Na prethodnom smo okupljanju razgovarali u zajedništvu o činjenici da antikristi, osim što kontroliraju srca ljudi, kontroliraju i crkvene financije. O kojim smo temama razgovarali? (Razgovarali smo o dvjema glavnim stavkama: prva je da je njima prioritet posjedovati i iskorištavati crkvenu imovinu, dok je druga rasipanje, zloupotreba, davanje u najam, prijevarno korištenje i krađa prinosa.) Razgovarali smo o te dvije glavne točke. Danas ćemo razgovarati o četrnaestoj stavci različitih očitovanja antikrista: Odnose se prema kući Božjoj kao prema osobnoj domeni. Pogledajmo u ovoj stavci koja očitovanja antikrista dokazuju da oni posjeduju bit antikrista. Odnose se prema kući Božjoj kao prema osobnoj domeni: na površini, ova dva izraza – „kuća Božja” i „osobna domena” – ne daju naznaku zla koje antikristi mogu učiniti. Izjava „antikristi se odnose prema kući Božjoj kao prema vlastitom domu” ne daje nikakvu izvanjsku naznaku na što se točno ovaj „dom” odnosi, je li to nešto pozitivno ili negativno, koristi li se kao kompliment ili pogrdno. No, zamijenimo li riječ „dom” izrazom „osobna domena”, ukazuje li to na postojanje određenih problema? Prije svega, što nam „osobna domena” govori? (Antikristi žele imati zadnju riječ.) Što još? (Oni se prema kući Božjoj odnose kao prema vlastitoj sferi utjecaja, kultivirajući podobnike, pristaše i ljude iz vlastitog kućanstva, a potom preuzimaju kontrolu nad crkvom.) I to je također očitovanje antikrista. Ima li još nešto? Ukazuje li površinsko značenje ove fraze na to da je to sfera utjecaja antikrista, da je to mjesto gdje antikristi drže uzde moći i nameću prevlast, gdje antikristi sve kontroliraju, monopoliziraju i drže u šaci, gdje imaju glavnu riječ? (Da.) Takvo značenje možemo pripisati ovoj frazi; jer smo ranije, razmatrajući različita očitovanja antikrista, mnogo razgovarali o raščlanjivanju i razotkrivanju biti antikrista. Glavna među tim očitovanjima su nastojanja antikrista da kontroliraju ljude i drže vlast – iako, naravno, postoje i razna druga očitovanja.

Dakle, sada kada smo razgovarali o općem značenju toga da antikristi uspostavljaju „osobnu domenu”, razgovarajmo o tome što se točno podrazumijeva pod „kućom Božjom”. Imate li vi pojam o tome što je kuća Božja – možete li dati točnu definiciju? Skupina braće i sestara okupljena zajedno – je li to kuća Božja? Smatra li se okupljanje ili skup ljudi koji slijede Krista i Boga kućom Božjom? Smatra li se kućom Božjom okupljanje koje uključuje i crkvene starješine, đakone i vođe raznih timova? (Ne.) Što je zapravo kuća Božja? (Samo crkva u kojoj Krist vlada jest kuća Božja.) (Samo se okupljanje ljudi koji uzimaju Božje riječi kao svoja načela primjene može smatrati kućom Božjom.) Jesu li ove dvije definicije točne? Vi to ne znate objasniti. Čak i nakon svih propovijedi koje ste čuli, ne možete dati tako jednostavnu definiciju. Očito, nemate naviku ozbiljno shvaćati ove duhovne izraze i termine te o njima ozbiljno promišljati. Kako ste samo površni! Zato promislite: Što je točno kuća Božja? Ako se definira teoretski, kuća Božja je mjesto gdje vlada istina, skupina ljudi čija su načela primjene riječi Božje. U tom slučaju, to što se antikristi odnose prema kući Božjoj kao prema svojoj osobnoj domeni predstavlja problem; oni se prema okupljanju braće i sestara koji slijede Boga odnose kao prema vlastitoj sferi utjecaja, kao prema mjestu gdje sprovode vlast i kao prema objektu nad kojim sprovode vlast. To je doslovno značenje koje se može razabrati iz navoda da se antikristi odnose prema kući Božjoj kao prema svojoj osobnoj domeni. Bez obzira iz kojeg kuta objašnjavate ili gledate, to što se antikristi prema kući Božjoj odnose kao prema svojoj osobnoj domeni pokazuje da je njihova priroda i bit takva da nastoje ljude navoditi na pogrešan put i kontrolirati ih, te držati apsolutnu vlast. Kuća Božja je mjesto gdje Bog djeluje i govori, gdje Bog izbavlja ljude, gdje Božji izabrani narod doživljava Božje djelo, biva pročišćen i dostiže spasenje, gdje se Božja volja i nakane mogu neometano sprovoditi i gdje se Božji plan upravljanja može izvesti i ostvariti. Ukratko, kuća Božja je mjesto gdje Bog drži vlast, gdje vladaju Božje riječi i istina; to nije mjesto gdje bilo koji pojedinac sprovodi vlast i vodi vlastiti posao kako bi ostvario vlastite želje ili grandiozne planove. Međutim, ono što antikristi čine u potpunoj je suprotnosti s onim što Bog želi: oni ne obraćaju pažnju na ono što Bog želi učiniti i ne mare za to, nije ih briga hoće li se Božje riječi provesti među ljudima, niti mogu li se Božje riječi i istina-načela shvatiti, primijeniti i doživjeti među ljudima; oni vode računa jedino o tome imaju li status, vlast i zadnju riječ; mogu li se njihove nakane, ideje i želje ostvariti među ljudima. To jest, koliko ljudi sluša njihove riječi i pokorava im se, te kakvu reputaciju, ugled i autoritet imaju unutar svoje sfere utjecaja – to su upravo ključne stvari kojima pokušavaju upravljati i to je ono do čega im je u srcu najviše stalo. Bog govori i djeluje među ljudima, On izbavlja ljude, vodi ih i skrbi za njih, On usmjerava njihov dolazak pred Boga, razumijevanje Njegovih nakana, ulazak u istina-stvarnost korak po korak i postupno postizanje pokornosti Bogu. Sve što antikristi čine u potpunoj je suprotnosti s time. Bog usmjerava ljude da dođu pred Boga, no antikristi se nadmeću s Bogom za te ljude i pokušavaju ih dovesti pred sebe. Bog usmjerava ljude da uđu u istina-stvarnost, u razumijevanju nakana Božjih, te u pokoravanju vlasti Božjoj korak po korak; antikristi nastoje kontrolirati ljude korak po korak, pratiti njihova kretanja i čvrsto ih podjarmiti. Ukratko, sve što antikristi čine jest s ciljem da Božje sljedbenike preobrate u svoje sljedbenike; nakon što svojoj vlasti potčine one smetene ljude koji ne teže istini, oni idu korak dalje i pokušavaju na sve načine svojoj vlasti potčiniti i one koji su sposobni slijediti Boga i odano vršiti svoju dužnost, navodeći sve u crkvi da slušaju što oni govore, kao i da žive, postupaju, vladaju se i čine sve u skladu sa željama antikrista, tako da na kraju poslušaju sve što antikristi kažu, te se povinuju njihovim željama i njihovim zahtjevima. Drugim riječima, što god Bog želi učiniti, kakav god učinak Bog želi postići, to je rezultat koji i antikristi žele postići za sebe. Rezultat koji oni žele postići nije da ljudi dođu pred Boga i obožavaju Boga, već da dođu pred njih i njih obožavaju. Sve u svemu, čim antikristi steknu vlast, oni nastoje kontrolirati svaku osobu i stvar unutar svoje sfere utjecaja, nastoje kontrolirati koju god sferu mogu, nastoje pretvoriti crkvu, kuću Božju i one koji slijede Boga u sferu u kojoj sprovode svoju vlast i nad kojom mogu vladati. To jest, Bog vodi ljude pred Sebe, dok antikristi navode ljude na pogrešan put i također žele te ljude dovesti pred sebe. Cilj antikrista u svemu tome jest učiniti Božje sljedbenike svojim sljedbenicima, pretvoriti kuću Božju i crkvu u vlastitu kuću. Budući da antikristi posjeduju ove motive i bit, koja konkretna očitovanja i ponašanja pokazuju, a da ista ukazuju na to da su ti antikristi zaista antikristi, da su neprijatelji Božji, da su đavli i Sotone koji su neprijateljski nastrojeni prema Bogu i istini? U nastavku ćemo konkretno raščlaniti kakva svojstvena očitovanja i pristupe antikristi imaju, a koji dokazuju da se oni prema Božjoj kući odnose kao prema vlastitoj, osobnoj domeni.

I. Antikristi monopoliziraju vlast

Prvo očitovanje toga kako se antikristi odnose prema kući Božjoj kao prema osobnoj domeni jest ono o kojem smo često razgovarali u zajedništvu, a to je suštinsko očitovanje jedinstveno za sve antikriste: antikristi ljube status više od ičega. Zašto najviše ljube status? Što status predstavlja? (Vlast.) Točno – to je ključno. Samo sa statusom mogu imati vlast, a samo s vlašću mogu lako obavljati stvari; samo s vlašću njihove različite želje, ambicije i ciljevi imaju nade da se ostvare i pretoče u stvarnost. Dakle, antikristi su vrlo lukavi, vrlo su pronicljivi u takvim stvarima; ako žele kuću Božju pretvoriti u svoju osobnu domenu, prvo moraju monopolizirati vlast. To je jedno istaknuto očitovanje. Među onim antikristima koje ste vi susreli, za koje ste čuli ili koje ste vidjeli vlastitim očima, koji od njih nije pokušao monopolizirati vlast? Bez obzira na to koje metode koriste, bilo kroz prepredenost i lukavstvo, kroz izvanjsku staloženost i srdačnost, ili putem korištenja zlobnijih i osobito podlih sredstava, ili pak kroz nasilje, antikristi imaju samo jedan cilj: posjedovati status, a zatim sprovoditi vlast. Stoga, prvo o čemu želim razgovarati jest da, prije svega, antikristi nastoje monopolizirati vlast. Želja antikrista za vlašću nadilazi onu normalnih ljudi; nadmašuje želju običnih ljudi s iskvarenom naravi. Obični ljudi s iskvarenom naravi samo žele da ih drugi visoko cijene, da imaju dobro mišljenje o njima; vole voditi glavnu riječ kada govore, no ne uzrujava ih toliko ako nemaju vlast i štovanje ljudi; mogu se snaći imali ih ili ne; posjeduju određenu sklonost i žudnju za vlašću, ali ne do te mjere kao antikristi. A koja je to mjera? Bez vlasti, oni su u stalnom stanju tjeskobe, ne mogu naći mira, slabo jedu i spavaju te zbog toga ispaštaju, čini im se da svaki dan donosi samo dosadu i nemir, u srcu osjećaju kao da nešto ne uspijevaju postići, a također i kao da su nešto izgubili. Obični iskvareni ljudi sretni su ako imaju vlast, no nisu pretjerano uzrujani zbog njezina nedostatka; mogu se osjećati malo razočarano, ali su također zadovoljni time da budu tek obična osoba. Ukoliko antikristi moraju biti obični, oni ne mogu opstati, ne mogu se održati, kao da su izgubili usmjerenje i svrhu u životu, ne znaju kako nastaviti putem – životom – koji je pred njima. Samo je sa statusom, tako osjećaju oni, njihov život ispunjen svjetlom, samo sa statusom i vlašću on postaje slavan, spokojan i sretan. Nije li to različito od normalnih ljudi? A kada steknu status, antikristi postaju neuobičajeno ushićeni. Drugi to uoče i misle: Zašto su drugačiji nego prije? Zašto su tako blistavi i ozareni? Zašto su toliko sretni? Kada se raspitaju, ispostavi se da je to zato što imaju status; imaju vlast; imaju zadnju riječ; mogu naređivati ljudima; mogu sprovoditi vlast; imaju ugled; i imaju pristaše. Kada imaju status i vlast, nešto se mijenja u mentalnom sklopu antikrista.

Želja antikrista za vlašću ukazuje na to da njihova bit nije obična; to nije obična iskvarena narav. Stoga, bez obzira na to s kim su, antikristi će nastojati pronaći način da se istaknu, razmeću, hvališu, natjeraju sve da primijete njihove zasluge i odličnost i obrate pažnju na njih, te da za sebe osiguraju neki položaj u crkvi. Kada se održavaju crkveni izbori, antikristi osjećaju da je kucnuo njihov čas: prilika da se promoviraju, da ostvare ono što priželjkuju, da zadovolje svoje prohtjeve, nadohvat je ruke. Čine sve što je u njihovoj moći kako bi bili izabrani za starješinu, te kako bi se domogli vlasti, vjerujući da će im stjecanje vlasti olakšati obavljanje stvari. A zašto će olakšati? Kada antikristi nemaju vlast, vrlo je moguće da iz njihove vanjske pojave ne možeš otkriti njihove ambicije, žudnje i bit, jer ih skrivaju i pretvaraju se, tako da ih ne možeš prozreti. No što je prva stvar koju čine nakon što steknu status i dobiju vlast? Pokušavaju učvrstiti svoj status, proširiti i ojačati vlast koju drže u svojim rukama. A koje metode koriste da ojačaju svoju vlast i učvrste svoj status? Antikristi raspolažu mnogim sredstvima; oni ne bi propustili takvu priliku, ne bi sjedili prekriženih ruku kad su već prigrabili vlast. Za njih je ukazivanje takve prilike razdoblje neizmjernog ushita – kao i razdoblje kada primjenjuju svoje lukavstvo i daju maha svojim sposobnostima. Nakon što antikrist biva izabran, on prvo pročešljava svoju užu obitelj i rodbinu, provjeravajući tko mu je blisko srodan, tko mu se dodvorava, tko mu je blizak, te tko se s njim slaže i govori istim jezikom. Također provjerava tko je čestit, tko neće stati na njegovu stranu, tko će ga prijaviti ako učini nešto što je protivno pravilima i načelima kuće Božje – to su oni koje će ukloniti. Nakon što ih tako provjeri, on misli: „Većina moje rodbine ima dobar odnos sa mnom, slažemo se, govorimo istim jezikom; ako postanu moji podređeni i ako ih mogu iskoristiti, neće li moj utjecaj porasti? I neće li to učvrstiti moj status unutar crkve? Kako jedna kineska izreka kaže: ‚Promicanje sposobnih bez izbjegavanja rodbine.’ Svi se nevjernički dužnosnici moraju oslanjati na svoje bliske prijatelje i suradnike da im pomognu – sada kada sam ja dužnosnik, moram učiniti isto, to je dobra ideja. Ponajprije moram promaknuti svoje srodnike. Moja se žena i djeca podrazumijevaju; prvo što ću učiniti jest namjestiti im neke položaje. Što će moja žena raditi? Briga o prinosima u crkvi je ključna i važna uloga – financijska vlast mora biti u našim rukama, samo tada ću moći slobodno i lako trošiti novac. On ne smije biti u rukama nekog izvana; ako bude, onda će to zapravo biti njihov novac, a troškovi će se nadzirati i provjeravati, što nije zgodno. Je li osoba koja trenutno vodi račune na mojoj strani? Izvana se čini u redu, ali tko zna što misli u sebi. Ne, moram smisliti način da ju zamijenim i omogućim svojoj ženi da upravlja računima.” Antikrist o tome porazgovara sa svojom ženom, koja kaže: „To je sjajno! Sada kada si crkveni starješina, ti imaš zadnju riječ glede crkvenih prinosa, zar ne? Ti odlučuješ tko je za njih nadležan.” Antikrist potom kaže: „Zasad, međutim, nema dobrog načina da se riješim osobe koja trenutačno vodi račune.” Njegova žena na trenutak porazmisli i uzvrati: „Zar to neće biti lako? Reci da već predugo obavlja taj posao. To je loše; mogli bi postojati nenaplativi dugovi, nesređeni računi ili slučajevi pronevjere. Do pogreški lako dolazi kada se nekome nešto povjeri na duže vrijeme; s vremenom krenu osjećati da je kapital u njihovim rukama i prestanu slušati druge. Štoviše, ta osoba koja upravlja računima prilično je stara, lako se zbuni i često zaboravlja stvari. Dođe li i do kakvog propusta, to će prouzročiti gubitke. Radi se o tako važnoj ulozi – osoba koja ju obnaša mora se smijeniti.” A tko bi trebao reći da mora biti smijenjena? Nikakav razgovor o smjeni te osobe ne smije doći iz njegovih usta, kao crkvenog starješine; mora se prepustiti braći i sestrama da sami predlože antikristovu ženu. Nakon što njegova žena iznese svoj prijedlog, crkveni se prinosi povjeravaju njoj. Ali crkveno načelo nalaže da skrb o prinosima ne može biti povjerena samo jednoj osobi, već zajednički, dvjema ili trima osobama, što pomaže u izbjegavanju da bilo tko iskoristi neku rupu u zakonu i pronevjeri financije kuće Božje. Stoga antikrist preporučuje svoju rođakinju da se pridruži skrbi o računima, govoreći kako je ona dugogodišnja vjernica u Boga, kako je dala mnogo prinosa, kako uživa dobar ugled i može joj se vjerovati. Svi ustvrde: „Oboje su tvoji srodnici. Netko izvan tvoje obitelji također mora biti uključen.” Stoga antikrist preporučuje jednu smetenu stariju sestru da pomogne u upravljanju finacijama i njihovoj kontroli. I tako, najprije, antikrist dovodi financije pod kontrolu svoje obitelji, nakon čega njegova obitelj upravlja time kako se taj novac konkretno troši, kao i potanskostima prihoda i izdataka – kontrola nad svim tim je u njegovim rukama.

