I. Antikristi kontroliraju srca ljudi

Danas ćemo u zajedništvu razgovarati o trinaestoj stavci različitih očitovanja antikrista – kontroliraju crkvene financije kao i srca ljudi. Sudeći po mnogim različitim očitovanjima antikrista, svaka od ovih stavki dotiče se njihove naravi i biti, koja osjeća odbojnost prema istini, zlobna je i opaka. Trinaesta stavka nije iznimka. „Kontroliraju crkvene financije kao i srca ljudi” – na temelju ovog očitovanja, možete vidjeti da antikristi nisu samo ambiciozni, nego i pohlepni; u svom srcu gaje mnoge potrebe. Jesu li te potrebe legitimne? (Ne, nisu.) Je li kontroliranje srca ljudi nešto pozitivno? Očigledno, iz same riječi „kontrolirati” može se vidjeti da to nije nešto pozitivno. U kojem pogledu nije pozitivno? Zašto je pogrešno vršiti kontrolu? Želite li vi kontrolirati srca ljudi? (Ne.) Iako to ne želite, bit će trenutaka kada ćete i nehotice postupiti na taj način. To se zove „narav”; to se zove „bit”. To što antikristi kontroliraju srca ljudi nije legitimna potreba, niti je pošteno i razumno; to je nešto negativno. Što znači „kontrolirati srca ljudi”? Kontroliranje srca ljudi nije apstraktno; štoviše, to je nešto prilično konkretno i specifično, s određenim metodama, vladanjem i rječnikom, kao i s određenim mislima, gledištima, namjerama i motivima. Budući da je tako, koja su konkretna očitovanja toga da antikristi kontroliraju srca ljudi i kako se ta kontrola specifično definira? (Koriste vanjsko prikazivanje patnje i plaćanja cijene kako bi zadobili odobravanje i poštovanje drugih i postigli cilj zaluđivanja drugih.) Antikristi koriste specifične vrste vladanja i očitovanja kako bi zadobili naklonost ljudi, čime stječu mjesto u srcima ljudi i navode ljude da ih poštuju. Kada antikristi zadobiju poštovanje drugih, taj je ishod po svojoj prirodi zaluđivanje ljudi. Ali u njihovom srcu, istinski subjektivna želja antikrista nije da koriste ta sredstva kako bi zaludili druge; ono što oni žele jest da budu poštovani – to je njihov cilj. Postoji li još nešto? (Antikristi koriste male usluge kako bi zaludili ljude i pridobili ih, i hvale se svojim sposobnostima i darovima kako bi naveli druge da ih poštuju, dive im se i slušaju njihove zapovijedi, te ostvarili svoj cilj pridobivanja ljudi i stjecanja kontrole nad njima.) To je jedan aspekt. (Antikristi se pretvaraju da su duhovni. Kada ih se oreže, oni to ne razumiju, ali pretvaraju se da su razumjeli i da su u stanju poslušati, kako bi drugi osjetili da oni gorljivo teže istini i imaju dosta duhovnog razumijevanja. Prerušavaju se u ljude koji teže istini i razumiju je kako bi postigli ishod da ih drugi ljudi poštuju i ugledaju se na njih.) To je drugi aspekt. Antikristi uvijek žele da drugi vide koliko su oni duhovni i da su sposobni težiti istini i pokoriti joj se. Zapravo, oni ne posjeduju ni najmanje razumijevanja, ali i dalje održavaju privid duhovne osobe, kako bi naveli druge da ih poštuju i ugledaju se na njih. Koriste takva sredstva da bi kontrolirali srca ljudi. Ima li još? (Antikristi govore o riječima i doktrinama kako bi se razmetali i sebe utvrdili, tako da bi drugi mislili da oni razumiju istinu i posjeduju rast, te da bi ih poštovali, obožavali i slušali. Na taj način oni dolaze do toga da kontroliraju ljude.) Ovo je konkretno očitovanje, ali reći da „govore o riječima i doktrinama” nije posve prikladno. Antikristi nisu svjesni da govore o riječima i doktrinama; oni vjeruju da su stvari o kojima govore stvarnost, da su to uzvišene teorije i propovijedi, i koriste te stvari da bi zaludili ljude. Kad bi antikristi znali da su to riječi i doktrine, prestali bi o njima govoriti. Postoji li još nešto? (Antikristi drsko idu protiv načela, koriste moć koja im je na raspolaganju i prividne duhovne teorije kako bi na prijevaru zadobili povjerenje svih, i time ostvarili svoj cilj stjecanja kontrole nad ljudima.) (Antikristi prekidaju vezu Božjeg izabranog naroda s Višnjim. Oni ne provode radne aranžmane, drže apsolutnu moć unutar svoje nadležnosti i pokušavaju uspostaviti vlastita kraljevstva i kontrolirati ljude.) I ovo je konkretno očitovanje. Prikladnije rečeno, oni obmanjuju Višnjeg, skrivaju stvari od onih ispod sebe i pokušavaju zadobiti naklonost ljudi, ne dopuštaju drugima da vide stvarnu situaciju i na prijevaru zadobivaju njihovo povjerenje, kako bi ostvarili svoj cilj kontroliranja srca ljudi. Njihov cilj u obmanjivanju Višnjeg i skrivanju stvari od onih ispod sebe jest spriječiti Višnjeg i braću i sestre da vide istinu o njima, kako bi Višnji i braća i sestre stekli povjerenje u njih, i da bi na kraju braća i sestre počeli obožavati samo njih – tada će ostvariti svoj cilj kontroliranja srca ljudi. Ima li još? (Antikristi sastavljaju mnoštvo naizgled ispravnih propisa da ih ljudi poštuju, i koriste ih da zamijene istinu, tako da ljudi počnu vjerovati da je poštivanje tih propisa isto što i provođenje istine u djelo. Na taj način antikristi stječu kontrolu nad srcima ljudi i vode ljude pred sebe.) Ovo bi trebalo opisati kao da antikristi sastavljaju hrpu pravila i propisa koji bi zamijenili istina-načela, predstavljajući se kao da su duhovni, kao da razumiju istinu, kako bi ih ljudi slušali, i na taj način ostvaruju svoj cilj kontroliranja srca ljudi. Kad bi pravila koja sastavljaju bila korisna za crkveni život i za ljude koji obavljaju svoje dužnosti, i kad ne bi bila u suprotnosti s istina-načelima i ne bi nanosila štetu interesima kuće Božje, onda u tome ne bi bilo ničeg lošeg. U ophođenju s različitim vrstama ljudi u crkvi, potrebno je, osim razgovora u zajedništvu o istini, uspostaviti neka administrativna pravila kako bi se ljude držalo pod kontrolom. Ako ta administrativna pravila nisu u suprotnosti s istina-načelima, već koriste ljudima, onda su to pozitivne stvari, i to nije kontroliranje ljudskih srca. Ako se ta pravila predstavljaju kao istina-načela, onda postoji problem. Jesu li onda antikristi sposobni formulirati pravila koja koriste ljudima i u skladu su s istina-načelima? (Ne, nisu.) Pokušajte sažeti kako bi se ovo trebalo sročiti. „Antikristi formuliraju neka pravila koja nisu u skladu s istina-načelima i hine duhovnost i razumijevanje istine kako bi im ljudi bili poslušni i kako bi postigli svoj cilj kontroliranja ljudskih srca.” To je relativno prikladno. Ima li još? „Antikristi vole iznositi visokoparneideje kako bi pokazali svoju pamet i pronicljivost, i naveli ljude da ih poštuju. Na primjer, nakon što su svi već raspravili o nekoj stvari i odlučili što učiniti, antikristi će iznijeti niz teorija kako bi opovrgli prijedloge svih ostalih i natjerali sve da ih slušaju, iako je njihovo mišljenje zapravo jedva išta pametnije. Zatim, kako vrijeme prolazi, bez obzira na to o kojoj se stvari radi, nitko se neće usuditi razgovarati u zajedništvu o istini ili tražiti istina-načela i osjećat će da moraju pustiti antikristima da donesu konačnu presudu, i na kraju će antikristi ostvariti svoj cilj kontroliranja ljudi.” Antikristi na svakom koraku iznose visokoparne ideje, opovrgavajući prijedloge drugih, ističući sebe i navodeći druge da vjeruju da su vrlo pametni, čime postižu svoj cilj zaluđivanja drugih ljudi i preuzimanja kontrole nad njima. U prošlosti smo mnogo razgovarali o očitovanjima antikrista koji kontroliraju i obmanjuju ljude. Kada antikristi to čine, uključene su razne taktike, očitovanja i metode. Ponekad koriste postupke, ponekad govor, a ponekad koriste određenu vrstu gledišta kako bi obmanuli ljude. Ukratko, postoje ciljevi koji stoje iza svega što antikristi čine; nijedna od tih radnji nije čista i otvorena, i nijedna nije u skladu s istinom. Sve što čine jest radi obmanjivanja ljudi i kako bi naveli ljude da ih cijene i štuju. Što god antikristi govore i čine izvana samo su fasade – sve je to dobro ponašanje i stvari koje ljudi smatraju dobrima – ali zapravo, kad bi se istražila bit tih stvari, motivi i ciljevi koji stoje iza pristupa antikrista bez iznimke su šokantni, protivni istini i gnusni Bogu.

Sudeći po njihovom pristupu kontroliranja ljudskih srca, ljudskost antikrista je prezira vrijedna i sebična, a njihova narav ima odbojnost prema istini, opaka je i zlobna. Antikristi koriste svakojake prezira vrijedne i podmukle trikove kako bi postigli svoje ciljeve, bez ikakvog osjećaja srama – to je obilježje njihove opake prirode. Osim toga, bez obzira na to jesu li ljudi voljni ili ne, oni uvijek žele kontrolirati ljude a da ih ne obavijeste ili dobiju njihov pristanak, manipulirati i dominirati ljudima. Žele da sve o čemu ljudi razmišljaju i što žele u svom srcu bude podložno njihovim manipulacijama, žele da ljudi u svom srcu imaju mjesto za njih, da ih obožavaju i da se u svemu na njih ugledaju. Žele ograničiti ljude i utjecati na ljude svojim riječima i stajalištima te manipulirati i kontrolirati ih na temelju vlastitih želja. Kakva je to narav? Nije li to okrutnost? To je baš kao da ti tigar zarobi vrat u čeljusti – ma koliko se otimao da uhvatiš dah i borio se pomaknuti, ne možeš postupiti po svojoj volji, već sizarobljen čvrstim, smrtonosnim stiskom njegovih divljih čeljusti. Koliko god se trudio da se oslobodiš, ne možeš, i iako ga moliš da olabavi čeljust, to je nemoguće, nema mjesta za raspravu. Antikristi imaju upravo takvu narav. Pretpostavimo da s njima započneš raspravu, govoreći: „Možeš li, molim te, prestati smišljati načine za kontroliranje ljudi? Možeš li se ponašati kako treba i biti sljedbenik? Možeš li se ponašati kako treba i ispunjavati svoje dužnosti i držati se svog položaja?” Bi li se oni mogli složiti s tim? Bi li ih ti, koristeći dobro vladanje ili ono što razumiješ od istine, mogao odvratiti od nastavljanja njihova puta? Postoji li itko tko bi mogao promijeniti njihovo stajalište? Sudeći po zlobnoj naravi antikrista, nitko ne bi mogao promijeniti njihove misli i stajališta, niti bi itko mogao promijeniti njihovu želju da kontroliraju srca ljudi. Nitko ih ne može promijeniti, i s njima se ne može pregovarati – to se zove „zloba”. Ambicija i želja antikrista da kontroliraju ljude očitovanje je njihove biti. Kad bi koristio dobro vladanje da ih preobratiš, bi li to uspjelo? Kad bi koristio svoje praktično iskustvo prihvaćanja orezivanja, suda i kazne da im pomogneš i podržiš ih – bi li se mogli preobraziti? Bi li prestali s onim što čine? (Ne, ne bi.) Jeste li vi sreli takvu osobu? (Da. Kad je u pitanju takva osoba, bez obzira na to gdje obavlja svoje dužnosti, te iako može nekoliko puta pasti i posrnuti, ili čak proći kroz disciplinu bolesti, njezina želja za statusom ne može se promijeniti. Kamo god ide, želi steći status i moć.) Ako ih promjena mjesta ili skupine ne bi preobrazila, što kažete na to da pričekamo da ostare – bi li se tada malo promijenili? Bi li se malo odrekli svoje težnje za moći i autoritetom, bi li ona malo oslabila? (Ne. To nema nikakve veze s godinama; ta se njihova narav ne može promijeniti.) Zlobna narav vlada i kontrolira antikriste, tako da se oni ne mogu promijeniti. Čini se da je zlobna narav antikrista nešto što je jedan broj ljudi okusio i sam vidio. To što antikristi kontroliraju srca ljudi je stvarnost i potkrijepljeno je činjeničnim dokazima – to je prilično ozbiljna stvar. Ljudi poput njih nisu u stanju zaboraviti ili ostaviti po strani pitanje kontroliranja ljudskih srca. Takva je priroda-bit antikrista. Iz subjektivne perspektive, oni to nisu u stanju ostaviti po strani; iz objektivne perspektive, nitko ih nije u stanju preobraziti – oni su antikristi, u potpunosti. Recite Mi, postoje li antikristi koji, nakon što ih se izbaci i više nisu u društvu braće i sestara, izgube želju da kontroliraju srca drugih? Bi li se antikristi promijenili na temelju promjena u svom okruženju ili geografskom položaju? (Ne, ne bi.) Ne bi se mijenjali s promjenama vremena i mjesta – to je određeno njihovom priroda-biti. Kontrolirajući srca ljudi, antikristi zapravo pokušavaju prigrabiti vlast među ljudima – vlast da vode glavnu riječ, da donose odluke, te da kontroliraju ljude i manipuliraju njihovim srcima – tu vlast oni žele steći. Da bi kontrolirali srca ljudi, antikristi će koristiti svakojake načine i sredstva kako bi naveli ljude da ih poštuju, da ih prevare i zalude, kako bi se ljudima lažno prikazali, pa čak i da koriste određene načine i sredstva kako bi prikrili svoje iskvarene naravi i karakter, i spriječili ljude da razluče ili prozru njihovu bit koja ima odbojnost prema istini, kao i bit antikrista. Izvana se predstavljaju kao ljudi koji su duhovni i savršeni, koji su bez mana ili nedostataka, ili bilo kakvog traga iskvarene naravi, i na taj način ostvaruju svoje ciljeve da ih drugi poštuju, ugledaju se na njih, dive im se, obožavaju ih, pa se čak i oslanjaju na njih. Postizanje tih ciljeva je, u biti, posljedica toga što oni kontroliraju srca ljudi. U našem razgovoru u zajedništvu o svim naravima i očitovanjima antikrista, antikristovo kontroliranje ljudskih srca i njihova borba za moć i profit zauzeli su apsolutnu većinu rasprave. Budući da smo već mnogo razgovarali o ovoj temi, ostavimo to za danas.

