ikakva načela. Nakon što je neko vrijeme izvršavao svoje dužnosti u Božjoj kući, sve što je radio pošlo je po zlu i što god je učinio nije bilo dobro. Najveći problem bio je u tome što je i dalje želio zaluđivati ljude, ostaviti dobar dojam u njihovom srcu te se na svakom koraku raspitivao što drugi misle o njemu i je li visoko cijenjen. Na kraju, kad je postalo jasno da stalno čini greške u izvršavanju svojih dužnosti i da ništa ne može učiniti dobro, Božja kuća ga je otpravila. Ne samo da nije prepoznao ta očita očitovanja, već je i glumio da je nevin kad su ga otpravili. Što to glumljenje nevinosti znači? Znači da nikada nije priznao svoje prošle zle postupke – svoje laži, lukavstvo i zaluđivanje drugih ljudi, kao i to da je stvorio neovisno kraljevstvo i stavio crkvu pod kontrolu svoje obitelji, da je divljao čineći loše stvari i postupao bez načela, nikada nije tragao za istinom, pa čak je i radio što je htio, pored ostalih zlih djela – i da uopće nije bio u stanju prepoznati te svoje zle postupke. Naprotiv, vjerovao je da je toliko godina izvršavao svoju dužnost u Božjoj kući, da je toliko patio, da je platio tako visoku cijenu, proveo toliko dugo vremena i dao toliko svoje energije, a ipak je na kraju došao do točke da ima lošu reputaciju i da ga svi gledaju svisoka, nitko ga ne žali niti suosjeća s njim te nitko ne želi govoriti u njegovu obranu. Nije li to glumljenje nevinosti? Kakva je ljudskost koja se očituje tim glumljenjem nevinosti? (Nedostaju joj razum i besramnost.) Upravo tako. Smatrao je stvari koje je učinio i dužnosti koje je trebao izvršiti svojim zaslugama. Potpuno je poricao sve što je učinio, a što nije bilo u skladu s istina-načelima ili što je izazivalo ometanje ili prekidanje i na kraju je glumio da je nevin. To je besramnost i on je tipičan antikrist. Jeste li vi ikada susreli takve pojedince? Za što god ih zadužili ili koje god im zadatke dali, oni nastoje okupljati pristaše, uspostaviti neovisno kraljevstvo i držati druge u sjeni kako bi oni bili u centru pažnje. Žele nadmašiti sve, ništa što bilo kome kažu nije istinito, oni koji ih slušaju nesigurni su u to koje njihove izjave istinite, a koje lažne. Kad na kraju budu otpravljeni, oni čak sebe doživljavaju kao posebno nevine i nadaju se da će netko stati u njihovu obranu. Mislite li vi da bi ih itko branio? (Ne, ne bi.) Ako bi netko to i učinio, morao bi biti neupućen u stvarne činjenice, smušenjak, osoba koju su oni zaludili ili pojedinac istog kova kao i oni.

D. Sebični i podli

Antikristi nemaju savjesti, razuma ni ljudskosti. Ne samo da su besramni, već imaju i drugo obilježje: iznimno su sebični i podli. Doslovno značenje njihove „sebičnosti i podlosti” nije teško dokučiti: slijepi su za sve osim za vlastite interese. Sve što se tiče njihovih interesa dobiva njihovu punu pozornost, i za to će trpjeti, platiti cijenu, udubiti se u to i posvetiti se tome. Ignorirat će sve što nije povezano s njihovim interesima i neće se na to obazirati. Drugi mogu raditi što hoće – antikristi ne mare prekida li tko ili ometa, oni misle da to nema nikakve veze s njima. Bolje rečeno, oni gledaju svoja posla. Ali točnije je reći da je takva osoba podla, niska i prljava; mi nju karakteriziramo kao „sebičnu i podlu”. Kako se očituje sebičnost i podlost antikrista? U svemu što koristi njihovom statusu ili ugledu, trude se učiniti ili reći sve što je potrebno i spremno podnose svaku patnju. Ali kada je u pitanju rad koji je uredila Božja kuća ili rad koji koristi životnom rastu Božjeg izabranog naroda, oni ga potpuno ignoriraju. Čak i kada zli ljudi prekidaju, ometaju i čine svakojaka zla, čime ozbiljno utječu na rad crkve, oni ostaju ravnodušni i nezainteresirani, kao da to nema nikakve veze s njima. Ako netko otkrije i prijavi zla djela zle osobe, kažu da ništa nisu vidjeli i prave se da ne ništa znaju. Ali ako netko prijavi njih i razotkrije da ne obavljaju stvaran posao te da teže samo slavi, dobitku i statusu, oni pobjesne. Užurbano se sazivaju sastanci kako bi se raspravilo kako odgovoriti, provode se istrage kako bi se otkrilo tko im je radio iza leđa, tko je bio kolovođa i tko je sudjelovao u tome. Neće jesti ni spavati dok ne istraže stvar do kraja i dok se to potpuno ne riješi – bit će sretni tek kad uklone sve koji su sudjelovali u njihovom prijavljivanju. Nije li to očitovanje sebičnosti i podlosti? Obavljaju li oni crkveni rad? Jasno i jednostavno rečeno, oni postupaju isključivo radi vlastite moći i statusa. Bave se vlastitim pothvatima. Kojeg god se posla prihvatili, antikristi nikada ne razmišljaju o interesima Božje kuće. Razmišljaju samo hoće li njihovi interesi biti pogođeni, razmišljaju samo o ono malo posla pred sobom koji im koristi. Za njih je primarni rad crkve samo nešto što rade u slobodno vrijeme. Uopće ga ne shvaćaju