Nakon što monopolizira vlast nad financijama i preuzme kontrolu nad imovinom, je li antikrist postigao svoj cilj? Još ne. Ono što je najvažnije jest kontrolirati nadzornike različitih segmenata crkvenog rada, pridobiti ih na svoju stranu i voditi glavnu riječ. To je, tako osjeća antikrist, ono najvažnije; odnosi se na to hoće li ljudi u svakom podređenom timu raditi kako on kaže te hoće li njegova vlast doprijeti sve do najnižih razina. Dakle, kako on to čini? Uvodi opsežne reforme. Prvo, on razgovara u zajedništvu i kaže da je rad svakog tima imao te i te nedostatke. Primjerice, pojavili su se određeni problemi s timom za video i antikrist spočita: „Navedene je probleme prouzročio nadzornik ovog segmenta rada. Ovi ogromni propusti u njegovu radu i ogromni problemi koje su oni uzrokovali dokaz su da nadzornik nije u skladu s mjerilom i treba ga smijeniti; ako ga se ne smijeni, ovaj se rad ne može pravilno obavljati. Stoga, tko će ga zamijeniti? Imate li vi koga na umu – ima li kandidata? Tko je najbolji u onome što radi u tom timu?” Svi porazmisle i netko predloži: „Postoji jedan brat koji je vrlo dobar, ali ne znam je li podesan.” Antikrist uzvraća: „Ako ne znaš, ne može biti izabran. Ja ću vam preporučiti jednoga. Moj sin – ima 25 godina i diplomirao je računarstvo, usmjeravajući se na specijalne efekte i video-produkciju kao glavni predmet studija. On je novi vjernik u Boga i ne teži previše istini, no njegove su profesionalne vještine bolje od umijeća bilo koga od vas. Je li itko od vas profesionalac?” I svi odgovaraju: „Nismo ono što biste nazvali profesionalcima, ali već dugo obavljamo svoju dužnost i razumijemo načela ovog posla kuće Božje. Razumije li ih on?” „Nije važno ako ne razumije; može naučiti.” Svima to zazvuči ispravno i slože se s onim što on kaže, jednoglasno pristajući da se promakne koga god on želi, i tako se još jedna važna uloga nađe pod kontrolom antikrista. Zatim se antikristu javlja misao da je rad na evanđelju važan za kuću Božju – a nadzornik ovog segmenta rada nije netko tko je na njegovoj strani. Mora ga se smijeniti. Kako ga smijeniti? Istom metodom: pronalaženjem grešaka. Antikrist pita: „Kako je ispalo s prethodnim mogućim primateljem evanđelja?” Netko odgovara: „Nakon što je održavao vjeru mjesec dana, čuo je neku negativnu propagandu i povjerovao joj, te je zbog toga izgubio vjeru.” Antikrist potom upita: „Kako je mogao prestati vjerovati tek tako? Je li to zato što niste jasno razgovarali u zajedništvu o istini o vizijama? Ili zato što ste bili lijeni, ili jer ste se bojali nepovoljnog okruženja i plašili se dovesti sebe u opasnost, pa niste jasno komunicirali o stvarima? Ili je u pitanju to da se niste odmah pobrinuli za njega? Ili mu niste uspjeli pomoći riješiti njegove poteškoće?” Postavlja cijelu hrpu pitanja, jedno za drugim. I bez obzira na to kako drugi odgovaraju ili kakvo objašnjenje daju, to ništa ne mijenja; antikrist ustraje na tome da se nadzornik tima za evanđelje suočava s previše problema, da su mu greške preozbiljne, da je neodgovoran i neosposobljen za taj posao, te ga stoga prisilno razrješava dužnosti. A nakon što ga smijeni, antikrist izjavi: „Sestra ta i ta je već ranije propovijedala evanđelje i također ima iskustva – mislim da bi ona bila dobra.” Kad to čuju, ljudi uzvrate: „Ona je tvoja starija sestra! Možda jeste rječita, ali je njezina ljudskost na nezavidnom nivou. Na jako je lošem glasu, ne može ju se uporabiti,” i tako se braća i sestre ne slože. Antikrist ustvrdi: „Ako se vi ne slažete, onda će tim za evanđelje biti raspušten. Više nećete propovijedati evanđelje, niste sposobni pravilno obavljati tu dužnost. Ili to, ili izaberite prikladnog vođu tima, a moja će sestra biti pomoćnica vođe tima!” Braća i sestre izaberu nekoga, a antikrist nevoljko pristaje, pod uvjetom da se njegovoj starijoj sestri dopusti da bude pomoćnica vođe tima. Nakon tako postignutog konsenzusa, tim za evanđelje jedva uspije opstati.

Bez obzira na to gdje su ili o kojem je poslu riječ, antikristi moraju ubaciti svoje podobnike, ljude koji su na njihovoj strani. Čim antikristi postanu starješine i steknu status, prvi zadatak im nije ispitati kako članovi svakog tima napreduju u svom ulasku u život, niti saznati kako im napreduje rad, niti kako se mogu riješiti različite poteškoće s kojima se susreću u svom radu, te postoje li neriješeni problemi ili izazovi; umjesto toga, oni promatraju kadrovsku situaciju i tko je na čelu svakog od timova, tko je u svakom timu protiv njih i koji će ljudi u budućnosti predstavljati prijetnju njihovu statusu. Prilično su dobro informirani o takvim stvarima, ali se nikada ne raspituju o situaciji s crkvenim radom. Nipošto se ne raspituju o okolnostima u kojima se nalaze braća i sestre, o njihovom ulasku u život ili kako teče crkveni život, niti ih je za to imalo briga. Ali im je itekako poznato sve o ljudima zaduženim za svaki tim: jesu li oni njihovi podobnici, slažu li se s njima, te predstavljaju li prijetnju njihovoj vlasti ili statusu. Svi su im ti detalji poznati i vrlo su ih jasno utvrdili. Što se tiče bilo koga u skupini tko je relativno čestit i govori onako kako jeste, oni vjeruju da se takvih treba čuvati i ne dati im nikakav status; no zato favoriziraju one vješte u laskanju, koji se znaju ulizivati, koji govore ugodne riječi što udovoljavaju drugim ljudima i koji znaju djelovati na mig. Antikrist prema takvima osjeća naklonost i kani ih promaknuti i postaviti na važne pozicije. Čak razmišlja o tome da ih vodi sa sobom kamo god ide, kako bi osigurao da čuju što više propovijedi i kako bi ih obučio da postanu njegovi podobnici. Što se tiče onih u crkvi koji teže istini, imaju osjećaj za pravdu i usuđuju se govoriti onako kako jeste, koji dosljedno uzvisuju Boga i svjedoče o Njemu, koji se ne klanjaju zlim silama, statusu ili autoritetu – njih se ovaj čuva i gnuša, te ih diskriminira i isključuje u svom srcu. Međutim, one koji im laskaju – naročito svoje članove obitelji, te svoju širu rodbinu – kojima se sve vrti oko njih, antikristi smatraju svojim vlastitim ljudima i tretiraju ih kao obitelj. Svima onima pod vlašću antikrista kojima je on epicentar oko kojeg se vrte, koji prate njegove signale i rade po njegovim naputcima, te izvršavaju stvari u skladu s njegovim željama – tim ljudima nedostaje savjesti ili razuma, ljudskosti, te makar i trunke bogobojaznog srca. Oni su hrpa nevjernika. Bez obzira na to kakve loše stvari čine, antikrist ih obučava, štiti i smatra svojom vlastitom obitelji, dovodeći ih pod svoju vlast – na taj se način formira domena antikrista.

A tko sačinjava osobnu domenu antikrista? Prije svega, antikrist je poglavar, starješina, kralj koji posjeduje apsolutni autoritet, čija je riječ u toj domeni neupitna. Ljudi koji su s njime u krvnom srodstvu, njegova uža obitelj, njegovi podobnici, kompanjoni, zagriženi obožavatelji, drugi koji ga rado slijede i primaju naredbe od njega, te i oni drugi koji se s njime rado udružuju i pridružuju se njegovom zlodjelu, a i oni koji, bez obzira na to kako su ustanovljeni uređenje i upravne odluke kuće Božje, bez obzira na ono što nalažu riječi Božje i istina-načela, drage volje rade do iznemoglosti za njega, izlažu se opasnosti zarad njega i kuluče za njega – to su članovi antikristove domene. Svi zajedno, oni su najzagriženiji sljedbenici antikrista. A što svi ti članovi antikristove domene rade? Vrše li oni svoju dužnost i svaki posao u skladu s propisima i načelima kuće Božje? Rade li kako Bog nalaže i odnose li se prema Njegovim riječima i istini kao prema najvišem od svih načela? (Ne.) Kada u crkvi postoje takvi ljudi, mogu li istina i riječi Božje napredovati bez prepreka? Ne samo da ne mogu, već zbog ometanja, navođenja na pogrešan put i sabotaže od strane antikristove bande, riječi Božje, istina koju On izražava i zahtjevi koje postavlja pred ljude se ne mogu ostvariti u crkvi; ne mogu se provesti. Kada postoji antikristova domena, Božji izabranici ne mogu imati normalan crkveni život, niti mogu normalno vršiti svoju dužnost, a kamoli obavljati stvari u skladu s istina-načelima; svaki posao u crkvi kontrolira antikrist. Tamo gdje je utjecaj manje izražen, antikristovo ometanje izaziva kaos, ljudi su u stanju tjeskobe, rad ne napreduje, a ljudi ne znaju kako dobro obaviti svoj posao niti kako pravilno vršiti svoju dužnost; sve je bačeno u kaos. U ozbiljnim slučajevima, sav rad dolazi do zastoja i nitko ne pokazuje zabrinutost niti mari za to. Iako nekolicina ljudi može zamijetiti da postoji problem, ne uspijevaju razaznati da je tu nevolju uzrokovao antikrist; i njih je, također, antikrist poremetio i smeo, te ne znaju tko ispravno postupa a tko griješi; čak i ako postoje neki koji mogu uočiti određene probleme i žele dići glas ili se prihvatiti posla, nisu u stanju krenuti s radom. Antikrist suzbija svakoga tko ga pokuša razotkriti ili onoga tko ima osjećaj za pravdu i pokuša sam preuzeti posao. A dokle ide u suzbijanju? Ako ne smiješ ni zucnuti, ako moliš za milost, ako se ne usuđuješ obavijestiti druge, niti ga prijaviti ga višim razinama ili iznijeti primjedbe o njegovu radu, niti razgovarati u zajedništvu o istini ili izgovoriti riječ „Bog”, tada će te antikrist poštedjeti. Ukoliko se zalažeš za prava načela i razotkriješ ga, on će učiniti sve što je u njegovoj moći da te zlostavlja, upotrijebit će sva sredstva da te ozloglasi i potisne, pa će čak i nahuškati članove svoje domene, zajedno s drugim kolebljivcima, beskičmenjacima, kukavicama i onima koji se plaše antikristovih sila, da te odbace i potisnu. U konačnici, antikrist će baciti na koljena neke koji su slabe vjere i malenog rasta. I to čini antikrista sretnim; postigao je svoj cilj. Čim se domogne vlasti – a s ciljem monopolizacije te vlasti i osiguravanja svog statusa – on ne samo da sve važne poslove u crkvi daje svojim srodnicima i onima koji imaju dobar odnos s njim, već istovremeno vrbuje i druge koji nisu u srodstvu s njime da mu pružaju usluge i rade do iznemoglosti za njega, a sve kako bi i u budućnosti očuvao svoj status, da uvijek ima vlast u svojim rukama. Po njegovu shvaćanju, što je više ljudi u njegovoj domeni, to su mu veće snage, a time i širi opseg vlasti. A što mu je širi opseg vlasti, to ga se više boje oni koji bi mu se mogli oduprijeti, koji bi mogli reći ne i koji bi se usudili razotkriti ga. Takvih jedva da više i ima. Što ga se ljudi više plaše, to on više resursa ima da se sučeljava s kućom Božjom i Bogom; više se ne boji Boga i ne boji se da će se kuća Božja obračunati s njime. Sudeći po antikristovoj žudnji za vlašću, onome što s njome čini i njegovu različitom ponašanju – u biti, antikrist je neprijatelj Božji; on je Sotona i đavao.