II. Antikristi kontroliraju crkvene financije

Glavna tema o kojoj ćemo danas razgovarati u zajedništvu jest da, osim što pokušavaju kontrolirati ljudska srca te pored njihove ambicije i želje za moći, antikristi imaju još jedno pogubno očitovanje. To jest, oni također pokazuju veliku želju za crkvenim financijama, želju koja se također može nazvati pohlepom. Pored ljubavi prema statusu, antikristi gaje i posebnu ljubav prema financijama. Zanimanje i zadovoljstvo koje nalaze u financijama obilni su i neograničeni; mi to definiramo kao kontrolu crkvenih financija od strane antikrista. To što antikristi pokušavaju kontrolirati crkvene financije i ljudska srca ista je stvar – oboje su jednako nezakoniti i nerazumni pothvati. Jasno je da je to nešto nečasno. Imati ambiciju i želju za kontroliranjem ljudskih srca već je dovoljno odvratno, već je strašno nečasno, a ipak antikristi žele kontrolirati i crkvene financije – to je još više prezira vrijedna stvar koja se kod njih javlja. Dakle, kada antikristi nastoje kontrolirati crkvene financije, koja su konkretna očitovanja toga? Bi li to bilo lakše razlučiti nego kada nastoje kontrolirati ljudska srca? Kada antikristi nastoje kontrolirati ljudska srca, ljudi mogu razlučiti neke od pristupa i naravi koje oni koriste. Ali ako su vrlo tajnoviti i podmukli, i ako iza njih stoje neke izjave, taktike ili sotonske varke koje antikristi ne otkrivaju na površini, već o njima samo potajice razmišljaju, onda te stvari neće biti lako razlučiti. Međutim, pokušaj kontroliranja crkvenih financija trebao bi imati neka konkretna očitovanja i pristupe. Smatrate li vi da je ove pristupe lako razlučiti? Kada ste vi te stvari vidjeli vlastitim očima i čuli o njima vlastitim ušima, možete li razlučiti da su to djela antikristā? (Ako se radi o očitom ponašanju, onda da. Na primjer, antikristi će se raspitivati o tome tko je zadužen za čuvanje priloga i slično.) To bi bilo lako za razlučiti jer su financije osjetljiva stvar i većina se ljudi ne bi o njima raspitivala, osim ako se ne radi o pohlepnim ljudima koji imaju određene namjere prema financijama, u kojem bi se slučaju zanimali i raspitivali o takvim informacijama. Dakle, razgovarajmo o tome koja konkretna očitovanja postoje kada antikristi pokušavaju kontrolirati crkvene financije.

Kada je riječ o temi kontroliranja crkvenihfinancija od strane antikristā, većina ljudi će to u svojim mislima povezati s primjerima prijevare ili zlouporabe crkvene imovine koje su vidjeli u prošlosti, zar ne? Ili možda postoje neki ljudi koji, budući da su mladi ili vjeruju u Boga tek kratko vrijeme, nisu previše zabrinuti za takvo što i uopće o tome ne razmišljaju. Stoga, razgovarajmo detaljno o ovome, kako biste mogli razumjeti neka od pitanja, pravila, kao i tabua koji se odnose na financije crkve. Ima onih koji kažu: „Nikada se nisam zanimao niti raspitivao o pitanjima vezanim za crkvene financije. Ne gajim takvu vrstu pohlepe. To nema nikakve veze sa mnom, a i prilično je osjetljiva tema u crkvi, tako da mi je svejedno znam li o tome ili ne.” Je li ovo gledište ispravno? (Ne, nije.) Kako to? Bez obzira na to što vi mislite, tema o kojoj danas razgovaramo dotiče se naravi antikristā, i sa stajališta analiziranja i raščlanjivanja naravi antikristā, bit će korisno da svatko od vas sve ovo razumije, i to jasno. Iskoristit ćemo ovu stvar da raščlanimo narav antikristā, pa hajdemo prvo razgovarati o tome kako se antikristi odnose prema crkvenoj imovini, što točno crkvena imovina znači i kome ona u njihovim mislima pripada, kao i kako antikristi gledaju na tu imovinu i raspodjeljuju je u svojim mislima. Prije svega, kako antikristi definiraju novac i razna dobra koja daruju braća i sestre iz crkve? Sudeći po njihovom karakteru, antikristi su pohlepni, a njihova je pohlepa golema, tako da neće biti ravnodušni prema toj imovini. Umjesto toga, bit će vrlo zainteresirani za nju, pažljivo pazeći da prouče i shvate koliko crkvene imovine ima, tko je zadužen za njezino čuvanje, gdje se čuva i koliko ljudi zna za nju. Kada se radi o temeljnim informacijama o crkvenim financijama, antikristi će prvo pokazati krajnje zanimanje za to, posvećujući tome posebnu pažnju, raspitujući se i ispitujući, trudeći se svim silama domoći tih informacija. Da nemaju pohlepe i da ne gaje nikakve namjere, bi li ih te stvari zanimale? (Nipošto.) Antikristi se razlikuju od ljudi s normalnom ljudskošću po tome što iza njihove brige stoji skriveni motiv. Njihova briga nije usmjerena na čuvanje te imovine, već je žele steći u posjed ili je moći koristiti kako im je volja. Stoga, prvi način na koji antikristi očituju kontroliranje crkvenih financija jest davanje prioriteta svom posjedovanju i korištenju crkvene imovine.

A. Davanje prioriteta svom posjedovanju i korištenju crkvene imovine

Jednom kada antikristi steknu status, duboko u njima javlja se pogrešna i bestidna ideja: to što su postali starješine trebalo bi im donijeti ne samo pravo na znanje o crkvenim financijama, već i apsolutnu moć da ih kontroliraju. Koji je njihov cilj u kontroliranju crkvenih financija? Imati moć davanja prioriteta svom posjedovanju i korištenju crkvene imovine. Što znači davanje prioriteta svom posjedovanju i korištenju crkvene imovine? To znači da, dok god su oni zaduženi za neku crkvu, novac i predmeti koje daruju braća i sestre pod njihovim nadzorom dolaze pod njihovo upravljanje, korištenje i vlasništvo. Je li ta ideja ispravna ili pogrešna? Očito je pogrešna, ali tako antikristi razmišljaju. Prva stvar koju čine nakon što postanu starješine jest ulaganje napora i kalkuliranje s financijama. Prvo, saznaju tko upravlja financijama, koliko ljudi upravlja financijama, koliko je novca u knjigama i jesu li oni koji upravljaju tim financijama njihova sposobna desna ruka ili povjerljivi ljudi. Ako nisu, žurno ih otpuštaju pod nekom izlikom, a zatim ih zamjenjuju vlastitim povjerljivim ljudima. Zaustave li se na zamjeni ljudi zaduženih za upravljanje financijama? Ne, nije to tako jednostavno. Njihove ambicije sežu daleko izvan toga; apsolutno moraju steći jasan uvid u brojke koje se tiču crkvene imovine. Osim što pozivaju ljude da daju priloge, kako antikristi postupaju s tom imovinom? Uzimaju novac iz crkve kada trebaju kupiti nešto za obući, pa opet uzimaju kada idu liječniku, a ako im nedostaje odjeće, izaberu nekoliko boljih komada od onih koje su darovala braća i sestre. I još nisu gotovi nakon što su izabrali; moraju isprobati svaki pojedini komad odjeće, zadržavajući najbolje za sebe, a crkvi ostavljajući samo najlošije, koje ne žele. Ukratko, koristit će crkveni novac za pokrivanje vlastitih obroka i troškova, čak i do putnih troškova od 0,20 juana, a neki od njih će čak ići toliko daleko da će crkvenim novcem kupovati luksuzne predmete, dodatke prehrani, kozmetiku i svakojake predmete za osobnu upotrebu. Čim antikristi dođu na vodeće položaje, i prije nego što su maknuli i malim prstom, vrlo su proaktivni kada je u pitanju uživanje u crkvenoj imovini i to im je prioritet. Kada antikristi počnu uživati u toj imovini, cijeli njihov duh i kvaliteta života doživljavaju potpunu preobrazbu i postaju potpuno drugačiji nego prije. U svakoj prilici, dat će si urediti frizuru i izmasirati tijelo, ugađat će si, činiti stvari za brigu o svom zdravlju i kuhati si ljekovite juhe – čak će i razni električni uređaji koje koriste dobiti nadogradnju. Čim postanu starješine, antikristi zabilježe bogate ljude u crkvi i one koji su sposobni davati priloge. Bogati ljudi bit će iscijeđeni do zadnjeg centa, a oni koji često daju priloge postaju cijenjeni članovi crkve i miljenici u očima antikristā. Kada antikristi uđu u crkvu, to je isto kao kada lisica uđe u vinograd – vinogradu slijedi katastrofa. Lisica ne samo da će pojesti dobro grožđe, nego će i uništiti cijelo mjesto.

U mislima antikristā, novac i dobra koje prinose braća i sestre, a koji se zajednički nazivaju „prilozi”, sve su „javna” imovina crkve. To ne znači da je ta javna imovina za zajedničku upotrebu; već se odnosi na to da je to zajednički prilog koji dolazi od svih, ali su prava korištenja tih dobara, u praktičnom smislu, pripala starješinama. Sa stajališta antikristā, oni smatraju svojom dužnošću dati prioritet svom posjedovanju i korištenju crkvene imovine, jer su oni starješine, stoje na čelu, i sve u crkvi, posebno dobre stvari, mora pripadati njima i doći pod njihovu vlast. Antikristi vjeruju: „Reći da se novac i predmeti koje braća i sestre prinose daju bogu samo je površan izraz. Koliko tih stvari bog može iskoristiti? Može li bog sići s neba da podijeli te priloge s ljudima? I stoga, ne bi li trebalo prepustiti ljudima da odluče kako će se ti prilozi trošiti, raspodjeljivati i koristiti?” Takva je bestidna ideja koju antikristi gaje u vezi s crkvenom imovinom. Što je još bestidnije? Oni kažu: „Bog na nebu ne može uživati u novcu i predmetima koje su ljudi prinijeli na zemlji, pa kako će se te stvari raspodijeliti i koristiti? Ne bi li crkvene starješine trebale pomoći u njihovom trošenju, korištenju i uživanju? To bi bilo jednako kao da ih bog na nebu koristi.” I tako, antikristi, kao da je to najnormalnija stvar, priloge braće i sestara čine svojom osobnom imovinom. Savršeno im je jasno tko što i kada prinosi – o tim stvarima moraju biti obaviješteni i moraju ih znati. Druge ih stvari ne brinu. Postoji jedna stvar od najveće važnosti za njih, osim čvrstog držanja vlastite moći – a to je kontroliranje financija crkve. To je ono zbog čega im se isplati biti starješina. U načinu na koji antikristi gledaju i postupaju s crkvenom imovinom, postoji li ijedan aspekt koji je u skladu s istinom ili s Božjim zahtjevima? (Ne, nema ni jednog.) Od samog početka pa do današnjeg dana, je li Bog ikada rekao koja bi osoba trebala posjedovati ili koristiti priloge koje su Mu dali braća i sestre? Je li Bog ikada izjavio da bi crkvene starješine i djelatnici, apostoli i proroci trebali imati autoritet da daju prioritet svom posjedovanju i korištenju crkvene imovine? Je li Bog rekao da korištenje i vlasništvo nad crkvenom imovinom pripada onome tko postane starješina? (Ne, nije.) Zašto onda antikristi imaju takvu zabludu? Budući da Božje riječi ne sadrže izričite odredbe o crkvenoj imovini u tom smislu, zašto antikristi gaje takav stav prema njoj? (Nedostaje im bogobojazno srce.) Je li to tako jednostavno? Reći u ovom kontekstu da im nedostaje bogobojazno srce samo su prazne riječi. Te riječi ne dotiču se naravi antikristā. Žude li antikristi za crkvenom imovinom kada nisu na vodećim položajima? (Žude.) Biste li vi onda mogli reći da gube svoje bogobojazno srce nakon što postanu starješine? Zasigurno nije da imaju bogobojazno srce prije nego što postanu starješine? Može li se to reći? (Ne.) Stoga, to objašnjenje ne drži vodu. Antikristi žude za imovinom crkve: zašto je to tako? (Imaju opaku narav.) (Pohlepni su po prirodi.) (Po prirodi traže profit iznad svega.) Je li suštinska narav antikristā da traže profit iznad svega? (Ne.) To je samo očitovanje njihovog karaktera. Dakle, raščlanimo koja je unutarnja narav antikristā. (Ona je opaka i zlobna.) Ona je, prije svega, zlobna, a zatim je opaka. Što znači biti zloban? To znači da će silom oteti stvari koje ne bi trebale biti njihove ili im pripadati, bez obzira na to slažu li se drugi ljudi s tim ili što drugi misle: to je zlobna narav. Urođena suštinska narav antikristā, tih đavola i Sotona, jest otimati se s Bogom za sve stvari. Unutar crkve, osim što se bore s Bogom za Njegov izabrani narod, antikristi također pokušavaju oteti priloge koje su Mu ljudi dali. Na površini bi se činilo da su antikristi pohlepni, ali u stvarnosti, to je zato što imaju narav i bit antikristā. To što žele zgrabiti i proždrijeti novac i predmete koje ljudi prinose Bogu – to je, u svojoj biti, zlobnost. To je isto kao da, na primjer, ti kupiš novu podstavljenu jaknu, koja je moderna i dobre kvalitete, a onda je netko vidi i kaže: „Ta tvoja jakna je bolja od moje. Ova otrcana koju ja nosim ima rupe i van mode je. Kako to da je tvoja tako lijepa?” i kada završi s govorom, na silu ti svuče tvoju podstavljenu jaknu, a onda tebi da svoju oštećenu. Ti ne možeš odbiti zamjenu s njim – on bi te natjerao da patiš, prebio bi te, a možda bi te čak i ubio. Bi li se ti usudio oduprijeti mu se? Ne bi se usudio oduprijeti mu se, i on bi uzeo tvoje stvari protiv tvoje volje. Dakle, kakva je narav te osobe? To je zlobna narav. Postoji li ikakva razlika između ovoga i naravi antikristā u posjedovanju i korištenju crkvene imovine? (Ne, ne postoji.) Prema gledištu antikristā o imovini, čim postanu starješine i „zvaničnici” i imaju imovinu crkve u svojim rukama, crkvena imovina pripada njima. Bez obzira na to tko je dao prilog ili što je dao kao prilog, antikristi će to prigrabiti za sebe. Što znači prigrabiti nešto? To znači da nakon što imovina crkve – koja bi se trebala pravilno koristiti i raspodjeljivati u skladu s crkvenim propisima – dođe pod kontrolu antikristā, samo oni imaju isključivu moć da je koriste. Čak i kada je ta imovina potrebna za rad crkve ili djelatnicima u crkvi, antikristi ne dopuštaju da se koristi. Samo je oni smiju koristiti. Što se tiče načina na koji se crkvena imovina koristi i raspodjeljuje, antikristi imaju zadnju riječ; ako vam žele dopustiti da je koristite, vi je možete koristiti, a ako ne, onda ne možete. Ako crkveni fondovi s prilozima nisu obilni i potpuno se potroše na osobne troškove antikristā nakon što ih oni preuzmu, njih ne zanima što nema novca za crkveni rad. Ne uzimaju u obzir ni crkveni rad ni normalne izdatke crkve. Sve što žele jest uzeti ta sredstva i potrošiti ih sami, tretirajući ih kao vlastitu zaradu. Nije li ovakav način djelovanja sramotan? (Da, jest.) U nekim crkvama smještenim u relativno bogatim područjima, antikristi misle: „Ovo je mjesto prilično lijepo. Što se tiče izdataka, mogu se razbacivati novcem i raditi što hoću, i nema potrebe držati se crkvenih propisa i načela. Mogu trošiti novac kako god želim. Otkako sam postao starješina, napokon mogu uživati u životu u kojem ne moram razbijati glavu oko troškova. Sve što trebam učiniti jest reći da želim potrošiti novac na nešto, ne moram se brinuti o tome, i svakako ne moram razgovarati ni s kim.” Kada je u pitanju trošenje crkvenog bogatstva, antikristi svu moć drže u svojim rukama, postupaju nepromišljeno i troše novac kao vodu. Osim što ne obavljaju nikakav posao u skladu s crkvenim načelima ili radnim aranžmanima, antikristi se na isti način, bez ikakvih načela, odnose prema crkvenoj imovini. Može li biti da ne razumiju načela? Ne, oni jako dobro znaju načela koja uređuju raspodjelu i izdatke crkvene imovine, ali ne mogu kontrolirati vlastitu pohlepu i želje. Kada su obični ljudi bez ikakvog statusa, skromni su i žive jednostavnim svakodnevnim životom, ali čim postanu starješine, misle da su netko i nešto. Postaju izbirljivi u pogledu odijevanja i hrane – više ne jedu obične obroke i uče kako tražiti kvalitetu i poznate marke dok se odijevaju. Sve mora biti vrhunsko; tek tada osjećaju da je to u skladu s njihovim identitetom i statusom. Čim antikristi postanu starješine, kao da su im sva braća i sestre dužni i moraju im prinositi darove. Ako se pojavi nešto dobro, njima se mora dati prioritet, a od braće i sestara se očekuje da troše svoj novac na njih. Antikristi vjeruju da postati starješina znači da bi trebali imati moć dati prioritet svom posjedovanju i korištenju imovine crkve. Ne samo da tako misle, već se tako i ponašaju. Štoviše, idu jako daleko u tome, na gađenje drugih ljudi. Gledano s ovog stajališta, kakav je karakter antikristā? Nakon što postanu starješine, i bez da su maknuli i malim prstom, žele posjedovati priloge i dati prioritet njihovom korištenju. Kakva je osoba sposobna činiti takve stvari? Samo razbojnik, tiranin ili lokalni moćnik čine te stvari.

