Danas ćemo nastaviti razgovor u zajedništvu o petnaestoj stavci različitih očitovanja antikrista: ne vjeruju u postojanje Boga i poriču bit Krista. Tijekom našeg posljednjeg razgovora, podijelili smo ovu temu na dva dijela. Prvi dio su različita očitovanja nevjerovanja antikrista u Božje postojanje, što smo dalje podijelili na dvije stavke: prvo, antikristi poriču Božji identitet i Božju bit; drugo, antikristi poriču Božju suverenost nad svim stvarima. Prošli put smo uglavnom razgovarali o tome kako antikristi ne priznaju Božju bit niti Njegovu narav, kako antikristi ne priznaju da je sve što Bog čini istina i da to predstavlja Njegov identitet, te kako antikristi zasigurno ne prihvaćaju značenje i istinu u pozadini svega što Bog čini. Antikristi obožavaju Sotonu, smatraju ga Bogom te koriste sve Sotonine izjave i stajališta kao temelj i mjerilo kojim mjere Božji identitet, bit i sve što On čini. Stoga oni u svom srcu opetovano uzvisuju i obožavaju ono što Sotona čini, veličaju i hvale Sotonine postupke i koriste Sotonu da zauzme mjesto Božjeg identiteta i Božje biti. Što je još gore, na temelju svog priznavanja svega što Sotona čini, oni na svakom koraku preispituju Božje riječi i djelo te stvaraju predodžbe i sudove o njima te u konačnici osuđuju Njegove riječi i djelo. Stoga, u procesu slijeđenja Boga, antikristi ne prihvaćaju Božje riječi kao svoj život, svoju istinu ili svoj životni smjer i cilj. Umjesto toga, na svakom se koraku protive Bogu i mjere Božji identitet i Božju bit stvarima kao što su njihove predodžbe i uobrazilje, Sotonina logika i misli te Sotonina narav i metode. U procesu slijeđenja Boga, oni neprestano sumnjaju u Boga, sumnjiče Ga i drže Ga na oku, neprestano Mu sude te Ga u svom srcu preziru, osuđuju i niječu. Sve to što antikristi čine i njihova različita očitovanja doista dokazuju da oni nisu sljedbenici Božji, istinski vjernici niti ljubitelji istine i pozitivnih stvari, već da su neprijatelji istine i Boga. Kada ti ljudi dođu u Božju kuću, u crkvu, oni nisu ovdje da bi primili Božje spasenje niti da bi došli pred Boga i prihvatili Njegove riječi kao život. Zašto su onda došli? Kada ti ljudi dođu u Božju kuću, kao prvo, oni barem pokušavaju zadovoljiti svoju znatiželju; kao drugo, žele slijediti taj trend; i kao treće, žele blagoslove. To su njihove namjere i svrhe, i to je to. Sudeći prema priroda-biti antikrista, oni uopće ne namjeravaju prihvatiti Božje riječi kao svoj život, uopće ne planiraju uzeti Božje riječi kao načela primjene ni kao svoj životni smjer i cilj, i uopće ne planiraju promijeniti ni napustiti vlastita gledišta, kao niti preobraziti ni napustiti vlastite predodžbe i doći pred Boga da se u potpunosti pokaju, padnu ničice pred Njega i prihvate Ga kao svog Spasitelja. Oni nemaju takve namjere. Oni se pred Bogom samo neprestano hvale kako su sjajni, sposobni, moćni, nadareni i talentirani, kako mogu postati stup i okosnica Božje kuće, i tome slično, sve s ciljem da budu visoko cijenjeni u Božjoj kući, priznati od Boga i promaknuti u Božjoj kući, kako bi zadovoljili svoje ambicije i želje. I ne samo to, oni žele i zadovoljiti svoju ambiciju, želju i plan da „prime stostruko u ovom životu, a u budućem svijetu život vječni”. Jesu li ikada napustili te ambicije, želje i planove? Mogu li oni subjektivno razumjeti, napustiti i riješiti ta pitanja? Oni to uopće ne planiraju učiniti. Bez obzira na to što Božje riječi govore ili razotkrivaju, čak i ako mogu povezati Njegove riječi sa sobom, čak i ako znaju da su njihovi planovi, misli i namjere suprotni Božjim riječima, da nisu u skladu s njima, da su protivni istina-načelima i da su očitovanja naravi antikrista, oni se i dalje čvrsto drže vlastitih gledišta, ambicija i želja te uopće ne planiraju promijeniti se, preokrenuti svoja gledišta, napustiti svoje ambicije i želje te doći pred Boga da prihvate Njegovo razotkrivanje, sud, grdnju i orezivanje. Ti ljudi nisu samo nepopustljivi u svom srcu, već su i arogantni i uobraženi – arogantni su do te mjere da su potpuno nerazumni. Istovremeno, u dubini svog srca osjećaju duboku odbojnost prema svakoj riječi koju je Bog izgovorio i mrze ih; oni mrze Božje razotkrivanje priroda-biti iskvarenog čovječanstva i Njegovo razotkrivanje različitih iskvarenih naravi. Oni bez ikakvog dobrog razloga mrze Boga i istinu, čak mrze i one koji teže istini i one koje Bog voli. To u potpunosti pokazuje da je narav antikrista doista opaka. Njihova ničim izazvana mržnja, neprijateljstvo, protivljenje, osuđivanje i poricanje Boga i istine također nam pokazuju da antikristi doista imaju zlobnu narav.

Različite naravi antikrista tipični su primjeri onih koje posjeduje iskvareno čovječanstvo, a težina različitih naravi antikrista nadilazi težinu naravi bilo kojeg običnog iskvarenog pojedinca. Koliko god duboko ili konkretno Bog razotkrivao iskvarene naravi čovječanstva, antikristi to niječu i odbacuju, ne prihvaćajući to kao istinu niti kao djelo Božje. Oni samo priznaju i vjeruju da je jedini način da se netko u konačnici ne pokoleba, da se istakne i održi u ovom društvu i usred zlih trendova do samog kraja taj da bude dovoljno zao, nemilosrdan, opak, podmukao i zloban. To je logika antikrista. Stoga, antikristi gaje neprijateljstvo i mržnju prema pravednoj i svetoj biti Božjoj, prema Božjoj vjernosti i svemogućnosti i prema drugim pozitivnim stvarima poput ovih. Kako god ljudi svjedočili o Božjem identitetu, biti i svom Njegovom djelu, i koliko god konkretno i iskreno to činili, antikristi to ne prihvaćaju, ne priznaju da je to djelo Božje, da u njemu postoji istina za kojom treba tragati niti da je to najbolji obrazovni materijal i najbolje svjedočanstvo za spoznaju čovječanstva o Bogu. Nasuprot tome, koju god sitnicu Sotona učini, bilo svjesno ili nesvjesno, antikristi padaju ničice u divljenju. Kada se radi o stvarima koje Sotona čini, antikristi jednodušno prihvaćaju, vjeruju, obožavaju i slijede te stvari, bez obzira na to smatra li ih čovječanstvo plemenitim ili niskim. Međutim, postoji jedna stvar koja uznemiruje antikriste: Buda je rekao da može učiniti da ljudi transcendiraju u Čistu zemlju, a antikristi misle: „Čini se da je ova Čista zemlja inferiorna u odnosu na kraljevstvo nebesko i na nebo o kojima govori Bog – nije baš idealna. Iako je Sotona moćan i može donijeti ljudima beskrajne koristi te zadovoljiti sve njihove ambicije i želje, jednu stvar ne može učiniti, a to je dati obećanje čovjeku, omogućujući ljudima da uđu u kraljevstvo nebesko i zadobiju vječni život. Sotona se ne usuđuje iznijeti takvu tvrdnju niti to može ostvariti.” Duboko u svom srcu antikristi osjećaju da je to nezamislivo, a istovremeno najviše žale zbog toga. I tako, dok nevoljko slijede Boga, oni i dalje smišljaju kako dobiti veće blagoslove i razmišljaju o tome tko bi mogao zadovoljiti njihove želje i ambicije. Računaju i računaju, a na kraju nemaju drugog izbora nego napraviti kompromis i ostati u Božjoj kući. Na temelju ovih očitovanja antikrista, kakav je njihov stav i stajalište prema Bogu? Imaju li i trunke istinske vjere? Imaju li istinsku vjeru u Boga? Priznaju li imalo Božja djela? Mogu li iz dubine srca reći „Amen” na činjenicu da su Božje riječi istina, život i put? Bog je učinio tako veliko djelo među čovječanstvom – mogu li antikristi iz dubine srca hvaliti Božju veliku moć i pravednu narav? (Ne.) Upravo zato što antikristi poriču Božji identitet, bit i sve Njegovo djelo, oni neprestano uzvisuju sebe i svjedoče o sebi tijekom procesa slijeđenja Boga, i pokušavaju pridobiti naklonost i srca ljudi, pa čak pokušavaju kontrolirati i zarobiti srca ljudi te se natječu s Bogom za Njegove izabranike. Sva takva očitovanja dokazuju da antikristi uopće ne priznaju Božji identitet i Božju bit, niti priznaju da su čovječanstvo i sve stvari pod suverenošću Stvoritelja. To je ono što smo prošli put raščlanili o gledištima, očitovanjima i otkrivenjima koja antikristi imaju u vezi s Božjim postojanjem. Budući da antikristi imaju takva gledišta i očitovanja u vezi s Božjim postojanjem, kakav je onda njihov stav prema Kristu i Božjem utjelovljenom tijelu? Mogu li oni uistinu vjerovati u Njega, priznavati Ga, slijediti Ga i pokoravati Mu se? (Ne.) Sudeći po tome kako se antikristi odnose prema Božjem postojanju, oni gaje takav stav prema Božjem Duhu, pa je nepotrebno reći da je njihov stav prema Božjem utjelovljenom tijelu još odvratniji od njihovog stava prema Njegovom Duhu, s izraženijim i težim očitovanjima.

II. Antikristi poriču bit Krista

Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o tome kako se antikristi odnose prema Kristu i Božjem utjelovljenom tijelu na temelju svog nevjerovanja u Božje postojanje. Općepoznata je činjenica da antikristi ne vjeruju u postojanje Boga. Nakon svog ovog razgovora, razotkrivanja i raščlambe, jeste li stekli neko konkretno razumijevanje naravi i očitovanja antikrista? Bez obzira na to prihvaćaju li antikristi djelo koje je učinio utjelovljeni Bog ili činjenicu da je Bog postao tijelo, u stvarnosti oni niječu postojanje Boga. Kakvi su to točno ljudi? Preciznije rečeno, oni su oportunistički bezvjernici, oni su farizeji. Neki od njih očito izgledaju zli, dok drugi izgledaju ponizno, s profinjenim, dostojanstvenim i plemenitim ponašanjem – oni su tipični farizeji. Kada se radi o ove dvije vrste ljudi – onima koji izgledaju zli i onima koji izgledaju pobožno i nisu zli – ako u osnovi ne vjeruju u postojanje Boga, možemo li reći da su bezvjernici? (Da.) Danas razgovaramo o tome kakva gledišta i stavove bezvjernici imaju prema Kristu, kakva očitovanja pokazuju prema različitim aspektima Krista i kako možemo razumjeti bit antikrista kroz ta očitovanja.

A. Kako se antikristi odnose prema Kristovom porijeklu

Kada se radi o Kristu, koji je obična osoba s posebnim identitetom, do čega je ljudima obično najviše stalo? Prije svega, nije li mnogima stalo do Njegovog porijekla? To je središte pozornosti ljudi. Stoga, hajdemo prvo razgovarati u zajedništvu o tome kako se antikristi odnose prema Kristovom porijeklu. Prije razgovora o tome, razmotrimo kako je Bog isplanirao različite aspekte porijekla Svog tijela kada se utjelovio. Kao što je dobro poznato, tijekom Doba milosti, Krista je začeo Duh Sveti i rodila Ga je djevica. Rođen je u iznimno običnoj, normalnoj obitelji, koja bi se današnjim rječnikom nazvala kućanstvom običnih građana. On nije rođen u bogatoj, dužnosničkoj ili uglednoj velikoj obitelji – čak je rođen u štali, što je bilo krajnje nezamislivo i van svakih očekivanja. Gledajući svaki aspekt porijekla prvog Božjeg utjelovljenog tijela, obitelj u kojoj se utjelovljeni Bog rodio bila je vrlo obična. Marija, Njegova majka, također je bila obična, a ne neka izvanredna osoba i zasigurno nije posjedovala nikakve posebne moći niti neobične, jedinstvene talente. Međutim, vrijedno je napomenuti da ona nije bila bezvjernica ni nevjernica, već sljedbenica Božja. To je vrlo važno. Josip, Marijin muž, bio je stolar. Stolar je vrsta obrtnika. Imao je prosječna primanja, ali nije bio bogat niti je imao mnogo novca. Međutim, daleko od toga da je bio siromašan i mogao je zadovoljiti sve osnovne potrebe svoje obitelji. Gospodin Isus je rođen u takvoj obitelji; sudeći prema današnjim standardima primanja i životnih uvjeta, Njegova obitelj jedva da se mogla smatrati srednjom klasom. Bi li takvu obitelj čovječanstvo smatralo plemenitom ili skromnom? (Skromnom.) Stoga, obitelj u kojoj je Gospodin Isus rođen bila je daleko od toga da bude slavna, bogata ili znamenita, a još dalje od onoga što se danas smatra visokom klasom. Kada djeca iz bogatih obitelji ili obitelji visokog staleža izađu van, ljudi se obično okupljaju oko njih, tiskaju se oko njih, ali obitelj Gospodina Isusa bila je suprotna tome. On je rođen u obitelji bez luksuznih životnih uvjeta ili značajnog statusa. Bila je to vrlo obična obitelj koja je prolazila nezapaženo i koju su ljudi ignorirali, nitko im nije pjevao hvale niti se tiskao oko njih. S takvom društvenom pozadinom i u tadašnjem društvenom okruženju, je li Krist bio u poziciji da stekne visoko obrazovanje ili da bude pod utjecajem različitih stilova života, misli, gledišta visokog društva i tako dalje, i da bude zaražen njima? Očito nije. On je stekao obično obrazovanje, čitao je Sveto pismo kod kuće, slušao je priče svojih roditelja i s njima pohađao crkvene službe. U svakom pogledu, porijeklo Gospodina Isusa i kontekst u kojem je odrastao nisu bili prestižni ni plemeniti kao što bi ljudi mogli pomisliti. Okruženje u kojem je odrastao bilo je isto kao i okruženje obične osobe. Njegov svakodnevni život bio je jednostavan i običan, Njegovi životni uvjeti bili su slični uvjetima prosječne osobe, nisu bili ništa posebno, i On nije imao posebne, izvanredne životne uvjete viših slojeva društva. To je bio kontekst u kojem se rodilo prvo Božje utjelovljeno tijelo i okruženje u kojem je On odrastao.