A što antikrist radi nakon što uspostavi osobnu domenu? Je li strašno zabrinut kako napreduje rad na evanđelju u crkvi? Brine li se ili raspituje o tome? On samo ide u inspekcijski obilazak, prividno se angažira, odrađujući sve površno uz par riječi i ništa više. Koji je cilj njegova inspekcijskog posjeta? U koju svrhu kreće na te opsežne obilaske da ustanovi kako se snalaze braća i sestre? Je li to zato što ga zanima kako napreduje njihov ulazak u život? Ne. On promatra da uoči ima li itko unutar njegove sfere utjecaja namjeru oduprijeti mu se, gleda li ga itko poprijeko ili se usuđuje reći mu „ne”, ili se pak usuđuje ne povinovati mu se i ne raditi kako on kaže; mora vlastitim očima to vidjeti, mora se osobno upoznati sa situacijom. To je jedan aspekt. Štoviše, nakon što antikrist uspostavi svoju domenu, postavlja se za punopravnog kralja – i ako kažeš da je tiranin, lokalni siledžija, harambaša, nije ga briga, sve dok ima status i vlast. Unutar njegove sfere utjecaja, unutar njegove domene, sva je vlast u njegovim rukama, on jedini vuče sve konce. Istodobno, on također uživa u obožavanju, divljenju i poštovanju svoje klike, kao i u njihovu laskanju, udvornosti, pa čak i u svim onim osjećajima nadmoći i posebnim počastima koje mu ukazuju. Misliš li da, kada antikrist monopolizira svoju vlast, to čini samo kako bi govorio s visoka položaja? Je li to samo da bi zadovoljio takvu želju? Ne. On želi nešto opipljivije: sve povlastice koje dolaze sa statusom i vlašću što ih on uživa u svojoj domeni. Jednom kada antikrist uspostavi svoju domenu, jednom kada stekne svoje zagrižene sljedbenike, dani mu prolaze u većem blagostanju nego carevima iz davnina. Ništa ne mora raditi: jedna riječ je dovoljna da mu se ispuni svaka želja; jedna riječ da mu se na noge prinesu stvari koje zaželi. Na primjer, antikrist kaže: „Danas je lijepo vrijeme; zašto mi se toliko jede piletina?” Ni podne nije udarilo, a netko je već skuhao pileći paprikaš. Za vrijeme podnevnog obroka, antikrist predloži: „Mi vjernici u Boga ne možemo piti alkohol, no što kažete na neko osvježenje?” Čim začuju ove riječi svog starješine, antikristovi sljedbenici šalju nekoga da pohrli kupiti osvježenje. Ne dobije li on sve što poželi? Dovoljno je da ispruži ruku, da otvori usta i stvari će mu biti prinesene i sve mu se želje ostvaruju. Dani mu prolaze u velikoj udobnosti. Potom antikrist kaže: „Danas je hladno. Prošlogodišnji su mi džemper izjeli moljci, neprilično je da ga nosim – ne izgleda dobro. Ne znam gdje je ovogodišnji džemper.” Kada se netko ponudi da mu kupi nekoliko džempera, on uzvrati da ih ne bi smjeli kupovati olako, da se on mora držati kako priliči svecima, te da se novac mora trošiti u skladu s načelima. Ubrzo nakon što to izjavi, netko mu kupi nekoliko džempera. Nakon što stignu, antikrist smatra da će, ukoliko ništa ne kaže, sve to izgledati hotimično, pa krene: „Tko je ovo kupio? Nije li ovo kršenje načela? Ne bi li ovo predstavljalo moju pogrešku? Tko ih je kupio? Dat ću im novac.” Od svoje žene zatraži da najprije uzme nešto novca iz crkvenih prinosa i kaže da će ga vratiti kasnije kada bude imao novca. Zapravo, on to tek uzgred kaže; apsolutno ga ne planira vratiti. Antikrist odista dobiva sve što poželi, uživajući u svemu što mu je servirano kao na pladnju. A ima li u svom srcu ikakav osjećaj samoprijekora pošto uživa u tim stvarima? Osjeća li da ga progoni vlastita savjest? (Ne.) Kako bi se i mogao osjećati progonjenim? To je upravo ono za čim teži, to je ono za čim je žudio dan i noć – kako bi to mogao odbiti? Šteta bi bilo protraćiti ovu prednost; ako je ne iskoristi, propast će i biti zaludna; a kada je iskoristi, on će ipak reći nešto lijepo sročeno, tako da osoba koja troši novac to učini dragovoljno i da se ne usudi pomisliti išta drugo.

U svojoj osobnoj domeni, antikristi ne samo da primaju raznorazne posebne počasti i usluge koje im pružaju njihovi podređeni, već također i obučavaju one unutar svoje domene da im se bezuvjetno pokoravaju. Primjerice, ako antikrist zatraži da se svi probude u 5 sati ujutro, tada svi moraju biti na nogama prije 5 sati. Oni koji se probude kasno suočit će se s orezivanjem – moraju paziti na svaki antikristov pogled. Tijekom obroka, nitko se ne usuđuje sjesti za stol dok on ne sjedne i prije no što on počne koristiti pribor za jelo, nitko drugi se ne usuđuje to učiniti. Što god odluči učiniti, to mora biti učinjeno; kako god odluči nešto učiniti, drugi moraju slijediti, a neposluh se ne tolerira. U njegovoj je domeni on starješina, car i njegova je riječ zadnja – tko god se ne povinuje, bit će kažnjen. Njegovi su podređeni obučeni da bespogovorno slijede njegove naredbe, ne usuđujući se ni najmanje mu se suprotstaviti i vjerujući da je sve što zapovjedi opravdano i vrijedno truda – to je njihova dužnost i obveza. Pod stijegom vjerovanja u Boga i vršenja svojih dužnosti, antikristovi podređeni mu se pokoravaju bez pogovora, držeći ga kao malo vode na dlanu i tretirajući ga kao svoga kralja i gospodara. Ukoliko itko ima primisli ili mišljenja o antikristu, ako ima stajališta koja se razlikuju od antikristovih, on neće štedjeti truda da ga opovrgne, omalovaži, raščlani, donese sud o njemu, osudi ga i potlači, i neće se smiriti sve dok mu ovaj u potpunosti ne bude poslušan. Antikrist u svojoj domeni živi kao riba u vodi i tu mu je divno ugodno. Novac koji braća i sestre prinose sav ide antikristu, a sve čega antikristu manjka, oni mu moraju osigurati. Braća i sestre moraju žurno ispunjavati antikristove potrebe kako bi mu udovoljili i usrećili ga. Antikrist je te ljude obučio da postanu praktički robovi. Njegovo najčešće propovijedanje vrti se oko toga kako je propatio i bio odan, naglašavajući na koji bi ga način ljudi trebali shvatiti i biti mu poslušni da bi ugodili Bogu i bili sukladni s istina-načelima. Antikrist drži uzvišene propovijedi, izvikuje parole i iznosi doktrine koje se u potpunosti podudaraju s ljudskim predodžbama i uobraziljama, čime zadobiva obožavanje i divljenje drugih. Istovremeno, učinkovito sprječava pojavu bilo kakve sumnje, dvojbe ili razlučivanja protiv svoje osobe, a također sprječava i primisli o razotkrivanju ili proziranju, te da itko u sebi gaji misli o izdaji. To osigurava da će njegova vlast trajati vječno, da će biti učvršćena u crkvi bez ikakvih nepredvidivih promjena. Ne razmišlja li antikrist prilično dugoročno? Koji je, dakle, cilj svih tih postupaka? Jedna jedina riječ – vlast. Bilo da se radi o onima unutar njegove domene ili izvan nje, bilo da se radi o njegovim najzagriženijim sljedbenicima ili o braći i sestrama koji ga razlučuju, čega se to antikrist najviše plaši i zbog čega najviše brine? Plaši se da bi ti pojedinci mogli shvatiti istinu, doći pred Boga, te razlučiti antikrista i odbaciti ga. Toga se on najviše boji. Jednom kada ga svi odbace, on postaje zapovjednik bez vojske, gubi svoj status i ugled, a vlast mu biva oduzeta. Stoga, on vjeruje da samo osiguravanjem svoje domene, potpunim vezivanjem uza se svojih najzagriženijih sljedbenika, te temeljitim zaluđivanjem i kontroliranjem onih koji ga slijede, držeći ih čvrsto u šaci, može osigurati svoju vlast. Na taj se način grčevito drži posebnih počasti u kojima želi uživati, posebnih povlastica koje mu njegova vlast donosi. Neki su antikristi osobito lukavi u svom vladanju i ophođenju, vješti u pridobivanju ljudi. Unutar domene nad kojom drže vlast postoje oni koji za njih obavljaju manje poslove, oni koji zadovoljavaju njihove materijalne potrebe, te oni koji za njih prikupljaju informacije ili izglađuju sporove – sve vrste različitih pojedinaca. Ukoliko unutar antikristove sfere utjecaja nema nikoga dobrog kova, nikoga tko stremi istini i nikoga tko se zalaže za istina-načela, antikrist može održati dugoročnu kontrolu nad crkvom, a ljudi u okviru te crkve bit će do srži iskvareni i zaluđeni do nepopravljive mjere. Čak i da Višnji pošalje nekoga da istraži njihov rad, bilo bi uzalud. Crkva je pod kontrolom antikrista postala neprobojna i nepropusna – njegova stamena tvrđava. Bez obzira na to tko razotkriva i podrobno analizira antikrista ili tko u zajedništvu razgovara o istina-načelima, oni koji su zaluđeni ih neće slušati. Umjesto toga, stat će na stranu antikrista, suprotstavljajući se istini, te osuđujući razotkrivanje i analiziranje antikrista.

Antikrist, njegovi najzagriženiji sljedbenici, kao i članovi njegove domene uvijek raspravljaju i preispituju stvari kuće Božje: „Tko je kamo premješten? Tko je smijenjen? Višnji je izdao još jednu besjedu i propovijed o razotkrivanju toga i toga – trebamo li to objaviti? I kako ćemo to objaviti? Kome će prvo biti objavljeno, a kome nakon toga? Trebamo li se umiješati i napraviti neke preinake glede cenzure ili redigiranja? Tko je nedavno bio u kontaktu vanjskim svijetom? Je li Višnji poslao koga dolje? Je li itko od tih ljudi imao kontakt s našim niže pozicioniranim ljudima?” Oni često zajedno raspravljaju o takvim stvarima; obično se tajno dogovaraju i kuju urote, raspravljajući o protumjerama, spletkama i metodama kako bi uzvratili na sve radne aranžmane Višnjeg; isto tako, nerijetko raspravljaju o okolnostima niže pozicioniranih braće i sestara, te ih preispituju. Antikrist i članovi njegove domene cijele dane provode u dosluhu kujući urote, nerazdvojni u zlu. Kada su zajedno, oni ne razgovaraju u zajedništvu o istini, niti o nakanama Božjim, a još manje o radu crkve ili o tome kako ispuniti svoju dužnost, unaprijediti rad crkve ili usmjeravati ulazak braće i sestara u stvarnost riječi Božjih ili kako se nositi s izvanjskim prilikama. Oni nikada ne razgovaraju o tim ispravnim stvarima, već ispituju tko se s kime zbližava, o kome ti ljudi razgovaraju kada su zajedno, govore li o starješinama iza njihovih leđa; te obraćaju pažnju na to čija je obitelj bogata i jesu li ponudili kakve prinose. O tim stvarima neprestano raspredaju iza zatvorenih vrata, bez kraja i konca prosuđuju svoju braću i sestre, te radne aranžmane Višnjeg – uvijek čine sve što je u njihovoj moći kako bi izigrali braću i sestre, kao i Višnjeg. Ono što rade potajice je nedolično: ako i neće naštetiti crkvi, naštetit će braći i sestrama; uvijek spletkare ili dižu galamu oko braće i sestara koji su dobrog kova i teže istini, uvijek pokušavaju srozati dobre ljude ili im ocrniti ime. Kad god antikristi poduzimaju nešto, uvijek o tome raspravljaju s ljudima u svom taboru – tu su uključene spletke i urote. Ništa što kaže antikristova banda ne može izdržati analizu; ukoliko se provede podrobna analiza, u svemu tome se pronađu problemi. S ljudima izvan domene su rezervirani i na oprezu; unutar antikristove domene, nema toga što ne bi rekli: oni donose sud o braći i sestrama, o radu kuće Božje, o višim starješinama – čak i o Bogu. Sve je dopušteno. Ali kada je prisutan netko izvan domene, oni prikrivaju smisao onoga što govore, oklijevaju, suzdržavaju se, pa čak i govore tajnim jezikom koji oni izvana ne mogu razumjeti. Pogled im ima određeno značenje, podmukli osmijeh ima svoj smisao, pa čak i otpuhivanje i nakašljavanje nešto znače – sve su to njihove tajne šifre. Ponekad se počešu po glavi, katkad povuku uho ili udare nogom o pod, te pokatkad protrljaju ruke; sve to nešto znači. To su uobičajeni izričaji antikristove bande, različita ponašanja koja ispoljavaju nakon što monopoliziraju vlast u crkvi. Sudeći po njihovim različitim ponašanjima i izričajima, i raščlanjujući ih iz perspektive njihove ljudskosti, kakvi su to ljudi? Nisu li oni sljedbenici podlosti i opačine? (Da.) A imaju li ti ljudi ikakav osjećaj za pravdu? Imaju li imalo savjesti ili morala? Jesu li pošteni? Ne. Ti ljudi nemaju srama. Oni potrate ono što njihova braća i sestre prinose i smatraju da na to imaju pravo; istodobno, uzimaju si slobodu i divljaju u kući Božjoj, nanoseći štetu braći i sestrama – i ne žive tek privremeno na račun crkve, već to čine svakodnevno, generaciju za generacijom. Nisu li to đavli koji jedu ljudsko meso i piju ljudsku krv? Besramni su! Udruženo, antikrist i njegova banda uvijek raspravljaju o „državnim pitanjima”. No jesu li njihove rasprave iza zatvorenih vrata sramotne? (Da.) O čemu oni razgovaraju? Razgovaraju li u zajedništvu o crkvenom radu? Osjećaju li breme crkvenog rada? Na nekim je mjestima crkva pod prismotrom, a braću i sestre uhodi i nadzire veliki crveni zmaj – vlada – pa je čak i većina braće i sestara stavljena pod kontrolu vlade i suočava se s opasnošću uhićenja i zatvaranja. Mare li oni? Dovijaju li se iznaći način kako da zaštite braću i sestre, da im pomognu izbjeći progon i patnju u zatvoru? Raspravljaju li među sobom o tome kako sačuvati crkvene knjige, imovinu i slično, kako obraniti crkvu od gubitaka? Ukoliko se u crkvi pojavi Juda, reagiraju li brzo, hitro organizirajući sigurno mjesto za braću i sestre koji su u opasnosti, kako bi ih zaštitili? Bi li oni činili takve stvari? (Ne.) Kada ljudi imaju vlast, mogu činiti dobre stvari, a mogu činiti i loše stvari. Stoga, što antikrist čini kada stekne vlast? (Loše stvari.) Koje loše stvari čini? (Pronalazi načine da zlostavlja svakoga tko ga ne sluša. Kada kuća Božja pošalje neke starješine i djelatnike da istraže rad, on će smisliti neki način da ih izbjegne, ili će im pronaći slabu točku i gledati na njih s osudom, žigosati ih, iznaći razloge da ih se riješi, te da ih spriječi da steknu uvid u njegov rad i utvrde kakve nepravilnosti kod njega.) Neki antikristi čine upravo suprotno: iz bojazni da će braća i sestre prijaviti njihove propuste, oni na oku drže starješine poslane od Višnjega, časteći ih obilno hranom i pićem, te ih sprječavajući da dođu u doticaj s braćom i sestrama na nižim razinama. Kada starješine upitaju za tu braću i sestre, oni uzvraćaju: „Svi su dobro. Trenutno naš rad na evanđelju neometano napreduje. Riješili smo sve one probleme proizašle iz nepovoljnog okruženja i uklonili Jude koji su nas izdali; obračunali smo se s onima koji su pokušali ometati rad crkve i sve smo ih uklonili, a knjige riječi Božjih se dijele kao i inače. Nema ama baš nikakvih problema.” Nakon što to ustvrde, oni također prijave neke propuste drugih ljudi. Kada Višnji pošalje koga da provede istragu o antikristu, ukoliko on smatra da ga je netko prokazao, namjerno će prijaviti propuste kod te iste osobe kako bi zavarao starješine s viših razina i naveo ih da misle da osoba koja je prijavila antikrista ima probleme, a sve to kako bi starješine spriječio da se upoznaju sa stvarnom situacijom glede crkvenog rada i da otkriju antikristove propuste, te da na koncu ne bi bio smijenjen i da se izbavi iz opasnosti. Antikristov cilj u zaštiti svoje domene jest učvrstiti svoju vlast i učiniti je učinkovitom, pa stoga odgaja mnoge pristaše, poslušnike, najzagriženije sljedbenike i podobnike. U obučavanju takvih ljudi cilj mu je temeljito monopolizirati vlast, te spriječiti da ona bude oslabljena ili da mu bude oduzeta.