Postoji jedan starješina koji je počinio sljedeće djelo. Pokušajte razlučiti to što je učinio i raščlanite to. Jednog dana primio sam paket kineskih biljnih dodataka prehrani. Pomislio sam u Sebi: „Nisam nikome tražio da Mi ovo kupi, pa odakle je poslano? Tko je to kupio? Kako to da nemam pojma?” Kasnije, nakon raspitivanja, saznao sam da je to bio starješina koji je, ne pitajući Višnjeg, preuzeo na sebe da to kupi. Rekao je da je taj predmet potreban Višnjem. Čuvši to, braća i sestre ispod njega su rekli: „Budući da Višnji želi da se to kupi, to je lako, možemo jednostavno iskoristiti crkveni novac da to kupimo. Što god Višnji želi kupiti je u redu, pogotovo jer je to za Boga – nemamo nikakvih prigovora.” A novac koji je potrošen – čiji je bio? (Božji prilozi.) Kako to da je bio tako široke ruke kada je u pitanju trošenje Božjih priloga? Je li ta kupnja bila odobrena od strane Višnjeg? Ne tražeći Moj pristanak, on je potajno sam odlučio kupiti taj preparat. I dok je obavljao kupnju, nije zastao da razmisli: „Hoće li ovo biti od koristi Višnjem? Je li ovo što kupujem prikladno? Koliko bih trebao kupiti? Hoće li Mi Višnji dopustiti da potrošim ovaj novac?” Je li pitao te stvari? (Ne.) Bez da je i pitao, izravno je kupio taj predmet. Odakle je dolazila ta darežljivost? Kakva je to osobna odanost? Koristio je Božji novac da kupi nešto za Boga, smatrajući to svojom svetom dužnošću, čineći sve što je potrebno i prevladavajući sve poteškoće da kupi tu stvar i udovolji Bogu. Što ovdje znači udovoljiti Bogu? To znači: „Mogu te ugodno iznenaditi a da te i ne pitam. Vidiš, ja imam tu sposobnost! Jesi li znao da sam ja to mogao učiniti? Što misliš? Nije li ovo lijepo iznenađenje? Jesi li sretan? Osjećaš li se utješenim?” Čiji je novac koji si potrošio? Je li bio tvoj? Ako je ono što si potrošio bio Božji novac, jesi li dobio Božji pristanak? Potrošio si novac koji si ukrao od Boga, a onda si rekao da želiš Bogu prirediti lijepo iznenađenje: kakva je to logika? I s čijim si novcem bio tako darežljiv? (S onim što pripada kući Božjoj.) Biti darežljiv s novcem koji pripada kući Božjoj znači biti darežljiv s Božjim prilozima. Nije li to odvratno? (Jest.) Možete osjetiti gađenje čuvši ovo, ali dotična osoba ne samo da nije osjetila gađenje, već se osjećala prilično zadovoljnom sobom. Nakon što je predmet bio isporučen, razmišljao je u sebi: „Kako to da nema odgovora? Učinio sam ovo divno djelo za tebe, pa zašto mi nisi zahvalio? Kako ti se sviđa predmet? Jesi li zadovoljan njime? Želiš li da ti kupim još toga u budućnosti? Kakvu mi procjenu daješ? Hoćeš li me od sada postaviti na važan položaj? Jesi li zadovoljan onim što sam učinio? Koristio sam tvoj novac da učinim nešto za tebe – što misliš o mojoj dobroti? Jesi li sretan? Oh, molim te reci nešto. Zašto nema odgovora?” Jesam li mu trebao dati odgovor? (Ne.) Zašto ne? Ovaj se incident dogodio prije dosta vremena, ali sve to vrijeme nisam se prestao gaditi toga – osjećam gađenje svaki put kad pogledam tu stvar koju je kupio. Recite vi Meni, je li razumno osjetiti gađenje? Bi li bilo vrijedno raščlaniti ovaj incident? (Da, bilo bi.) Kakvo je to ponašanje? Je li to izraz odanosti? Dobrote? Ili bogobojaznog srca? (Ništa od toga.) To se zove ulagivanje i poigravanje s nekim, a znači: „Trošim tvoj novac da ti kupim nešto kako bih ti udovoljio i ostavio dobar dojam, kako bi me počeo gledati drugim očima.” Taj je starješina želio Meni udovoljiti, laskati Mi i ulizivati Mi se, ali na kraju nije uspio i prozreo sam ga. Koje je pogreške napravio? Prije svega, to nije bilo nešto što sam mu Ja povjerio da učini za Mene; nijednom riječju mu nisam rekao da to učini. Drugo, da je to želio učiniti iz dobrote svoga srca, trebao je prvo pitati i dobiti pristanak prije nego što je nastavio. I, dok je to izvršavao, nije li se trebao raspitati o srodnim stvarima koje je trebao znati? Na primjer, koju količinu kupiti, u kojoj vrijednosti kupiti, koju kvalitetu robe kupiti, kako će se novac potrošiti – nije li se trebao raspitati o tim stvarima? Raspitati se o tim stvarima značilo bi djelovati u skladu s istina-načelima. Dakle, kakva je priroda njegovog propusta da postavi ta pitanja? Na nižoj razini, mislio je za sebe da je vrlo pametan; na višoj razini, to se zove postupati samovoljno, nemati obzira prema Bogu i postupati nepromišljeno! Nikada mu nisam tražio da kupi taj predmet, pa zašto je onda pravio tu predstavu dobrih namjera? Nije li tražio nevolju? Nadalje, njegov najveći problem bio je način na koji antikristi gledaju na imovinu, o čemu danas razgovaramo u zajedništvu i što raščlanjujemo. Vjerovao je da je, kao starješina te crkve, kvalificiran uživati u prilozima koje su Bogu dali Božji izabranici u crkvi, te da ima moć koristiti i posjedovati te priloge Bogu, i da ima zadnju riječ u vezi s njima. U toj je crkvi imao moć kralja i postao je lokalni tiranin. Mislio je: „Ne moram te obavještavati niti pitati o stvarima koje kupujem, ja ću to samo riješiti za tebe. Složio se ti ili ne, sve dok ja osjećam da bi bilo dobro to učiniti na ovaj način, i želim to učiniti na ovaj način, onda ću tako i učiniti.” Kakav je on stvor? Nije li on antikrist? Antikristi su jednako tako bestidni. Kada je ta osoba dobila status i postala starješina, željela je postati kralj, prigrabiti imovinu crkve. Mislio je da samo on odlučuje o svemu u vezi s crkvenom imovinom i da ima moć uzeti je u posjed i koristiti je. Čak je mislio da ima zadnju riječ o kupovini stvari za Mene i o tome koje stvari kupiti. Ali je li Meni potrebno da mi ti kupuješ stvari? Što god Ja koristim, i kako god to koristim, je li Meni potrebno da se ti miješaš? Nije li to nedostatak razuma? Nije li to bestidno? Jesi li zaboravio tko si? Nije li to baš poput arkanđela koji je, nakon što je dobio status, želio biti ravnopravan s Bogom? Koliko je pogrešaka napravila osoba koja je to učinila? Prva je bila da je raspodjeljivao crkvenu imovinu kao da je njegova osobna imovina; druga je bila da je preuzeo na sebe donošenje odluka o kupovini stvari za Mene; treća je bila da, donijevši tu odluku sam, nije o tome obavijestio Višnjeg, niti je tražio od njega niti ga je o tome izvijestio. Svaka od tih pogrešaka bila je prilično ozbiljna sama po sebi. Činilo se da je taj antikrist tamo vodio prilično uhodan „posao”. Čim bi dao riječ, njegovi bi potrčci izvršavali njegove naredbe bespogovorno. Ti bijedni potrčci nisu ni pitali ove stvari: „Trošimo toliko novca da kupimo ovaj predmet – je li Bog naredio ovo? Može li se novac koristiti na ovaj način? Bi li to bilo prikladno? Tko je zapravo naredio ovo?” Nisu ni pitali te stvari. Jesu li preuzeli ikakvu odgovornost? Jesu li imali ikakvu odanost? Ne, nisu imali odanosti i trebali bi biti eliminirani. Ovo je prošli primjer nekoga tko koristi priloge prema vlastitim željama i bez ikakvih načela. Trošiti Božje priloge da se kupe stvari za Boga, bez dobivanja Mog odobrenja: činiti to znači počiniti tešku pogrešku.