Iako je spol utjelovljenog Boga ovaj put potpuno drugačiji od prošlog, Njegova obiteljska pozadina slično je obična i bez značajnog statusa. Neki pitaju: „Koliko obična?” U sadašnjem dobu, obično znači uobičajeno životno okruženje. Krist je rođen u radničkoj obitelji, to jest, u obitelji koja se uzdržava od plaće, koja može zadovoljiti svoje osnovne potrebe, ali nije tako imućna poput bogataša. Krist se družio s običnim ljudima i bio je izložen životima običnih ljudi; živio je u takvom okruženju, nije bilo ničeg posebnog u tome. Općenito, jesu li djeca iz radničkih obitelji u poziciji da uče umjetničke vještine? Imaju li priliku biti izloženi različitim gledištima koji prevladavaju u visokom društvu? (Ne.) Ne samo da nisu u poziciji da uče različite vještine, štoviše, nemaju prilike doći u doticaj s ljudima, događajima i stvarima u visokom društvu. Iz te perspektive, obitelj u kojoj se utjelovljeni Bog rodio ovaj put vrlo je obična. Njegovi roditelji su ljudi koji svoje dane provode pošteno, čiji život ovisi o njihovom radu i poslovima te koji imaju prosječne životne uvjete. Takvi su uvjeti najčešći u modernom društvu. Iz perspektive nevjernika, nije bilo izvanrednih uvjeta u okruženju u kojem se Krist rodio niti je išta u Njegovoj obiteljskoj pozadini ili kvaliteti života bilo vrijedno hvalisanja. Neke poznate osobe rođene su u obrazovanoj obitelji; svi su njihovi preci bili učitelji i viši intelektualci. Odrasli su u tom okruženju, s pripadajućim stilom i držanjem jedne obrazovane obitelji. Je li Bog izabrao sličnu obiteljsku pozadinu za Svoje utjelovljeno tijelo? Ne. Ni ovaj put utjelovljeni Bog nema istaknutu obiteljsku pozadinu niti ugledan društveni status, a još manje je imao izvanredno životno okruženje – Njegova obitelj posve je obična. Nemojmo još raspravljati o tome zašto je utjelovljeni Bog izabrao takvu obitelj, takvo životno okruženje i pozadinu u kojoj će odrasti; nećemo za sada govoriti o značaju toga. Recite Mi, zar neke ljude ne brine je li Krist išao na fakultet? Reći ću vam istinu: Ja sam napustio školu prije polaganja prijemnog ispita za fakultet i otišao sam od kuće sa 17 godina. Dakle, jesam li Ja išao na fakultet? (Ne.) Je li to za vas loša ili dobra vijest? (Mislim da saznanje o tome ne čini nikakvu razliku, to je nebitno za slijeđenje Boga.) To je ispravno stajalište. Nikada ovo prije nisam spomenuo, ne zato što sam to htio sakriti ili zataškati, već zato što nema potrebe o tome govoriti jer su te stvari potpuno nebitne za spoznaju i slijeđenje Boga. Iako pozadina rođenja utjelovljenog Boga, Njegovo obiteljsko okruženje i okruženje u kojem je odrastao nemaju utjecaja na spoznaju Boga niti utjelovljenog Boga i zapravo nisu povezane s tim, zašto se ovdje bavim tim pitanjima? To se dotiče jednog od gledišta antikrista o Kristu koje danas raščlanjujemo. Bog nije izabrao istaknuti status, plemeniti identitet niti uglednu obiteljsku i društvenu pozadinu za Svoje utjelovljeno tijelo, još manje je izabrao izvanredno, bezbrižno, imućno, luksuzno okruženje u kojem će On odrasti. Bog također nije izabrao obiteljsku pozadinu koja bi mu omogućila da stekne visoko obrazovanje ili da bude izložen visokom društvu. S obzirom na te aspekte Božjeg izbora kada se utjelovio, bi li te stvari utjecale na djelo koje je Krist došao učiniti? (Ne.) Gledajući proces, prirodu i rezultate Njegovog kasnijeg djela, ti aspekti ni na koji način ne utječu na Božji plan djelovanja, korake niti rezultate, već naprotiv, postoji određena prednost u tim aspektima Njegovog izbora, to jest, Njegov izbor da se rodi u takvom okruženju korisniji je za spasenje Božjeg izabranog naroda, jer 99 % njih potječe iz slične sredine. To je jedan aspekt značaja porijekla utjelovljenog Boga koji bi ljudi trebali razumjeti.

Upravo sam govorio jednostavnim, općenitim izrazima o pozadini i okruženju Kristovog rođenja kako biste stekli općenito razumijevanje toga. Raščlanimo sada kako se antikristi odnose prema porijeklu utjelovljenog Boga. Prvo, antikristi potajno preziru okruženje i pozadinu Kristovog rođenja te u srcu osjećaju prkos prema tome. Zašto to preziru i tome prkose? Zato što u sebi gaje misli i predodžbe. Kakvo je njihovo stajalište o tome? „Bog je stvoritelj, on je vrhovni nad svime, on je iznad neba, iznad čovječanstva i svih drugih stvorenih bića. Ako je on Bog, onda bi se trebao uzdići na najviše mjesto među čovječanstvom.” Što misle pod tim da se on uzdiže na najviše mjesto? Misle da bi se trebao izdizati iznad svih, da bi se trebao roditi u uglednoj, plemenitoj velikoj obitelji i da bi sve trebao imati; da bi se trebao roditi u bogatstvu, posjedovati apsolutnu moć, kao i autoritet i utjecaj, te biti posebno bogat i milijarder. Istovremeno, trebao bi biti visoko obrazovan i učiti sve što bi ljudi trebali znati na ovom svijetu. Na primjer, trebao bi, poput prijestolonasljednika, imati individualnu poduku, pohađati elitne škole i uživati u životu više klase. Ne bi trebao biti dijete iz obične obitelji. Budući da je krist utjelovljeno tijelo, njegovo obrazovanje trebalo bi nadmašiti obrazovanje svih ostalih, a njegovi materijali za učenje trebali bi biti drugačiji od materijala običnih ljudi. Oni misle da, budući da krist dolazi vladati kao kralj, on bi trebao naučiti umijeće vladanja, te kako upravljati i kontrolirati čovječanstvo, trebao bi proučavati složene strategije i lukavstva, te naučiti više jezika i neke umjetničke vještine, kako bi to iskoristio u Svom budućem djelu i kako bi mogao vladati svakojakim ljudi u budućnosti. Za njih bi samo takav krist bio plemenit, velik i sposoban spasiti ljude jer bi imao dovoljno znanja i talenata, te dovoljnu sposobnost čitanja misli kako bi mogao kontrolirati ljude. Antikristi gaje takve predodžbe o porijeklu Božjeg utjelovljenog tijela i drže se tih predodžbi dok prihvaćaju utjelovljenog Boga. Prvo, oni ne ostavljaju po strani svoje predodžbe kako bi iz dubine srca iznova razumjeli ili shvatili što Bog čini. Oni ne niječu vlastite predodžbe ni gledišta, niti razumiju zablude koje gaje, ne dolaze do spoznaje Krista i utjelovljenog tijela Božjeg niti prihvaćaju sve što Krist govori i čini sa stavom i načelom pokoravanja istini. Umjesto toga, sve što Krist govori oni mjere svojim vlastitim predodžbama i gledištima. „Ova kristova izjava je nelogična; ona tamo je loše sročena; u ovoj postoji gramatička pogreška; vidi se da krist nije visoko obrazovan. Ne govori li on kao obična osoba? Kako krist može tako govoriti? Nije on kriv. On, zapravo, također želi biti ugledan i cijenjen od drugih, ali to jednostavno nije moguće – on ne potječe iz dobre obitelji. Njegovi su roditelji bili samo obični ljudi, a način na koji su oni živjeli utjecao je na njega da postane isti kao oni. Kako je bog to mogao učiniti? Zašto kristove riječi i manire ne izgledaju vrlo elegantno i plemenito? Zašto on nema govor i manire učenjaka i profinjenih intelektualaca u društvu, princeza i prinčeva iz viših slojeva društva? Zašto se kristove riječi i njegova djela čine tako neusklađenima s njegovim identitetom?” Antikristi gaje takvo stajalište i takav stav u načinu na koji vide krista, sve njegove riječi i njegovo djelo, njegov odnos prema ljudima te njegov govor i manire, i neizbježno se u njihovom srcu javljaju predodžbe. Oni se ne samo da se ne pokoravaju Kristu, već nemaju ni ispravan odnos prema njegovim riječima. Oni kažu: „Može li takva obična osoba, takav običan čovjek, biti moj spasitelj? Može li me on blagosloviti? Mogu li od njega dobiti ikakve koristi? Mogu li se moje želje i težnje ispuniti? Ova je osoba preobična, do te mjere da nju gledaju svisoka.” Što više antikristi doživljavaju Krista kao običnog i prosječnog, i misle da je Krist vrlo normalan, to se više osjećaju uzvišenima i plemenitima. Istovremeno, neki se antikristi čak uspoređuju: „Mlad si i ne znaš se odijevati ni razgovarati s ljudima. Ne znaš kako izvući informacije iz ljudi. Zašto si tako izravan? Kako išta što kažeš nalikuje bogu? Kako išta što kažeš pokazuje da si ti bog? Kako tvoji postupci, govor, ponašanje, manire i odijevanje nalikuju Bogu? Mislim da ni u jednom od tih aspekata ne nalikuješ bogu. Krist bi trebao imati visoko obrazovanje, poznavati Bibliju do najsitnijih detalja i biti rječit, ali ti se uvijek ponavljaš i ponekad koristiš neprikladne riječi.” Nakon mnogo godina slijeđenja Krista, antikristi ne samo da u svom srcu nisu prihvatili Božje riječi ni istinu, već također nisu prihvatili činjenicu da je Krist utjelovljeno tijelo Božje. To je jednako tome da ne prihvaćaju Krista kao svog Spasitelja. Umjesto toga, oni još više u svom srcu preziru utjelovljeno tijelo Božje, ovu običnu osobu. Budući da u Kristu ne vide ništa posebno jer je Njegovo porijeklo bilo vrlo uobičajeno i obično, i jer se čini da im On ne može donijeti nikakve koristi u društvu ili među čovječanstvom, niti im može omogućiti da uživaju bilo kakve prednosti, oni počinju bezobzirno i otvoreno donositi sudove o Njemu: „Nisi li ti samo dijete iz te i te obitelji? Što je onda loše u tome da ti sudim? Što mi možeš? Da imaš uglednu obitelj ili roditelje koji su dužnosnici, možda bih te se bojao. Zašto bih te se bojao takvog kakav jesi? Dakle, čak i ako jesi krist, utjelovljeno tijelo o kojem svjedoči Bog, ja te se ne bojim! I dalje ću donositi sudove o tebi iza leđa i slobodno te komentirati. Kad god budem imao priliku, proučavat ću tvoju obitelj i tvoje rodno mjesto.” To su stvari od kojih antikristi najviše vole dizati prašinu. Oni nikada ne tragaju za istinom, i sve što se ne uklapa u njihove predodžbe i uobrazilje opetovano osuđuju i opiru se tome. Ti ljudi jako dobro znaju da je istina ono što Krist izražava, pa zašto onda ne teže istini? Oni su uistinu nerazumni!