ozbiljno. Pokreću se samo kad ih se na to potakne, rade samo ono što vole raditi i obavljaju samo posao koji služi održavanju njihova statusa i moći. Bilo koji rad koji uredi Božja kuća, rad na širenju evanđelja i životni ulazak Božjeg izabranog naroda u njihovim očima nisu važni. Kakve god poteškoće drugi ljudi imali u svom radu, koje god probleme utvrdili i njima prijavili, koliko god riječi drugih bile iskrene, antikristi ne obraćaju pažnju na to niti sudjeluju, kao da to nema nikakve veze s njima. Koliko god problemi koji se pojavljuju u radu crkve bili veliki, oni su potpuno ravnodušni. Čak i kad je problem točno ispred njih, oni ga rješavaju samo površno. Tek kada ih Višnji izravno oreže i naredi im da riješe problem, nevoljko će obaviti malo stvarnog posla kako bi Višnji imao što za vidjeti; ubrzo nakon toga, nastavljaju sa svojim poslom. Kada je riječ o radu crkve, o važnim stvarima iz šireg konteksta, oni su nezainteresirani i zanemaruju te stvari. Čak ignoriraju probleme koje otkriju i daju površne odgovore ili oklijevaju i neodređeno govore kada ih se pita o problemima, te ih vrlo nevoljko rješavaju. Nije li to očitovanje sebičnosti i podlosti? Štoviše, koju god dužnost antikristi izvršavali, oni razmišljaju samo o tome hoće li im to omogućiti da budu u središtu pozornosti; sve dok to jača njihov ugled, razbijaju glavu kako bi smislili način da to nauče raditi, da to provedu; stalo im je samo do toga hoće li se time istaknuti. Što god radili ili mislili, zaokupljeni su samo vlastitom slavom, dobitkom i statusom. Koju god dužnost izvršavali, natječu se samo oko toga tko je na višem ili nižem položaju, tko pobjeđuje, a tko gubi, tko ima veći ugled. Stalo im je samo do toga koliko ih ljudi obožava i ugleda se na njih, koliko ih ljudi sluša i koliko sljedbenika imaju. Nikada ne razgovaraju u zajedništvu o istini niti rješavaju stvarne probleme. Nikada ne razmatraju kako raditi stvari prema načelima dok izvršavaju svoju dužnost, niti promišljaju o tome jesu li bili odani, jesu li ispunili svoje odgovornosti, je li bilo odstupanja ili propusta u njihovu radu, ili postoje li kakvi problemi, a još manje razmišljaju o tome što Bog traži i koje su Božje namjere. Ne obraćaju ni najmanju pažnju na sve te stvari. Samo pognu glavu i rade stvari radi slave, dobitka i statusa kako bi zadovoljili vlastite ambicije i želje. Nije li to očitovanje sebičnosti i podlosti? To u potpunosti razotkriva kako je njihovo srce prepuno vlastitih ambicija, želja i nerazumnih zahtjeva; sve što rade vođeno je njihovim ambicijama i željama. Što god radili, motivacija i izvor toga su njihove vlastite ambicije, želje i nerazumni zahtjevi. To je tipično očitovanje sebičnosti i podlosti.

Neki vođe ne obavljaju nikakav stvaran posao; kako bi podnijeli izvještaj Višnjem, te kako bi izbjegli da budu orezani i smijenjeni te osigurali svoj status, ulažu veliki trud oko braće i sestara, navodeći ih da im pružaju usluge. U svom radu govore samo riječi i doktrine, ne razgovaraju u zajedništvu o istina-načelima, ne rješavaju stvarne probleme, ne pomažu drugima s ljubavlju u srcu niti uzimaju u obzir tuđe poteškoće, i nikada se ne bave stvarnim poteškoćama s kojima se ljudi suočavaju dok izvršavaju svoje dužnosti i u svom ulasku u život. Ne podržavaju nikoga tko je negativan. Osim što potiskuju i prekoravaju druge, oni govore samo doktrine i izvikuju svoje parole. Koji je njihov cilj? Oni ne vode računa o Božjem bremenu, već umjesto toga žele iskoristiti rezultat dužnosti koje braća i sestre izvršavaju kako bi prikazali ljepšu sliku o sebi i osigurali svoj status. Ako braća i sestre pokažu dobre rezultate u izvršavanju dužnosti, oni su zadovoljni. Pripisuju sebi zasluge pred Višnjim, u sebi hvaleći svoju vrlinu i misleći da su prilično dobro izvršili svoje dužnosti. Osim toga, izvještavaju Višnjeg o mnogim poteškoćama s kojima su se susreli dok su obavljali taj posao, o tome kako je Bog njima otvorio put, kako su vodili braću i sestre da zajedno naporno rade i prevladaju te poteškoće, kako su im pomogli dovršiti taj posao, kako su se pridržavali načela i kako su uklonili zle ljude. Također se potrude istaknuti cijenu koju su platili i doprinose koje su dali u svom radu, dajući Višnjem do znanja da je posao dobro obavljen zahvaljujući njihovom trudu. Implicitno, Višnjem govore: „Moje vodstvo je opravdavano, a ti si donio ispravnu odluku izabravši mene za vođu.” Nije li to očitovanje sebičnosti i podlosti? Ljudi koji očituju ljudskost koja je sebična i podla često imaju nekoliko krilatica. Na primjer, nakon što budu postavljeni da vode crkvu, uvijek govore: „Crkveni život u mojoj crkvi tako je dobar, tako divan. Moja braća i sestre imali su divan i dubok ulazak u život, i svi imaju životna iskustva. Pogledajte kako ljube boga i kako je naš posao dobro