Evo još jednog primjera; volio bih da poslušate što su ti ljudi učinili i vidite smatrate li to razdražujućim. Tijekom crkvenih okupljanja, stolica na kojoj sam sjedio bila je premekana i kad bih sjeo u nju, utonuo bih prilično nisko. Stol je također bio toliko visok da sam Svoja leđa morao držati uspravno, a dugotrajno sjedenje u takvom položaju Me je umaralo. Stoga sam ih zamolio da kupe stolicu koja je malo viša i čije je sjedište malo manje mekano. Nije li to nešto što bi trebalo biti lako učiniti? (Da, jest.) To je zapravo vrlo jednostavna stvar. Prvo su trebali izmjeriti visinu stolice na kojoj sam tada sjedio, a zatim potražiti onu koja je viša za pet centimetara ili možda malo više, a nakon toga su trebali provjeriti koliko je sjedište mekano i potražiti ono koje je malo tvrđe. Za početak, mogli su pogledati po trgovinama, a ako ne bi vidjeli ništa prikladno, mogli su dalje tražiti na internetu. Nije li to nešto što se može lako riješiti? Predstavlja li to ikakve poteškoće? Trošenje novca za kupnju nečega ne može se nazvati izazovom, a štoviše, ako nekoliko ljudi udruži svoje ideje, to bi trebao biti zadatak koji je lako obaviti. Dakle, nakon nekog vremena, otišao sam na drugo okupljanje u toj crkvi i pitao ih jesu li otišli kupiti novu stolicu. Rekli su: „Gledali smo, ali nismo vidjeli ništa stvarno prikladno i nismo znali kakvu stolicu želiš.” Kad sam to čuo, zaprepatio sam Se. Pomislio sam: „Koliko Ja shvaćam, ovdje postoji ogroman izbor trgovina koje prodaju svakakve stvari, svih vrsta kvalitete, tako da ne bi trebalo biti toliko teško kupiti stolicu. A i ne očekujem previše.” Ali osoba zadužena za kupnju je rekla: „Nije lako kupiti; nema niti jedne u prodaji sa specifikacijama koje si želio. Možda se jednostavno možeš zadovoljiti s ovom koja je već ovdje.” U Sebi sam pomislio: „Pa, ako niste kupili, onda je u redu, uštedjet će se nešto novca, pa ću se za sada jednostavno zadovoljiti s ovom.” Nakon što je prošlo neko vrijeme, otišao sam na drugo mjesto, gdje je bilo nekoliko prilično lijepih stolica koje su bile udobne za sjedenje, i na prvi pogled se moglo reći da su starinskog stila i dobre kvalitete. Stoga sam fotografirao i zamolio ih da to koriste kao vodič pri kupnji stolice, ne postavljajući nikakve preferencije u pogledu boje, i rekao sam im da ako ih nema u trgovinama, neka pogledaju na internetu. Čak sam i precizirao da bi trebali tražiti na mjestima koja prodaju uredsku opremu. Nakon toga su dali sljedeći odgovor: „Pretraživali smo na internetu, ali nije bilo nijedne. Svi proizvođači su rekli da je to zastarjeli model i da danas više nitko ne proizvodi stolice u tom stilu, tako da nismo mogli kupiti.” Kad sam to čuo, opet Me trgnulo i pomislio sam: „Ovi ljudi stvarno loše obavljaju stvari i na njih se zaista ne može osloniti. Povjeren im je samo ovaj mali zadatak, a dvaput su rekli da nisu mogli kupiti ono što sam želio i odbili su Me.” Zamolio sam ih da nastave tražiti i da vide ima li ih na drugim web stranicama. U međuvremenu, dok sam čekao, naišao sam na jednu stolicu u skladištu crkve. Stolica, koja je imala pjenasti jastuk presvučen tkaninom s uzorkom ružičastog cvijeća, nije bila sasvim dovršena. Imala je savršeno ravan naslon, savršeno ravne naslone za ruke, savršeno ravne noge i savršeno ravno sjedište. Svaki dio stolice bio je ravan; imala je sve prave kutove i četvrtaste rubove. Rekao sam: „Je li netko sam napravio ovu stolicu?” Jedna osoba je žurno odgovorila: „Zar nisi trebao stolicu? Napravili smo ovu za tebe i upravo smo se spremali reći ti za nju i zamoliti te da je isprobaš.” Bili su tako silno „brižni”, pa sam pomislio: „Dobro, isprobat ću je.” Čvrsto sam sjeo na stolicu i osjetio snažnu nelagodu, kao da sjedim na kamenu, jer je pjena u jastuku bila izuzetno tvrda. „U redu je”, rekla je osoba koja je stajala pored Mene, „Može se napraviti malo mekšom. Još nije gotova. Poboljšat ćemo je, a onda je možeš ponovno testirati.” Ponovno je testirati? Sjedenje na malom drvenom stolcu bilo bi bolje od te stolice; barem ne bih imao osjećaj kao da sjedim na kamenu. Rekao sam: „Ne, ovo ne valja. Nastavite tražiti ako možete. Ako ne možete ništa pronaći, onda jednostavno zaboravite na to.” Tako sam im rekao da nastave tražiti. Ljudi koji su napravili stolicu možda nisu razumjeli. Možda su mislili: „Pokazali smo ti toliku ljubaznost, birajući materijal, stil i veličinu, i napravili stolicu po mjeri za tebe. Zašto ne cijeniš taj čin ljubaznosti? I povrh toga, kažeš da imaš osjećaj kao da sjediš na kamenu, da je tvrda. Kako to da si tako osjetljiv? Što god da napravimo za tebe, trebao bi to jednostavno koristiti, i gotovo. Ali ti i dalje želiš kupiti stolicu. Rekli smo ti nekoliko puta da se stil kakav želiš ne može nigdje pronaći, ali ti i dalje inzistiraš da kupimo takvu. Zar to ne bi koštalo? Što kažeš na to da uštedimo malo novca? Napraviti stolicu je puno ekonomičnije; materijali ne koštaju puno. Što god možemo sami napraviti, trebali bismo napraviti umjesto da kupujemo. Kako to da ne znaš što znači štedjeti?” Vi Mi recite, bi li bilo bolje da koristim tu stolicu ili ne? (Bilo bi bolje da je ne koristite.) Čim su vidjeli da neću koristiti stolicu koju su napravili, bacili su je u stranu i nitko od njih je također nije koristio. Recite Mi, da je nisam koristio, bih li povrijedio osjećaje ljudi? (Ne, ne biste.) Svih proteklih godina nikada nisam sjedio u tapeciranoj stolici koja je bila tako tvrda – bilo je to posebno iskustvo. Takva je velika „ljubaznost” koju su Mi ti ljudi pokazali. Nešto kasnije, tko zna kakvim neočekivanim spletom okolnosti, stolica Mi je zaista kupljena, tako da su Mi ljudi ipak pokazali neku „ljubaznost”. To je bio prvi put da sam ih zamolio da nešto kupe za Mene, i čuli su to izravno od Mene, a način na koji su obavili zadatak bio je tako odvratan. Moja kupnja jedne jedine stolice bila je tako teška i mukotrpna, sve je moralo ići preko njih i s njima se moralo raspravljati, a uz to sam morao paziti i na njihovo raspoloženje. Da su bili dobre volje, možda bi Mi je kupili, a da nisu, možda i ne bi, i onda je ne bih mogao koristiti. „Ti želiš koristiti udobnu stolicu, ali mi to još nismo radili, pa možeš samo sanjati. Samo koristi ovu koju je stolar napravio. Kad mi budemo imali udobne stolice za korištenje, i ti ćeš moći koristiti jednu.” Nisu li ti ljudi upravo takav stvor? Kakvi su to ljudi? Nisu li to ljudi niskog karaktera? Radilo se o tome da sam im samo tražio da potroše nešto priloga da kupe nešto, sve što su trebali učiniti je malo se pokrenuti, ali bilo je toliko teško, toliko problematično, natjerati ih da obave taj zadatak. Što da su bili zamoljeni da potroše vlastiti novac? U početku nisam rekao čiji će se novac trošiti – jesu li mislili da mislim da trebaju potrošiti vlastiti novac, pa su se posljedično toliko uplašili da su odbili obaviti kupnju? Je li to mogao biti razlog? Kad tražim da nešto kupite, kako bih vas mogao natjerati da trošite vlastiti novac? Ako crkva ima sredstava, onda idite i obavite kupnju, a ako nema, nemojte. Nema šanse da bih vas tjerao da trošite vlastiti novac. Pa dobro, kako to da je trebalo toliko truda da obave taj mali zadatak? Ti ljudi nemaju ljudskosti! Kad ne pokušavaju nešto obaviti i kad nisam u kontaktu s njima, čini se kao da su ljubazni i razumni, ali nakon što počnu obavljati zadatak, ta ljubaznost i razum nestaju. Ti su ljudi smeteni! Kako da se slažem s njima?

Evo još jednog primjera koji se tiče teme priloga. Postoji jedno mjesto s malom kuhinjom, gdje se posuđe za kuhanje i jelo zajednički koristi, te ponekad, zimi, ljudi ondje ne mogu izbjeći gripu. Rekao sam im da kupe sterilizator ili ozonski dezinfektor kako bi sterilizirali posuđe za kuhanje i sve zajedničko posuđe za jelo. To bi bilo sigurno i higijenski. Je li to bio velik zahtjev? (Ne, nije.) Povjerio sam taj zadatak jednoj osobi i, u kratkom roku, čuo sam da je ozonski dezinfektor kupljen. Odahnuo sam i nakon toga se više nisam bavio tim pitanjem. Ali ispostavilo se da je nešto pošlo po zlu. Stroj koji je ta osoba kupila na kraju uopće nije bio ozonski dezinfektor, već stroj za isušivanje zraka. Bila je to prijevarna kupnja, i štoviše, izuzetno loše kvalitete; uopće nije imala učinak sterilizacije. Je li osoba koja je obavila taj zadatak to znala? (Trebala je znati.) Ali taj nitkov vjerojatno nije znao. Zašto je to tako? Osoba kojoj sam povjerio taj zadatak nije ga otišla obaviti sama, već je pronašla posrednika da to učini za nju, pa tako nikada nije točno znala koji je predmet kupljen, niti je li bio dobre ili loše kvalitete. Što mislite o načinu na koji je ta stvar riješena? Je li to učinjeno savjesno ili ne? Je li ta osoba imala ikakav kredibilitet? Je li zaslužila da se na nju osloni? (Ne, nije.) Kakva je to bila osoba? Je li to bio netko s integritetom ili ljudskošću? (Ne.) To je bila smetena osoba, pravi nitkov. I to nije bio kraj priče. Ubrzo nakon toga, osoba zadužena za taj zadatak počela je razmišljati: „Sjajno je koristiti ozonski dezinfektor za sterilizaciju. Budući da mnogo ljudi koristi naše blagovaonice, možda bismo i za njih trebali kupiti ozonske dezinfektore. Ti si kupio jedan, pa ćemo i mi kupiti nekoliko. Ti si nabavio mali za svoju malu kuhinju, pa ćemo mi nabaviti velike za naše velike blagovaonice.” Jednom kad je skovao tu ideju, razmotrio ju je s nekoliko drugih nitkova, i tada je odluka donesena. I ispostavilo se da su, nakon što su ti ozonski dezinfektori kupljeni, braća i sestre rekli da, budući da svatko koristi vlastito posuđe za jelo i ne dijele nikakav pribor, nema potrebe za sterilizacijom, te da bi sterilizacija bila suvišna. Na kraju su strojevi ostali stajati neiskorišteni, a čak i sada ih nekoliko stoji u skladištu s još netaknutim pakiranjem. Što vi mislite o načinu na koji je ta stvar riješena? Je li to učinjeno na racionalan način? Nije li to bio slučaj nekoga tko, imajući previše vremena i nema što raditi, pronalazi nasumične načine za trošenje novca? Misleći da je naredba za te kupnje došla od Višnjeg, neki su ljudi čak rekli: „Nema gunđanja! Moramo ovo prihvatiti od Boga. Bog toliko voli ljude da nam čak kupuje stvari koje ne koristimo. Spreman je potrošiti ogromne svote na nas. Bog je predobar prema nama!” Ali sada znaju da su te kupnje bile ishod tajnih operacija hrpe nitkova. Tako su rasipali priloge, a da nitko nije preuzeo odgovornost, nitko nije provjeravao stvari, i nitko nije provjeravao jesu li te kupnje prikladne niti je izvještavao o kupnjama nakon što su obavljene. Na kojoj je premisi taj pojedinac kupio te stvari? Na onoj da sam ga Ja zamolio da kupi sterilizator za malu kuhinju. Jesam li ga zamolio da ih kupi za sve blagovaonice? Nikada mu nisam povjerio takav zadatak. Pa dobro, koji je bio njegov motiv da ih kupi za sve blagovaonice? Nije li to bilo zato što je priloge smatrao svojim osobnim vlasništvom i dijelio ih kako god je htio? Je li imao ovlast da ih dijeli? (Ne.) Prije kupnje tih strojeva, nikada Me nije pitao: „Budući da smo kupili jedan za malu kuhinju, trebamo li kupiti i za velike blagovaonice?” Također, nakon obavljene kupnje nije izvijestio koliko je ozonskih dezinfektora kupio i koliko su sveukupno koštali, niti je izvijestio o činjenici da ih braća i sestre nisu koristili. Na ovaj odvratan način je ta stvar riješena. I takav smeteni stvor je još bio prkosan kad je bio orezan. Kako bi se trebalo postupati s takvom osobom? (Izbaciti je iz crkve.) U svjetlu prirode ovog incidenta, ne bi bilo pretjerano izbaciti ga iz crkve, jer se radi o pitanju koje se tiče priloga, a time što se tiče priloga, prekršene su upravne odredbe. To je bila čista samovolja! Je li mislio da je novac njegov? Je li imao ovlast da ga koristi i rasipa? S kupnjom koju sam ljudima povjerio da obave za Mene, stvarali su svakojake poteškoće, i njima je bio golem napor obaviti zadatak, a povrh toga sam se morao o svemu dogovarati s njima. A što se tiče onoga što ljudima nisam povjerio da rade i kupuju, te su stvari kupovali a da nisu ni okom trepnuli, nikada nisu pravili plan niti su se savjetovali s većinom o tome hoće li ti predmeti biti korisni – jednostavno su rasipali novac kako im se prohtjelo. Prije nekog vremena, postojale su neke posebne okolnosti u kojima je od nekih ljudi zatraženo da kupe hrane za šest mjeseci do godinu dana iz straha da je neće biti dovoljno za jelo. Stvar im je objašnjena na ovaj kratak i jednostavan način, i u roku od tjedan dana, izvijestili su da su završili svoje kupnje u tri dana, kupivši i organske proizvode i one koji su na putu da budu certificirani kao organski. Kako su to obavili? Nisu li obavili izvrstan posao? Nije bilo potrebe da Ja kažem išta drugo, stvar je bila riješena. Taj su zadatak za sebe obavili s veseljem i spremnošću, i pokazali su se kao posebno vješti, brzi, pametni i promišljeni. Nisu kupili samo hranu koja im je bila potrebna, već i svakodnevne potrepštine. Te svakodnevne potrepštine uključivale su sve što im je trebalo, mogli su kupiti sve što možete zamisliti, čak i stvari poput bombona, sjemenki suncokreta i drugih grickalica. Pomislio sam u sebi da ti ljudi zaista znaju živjeti; znali su trošiti novac, a i usuđivali su se trošiti novac. Bili su sposobni, s vrlo jakim vještinama preživljavanja, jačim od onih kod divljih životinja, i kretali su se vrlo brzo, brže nego što sam očekivao. Da bi preživjeli, mogli su pomicati planine i mora – nije bilo ničega što nisu mogli učiniti. Iz tog sam incidenta vidio da ti ljudi nisu bili potpuno bez mozga ili posve nesposobni za izvršavanje zadataka, već da je to uglavnom ovisilo o tome za koga su obavljali zadatke. Ako su obavljali zadatke za sebe, činili su se posebno aktivnima, pametnima, hitrima u svojim postupcima i učinkovitima – nije ih trebalo poticati i nisam se morao brinuti za njih. Ali kad su obavljali dužnost u Božjoj kući, bilo im je teško obaviti bilo koji zadatak, nikada nisu mogli pronaći načela i uvijek su griješili. Ispostavilo se da je za to postojao razlog i postojala je ogromna razlika između toga da rade stvari za sebe i da rade stvari za kuću Božju. Za sada, nemojmo govoriti o tome kakvu su narav ili bit ti ljudi posjedovali. Dva potpuno različita stava koja su ti ljudi gajili prema obavljanju stvari otkrila su da imaju uistinu nizak karakter. Koliko je nizak bio njihov karakter? Definirat ću vam ovo: ti ljudi nisu bili ljudi, bili su jednostavno skupina zvijeri! Odgovara li im ova definicija? (Da, odgovara.) Ove je riječi možda teško progutati i može biti uznemirujuće čuti ih, ali to je upravo način na koji su ti ljudi obavljali zadatke, i to je ono što oni jesu. Ono što Ja kažem temelji se na činjenicama i nije neutemeljena kleveta. Kad kuća Božja koristi neke ljude, s obzirom na to da su mladi, ponešto lošeg kova, i da im nedostaju temelj i rast, ona će im neprestano pomagati i razgovarati s njima u zajedništvu o istini i načelima. Ali, na kraju, loš karakter je samo loš karakter, zvijer je samo zvijer, i ti se ljudi nikada neće promijeniti. Ne samo da neće provoditi istinu u djelo, već će postajati sve gori i gori, tražeći sve više i više, i ne posjedujući ni trunke srama koji je dio normalne ljudskosti. Kad kupuju nešto ili obavljaju zadatak za kuću Božju, nikada ne traže savjet o tome kako te stvari kupiti jeftino i uštedjeti novac, a da ujedno dobiju nešto praktično. Oni to nikada ne rade. Oni samo slijepo troše novac, nemarno kupuju stvari i samo kupuju neke beskorisne proizvode. Ali kad dođe vrijeme da obave zadatak ili kupe nešto za Mene osobno, počinju to shvaćati ozbiljno i razmišljati o smanjenju troškova, i kako potrošiti manje, a obaviti više. Oni misle da je takvo postupanje držanje načela i primjenjivanje istine. Imaju li ti ljudi i trunku razuma? Čiji je ovo novac i na koga bi se trebao trošiti – te su im stvari čak nejasne. Nije li ovo postupanje gada? Ima li takvih ljudi oko vas? Svi oni koji ne razgovaraju s financijskim osobljem ili braćom i sestrama s kojima rade prilikom kupnje vrijednih ili skupih stvari za crkvu, koji jednostavno rasipaju priloge kako im se prohtije, koji znaju da moraju štedjeti novac i planirati svoje izdatke kad troše vlastiti novac, ali samovoljno rasipaju novac kad troše Božje priloge – takvi su ljudi jednostavno previše odvratni! Previše su odvratni! Je li tako? (Jest.) Uvijek mi se smuči kad god se sjetim takvih stvari. Te su zvijeri čak niže od pasa čuvara. Zaslužuju li živjeti u kući Božjoj?