Antikristi osobito obožavaju moć i status. Da je Krist došao iz bogate, moćne obitelji, oni se ne bi usudili ništa reći. Ali da je došao iz obične obitelji bez moći, oni se Njega ne bi nimalo bojali, smatrali bi da mogu bezbrižno proučavati Boga, Krista i osuđivati Ga, i bili bi potpuno ravnodušni prema tome. Kad bi uistinu priznali i vjerovali da je ta osoba utjelovljeno tijelo Božje, bi li se mogli tako ponašati? Bi li itko s imalo bogobojaznim srcem to činio? Ne bi li se obuzdali? (Bi.) Kakvi se ljudi mogu tako ponašati? Nije li to ponašanje antikrista? (Jest.) Ako priznaješ da je bit Krista sâm Bog i da je osoba koju slijediš Bog, kako bi se trebao odnositi prema svemu što je povezano s Kristom? Ne bi li ljudi trebali imati načela? (Trebali bi.) Zašto se onda oni usuđuju kršiti ta načela bez imalo ustručavanja? Nije li to očitovanje neprijateljstva prema Kristu? Budući da je Krist rođen u običnoj obitelji, osim što su nezadovoljni Njime, antikristi istovremeno i gaje neprijateljstvo prema Njegovoj obitelji i njezinim članovima. I dok se to neprijateljstvo javlja u njima, oni ne staju niti se odmaraju, već se motaju oko Kristove kuće i raspituju se kad god imaju priliku, kao da se bave legitimnim poslom: „Je li se Krist vratio? Je li se išta u životu obitelji promijenilo otkako se krist pojavio?” Zabadaju nos u te stvari u svakoj prilici. Nisu li takvi ljudi odvratni? Nisu li gadni? Nisu li prezira vrijedni? Iznimno su prezira vrijedni i prljavi! Ostavimo za sada po strani to kakva je njihova vjera u Boga i samo razmislimo: kakav karakter moraju imati ljudi koji mogu činiti takve stvari i gajiti tako prljave misli? Oni moraju biti niskog karaktera. Svi su oni ništarije, do krajnosti prezira vrijedni i prljavi! Ako ne vjeruješ u Krista, možeš Mi jasno reći: „Ne činiš Mi se kao Bog; ti si samo čovjek. Donio sam sudove tebi iza leđa – što ti tu možeš? Zanijekao sam te – što ti tu možeš?” Ako ne vjeruješ, neću te siliti i nitko neće inzistirati da to činiš. Ali nema potrebe da potajno postupaš tako sitničavo. Koja je svrha toga? Može li tebi to pomoći da uvećaš vjeru? Može li pomoći tvom životnom napretku ili ti pomoći da bolje razumiješ Boga? Ne služi nijednoj od tih svrha, pa zašto postupaš tako? U najmanju ruku, oni koji postupaju tako imaju iznimno prezira vrijednu ljudskost; oni ne vjeruju u bit Krista niti priznaju Njegov identitet. Ako ne vjeruješ, onda nemoj vjerovati. Odlazi! Zašto se zadržavaš u Božjoj kući? Ne vjerovati u Boga, a ipak željeti blagoslove te gajiti ambicije i želje – to je prezira vrijedna osobina antikrista. Budući da su iznimno prezira vrijedni, takvi su ljudi sposobni za takve „izvanredne” postupke. Bio sam odsutan od kuće 20 godina, a ti su se ljudi 20 godina „dobro brinuli” za tu kuću; bio sam odsutan 30 godina, a oni su se za nju „brinuli” 30 godina. Pitao sam se zašto su tako „ljubazni” i besposleni. Našao sam odgovor na to pitanje, a to je da se oni žele protiviti Bogu do kraja. Oni ne vjeruju u Božju bit niti u išta što je On učinio. Naizgled se čine znatiželjni i zabrinuti, ali u biti nadziru i traže slabosti, u sebi su neprijateljski raspoloženi, niječu i osuđuju. Zašto ti ljudi i dalje vjeruju? Koji je smisao njihova vjerovanja u Boga? Trebali bi prestati vjerovati i brzo otići odavde! Božja kuća ne treba takve ljude. Ne bi se trebali sramotiti! Biste li vi učinili isto u sličnim okolnostima i uvjetima? Ako biste mogli, onda ste isti kao i oni, skupina antikrista odlučnih da se do kraja protive Bogu, neumoljivih do smrti, koji Bogu pokušavaju naći slabosti i dokaze kako bi zanijekali Njega, Njegovu bit i Njegov identitet.

Što god Bog čini, On nikada nije u krivu. Bez obzira na to je li okruženje u kojem je rođen i Njegovo porijeklo obično, svakodnevno ili istaknuto, u tome nema pogreške niti ičega što bi ljudi mogli iskoristiti protiv Njega. Ako pokušaš naći bilo kakvu manu ili dokaz u Božjem utjelovljenom tijelu kako bi dokazao da On nije Krist ili da nema Božju bit, kažem ti, ne trebaš ni pokušavati niti trebaš vjerovati. Samo otiđi – nećeš li se tako poštedjeti muka? Zašto si toliko otežavaš život? Pokušavati naći manu ili dokaz u Kristu kako bi Ga se optužilo, zanijekalo ili osudilo nije tvoj legitiman posao, dužnost niti odgovornost. Bez obzira na obitelj u kojoj je Krist rođen, okruženje u kojem je odrastao ili ljudskost koju posjeduje, to je bio izbor samoga Boga, Stvoritelja, i to se nikoga ne tiče. Što god Bog čini ispravno je, to je istina i učinjeno je radi čovječanstva. Da Bog nije rođen u običnoj obitelji, već u palači, bi li ti, običan priprost čovjek s dna društvene ljestvice, i dalje imao ikakvu priliku biti u interakciji s Bogom? Ne bi imao priliku. Ima li onda išta pogrešno u tome što je Bog odabrao takav način da se rodi i odraste? To je ljubav kakve nema u svijetu, to je najpozitivnija stvar. Međutim, najpozitivniju stvar koju je Bog učinio antikristi vide kao znak da je Njega lako maltretirati i da se Njime lako poigravati, te Ga žele neprestano nadzirati i tražiti slabosti koje mogu iskoristiti protiv Njega. Što ti to nadzireš? Ako ne možeš vjerovati čak ni Kristovom karakteru i Njegovoj ljudskosti, a slijediš Ga kao Boga, zar ne proturječiš sam sebi? Zar sebi ne otežavaš stvari? Zašto igraš tu igru? Je li zabavna? Primijetio sam da većina ljudi koji su kasnije prihvatili Svemogućeg Boga može ispravno postupati po tom pitanju. Nekolicina je bila znatiželjna kada su bili u interakciji sa Mnom, ali takve sam ljude izbjegavao i ignorirao. Ako možeš prihvatiti istinu, jedna smo obitelj. Ako ne možeš i stalno se raspituješ o Mojim osobnim stvarima, onda otiđi. Ne priznajem te; nismo obitelj, već neprijatelji. Ako, nakon što su čuli toliko Božjih riječi i toliko godina primali Njegovo djelo i pastirsko vođenje, ljudi i dalje gaje takve misli o Božjem utjelovljenom tijelu i čak postupaju po njima, mora se reći da takvi ljudi imaju narav koja je neprijateljska prema Bogu. Oni su rođeni neprijatelji Božji, nesposobni prihvatiti pozitivne stvari.

Prije dvije tisuće godina, Pavao se svim silama trudio oduprijeti Gospodinu Isusu, bezumno Ga progoneći, sudeći Mu i osuđujući Ga. Zašto? Zato što je Gospodin Isus rođen u običnoj obitelji, bio je običan pripadnik puka i nije dobio takozvano obrazovanje, utjecaj i odgoj pismoznanaca i farizeja. U Pavlovim očima, takva osoba nije bila dostojna zvati se Kristom. Zašto ne? Zato što je On imao skroman identitet, nevelik društveni položaj i bio je pripadnik nižeg društvenog sloja te stoga nije bio dostojan zvati se Kristom niti Sinom živog Boga. Zbog toga se Pavao usudio uložiti sav trud da se odupre Gospodinu Isusu, koristeći svoj utjecaj, karizmu i vlast da Ga osudi i da Mu se odupre, da razori Njegovo djelo i uhiti Njegove sljedbenike. Dok se opirao Gospodinu Isusu, Pavao je vjerovao da brani Božje djelo, da su njegovi postupci pravedni i da predstavlja pravednu silu. Mislio je da se ne opire Bogu, već običnoj osobi. Upravo zato što je smatrao da je Kristovo porijeklo skromno, a ne veličanstveno, usudio se beskrupulozno i bezobzirno suditi Kristu i osuđivati Ga, a u srcu se osjećao osobito mirno i postojano u vezi sa svojim postupcima. Kakvo je stvorenje on bio? Čak i da nije shvaćao da je Gospodin Isus utjelovljeno tijelo Božje i da nije znao da Njegove propovijedi i riječi dolaze od Boga, je li takva obična osoba zaslužila da ga svim silama napadne? Je li On zaslužio takvu vrstu zlonamjernog napada? Je li On zaslužio da Pavao izmišlja glasine i laži kako bi obmanjivao druge i natjecao se s Njime za ljude? Nisu li Pavlove laži bile neutemeljene? Je li ijedno djelo Gospodina Isusa utjecalo na Pavlove interese ili status? Nije. Gospodin Isus je propovijedao i držao propovijedi među nižim društvenim slojevima, a istovremeno Ga je slijedilo podosta ljudi. To je bio potpuno drugačiji svijet od životnog okruženja osobe poput Pavla, pa zašto je onda Pavao progonio Gospodina Isusa? To je njegova bit antikrista na djelu. Mislio je: „Koliko god tvoje propovijedi bile veličanstvene, ispravne ili prihvaćene, ako ja kažem da ti nisi krist, onda ti nisi krist. Ako mi se ne sviđaš, proganjat ću te, samovoljno te optuživati i natjerati te da platiš.” Budući da te stvari koje je Krist posjedovao unutar Svoje normalne ljudskosti nisu zadovoljavale Pavlove zahtjeve i nisu bile učinjene niti posjedovane u skladu s Pavlovim predodžbama i uobraziljama, antikristi poput Pavla bili su sposobni Njega beskrupulozno osuđivati, nijekati i osuđivati. Što se dogodilo na kraju? Nakon što je Gospodin Isus oborio Pavla, on je konačno priznao: „Tko si, gospodine?” Gospodin Isus tada je rekao: „Ja sam Isus kojem se ti opireš.” Od tada Pavao više nije vjerovao da je Isus obična osoba niti netko tko nije poput Krista zbog Svojeg skromnog porijekla. Zašto? Zato što je svjetlost Gospodina Isusa mogla zaslijepiti ljude, On je imao autoritet, a Njegove su riječi mogle oboriti ljude i pokositi njihove duše. Pavao je u sebi mislio: „Bi li ta osoba zvana Isus doista mogla biti bog? Bi li on mogao biti sin živog boga? On može obarati ljude, dakle mora biti bog. Ali postoji samo jedna stvar – onaj tko obara ljude nije ta obična osoba koja se zove krist, već duh božji. Dakle, bez obzira na sve, sve dok se ti zoveš Isus, neću ti se pokloniti u znak obožavanja. Ja obožavam samo boga na nebu, duha božjeg.” Nakon što je bio oboren, Pavlu je sinula misao. Iako je to što je bio oboren bila loša stvar, to ga je natjeralo da shvati da osoba koja se zove krist ima poseban identitet, da je postati krist velika čast i da tko god postane krist može postati sin živog boga, približiti se bogu i promijeniti svoj odnos s bogom, što tu običnu osobu čini posebnom i preobražava njezin identitet u identitet sina božjeg. Mislio je: „Iako si ti, Isuse, sin živog boga, što je tu tako impresivno? Tvoj je otac bio siromašan stolar, a tvoja majka obična kućanica. Odrastao si među običnim ljudima, a tvoja je obitelj imala nizak društveni status, a ti sâm nemaš posebnih sposobnosti. Jesi li ikada propovijedao u hramu? Priznaju li te pismoznanci i farizeji? Kakvo si obrazovanje stekao? Imaju li tvoji roditelji visoku razinu znanja? Nemaš ništa od toga, a ipak si sin živog boga. Onda, budući da ja imam tako visoku razinu znanja, družim se s ljudima u visokom društvu, a moji su roditelji vrlo učeni, obrazovani i imaju određeno porijeklo, ne bi li meni bilo lako postati krist?” Što je time htio reći? „Ako netko poput Isusa može biti krist, nisam li onda ja, Pavao, još sposobniji biti krist, sin živog boga, budući da sam tako izvanredan, karizmatičan, obrazovan i imam visok društveni status? Dok je Isus bio živ, on je samo propovijedao, čitao sveto pismo, širio put pokajanja, hodao posvuda, liječio ljude od bolesti, izgonio đavle te činio mnoge znakove i čuda. To je sve, zar ne? Nakon toga, postao je sin živog boga i uzašao na nebo. Koliko to može biti teško? Ja, Pavao, pun sam znanja i imam plemenit društveni status i identitet. Ako budem više hodao među ljudima, kao što je to Isus činio, ako povećam svoju slavu, dobijem više sljedbenika i donesem korist većem broju ljudi, i ako mogu podnijeti teškoće, platiti cijenu, sniziti svoj društveni položaj, održati više propovijedi, obaviti više posla i pridobiti više ljudi, neće li se tada moj identitet promijeniti? Neću li se preobraziti iz sina čovječjeg u sina božjeg? Nije li krist sin božji? Što je tako teško u tome da se bude krist? Nije li krist sin čovječji rođen od čovjeka? Budući da je Isus mogao postati krist, zašto to ne bih mogao ja, Pavao? To je prelagano! Što god je Isus činio, činit ću i ja; što god je on rekao, reći ću i ja; kako god je on hodao među ljudima, činit ću i ja isto. Neću li tada posjedovati isti identitet i položaj kao Isus? Neću li ispuniti uvjete da me bog odobri, baš kao što je Isus ispunio?” Stoga, iz Pavlovih poslanica nije teško vidjeti njegovo razumijevanje i poimanje Isusova identiteta. Vjerovao je da je Gospodin Isus bio obična osoba koja je, kroz rad i plaćanje cijene, a osobito nakon raspeća, stekla odobrenje Oca nebeskog i postala Sin živog Boga – da se Njegov identitet promijenio kasnije. Stoga, u umu ljudi poput Pavla, oni nikada ne priznaju Isusa kao tijelo koje je Bog nosio na zemlji, kao utjelovljeno tijelo Božje među čovječanstvom. Oni nikada ne priznaju bit Krista.