obavljen.” To su krilatice antikrista. Sudeći po njihovim krilaticama, očito je da se prema braći i sestrama u crkvi za koju su odgovorni odnose kao prema svojim ovcama, smatrajući sve u crkvi koju kontroliraju svojim privatnim vlasništvom. Nije li to besramno? Zašto je to besramno? Svako očitovanje sebičnosti i podlosti proizlazi iz besramnosti. Stoga, biti sebičan i podao znači biti besraman. Ljudi koji pokazuju očitovanja sebičnosti i podlosti zasigurno su besramni. Kada im se povjeri vodstvo i odgovornost nad crkvom, da vode Božji izabrani narod u izvršavanju svojih dužnosti i obavljanju određenog posla, oni se prema tim stvarima odnose kao prema svojem privatnom vlasništvu. Nitko se ne može miješati; oni imaju posljednju riječ u svemu. Antikristi smatraju Božji izabrani narod, rad crkve te crkvene objekte i imovinu svojim privatnim vlasništvom. To je samo po sebi problematično: oni žele prigrabiti imovinu Božje kuće i dominirati Božjim izabranim narodom. Štoviše, te stvari gledaju kao kapital za natjecanje s drugima, i ne ustručavaju se čak ni izdati interese Božje kuće niti naštetiti Božjem izabranom narodu. Mislite li da antikristi posjeduju savjest i razum? Imaju li oni mjesta za Boga u svojem srcu? Imaju li srce koje se boji Boga i pokorava Mu se? Nimalo. Stoga, nazivati antikriste Sotoninim slugama ili zlim đavlima na zemlji nipošto nije pretjerano. U srcu antikrista nema Boga ni crkve, a zasigurno nemaju obzira prema Božjem izabranom narodu. Recite Mi, kako to da se mjesta gdje se nalaze braća i sestre i gdje Bog djeluje ne mogu zvati Božjom kućom? Po čemu to nisu crkve? Ali antikristi razmišljaju samo o stvarima unutar svoje sfere utjecaja. Njih ne zanimaju druga mjesta niti se njima bave. Čak i ako otkriju problem, ne obraćaju pažnju na njega. Što je još gore, kada na određenom mjestu nešto pođe po zlu i to uzrokuje gubitke u radu crkve, oni na to ne obraćaju pažnju. Kada ih se pita zašto to ignoriraju, iznose apsurdne besmislice, govoreći: „Ne komentiraj ono što se tebe ne tiče.” Njihove riječi zvuče racionalno, čini se da razumiju granice u onome što rade i izvana se čini da nemaju problema, ali što je bit? Bit je očitovanje njihove sebičnosti i podlosti. Oni rade stvari samo za sebe, za svoju slavu, dobitak i status. Uopće ne izvršavaju svoje dužnosti. To je još jedna tipična karakteristika antikrista – oni su sebični i podli.

Bit sebičnosti i podlosti antikrista očita je; njihova očitovanja te vrste posebno su istaknuta. Crkva im povjeri neki posao, i ako im on donosi ugled i korist te ako im omogućuje da se pokažu, vrlo su zainteresirani i voljni prihvatiti ga. Ako je to posao za koji im nitko neće izraziti zahvalnost ili uključuje mogućnost da uvrijede ljude, ili im neće dopustiti da se pokažu, ili ne donosi korist njihovoj slavi, dobitku ili statusu, nisu zainteresirani i neće ga prihvatiti, kao da taj posao nema nikakve veze s njima i kao da to nije posao koji bi trebali obavljati. Kada naiđu na poteškoće, nema šanse da će tragati za istinom kako bi ih riješili, a još će manje pokušati sagledati širu sliku i posvetiti bilo kakvu pažnju radu crkve. Na primjer, unutar opsega rada Božje kuće, na temelju sveukupnih radnih potreba, može doći do nekih premještaja osoblja. Ako se nekoliko ljudi premjesti iz jedne crkve, kako bi vođe te crkve trebali razborito postupiti po tom pitanju? U čemu je problem ako su zaokupljeni samo interesima vlastite crkve, a ne sveukupnim interesima, i ako nipošto ne žele premjestiti te ljude? Zašto netko, kao crkveni vođa, nije u stanju pokoriti se centraliziranim uređenjima Božje kuće? Vodi li takva osoba računa o Božjim namjerama? Obraća li ona pažnju na širu sliku rada? Ako ne razmišlja o radu Božje kuće kao cjelini, već samo o interesima vlastite crkve, nije li ta osoba vrlo sebična i podla? Crkveni vođe trebali bi se bezuvjetno pokoriti Božjoj suverenosti i Njegovim uređenjima te centraliziranim uređenjima i usklađivanju od strane Božje kuće. To je ono što je u skladu s istina-načelima. Kada to zahtijeva rad Božje kuće, bez obzira na to o kome je riječ, svatko bi se trebao pokoriti usklađivanju i uređenjima koja provodi Božja kuća te nipošto ne bi smio biti pod kontrolom bilo kojeg pojedinog vođe ili djelatnika kao da njemu pripada ili kao da je podložan njegovim odlukama. Poslušnost Božjeg izabranog naroda centraliziranim uređenjima Božje kuće savršeno je prirodna i opravdana, i tim se uređenjima nitko ne smije protiviti, osim ako pojedini vođa ili djelatnik ne izvrši proizvoljan premještaj koji nije u skladu s načelima – u tom se slučaju to uređenje ne mora poslušati. Ako se normalan premještaj izvrši u skladu s načelima, tada bi se sav Božji izabrani narod trebao pokoriti, i nijedan vođa niti djelatnik nema pravo ni razlog pokušati bilo koga kontrolirati. Biste