Bio je jednom jedan vođa koji je sve predmete što su ih braća i sestre na raznim mjestima prinosili Bogu uzimao kod sebe na „čuvanje”, uključujući dragocjenosti, običnu odjeću, jestive proizvode za njegu zdravlja i tako dalje. Na leđima su mu bile markirane torbe, na nogama kožne cipele, na prstima prstenje, oko vrata ogrlice i tako dalje – sve što je mogao koristiti, uzeo bi sebi i koristio, bez ičijeg pristanka. Jednog dana, Višnji brat ga je upitao zašto svi predmeti koje su braća i sestre na raznim mjestima prinijeli Bogu nisu predani. On je odgovorio: „Braća i sestre su rekli da su te stvari dane crkvi, nisu rekli da su prinesene bogu.” Čak je posebno naglasio da su dane crkvi, bez riječi sugerirajući da, budući da je on opunomoćeni predstavnik crkve, Bogu je bolje da se prestane nadati da će se domoći tih stvari, da one nisu za Boga, već za crkvu. Konkretnije rečeno, mislio je: „Ove su stvari za mene, nisu prinesene bogu na korištenje. Što ti tražiš? Jesi li kvalificiran tražiti to?” Razljuti li vas kad to čujete? (Da.) To bi svakoga razljutilo. Recite Mi, postoji li itko tko vjeruje da se stvari koje braća i sestre daju crkvi prinose crkvenim vođama? Postoji li itko tko kaže da, kada prinosi stvari crkvi, prinosi ih tom i tom crkvenom vođi? Ima li itko takvu namjeru? (Ne.) Osim ako, kad daju prinos, ne napišu: „Molim, proslijedite ovo tome i tome” – tek tada taj predmet ulazi u privatno vlasništvo tog vođe. Inače, sve što se prinosi, bilo da je riječ o novcu ili predmetima, braća i sestre daju Bogu. Stvari prinesene Bogu zajednički se nazivaju prinosi. Jednom kad su označeni kao prinosi, oni su dati Bogu na korištenje. Kad su dati Njemu na korištenje, kako ih Bog koristi? Kako Bog raspoređuje te stvari? (Daje ih crkvi da ih koristi u svom radu.) Točno. Postoje načela i konkretne pojedinosti o tome kako se oni koriste u crkvenom radu, uključujući životne troškove za one koji svoje dužnosti u crkvi obavljaju u punom radnom vremenu i za razne troškove crkvenog rada. Tijekom razdoblja Božjeg utjelovljenja, ovo korištenje prinosa uključuje ove dvije stavke: Kristove dnevne troškove i sve troškove crkvenog rada. E sad, postoji li unutar te dvije stavke ijedna koja kaže da se prinosi mogu pretvoriti u osobne plaće, nagrade, troškove i naknade? (Ne, ne postoji.) Prinosi ne pripadaju nijednoj osobi. Korištenje i raspodjelu prinosa mora urediti Božja kuća, a koriste se prvenstveno u crkvenom radu: to ne podrazumijeva da tko god je crkveni vođa ima autoritet prisvojiti ili koristiti prinose. Pa dobro, kako se točno trebaju koristiti? Ovi se prinosi moraju raspodijeliti u skladu s načelima koja uređuju korištenje crkvene imovine. Gledano iz ove perspektive, nije li sramotno što antikristi uvijek žele imati prvenstvo u posjedovanju i korištenju prinosa? Antikristi uvijek misle da novac i predmeti koje prinose braća i sestre pripadaju onome tko je na položaju vođe. Nije li to besraman način razmišljanja? (Da, jest.) To je krajnje besramno! Ne samo da su antikristi opake i zlobne naravi, već im je i karakter podao i nizak, i nemaju nikakvog osjećaja srama.

Kroz razgovor u zajedništvu o ovim temama i priču o ovim stvarima, istine koje ljudi trebaju razumjeti i provesti u djelo postat će jasne. Međutim, ako ne razgovaramo o tim stvarima, ljudsko razumijevanje nekih istina neizbježno će se zaustaviti na doslovnoj i doktrinarnoj razini i ostat će relativno prazno. Ako u naš razgovor o istini uključimo neke stvarne događaje, ljudima će biti mnogo lakše prozreti stvari, a njihovo razumijevanje istine bit će konkretnije i praktičnije. Stoga, razgovor o ovim stvarima nipošto nema za cilj ocrniti bilo koga ili mu otežavati stvari. To su stvari koje su se doista dogodile i, štoviše, povezane su s temom o kojoj razgovaramo. Tako su određeni ljudi postali živi primjeri, te tipični likovi i karakteri o kojima razgovaramo i koje raščlanjujemo. To je vrlo normalno. Istina je, po definiciji, povezana s riječima, mislima, stavovima, postupcima i naravima koje se otkrivaju tijekom ljudskog života. Kad bismo samo razgovarali o doslovnom značenju istine i tumačili ga odvojeno od stvarnog života, kada bi onda ljudi uopće mogli steći istinsko razumijevanje istine? Takav bi način ljudima znatno otežao razumijevanje istine i teško bi ušli u istina-stvarnost. Iznošenje nekoliko tipičnih primjera o kojima se razgovara u zajedništvu i koji se raščlanjuju ljudima će olakšati razumijevanje istine, načela koja trebaju provesti u djelo, Božjih namjera i puta koji trebaju slijediti. Iz tog razloga, u svakom slučaju, ova je metoda i prikladna i korisna za ljude. Da se ove stvari ne dotiču istine ili naravi antikrista koju raščlanjujemo, ne bih bio voljan govoriti o njima. Ali naravi i biti ljudi koji su činili te stvari dotiču se teme o kojoj razgovaramo, pa o njima moramo razgovarati kada je to potrebno. Cilj ovog razgovora nije potiskivati ljude ili im otežavati, niti ih podvrgavati javnom poniženju; već je cilj raščlaniti narav i bit ljudskih bića i, što je još važnije, raščlaniti narav antikrista unutar ljudskih bića. Ako vam, kad god se naše razgovor dotakne ovih tema, na pamet padne samo to da je ta i ta osoba učinila to i to, a ne pomislite na to kako se to odnosi na istinu i pokvarene naravi ljudi, dokazuje li to da ste razumjeli istinu? (Ne.) Ako se sjećate samo jedne stvari ili jedne određene osobe, pa se u vama jave predrasude, negativna mišljenja i diskriminacija prema toj osobi, može li se reći da ste došli do razumijevanja istine? To nije razumijevanje istine. Pa dobro, pod kojim se uvjetima može smatrati da ste došli do razumijevanja istine? Gotovo svaki put kad razgovaramo i raščlanjujemo različita očitovanja biti antikrista, iznosim niz priča koje služe kao tipični primjeri i razgovaram s vama o tome gdje su pogreške u tim pričama i koji je put koji bi ljudi trebali slijediti. Ako i nakon takvog razgovora još uvijek ne razumijete, to znači da postoji problem s vašim shvaćanjem, da ste preslabog kova i da vam nedostaje duhovno razumijevanje. Dakle, pod kojim se uvjetima može smatrati da imate sposobnost shvaćanja, da posjedujete duhovno razumijevanje i da ste razumjeli istinu unutar primjera o kojima smo razgovarali? Prije svega, morate se moći prepoznati u primjerima o kojima razgovaramo i tako spoznati sebe, vidjeti imate li i vi takvu narav i biste li bili sposobni činiti takve stvari da imate status i vlast, te posjedujete li i vi takve misli i mišljenja ili otkrivate takvu narav. To je jedan aspekt. Osim toga, među primjerima o kojima razgovaramo, morate na pozitivan način tražiti istina-načela koja biste trebali razumjeti i kojih se trebate pridržavati. To znači pronaći put koji biste trebali provesti u djelo i znati, u tim okolnostima, koji položaj trebate zauzeti i kako postupati na način koji je ispravan i u skladu s Božjim namjerama. Nadalje, kroz raščlambu, morate moći prepoznati da je vaša narav ista kao i narav antikrista, uspostaviti tu vezu i znati kako to riješiti. Na taj ćete način doći do razumijevanja istine, bit ćete osoba koja posjeduje duhovno razumijevanje i koja ima sposobnost shvaćanja istine. Ako nakon što poslušate priču pamtite čitav njezin tijek, sve uzroke i posljedice, i sposobni ste ih izložiti, ali ne razumijete istina-načela koja bi ljudi trebali primjenjivati i u koja bi trebali ući, te se, suočeni sa situacijom, ne znate služiti tim istinama kako biste prozreli ljude i stvari i spoznali sebe, onda to znači da vam nedostaje sposobnost shvaćanja. A osoba kojoj nedostaje sposobnost shvaćanja je osoba kojoj nedostaje duhovno razumijevanje.