Današnji antikristi su poput Pavla. Prvo, dijele iste misli, ambicije i metode, kao i još jednu stvar – zajedničku crtu gluposti. Odakle potječe njihova glupost? Potječe iz njihovih ambicija i želja. Kada antikristi gledaju utjelovljeno tijelo Božje, bez obzira iz kojeg kuta, oni ne vide Božju bit u Kristu. Kako god gledali, ne mogu iz toga zadobiti istinu niti razumjeti Božju narav. Kako god gledali, uvijek vjeruju da je Krist obična osoba. Misle da, da se krist spustio izravno s neba pred svima, ne bi bio običan; misle da bi bilo tako neobično i izvanredno da se krist, koji uopće nije imao osobito porijeklo ni pozadinu, pojavio iz vedra neba među ljudima! Stvari koje ljudi ne mogu pojmiti, koje su izvanredne, upravo su ono što zadovoljava ambicije, želje i znatiželju antikrista. Oni bi radije slijedili takvog krista nego običnu osobu koja može izraziti istinu i podariti im život. Nakon što su antikristi neko vrijeme promatrali Krista, oni nisu vjerovali da ima ičeg više u svemu što Krist čini upravo zato što je Krist rođen od čovjeka i doista jest obična osoba – normalna, praktična osoba koja ne privlači dovoljno pažnje niti govori na način koji pomiče brda i doline. Nakon što sažmu neke obrasce, antikristi počinju oponašati Krista. Oponašaju Njegov ton, Njegov način govora i Njegovu intonaciju. Neki čak oponašaju konkretne riječi koje koristi, oponašajući čak i zvukove Njegovog disanja i kašlja. Neki ljudi pitaju: „Je li to oponašanje posljedica neznanja?” Nije. Što ga uzrokuje? Kada antikristi vide tako običnu osobu kao što je Krist, koja izgovara samo neke obične riječi, a ima toliko sljedbenika i toliko ljudi koji Mu se pokoravaju, ne javljaju li se tada u dubini njihovog srca neke misli u vezi s tim? Raduju li se oni za Boga, jesu li sretni zbog Njega i slave li Ga ili su ogorčeni, ozlojeđeni, neprijateljski raspoloženi, zavidni i ljubomorni? (Zavidni su i ljubomorni.) Oni misle: „Kako si ti postao bog? Zašto ja nisam bog? Koliko jezika govoriš? Možeš li činiti znakove i čuda? Što možeš donijeti ljudima? Koje darove i talente posjeduješ? Koje sposobnosti imaš? Kako si uspio navesti toliko ljudi da te slijede? Ako su tvoje sposobnosti sve što je trebalo da te toliko ljudi slijedi, onda će mene, s mojim sposobnostima, slijediti još više njih.” Dakle, antikristi žele usredotočiti svoj trud na to. Stoga se oni potpuno slažu s Pavlovim gledištem da je postati krist ostvariv san.

Kad Bog kaže ljudima da budu ljudi i stvorena bića koji izvršavaju svoju dužnost, antikristi osjećaju osobit prezir prema tim riječima, govoreći: „Sve što bog kaže dobro je i ispravno, ali to što nam ne dopušta da postanemo krist je pogrešno. Zašto ljudi ne mogu postati krist? Nije li krist samo netko s božjim životom? Dakle, ako prihvatimo božje riječi, primimo njegovo pojenje i pastirsko vođenjee te posjedujemo božji život, ne možemo li i mi postati krist? Ti si obična osoba rođena od ljudi, a i mi smo. Na temelju čega ti možeš biti krist, a mi ne možemo? Nisi li ti postao krist kasnije u životu? Ako trpimo i platimo cijenu, čitamo više božjih riječi, posjedujemo božji život, govorimo iste riječi kao što ih bog govori, činimo ono što bog želi činiti i oponašamo boga, ne možemo li i mi postati krist? Što je tu tako teško?” Antikristi nisu sretni što slijede Krista i što su obični Kristovi sljedbenici, ili što su stvorenja pod vlašću Stvoritelja. Njihove želje i ambicije ih potiču: „Nemoj biti obična osoba. Slijediti i slušati krista na svakom koraku očitovanje je nesposobnosti. Osim kristovih riječi i božjih obećanja, trebao bi imati više ciljeve, poput težnje da postaneš sin božji, prvorođeni sin, sâm krist, da te bog uvelike upotrebljava ili da budeš stup u kraljevstvu božjem. Kakvi su to veliki i nadahnjujući ciljevi!” Što mislite o tim idejama? Vrijedi li ih promicati? Je li to nešto što bi normalni ljudi trebali posjedovati? (Ne.) Upravo zato što antikristi imaju takvo razumijevanje Kristovog identiteta i Kristove biti, oni ne shvaćaju ozbiljno svoje riječi niti postupke opiranja, suđenja, iskušavanja, nijekanja i osuđivanja Krista. Oni misle: „Što je tako strašno u osuđivanju osobe? Ti si samo osoba, zar ne? Priznaješ da si osoba, pa što je loše u tome da ti sudim, da te procjenjujem ili osuđujem? Što je loše u tome da te nadzirem ili proučavam? Imam slobodu činiti te stvari!” Oni to ne vide kao opiranje Bogu niti suprotstavljanje Njemu, što je vrlo opasno stajalište. Stoga su se mnogi antikristi na ovaj način protivili Kristu 20 ili 30 godina, stalno se natječući s Njime u svom srcu. Reći ću ti istinu – ono što činiš tvoja je sloboda, ali ako se, kao sljedbenik Božji, tako beskrupulozno odnosiš prema utjelovljenom tijelu Božjem, onda je jedno sigurno: ti ne otežavaš život nekoj osobi, ti otvoreno galamiš protiv Boga i postavljaš se protiv Njega – ti stojiš protiv Boga. Sve što se dotiče Božje biti, naravi, djela, a posebno Božjeg utjelovljenog tijela, odnosi se na upravne odluke. Ako se tako beskrupulozno odnosiš prema Kristu, tako Mu beskrupulozno sudiš i osuđuješ Ga, onda dopusti da ti kažem – tvoj ishod je već određen. Ne očekuj da će te Bog spasiti. Bog ne može spasiti nekoga tko otvoreno galami protiv Njega i beskrupulozno se postavlja protiv Njega. Takva osoba je Božji neprijatelj, ona je Sotona i đavao, i Bog je neće spasiti. Požuri i idi kome god misliš da te može spasiti. Božja kuće neće te zadržavati, njezina su vrata širom otvorena. Ako misliš da te Pavao može spasiti, idi k njemu; ako misliš da te pastor može, idi k njima. Ali jedno je sigurno: Bog te neće spasiti. Ono što činiš tvoja je sloboda, ali hoće li te Bog spasiti Njegova je sloboda i On ima posljednju riječ. Ima li Bog tu moć? Ima li On to dostojanstvo? (Da.) Utjelovljeni Bog živi među ljudima, On svjedoči da On jest Krist i dolazi činiti djelo posljednjih dana. Neki ljudi prepoznaju Božju bit i slijede Ga svim srcem, i odnose se prema Njemu kao Bogu i pokoravaju Mu se kao Bogu. Drugi Mu se žele tvrdoglavo opirati do samog kraja: „Koliko god ljudi vjerovalo da si ti krist, ja neću vjerovati. Što god ti rekao, neću te svim srcem smatrati bogom. Tek kad vidim da bog uistinu govori i svjedoči o tebi, kad mi bog na nebu osobno kaže gromoglasnim glasom: ‚Ovo je moje utjelovljeno tijelo, moj ljubljeni, moj dragi sin’, priznat ću te i prihvatiti kao boga. Tek kad osobno čujem i vidim boga na nebu kako govori i svjedoči o tebi, prihvatit ću te, inače je nemoguće!” Nisu li takvi ljudi antikristi? Kad taj dan doista dođe, čak i ako priznaju Krista kao Boga, to će biti dan njihove kazne. Oni su se opirali Bogu, galamili su protiv Njega i na svakom su koraku bili neprijateljski raspoloženi prema Njemu – mogu li se ti postupci otpisati jednim potezom? (Ne.) Dakle, ovdje imamo istinitu izjavu, a to je da će Bog uzvratiti svakome prema njegovim djelima. Ti se ljudi neće samo suočiti s odmazdom, nego nikada neće čuti Boga kako njima osobno govori. Zaslužuju li oni to? Bog želi ljudima svjedočiti o Sebi, pojaviti se ljudima i istinskim stvorenim bićima, otkrivajući Svoju stvarnu osobu te govoreći i izgovarajući riječi. On se ne pojavljuje đavlima, niti im govori i izgovara riječi. Dakle, antikristi nikada neće imati priliku vidjeti Božju stvarnu osobu niti vlastitim ušima čuti Njegove riječi i izjave. Oni nikada neće imati tu priliku. Hoće li njima onda biti teško u budućnosti? (Hoće.) Zašto? Antikristi, ta besramna stvorenja, protive se Bogu i galame protiv Njega na svakom koraku, preziru ga i osuđuju, pa čak i ismijavaju sve što On čini. Kako će se Bog onda odnositi prema njima? Hoće li se biti ljubazan prema njima i oprostiti im? Hoće li ih blagosloviti? Hoće li im dati Svoje obećanje? Hoće li ih spasiti? Praktično govoreći, mogu li takvi ljudi primiti Božje prosvjetljenje i smjernice? U ovom životu neće primiti Božje prosvjetljenje i osvjetljenje, ni Njegovo prekoravanje i disciplinu, ni Njegovu opskrbu života. Oni neće biti spašeni, a u budućem će svijetu platit visoku cijenu za svoja zla djela, zauvijek i dovijeka. To je njihov ishod. Antikristi će imati isti ishod kao Pavao.

B. Kako se antikristi odnose prema normalnosti i praktičnosti Krista

Upravo smo razgovarali u zajedništvu i raščlanili prvo očitovanje antikrista koji niječu bit Krista, a to je kako se antikristi odnose prema Kristovom porijeklu, kakva gledišta i shvaćanja gaje te kakve postupke poduzimaju. Raščlanili smo različita očitovanja antikrista kako bismo prepoznali bit takvih ljudi. Što se tiče drugog aspekta Krista – Njegove normalnosti i praktičnosti, kakva gledišta antikristi imaju, kakve postupke poduzimaju te kakvu narav i bit pokazuju? Zatim ćemo raščlaniti drugo očitovanje antikrista koji niječu bit Krista, a to je kako se antikristi odnose prema normalnosti i praktičnosti Krista. Kad je riječ o normalnosti i praktičnosti, većina ljudi bi trebala imati određene ideje i određena shvaćanja. Na primjer, ne piti vodu ili ne jesti tri dana, ali ne osjećati glad ili žeđ, i zapravo se osjećati fizički jače i energičnije nego prije – smatra li se to normalnošću i praktičnošću? Normalni ljudi osjećaju umor nakon što propješače četiri ili pet kilometara; ako se Krist ne osjeća umorno čak ni nakon što propješači 40 kilometara, stopala Ga ne bole, čak je lakši od zraka i osjeća se energičnije, može li se to smatrati normalnim i praktičnim? Ako se Krist ne prehladi kad je izložen hladnoći i nikad se ne razboli ni pod kojim okolnostima, ako Njegove oči mogu emitirati svjetlost koja je nekoliko desetaka puta jača od bilo kojeg jakog svjetla kojemu su one izložene, i Njegove se oči ne umaraju niti postaju kratkovidne koliko god dugo On gledao u računalo, ako Ga sunčeva svjetlost ne zasljepljuje koliko god dugo gledao u nju i ne treba Mu svjetiljka kad hoda noću, iako drugima treba, a Njegove oči postaju sjajnije kako dan odmiče – smatra li se to normalnošću i praktičnošću? Ništa se od toga ne smatra normalnošću i praktičnošću, to je opće znanje s kojim se ljudi često susreću. Normalnost i praktičnost znači osjećati žeđ nakon što se dugo ne pije voda, osjećati umor nakon puno govora, osjećati bol u stopalima nakon puno hodanja i osjećati tugu i liti suze nakon što se čuju tužne i srcedrapajuće vijesti – to je normalnost i praktičnost. Dakle, koja je točno precizna definicija normalnosti i praktičnosti? Ono što je u skladu s normalnim potrebama i instinktima tijela te ne prelazi tu granicu jest definicija normalnosti i praktičnosti. Ono što je u skladu sa sposobnostima i opsegom normalne ljudskosti, razumnošću normalne ljudskosti i osjećajima normalne ljudskosti, kao što su sreća, ljutnja, tuga i radost, spada u opseg normalnosti i praktičnosti. Krist je tijelo koje je Bog odjenuo na zemlji; On, kao i svaka normalna osoba, normalno govori i normalno se ponaša, ima normalnu životnu rutinu i normalan raspored. Ako ne spava tri dana i tri noći, bit će pospan i željet će spavati čak i stojeći; ako ne jede cijeli dan, osjećat će glad; a ako dugo hoda, bit će umoran i željet će što prije se odmoriti. Na primjer, i Ja se umorim nakon što se s vama okupim i razgovaram u zajedništvu tri ili četiri sata, i također se trebam odmoriti. To je normalnost i praktičnost tijela, ona je u potpunosti u skladu s karakteristikama tijela i s različitim očitovanjima i instinktima normalne ljudskosti, uopće nije nadnaravna. Stoga takvo tijelo ima mnoga očitovanja i otkrivenja ljudskosti, a izvanjski stil života i životna rutina ljudskosti ovog tijela ne razlikuju se od onoga što svaka obična, normalna osoba očituje i otkriva, potpuno su isti. Bog je stvorio čovječanstvo, a utjelovljeno tijelo Božje posjeduje iste karakteristike i normalne, praktične životne instinkte kao i čovječanstvo, On uopće nije nadnaravan. Ljudi ne mogu prolaziti kroz zidove niti kroz zatvorena vrata, a utjelovljeni Bog je isti. Neki ljudi kažu: „Nisi li ti utjelovljeni bog? Nisi li ti krist? Ne posjeduješ li ti Božju bit? Mogu li tebe doista sputati zaključana vrata? Ti bi trebao moći prolaziti kroz zatvorena vrata. Ljudi se umore nakon pet kilometara hoda, ali ti se ne bi trebao umoriti ni nakon 40 kilometara; ljudi jedu tri obroka dnevno, ali ti bi trebao moći ne jesti 30 dana, jesti samo kad ti se prohtije i ne jesti kad ti se ne jede te i dalje biti u stanju propovijedati na okupljanjima i živjeti poletnije od drugih. Razboljeti se dio je ljudskog života, ali ti se ne bi trebao razboljeti. Budući da si ti krist, trebao bi imati nešto po čemu se razlikuješ od običnih ljudi, tek tada bi bio dostojan da te se naziva kristom, samo bi to dokazalo da posjeduješ božju bit.” Je li to ispravno? (Nije.) Po čemu je to neispravno? To su ljudske predodžbe i uobrazilje, a ne istina.