Antikristi tretiraju kuću Božju kao svoju osobnu domenu, a prva stvar koju čine nakon preuzimanja vodstva jest monopoliziranje vlasti. Jeste li razmišljali o kakvim primjerima monopoliziranja vlasti od strane antikrista? (Ranije je jedan crkveni starješina bio antikrist. Kad god bi netko ukazao na njegove nedostatke ili ga razotkrio, on bi tu osobu potisnuo i zaplijenio joj knjige riječi Božjih. Posjetio sam neke skupine koje imaju redovna okupljanja u crkvama pod njegovom paskom kako bih saznao više o toj situaciji. Taj me je antikrist, bojeći se da bi njegova zla djela mogla izaći na vidjelo, pokušao udaljiti i iskoristio je priliku da me optuži kako potajno prisustvujem okupljanjima bez njegove dozvole. Kasnije su starješine s viših razina poslali nekoga da provede istragu, a antikrist me oklevetao, pričao loše o meni, pa me čak i stavio u kućni pritvor, nalažući braći i sestrama da se ne druže sa mnom. U to je vrijeme taj antikrist, u suradnji s jednim starješinom i jednim djelatnikom, pod svojim nadzorom držao osam crkava. Naposljetku, nakon nekoliko mjeseci razgovora u zajedništvu i razlučivanja, braća i sestre su konačno prognali tu skupinu antikrista.) Tako antikristi djeluju. Što god činili u crkvi, cilj im je da se domognu vlasti i ovladaju ljudima. Naročito su osjetljivi na svakoga tko predstavlja prijetnju njihovu statusu i vlasti. Imaju izuzetno izoštren njuh za to i smjesta shvaćaju da su te stvari za njih nepovoljne i da predstavljaju prijetnju njihovoj poziciji. Nije li to opako? Zašto su antikristi toliko osjetljivi na takve stvari? Zašto drugi to ne primjećuju? To je povezano s njihovom prirodom; jedino antikristi mogu biti svjesni tih stvari. Ovo potvrđuje jednu činjenicu: takva je kakvoća biti antikrista. Njihova želja za vlašću je ekstremna i posjeduju neviđenu pohlepu. Kada netko dođe u crkvu za koju je on zadužen, antikrist će ga pomno analizirati, misleći: „Predstavlja li ova osoba prijetnju mom statusu i ugledu? Je li ovdje da me unaprijedi ili da me smijeni? Je li ovdje da istraži moje propuste ili da normalno u zajedništvu razgovara o radu?” Oni prvo pokušavaju saznati te stvari. Osobito su osjetljivi na takva pitanja jer imaju abnormalnu privrženost statusu i vlasti te žude za njima; oni žive za vlast i status. Misle da će, ukoliko budu izgubili vlast te imali manje pristaša i postali zapovjednik bez vojske, život izgubiti svoj smisao. Stoga, u pogledu statusa i vlasti koje su stekli, bilo da su zaduženi za tri crkve, pet crkava ili deset crkava, antikristi se vode maksimom: što više to bolje. Nipošto neće svoju vlast tek tako prepustiti drugim ljudima. Smatraju da je ona s pravom njihova, nešto za što su se izborili, nešto što su stekli revolucijom i strategijom. Ako je se drugi žele domoći, moraju biti spremni zamijeniti je za svoj život. Veliki crveni zmaj je isti takav – kad bi netko predložio demokratsku promjenu kako bi se okončala njegova diktatura, potičući Komunističku partiju da provede poštene izbore, što bi veliki crveni zmaj rekao? „Demokracija? Morao bi je razmijeniti za glave dvadeset milijuna ljudi! Komunistička partija je svoju vlast stekla krvlju nebrojenih pojedinaca. Želiš li prigrabiti vlast, morat ćeš je zamijeniti za krv i život isto toliko ljudi!” Antikristi su isti takvi. Ako želiš da se oni odreknu vlasti, nije dovoljno razgovarati u zajedništvu o istini da bi je tek tako prepustili; oni će se sukobiti i boriti s tobom. Bez obzira na to koliko su njihove metode ili sredstva vrijedni prezira, oni moraju obraniti svoju vlast. Osim ukoliko se svi Božji izabranici ne probude i ne ujedine da ih razotkriju i uklone, oni to neće sami učiniti. Nisu li antikristi jednostavno previše opaki? Ovo u potpunosti potvrđuje i oslikava opaku i zlobnu narav antikrista. Nebitno je jesu li subjekti koje kontroliraju voljni ili ne, jesu li se istinski prepustili ili ne, jesu li pripravni biti poslušni i slijediti – antikristi za to ne mare. Oni samo silom koriste vlast da potlače i kontroliraju ljude. Nitko ne smije pokazati neposluh: svatko tko se ne povinuje bit će sankcioniran. Takvi su antikristi.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o određenim specifičnim postupcima i očitovanjima toga kako antikristi monopoliziraju vlast. Ne možemo li iz tih postupaka i očitovanja uočiti kako antikristi posjeduju zlobnu i opaku narav i bit? Može li ih itko promijeniti? Bilo razumnim uvjeravanjem, pozivanjem na njihove emocije, predstavljanjem istine u Božjim riječima, orezivanjem, ili nastojanjima da ih se preobrazi putem iskrenih osjećaja – može li ih ijedna od tih metoda primorati da napuste praksu monopoliziranja vlasti? (Ne.) Neki ljudi tvrde: „Antikristi su samo ljudi iskvarene naravi. Ljudi imaju ljudske osjećaje. Ako im dotakneš osjećaje, logički im objasniš stvari i pojasniš prednosti i nedostatke, te kada shvate tvoje rasuđivanje, moguće je da onda neće tako postupati. Možda će priznati svoje pogreške, pokajati se i prestati hodati putem antikrista. Moguće je da neće uspostavljati svoju domenu unutar kuće Božje, u nju pridobivati svoje najzagriženije sljedbenike da monopoliziraju vlast u kući Božjoj, niti se upuštati u te radnje koje nisu u skladu s ljudskošću i moralom.” Može li se na antikriste utjecati na ovaj način? (Ne.) Je li itko ikada promijenio antikrista? Neki kažu: „Možda ga majka nije pravilno odgajala od malih nogu, bio je razmažen. Stoga, ako s njime porazgovara njegova majka ili osoba koja ima najveći ugled u njihovoj obitelji, ili ga osoba koja je najduže vjernik razložno uvjeri, možda prestane činiti stvari koje antikristi čine.” Je li to valjano? (Ne.) Zašto ne? (Razumno objašnjavanje s njima ne funkcionira; što više pričaš, to više negoduju. Ako ih potom razotkriješ i orežeš, zamrzit će te.) Tako je. Nisu li oni već dovoljno čuli riječi Božjih i istine? Neki antikristi vjeruju već deset ili dvadeset godina bez ikakve preobrazbe. Već su dosta čitali riječi Božje, pa zašto nije došlo preobrazbe? To je zato što im je srce ispunjena zlom – ni sam ih Bog ne spašava, mogu li ih onda ljudi promijeniti s ono malo znanja i doktrine što imaju? U ljudskom društvu, države imaju obrazovni sustav, a društvo uređuju zakoni, te sve to potiče ljude da nauče biti dobri i izbjegavaju činjenje krivičnih djela. No zašto to ne može promijeniti ljude? Jesu li državno obrazovanje i sustavi imali ikakav pozitivan utjecaj na društvo? Imaju li te stvari koje država promiče ikakav obrazovni značaj ili vrijednost za čovječanstvo? Jesu li učinkovite? (Ne.) Čak i pravni odjeli svake zemlje, kao što su popravni domovi za maloljetnike i zatvori, koji predstavljaju najvišu i najstrožu razinu discipliniranja ljudi, jesu li oni promijenili bit ljudi? Uzmite za primjer pojedine silovatelje, lopove i nasilnike – oni idu u zatvor i izlaze iz njega toliko puta da postaju okorjeli prijestupnici – promijene li se oni na kraju? Ne, nitko ih ne može promijeniti. Bit osobe se ne može promijeniti. Slično tome, ni bit antikrista se ne može promijeniti. Praksa monopoliziranja vlasti predstavlja bit antikrista i ta se bit ne može promijeniti. Kakav je pristup Božji prema ovakvoj nepromjenjivoj vrsti ljudi? Sastoji li se taj pristup od toga da On čini sve što je u Njegovoj moći da dopre do njih i da ih spasi, a zatim ostvari preobrazbu njihove prirode? Obavlja li Bog to djelo? (Ne.) Sada kada shvaćate da Bog ne obavlja takvu vrstu djela, kako biste vi trebali postupati s antikristima? (Odbaciti ih.) Prvo, razlučite i raščlanite; jednom kada ih prozrete, odbacite ih. Ne odbacujte nekoga samo na temelju svojih predodžbi i uobrazilja, misleći da je ohol i samodopadan, te da je nalik antikristu. To neće biti ispravno; ne smijete biti slijepi. Kroz doticaj, uvid i razlučivanje postupno utvrdite i potvrdite da je netko antikrist. Prije svega, razgovarajte u zajedništvu i raščlanite ga drugima, razlučite ga, a zatim se ujedinite s onima u crkvi koji teže istini i imaju osjećaj za pravdu, te ga izopćite. Prvo ih razlučite i raščlanite, a zatim ih odbacite – to je najbolji pristup za postupanje s antikristima. Za neke antikriste koji su vješti u pretvaranju i prilično lukavi, ako si ih, kroz doticaj s njima, proučio i razlučio, potvrđujući da jesu antikristi, ali ih braća i sestre ne poznaju dobro, još uvijek im nedostaje stvarna sposobnost razlučivanja, pa kada razgovaraš u zajedništvu i analiziraš ih s braćom i sestrama oni ne samo da ne vjeruju ili ne priznaju da su ovi antikristi, već čak i ustvrde: „Imaš predrasude o njemu; to je tvoje osobno mišljenje” – što biste ti trebao učiniti? Ukoliko kažeš: „Ja sam ga ionako razlučio, on me neće odvesti na pogrešan put niti sputavati, neću slušati što govori, a zasigurno mu neću ni biti poslušan. Hoćete li ga vi razlučiti ili ne, to nije moja briga. Obavijestio sam vas o njegovim očitovanjima i stvarima koje čini, pa vjerovali vi to ili ne, slušali ili ne, ja sam u svakom slučaju ispunio svoju odgovornost. Ako vas on bude odveo na pogrešan put i kontrolirao, ako budete slušali što govori i slijedili ga, onda zaslužujete sve te loše posljedice i sami ste si krivi!” – je li ovaj pristup prihvatljiv? Računa li se to kao ispunjavanje vaše odgovornosti? Računa li se to kao odanost Bogu? (Ne.) Što biste onda trebali učiniti? Takve su stvari neizbježne; takve će se stvari sigurno pojaviti. Neki ljudi, usprkos tome koliko propovijedi čuli, ne mogu razumjeti istinu i ne mogu povezati očitovanja antikrista s propovijedima koje su čuli, niti ih razlučiti. Iako je jasno kao dan da je netko antikrist, oni ga jednostavno ne mogu prozrijeti i ostaju zaluđeni. Osim ako im antikristi izravno ne naškode, osobno ih ne potlače, ne izgrde, ne orežu, ili ne pokažu svoje pravo lice pred njima, oni neće priznati da su to antikristi. Čak i ako drugi izlože činjenice ili predoče dokaze, oni neće povjerovati. Moraju vlastitim očima vidjeti što antikristi čine i osobno iskusiti zlostavljanje od strane antikrista da bi to mogli priznati. Što bi trebalo učiniti glede te situacije? (Neka slijede antikriste i iskuse zlostavljanje; tek nakon što ih se zlostavi, probudit će se.) Nije li to malo preoštro? (Nije oštro prema njima. Takvi ljudi ne mogu shvatiti istinu putem razgovora u zajedništvu, te se mogu osvijestiti i probuditi jedino kroz osobno iskustvo zlostavljanja. Stoga je to jedini način da se postupa s takvim ljudima.) To je načelo. Neki ljudi ne shvaćaju kada im govoriš pozitivne stvari; nedostaje im sposobnost da to shvate. Na primjer, ako im kažeš: „Taj je kraj opasan; mogao bi naići na ulične pljačkaše ako budeš noću hodao sam. To se već dogodilo nekolicini ljudi. Nemoj ići noću u šetnju; ranije se vrati!” Oni ne vjeruju i inzistiraju na tome da noću hodaju sami, bez pratnje. U tom slučaju, pustiš ih da hodaju sami, ali ih kriomice štitiš, pazeći da nešto ne krene po zlu. To je ispunjavanje tvoje odgovornosti. Kada nastane stvarna nevolja, ti ih možeš zaštititi, spriječiti da im se dogodi nešto loše, te im pomoći da nauče lekciju i upamte je. Na koncu će povjerovati da je ono što si govorio bilo ispravno. Stoga, oni koje je antikrist zaludio i nisu ga u stanju razlučiti bez obzira na to kako im se govori o istini, moraju pretrpjeti ozbiljnu štetu, naučiti lekciju i zapamtiti ju kako bi razvili sposobnost razlučivanja. Oni koji su smeteni i ne obaziru se na savjete ne mogu prozrijeti opačinu i zlobu antikrista, te se čak s njima prisno druže i postupaju kao s braćom i sestrama, pa im i s ljubavlju pomažu i ophode se s njima iskreno, otvarajući im srce. Kao rezultat toga, postaju žrtve antikrista. Nekim se ljudima mora naškoditi ne jednom, već nekoliko puta, prije nego što razviju sposobnost razlučivanja. Potom kada u zajedništvu razgovaraš s njima i podržiš ih, oni ti povjeruju. To je učinkovita metoda, a neki ljudi moraju proći kroz ispaštanje u takvim stvarima. Ranije se desio slučaj stanovitog smetenjaka kojem je nedostajalo sposobnosti razlučivanja te se nije pomirio s odlukom kuće Božje da smijeni jednog antikrista. Zla su djela antikrista bila očita, pa je čak i okarakteriziran kao antikrist. Svi su to priznali osim spomenutog i nitko nije uspio razgovarati u zajedništvu s njim. Na koncu je slijedeći antikrista i sam otišao. Nakon nekog se vremena, pretrpjevši ozbiljnu štetu, vratio u suzama, priznajući kako je antikrist bio stvarno užasan. Zapravo, antikrist je oduvijek bio tako loš, ali budući je on bio razvio dobar osjećaj za antikrista i želio mu se dodvoriti, podnosio je sve i povlađivao svemu što je antikrist činio. Kada je antikrist izgubio status, on se s njim ophodio kao ravnopravnim i počeo je izražavati mišljenje o nekim stvarima koje je antikrist činio. Njegova se perspektiva promijenila i počeo je uviđati probleme. Na kraju, čak i kad su od njega zatražili da ponovno slijedi antikrista, bez oklijevanja je odbio – bio je spreman radije umrijeti nego slijediti ga jer je bio pretrpio veliku štetu i prozreo antikrista. Zapravo, ono što je prozreo mu je već ranije bilo rečeno, ali je odbio pomiriti se s tim ili to priznati. Nije mu bilo pomoći. Takvi ljudi moraju ići zaobilaznim putem i istrpjeti više teškoća – njihova je patnja zaslužena. Zašto kažem da je zaslužena? Mislim sljedeće: kada imaš blagoslove, no odbijaš uživati u njima i inzistiraš na tome da ispaštaš – nema pomoći – moraš prvo podnijeti teškoće i iskusiti patnju. To se zove zaslužena patnja.