Dat ću vam još jedan primjer. Bio je jedan čovjek koji je tek bio izabran za vođu. Prije nego što je istinski shvatio i dokučio stvarno stanje različitih aspekata rada, to jest, prije nego što se propisno posvetio svakom od različitih aspekata rada, počeo se privatno raspitivati: „Koji su ljudi u našoj crkvi zaduženi za čuvanje prinosa prinesenih bogu? Podnesite mi izvještaj s popisom njihovih imena. Također, dajte mi sve brojeve računa i lozinke. Želim imati pregled nad time koliko novca ima.” Nije ga zanimao nijedan posao. Jedina stvar koja ga je najviše zanimala i do koje mu je bilo najviše stalo bila su imena ljudi koji čuvaju prinose, kao i brojevi računa i lozinke. Nije li se spremalo nešto loše? Htio se domoći prinosa, zar ne? Kad naiđete na ovakvu situaciju, što biste trebali učiniti? Budući da je postao vođa, znači li to da mu imovina crkve treba biti predana i da bi on trebao imati pravo znati o njoj i imati moć da je kontrolira? (Ne, te mu se informacije ne bi smjele dati.) Zašto ne? Ne biste li vi bili krivi za neposlušnost da mu ih niste dali? (Činjenica da je pokazao ta očitovanja dokaz je da s njim nešto nije u redu i stoga, da bismo zaštitili Božje prinose, ne možemo mu dati te informacije.) Točno: budući da s njim nešto nije u redu, ne možete mu ih dati. Vaš odgovor dokazuje da Moj prethodni razgovor u zajedništvu nije bio uzaludan i da ste ga razumjeli. Zašto mu ne možete dati te informacije? Odgovornosti i dužnost vođe ne sastoje se u tome da svoju pažnju usmjeri na prinose ili da se pokuša domoći bilo kakvih informacija vezanih za prinose. To nisu dužnost ni odgovornosti vođe. Crkve posvuda imaju ljude koji su određeni da upravljaju prinosima i čuvaju ih. Štoviše, crkva ima stroga pravila i načela koja uređuju korištenje prinosa. Nitko nema moć imati prvenstvo u korištenju prinosa, a još manje moć imati prvenstvo u njihovu posjedovanju. To se odnosi na sve bez iznimke. Nije li to činjenica? Nije li to točno? (Da, jest.) Kad antikristi žele imati prvenstvo u posjedovanju i korištenju prinosa, to je samo po sebi pogrešno. Oni misle da bi, kao vođe, trebali moći slobodno uživati u korištenju prinosa: je li to istina? Taj novac pripada Bogu – zašto ga zloupotrebljavaju? Zašto uživaju u njegovu korištenju kako im se prohtije? Imaju li oni pravo na to? Slaže li se Bog s tim da oni koriste prinose na taj način? Bi li Božji izabrani narod to odobrio? To što antikristi otimaju prinose i rasipaju ih: to je određeno njihovom zlobnom naravi, to je način gledanja na stvari koji proizlazi iz njihove pohlepe i nije nešto što je propisano Božjom riječju. Taj je antikrist uvijek želio steći kontrolu nad svim prinosima, kao i nad svim informacijama o ljudima zaduženima za njihovo čuvanje te nad svim brojevima računa i lozinkama. To je ozbiljan problem, zar ne? Je li on želio saznati pravo stanje Božjih prinosa i dobro ih čuvati, a zatim ih raspodijeliti na razuman način koji ih čuva netaknutima, ne dopuštajući nikome da ih slobodno i nepromišljeno troši? Je li imao namjeru to učiniti? Može li se iz njegovih postupaka uočiti ikakav znak dobrih namjera? (Ne.) Dakle, ako neka osoba uistinu ne žudi za prinosima, što će učiniti ako bude izabrana za vođu? (Prvo će saznati o učinkovitosti različitih aspekata rada u crkvi, kao i o tome kako se prinosi čuvaju i je li mjesto na kojem se čuvaju sigurno. Međutim, neće se raspitivati o brojevima računa, lozinkama ili iznosima koji se čuvaju.) Točno, ali postoji još jedna stvar. Nakon što osoba koja uistinu ne žudi za prinosima bude izabrana za vođu, provjerit će je li mjesto gdje se prinosi čuvaju sigurno, kao i jesu li ljudi zaduženi za njihovo čuvanje prikladni i pouzdani, bi li pronevjerili prinose i čuvaju li prinose u skladu s načelima. Prvo će razmotriti te stvari. Što se tiče osjetljivih informacija kao što su količina prinosa i lozinke, ljudi bez pohlepe – pristojni i časni ljudi – klonili bi se toga. Ali pohlepna osoba to ne bi izbjegavala, nego će to činiti pod izlikom: „Ja sam vođa. Ne bih li trebao preuzeti svaki aspekt rada? Sve ostalo mi je predano, zašto nisu i prinosi?” Koristeći moć koju ima, htjet će preuzeti kontrolu nad crkvenim financijama pod tom izlikom. To je problem. On neće raditi svoj posao niti ispunjavati svoje odgovornosti kako treba, niti će upravljati crkvenim financijama u skladu s uobičajenim procedurama i načelima. Umjesto toga, imat će vlastite planove za njih. Svatko tko je sposoban razmišljati kao normalno ljudsko biće to može vidjeti. Čim je taj vođa počeo to raditi, netko ga je prijavio i bio je zaustavljen. Nakon toga, ta Mi je osoba podnijela izvještaj, pitajući je li ispravno tako postupiti, a Ja sam rekao da jest. To se zove zaštita interesa doma Božjeg; takvom se čovjeku te informacije ne mogu dati. Imati želju da prvo kontrolira novac Božjeg doma, a da još nije ni počeo raditi – nije li to pomalo poput velikog crvenog zmaja? Kad veliki crveni zmaj uhiti braću i sestre, prvo što učini nije da ih tuče, jer se boji da neće moći jasno govoriti nakon što ih prebije do besvijesti – prvo pita gdje se čuva crkveni novac, tko ga čuva i koliko ga ima. Tek tada će pitati tko su crkveni vođe. Njegov je cilj jednostavno zgrabiti novac. Ono što je ovaj vođa učinio i ono što veliki crveni zmaj čini isto je po prirodi. Nije se raspitivao ni o jednom poslu niti je preuzeo breme i za jednu jedinu stvar, a pažnju je obraćao samo na financije – nije li to zloslutno? Postupci te podle osobe bili su tako očiti! Prije nego što mu je status uopće bio osiguran, htio je zgrabiti novac. Nije li previše žurio? Nije ni znao da su ga drugi prozreli i ubrzo je bio smijenjen. Kad se radi o ovakvoj vrsti osobe, koja se ponaša na tako očit način, morate zapamtiti ovo: požurite i smijenite ih. Nema potrebe razlučivati bilo što drugo o takvoj osobi, kao što su njezina narav, ljudskost, obrazovanje, obiteljsko podrijetlo, duljina vremena vjerovanja u Boga, ima li ili nema temelj, kakva su joj životna iskustva – ne trebate razlučivati ništa od toga, ova jedna stvar sama je dovoljna da se utvrdi da je takva osoba antikrist. Svi biste se trebali udružiti da smijenite i uklonite tu osobu. Ne trebate je kao vođu. Zašto? Ako joj dopustite da vas vodi, rasipat će sav novac koji crkva ima i pronevjerit će ga, a tada će crkveni rad zastati i bit će ga nemoguće provoditi. Ako naiđete na takvu osobu, koja je fiksirana na grabljenje novca, čija je pažnja uvijek nepokolebljivo usmjerena na bogatstvo i koja je pohlepna, i ako se znakovi njezine prave prirode još nisu pojavili, a svi su je izabrali na smeten način, misleći da ima neke prinose, da ima neku radnu sposobnost, da je sposobna voditi sve da uđu u istina-stvarnost, ne očekujući da će, čim postane vođa, početi trpati novac u vlastite džepove, tada biste trebali požuriti i smjesta je zbaciti s tog položaja. To je potpuno ispravna stvar. Nakon toga možete izabrati nekog drugog. Crkva se neće raspasti ako jedan dan bude bez vođe. Božji izabrani narod vjeruje u Boga, a ne u nekog određenog vođu. Recite Mi, postoje li trenuci kad braća i sestre naprave pogrešku u prosuđivanju? Prije nego što je ta osoba postala vođa, nije se moglo reći da je pohlepna. U interakciji s drugima nije pokušavao iskorištavati druge, trošio je vlastiti novac pri kupnji stvari, pa čak je i davao milostinju. Ipak, prva stvar koju je učinio nakon što je postao vođa bila je zahtijevati informacije o crkvenim financijama. Većina ljudi ne može potisnuti takav opaki poriv – to je prilično nevjerojatno! Kako se mogao promijeniti preko noći? Nije da se promijenio preko noći, već je on jednostavno bio takvo stvorenje od početka, jedina je razlika u tome što prije nije bio u okolnostima koje bi ga otkrile, a sada ga je otkrila ova situacija. Budući da je ta osoba otkrivena, zašto biste još uvijek bili milostivi prema njoj? Ma, izbacite ga nogom odavde, neka leti što dalje! Usuđujete li se to učiniti? (Da.) Kad se radi o bilo kojoj osobi koja neprestano kuje planove u vezi s crkvenom imovinom, nemojte je birati ako je niste u potpunosti razumjeli. Ako je, u trenutku neznanja, ipak izaberete, a da je niste temeljito razumjeli, a zatim otkrijete da je pohlepno stvorenje i Juda, trebali biste je smjesta izbaciti i ukloniti. Nemojte biti milostivi i ne oklijevajte. Ima onih koji kažu: „Iako je ta osoba pohlepna, u svim drugim pogledima je u redu. Može voditi ljude prema razumijevanju Božje riječi i može ih navesti da normalno obavljaju svoje dužnosti.” Ali ona je takva samo nakratko. Kako vrijeme bude odmicalo, više neće biti takva. Neće proći više od nekoliko dana prije nego što se njezino demonsko lice pokaže. Sva očitovanja i naravi antikrista o kojima smo u prošlosti razgovarali, malo po malo, otkrit će se u njoj. Neće li tada biti prekasno da je se smijeni? Rad crkve već će pretrpjeti štetu. Ako ne vjeruješ onome što sam rekao i oklijevaš, nemoj poslije cviliti kada ti bude žao. Prvo pogledaj kako se osoba odnosi prema prinosima: ovo je najjednostavnija, najizravnija i najjednostavnija strategija za prozreti ima li osoba bit antikrista. S temama o kojima smo u prošlosti razgovarali morali smo identificirati naravi antikrista kroz neka očitovanja, otkrivenja, perspektive, riječi i djela i na temelju njihovih naravi vidjeti imaju li bit antikrista. Samo po ovom jednom pitanju, nema potrebe činiti te stvari: ono je izravno i jednostavno, lako je i zahtijeva manje truda i vremena. Sve dok osoba pokazuje ovo očitovanje – neprestano želi imati prvenstvo u posjedovanju prinosa ili ih nasilno otima – tada možete biti sigurni da je ona, sto posto, antikrist. Može se okarakterizirati kao antikrist i ne može služiti kao vođa, već je braća i sestre moraju smijeniti i odbaciti.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali u o očitovanjima antikrista koji daju prednost posjedovanju i korištenju priloga i iskoristili smo to da objasnimo i raščlanimo narav i bit koje antikristi izražavaju u svom pokušaju da kontroliraju financije crkve. Ovo je prva stavka. Posjedovanje i korištenje – to su početni i najosnovniji pristupi antikrista kad se radi o crkvenoj imovini. U ovoj stavci nismo na konkretan način razgovarali o tome kako antikristi posjeduju i koriste crkvenu imovinu. O tome ćemo detaljnije u sljedećoj stavci, a to je kako antikristi rasipaju, zloupotrebljavaju, posuđuju, prijevarno koriste i kradu prinose.

B. Rasipanje, prisvajanje, posuđivanje, prijevarno korištenje i krađa prinosa

1. Rasipanje prinosa

Antikristi misle da im to što imaju status i autoritet daje pravo prvenstva u posjedovanju i korištenju prinosa. Pa, dakle, kad jednom dobiju tu moć, kako onda raspodjeljuju i koriste prinose? Čine li to u skladu s crkvenim pravilima ili načelima koja uređuju potrebe rada crkve? Mogu li oni to činiti? (Ne, ne mogu.) Činjenica da ne mogu dotiče se mnogih stvari. Jednom kad antikristi steknu status, ne mogu izbjeći da obavljaju neke stvari koje uključuju rad crkve, a jedan dio tog rada uključuje trošenje i raspodjelu crkvene imovine. U tom slučaju, koja su načela po kojima pristupaju raspodjeli crkvene imovine? Je li to štedljivost? Je li to pomno planiranje troškova, štednja gdje god je to moguće? Je li to vođenje računa o Božjoj kući u svim stvarima? Ne. Ako mogu doći do nekog mjesta biciklom, oni svejedno troše novac na autobus. A kad im postane nezgodno i neudobno uvijek ići autobusom ili unajmljenim automobilom, počnu razmišljati o korištenju novca Božje kuće za kupnju automobila. Dok traže automobil, s prezirom gledaju na modele niske cijene i prosječnih performansi te izričito biraju automobil visokih performansi, markirani model uvezen izravno iz inozemstva, koji košta više od milijun juana. Oni misle: „To nije velika stvar, a u svakom slučaju plaća božja kuća, a novac božje kuće je svačiji novac. Nije uopće teško da svi zajedno kupe automobil. Božja kuća je tako velika, cijeli svemir pripada bogu, pa je li onda velika stvar ako božja kuća kupi auto? U Sotoninom svijetu, automobili koje ljudi voze koštaju po nekoliko milijuna juana, tako da je to što naša crkva kupuje automobil za samo milijun juana prilično štedljivo. Osim toga, automobil nije samo za moju uporabu, cijela će ga crkva dijeliti.” Čim antikristi otvore usta, ode više od milijun juana, a da ni ne trepnu okom niti im srce zatreperi, i bez najmanjeg osjećaja krivnje. Kad kupe automobil, počnu uživati u njemu. Više ne idu pješice na mjesta na koja bi trebali ići pješice, više ne voze bicikl do mjesta na koja bi trebali ići biciklom i više ne unajmljuju automobile za mjesta do kojih mogu doći unajmljenim automobilom; umjesto toga, inzistiraju na korištenju svojeg „namjenskog automobila”. Ponašaju se tako razmetljivo, kao da su sposobni obavljati veliki posao. Antikristi troše novac vrlo rasipno, sve što kupuju mora biti najbolje, vrhunsko i najsuvremenije. Na primjer, razlika u cijeni između osnovnih i vrhunskih modela određenih vrsta strojeva i opreme može varirati i do nekoliko desetaka tisuća RMB. U takvim situacijama, antikristi će htjeti kupiti vrhunski model, i sve dok ne troše vlastiti novac, to im nimalo neće smetati. Da moraju platiti iz vlastitog džepa, ne bi si mogli priuštiti ni osnovni ili jeftiniji model, ali kad se kaže da će Božja kuća to platiti, onda će htjeti onaj vrhunski. Nisu li to zvijeri? Nisu li nerazumni? Nije li to rasipanje prinosa? (Da.) Ljudi koji rasipaju prinose imaju slabu ljudskost, sebični su i vrijedni prijezira! Jednom kad antikristi steknu moć korištenja prinosa, žele prigrabiti prinose za sebe, koristeći ih uz potpuno zanemarivanje načela i inzistirajući na kupnji vrhunskih artikala pri svakoj kupnji. Kad kupuju naočale, žele one vrhunske, one koje blokiraju plavo svjetlo i ultraljubičaste zrake, s najčišćim lećama, a kad kupuju računalo, žele ono vrhunsko, najnoviji model. Bez obzira na to bi li imali koristi od raznih alata i opreme u svojim dužnostima, čim se pokrene tema kupnje takvih stvari, oni žele ono vrhunsko. Nije li to rasipanje prinosa? Znaju biti štedljivi kad je u pitanju njihov vlastiti novac, bilo koji predmet će poslužiti sve dok je praktičan, ali kad je u pitanju kupnja nečega za Božju kuću, onda pitanja praktičnosti i uštede novca prestaju biti važna. Sve o čemu razmišljaju jest da to mora biti poznata marka, mora pokazati njihov položaj i kupuju ono što je najskuplje. Ne traže li time vlastito uništenje? Trošiti prinose kao vodu – nije li to ono što antikristi čine? (Da.)

Bio je neki mladić koji je išao u kupovinu četkica za zube zajedno s Višnjim bratom. Za brata je kupio četkicu za zube koja je koštala nešto više od jednog dolara, a za sebe je uzeo uvoznu koja je koštala više od 15 dolara. Sada, ne biste li vi rekli da je između Višnjeg brata i ovog običnog brata postojala neka razlika, neki nesrazmjer u pogledu njihovog statusa? (Da.) Logički gledano – nemojmo spominjati stvari kao što su status, položaj ili način na koji Bog vrši raspodjelu, i samo razgovarajmo o činjenici da je Višnji brat naporno radio svih ovih godina – ne bi li on trebao koristiti nešto bolje kvalitete? Ali on nije mario za to. Koja su načela koja je slijedio? Biti štedljiv gdje god je to moguće: ova vrsta predmeta nije ništa sofisticirano, tako da se ne isplati koristiti tako skupu stvar i nema potrebe trošiti toliko novca na nju; dovoljna je ona koja je upotrebljiva. Sada, kad je riječ o identitetu, položaju i statusu ove dvojice, postoji nesrazmjer između njih, i predmet krajnje prosječne kvalitete kupljen je za onoga koji je trebao koristiti onaj dobar, a predmet najbolje kvalitete kupljen je za onoga koji je trebao koristiti onaj prosječan. U čemu je ovdje bio problem? Tko je od ove dvojice imao problem? Onaj koji je koristio dobar predmet bio je taj koji je imao problem. Nije imao pojma tko je i nije imao osjećaj srama, i kupio bi najbolji i najskuplji predmet sve dok je Božja kuća plaćala. Je li ta osoba imala i trunku razuma? Ako je to činio dok je kupovao zajedno s Višnjim bratom – donoseći te odluke pred njim – što bi učinio da je kupovao sam? Koliko bi se razbacivao? Otišao bi mnogo dalje, i to ne bi bila razlika od desetak dolara; bio bi dovoljno drzak da kupuje predmete po bilo kojoj cijeni, da na njih troši bilo koji iznos novca. Trošio je prinose i novac Božje kuće na ovaj način; nije li tražio vlastito uništenje? Ima onih koji misle: „Obavio sam sam tako velik posao za božju kuću, preuzeo toliko rizika, podnio toliko teškoća i bio sam bačen u zatvor nekoliko puta. Po pravu bih trebao uživati poseban tretman.” To tvoje „po pravu”, je li to istina? U kojoj je od Božjih riječi On odredio da svatko tko je bio u zatvoru, ili je podnio teškoće, ili je putovao za Njega mnogo godina, po pravu treba uživati poseban tretman, i po pravu treba imati prvenstvo u korištenju i prisvajanju prinosa, i njihovom rasipanju po volji, i da je to upravna odluka? Je li Bog ikada izgovorio ijednu riječ u tom smislu? (Ne, nije.) Pa dobro, što je Bog rekao o tome kako se od ove vrste osobe, zajedno sa starješinama, djelatnicima i svim ljudima koji obavljaju svoju dužnost u Božjoj kući, očekuje da koriste prinose? Trebaju ih koristiti za normalne izdatke i normalne troškove; nitko nema nikakav poseban autoritet da koristi ili uzima u posjed prinose. Bog neće Svoje prinose učiniti privatnim vlasništvom nijednog pojedinca. Istovremeno, Bog nije odredio da ljudi trebaju rasipati novac na korištenje i raspodjelu prinosa. Kakva osoba rasipa novac? Kakvu narav ima osoba koja rasipa novac? To je nešto što čine zvijeri, tirani, grubijani, gangsteri i podli zlikovci bez imalo srama, to je nešto što čine antikristi. Svatko tko ima malo ljudskosti i zna za sram ne bi se spustio na to. Ima nekih ljudi koji, postavši crkvenim starješinom, vjeruju da im to daje autoritet da koriste prinose i imovinu crkve. Žele i usuđuju se kupiti sve i svašta, i žele sebi pribavljati sve i svašta. Smatraju da je sve što kupe, sve u čemu uživaju, itekako zasluženo; štoviše, nikada se ne trude pitati za cijenu. A ako im netko kupi jeftin i običan predmet, čak će se i naljutiti i zamjeriti mu. To su antikristi.