Božje utjelovljeno tijelo normalno je i praktično – sva djela koja čini Njegova normalna ljudskost, Njegov svakodnevni život, govor i ponašanje, sve su to stvarnosti pozitivnih stvari. Od početka, kad je Bog stvorio ljude, obdario ih je ovim normalnim, praktičnim instinktima; stoga utjelovljeno tijelo Božje također nikada ne bi kršilo te zakone. To je razlog i temelj zašto su Kristova normalnost i praktičnost pozitivne stvari. Bog je stvorio čovječanstvo te je oblikovao sva njegova očitovanja i instinkte točno po Svojim željama. Bog je čovjeku dao te instinkte, a to su zakoni čovjekovog svakodnevnog života – bi li Bog učinio da Njegovo utjelovljeno tijelo krši te zakone normalnosti i praktičnosti? Jasno je da ne bi. Bog je stvorio čovječanstvo, a bit utjelovljenog tijela također je Bog – Oni potječu iz istog izvora, pa su i načela i svrhe Njihovih djela također isti. Zbog Kristovih očitovanja normalnosti i praktičnosti, On se u očima mnoštva prirodno doima kao izuzetno obična osoba. On u mnogim stvarima nema moći predznanja i predviđanja za koje ljudi zamišljaju da ih posjeduje. On ne može učiniti da stvari nestanu niti da se pojave, kako to ljudi zamišljaju, a još manje može nadmašiti obične ljude, premašiti sposobnosti i instinkte tijela ili nadići normalno ljudsko razmišljanje da bi učinio neke stvari koje nitko ne može, kako to ljudi zamišljaju. Suprotno tim uobraziljama, golom ljudskom oku ova obična osoba od početka Svog djela do danas nije otkrila niti očitovala ni najmanji nagovještaj Boga. Osim Njegova govora i Njegovih djela, golim ljudskim okom ne mogu se primijetiti nikakvi nagovještaji Boga niti otkrivenja Božjeg identiteta i Božje biti ni u jednoj od Njegovih normalnih ljudskih aktivnosti. Kako god Ga ljudi gledali, njima se On uvijek čini kao obična osoba. Zašto? Razlog je samo jedan: ono što čovjek vidi ispravno je; utjelovljeno tijelo Božje doista je normalna, praktična osoba, normalno, praktično tijelo. Takvo izvana normalno i praktično tijelo doživljava progon i potjeru velikog crvenog zmaja baš kao i drugi ljudi, bez ikakvog mjesta gdje bi naslonio glavu ili gdje bi se odmorio. U tome se On ne razlikuje od bilo kojeg drugog čovjeka i On nije iznimka. Dok doživljava takav progon, On se također skriva gdje god može; On se ne može učiniti nevidljivim niti može pobjeći pod zemlju, On nema nadnaravne moći da izbjegne te opasnosti. Jedino što može učiniti jest unaprijed dobiti informacije o njima, a zatim žurno pobjeći. Kad se ljudi suoče s opasnim situacijama, oni osjećaju nervozu i strah. Mislite li da se Krist boji? Mislite li da osjeća nervozu? (Da.) U pravu ste; kako znate? (Svaka bi se normalna osoba osjećala nervozno u toj situaciji.) Tako je. Vrlo ste to dobro rekli. Vi doista razumijete normalnost i praktičnost, savršeno ste to shvatili. Krist će se također osjećati nervozno i uplašeno u tim situacijama, ali hoće li pokazati kukavičluk? Hoće li strahovati od vladajuće stranke? Hoće li s njom sklopiti kompromis? Neće. On će se samo osjećati nervozno i uplašeno i željet će brzo pobjeći iz ove đavolje jazbine. Sve su to očitovanja Kristove normalnosti i praktičnosti. Naravno, postoji još podosta očitovanja Kristove normalnosti i praktičnosti, kao što je povremena zaboravnost, zaboravljanje imena ljudi nakon što ih dugo nije vidio, i tako dalje. Normalnost i praktičnost samo su karakteristike, instinkti, znakovi i obilježja normalne, obične osobe. Upravo zato što Krist posjeduje normalnu, praktičnu ljudskost, instinkte za preživljavanje i sve karakteristike tijela, On može normalno govoriti i raditi, normalno stupati u interakciju s ljudima, voditi ljude na normalan i praktičan način te također usmjeravati ljude i pomagati im u izvršavanju njihovih dužnosti na normalan i praktičan način. Upravo zbog Kristove normalnosti i praktičnosti svi stvoreni ljudi više osjećaju praktičnost Božjeg djela, imaju koristi od tog djela te primaju od njega opipljivije i povoljnije dobitke. Kristova normalnost i praktičnost obilježja su normalne ljudskosti, nužna da bi se Njegovo utjelovljeno tijelo bavilo svim normalnim poslovima, aktivnostima i ljudskim životom, a još više, potrebna su svima koji slijede Boga. Međutim, antikristi ne razumiju Kristovu normalnost i praktičnost na ovaj način. Antikristi vjeruju da je Krist tek obična osoba jer je On normalan, praktičan i previše sličan čovjeku – što znači da je nedostojan da ga se naziva sinom božjim, utjelovljenjem boga među ljudima ili kristom jer je previše normalan i previše praktičan, praktičan do te mjere da ljudi u Njemu ne mogu vidjeti nikakav nagovještaj boga niti njegovu bit. Antikristi kažu: „Može li takav bog spasiti ljude? Je li takav bog dostojan da ga se naziva kristom? Ovaj bog uopće ne nalikuje bogu! On nema nekoliko elemenata ljudskih predodžbi o bogu: prvo, da bude nadnaravan, izvanredan i zagonetan; drugo, da ima supermoći i sposobnost da pokaže silnu moć; treće, izgled koji nalikuje bogu, posjedovanje božjeg identiteta, dostojanstva i božje biti, i tako dalje. Ako se nijedan od tih elemenata ne može vidjeti u njemu, kako on može biti bog? Znači li to što izgovara tih nekoliko riječi i obavlja to malo posla da je on bog? Onda je postati bog prelagano, zar ne? Kako obično, normalno tijelo može biti bog?” To je nešto što antikristi nikada neće prihvatiti.

Dok sam u kopnenoj Kini proživljavao progon velikog crvenog zmaja, zajedno s nekoliko braće i sestara često sam se morao skrivati kamo god smo išli, bez ikakve osobne slobode. Ponekad, kad bismo čuli vijesti o opasnosti, morali smo brzo bježati. U takvim okolnostima nitko od ljudi koji su bili sa Mnom nije postao slab. Koji je bio razlog tomu? Jesu li oni bili glupi? Jesu li bili priprosti? Ne, to je bilo zato što su jasno prepoznali bit utjelovljenog Boga. Oni ne samo da nisu gajili predodžbe niti osude o normalnosti i praktičnosti Krista, već su također pokazivali obzir i razumijevanje prema tim osobinama i shvaćali su ih na ispravan način. Koju god patnju Krist trpio, oni su je trpjeli zajedno s Njim, i bez obzira na to kakav progon i potjeru Krist doživljavao, oni su Ga i dalje slijedili bez prigovora, nikad ne postavši slabi zbog tih okolnosti. Samo je na nekim mjestima kamo bih došao bilo nekih pojedinaca koji su – znajući da sam pobjegao u žurbi kako bih izbjegao opasna okruženja i da možda neću imati gdje drugdje odsjesti, da možda neću moći naći drugo mjesto za odmor – mislili u sebi: „Pih! Ti tvrdiš da si krist, božje utjelovljeno tijelo, a pogledaj u kakvom si jadnom stanju. Po čemu si dostojan biti krist? Po čemu izgledaš kao bog? Misliš da možeš spasiti druge? Trebao bi požuriti i prvo spasiti samog sebe! Može li slijeđenje tebe donijeti blagoslove? To se čini nemogućim! Ako tvoje riječi mogu spasiti druge, zašto onda ne mogu spasiti tebe? Pogledaj se sada, nemaš čak ni gdje nasloniti glavu i moraš tražiti pomoć od nas ljudi, od moćnih ljudi. Ako si bog, ne bi trebao biti tako bijedan. Ako si božje utjelovljeno tijelo, trebao bi imati dom!” Takvi ljudi nikada ne mogu shvatiti tu stvar. Kad bi jednog dana vidjeli da se evanđelje o kraljevstvu nebeskom širi u inozemstvu, da ga mnogi ljudi u raznim zemljama prihvaćaju, i kad bi vidjeli da je veliki crveni zmaj pao, da Božji sljedbenici hodaju uzdignute glave, da više nisu proganjani, da vladaju i posjeduju moć, a da se nitko ne usuđuje maltretirati ih, sigurno bi potpuno promijenili svoj uobičajeni stav i više ne bi gajili predodžbe o Bogu koji vlada u tijelu. Zašto bi došlo do takve iznenadne promjene? Ovi se pojedinci oslanjaju isključivo na ono što vide svojim očima; oni ne vjeruju da su Božje riječi istina, da je On svemoguć niti da će se sve što On kaže obistiniti. Vjeruju li takvi ljudi u Boga? U što vjeruju? (U moć.) Ima li Krist moć? Krist nema moć među iskvarenim čovječanstvom. Neki ljudi kažu: „Zar bog nema autoritet? Ako je bit krista bog, zašto onda on nema božji autoritet? Autoritet je mnogo veći od moći, pa zar ne bi trebao imati i moć?” Koji je cilj djela utjelovljenog Boga? Koja je odgovornost utjelovljenog Boga? Je li to razmetanje s moći? (Nije.) Stoga, kao i svaka normalna osoba, On trpi odbacivanje, uvrede, klevete i neprijateljstvo od ovog svijeta – Krist mora sve to podnijeti, On nije izuzet od toga.