li rekli da postoji rad koji nije rad Božje kuće? Postoji li rad koji ne uključuje širenje evanđelja Božjeg kraljevstva? Sve je to rad Božje kuće, svaki je rad jednak i ne postoji „tvoje” i „moje”. Ako je premještaj u skladu s načelima i temelji se na zahtjevima crkvenog rada, tada bi ti ljudi trebali ići tamo gdje su najpotrebniji. Pa ipak, kakav je odgovor antikrista kada se suoče s takvom situacijom? Oni pronalaze razne izlike i isprike kako bi te prikladne ljude zadržali uz sebe. Ponude samo dvoje običnih ljudi, a zatim pronalaze neku izliku da ti zagorčaju život, govoreći ili kako imaju puno posla ili da im nedostaje ljudi, da je ljude teško naći, i ako se to dvoje premjesti, posao će trpjeti. Pitaju te što da rade, a ti zbog njih imaš osjećaš kao da im duguješ jer su ljudi premješteni. Nije li to način na koji đavli postupaju? Tako rade nevjernici. Jesu li ti ljudi koji uvijek pokušavaju zaštititi svoje interese u crkvi dobri ljudi? Jesu li oni ljudi koji postupaju prema načelima? Nipošto nisu. Oni su nevjernici i bezvjernici. Nije li to sebično i podlo? Ako se netko dobrog kova premjesti od antikrista kako bi izvršavao drugu dužnost, antikrist se u svom srcu tvrdoglavo opire i odbacuje to – želi dići ruke od svega i nema entuzijazma biti vođa ili vođa tima. Kakav je to problem? Zašto nema poslušnosti prema uređenjima crkve? On misli da će premještaj njegove „desne ruke” utjecati na rezultate i napredak njegova rada te da će posljedično biti pogođeni njegov status i ugled, što će ga prisiliti da radi napornije i da više trpi kako bi zajamčio rezultate – a to je posljednje što želi učiniti. Navikao je na udobnost i ne želi raditi napornije niti više trpjeti, pa ne želi pustiti tu osobu da ode. Ako Božja kuća inzistira na premještaju, puno se žali i čak želi dići ruke od svog posla. Nije li to sebično i podlo? Božja kuća treba centralizirano rasporediti Božji izabrani narod. To nema nikakve veze s bilo kojim vođom, vođom tima ili pojedincem. Svatko mora postupati prema načelima; to je pravilo Božje kuće. Antikristi ne postupaju prema načelima Božje kuće. Oni neprestano spletkare radi vlastitog statusa i interesa te navode braću i sestre dobrog kova da njima služe kako bi učvrstili svoju moć i svoj status. Nije li to sebično i podlo? Gledajući izvana, to što zadržavaju ljude dobrog kova uz sebe i ne dopuštaju da ih Božja kuća premjesti izgleda kao da razmišljaju o radu crkve, ali zapravo razmišljaju samo o vlastitoj moći i statusu, a nipošto ne o radu crkve. Boje se da će loše obaviti crkveni rad, da će biti smijenjeni i da će izgubiti status. Antikristi ne razmišljaju o širem radu Božje kuće, misle samo na svoj status i štite ga po cijenu interesa Božje kuće te brane svoj status i interese na štetu rada crkve. To je sebično i podlo. Kada se suoči s takvom situacijom, čovjek u najmanju ruku mora razmisliti u skladu sa svojom savješću: „Svi su ti ljudi iz Božje kuće, oni nisu moje osobno vlasništvo. I ja sam član Božje kuće. Koje pravo imam da zaustavljam Božju kuću da premješta ljude? Trebao bih uzeti u obzir sveukupne interese Božje kuće, umjesto da se koncentriram samo na rad unutar opsega svojih odgovornosti.” Tako bi trebale razmišljati osobe koje posjeduju savjest i razum, i to je razum koji bi trebali posjedovati oni koji vjeruju u Boga. Božja kuća bavi se radom u cijelosti, a crkve se bave pojedinačnim poslovima. Stoga, kada Božja kuća traži od crkve nešto posebno, najvažnije je da se vođe i djelatnici pridržavaju uređenja Božje kuće. Lažni vođe i antikristi ne posjeduju takvu savjest ni razum. Svi su prilično sebični, misle samo na sebe i ne razmišljaju o radu crkve. Razmatraju samo izravne koristi, a ne razmatraju širi rad Božje kuće i stoga su potpuno nesposobni pridržavati se uređenja Božje kuće. Iznimno su sebični i podli! Dovoljno su odvažni da u Božjoj kući budu opstruktivni i čak se usude tvrdoglavo držati svojih uvjerenja; to su ljudi kojima najviše nedostaje ljudskosti, oni su zli ljudi. Takvi su ljudi antikristi. Prema radu crkve, braći i sestrama, pa čak i prema svoj imovini Božje kuće koja spada u njihov opseg odgovornosti uvijek se odnose kao prema svom privatnom vlasništvu. Vjeruju da oni odlučuju kako će se te stvari raspodijeliti, premjestiti i koristiti te da se Božja kuća ne smije miješati. Jednom kada su te stvari u njihovim rukama, kao da su u posjedu Sotone, nitko ih ne smije dirati. Oni su lokalni moćnici, glavni šefovi, i tko god dođe na njihov teritorij mora krotko i poslušno slušati njihove naredbe i uređenja te se ravnati prema njihovu izrazu lica. To je očitovanje sebičnosti i podlosti unutar naravi antikrista. Oni ne vode računa o radu Božje kuće, uopće ne slijede načela i misle samo na svoje interese i svoj status – što su sve obilježja sebičnosti i podlosti antikrista.