2. Prisvajanjeprinosa

Još jedno očitovanje pokušaja antikrista da kontroliraju crkvene financije je prisvajanje. Izraz „prisvajanje” trebao bi biti lako razumljiv. Znači li prisvajanje uzeti imovinu crkve i dati je braći i sestrama ili je opredijeliti za rad crkve kako bi se mogla pravilno koristiti? (Ne, ne znači.) Što onda znači „prisvajanje”? (Znači ne trošiti je na primjeren način, već je koristiti po volji ili potajno.) Iako je ispravno reći „koristiti je potajno”, to nije osobito konkretno. Ako osoba koristi imovinu crkve potajno za životne troškove onih koji vrše svoje dužnosti puno radno vrijeme, onda u tome nema ništa loše, i to nije prisvajanje. Prisvajanje se osuđuje i nije u skladu s načelima. Na primjer, neki crkveni starješine preuzmu kontrolu nad crkvenim novcem, i kad njihovoj djeci nedostaju sredstva za odlazak na fakultet, a kod kuće jednostavno nemaju toliko novca, dolaze pred Boga moliti, govoreći: „O, bože, dopusti mi da prvo priznam krivnju i preklinjem za tvoj oprost. Ako moraš kazniti, molim te, kazni mene, a ne moje dijete. Znam da ovo nije ispravno, ali trenutno sam u teškoj situaciji i zato to moram učiniti. Tvoja milost je preobilna, pa se samo nadam da ćeš mi ovaj put progledati kroz prste i dati mi svoj blagoslov. Nedostaje mi dvadeset ili trideset tisuća juana za školarinu mojeg djeteta, i čak i nakon što sam skupljao novac i posuđivao na sve strane, još uvijek nemam dovoljno. Mogu li koristiti tvoj novac da platim školarinu svojem djetetu?” Zatim, nakon što završe s molitvom, osjećaju se prilično mirno i, misleći da je Bog pristao na to, uzimaju novac za svoju privatnu upotrebu. To je prisvajanje, zar ne? Ne koristiti novac za ono za što bi se trebao koristiti, već ga koristiti drugdje, kršeći načela koja uređuju korištenje prinosa u Božjoj kući: to se zove „prisvajanje”. Kad se član obitelji razboli i treba novac, ili im ponestane sredstava u poslovnoj transakciji, počinju kovati planove u vezi s prinosima, i u svojim srcima mole, govoreći: „O, bože, molim te, oprosti mi, nisam to namjerno učinio, moja obitelj stvarno ima poteškoća. Tvoja ljubav je golema kao ocean i bezgranična kao nebo i ti se ne sjećaš ljudskih prijestupa. Nakon što potrošim ovaj novac, vratit ću ti dvostruko kad obiteljski posao zaradi nešto novca, pa te molim da mi dopustiš da ga koristim.” Ovako oni koriste prinose Bogu. Bilo da novac treba rođak ili prijatelj, sve dok ti starješine imaju novac u rukama, dat će im ga, ne postupajući u skladu s načelima niti dobivajući suglasnost drugih, a kamoli da i na trenutak pomisle na činjenicu da su to prinosi Bogu. Umjesto toga, sami će donijeti odluku, iznijeti novac iz crkve i koristiti ga u druge svrhe. Nije li to prisvajanje? (Jest.) To jeprisvajanje. Sada, neki ljudi vrate novac u cijelosti nakon što su potajno prisvojiliprinose; znači li to da više nisu krivi za grijeh prisvajanjaprinosa? Znači li to da bi mogli biti pošteđeni? Ili, ako su u vrijeme prisvajanja imali svoje razloge, određeni kontekst ili teškoće, i nisu imali drugog izbora nego prisvojiti novac, može li se to prisvajanje oprostiti i ne osuditi? (Ne, ne može.) U tom slučaju, grijeh prisvajanja prinosa je ozbiljan! Razlikuje li se imalo od onoga što je Juda učinio? Nisu li ljudi koji prisvajaju prinose iste vrste kao Juda? (Da, jesu.) Kad im djeca idu na sveučilište, kad netko u njihovoj obitelji posluje, ili starija osoba treba liječenje, ili nemaju novca za gnojivo za poljoprivredu, u svim tim situacijama žele trošiti crkveni novac. Neki čak unište potvrde o prinosima koje su dala braća i sestre, a zatim strpaju novac u vlastiti džep da ga troše kako im se prohtije, a da se ni ne zacrvene od srama niti im srce zatreperi. Neki čak na okupljanjima primaju prinose u novcu od braće i sestara, a onda, čim okupljanje završi, odu i kupuju stvari s tim novcem. A onda ima neke braće i sestara koji, nakon što su vlastitim očima vidjeli kako ovi prisvajaju prinose, tim ljudima i dalje dopuštaju da zadrže novac, pri čemu nitko ne preuzima odgovornost i nitko ne istupa da to zaustavi. Svi se boje uvrijediti te starješine pa samo gledaju dok oni troše. Dakle, jesi li ti ponudio taj novac Bogu, ili ne? Ako daješ milostinju drugim ljudima, trebaš jasno reći da ne nudiš taj novac Bogu, i onda ga se Bog neće sjećati. Tada, što se tiče toga kome taj novac pripada, tko ga troši i kako se troši, te stvari neće imati nikakve veze s Božjom kućom. S druge strane, ako je taj tvoj novac doista ponuđen Bogu, ali ga neka osoba tako troši, tako rasipa i prije nego što ga je crkva imala priliku iskoristiti, a ti se nimalo ne brineš, niti to zaustavljaš niti prijavljuješ, onda, u tom slučaju, postoji problem s tobom, ti si upleten u njihov grijeh, i kad oni budu osuđeni, ni ti se nećeš moći izvući.

3. Posuđivanje prinosa

Sve što uključuje samovoljno korištenje prinosa, nepropisno korištenje i trošenje prinosa, neizbježno se tiče upravnih odluka i ima karakter njihovog kršenja. Ima onih koji, upravljajući crkvenom imovinom, mogu reći: „Imovina crkve samo stoji ondje. Danas banke imaju svakakve investicijske programe, kao što su obveznice i fondovi, i svi daju dobre kamatne stope. Ako uzmemo novac iz crkve i uložimo ga, te zaradimo malo kamata, ne bi li to donijelo korist Božjoj kući?” Zatim, bez rasprave, bez dobivanja suglasnosti bilo koga u crkvi, sami odluče posuditi novac. Koja je svrha toga? Ljepše rečeno, to je zarađivanje kamata za Božju kuću, briga za Božju kuću; ali u stvarnosti, ti ljudi gaje sebičan motiv. Žele posuditi novac bez ičijeg znanja, a onda, na kraju, vratiti glavnicu Božjoj kući, a kamate zadržati za sebe. Zar to ne bi bio znak skrivene namjere? To se zove posuđivanje prinosa. Može li se posuđivanje prinosa smatrati njihovom pravilnom upotrebom? (Ne, ne može.) Ima drugih koji kažu: „Bog voli čovječanstvo, Božja kuća je topla. Ponekad, kad naša braća i sestre nemaju novca, zar im ne možemo posuditi Božje prinose?” Neki ljudi tada sami donesu odluku, a neki antikristi čak pozivaju i potiču braću i sestre, govoreći: „Bog voli čovječanstvo, bog daje život, daje sve čovjeku, pa ne bi bila velika stvar posuditi nešto novca, zar ne? Posuditi novac našoj braći i sestrama da prebrode hitnu potrebu, da im se pomogne u životnim poteškoćama, nije li to Božja namjera? Ako bog voli čovječanstvo, kako ljudi ne mogu voljeti jedni druge? Hajde, posudite im nešto novca!” Velika većina neukih ljudi, čuvši to, kaže: „Naravno, ako ti tako kažeš. U svakom slučaju, ovaj novac pripada svima, pa smatrajmo to kao da svi pomažemo nekome.” I tako, dok jedna osoba drži velike govore, a gomila ulizica joj laska, na kraju novac bude posuđen. Dakle, računa li se to što ti kažeš da je „ovaj novac prinesen Bogu”? Ako se računa, onda novac već pripada Bogu i sada je izdvojen kao svet, i stoga bi bilo ispravno koristiti ga samo u skladu s načelima koja je Bog uspostavio. Ako se to ne računa, ako se novac koji ti prinosiš ne računa, kakva je onda radnja to tvoje prinošenje? Je li to samo igra? Zbijaš li ti šalu s Bogom i varaš li Ga? Nakon što si stavio stvari koje želiš prinijeti na oltar, počinješ žaliti za njima, jer su te stvari stavljene ondje, a Bog ih ne koristi, i izgleda kao da Mu na kraju krajeva i ne trebaju. Dakle, kad ih ti trebaš iskoristiti, uzmeš ih i iskoristiš za sebe. Ili si možda prinio previše i, požalivši poslije, uzeo si dio natrag. Ili možda nisi jasno razmišljao kad si prinosio, a sada kad si otkrio da ti treba, uzimaš ga natrag. Kakva je priroda takvog ponašanja? Taj novac i te stvari: jednom kad ih osoba prinese Bogu, to je isto kao da ih je prinijela na oltar, a što su stvari koje su prinesene na oltar? To su prinosi. Čak i ako je to samo kamen, ili zrno pijeska, komad kruha ili čaša vode, čim si ga ti stavio na oltar, taj predmet pripada Bogu, a ne čovjeku, i nijedan ga čovjek više ne smije dirati. Bez obzira na to žudiš li ti za njim ili misliš da imaš legitimnu potrebu za njim, nijedan čovjek više nema pravo na njega. Ima onih koji kažu: „Zar bog ne voli čovječanstvo? Što ima veze ako pusti čovječanstvo da ima udjela? Trenutno, ti nisi žedan i ne treba ti voda, ali ja sam žedan, pa zašto ne bih mogao popiti?” Ali onda moraš vidjeti slaže li se Bog s tim ili ne. Ako se Bog slaže, to dokazuje da ti je On dao pravo i da ti imaš pravo to iskoristiti; ali ako se Bog ne slaže, onda ti nemaš pravo to iskoristiti. U situaciji u kojoj ti nemaš pravo, u kojoj ti Bog nije dao pravo, korištenje nečega što pripada Bogu bilo bi kršenje velikog tabua, nešto čega se Bog najviše gnuša. Ljudi uvijek govore da Bog ne tolerira uvrede od čovjeka, ali nikada nisu shvatili kakva je Božja narav zapravo, ili koje od stvari koje čine najvjerojatnije vrijeđaju Njegovu narav. Što se tiče Božjih prinosa, mnogi ljudi ih stalno imaju na umu, želeći ih koristiti ili raspodijeliti kako im se prohtije, koristiti ih, posjedovati ih ili čak rasipati prema vlastitoj volji; ali kažem ti, gotov si, zaslužuješ smrt! Takva je narav Božja. Bog ne dopušta nikome da dira Njegove stvari; takvo je Njegovo dostojanstvo. Postoji samo jedna situacija u kojoj Bog ljudima daje pravo da ih koriste, a to je njihova pravilna upotreba u skladu s crkvenim propisima i načelima koja uređuju njihovo korištenje. Sve što ostaje unutar tih granica prihvatljivo je Bogu, ali izlazak izvan tih granica bio bi uvreda protiv Božje naravi i kršenje upravnih odluka. To je toliko je strogo, ne ostavlja prostora za pregovore i nema alternativnog puta. Stoga su oni koji čine takve stvari kao što su rasipanje, zloupotreba ili posuđivanje prinosa, u Božjim očima okarakterizirani kao antikristi. Zašto se prema njima postupa s takvom strogošću da ih se okarakterizira kao antikriste? Ako onaj tko vjeruje u Boga može ići tako daleko da se usudi dirati ili koristiti ili rasipati po volji predmete koji pripadaju Bogu i koji su izdvojeni kao sveti, kakva je to onda osoba? Takva osoba je Božji neprijatelj. Samo bi Božji neprijatelji imali takav stav prema Njegovim stvarima; nijedna obična iskvarena osoba to ne bi učinila, čak ni životinja to ne bi učinila, samo bi Božji neprijatelji, Sotona i veliki crveni zmaj učinili takvo što. Je li to pretjerano? Ne, ovo je činjenica i potpuno je točno. Kako Sotonin soj može dirati stvari koje pripadaju Bogu? Takvo je dostojanstvo Božje!

4. Prijevarno korištenje prinosa

Postoje i neki drugi ljudi koji, pod svakakvim izlikama, traže od Božje kuće novac i dobra, govoreći: „Našoj crkvi nedostaje stolica, pa nam je kupite. Neka braća i sestre u našoj crkvi nemaju računalo za obavljanje svojih dužnosti, pa nam kupite Mac. U tijeku našeg rada često kontaktiramo s ljudima i ne možemo biti bez telefona, pa nam kupite iPhone. Ali nije dobro imati samo jedan, to bi bilo previše nezgodno, jer ponekad moramo stupiti u kontakt s različitim ljudima. A jedna je linija previše podložna nadzoru, pa će funkcionirati samo ako dobijemo nekoliko linija.” I tako, neki od tih ljudi nose sa sobom četiri ili pet mobitela i dva ili tri laptopa; izgledaju vrlo impresivno, ali je njihov radni učinak slab. Kako su došli do svih tih stvari? Sve su to dobili prijevarom. U prošlosti smo govorili o jednoj budalastoj ženi, koja je bila tipičan antikrist. Kad je Božja kuća obnavljala zgradu crkve, udružila se s nekim tipom kako bi prijevarno iskoristila crkveni novac, uzrokujući znatne gubitke Božjoj kući. Kad je taj tip izvodio radove, izvlačio je korist za sebe na isti način na koji bi to mogao učiniti nevjernički izvođač radova, kupujući sve stvari visoke klase i trošeći mnogo dodatnog novca. Kad su neki ljudi primijetili da postoji problem, ta mu je budalasta žena pomogla to prikriti i sakriti, te su zajedno prijevarom uzeli novac Božje kuće. Na kraju su uhvaćeni i oboje su izbačeni. Time su prizvali vlastito uništenje i uništili svoj život. Je li im kukanje išta pomoglo? Budući da je na kraju tako ispalo, zašto su se od samog početka tako ponašali? Kako to da ta budalasta žena nije dobro promislila o svemu dok je prijevarno koristila prinose? Je li bilo pretjerano od Božje kuće da je izbaci i natjera da vrati novac? (Ne, nije.) Tako joj i treba! Ovakva osoba ne zaslužuje sažaljenje. Prema takvima nema milosti. A tu je i ona žena starješina o kojoj smo prije govorili. Ona je potajno uzela dobar dio crkvenog novca i posudila ga nevjerniku. Poslije se i s njom obračunalo. Možda neki u sebi misle: „Nije li samo posudila malo novca? Neka ga vrati i gotovo. Zašto su je uklonili? To znači da prilično dobra osoba u tren oka postane nevjernik i mora ići zarađivati za život. Tako je vrijedna žaljenja!” Je li ta osoba vrijedna žaljenja? Zašto umjesto toga ne kažeš da je odvratna? Zašto ne pogledaš stvari koje je učinila? Ono što je učinila dovoljno je da ti se gadi do kraja života, a ti je sažalijevaš! Oni koji je sažalijevaju – kakvi su to ljudi? Svi su oni glupani i ljudi koji pokazuju pretjeranu dobrotu prema svima.