Oni koji istinski teže istini ne samo da nemaju predodžbe o Kristovoj normalnosti i praktičnosti – naprotiv, oni u tim osobinama vide još više Božje divote te kroz njih zadobivaju bolje razumijevanje istinske biti Božje i istinske biti Stvoritelja. Njihovo razumijevanje Boga postaje dublje, praktičnije, istinskije i točnije. Nasuprot tome, antikristi često nerado slijede takvog Krista zbog sve Njegove normalnosti i praktičnosti, misleći da nema nadnaravne sposobnosti niti da se ističe od običnih ljudi, te da, štoviše, doživljava ista životna okruženja kao i čovječanstvo. Antikristi ne samo da ne mogu radosno prihvatiti sve to i iz toga razumjeti Božju narav, oni to također osuđuju i čuvaju se od toga, štoviše, oni iznose optužbe o tome. Na primjer, kad netko učini nešto što je protivno načelima, ako Ja ne pitam o tome i nitko Mi o tome ne kaže, onda za to neću znati – nije li to očitovanje koje spada u opseg normalnosti i praktičnosti? (Jest.) Oni koji posjeduju ispravno razumijevanje i normalnu ljudskost objasnili bi Mi stvar jasno i temeljito, a zatim bi Mi dopustili da s njima postupam kako god smatram prikladnim. Antikristi čine upravo suprotno; oni Me promatraju svojim očima i iskušavaju Me pokušavajući izvući informacije iz Mene. Zatim misle u sebi: „Budući da ne znaš za ovu stvar, to olakšava njezino rješavanje – imao sam plan kako da se nosim s tobom u slučaju da znaš za to, i drugi plan u slučaju da ne znaš; od velikog ću problema napraviti mali, a zatim ću ga svesti na ništa, držeći te u potpunom neznanju i puštajući da stvar prođe – budući da nisi svjestan ovog problema, ne trebaš niti moraš znati za njega ubuduće. Ja ću se pobrinuti o tome. Kad jednog dana saznaš za to, već će se sve odviti onako kako sam namjeravao, i što ćeš mi ti onda moći?” Koji se ljudi na ovaj način odnose prema Kristu? Jesu li to dobri ljudi? Jesu li to ljudi koji teže istini? Posjeduju li oni ljudskost i integritet? (Ne.) Bilo je nekih vođa koji su činili određene stvari; samovoljno su promicali pojedince u crkvi, rasipavali su prinose i obavljali pretjerane, nepotrebne kupnje, i koliko god je novca potrošeno ili koji god se značajni problemi pojavili, oni nisu rekli ni riječi o tome. Odlazio sam tamo mnogo puta, a oni se nikada nisu savjetovali sa Mnom niti su Me pitali o tim stvarima, jednostavno su sami donosili odluke; nisu Mi dopustili ni da izvršim bilo kakvu provjeru i morao sam izvlačiti informacije iz njih. Odnosili su se prema Meni kao prema strancu: „Budući da si ovdje, samo ćemo ti podnijeti izvještaj i reći ti o onome što možeš i sam vidjeti. Što se tiče stvari koje smo radili iza tvojih leđa, bolje ti je da ni ne pomišljaš pokušati saznati bilo što o njima. Nećemo ti dopustiti da se umiješaš niti da postavljaš pitanja.” Koliko god puta dolazio u posjet, nikada Mi nisu dopustili da postavljam bilo kakva pitanja. Bojeći se da bih mogao početi postavljati pitanja, namjerno su skrivali istinu lažnim, lijepim riječima, upuštajući se u prijevaru. Urotili su se, postigli konsenzus i razmjenjivali znakovite poglede; djelovali su kao ujedinjena fronta i nisu prijavljivali probleme jedni drugih, štiteći se međusobno. Kad sam saznao za stvari koje su radili iza Mojih leđa i htio ih pozvati na odgovornost, nastavili su se međusobno štititi, ne govoreći tko je odgovoran, praveći se glupi i igrajući se riječima sa Mnom. Koju su pogrešku napravili? Mislili su: „Osim njegovog normalnog, jednostavnog razmišljanja i obične, normalne ljudskosti, krist – ova obična osoba – nema ništa čime bi se mogao pohvaliti i nema nadnaravne moći. Budući da je tako, možemo raditi neke sitnice iza tvojih leđa i slobodno se baviti vlastitim pothvatima. Mi kontroliramo crkveni novac, stoga ćemo jednostavno kupovati što god želimo. Uopće ne trebamo tražiti nečiji potpis, možemo jednostavno samovoljno odobravati kupnje, bez potrebe da se pregledavaju, i ležerno trošiti novac. Nije li krist bog? Možeš li držati ove stvari pod kontrolom? Radit ćemo kako nam se prohtije; osim kad si ti u blizini, a ostatak vremena sve je ovo naša domena!” Kako su se oni odnosili prema Kristovoj normalnosti i praktičnosti? Nisu li Ga smatrali nekim koga je lako maltretirati? Mislili su: „Sve dok posjeduješ normalnu ljudskost, ne bojimo te se maltretirati. Ako ne posjeduješ nadnaravnu ljudskost, ne bojimo te se.” Kakvi su to bili ljudi? Ako se sudi po njihovoj ljudskosti, bi li se smatrali dobrim ljudima? Bi li se smatrali ljudima koji posjeduju moral i ljudskost? Bi li se smatrali ljudima koji posjeduju plemeniti integritet? Što su oni zapravo bili? Nisu li bili skupina zlikovaca? Koga su ti ljudi predstavljali kad su radili u Božjoj kući? Nisu predstavljali čak ni čovjeka, predstavljali su Sotonu. Radili su stvari za Sotonu, bili su Sotonine sluge i suučesnici; bili su ovdje da ometaju i uništavaju rad Božje kuće, nisu izvršavali svoje dužnosti, već su činili zlo. Po čemu se ova skupina Sotoninih suučesnika razlikovala od velikog crvenog zmaja koji hvata, progoni i zlostavlja Božji izabrani narod? Veliki crveni zmaj vidi da je Božje utjelovljeno tijelo samo obična osoba, da On uopće nije zastrašujuć, pa Ga samovoljno pokušava uhvatiti, a kad Ga jednom uhvati, pokušat će Ga ubiti. Nisu li se ovi Sotonini suučesnici, ovi antikristi, isto tako odnosili prema Kristu? Nije li njihova bit ista? (Jest.) Što Krist predstavljao u njihovoj vjeri? Jesu li vjerovali u Njega kao u Boga ili kao u čovjeka? Da su Krista smatrali Bogom, bi li se tako odnosili prema Njemu? (Ne bi.) Postoji samo jedno objašnjenje: vidjeli su Krista kao čovjeka, kao nekoga koga mogu ležerno osuđivati, varati, poigravati se s njim, prezirati ga i odnositi se prema njemu kako žele; to znači da su bili vrlo drski. Ako kategoriziramo takve drske ljude, mogu li se oni staviti u kategoriju i skupinu stvorenih bića, Božjeg izabranog naroda, Njegovih sljedbenika, ljudi koje On može usavršiti i ljudi koje On može spasiti? (Ne.) Gdje bi takvo smeće trebalo smjestiti? U Sotonin tabor. Ljudi u ovoj skupini okarakterizirani su kao antikristi. Oni su se prema Kristu odnosili kao prema običnoj osobi, djelovali su samovoljno i bezobzirno te su posjedovali apsolutnu moć unutar opsega svog utjecaja, misleći: „Bez obzira na to o kojem se problemu radi, sve dok ja ne tražim od tebe ili te ne obavijestim o tome, ti se nemaš pravo miješati i nikada nećeš saznati za to.” Recite Mi, ima li Krist pravo pozabaviti se njima? (Ima.) Koji bi bio prikladan način za to? (Izbaciti ih iz crkve.) Ovako se mora postupati s antikristima i Sotonama; prema njima se ne smije biti popustljiv. Kad ovakvi ljudi vjeruju u Boga, što god Bog čini, kako god opskrbljuje ljude istinom ili kakvo djelo obavlja, oni na to ne obraćaju pažnju. Ako nemaju moć, smišljaju načine da je dobiju, a kad su na vlasti, nastoje stajati ravnopravno s Kristom, podijeliti svijet s Njim, natjecati se da vide tko je nadmoćniji i boriti se s Njim za status. Unutar opsega svog utjecaja, oni žele izazvati Krista, govoreći: „Želim vidjeti čija riječ ima veću težinu, tvoja ili moja. Ova crkva je moj teritorij; trošit ću crkveni novac kako god želim, kupovati što god poželim i rješavati stvari kako mi se prohtije. Za koga god odlučim da ne valja, taj ne valja. Koristit ću koga god želim i nikome nije dopušteno dirati ljude koje ja odaberem koristiti. Ako to itko učini, neću to pustiti samo tako – čak i ako bog kaže da želi, ja to neću dopustiti!” Nije li to izazivanje smrti?

Ako ljudi kroz normalnu i praktičnu ljudskost utjelovljenog Boga steknu bolje razumijevanje Božje divote te jasnije i točnije razumijevanje Božje praktičnosti i Božje biti, onda su to ljudi koji teže istini i oni koji posjeduju ljudskost. Međutim, neki ljudi ne smatraju Krista Bogom zbog Njegove normalne, praktične strane. Oni se pred Njim ponašaju bezobraznije i drskije, ohrabreniji su slobodno postupati i sve su obuzetiji mislima o nadmašivanju Krista i kontroliranju pripadnika Božjeg izabranog naroda. Smatraju da imaju pokriće kojim mogu prezirati Krista i natjecati se s Njim, kao i dokaze na temelju kojih Ga mogu smatrati čovjekom. Misle da se, nakon što pribave te dokaze, ne moraju bojati Krista, da Ga mogu slobodno kritizirati, ležerno s Njim razgovarati i smijati se, stavljati se s Njim u ravnopravan položaj te s Njim raspravljati o svojim obiteljskim stvarima i osobnim brigama. Neki čak kažu: „Podijelio sam s tobom svoje unutarnje misli, slabosti i iskvarene naravi, pa reci mi nešto o svom stanju. Ispričao sam ti o svojim iskustvima prije i nakon što sam počeo vjerovati u boga i ispričao sam ti kako sam prihvatio božje djelo, pa podijeli svoja iskustva sa mnom.” Što oni pokušavaju? Zar ne vide utjelovljenog Boga kao preobičnog i prenormalnog i ne žele li Ga pretvoriti u člana obitelji, kompića, prijatelja ili susjeda? Koliko god Krist bio normalan i praktičan, Njegova se bit nikada neće promijeniti. Bez obzira na Njegovu dob, gdje je rođen ili kakve su Njegove kvalifikacije i iskustvo u usporedbi s tvojima, bez obzira na to čini li ti se uzvišenim ili beznačajnim, nikad ne zaboravi da će On uvijek biti drugačiji od tebe. Zašto je to tako? On je Bog koji izvana živi u normalnom i praktičnom tijelu; Njegova će bit vječno biti drugačija od tvoje; Njegova je bit ona vrhovnog Boga koji je zauvijek i uvijek iznad cijelog čovječanstva. Ne zaboravi to. On se naizgled čini kao obična i normalna osoba, zove se Krist i ima identitet Krista, ali ako Ga ti u svojoj vjeri smatraš čovjekom i gledaš na Njega kao na običnu osobu, kao na člana iskvarenog čovječanstva, onda si u opasnosti. Kristov identitet i Njegova bit nikada se ne mijenjaju, Njegova bit je bit Božja, a Njegov je identitet uvijek onaj Božji. To što On živi unutar ljušture normalnog, praktičnog tijela, ne znači da je On pripadnik iskvarenog čovječanstva, niti znači da ljudi mogu Njime manipulirati ili Ga kontrolirati, niti da mogu biti ravnopravni s Njim ili se natjecati s Njim za moć. Sve dok Ga ljudi vide kao čovjeka, dok Ga mjere ljudskim načinima i stajalištima te Ga pokušavaju pretvoriti u prijatelja, vršnjaka, kolegu ili nadređenog, dovode se u opasan položaj. Zašto je to opasno? Ako vidiš Krista kao običnog, normalnog čovjeka, tvoje iskvarene naravi počet će izlaziti na vidjelo. Od trenutka kad Krista budeš smatraš čovjekom, tvoja zla djela počet će se razotkrivati. Nije li to opasni dio? Sve dok ljudi vide Krista kao čovjeka i misle da je On normalan i praktičan, da Ga je lako prevariti i da je baš poput čovječanstva, oni se ne boje Boga i tada se njihov odnos s Bogom mijenja. U što se taj odnos pretvara? Njihov odnos više nije odnos stvorenog ljudskog bića i Stvoritelja, više nije odnos sljedbenika i Krista, i više nije odnos predmeta spasenja i Boga, već postaje odnos Sotone i Vladara svega. Ljudi se suprotstavljaju Bogu i postaju Njegovi neprijatelji. Kad gledaš na Krista kao na čovjeka, ti također mijenjaš svoj vlastiti identitet pred Bogom i svoju vrijednost u Njegovim očima; svojom razuzdanošću, buntovništvom, opačinom i ohološću u potpunosti uništavaš svoje izglede i svoju sudbinu. Bog će te priznati, usmjeravati, podariti ti život i priliku za postizanje spasenja pod uvjetom da si stvoreno biće, Kristov sljedbenik i osoba koja je prihvatila Božje spasenje. U suprotnom će se tvoj odnos s Bogom promijeniti. Kad ljudi smatraju Boga, Krista, osobom, ne zbijaju li šalu? Ljudi to obično ne vide kao problematično, oni misle: „Krist je rekao da je on obična i normalna osoba, pa što je loše u tome da se prema njemu odnosim kao prema osobi?” Zapravo, u tome nema ništa loše, ali to ima ozbiljne posljedice. Odnositi se prema Kristu kao prema osobi ima mnoge prednosti za tebe. S jedne strane, to uzdiže tvoj položaj, s druge, smanjuje udaljenost između tebe i Boga, a osim toga, nećeš biti tako suzdržan u Božjoj prisutnosti, osjećat ćeš se opušteno i slobodno. Imat ćeš svoja ljudska prava, slobodu i osjećaj vrijednosti svog postojanja, kao i osjećaj vlastite prisutnosti – nije li to dobro? Nema ništa loše u tome kada se ovako odnosiš prema stvarnoj osobi, to pokazuje da imaš dostojanstvo i integritet. Čovjek se ne bi trebao lako klanjati; ljudi ne bi trebali klečati, popuštati niti olako priznavati svoju inferiornost bilo kome – nisu li to zakoni ljudskog opstanka i ljudska pravila igre? Mnogi primjenjuju te zakone i pravila igre na svoje interakcije s Kristom. To znači nevolju i vrlo je vjerojatno da će uvrijediti Božju narav. To je zato što je priroda-bit svih pripadnika čovječanstva, bez obzira na rasu, ista. Samo je Krist drugačiji od čovječanstva. Iako Krist ima izgled normalnosti i praktičnosti te ima stil života i rutine normalne, praktične ljudskosti, Njegova je bit različita od biti bilo kojeg iskvarenog čovjeka. Upravo je zbog toga On kvalificiran zahtijevati da se Njegovi sljedbenici prema Njemu odnose na način na koji On zahtijeva. Osim Krista, nitko drugi nije kvalificiran koristiti te metode i ta mjerila da postavlja zahtjeve ljudima. Zašto? Zato što je Kristova bit sam Bog, i zato što je Krist, ta obična, normalna osoba, normalno tijelo kojim se Bog zaodjenuo i Božje utjelovljenje među ljudima. Samo na temelju toga, promatrati Krista kao osobu je neispravno, odnositi se prema Njemu kao prema osobi još je neispravnije, a varati Ga, poigravati se s Njim i boriti se protiv Njega kao da je osoba još je gore. Antikristi, ta banda opakih pojedinaca koji mrze istinu, ostaju zauvijek nesvjesni ovog značajnog problema i jasne pogreške. Zašto je to tako? Zato što je njihova priroda-bit bit antikrista. Oni se bore s Bogom u duhovnom kraljevstvu, natječu se s Njim za status, nikad Ga ne oslovljavaju kao Boga niti se odnose prema njemu kao prema Bogu. Oni u Božjoj kući ponavljaju to ponašanje i odnose s prema Kristu na isti način. Njihov se predak tako odnosio prema Bogu, pa nije iznenađujuće što se oni ne mogu suzdržati od takvog postupanja. Budući da se ne mogu suzdržati i njihova je priroda-bit utvrđena, mogu li takvi ljudi još uvijek biti spašeni od Boga? Zar ih ne treba ukloniti i izbaciti iz Božje kuće? Zar ih ne trebaju odbaciti svi pripadnici Božjeg izabranog naroda? (Trebaju.) Imate li vi još uvijek predodžbe o tome da Božja kuća osuđuje, uklanja i eliminira takve pojedince? (Ne.) Jesu li oni vrijedni sažaljenja? (Nisu.) Zašto nisu vrijedni sažaljenja? Oni su puni mržnje i odvratni su, stoga nisu vrijedni sažaljenja.