Kada monopoliziraju vlast, antikristi prvenstveno povjeravaju važne zadatke onima koji im se bespogovorno pokoravaju. Zatim obučavaju one pojedince koji se još uvijek kolebaju, koji imaju povodljiv um, pridobijajući ih na svoju stranu. Jednom kad ti pojedinci prođu odgovarajuću obuku i postanu članovi antikristove domene, antikrist može odahnuti. Što se tiče ostalih koje ne može iskoristiti, antikrist u potpunosti odustaje od njih, isključujući ih iz svoje domene. Svi oni koji mu se bespogovorno pokoravaju smatraju se njegovim najzagriženijim pristalicama, vjernim članovima njegove domene. On te pojedince smatra svojim sljedbenicima, pristašama i pouzdanicima. Njegova je vlast na snazi unutar ove skupine; to jest, ona se učinkovito provodi preko njih. Stoga se može reći da, kada antikristi monopoliziraju vlast, pretvarajući kuću Božju u svoju vlastitu domenu, oni ulažu značajan trud. Poduzimaju različite radnje i za to plaćaju visoku cijenu, no rezultat te cijene je neprijateljstvo s Bogom, s istinom i sa svom braćom i sestrama koji teže istini. Koja je vrijednost i značaj te vlasti? Leže u činjenici da antikristi stječu resurse za nadmetanje s Bogom i kućom Božjom, uspostavljaju vlastite tabore, formiraju neovisna carstva i prigrabe svu vlast za sebe.

II. Antikristi manipuliraju okolnostima

Antikristi se prema Božjoj kući odnose kao prema svojoj osobnoj domeni, a maloprije smo upravo razgovarali u zajedništvu o prvom očitovanju toga-: o monopoliziranju vlasti. Što se tiče monopoliziranja vlasti, prvenstveno smo razgovarali o konkretnom sadržaju glede toga kako antikristi stječu vlast, kako nakon što je steknu podupiru svoj status i tako dodatno učvršćuju tu vlast te, u konačnici, kako tom vlašću raspolažu. Osim monopoliziranja vlasti, druga konkretna praksa antikristâ koji se prema kući Božjoj odnose kao prema svojoj osobnoj domeni jest manipuliranje okolnostima. Doslovno značenje manipuliranja okolnostima bi trebalo biti lako razumljivo, stoga na što se odnose te „okolnosti”? Nakon što antikrist monopolizira vlast, nakon što uspostavi svoju domenu a potom okupi zagrižene pristaše i podobnike te formira sferu utjecaja, može li on drugima dopustiti da se petljaju u njegov rad? Može li dozvoliti da se miješaju ili upliću u poslove i sferu utjecaja koje on nadzire? (On to ne dopušta.) Za antikrista je vlast njegov život. Unutar svoje sfere utjecaja on mora imati posljednju riječ o svemu. Ma što da se događa unutar njegove sfere utjecaja, on mora da manipulira ljudima i stvarima koji su uključeni u to i da ih kontrolira, kao i konačan ishod svih pitanja. Mora biti u skladu s njegovim željama i zadovoljavati njegove potrebe, a da mu ne nanosi nikakve gubitke. Na primjer, ukoliko se on u određenu stvar ne umiješa, ne uplete ili ne manipulira njome, nego pusti da se ona sama od sebe razvija normalnim tijekom, tada bi se o njemu mogao proširiti loš glas ili bi ga netko mogao prijaviti te bi se suočio s otpuštanjem sa dužnosti. U tom slučaju bi mu status mogao biti ugrožen, a vlast koju posjeduje bi mogla nestati. Stoga, sve vrste pitanja – značajnijih ili manje značajnih – koja događaju unutar crkve, antikrist mora osobno rješavati. Ta pitanja uključuju njegov ugled i status, kao i njegovu vlast. Što se tiče stvari koje nemaju veze s njegovom vlašću, može odlučiti ne baviti se njima ili zažmiriti na jedno oko. Posebice kada je riječ o radu Božje kuće, ulaska u život braće i sestara, crkvenog života i tomu sličnih stvari, sve dok se to ne dotiče njegova statusa i vlasti te dok ne uključuje njegove interakcije s Višnjim, on se time ne zamara, ne bavi, niti se brine o tome. Primjerice, broj ljudi koje tim za evanđelje mjesečno pridobije mu je ključan jer utječe na njegov status. Ako prijavljeni broj svakog mjeseca može osigurati njegov status, on će se iz petnih žila potruditi da tu brojku postigne kako bi očuvao svoj status, dok mu druge stvari ostaju nebitne. Recimo, na primjer, da bi područje koje on nadzire u redovitim okolnostima trebalo mjesečno pridobiti stotinu ljudi. No, ukoliko zbog nepovoljnih okolnosti, zbog vanrednih situacija koje se dogode tog mjeseca, ili pak zbog toga što su neke osobe još u razdoblju ispitivanja, broj pridobivenih ljudi ne dosegne stotinu, tada antikrist ulaže trud glede tog pitanja i počne osjećati tjeskobu. Zbog čega osjeća tjeskobu? Osjeća li se opterećeno i tjeskobno jer vidi da se širenje Božjeg evanđelja ne odvija neometano? Muči li ga to što oni koji propovijedaju evanđelje ne osjećaju breme i samo otaljavaju posao, pa je zabrinut kako ih napojiti i riješiti to? Ili se brine zbog nedostatka radne snage za propovijedanje evanđelja i kako bi ju trebao prerasporediti i povećati? Ne, ne muči njega tjeskoba zbog tih stvari. Tjeskoba ga obuzima glede toga kako bi taj broj mogao podići na stotinu, a da Višnji ne otkrije njegove podmukle metode. Ako je stvarni broj svega osamdeset umjesto stotinu i on to iskreno navede, Višnji bi mogli poslati nekoga da istraži i sazna više o toj situaciji, pa kako onda može izvijestiti o brojci tako da Višnji ne reagiraju? On prijavi devedeset osam ljudi. Netko mu kaže: „Ne možeš ovako lažirati podatke; to je varanje, neprihvatljivo je.” On uzvraća: „U redu je. Ja vučem poteze; ako se što dogodi, ja ću snositi odgovornost.” Zašto je prijavio baš tu brojku? Stoji li neko dublje značenje iza toga? Je li to pažljivo razmotrio? Jest. Prijaviti stotinu ljudi kada je stvarni broj tek osamdeset prevelika je razlika, zbog čega je kasnije teško prikriti laž. Međutim, prijavi li devedeset osam, Višnji će vidjeti da je manje od stotinu, ali se to čini kao legitiman broj i neće potaknuti Višnjeg na provjeru, te je tako njegov status osiguran. Pokatkad, ako pridobije stotinu ljudi, usudi se prijaviti dvije stotine, a ako Višnji pošalje nekoga da istraži, on ima načine da se nosi s time. Ustvrdi kako dodatnih stotinu trenutno ispituje i da će biti pridobiveni narednog mjeseca. Ukoliko Višnji ne pošalje nikoga da to provjeri, antikrist tada pronađe način da se pohvali svojim doprinosima. Povremeno, ako nije pridobio niti jednu osobu u mjesec dana, on čak lažno prijavi da je pridobio trideset ili pedeset ljudi, a potom smišlja način kako to nadoknaditi sljedećeg mjeseca. Ukratko, kada se radi o prijavljivanju broja ljudi pridobivenih propovijedanjem evanđelja, antikrist može krivotvoriti brojke, lagati o njima, varati i koristiti se podlim metodama. Kako se brojka prijavljuje i koju brojku prijaviti, to izravno nalaže antikrist. Nije li to manipuliranje okolnostima?

Antikrist se koristi svojim statusom i vlašću kako bi se neumorno uplitao u vršenje dužnosti Božjeg izabranog naroda i ometao ga. On potiskuje i isključuje svakoga tko postupa na temelju načela i tko je učinkovit u vršenju svoje dužnosti. Koja je njegova nakana u takvom postupanju? Svrha je manipuliranje okolnostima; on uspostavlja potpunu kontrolu, podjarmljujući one ispod sebe i obmanjujući Višnjeg. Koji mu je cilj u manipuliranju okolnostima? Spriječiti da se istina otkrije, spriječiti ljude da saznaju istinu, prevariti Višnjeg, prikriti stvarno stanje svoga rada na nižim razinama, te zatajiti je li uopće obavljao ikakav stvarni posao i kako ga je obavljao. Njegov je cilj u manipuliranju okolnostima, između ostalog, prikriti činjenice, zataškati istinu i zatajiti svoje zle namjere, a također i sakriti svoja zla djela, svoje krajnje obijesne buntovničke postupke i činjenicu kako ne obavlja i ne može obavljati nikakav stvarni posao. Primjerice, kada kuća Božja treba određenu svotu novca i raspituje se koliko prinosa njegova crkva čuva, antikrist najprije pita koliko kući Božjoj treba. Ako kažeš da trebaš nekoliko tisuća, on ustvrdi da ima samo nekoliko stotina; ako kažeš da trebaš desetke tisuća, on kaže da ima samo nekoliko tisuća. U biti, on čuva desetke tisuća u crkvenim prinosima i ne želi ih se odreći. Ne gaji li on zle namjere? Što želi učiniti? Želi prisvojiti te prinose za vlastitu uporabu. Računa li se to kao manipuliranje okolnostima? (Da.) Antikrist okolnostima manipulira do te mjere da se čak ni prinosa ne odriče. Ukoliko ga upitaš ima li njegova crkva nekoga vještog u pisanju, glazbi ili videoprodukciji, mogao bi reći: „Imamo jednu osobu umješnu u pisanju, sedamdeset osam joj je godina, nekadašnji je novinar s teškim želučanim problemima.” U stvarnosti, ta je osoba tek u tridesetima, u punoj životnoj snazi i ne boluje ni od kakve ozbiljne stomačne bolesti. Zašto antikrist nimalo ne popušta u svojoj kontroli? Zašto pruža lažne informacije? Želi manipulirati okolnostima. Vjeruje da bi gubitak takvog talenta utjecao na njegovu vladavinu; on također želi zadržati te nadarene pojedince. Pripadaju li ti talentirani ljudi doista njemu? (Ne.) Zašto ih onda ne pušta? Zašto ne ustupi te umješne ljude kada su potrebni za rad Božje kuće, pa čak ide tako daleko da lažira informacije? Želi zavarati ljude kako bi učvrstio svoj status – on odista manipulira okolnostima. Ne pita jesu li uključene strane voljne obavljati te dužnosti niti Božjoj kući istinito predstavlja okolnosti u kojima su ti ljudi. Umjesto toga, on ih zadržava za vlastitu uporabu ili – ukoliko ih sam ne koristi – ipak ih uskraćuje Božjoj kući. Recimo, ako Božja kuća treba videoproducenta iz crkve, antikrist to shvati i pomisli: „Ustupiti nekoga vještog u videoprodukciji – smijem li dopustiti da mi tako dobra prilika promakne? Svatko vodu na svoj mlin navraća: moja kći, sin i nekoliko rođaka se ponešto razumiju u videoprodukciju, pa ću njih ponuditi, bez obzira na to ispunjavaju li zahtjeve Božje kuće.” Kada mu se ukaže dobra prilika kao što je ustupanje ljudi, antihrist daje prednost svojoj rodbini i prijateljima, ne ostavljajući ništa za druge. Nije li to manipuliranje okolnostima?

Na temelju gore navedenih primjera, na što se točno odnosi antikristovo manipuliranje okolnostima? Ne podrazumijeva li to da antikrist uspostavlja potpunu dominaciju, kontrolirajući i manipulirajući svima i svime? Sve je u njegovim rukama i on ima posljednju riječ u svemu; on je taj koji drži sve konce u svojim rukama, dirigira i manipulira iza kulisa. To se naziva manipuliranjem okolnostima. Kada Višnji pošalje nekoga u njegovu crkvu da se upozna sa situacijom pa ta osoba želi razgovarati s nekoliko ljudi i vidjeti kako braća i sestre napreduju u ulasku u život i vršenju svojih dužnosti, te provjeriti jesu li materijali poput knjiga Božjih riječi i snimki propovijedi podijeljeni svakome od Božjeg izabranog naroda, antikrist kaže: „Nema problema, odvest ću te u dom dvoje braće i sestara.” Tko su te dvije osobe? Nisu li to ljudi iz antikristove domene? (Da, jesu.) Te dvije osobe su njegova mlađa sestra i njegov šogor. Nakon što odvede osobu poslanu od Višnjeg u ta dva doma, te dvije osobe ustvrde: „Naš je crkveni život odličan, imamo raznolike propovijedi i razgovore u zajedništvu kao i videozapise svjedočanstava. Naš je crkveni starješina zbog crkvenog rada odsutan i već se mnogo dana ne vraća doma.” Tko god da posjeti njegovu crkvu, ne može steći ni djelić uvida u stvarno stanje. Antikrist prikriva sve vezano za stvarnu situaciju u crkvi – probleme koji su nastali, zle ljude što uzrokuju prekidanje i ometanje, one koji površno vrše svoje dužnosti, zadatke na kojima su nastali propusti, i tomu slično. Kada odeš tamo, vidiš samo prizore koji izgledaju ugodno – sve je to privid. Postoji tek jedna stvar vrijedna spomena: ako osoba poslana od Višnjeg upita postoji li neko prikladno mjesto za pohranu crkvenih prinosa i treba li neke od prinosa preuzeti, antikrist požuri izjaviti kako novca od crkvenih prinosa nema mnogo. Glede svih drugih poslova on govori pozitivno, osim u situaciji koja uključuje prinose – tu odmah presiječe razgovor prije nego što druga osoba išta kaže. Antikrist kontrolira crkveno osoblje prikladno za obavljanje svih vrsta dužnosti, dok Božjoj kući nudi neke od onih koji su mu dragi ili one koji uopće ne ispunjavaju uvjete za obavljanje dužnosti u Božjoj kući, osobito određene ljude loše ljudskosti i u kojima djeluje zao duh, ili druge kojima u biti nedostaje duhovnog razumijevanja, čija je ljudskost krajnje iskvarena, koji površno obavljaju svoje dužnosti, bez ikakva temelja u vjeri u Boga i koji su upravo poput nevjernika. Osim što površno vrše svoju dužnost, ti ljudi također uzrokuju ometanja i prekide, te se upuštaju u razuzdano ponašanje, a neki ne mogu podnijeti poteškoće i žele napustiti Božju kuću. Neki čak šire neutemeljene glasine i promiču razne pogrešne predodžbe, dok drugi ne obavljaju svoje dužnosti kako treba, nego dane provode gledajući TV serije ili gomilu drugih besmislenih videa. I što se dogodi na kraju? Neki od tih ljudi budu otpravljeni. Među onima koji su otpravljeni, više od devedeset pet posto ima lošu ljudskost. Do koje im je mjere ljudskost loša? Izuzetno loša – nedostaje im ljudskosti, a neki uopće ne vjeruju u Boga. Odakle su ti ljudi došli? Nije li ih sve dovela crkva? Budući da ih je dovela crkva, očito postoji problem s ljudima koji su ih doveli. Nije isključeno da bi neki od tih ljudi mogli biti antikristi, a da su ovi dovedeni možda antikristovi rođaci, podobnici ili najzagriženiji sljedbenici. Nije li tako? Zar netko tko uistinu ima ljudskosti i imalo savjesti ne bi brižno pristupio tako važnom pitanju kao što je dovođenje sposobnih ljudi? Mogu li biti makar malo odgovorniji? Mogu li odbaciti barem dio svojih sebičnih motiva? Svatko s imalo ljudskosti i savjesti to zasigurno može učiniti, dok postoji samo jedna vrsta ljudi koja to ne može, a to su antikristi. Oni žele gomilati sve dobre stvari za sebe i kategorički odbacuju sve što im nije od koristi, te odbijaju surađivati u takvim stvarima – takvi su antikristi.