Postoji još jedna situacija. Bilo da se radi o novcu ili predmetima koje prinose braća i sestre, u normalnim okolnostima, bez obzira na iznos, sve bi trebalo predati Božjoj kući. Međutim, neki antikristi pogrešno vjeruju: „Novac koji su priložila braća i sestre iz naše crkve pripada našoj crkvi, i naša ga crkva treba čuvati i koristiti. Nitko nema pravo miješati se u to kako ga mi koristimo ili raspoređujemo, a zasigurno nitko nije kvalificiran da ga oduzme.” Dakle, ako ih pitaš koliko je prinosa crkva primila, oni će se bojati da bi im ti mogao oduzeti prinose i neće ti reći stvarni iznos. Neki bi se ljudi mogli zapitati: „Što znači da se boje da će im se prinosi oduzeti? Žele li ih sami potrošiti?” Ne nužno. Oni misle: „I našoj crkvi treba novac. Ako se oduzme, kako možemo obavljati svoj posao?” Višnji ima načela za te stvari, pa zašto se ne držiš načela kada se time baviš? On ostavi dovoljno za tvoj posao, a ostatak Božja kuća ravnomjerno raspoređuje. Ti resursi nisu privatno vlasništvo crkvenog vodstva; oni pripadaju Božjoj kući. Međutim, kako bi zadovoljili svoje ambicije i želje te radi vlastitog posla i kako bi zajamčili resurse unutar svoje sfere utjecaja, neki antikristi zadržavaju te stvari i prisvajaju ih kao svoje te ne dopuštaju nikome drugome da ih koristi. Nije li to očitovanje sebičnosti i podlosti? To je također tipično i konkretno očitovanje naravi antikrista.

Ti su antikristi loši i zli, ružni, opaki, niski i podli. Samo govoriti o njima izaziva odvratnost i bijes. Oni izvana mogu izgledati kao ljudska bića i mogu govoriti ugodno, naizgled razumijevajući sve vrste doktrina i vladajući njima, ali čim nešto učine, razotkriva se njihova ružna i zla ljudskost koja je ružna za vidjeti. Budući da svaki antikrist posjeduje te ružne i zle osobine u svojoj naravi, sposobni su činiti takva zla djela. Zato se i nazivaju antikristima. Ima li ta logika smisla? (Da.) Drugim riječima, prisutnost tih opakih i zlih naravi u njihovom karakteru omogućuje im da čine zla djela antikrista, čime ih se kao takve i karakterizira. Tako je to. Ako je osoba antikrist, je li točno opisati njezinu ljudskost kao dobru, ispravnu, poštenu i iskrenu? Zasigurno nije. Ako osoba laže iz navike, ona ima osobinu antikrista. Ako je netko podmukao i nemilosrdan, također posjeduje osobinu antikrista. Ako je pojedinac sebičan, podao, vođen isključivo osobnom dobiti, divlja čineći loše stvari i besraman je, onda je on zla osoba. Ako takva zla osoba dođe na vlast, onda postaje antikrist.

E. Pripijaju se uz moćne i tlače slabe

Ljudskost antikrista također posjeduje nešto što je i odvratno i gnusno – to jest, oni se pripijaju uz moćne i tlače slabe. Ako u crkvi ili u svijetu postoje određene slavne osobe ili ljudi koji imaju moć ili status, bez obzira na to tko su, antikristi u svom srcu gaje beskrajnu zavist i divljenje prema njima, čak im se i ulaguju. Dok vjeruju u kršćanstvo, tvrde da su određeni politički vođe vjernici, a kad prihvate ovu etapu Božjeg djela u posljednjim danima, tvrde da su je prihvatili i određeni pastori iz istaknutih vjeroispovijedi. Što god činili, uvijek tome daju dojmljiv naziv, uvijek duboko poštuju slavne osobe i oponašaju ih, i zadovoljni su tek kad se uspiju barem pripiti uz neku slavnu osobu ili nekoga tko ima status. Kad je riječ o ljudima sa statusom, bez obzira na to jesu li dobri ili loši, antikristi se njima neumorno ulaguju, laskaju im i dodvoravaju im se. Čak su voljni posluživati im čaj i iznositi noćnu posudu. S druge strane, kad imaju posla s onima bez statusa, koliko god ti pojedinci bili čestiti, pošteni i ljubazni, antikristi ih zlostavljaju i gaze kad god je to moguće. Često se hvale kako je taj i taj izvršni direktor u društvu, kako je otac toga i toga bogat, koliko novca taj i taj ima i koliko je velika obitelj ili tvrtka toga i toga, naglašavajući njihovu istaknutost u društvu. Što se tiče lažnih vođa i antikrista u crkvi, kakva god zla djela počinili, antikristi ih nikada ne prijavljuju, ne razotkrivaju niti razlučuju. Umjesto toga, pomno ih slijede i čine sve što im se kaže. Oni postaju sljedbenici, vojnici i robovi vođe bilo koje razine kojeg slijede. Kad imaju posla s onima koji imaju moć, utjecaj, bogatstvo i status, postupaju iznimno podložno, ponizno i nevješto. Iznimno su poslušni i pokorni, kimaju glavom i slažu se sa svime što ti ljudi kažu. Međutim, kad imaju posla s običnim ljudima bez statusa, pokazuju drugo lice – zapovjednički nastupaju kad govore kako bi nadjačali druge, žele biti superiorni, kao da su nepobjedivi, jači i viši od bilo koga drugog, što otežava razlučivanje bilo kakvih problema, mana ili slabosti u njima. Kakav je to karakter? Postoji li ikakva veza između toga i podmuklosti, okrutnosti i besramnosti? (Da, postoji.) Pripijanje uz moćne i tlačenje slabih – nije li to ružna i zla strana ljudskosti antikrista? Mislite li da su ljudi s takvom ljudskošću čestiti? (Ne.) Jesu li stvari koje govore ljudima sa statusom i moćnima istinite? Jesu li stvari koje govore slabima istinite? (Ništa od toga nije istinito.) Stoga je ova stavka donekle povezana s laganjem iz navike. Sudeći po ovoj stavci, karakter antikrista krajnje je odvratan i oni imaju dva potpuno različita lica. Takva osoba ima nadimak – „kameleon”. Ona se prema ljudima nikada ne odnosi na temelju istina-načela, ljudskosti ili toga teže li ti ljudi u Božjoj kući istini. Umjesto toga, različito se odnosi prema ljudima – isključivo na temelju njihova statusa i utjecaja. Kad ima posla s onima koji imaju status i sposobnosti, takva osoba ulaže veliki trud da im se ulaguje, da im laska i da im se približi. Čak i ako je ti ljudi tuku ili grde, ona to spremno podnosi bez ikakvih pritužbi. Čak neprestano priznaje svoju beskorisnost i ponaša se sluganski, iako je ono što uistinu u sebi misli potpuno drugačije od njezina ponašanja. Ako netko tko ima status i ugled nešto kaže, čak i ako je to Sotonina zabluda i hereza koja nema nikakve veze s istinom, ona će to poslušati, kimnut će glavom u znak slaganja i izvana će to prihvatiti. S druge strane, ako netko nema sposobnosti ili statusa, koliko god njegove riječi bile ispravne, antikristi će ga ignorirati i gledati svisoka. Čak i ako je ono što kaže u skladu s načelima i istinom, oni to neće poslušati, već će ga opovrgavati, ismijavati i izrugivati mu se. To je još jedna osobina u karakteru antikrista. Sudeći po njihovim načinima i načelima vladanja i ophođenja sa svijetom, te se pojedince zasigurno može okarakterizirati kao nesumnjive bezvjernike. Očitovanja njihova karaktera niska su, prljava i podla.