5. Krađa prinosa

Posljednje očitovanje kontrole antikrista nad crkvenim financijama je krađa prinosa. Neki neuki ljudi, kad prinose darove, drže se načela „neka lijeva ruka ne zna što radi desna” te zatim sredstva koja prinose stavljaju u ruke osobe za koju čak nisu ni sigurni da joj se može vjerovati. Oni kažu: „Prinos koji ovaj put dajem prilično je velik, stoga neka nitko drugi ne zna za to i nemojte ga upisivati u knjige. Činim to pred Bogom, a ne pred drugim ljudima. Sve dok Bog zna za to, to je u redu. Ako bismo obavijestili braću i sestre, vjerojatno bi me obožavali. Dakle, kako bih izbjegao da me visoko cijene, činim to u tajnosti.” Nakon što to učine, prilično su zadovoljni sobom, misleći: „Svoj sam prinos dao prema načelima, na diskretan način i hladne glave, bez zapisivanja i bez znanja bilo kojeg brata ili sestre.” Ali ovaj neuki način postupanja stvorio je priliku koju pohlepni ljudi mogu iskoristiti. Čim je prinos dan, antikrist kojem su ga dali odlazi i polaže ga u banku, uzimajući ga kao svoj. Čak će i reći osobi koja prinosi: „Sljedeći put kad prineseš, moraš to učiniti na isti način. Tako je ispravno i u skladu s načelima; čovjek mora biti diskretan dok prinosi. Božja kuća je rekla da se ljude ne poziva na prinošenje. To znači da traži od ljudi da budu diskretni, da ne govore o svojim prinosima čak ni nakon što ih daju, niti da otkrivaju iznos koji je dan, a još manje da kažu kome je dan.” Može li osoba koja je dala ovaj prinos prozrijeti ljude? Zašto bi napravila tako glup potez? Bez ikakve predodžbe o tome koliko ljudsko srce može biti opako i zlobno, imali su toliko povjerenja u tu osobu i na kraju im je novac ukraden. Ovo je slučaj kad netko daje priliku antikristu, dopuštajući mu da ukrade novac. Ali postoji li slučaj da antikrist i dalje može ukrasti novac, a da mu se ne pruži prilika? Postoje li slučajevi gdje netko, dok vodi knjige, namjerno zabilježi pogrešan iznos ili zabilježi manji iznos te potajno izvlači novac, malo po malo, kad ljudi ne obraćaju pažnju? Postoji priličan broj takvih ljudi. Takvi su ljudi pohlepni za bogatstvom, niskog su i zlonamjernog karaktera i sposobni su učiniti bilo što sve dok imaju priliku. Postoji izreka: „Prilika se pruža onima koji su spremni.” Ljudi koji nisu pohlepni ne obraćaju pažnju na te stvari, ali pohlepni ljudi uvijek obraćaju pažnju. Uvijek smišljaju planove i traže prilike kako iskoristiti situaciju kad je u pitanju novac, smišljajući kako mogu izvući korist i potajno potrošiti novac.

Bila je ta jedna glupa žena. Jednom dok sam razgovarao s njom, spomenuo sam da crkva želi tiskati neke knjige i pitao je zna li išta o tiskanju. Odgovorila je s cijelim tovarom teorija, a zatim odmah nastavila govoreći: „Obično tiskare daju proviziju kad tiskaju knjige. Ako posao damo nevjerniku, sigurno će tu biti dosta mutnih poslova i definitivno će staviti dobar dio profita sebi u džep.” Dok je govorila, lice joj se ozarilo od radosti: oči su joj zasjale, obrve su joj se visoko podigle na čelu, a obrazi su joj se zarumenjeli te je postala sretna i uzbuđena. U Sebi sam pomislio: „Ako se možeš pobrinuti za ovaj posao tiskanja, onda ga preuzmi, i koliko god znaš o tome, samo Mi toliko reci. Što se toliko uzbuđuješ?” Ali kad sam počeo razmišljati o tome u Sebi, shvatio sam: ovdje se moglo zaraditi. Nju uopće nije zanimalo kako će se tiskati, koje će se knjige tiskati, kakva će biti kvaliteta ili kako pronaći tiskaru – jedino do čega joj je bilo stalo jest da uzme svoj dio. Stvar je još bila na dugom štapu, a ona je već govorila o uzimanju postotka. Pomislio sam: „Mora da te siromaštvo izludjelo. Kako bi se mogla nadati da ćeš dobiti postotak na tiskanju knjiga za Božju kuću? Kad dijeli knjige, Božja kuća ne zaradi ni novčića, sve se daje besplatno, a ti želiš uzeti svoj dio?” Zar ta žena nije prizivala smrt? Prije nego što je Božja kuća uopće pristala dati joj taj posao, dok sam se Ja samo raspitivao, ona je već govorila o uzimanju svog dijela. Da je posao doista stavljen u njezine ruke, ne bi se zaustavila na postotku i mogla je vrlo lako pobjeći sa svim novcem – koliko god joj daš, toliko bi te prevarila, toliko bi ukrala. Pretjerujem li? Ta glupa žena bila je stvarno poseban slučaj, zar ne? Ako Mene pitate, bila je prava otimačica i hulja, koja bi se usudila domoći se bilo kojeg novca. Ostavimo za trenutak po strani pitanje slaže li se Bog s tim i samo pitajte braću i sestre radi li ona to kako treba, mogu li oni prihvatiti način na koji ona s tim postupa i može li joj Božji izabrani narod oprostiti.

Zatim, tu su neki ljudi koji je odvratno čak i spomenuti. Kad preuzmu posao za Božju kuću, udruže se s nevjernicima kako bi napuhali cijenu, tjerajući Božju kuću da plati previsok iznos i pretrpi gubitak. Ako kažeš da nećeš kupiti ili da se nećeš složiti s njihovim prijedlogom, pobjesne i pokušavaju sve i svašta kako bi te uvjerili ili razuvjerili, samo da bi dobili novac od crkve. Kad se novac isplati nevjernicima, a oni izvuku korist i ugled im poraste, sretni su kao da su upravo dobili na lutriji. To je rad protiv vlastite kuće, rasipanje prinosa i oni se nikad ne trude ostvariti ni najmanju korist za Božju kuću. Zašto su one glupe žene koje su bile zadužene za tiskanje knjiga smijenjene? Zato što su nanijele gubitak Božjoj kući i postupale bezobzirno. Kad su pregovarale s nevjernicima, spuštale su cijenu što su više mogle, do te mjere da je bila čak i niža od troškova proizvodnje, do točke gdje je to postalo odbojno i nevjernici više nisu htjeli poslovati s njima. Na kraju su nevjernici nevoljko pristali, ali je kvaliteta bila uvelike narušena. Recite Mi, postoji li ijedna osoba koja bi voljno poslovala s gubitkom? Ljudi na ovom svijetu moraju preživjeti, a u poslovanju moraju zaraditi dovoljno novca da pokriju svoje životne troškove i troškove rada, uz troškove proizvodnje. Ove žene nisu dopustile tim nevjernicima da zarade, pregovarajući o cijeni na nerazuman način i spuštajući je što su više mogle, sve vrijeme misleći da štede novac za Božju kuću, a kako je to završilo? Druga je strana na kraju počela fušariti s kvalitetom rada i uveza. Da time nisu nadoknadili manjak, zar ne bi pretrpjeli gubitak? Da su morali pretrpjeti gubitak, bi li uopće obavili posao? Jesu li mogli dopustiti tim ženama da se okoriste? Ne, to bi bilo nemoguće. Da su im dopustili da se okoriste, onda to ne bi bio posao, već darovanje. Te glupe žene to nisu mogle prozrijeti, na takav su način obavljale zadatak za Božju kuću i potpuno su upropastile stvar. Na kraju su i dalje bile pune izgovora, govoreći: „Mislila sam na Božju kuću. Štedjela sam novac za Božju kuću. Svaki ušteđen cent je važan, a uštedjeti znači zaraditi!” Lupetale su gluposti! Jesu li znale što znače pravila struke? Jesu li znale što znače ustaljeni običaji i razumnost? I, koji je bio konačni rezultat? Neke su knjige bile vrlo loše kvalitete, stranice su se počele odvajati nakon nekoliko okretanja, a cijela bi se knjiga raspala, čineći je nemogućom za čitanje, pa nije bilo drugog izbora nego sve ponovno tiskati. Je li se time uštedio novac ili ga se više potrošilo? (Više ga se potrošilo.) To je bio fijasko koji su te glupe žene izazvale.

Način na koji antikristi pristupaju prinosima, potpuno lišen načela i ljudskosti, nepobitan je dokaz njihove opake i zlobne naravi. Sudeći po načinu na koji pristupaju prinosima i svemu što pripada Bogu, narav antikrista doista se protivi Bogu. Oni prinose koji pripadaju Bogu gledaju s krajnjim prezirom, poigravajući se s njima i postupajući kako god žele, ne pokazuju ni trunke poštovanja i nemaju nikakvih granica. Ako su takvi u postupanju sa stvarima koje pripadaju Bogu, kako onda postupaju sa samim Bogom? Ili s riječima koje je On izgovorio? Odgovor je očigledan. To je narav-bit antikrista, bit antikrista kojom dominiraju opačina i zloba; to je pravi pravcati antikrist. Zapamtite ovo: kad se radi o nekome tko rasipa, zloupotrebljava, posuđuje, prijevarno koristi ili krade prinose, nema potrebe promatrati druge značajke. Sve dok je prisutna samo jedna od ovih kategorija, to bi bilo dovoljno da se ta osoba okarakterizira kao antikrist. Ne trebate se raspitivati, istraživati, a još manje ih ispitivati da vidite jesu li takva vrsta osobe i hoće li u budućnosti biti sposobni činiti takve stvari. Sve dok se uklapaju u samo jednu od ovih kategorija, to ih predodređuje da budu antikrist, da budu Božji neprijatelj. Pogledajte, svi vi: bio to starješina kojeg ste već izabrali, ili starješina kojeg ste odlučili izabrati, ili netko među ljudima koje smatrate prilično dobrima, tko god pokazuje takvo ponašanje ili takvu sklonost, ne može izbjeći da bude antikrist.

Jeste li naučili kakvu lekciju iz stvari o kojima sam danas razgovarao? Jeste li razumjeli neku istinu? Vi o tome ne možete jasno govoriti, pa ću vam Ja reći kakvu biste lekciju trebali naučiti. Ne smiješ kovati nikakve planove u vezi sa stvarima koje ljudi prinose Bogu. Kakve god te stvari bile, bile vrijedne ili ne, imao ti koristi od njih ili ne, bile dragocjene ili ne – ne smiješ kovati nikakve planove u vezi s njima. Idi van i zarađuj novac ako imaš sposobnosti – zaradi koliko god želiš, nitko se u to neće miješati, ali apsolutno ne smiješ kovati nikakve planove u vezi s Božjim prinosima. Tu budnost trebate imati; tu razumnost trebate imati. Ovo je jedna lekcija. Druga je lekcija da se svatko tko se upušta u rasipanje, zloupotrebu, posuđivanje, prijevarno korištenje i krađu prinosa mora smatrati Judinom sortom. Ljudi koji su činili takva djela i postupke već su uvrijedili Božju narav i Bog ih neće spasiti. Ne smiješ se lažno nadati po tom pitanju. Ja sam to tako rekao i Bog će to tako i ostvariti. Ovo je utvrđeno i nema mjesta pregovorima. Neki će ljudi reći: „Postojao je kontekst za moju zloupotrebu: bio sam mlad i neuk kad sam neoprezno potrošio taj novac, ali nisam prevario Božju kuću za previše novca, ukrao sam samo 20 do 30, ili 30 do 50 RMB-a.” Ali ne radi se o iznosu; problem je u tome što, kad to činiš, predmet tvojih radnji je Bog. Dotaknuo si Božje stvari, a to je neprihvatljivo. Božje stvari nisu zajedničko vlasništvo, ne pripadaju svima, ne pripadaju crkvi, ne pripadaju Božjoj kući: pripadaju Bogu i ne smiješ miješati te pojmove. Bog ne misli tako, niti ti je On rekao: „Moje stvari i prinosi pripadaju crkvi i crkva ih treba raspodijeliti”, a kamoli: „Svi prinosi Meni pripadaju crkvi, Božjoj kući, i pod nadzorom su braće i sestara, i tko god ih želi koristiti, samo to treba prijaviti.” Bog nije rekao tako nešto, On to nikada nije rekao. Dakle, što je Bog rekao? Nešto što je prineseno Bogu pripada Bogu, i jednom kad je ta stvar stavljena na oltar, pripada Bogu jednom zauvijek, i nijedan čovjek nema pravo ni moć da je neovlašteno koristi. Kovanje planova u vezi s prinosima i upuštanje u njihovu zloupotrebu, prijevarno korištenje, krađu, posuđivanje i rasipanje – sve su te radnje osuđene kao uvrede Božje naravi, kao djela antikrista, i jednake su grijehu hule na Duha Svetoga, za koji ti Bog nikada neće oprostiti. Takvo je dostojanstvo Božje i ljudi to ne smiju potcjenjivati. Kad pljačkaš ili kradeš od drugih ljudi, zakon te može osuditi na jednu do dvije godine, ili tri do pet godina, i jednom kad odslužiš zatvorsku kaznu od tri do pet godina, više nisi kriv za nikakav zločin. Ali kad uzimaš i koristiš Božje stvari, Božje prinose, to je u Božjim očima trajan grijeh, grijeh koji se ne može oprostiti. Rekao sam ti ove riječi i tko god postupi protivno njima, morat će snositi posljedice. Kad dođe vrijeme, bolje da se ne žališ da ti nisam rekao. Danas sam ti ovdje jasno iznio Svoje riječi, i to je uklesano u kamen, i tako će se dogoditi. Na tebi je hoćeš li vjerovati u to ili ne. Ima onih koji kažu da se ne boje. Dakle, ako se ne bojiš, samo čekaj i vidjet ćeš svoje. Nemoj čekati da budeš kažnjen, jer će do tada biti prekasno za plakanje, škrgutanje zubima i udaranje u prsa.

24. listopada 2020.