Osim njihove neprestane želje da uspostave potpunu kontrolu i diktiraju stvari u crkvi, postoji još jedan gnjusniji aspekt manipuliranja okolnostima od strane antikristâ. Mogu li se antikristi, koji su se urotili sa svojim zagriženim sljedbenicima, pokoriti uređenjima Božje kuće, ispravno izvršavati svoje dužnosti, održavati rad Božje kuće i ispunjavati svoje odgovornosti i obveze? (Ne, ne mogu.) Zato sam i rekao da su se urotili. Kad se kaže da su se urotili, očito je da sve što zajedno govore i čine uključuje mutne poslove. Ti ljudi izvana izgledaju prijateljski, kao da ukazuju poštovanje starijima, te izuzetno puni ljubavi, uljudnosti i međusobnog štovanja, pa se čini da su pristojni i da ih krasi dobar karakter. U stvarnosti je sve to tek vanjština, dvoličnost i licemjerje. Zašto su oni u stanju biti tako uljudni i iskazivati najveće poštovanje i pristojnost jedni prema drugima? Za to postoji razlog. Svrha njihovog udruživanja nije učiti jedni od drugih kako bi nadomjestili vlastite slabosti niti uzajamno se podržavati u ulasku u istina-stvarnost kako bi slijedili Božju volju i dobro obavljali crkveni rad. Namjesto toga, oni se udružuju zarad međusobnog izrabljivanja, oslanjanja i potpore. U dosluhu su jer više ljudi znači više moći, a više moći olakšava rješavanje stvari i pogoduje obavljanju privatnih poslova. Stoga, kada su zajedno, čine se vrlo srdačnima, kao da su prisno povezana obitelj. Starijima se obraćaju uljudno, a one slične dobi zovu „sestro” ili „brate”, izgovarajući te riječi s toplinom i u skladu sa svjetovnim običajima. Ukoliko netko nije svjestan stvarne situacije, mogao bi ih čak i pohvaliti zbog njihove ljubavi, uzajamne pomoći, te oslanjanja jednih na druge; čine se voljni pružiti ruku u nevolji i prilično su sretni i zadovoljni, govoreći: „Svi smo mi obitelj; vjerujemo u istoga Boga.” Dok govore, razmjenjuju značajne poglede pune tobožnje ljubavi, dodatno potvrđujući da su doista jedna obitelj, jedan prisno i čvrsto povezani krug. Pa što oni točno rade kada se urote? Primjerice, jedna od starijih sestara je generalna direktorica tvrtke i ima vrlo široku mrežu društvenih veza i poznanstava. Učinila je mnogo ljudima u antikristovoj domeni i većina od nje prima dobročinstva, pa je nazivaju svojom „velikom sestrom”. Kad god se nekome doma nešto događa – poput toga da im sin koji ide na sveučilište ili kćer traži posao – sigurno će joj se obratiti i zamoliti je za pomoć da se to riješi. Ako netko završi u bolnici, a u crkvi postoji osoba koja ondje radi i može mu pomoći nabaviti uvezene lijekove, antikrist začas takvu osobu smatra bliskim pouzdanikom i dijelom obitelji. Oni su u dosluhu kako bi rješavali takve stvari, uzajamno si bili od koristi i stvarali situacije obostrane dobiti. Stoga, kada su zajedno, čini se da su u izvanredno dobrim odnosima i usklađeni jedni s drugima, da pršte od sreće i nikada se ne svađaju. No, iza te prividne sloge, svaki pojedinac potajice gaji skrivene motive, razmišljajući o tome kako iskoristiti drugu stranu i okoristiti se drugima, te kako može nekome pomoći tako da iz toga proizađe uzajamna korist i da pritom uzvrati pruženu uslugu. Nakon što antikrist uspostavi svoju domenu i okupi najzagriženije sljedbenike, on ima svoj tim i svoju „obitelj” koji mu pomažu u svim malim stvarima svakodnevnog života. Recimo, glede pronalaska posla, upisa na sveučilište, dobivanja promaknuća, liječenja neke teške bolesti, preseljenja, pa čak i pronalaženja nekoga tko će, uz novac i veze, isposlovati da budu pušteni iz zatvora nakon uhićenja – glede svih tih stvari postoji netko tko će se za njih pobrinuti. Iz perspektive antikrista, nisu li ti „članovi obitelji” korisni? Ne može li se na njih osloniti? Ne mogu li se međusobno podupirati i pomagati? (Da, mogu.) Stoga, unutar takve jedne domene, ono što se vidi nisu ljudi koji se međusobno ophode držeći Božje riječi kao svoja načela, niti ljudi koji postupaju prema svojoj savjesti, žive u skladu s Božjim riječima, štuju Boga, normalno se druže jedni s drugima, razgovaraju u zajedništvu od srca k srcu, otvaraju svoje srce i razotkrivaju sebe, kroz razgovor u zajedništvu spoznaju vlastitu iskvarenu narav, niti uče jedni od drugih kako bi nadomjestili svoje nedostatke – ničega od toga nema. Ova banda, ova domena, domena je antikristovog klana, gdje istina nema nikakvu moć, gdje Duh Sveti ne djeluje i gdje Božje riječi ne postoje u srcu ljudi. Umjesto toga, antikristova banda ovdje živi zadovoljno, lagodno i s užitkom, smatrajući to svojim domom. Zapravo, to nije ni Božja kuća ni crkva; to je svjetovni milje, antikristova banda.

Antikristi pretvaraju crkvu u svoju domenu, preobražavajući je u svjetovnu skupinu i svoju bandu. Upuštaju se u rušilačka i gnjusna djela, a govore ili postupaju isključivo u skladu s taktikama i metodama nevjernika. Svaki je od njih slatkorječiv i ulizivački brbljiv, lakomislen u govoru, pun prostačke bahatosti, podmukao i opak, te odbija prihvatiti istinu. Izvana se prikazuju kao prefinjeni, civilizirani, pristojni, disciplinirani, pa čak i lijepo odgojeni, valjanog kova i karaktera. No zapravo je svaki od njih podmukao, prepreden, nečastan i opak lik. Oni se urote jedni s drugima, gradeći veze, nadmećući se u utjecaju, držeći do pompe i raskoši, u prvi plan stavljajući odnose među društvenim frakcijama, te osobne društvene veze i poznanstva. Paze na to tko u društvu ima jači utjecaj, viši položaj i veći ugled, kao i tko se najbolje služi spletkama. Iz njihova govora i ponašanja ne možeš razabrati nikakvu istinsku vjeru; još manje možeš vidjeti da Božje riječi i istina imaju makar i najmanje mjesto u njihovom srcu. Njihova vjera nije ništa više doli igra i obmana. Ti su opaki likovi pretvorili crkvu u svjetovnu skupinu, domenu u kojoj su svi takve kakvoće u dosluhu, dok neprestano uzvikuju pretenciozne riječi, govoreći: „Mi vjerujemo u Boga, obavljamo svoje dužnosti u Božjoj kući, ovako slijedimo Boga, na ovaj način doprinosimo dobrobiti naše braće i sestara, ovako im pomažemo i podržavamo ih, i na taj i taj način volimo jedni druge.” Podmuklim sredstvima kojim zaluđuju i zarobljavaju ljude, te raznim perfidnim metodama, oni nanose štetu braći i sestrama, a ipak vjeruju da vrše svoju dužnost, da pomažu braći i sestrama, da slave Boga i svjedoče za Njega. Nisu ni svjesni da se iza tih postupaka i ponašanja krije bit antikristovih manipuliranja okolnostima. Antikristi u klopku svoje vlasti hvataju one koji slijede Boga, pretvarajući crkvu u svoju vlastitu domenu, u društvenu skupinu, u organizaciju ljudi pod Sotoninom vlašću. Može li se takva organizacija i dalje smatrati crkvom? Očito ne. Nije li ponašanje antikristâ krajnje odvratno? Jeste li ikada vidjeli ovakvu antikristovu bandu? Kako se osjećaš kada si među njima? Izvana se čine uljudnima i prijaznima – no kada s njima razgovaraš u zajedništvu o istini i Božjim nakanama, stav koji pokazuju jest izrazita odbojnost i nezainteresiranost, što je u potpunoj suprotnosti s njihovom izvanjskom uljudnošću i ljubaznošću. Kada s njima razgovaraš o istini, smatraju te nekim izvan kruga, a kada kreneš govoriti o radu crkve, tim više te tako doživljavaju; kada potom staneš govoriti o istina-načelima kojih se treba pridržavati u izvršavanju dužnosti, osjećaju se nelagodno i nezainteresirano, te tada otkrivaju svoje demonsko obličje – češu se po glavi, zijevaju i oči im suze. Nije li to posve neprirodno? Zašto se njihovo demonsko obličje pojavljuje čim počneš razgovarati u zajedništvu o istini? Nema li svatko od njih obilje ljubavi u svom srcu? Kako je moguće da izgube interes kada počneš razgovarati o istini? Ne razotkrivaju li se time? Nisu li u obavljanju praktičnih zadataka vrlo revnosni i iznimno odani? A ako su odani, zar nemaju stvarnost Božjih riječi? Ako imaju stvarnost, tada bi trebali biti sretni kada čuju razgovor u zajedništvu o istini, trebali bi za tim čeznuti. Zašto je njihovo stanje uvijek nenormalno, pa se čak događa i opsjednutost zlim duhovima? To pokazuje da su njihovo uobičajeno skladno ophođenje te njihova uljudnost i prijaznost, u potpunosti lažni. Riječi Božjeg suda i istine koje On izriče su te koje ih sasvim razotkrivaju. Tada u njima uzavre gnjev, njihovo se stanje posve izmijeni, te počnu činiti zlo i izazivati ometanja. Potom ih Bog predaje Sotoni i On se više njima ne bavi. Svojim bezbrojnim demonskim ispadima do kraja razotkrivaju svoje pravo lice.

Antikristi koji manipuliraju okolnostima doista su stvarnost. U blažim slučajevima, jedna osoba manipulira određenim brojem ljudi; u ozbiljnijim slučajevima, čitava jedna banda manipulira većim brojem ljudi, a i svime ostalim. Broj stvari i okolnosti kojima jedna osoba može manipulirati je ograničen; stoga, kako bi proširili svoju moć i osigurali status, antikristi moraju obučiti čitav jedan tim ljudi. Moraju pridobiti i kontrolirati skupinu ljudi da ih podupiru, učvrste njihov položaj i vlast, te da im pomognu manipulirati okolnostima. Jednom kada antikristi oforme svoju bandu, njihova sfera utjecaja raste, što im omogućava da manipuliraju s više stvari, a opseg njihova uplitanja se širi. Posljedično, povećava se i broj žrtava. Što biste trebali učiniti ako naiđete na antikristovu bandu sposobnu manipulirati okolnostima? Jeste li ikada vidjeli takvu bandu? Glavne članove te skupine obično čini četiri ili pet pojedinaca, ili pak više od deset. Svaki je odgovoran za različite zadatke. Primjerice, neki su specijalizirani za kadrovske preraspodjele, neki se bave financijama, neki rješavaju stvari vezane uz Višnjeg, a neki hitro zataškavaju stvari u korist antikrista ma što da se dogodi; zatim, neki iz pozadine daju savjete, neki spletkare kako bi naštetili ljudima; neki se usavrše u širenju glasina, neki siju razdor, neki pomažu zlikovcima činiti zlodjela, neki prikupljaju informacije, pa su tu čak i oni koji pribavljaju razne povlastice i osiguravaju im liječničku skrb. Ukratko, u toj se družini nađe netko za svaku vrstu uloge. Antikristi uopće ne mare za pojedince koji nemaju utjecaja, koji su prostodušni i jednostavni, te nemaju sposobnost snalaženja u društvu. Namjesto toga, ciljano traže vjernike sa statusom, ugledom, utjecajem i iskustvom dužnosnika ili iskustvom u vođenju krupnih poslova u sekularnom društvu – ljude koji su vidjeli svijeta, sposobne obaviti stvari i koji im mogu pribaviti sve što im koristi. Recimo, ako automobil košta 400.000 juana, umješna osoba vična špekulacijama bi za antikrista mogla nabaviti rabljeni automobil upola cijene, a da je praktički kao nov. Hoće li antikrist u svoj krug uključiti takvog pojedinca ukoliko mu se ovaj približi? (Da.) Antikristi upravo takve ljude novače. Koji im je cilj? Cilj im je preobraziti Božju kuću, mjesto Božjeg djela, u društvenu skupinu, te onemogućiti da Božje djelo i istina budu provedeni među ljudima – oni žele ostvariti vlastite ciljeve. Ako jedna prosječna vjernica u Boga vjeruje svim srcem i dušom, spremna je napustiti obitelj i karijeru, prostodušna je i jednostavna, pa stoga nema sposobnost snalaženja, bi li je antikrist želio? (Ne.) A ako njezin muž i sin oba mogu ostvariti dobru zaradu, imaju utjecaja u društvu i nitko se ne usuđuje tlačiti ih, ima li takva starija gospođa ikakvu vrijednost za antikrista? Iako sama po sebi možda nema vrijednost u očima antikrista, zbog svoje obitelji ona mu je izuzetno vrijedna. Ne nedostaje joj novca, u svom domu može ugostiti braću i sestre, a ako nešto iskrsne, njezina obitelj može pomoći to riješiti. Takva je osoba antikristu dragocjena. Antikrist stoga ulaže velike napore kako bi takvu osobu pridobio i naveo na pogrešan put, čineći sve da ona stane na njegovu stranu i bude mu od koristi. Antikrist vrlo precizno procjenjuje one koji su mu korisni. Ne mari za one s istinskom vjerom koji iskreno vjeruju u Boga, niti ih cijeni, a ni za one što ih krasi dobar karakter, odane u vršenju dužnosti, koji nakon što su pastirski zbrinuti i napojeni mogu napredovati i istinski platiti cijenu. Što si čestitiji i što više savjesti i razuma imaš, to si im odbojniji. Ako govoriš kako jest i otvoreno, osjećaju odbojnost i gađenje prema tebi. Kada te vide, zaobilaze te u širokom luku. Dođeš li u doticaj s njima, razmjenjuju tek površne uljudnosti, no ne govore iz srca, osim ukoliko imaš neku vrijednost koju mogu iskoristiti. Daju prednost ljudima koji su im vrijedni, onima koji pogoduju njihovoj vlasti i statusu. Ako nekoga mogu iskoristiti i može im pomoći da nešto izvedu, ili pak da zataškaju stvarne činjenice, čine loše stvari dok istovremeno pronalaze prikladna opravdanja za njih, te da zaluđuju braću i sestre a da nitko ne primijeti, da to nitko ne uspije razotkriti ili prozrijeti, ta osoba postaje metom njihovog iskorištavanja i vrbovanja. Ukoliko pojedinac, bez obzira na to s kim razgovara, uvijek govori laskave riječi, upućuje hvalospjeve onima koji imaju moć, slijedi svakoga tko drži položaj i ni prema kome ne pristupa s razlučivanjem, koristi li ga antikrist? Takav pojedinac ima vrijednost za antikrista, ali je s njim na oprezu. Ne vjeruje u potpunosti onima koji mu laskaju i neće im dopustiti da saznaju određene stvari. Ukoliko se sastanci rangiraju po važnosti, on takve pojedince isključi s važnijih skupova. Skupovi nižeg značaja ili obična okupljanja su mjesta gdje takvi kolebljivi pojedinci mogu sudjelovati. To je zato što bi ga ti kolebljivci – ako bi se pojavio drugi starješina – u svakom trenutku mogli izdati i razotkriti. Antikrist je prepreden u ophođenju s takvim ljudima, te ih koristi kako mu okolnosti nalažu. Stoga, kada je riječ o manipuliranju okolnostima, antikrist je vrlo oprezan. Takvim stvarima pristupa sustavno i odmjereno, pomno razmatrajući kako postupiti i koje ljude iskoristiti. U svojoj glavi jasno razlikuje tko su mu bliski pouzdanici, a tko tek obični pristaše.