Pripijanje uz moćne i tlačenje slabih tipična je metoda društvene interakcije za ljude poput antikrista. Oni se upuštaju u živahne razgovore i zbližavaju se s nevjernicima, ali kad se okrenu i vide braću i sestre, nemaju što reći i nemaju zajednički jezik s njima. To su antikristi. Kad raspravljaju o stvarima vezanim za vjeru u Boga, izvršavanje dužnosti, ulazak u život ili promjene u naravi, oni nemaju što reći i nisu zainteresirani. Međutim, kad govore o nevjernicima, osobito o onima s bogatstvom i utjecajem, o političkim ličnostima, društvenim elitama, slavnim osobama iz svijeta glazbe i filma, društvenim trendovima i stvarima vezanim za jelo i zabavu, postaju iznimno razgovorljivi i ne mogu se zaustaviti. Čini se da osobito čeznu za takvim životom i društvenim statusom. Iako takvi pojedinci vjeruju u Boga, to je samo zbog vlastitih poteškoća te skrivenih namjera i ciljeva. Oni vjeruju u Boga isključivo radi blagoslova, pa čak i nakon što povjeruju u Boga, ne mogu se odreći takvih stvari. Stoga, kad raspravljaju o jelu i zabavi, postaju entuzijastični. Kad govore s braćom i sestrama, to je druga priča. Iz dubine svog srca i svoje duše, oni gledaju svisoka na one koji vjeruju u Boga, one koji teže istini i one koji su pošteni i čestiti. Oni diskriminiraju i preziru takve pojedince. Kad antikristi vide vođe u crkvi, oni pomisle: „Ne izgledaju kao vođe; uopće ne nalikuju dužnosnicima. U usporedbi sa dužnosnicima u svijetu, krajnje su inferiorni u odnosu na njih, nemaju držanje niti stil!” Ako saznaju da neki vođe nisu visoko obrazovani, oni ih u svojem srcu diskriminiraju. Što mislite što osjećaju kad vide Mene? Na prvi pogled, misle: „Krist, utjelovljeni bog, nitko je i ništa bez visokog obrazovanja, nije tako visok, izgled mu nije dopadljiv, nema držanje, a odjeća mu je obična. Svi kažu da on ima istinu; to je jedino vrijedno pažnje i nema ničeg drugog dojmljivog u vezi s njim. Pogledaj što ti moćni ljudi u društvu nose! Koje su marke tvoja odjeća i tvoje cipele? Kakva ti je frizura? Jesi li se ošišao u poznatom salonu? Koliko je koštalo šišanje?” Ja kažem: „Ne trošim ni novčića na šišanje; šišam se sâm kod kuće.” Oni kažu: „Ideš li na tretmane ljepote? Odsjedaš li u hotelima? S koliko zvjezdica? Jesi li ikad bio na luksuznom krstarenju?” Ja kažem: „Ne znam ništa o tome.” Oni kažu: „Onda si stvarno prilično neuk. Obzirom na tvoj plemenit identitet i status, zašto ne znaš niti razumiješ išta o tim luksuznim i vrhunskim stvarima u svijetu? S obzirom na tvoje okolnosti, trebao bi to malo iskusiti. U najmanju ruku, moraš ići u vrhunski kozmetički salon, odsjedati u hotelu s pet zvjezdica i ići na luksuzno krstarenje. U najmanju ruku, trebao bi letjeti u prvom razredu.” Kad Me vide, preziru Me, ali moraju priznati jednu stvar, a to je: „Nikad prije nisam čuo ništa od onoga što si rekao tijekom okupljanja: moram slušati što kažeš.” Ali nakon okupljanja, više Me ne prepoznaju. Baš kao vuk: nahraniš ga, a on se okrene i ugrize te. To je vučja priroda. Kad antikristi vide običnu braću i sestre bez novca ili utjecaja, koji jednostavno vole istinu i teže joj te koji spremno izvršavaju svoje dužnosti, oni ih preziru i isključuju. Kad gledaju Krista i vide običnu osobu, nekoga tko je u svakom pogledu – u izgledu, pojavi i držanju – jednostavna i obična osoba, mogu li odmah promijeniti svoju unutarnju narav i gledište? (Ne, ne mogu.) Njihov stav prema stvarima temelji se na njihovu karakteru. Budući da im nedostaje normalna ljudskost, njihov je stav prema Kristu nedvojbeno isti kao i njihov stav prema običnoj osobi. Nemaju ni najmanje poštovanja; to je određeno njihovom biti i njihovim karakterom. Očitovanje ovog aspekta ljudskosti antikrista jednako je odvratno i gnusno kao i kod drugih aspekata.