C. Kako se antikristi odnose prema poniznosti i skrivenosti Krista

Način na koji se antikristi odnose prema normalnosti i praktičnosti Krista očituje se na mnogo načina, a upravo smo razotkrili neke konkretne primjere. Ovdje ćemo zaključiti naš razgovor u zajedništvo o tom aspektu. Što se tiče drugog aspekta Krista – Njegove poniznosti i skrivenosti – antikristi i dalje pokazuju svoju jedinstvenu narav-bit te posjeduju ista bitna očitovanja i pristupe kao i u svom odnosu prema Kristovoj normalnosti i praktičnosti. Oni i dalje ne mogu prihvatiti te stvari od Boga niti ih mogu prihvatiti kao pozitivne stvari, umjesto toga oni ih preziru, čak im se i rugaju i osuđuju ih, a zatim ih niječu. To je slijed od tri dijela: prvo promatraju, zatim osuđuju i na kraju niječu. To su sve uobičajeni postupci antikrista; to je određeno biti antikrista. Što je poniznost i skrivenost? To ne bi trebalo biti teško razumjeti u doslovnom smislu – to znači ne voljeti isticati sebe, ne hvalisati se, držati se po strani i ostati nepoznat. To se dotiče naravi utjelovljenog Boga i urođene osobnosti Božje. Na temelju izgleda, ljudima ne bi trebalo biti teško primijetiti da Krist nema ambicija, ne pokušava se domoći vlasti, nema želju za moći, ne sputava srce ljudi niti proučava čitanje misli; Krist govori jednostavno, izravno, jasno, nikada ne koristi lukave riječi niti trikove kako bi iz ljudi izmamio njihove prave misli. Ako ljudi žele nešto reći, mogu; ako ne, On ih ne prisiljava. Kada Krist razotkriva iskvarene naravi i različita stanja ljudi, On govori izravno i jasno ukazuje na njih; štoviše, Kristov način rješavanja stvari vrlo je jednostavan. Oni koji su bili u interakciji sa Mnom trebali su dobiti taj dojam, govoreći: „Ti si prilično izravan, bez ikakvih taktika za svjetovno ophođenje. Unatoč tome što imaš status, ne izgleda da se osjećaš nadmoćno ni u jednoj skupini.” Ta je izjava doista točna; ne uživam biti u središtu pozornosti niti povećavati Svoju slavu pred drugima. Da doista nemam ovaj status i da Bog Meni nije svjedočio, Moja bi urođena osobnost bila ostati u pozadini gomile, ne želeći da Me drugi vide, ne želeći da drugi znaju imam li neke posebne vještine, jer kad bi ljudi znali, slijedili bi Me uokolo, što je problematično i s čime se teško nositi. Stoga, bez obzira kamo idem, čim me ljudi počnu pratiti, tražim načine da ih natjeram da odu, raspravljam o stvarima kada je to potrebno, a kada nije, brzo ih pošaljem da se vrate na svoje mjesto i rade ono što bi trebali raditi. Pokvarenim ljudima ovo je neshvatljivo: „Mi ljudi toliko Te volimo i podržavamo! Toliko smo opčinjeni Tobom! Zašto ne prihvaćaš tu našu naklonost?” Kakav je to govor? Rekao sam ono što sam ti trebao reći, uputio te u ono što sam morao, stoga idi i radi ono što bi trebao raditi, nemoj se motati oko Mene, ne sviđa mi se to. S njihova gledišta, ljudi misle: „Bože, budući da si učinio tako veliko djelo, ne osjećaš li se i Ti često zadovoljno sobom? S toliko sljedbenika, ne osjećaš li se i Ti uvijek nadmoćno? Ne želiš li stalno uživati u posebnom tretmanu?” Ja kažem da se nikada nisam tako osjećao; nisam svjestan da imam toliko sljedbenika, ne osjećam se nadmoćno niti imam osjećaj koliko je Moj položaj visok. Recite Mi, koliko bi obično normalna osoba bila svakodnevno ushićena da je u takvom položaju? Zar ne bi znala što jesti ili nositi? Zar ne bi li bila u oblacima cijeli dan? Zar ne bi stalno željela da je ljudi prate? (Da.) Osobito oni koji posjeduju neke sposobnosti uvijek bi nalazili načine da drže sastanke, da uživaju u osjećaju pažnje i pljeska tijekom govora, smatrajući da je to veća radost od jedenja mesa i pijenja vina. Pitam se, zašto se ja tako ne osjećam? Zašto ne osjećam da je to dobro? Zašto mi nije stalo do tog osjećaja? Na svjetskoj glazbenoj sceni, one s malo sposobnosti, osobito one koji znaju pjevati i plesati, nazivaju božicama, bogovima, kraljevima glazbe, kraljicama glazbe, pa čak i očevima, majkama i začetnicima. To nisu dobri nazivi. Štoviše, neki su ljudi nezadovoljni kada ih se naziva „Xiao^[a] Wang” ili „Xiao Li”, misleći da to umanjuje njihov status, pa traže načine da ga povećaju kako bi naveli ljude da ih u budućnosti nazivaju kraljem ili kraljicom. To je iskvareni ljudski rod. Nakon što povjeruju u Boga, neki ljudi kažu da vjernici ne bi trebali biti tako drski kao nevjernici, da se njih ne bi trebalo nazivati bogom, kraljem ili kraljicom, da moraju biti neupadljivi i ponizni. Vjeruju da je izravno nazivanje sebe Poniznim pomalo vulgarno, da to nije dovoljno malo niti nisko, pa se nazivaju Sićušnima, Zanemarivima, Prašinom, Malima, a neki čak i Zrnom Pijeska i Nanometrom. Oni se ne usredotočuju na istinu, već razmišljaju o vulgarnosti, s imenima poput Mali korov, Klica, pa čak i Prljavština, Blato, Balega i tako dalje. Svako je to ime neugodnije i poniznije od prethodnog, ali mogu li ona išta promijeniti? Vidim da su ljudi s takvim imenima također vrlo oholi, loši, a neki su čak i zli. Oni koji su tako nazvani ne samo da nisu postali manji niti ponizniji, već su i dalje drski, opaki i zlonamjerni.

Kad je Bog prvi put postao tijelo kako bi djelovao na zemlji, Njegovo je djelo bilo jednostavno i kratko, ali to je predstavljao neizostavnu i važnu etapu djela za spasenje čovječanstva. Međutim, nakon što je Gospodin Isus bio razapet, on je oživio i uzašao na nebo, ne pojavivši se ponovno čovječanstvu. Zašto se nije ponovno pojavio čovječanstvu? To je poniznost i skrivenost Boga. Prema normalnoj ljudskoj logici, Bog je postao tijelo te je patio trideset i tri i pol godine, podnoseći odbacivanje ljudi, njihove klevete, osude, zlostavljanje i tako dalje, te se trebao vratiti među ljude da uživa u plodovima Svoje pobjede i slave nakon što je bio razapet i oživio. Trebao je živjeti još trideset i tri i pol godine ili čak duže, uživajući u tome da Ga čovječanstvo obožava i da Mu se divi, te u statusu i ophođenju koje je zaslužio. Međutim, Bog to nije učinio. Bog je u ovoj etapi djela došao tiho i nečujno, bez ikakve ceremonije, i za razliku od ljudi koji nastoje istaknuti svoju prisutnost kad god imaju malo sposobnosti, Bog nije želio objaviti svijetu: „Ovdje sam, Ja sam sâm Bog!” Bog nije izgovorio ni jednu takvu riječ za Sebe, već je tiho rođen u staji. Osim trojice mudraca koji su došli obožavati Boga, ostatak života Gospodina Isusa Krista bio je ispunjen teškoćama i patnjom, što je završilo tek Njegovim raspećem. Bog je stekao slavu i oprostio grijehe čovjeka – to znači da je učinio veliko djelo za čovječanstvo jer je pomogao ljudima da pobjegnu od grijeha i mora patnje, i On je Otkupitelj čovječanstva. Stoga bi bilo logično da je Bog trebao uživati u obožavanju, divljenju i klanjanju čovječanstva. Međutim, Bog je otišao tiho i nečujno, bez glasa. Tijekom protekle dvije tisuće godina, Božje djelo stalno se širilo. Proces tog širenja bio je ispunjen teškoćama, krvoprolićem te osudom i klevetama cijelog čovječanstva. Ali, bez obzira na stav čovječanstva prema Bogu, On je nastavio izražavati istinu i nikada nije odustao od Svog djela spašavanja čovjeka. Štoviše, tijekom te dvije tisuće godina, Bog se nikada nije koristio jasnim riječima da bi Sebe objavio, da bi rekao da je Gospodin Isus Njegovo utjelovljeno tijelo i da bi Njega čovječanstvo trebalo obožavati i prihvatiti. Bog koristi samo najjednostavniju metodu i šalje Svoje sluge da propovijedaju evanđelje o kraljevstvu nebeskom svim narodima i na svim mjestima, omogućujući da se više ljudi pokaje, dođe pred Boga i prihvati Njegovo spasenje te tako dobije oprost svojih grijeha. Bog nikada nije koristio suvišne riječi da bi rekao da je On Mesija koji dolazi; umjesto toga, činjenicama je dokazao da je sve što je učinio djelo samoga Boga, da je spasenje Gospodina Isusa Božje vlastito spasenje, da je Gospodin Isus otkupio cijelo čovječanstvo i da je On Sâm Bog. Bog je u sadašnjem utjelovljenju došao među ljude na isti način i u istom obliku. Božji dolazak u tijelu ogroman je blagoslov za čovječanstvo, nevjerojatno rijetka prilika, a još više, to je sreća za čovječanstvo. Ali što to znači za Samoga Boga? To je najbolnija stvar. Možete li to razumjeti? Bit Boga je Bog. Bog, koji posjeduje Božji identitet, po svojoj prirodi nije ohol, već je vjeran, svet i pravedan. Dolaskom među čovječanstvo, On se mora suočiti s različitim iskvarenim naravima čovjeka, što znači da su svi ti ljudi koje On želi spasiti oni koje mrzi i koji Mu se gade. Bogu nema oholu narav, opačinu ni sklonost prijevarama, On voli pozitivne stvari, On je pravedan i svet, ali ono s čime se suočava upravo je skupina ljudi koja je protivna i neprijateljska prema Njegovoj biti. Što Bog najviše daje? Svoju ljubav, strpljenje, milosrđe i toleranciju. Božja ljubav, milosrđe i tolerancija Njegova su poniznost i skrivenost. Iskvareno čovječanstvo misli: „Bog čini tako veliko djelo, stječe tako veliku slavu i suveren je nad tolikim stvarima, pa zašto Sebe ne oglasi ili Sebe ne objavi?” Ljudima se to čini lako kao od šale; kada učine dobro djelo, deseterostruko ga preuveličavaju, kada učine malo dobra, napušu ga dva ili tri puta, beskonačno ga uvećavajući te misle da što podrobnije to čine, to bolje. Ali te stvari nisu u Božjoj biti. Što god Bog činio, u tome nema ničega od ljudskih takozvanih „transakcija”; Bog ne želi ništa moliti, On ne „traži naknadu” kako to ljudi nazivaju. Bog nema želju za statusom kao iskvareno čovječanstvo, On ne kaže: „Ja sam Bog; činim što želim, i bez obzira na to što činim, vi morate pamtiti Moju dobrotu, stvari koje činim morate uzeti k srcu i uvijek Me se sjećati.” Bog nema upravo takvu bit; On nema ambicija, nema oholu narav iskvarenog čovječanstva i On Sebe ne objavljuje. Neki kažu: „Ako Ti Sebe ne objaviš, kako ljudi mogu znati da si Ti Bog? Kako mogu vidjeti da Ti imaš status Boga?” To je nepotrebno; to je ono što Božja bit može postići. Bog posjeduje bit Boga; koliko god On bio ponizan i skriven, koliko god djelovao u tajnosti, kako god pokazivao milosrđe i toleranciju prema čovječanstvu, konačni učinak Njegovih riječi, djela, postupaka i tako dalje na ljude neizbježno će biti taj da stvorena bića prihvate suverenitet Stvoritelja, da se Njemu klanjaju i obožavaju Ga te da se voljno pokore suverenitetu i uređenjima Stvoritelja. To je određeno Božjom biti. A upravo je to ono što antikristi ne mogu postići. Oni imaju ambicije i želje, kao i ohole, zlobne i opake naravi, oni nemaju istinu, a ipak i dalje žele posjedovati ljude i kontrolirati ih, te natjerati ljude da se njima pokoravaju i njih obožavaju. Sudeći prema biti antikrista, nisu li oni opaki? Antikristi se nadmeću s Bogom za Njegov izabrani narod, a hoće li se Bog nadmetati s njima? Ima li Bog tu bit? Stječe li Bog obožavanje i pokornost stvorenih bića nadmetanjem za to? (Ne.) Kako On to stječe? Stvorena bića je stvorio Bog; samo Stvoritelj zna što čovječanstvo treba, što bi trebalo posjedovati i kako bi čovječanstvo trebalo živjeti. Na primjer, recimo da osoba napravi stroj. Samo njegov izumitelj zna njegove nedostatke i mane i kako ga popraviti; tko god ga pokuša kopirati, to ne zna. Slično tome, čovječanstvo je stvorio Bog; samo Bog zna što ljudi trebaju, samo Bog može spasiti čovječanstvo i samo Bog može preobraziti iskvarene ljude u istinske ljude. Bog sve to ne čini Svojim autoritetom, ne samoobjavama, samoopravdanjima, ili potiskivanjem, zavaravanjem ili kontroliranjem ljudi; Bog ne koristi ta sredstva i metode, to čine samo Sotona i antikristi.