Kada antikrist dođe u doticaj s nekim neznancem, poput starješine višeg ranga ili nekoga tko mu je slabo poznat, najprije ispipava karakter te osobe, bavi li se čime, odnosno ima li kakve hobije, posjeduje li istinsku vjeru, koliko godina već vjeruje u Boga, pokazuje li da ima istina-stvarnost ili sposobnost razlučivanja o njoj, te osjeća li breme ulaska u život. Procjenjuje i promatra svaki aspekt, a potom koristi različite metode da mu izmami riječi i stavi ga na probu. Ako vidi da je osoba smušena, popusti oprez i ne obazire se na nju. Međutim, ako se čini pronicljivom i nije ju lako dokučiti, osjeća da mora ostati na oprezu. Antikristova kontrola okolnosti znači preuzimanje kontrole nad svime, uključujući i to da sve vrste ljudi budu pod njegovom kontrolom, te nastojanje da u svemu ima posljednju riječ. Propisi Božje kuće za njega postaju beznačajni, poput bezvrijednog papirića, dok Božje upravne odluke i sama Božja narav za njega kao da uopće ne postoje, poput zraka su. Njegova ambicija i žudnje nadilaze puko kontroliranje ljudi i zahtijevanje da ga slušaju; ide toliko daleko da nadzire svaki događaj koji svaki pojedinac doživi, kao i one stvari koje mu se odvijaju pred nosom, kako unutar, tako čak i izvan njegove sfere utjecaja. Koja je svrha te kontrole? Osigurati svoju vlast i status, kao i svoj ugled. Jedna fraza sažima antikristovo manipuliranje okolnostima: sve je pod njegovom kontrolom. Stoga se antikrist ne usuđuje previdjeti niti jednu jedinu stvar, bila ona velika ili mala. Ništa ne smije biti izvan njegova vidokruga; želi uzeti učešća i posredovati u svemu što je povezano s njegovim statusom ili sferom utjecaja, ne propuštajući nijednu pogodnost. Želi biti aktivno uključen u mnoge stvari u okviru crkve, te imati uvid u razvoj svake situacije. Primjerice, ako ga neki ljudi ne slušaju uistinu niti mu se pokoravaju i neprestano mu nešto prigovaraju, on pronalazi načina da im napakosti. No, ukoliko ne može pronaći izgovor za njihovo orezivanje, što tada čini? Nađe način da kontrolira knjige i snimke propovijedi poslane iz Božje kuće. Određuje tko će te materijale dobiti pravodobno prema tome tko mu je poslušan. Ukoliko ga ne slušaš ili se tijekom tog razdoblja ne ponašaš po njegovoj volji, ustvrdi kako su resursi ograničeni te će ti ih uskratiti. Antikrist budno prati tvoje ponašanje. Ako o tome jasno razmisliš, sagledaš stvar do kraja i pronikneš u antikristovu psihologiju; ako dragovoljno priznaš svoje pogreške i prikažeš mu kao da mu se približavaš, antikrist će naći neki izgovor da kaže: „Ovaj put je Božja kuća poslala dovoljno materijala za sve, uključujući i tebe.” No, ako nakon nekog vremena primijeti da mu ponovno izmičeš, nastavit će te mučiti. Neće te čak ni obavijestiti kada stignu novi materijali, jednostavno ti ništa neće dati, a mogao bi čak pronaći i izgovor da ti oduzme ono što si već imao. Posebice kada antikrist otkrije da bi netko mogao znati za njegova prikrivena zlodjela te da bi ga mogao prijaviti, on poduzima preventivne korake, preduhitrujući ga time što unaprijed priznaje svoje pogreške i iznosi uvid u vlastito stanje, najprije pribjegavajući blažem pristupu. Kada antikrist uvidi da blaži pristup ne daje rezultata i u srcu se počne osjećati donekle nesigurno, misleći da bi ga taj ipak mogao prijaviti, upregnut će sve snage da nahuška što više ljudi koji će se na njega obrušiti i zaprijetiti mu nasiljem. To se nastavlja sve dok ovaj ne poklekne te jasno ne obznani da ga neće prijaviti i tek tada antikrist popušta svoj stisak. U nekim slučajevima, moguće je čak da antikrist prvi optuži nekoga – bojeći se da bi ga ovaj mogao razotkriti i prijaviti, povlači preventivni potez, namjerno pronalazeći nešto što može upotrijebiti protiv te osobe kako bi je lažno optužio i namjestio joj zamku. Potom nađe izgovor da tu osobu izolira i izbaci, prekidajući joj svaku komunikaciju s Višnjim i s crkvom. Tada se antikrist osjeća sigurno i više se ne mora brinuti. Nije li to manipuliranje okolnostima? (Jeste.) Može se ustvrditi kako antikristovi postupci u takvim pitanjima nisu tek jedan ili dva izdvojena slučaja, niti da se svode na primjenu samo jedne ili dvije metode. Kako bi manipulirao okolnostima, učvrstio svoj status i osigurao da njegova domena ne bude poljuljana, antikrist čini mnoga zla djela. Recimo, preinačava kadrovske sustave i kadrovsko uređenje unutar crkve. Kako bi kontrolirao što više ljudi, sije razdor među braćom i sestrama, navodeći ih da se međusobno napadaju i osuđuju. Čak huška svoje pristaše da se obruše na onu braću i sestre koji imaju jači osjećaj za pravdu; također izjavljuje pred braćom i sestrama kako ga Višnji iznimno cijeni. Štoviše, piše pisma Višnjemu, hvališući se svojim izvrsnim radom i tvrdeći da je dostigao samospoznaju, da je u stanju dragovoljno iznijeti svoje probleme, i tomu slično. Piše pisma i izvještava o vlastitim problemima, sve u pokušaju da stekne naklonost Višnjeg. Koristi razna sredstva i metode kako bi manipulirao okolnostima, kontrolirao svoje zagrižene sljedbenike, obmanuo braću i sestre, te ujedno obmanuo i samu Božju kuću. Sve su to različite metode kojima se antikristi služe kako bi kontrolirali okolnosti unutar crkve. Naravno, postoji još mnogo konkretnih metoda, no ovdje ih nećemo sve navoditi. Ukratko, ove stvari glede toga kako antikristi kontroliraju crkvu su uobičajene, jednako kao i razne metode kojima se pritom služe.

III. Antikristi ispituju ljudska srca i preuzimaju kontrolu nad njima

Osim što monopoliziraju vlast i manipuliraju okolnostima, koji još postupci mogu potvrditi da se antikristi prema kući Božjoj odnose kao prema svojoj osobnoj domeni? Što se tiče monopoliziranja vlasti, prvenstveno smo u zajedništvu razgovarali o aspektima kadrovskih pitanja, dok se manipuliranje okolnostima uglavnom odnosi na kontroliranje razvoja događaja. Monopoliziranje vlasti od strane antikristâ izvanjski je čin, a i manipuliranje okolnostima također je nešto izvanjsko što ljudi mogu uočiti – to su aspekti koje je lako kontrolirati. Međutim, postoji nešto što je svakome iznimno teško kontrolirati. Što je to? (Kontrola nad srcima i mislima ljudi.) Recite mi, je li to točno? (Da, jeste.) Biblija kaže: „Podmuklije od svega je srce” (Jr 17,9) – to jest, ljudskim je srcem najteže ovladati. Bi li antikristi pokušali kontrolirati upravo ono što je najteže? Bi li mogli reći: „Budući da je ljudsko srce najprijevarnije i najteže je njime ovladati, neću ga kontrolirati. Neka misle što hoće; dok god imam vlast, dok god imam kontrolu nad ljudima, to je dovoljno. Kontrolirat ću samo njihove postupke i ponašanje, a njihove misli mogu prepustiti Bogu da On njima upravlja; ja nemam tu sposobnost, pa se neću time zamarati”? Bi li antikristi na pristali na takav kompromis? (Ne, ne bi.) Sudeći po biti antikristâ, njihova je ambicija gospodariti čovjekom u cijelosti. Za njih najveći izazov predstavlja ovladavanje ljudskim srcem, a to je ujedno i ono što najviše žele kontrolirati. Oni ljude hvataju u klopku svoje vlasti, preuzimajući potpunu kontrolu nad svime: u kojem će se smjeru događaji odvijati, koliko je ljudi uključeno, koja se pitanja pokreću, čitav tijek razvoja tih događaja, te kakav će biti ishod – sve se razvija upravo onako kako su zacrtali i prema željama njihova srca. No, ima jedna stvar; naime, što to ljudi misle u svom srcu? Što misle o njima? Imaju li dobro mišljenje o njima ili ne? Sviđaju li im se ili ne? Drže li ih u svom srcu za antikriste? Razlučuju li njihove postupke ili pak osjećaju prema njima odbojnost? Kada im ljudi izvana iskazuju poštovanje i laskaju im, što uistinu misle u svom srcu? Odgovara li ono što je u njihovu srcu doista onome što pokazuju izvana? Jesu li im istinski poslušni? Ovo je nešto što uvelike muči antikriste. Što su uznemireniji time, to više tragaju za odgovorima. Ovo je treće očitovanje toga da se antikristi prema kući Božjoj odnose kao prema svojoj osobnoj domeni – ispitivanje ljudskih srca i preuzimanje kontrole nad njima.

Je li lako ispitivati ljudska srca i preuzeti kontrolu nad njima? Ispitivanje i preuzimanje kontrole predstavljaju dva različita stupnja radnje ili ponašanja pri obavljanju određene stvari. Kada antikrist drži vlast i preuzme kontrolu nad čitavim tijekom razvoja nekog događaja, kao i nad njegovim ishodom, kada sve to drži pod kontrolom, tada ono što ljudi pod njegovom vlašću ili unutar njegove sfere utjecaja uistinu misle u svom srcu – odnose li se prema njemu kao prema Bogu ili kao prema savršenoj osobi, gaje li mržnju, loše mišljenje ili predodžbe o njemu, te razlučuju li ga – što ljudi doista misle u svom srcu, te je stvari prilično teško dokučiti. Što on tada čini? Promatra one kojima gospodari, dajući pogodnosti ili upućujući par laskavih riječi svakome kome nedostaje sposobnosti razlučivanja i koga je lako iskoristiti. Ti su ljudi poput gumenih loptica: što ih više udaraš, to više odskaču i dobivaju na poletu. On takve pojedince koristi kao pijune. Za što ih koristi? Tim pijunima zadaje da za njega ispituju srca ljudi. Jednom bi pijunu mogao reći: „Sestra Li i njezina kći odnedavno daju manje prinosa našoj crkvi. Ranije su davale poprilično, no sada ne dolaze često. Što se događa s njima u posljednje vrijeme? Jesu li imale dodira s nekim izvana? Dešava li im se što doma? Idi pogledaj i ponudi im potporu.” Ta osoba potom posjeti dom sestre Li i razgleda, misleći: „Ovdje nema nepoznatih lica. Čini se da ove dvije sestre vode prilično miran život. Ne izgleda kao da se suočavaju s nekim poteškoćama. Zašto onda ne dolaze na naša okupljanja? Idem se dalje raspitati.” Pa upita: „Jeste li u vašem domu u posljednje vrijeme dobile kakvo novo svjetlo? Ovih dana se osjećam dosta slabo; porazgovarajte malo sa mnom u zajedništvu.” Vidjevši da je osoba došla tražiti istinu i pomoć, sestre s njom krenu razgovarati u zajedništvu i kažu: „Nedavno smo dobile novo svjetlo kako vjernici u Boga ne bi trebali slijediti druge ili se neprestano oslanjati na druge ljude; kad se suočimo s izazovima, trebamo doći pred Boga u molitvi; to je najviša mudrost. Ljudi su nepouzdani, čovjek se može osloniti samo na Boga; On je sposoban ljudima podariti istinu, život i put kojim trebaju ići – a ljudi to nisu u stanju. Prije sam se uvijek oslanjala na druge, ali kasnije kroz razgovor s jednom sestrom…” Osoba uzvrati: „Kroz razgovor s jednom sestrom? Gdje je ta sestra? Je li ona netko izvana?” Sestre odgovore: „Nije baš izvana; ona je sestra iz naše crkve koja se vratila nakon što je nekoliko godina vršila dužnost drugdje.” Na to osoba reagira: „Nije li to ipak doticaj s nekim izvana? Nepromišljeno ste se družile s nekim izvana; morate to prijaviti crkvi!” Prikupivši te informacije, antikristov pijun otkriva dva ključna podatka: prvo, te dvije sestre ne žele biti bliske s vođom i pokazale su da ga u određenoj mjeri razlučuju; drugo, imale su kontakt s nekim izvana i ta im je osoba nešto rekla; pojedinosti su nejasne, sestre o tome ništa ne žele reći, namjerno to prikrivaju, što znači da njihova odanost vođi slabi i da su prema njemu zauzele obrambeni stav. Kada se bude vratio i podnio izvještaj antikristu, hoće li antikrist biti zadovoljan nakon što to čuje? Bi li pomislio: „Sjajno, moji su podređeni napokon pokazali da me donekle razlučuju”? (Ne, ne bi.) Što bi pomislio? „Ovo je loše. Te su dvije sestre nekoć bile poslušne, bile su iskrene vjernice u crkvi i davale su mnogo prinosa. Otkako se ta nepoznata osoba počela družiti s njima počele su pokazivati neposluh. Hoće li nastaviti davati prinose i ubuduće? Ovo je problematično i rizično.” Antikrist se osjeća uznemireno. Zašto je uznemiren? (Jer ga ljudi razlučuju i više ga ne slušaju.) Točno tako, ljudska srca više nisu podložna njegovoj manipulaciji i kontroli, ljudi se u srcu mijenjanju, pa se stoga on osjeća uznemireno. Ranije su te dvije bile prostodušne i jednostavne, prilično poslušne, te su pokazivale vrlo malo sposobnosti razlučivanja prema njemu – što god bi rekao prihvaćale su bez puno razmišljanja. Sada kada su promijenile mišljenje, stekle sposobnost razlučivanja i drže se podalje, možda ga i odbacuju, a možda ga čak namjeravaju i prijaviti – to znači nevolju. Nije li ovo konkretno očitovanje toga kako antikristi ispituju ljudska srca i preuzimaju kontrolu nad njima?