Različite osobine karaktera antikrista o kojima smo upravo razgovarali u zajedništvu mogu pojedinačno otkriti dobrotu ili zloću, superiornost ili inferiornost njihova karaktera. Je li karakter osobe koja laže iz navike superioran ili inferioran? (Inferioran.) Je li ljudskost sebične i podle osobe dobra ili loša? (Loša.) Je li ljudskost besramne osobe dobra ili loša? (Loša.) Je li karakter podmukle i okrutne osobe superioran ili inferioran? (Inferioran.) Kakav je karakter osobe koja samo zna pripijati se uz moćne i tlačiti slabe, koja se pridržava samo takvih načela? (Gnusan.) Takvi su pojedinci krajnje gnusni, ne samo da nemaju normalnu ljudskost, već bi se moglo točno reći da nisu ljudi – oni su ološ, oni su đavli. Svatko lišen i najmanje savjesti i razuma đavao je, a ne ljudsko biće.

F. Željniji materijalnih stvari od normalnih ljudi

Postoji još jedno očitovanje u ljudskosti antikrista: željniji su materijalnih stvari od normalnih ljudi. To jest, njihova želja i potreba za materijalnim stvarima posebno je velika – bezgranična je. Ispunjeni su težnjama za ekstravagantnim načinom života i nezasitno su pohlepni. Neki bi mogli reći: „Većina antikrista ne posjeduje ovo očitovanje.” To što ga ne posjeduju ne znači da ga nema u njihovoj ljudskosti. Kad takvi ljudi steknu status, koja su njihova načela za to što jedu, kako se odijevaju i kako izgledaju? Čim dobiju status, mora biti po njihovom, pronalaze prilike, imaju određene uvjete i njihov život postaje drugačiji. Postaju izbirljivi u onome što jedu, naglašavajući razmetljivost i luksuz. Inzistiraju na tome da nose markiranu odjeću i koriste markirane predmete, a kuće u kojima borave i automobili koje voze moraju biti vrhunski i luksuzni. Čak i kad kupuju terensko vozilo, ono mora imati luksuznu dodatnu opremu. Neki bi mogli pitati: „Ako nemaju novca, zašto stavljaju takav naglasak na te stvari?” Samo zato što nemaju novca, ne znači da ne teže takvim stvarima ili da ta želja nije prisutna u njihovoj ljudskosti. Stoga, kad se antikristi domognu prinosa u Božjoj kući, bezobzirno ih rasipaju. Žele kupiti sve i uživati u svemu, do točke besramnosti i do mjere koju je teško kontrolirati. Moraju piti vrhunski čaj poslužen u pozlaćenim šalicama, njihovi obroci moraju biti raskošne gozbe, inzistiraju na konzumiranju ginsenga posebne kvalitete, a uvijek koriste samo najnovije modele računala i telefone svjetski poznatih marki. Nose naočale koje koštaju tisuće juana, troše stotine juana na frizure i plaćaju tisuću ili više juana za masaže i saune. Ukratko, zahtijevaju da sve bude vrhunsko i markirano, želeći uživati u svemu u čemu uživaju slavne i moćne osobe. Kad antikristi steknu status, sve te ružne stvari postaju očite. Ako tijekom okupljanja samo troje do petero ljudi sluša njihovo propovijedanje, smatraju to nedostatnim i inzistiraju na tome da ih bude tristo do petsto. Kad drugi kažu da postoje nepovoljne vanjske okolnosti, pa je okupljanje od troje do petero ljudi već prilično dobro, oni odvraćaju: „Ovo neće ići – zašto tako malo ljudi sluša moju propovijed? Ovo nije vrijedno mog vremena. Trebali bismo kupiti veliku crkvenu zgradu koja može primiti desetke tisuća ljudi za dostojanstveniju propovijed.” Ne prizivaju li smrt? To je ono što antikristi čine. Nisu li oni također besramni? Imaju iznimno nekontroliranu želju za luksuznim životom i materijalnim stvarima i zanimanje za njih, što je još jedna osobina u karakteru antikrista. Čim netko spomene gurmansku hranu, luksuzne automobile, markiranu odjeću te vrhunske i skupe predmete, oči im zaiskre i pozelene od pohlepe, a njihova želja izbije na površinu. Kako nastaje ta želja? To je nepogrešivo otkrivenje njihove demonske prirode. Neki antikristi možda nemaju novca, a kad vide da netko nosi skupocjeni nakit ili dijamantni prsten od dva ili tri karata, oči im zaiskre i pomisle: „Da ne vjerujem u Boga, mogao bih nositi onaj od pet karata.” Razmišljaju o činjenici da nemaju ni prsten od jednog karata, pa se uzrujaju i počnu misliti da vjerovanje u Boga nije vrijedno truda. Ipak, nakon daljnjeg razmatranja, pomisle: „Zbog svoje vjere u boga u budućnosti ću primiti velike blagoslove. Mogao bih imati dijamant od petsto karata i nositi ga na glavi.” Nemaju li oni želje? Gledajući na televizoru bogate pojedince kako nose dizajnersku odjeću i krstare luksuznim kruzerima, smatraju da je to nevjerojatno blaženo, romantično, plemenito i zavidno. Sline nad time, govoreći: „Kad ću postati takva osoba, gorostas među ljudima? Kad ću uživati u takvom životu?” Gledaju to iznova i iznova dok ne pomisle da vjerovanje u Boga uistinu nije zanimljivo. Ali onda se opet zamisle: „Ne mogu tako razmišljati. Zašto vjerujem u boga? ‚Čovjek mora podnijeti najveće teškoće kako bi postao najveći među ljudima.’ U budućnosti će moj život biti puno bolji od njihova. Oni idu na luksuzno krstarenje, a ja ću letjeti luksuznim zrakoplovom ili luksuznim letećim tanjurom – ići ću na Mjesec!” Jesu li te misli imalo razumne? Jesu li u skladu s normalnom ljudskošću? (Ne, nisu.) To je još jedan element u ljudskosti antikrista – iznimno nekontrolirana želja za materijalnim stvarima i luksuznim načinom života. Kad to dobiju, postaju nezasitno pohlepni, s proždrljivim pogledom i prirodom, želeći te stvari posjedovati zauvijek. U ljudskosti antikrista ne radi se samo o zavisti prema moćnima; oni također žele materijalne stvari i vrhunski život. Normalna ljudskost ima razuman raspon potreba za životnim i materijalnim stvarima: ljudi normalne ljudskosti imaju svakodnevne potrebe, potrebe povezane s radnim i životnim okruženjem, a također i svoje fizičke potrebe. Dovoljno je da su te potrebe zadovoljene i smatra se relativno normalnim prilagoditi ih prema svojim sposobnostima i ekonomskim uvjetima. Međutim, potreba antikrista za materijalnim stvarima i uživanje u njima nenormalna je i nezasitna. Neki antikristi osobito teže visokoj kvaliteti života – kad žive u obitelji koja ugošćuje gdje je hrana jednostavna, pomalo su iznervirani. Štoviše, ako ljudi u toj obitelji teže istini, ako su prilično pošteni i neće im laskati, dodvoravati im se ili govoriti ono što žele čuti, osjećaju još veće gađenje, misleći: „Gdje mogu dobiti dobru hranu i odsjesti u velikoj kući? Tko ima dobre životne uvjete? Tko ima automobil i može me voziti i dolaziti po mene da ne moram hodati?” Uvijek se bave takvim stvarima. Imate li takvih ljudi oko sebe? Jeste li vi takva osoba? (Te su stvari također prisutne u našoj ljudskosti.) Možete li ih onda držati pod kontrolom? Uživati u udobnosti nije isto što i nezasitna pohlepa; treba biti umjeren kako se ne bi ometalo izvršavanje dužnosti. To je ljudskost koju posjeduju normalni iskvareni ljudi. Međutim, antikristi ne primjenjuju umjerenost; oni su nezasitni i po navici su grabežljivi. Imate li što dodati u vezi s ovim očitovanjem? (Bože, vidjela sam jednom ženu antikrista. U to vrijeme, jedna sestra kupila joj je više od deset pernatih jakni, sve poznatih marki, a ta ih je žena antikrist nosila jednu po jednu, presvlačeći se u novu svaki put kad bi izašla. Kasnije je postala vođa i iskoristila je Božje prinose da kupi limuzinu. Netko je čak kupio lijepu kuću posebno kako bi je ugostio, a kad bi išla u kupovinu, ta sestra domaćin pomno ju je pratila. Ako bi joj se svidio komad odjeće, jednostavno bi ga pokazala, a njezina sestra domaćin požurila bi da joj ga kupi. Kad bi se vraćala kući, unaprijed bi nazvala obitelj koja ugošćuje i rekla da želi jesti okruglice. Vrijeme kuhanja okruglica moralo se točno izračunati – ne prerano da se ne ohlade i ne prekasno da ne bi morala gladna čekati kad se vrati kući. Bila je poput carice udovice; njezin je način života bio iznimno luksuzan. Kasnije je ta žena antikrist bila izbačena.) Pogledajte kako su ti ljudi bili neuki i glupi, kupujući kuću i limuzinu za antikrista! Antikristi smatraju da ljudi dolaze na ovaj svijet kako bi uživali, da ako ne uživaju u tim dobrim stvarima, onda su živjeli uzalud. To je njihovo načelo i njihova teorija. Je li ta teorija ispravna? To je isključivo gledište nevjernika, zvijeri i mrtvih ljudi bez duha. Ljudi koji vjeruju u Boga i još uvijek imaju takva gledišta pravi su bezvjernici i nevjernici. Kad takve osobe steknu status, u potpunosti postaju antikristi, a bez statusa, oni su zli ljudi.

Laganje iz navike, podmuklost i okrutnost, nedostatak osjećaja časti i besramnost, sebičnost i podlost, pripijanje uz moćne i tlačenje slabih, te biti željniji materijalnih stvari od normalnih ljudi – ove osobine karaktera antikrista tipične su, izrazito reprezentativne i očite. Dok se neka od ovih očitovanja mogu u određenoj mjeri pojaviti kod običnih ljudi, njihova su očitovanja jednostavno iskvarena narav ili očitovanja nenormalne ljudskosti ili nedostatka ljudskosti koji proizlaze iz Sotoninog kvarenja. Čitajući Božje riječi, ti ljudi razvijaju svjesnost o savjesti i sposobnost da se odreknu tih stvari, da se pobune protiv njih i pokaju. Te karakteristike ne igraju dominantnu ulogu kod njih i neće utjecati na njihovu težnju za istinom ili vršenje njihovih dužnosti. Samo antikristi odbijaju prihvatiti istinu bez obzira na to koliko propovijedi čuli. Osobine i značajke svojstvene njihovoj ljudskosti neće se promijeniti, i zato su takvi ljudi u Božjoj kući osuđeni i nikada ne mogu biti spašeni. Zašto ne mogu biti spašeni? Ljudi s takvim karakterom ne mogu biti spašeni jer odbijaju prihvatiti istinu i jer su neprijateljski raspoloženi prema istini, Bogu i svim pozitivnim stvarima. Oni nemaju uvjete ni ljudskost za spasenje, i zato su ti pojedinci predodređeni da budu eliminirani i bačeni u pakao.

12. prosinca 2020.