Nakon toliko razgovora u zajedništvu, kakvo je vaše razumijevanje Božje poniznosti i skrivenosti? Što je Božja poniznost i skrivenost? Je li skrivenost namjerno prikrivanje Njegova identiteta, namjerno skrivanje Njegove biti i stvarnih okolnosti? (Ne.) Je li poniznost nešto hinjeno na umjetan način? Je li to suzdržavanje? Je li to pretvaranje? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Ti si utjelovljeni Bog, kako netko tako plemenita statusa može nositi tako običnu odjeću?” Ja kažem da sam samo obična osoba koja živi običan život; sve u vezi sa Mnom je obično, pa zašto ne bih mogao nositi običnu odjeću? Neki kažu: „Ti si Krist, utjelovljeni Bog. Tvoj je status plemenit – nemoj Sebe podcjenjivati.” Ja kažem, kakvo podcjenjivanje? Ja Sebe ne precjenjujem niti podcjenjujem; Ja sam ono što jesam, činim ono što trebam činiti i govorim ono što trebam reći – što je tu pogrešno? Ni precjenjivanje ni podcjenjivanje nije ispravno; precjenjivanje je oholost, a podcjenjivanje je pretvaranje i prijevara. Neki kažu: „Utjelovljeni Bog trebao bi imati držanje slavne osobe, a Tvoj govor i Tvoje ponašanje trebali bi biti elegantni. Pogledajte frizuru, odjeću i šminku onih moćnih žena u društvu, to su ljudi sa statusom, to su oni koje ljudi visoko cijene!” Ja kažem, što je status? Kakve veze ima ako se ljudi ugledaju na Mene? Nije mi stalo do toga; Meni je odvratno i degutantno kad se ti ugledaš na Mene. Nipošto se ne smiješ ugledati na Mene. Drugi kažu: „Pogledajte one poduzetnice u društvu, odijevaju se tako plemenito i elegantno. Na prvi pogled vidite da su moćne, elitne ličnosti – zašto Ti ne učiš od njih?” Zašto bih učio nešto što ne volim? Nosim odjeću koja odgovara Mojim godinama, zašto bih se pretvarao? Zašto bih učio od drugih? Ja sam Ja, za koga da se pretvaram? Nije li to prijevara? Recite Mi, kakav bi lik, izgled, govor i ponašanje utjelovljeni Bog trebao imati da bi odgovarao Njegovu identitetu? Imate li mjerila za to? Sigurno imate, inače ne biste gledali na Krista na takav način. Ja imam Svoja mjerila – prelaze li Moja mjerila opseg istina-načela? (Ne.) Zašto neki ljudi stalno imaju predodžbe o tome što nosim ili što jedem, neprestano sažimajući i donoseći zaključke o Meni – nije li to odvratno? Zašto Me vide na taj način? U njihovim je očima sve Krist čini pogrešno, sve je negativno, uvijek je nešto sumnjivo u vezi s tim. Koliko opaki moraju biti! Sudeći prema ovom nizu različitih identiteta, različitih stajališta o Bogu – od Duha Božjeg, biti Samoga Boga, do ljudskosti utjelovljenog Boga – u Božjoj biti nema oholosti niti bilo kakvih Sotoninih ambicija i želja, a još manje je tu ljudske takozvane težnje za statusom. Osim biti Samoga Boga, najistaknutija značajka onoga što Bog posjeduje, od Božjeg Duha do Njegovog utjelovljenog tijela, jest Njegova poniznost i skrivenost. Ta poniznost nije hinjena, ta skrivenost nije namjerno izbjegavanje; to je Božja bit, to je Sâm Bog. Bilo da je Bog u duhovnom kraljevstvu ili je utjelovljen kao čovjek, Njegova se bit ne mijenja. Ako netko na temelju ovoga ne može vidjeti da utjelovljeni Krist posjeduje bit Boga, kakva je to osoba? Osoba bez duhovnog razumijevanja, ona je nevjernik. Ako ljudi gledaju Božju bit poniznosti i skrivenosti, oni misle: „Čini se da Bog nema tako velik autoritet. Reći da je Bog svemoguć ne čini se baš vjerodostojnim, sigurnije je reći da je Bog moćan. Budući da On nema tako velik autoritet, kako može imati suverenitet nad čovječanstvom? Budući da nikada ne pokazuje Božji status ni identitet, može li On pobijediti Sotonu? Kaže se da Bog ima mudrost – može li mudrost odlučiti o svemu? Što je veće, mudrost ili svemoć? Može li mudrost nadvladati svemoć? Može li mudrost utjecati na svemoć?” Ljudi razmišljaju o tome, ali ne mogu to prozrijeti niti razumjeti. Neki ljudi u svom srcu gaje određene sumnje, a zatim ih postupno razrađuju, neprestano tražeći i pokušavajući razumjeti tu stvar kroz svoja iskustva te nesvjesno stječu neku osjetilnu spoznaju. Samo antikristi, nakon što posumnjaju u sve te aspekte Božje biti, sva ta očitovanja i sva Njegova djela, ne samo da ne uspijevaju razumjeti da je to Božja poniznost i skrivenost, da je to ono što je ljupko kod Boga, već naprotiv, oni još više sumnjaju u Boga i još Ga žešće osuđuju. Oni sumnjaju u Božji suverenitet nad svime, sumnjaju da Bog može pobijediti Sotonu, sumnjaju da Bog može spasiti čovječanstvo, sumnjaju da se Božji plan upravljanja od šest tisuća godina može uspješno dovršiti, a još više sumnjaju u činjenicu da će se Bog otkriti mnoštvu ljudi uz Svoju slavu. Nakon što posumnjaju u te stvari, što čine? Oni ih niječu. Tako antikristi kažu: „Kristova poniznost i skrivenost ne znače ništa, nisu vrijedne hvale niti veličanja i nisu božja bit. Takva poniznost i skrivenost nisu stvari koje bog posjeduje; kristova poniznost i skrivenost očitovanja su njegove nemoći. U svijetu, čim netko ima nešto statusa, okrunjen je za kralja, markiza ili cara. Krist je uspostavio svoje kraljevstvo i ima toliko sljedbenika, a istovremeno se rad na evanđelju širi silovitim zamahom – ne znači li to da se kristova moć povećava? Ali sudeći prema njegovim djelima, on ne namjerava povećati svoju moć niti posjedovati takvu moć. Kao da nema sposobnost posjedovati tu moć, posjedovati kristovo kraljevstvo. Mogu li onda dobiti blagoslove slijedeći ga? Mogu li postati gospodar sljedećeg doba? Mogu li vladati nad mnoštvom zemalja i naroda? Može li on uništiti ovaj stari svijet, ovo iskvareno čovječanstvo? Gledajući kristov običan izgled, kako on može postići velike stvari?” Takve se sumnje stalno javljaju u srcu antikrista. Kristova poniznost i skrivenost stvari su koje svi iskvareni ljudi, posebno antikristi, ne mogu prihvatiti, odobriti niti vidjeti; antikristi uzimaju Božju poniznost i skrivenost kao dokaz za svoje sumnje u Božji identitet i Božju bit, kao dokaz i izgovor za nijekanje Božjeg autoriteta, čime niječu Božji identitet i Božju bit, te bit Krista. Nakon što zaniječu Kristovu bit, antikristi počinju postupati protiv pripadnika Božjeg izabranog naroda unutar svoje nadležnosti, bez milosti, bez popuštanja i bez straha, a istovremeno ni najmanje ne niječu niti sumnjaju u vlastite sposobnosti, vještine ili ambicije. Unutar svoje sfere utjecaja, unutar sfere u kojoj mogu postupati, antikristi pružaju svoje kandže te kontroliraju one koje mogu kontrolirati i zaluđuju one koje mogu zaluditi; uopće se ne obaziru na Krista i Boga, u potpunosti raskidajući s Bogom, Kristom i Božjom kućom.

O čemu prvenstveno razgovaramo u zajedništvu kada je riječ o ovom aspektu – kako se antikristi odnose prema Kristovoj poniznosti i skrivenosti? Božja poniznost i skrivenost – koje bi ljudi trebali razumjeti – u očima su antikrista najpovoljniji uvjeti da čine što god žele i da u Božjoj kući uspostave neovisno kraljevstvo. Bog je skriven u tijelu, a ova etapa djela u posljednjim danima razlikuje se po obliku od one u Dobu milosti. Iako Bog u ovoj etapi ne čini čuda i znakove, izgovorio je daleko više riječi, nebrojeno više riječi. Kako god Bog radio, sve dok je utjelovljen, obavljanje Njegova djela sa sobom nosi ogromno poniženje. Samo se takav Bog, koji posjeduje božansku bit, može istinski poniziti i sakriti da bi postao obična osoba kako bi obavljao Svoje djelo, jer On posjeduje bit poniznosti i skrivenosti. Nasuprot tome, Sotona je za to posve nesposoban. Kakvo bi tijelo Sotona zaodjenuo da djeluje među ljudima? Prvo, tijelo bi izgledalo impozantno, bilo bi zlobno, prijevarno i opako; zatim bi moralo ovladati raznim strategijama i tehnikama kako bi se poigravalo ljudima i manipuliralo njima, uz razne prijevarne trikove, i moralo bi biti dovoljno nemilosrdno i zlonamjerno. Moralo bi se neprestano pokazivati među ljudima i svugdje biti u središte pozornosti iz straha da ga netko možda ne bi prepoznao, stalno bi morao povećavati svoju slavu i promovirati sebe. Kada bi ga ljudi konačno nazvali kraljem ili carem, bilo bi zadovoljno. Ono što Bog čini upravo je suprotno od onoga što čini Sotona. Bog neprestano pokazuje strpljenje i skriva se, i dok to čini, On Svoje riječi i Svoj život unosi u ljude koristeći milosrđe i dobrotu Stvoritelja, kako bi ljudi mogli razumjeti istinu, biti spašeni i postati istinska stvorena bića s normalnom ljudskošću i normalnim ljudskim životom. Iako je ono što Bog čini neprocjenjivo za čovječanstvo, Bog to smatra Svojom vlastitom odgovornošću. Stoga je On osobno postao tijelo i poput majke ili oca neumorno opskrbljuje, pomaže, podržava, osvjetljuje i prosvjetljuje ljude. Naravno, On također grdi, sudi, kori i disciplinira ljude, gledajući ih kako se iz dana u dan mijenjaju, žive normalan crkveni život i rastu u životu. Dakle, sve što Bog čini stvarnost je pozitivnih stvari. Ljudi hvale žrtvu koju je Bog podnio, Njegovu veliku moć i Njegovu slavu, ali kada je On u Svojim riječima ikada rekao ljudima: „Učinio sam ovo i ono za čovječanstvo, toliko sam žrtvovao; ljudi Mene moraju hvaliti i veličati Me”? Ima li Bog takve zahtjeve prema čovječanstvu? Ne. To je Sâm Bog. Bog nikada nije koristio uvjete da bi sklapao razmjene s ljudima, govoreći: „Postavio sam Krista među vas, vi se morate dobro odnositi prema Njemu, slušati Njegove riječi, podložiti Mu se i slijediti Ga. Ne ometajte i ne prekidajte, činite sve što vam On kaže da činite, kako vam kaže da to činite, i kada sve bude ostvareno, svi ćete imati zasluge.” Je li Bog ikada rekao tako nešto? Je li to Božja namjera? Ne. Naprotiv, antikristi su ti koji stalno pokušavaju koristiti razna sredstva da zavedu, obuzdaju, kontroliraju i ovladaju svime u vezi s ljudima, kako bi naveli ljude da napuste Boga i dođu pred njih. Antikristi su ti koji posvuda proglašavaju i objavljuju kad god učine neko malo djelo. Antikristi ne samo da ne mogu razumjeti, prihvatiti, hvaliti ili veličati Božju poniznost i skrivenost, već umjesto toga također oni preziru te stvari i na njih bogohule. To je određeno narav-biti antikrista.

Danas smo razgovarali u zajedništvu o tri očitovanja toga kako antikristi niječu bit Krista. Zaključimo ovdje naš razgovor o tome. Imate li kakvih pitanja? (Ne.) U redu, doviđenja!

21. studenog 2020.

Fusnote:

a. Govornici kineskog jezika stavljaju „Xiao” ispred prezimena osobe koja je mlađa od njih.