Čim antikrist primijeti bilo što neobično, smjesta šalje svoje pristalice ili potrčke da ispitaju situaciju i utvrde razloge koji leže u pozadini toga. Ako nema promjene, ako ljudi ostaju isti kao prije i nisu u srcu promijenili svoj stav, tada se on smiri, više nije uznemiren niti napet. No, ukoliko otkrije nešto neobično, nešto što mu je nepoznato, što je izvan njegove manipulacije i nije onako kako je zamislio, onda je to problematično. Postaje zabrinut i tjeskoban, te u žurbi poduzima mjere. Koji je cilj njegovih postupaka? Želi da ljudi s njim budu jednog srca, da ne promijene mišljenje. Ljudi mu moraju neprestano obznanjivati svoje misli i redovito mu podnositi izvješća, iskazujući odanost, čvrstu riješenost i iskrenost. On mora neprestano preuzimati kontrolu nad promjenjivim mislima i načinom na koji ljudi u srcu razmišljaju, te nad smjerom i načelima njihova razmišljanja. Čim uoči da netko gaji unutarnje protivljenje, mora hitro djelovati kako bi tu osobu promijenio. Ako se ne može promijeniti i postati prijatelj, tada će namjesto toga postati neprijatelj. Koje su posljedice toga da mu se postane neprijateljem? Bit će podvrgnut zlostavljanju i tlačenju. To je jedan pristup. Postoji i drugi. Antikrist je uvijek na oprezu glede onih oko sebe i nikada ih ne može u potpunosti prozreti, pa bojeći se da bi ga ljudi u svom srcu mogli razlučiti i prijaviti, razmišlja: „Jesi li vidio da sam otuđio prinose i postupao samovoljno? Ako jesi vidio, jesi li u stanju to razlučiti? Bi li me mogao prijaviti?” Neki se antikristi čak potajice odaju razvratu, pa misle: „Tko zna za ove stvari? Što misle oni koji znaju za to? Trebam li se nekako pretvarati, stvoriti lažan dojam, a potom iskušati te ljude, izmamiti iz njih najskrivenije misli i vidjeti što doista misle?” Bi li antikristi činili takve stvari? Opakim ljudima poput antikristâ takve stvari su sasvim prirodne; snalaze se u njima kao riba u vodi – obavljaju to majstorski. Antikrist okupi ljude i kaže: „Danas sam vas sve pozvao bez ikakve druge namjere sem da preispitam svoje nedostatke u radu koji sam nedavno obavljao u crkvi i da govorim o svojoj spoznaji vlastite iskvarene naravi koju sam očitovao. Govorite otvoreno, ne suzdržavajte se. Neću vas osuđivati. Hajde da otvoreno razgovaramo u zajedništvu od srca k srcu i licem u lice. Ako sam nešto pogriješio, promijenit ću se; ako nisam, shvatit ću to kao opomenu da to ne činim. Sve je u kući Božjoj otvoreno, razotkriveno i izneseno na vidjelo. Sve činimo pred Bogom i nema potrebe da itko bude na oprezu od drugoga. Braćo i sestre, budite bez brige. Počet ću od preispitivanja samoga sebe. U posljednje vrijeme, zbog vlastite lijenosti i žudnje za tjelesnom ugodom, nisam dobro obavljao svoj posao. Rad na evanđelju ovih dana ne napreduje, te ne posvećujem dovoljno pažnje crkvenom životu. Zauzet sam radom na evanđelju i nisam mogao naći vremena za druge stvari. Naravno, odgovornost je na meni. Oslanjajući se na svoje uobrazilje, pretpostavio sam da će se crkveni život sam po sebi odvijati zahvaljujući braći i sestrama, te da se neću morati previše brinuti. Svi ste vi odrasli ljudi, a Božje su riječi tako jasne, pa sam se stoga svesrdno posvetio radu na evanđelju. No, ni rad na evanđelju nisam dobro obavljao. Moram priznati svoje pogreške pred braćom i sestrama, zatražiti vaš oproštaj, te moliti za Božji oproštaj. Evo, dopustite da vam se svima poklonim.” Svi to vide i za sebe pomisle: „Promijenio se; ne djeluje tako prepredeno kao prije. Zašto je danas tako iskren? Nešto tu ne štima. Ne smijem donositi prebrze zaključke; vidjet ću što će još reći.” Antikrist nastavlja, govoreći kako je spoznao i priznaje da je đavao, Sotona, kao i da nije obavio nikakav stvarni posao, izražavajući spremnost da se stavi na raspolaganje Višnjem i prihvati svaku kritiku ili ukor braće i sestara. Ide i korak dalje te ustvrdi: „Čak i ako me smijene i ne dopuste mi da budem vođa, voljan sam biti među najmanjima. Iz naše crkve preporučujem sestru Li i njezinu kćer da preuzmu moj posao.” Već je izabrao svog nasljednika. Nije li njegov stav prilično iskren? Ima li ikakvog razloga za sumnju? Dok ovo govori, čak krene i plakati. Potom dovodi svoju suprugu i kaže: „Ni ti u ovom razdoblju nisi obavila nikakav stvarni posao, samo si stvarala prekide i ometanja, pa čak i naslijepo orezivala braću i sestre. I tebe bi trebalo smijeniti.” Antikrist prvo upire prstom u sebe, a zatim u svoju obitelji, ostavljajući dojam iskrenosti. Kad to svi začuju, netko izjavi: „Zapravo, već vas dugo razlučujemo. Ne savjetujete se s nama ni o kakvim pitanjima; nekolicina vas privatno raspravlja i donosi odluke o stvarima. To nije u skladu s načelima rada u kući Božjoj. Štoviše, vi ste među sobom odlučili tko će biti vođa bez našeg znanja – nemamo čak ni pravo znati. Osoba koju ste izabrali ne samo da ne obavlja nikakav stvari rad, već uzrokuje i ometanja, ali vi je ipak ne smjenjujete.” Braća i sestre jedno za drugim iznose svoja mišljenja. Kad to antikrist čuje, pomisli: „Ovo je loše! No, dobro je što odjednom izriču sve svoje iskrene misli. To će mi koristiti u daljnjem radu. Da nisu progovorili nego mi zabili nož u leđa, te bez mog znanja izravno napisali pismo prijave višim vođama, tada bi sa mnom bilo svršeno, zar ne? Srećom, primijenio sam ovu taktiku; domišljat sam i imam brze reflekse, te sam na vrijeme shvatio što im leži na srcu.” Zatim nastavlja, sladunjavo objavljujući: „Hvala vam, braćo i sestre, na vašem povjerenju i na iskrenoj kritici mojih pogrešaka danas. U budućnosti ću ih svakako ispraviti. Ako to ne učinim, neka se kazna i kletve sruče na moju glavu.” Antikristovo ispitivanje ljudskih srca i preuzimanje kontrole nad njima nije ograničeno tek na prisluškivanje i virenje kroz vrata. U ozbiljnim situacijama, on ima i asa u rukavu. Kakvog asa? On se poziva na demokraciju i slobodu, dajući ljudima dovoljno slobode govora, dopuštajući im potpunu slobodu izražavanja mišljenja i najskrivenijih misli, potičući ih da iznesu ono što im leži na srcu, pa makar to bile i pritužbe. Potom se hvata za slabosti onih koji mu se protive u mišljenju ili imaju zamjerke spram njega, te ih sve odjednom uklanja. Kako zvuči pristup antikrista? Krajnje je opak! Ne podsjeća li pomalo na pristup velikog crvenog zmaja? Oni su u biti ista skupina, dijele istu priroda-bit. Zar nije upravo to način na koji postupa i veliki crveni zmaj? Gledati kako antikrist izvodi svoju predstavu isto je što i vidjeti ružno lice velikog crvenog zmaja.

Antikristi su vješti u korištenju laskavih i upravo odgovarajućih riječi kako bi namamili ljude i naveli ih da im se povjere. Nakon što ispitaju ljude i iz njih izvuku njihovo stvarno stanje, kakav je ishod? Hoće li se antikristi pokajati jer su im ljudi izrekli te istinite riječi? Hoće li dići ruke, prestati činiti zlo, odreći se vlasti koju drže, kao i svoje žudnje za vlašću, te raspustiti svoju domenu? Nikada. Naprotiv, još će pojačati svoje napore. Nakon što učine sve što je u njihovoj moći da preuzmu kontrolu nad srcima ljudi, zadržavaju one koji su s njima suglasni, a rješavaju se svih onih koji nisu. Ne možemo isključiti mogućnost da su pod takvim okolnostima neka braća i sestre u crkvi bili uklonjeni, izopćeni ili su im bile oduzete knjige Božjih riječi. Tim je pojedincima nanesena nepravda. Što bi ta nepravdom pogođena braća i sestre trebali učiniti? Bi li trebali prestati vjerovati u Boga jer se u kući Božjoj pojavio antikrist koji ih je tako zlostavljao i onemogućio im da vjeruju? Smiju li to učiniti? (Ne, ne smiju.) Je li prikladno praviti kompromise ili pognuti glavu pred antikristima ili pak mračnim i opakim silama? Je li to put koji biste trebali izabrati? (Ne, nije.) Koji biste, stoga, put trebali izabrati? (Razotkriti i prijaviti antikriste.) Kad otkriješ da je netko antikrist – dopusti da ti kažem – ukoliko je njegov utjecaj značajan i ako mnogi vođe i djelatnici slušaju njega, a neće da slušaju tebe, ako ga razotkriješ, vrlo je vjerojatno da ćeš biti izoliran ili uklonjen, te stoga moraš pažljivo promisliti o svojoj strategiji. Nemoj se sam upuštati u borbu s njim; izgledi nisu na tvojoj strani. Započni tako što ćeš stupiti u kontakt s nekolicinom ljudi koji razumiju istinu i imaju sposobnost razlučivanja, te razgovaraj u zajedništvu s njima. Ako postignete suglasnost, obrati se još dvojici vođa ili djelatnika koji mogu prihvatiti istinu pa dođite do dogovora. S nekoliko ljudi koji djeluju udruženo, zajednički razotkrijte antikrista i poduzmite odgovarajuće korake glede njega. Na taj način imate izgleda za uspjeh. Ukoliko je utjecaj antikrista prevelik, možete napisati i pismo prijave Višnjem. To je najbolji pristup. Pokuša li nekoliko vođa i djelatnika zbilja vršiti pritisak na vas, možete im reći: „Ako ne prihvatite naše razotkrivanje i prijavu, prijavit ćemo ovu stvar Višnjem i prepustiti mu da se on s vama pozabavi!” Time vam se povećavaju izgledi za uspjeh jer se antikristi neće usuditi krenuti na sve vas. U postupanju s njima morate primijeniti ovakav pouzdan pristup – nikada ne djelujte sami. Ako nemaš podršku nekoliko vođa i djelatnika, tvoji su napori osuđeni na neuspjeh, osim ukoliko ti osobno ne možeš sastaviti pismo prijave i predati ga Višnjem. Antikristi su krajnje podmukli i lukavi. Ako nemaš dovoljno dokaza, suzdrži se od djelovanja protiv njih. Raspravljanje ili nadmudrivanje s njima je beskorisno, iskazivanje ljubavi u pokušaju da ih promijeniš je isto tako beskorisno, a ni razgovor u zajedništvu o istini s njima neće uspjeti; nećeš biti u stanju promijeniti ih. U situaciji kada ih ne možeš promijeniti, najbolji način postupanja nije razgovarati s njima otvorenog srca, urazumiti ih, niti čekati da se pokaju. Umjesto toga, razotkrij ih i prijavi bez njihova znanja, pusti da se Višnji pozabavi njima, te potakni što više ljudi da ih razotkriju, prijave i odbace, što će u konačnici dovesti do toga da budu iskorijenjeni iz crkve. Nije li to dobar pristup? Ako znaš da on za cilj ima lukavstvom izvući tvoje unutarnje misli, ispitati te i vidjeti možeš li ga razlučiti, što trebaš učiniti ako si već ustanovio da je netko antikrist? (Ne bih s njim trebao govoriti iskreno, nego se privremeno suglasiti s njegovim riječima, ne dopuštajući mu da otkrije da sam ga razlučio, a potom bih ga trebao u tajnosti razotkriti i prijaviti.) Kakav je ovaj pristup? (Dobar.) Moraš prozreti spletke đavla i Sotona te se ne uplesti u njihove zamke niti upasti u njihove klopke. U ophođenju sa Sotonama i đavlima moraš se služiti mudrošću i suzdržati se od toga da s njima iskreno govoriš. To je stoga što su oni kojima možeš govoriti istinu samo Bog i istinska braća i sestre. Nikada ne bi smio govoriti iskreno sa Sotonama, đavlima ili antikristima. Samo je Bog dostojan znati što je u tvom srcu i imati suverenost nad tvojim srcem, te u njega proniknuti. Nitko, a ponajmanje đavli i Sotone, nije kvalificiran kontrolirati tvoje srce ili proniknuti u njega. Stoga, ako đavli i Sotone pokušaju izvući istinu iz tebe, imaš pravo reći „ne”, odbiti dati odgovor i uskratiti informaciju – to je tvoje pravo. Ako kažeš: „Ti, đavle, želiš izvući riječi iz mene, ali neću s tobom govoriti iskreno, neću ti reći. Prijavit ću te – što mi možeš? Ako se usudiš zlostavljati me, prijavit ću te; ako me budeš zlostavljao, Bog će te prokleti i kazniti!”, funkcionira li to? (Ne, ne funkcionira.) Biblija kaže: „Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” (Mt 10,16). U takvim situacijama morate biti mudri kao zmija; trebate biti mudri. Naša su srca namijenjena jedino tome da Bog u njih pronikne i posjeduje ih, te da se jedino Njemu predaju. Samo je Bog dostojan naših srca, Sotone i đavli nisu! Imaju li, stoga, antikristi pravo znati što je u našim srcima ili što mislimo? Oni nemaju to pravo. Koji im je cilj kad pokušavaju da izvuku istinu iz tebe i da te ispitaju? Cilj im je preuzeti kontrolu nad tobom; moraš to jasno prepoznati. Zato im nemoj govoriti istinu. Moraš pronaći načina da ujediniš što više braće i sestara kako bi ih zajedno razotkrili i odbacili, svrgnuli s njihova položaja i nikada im ne dopustili da uspiju. Iskorijenite ih iz crkve, uskraćujući im svaku mogućnost da ikada više ometaju Božju kuću i ponovno se domognu vlasti u njoj.

Antikristovo ispitivanje ljudskih srca i preuzimanje kontrole nad njima surova je stvarnost. Sudeći po biti antikristâ, očito je da im upuštanje u takve aktivnosti dolazi prirodno, te je sasvim uobičajeno. U crkvama posvuda antikristi često šalju svoje pouzdanike da se infiltriraju među braću i sestre, ispituju prilike i prikupljaju informacije iznutra. Katkad se informacije koje prikupe odnose tek na sitne obiteljske prepirke ili neobavezne razgovore među ljudima, što uopće nije od značaja. No, antikristi uvijek od takvih stvari prave problem, čak ih podižući na razinu misli i stajališta kako bi pravodobno pratili promjene u onome što ljudi misle i kako razmišljaju. Time si omogućuju da s lakoćom preuzimaju kontrolu nad okolnostima i situacijom svakog pojedinca, te da na sve hitro reagiraju. Kada je riječ o vlasti i statusu, antikristi su iznimno konkretni u svemu što čine. Do koje mjere konkretni? Žele do u tančine znati kakva su čija stajališta o postupanju u određenim pitanjima, kao i o materijalnim stvarima, novcu, statusu, vjerovanju u Boga, izvršavanju dužnosti, te o napuštanju posla. Nakon što to upoznaju kao svoj džep, antikristi ne koriste istinu kako bi ljude opskrbili, ispravili njihova pogrešna stajališta, niti riješili probleme. Naprotiv, koriste ju tako da služi njihovom osobnom statusu, vlasti i domeni. To je svrha zbog koje antikristi ispituju ljudska srca i preuzimaju kontrolu nad njima. Antikristima se sve što rade čini smislenim i vrijednim, ali upravo su sve te stvari koje oni smatraju smislenima i vrijednima ono što Bog osuđuje. One upravo izdaju Boga i stoje u neprijateljstvu s Njim.

7. novembar 2020.