I. Antikristi ne vjeruju u postojanje Boga

Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o petnaestoj stavci raznih očitovanja antikrista – oni ne vjeruju u postojanje Boga i poriču bit Krista. Ova stavka razotkriva dva očitovanja načina na koji se antikristi odnose prema Bogu i Kristu, a koja predstavljaju bit antikrista. Oba se ova očitovanja odnose na samoga Boga, uključujući u jednom pogledu Duha Božjeg, a u drugom Božje utjelovljeno tijelo. Antikristi ne vjeruju u postojanje Boga niti priznaju Njegovo utjelovljeno tijelo. To su gledišta koja antikristi gaje prema Bogu i ona predstavljaju primarna očitovanja načina na koji se antikristi odnose prema Bogu. Zasad nećemo razgovarati o biti tih dvaju primarnih očitovanja, već raspravimo najprije o tome kako se očituje nevjerovanje antikrista u postojanje Boga, to jest, kakve misli, gledišta, stavove i konkretna ponašanja, očitovanja i pristupe antikristi imaju prema Bogu, a koji dokazuju da ne vjeruju u Njegovo postojanje. Postoje li konkretna očitovanja tog nevjerovanja? Neki mogu reći: „Nevjerovanje antikrista u postojanje Boga jednostavno znači da oni ne priznaju tu činjenicu i poriču postojanje Boga. U svom srcu vjeruju da nema Boga i da su Duh Božji, sâm Bog i Stvoritelj nevidljivi i nepostojeći. Za njih je naziv ‚Bog’ isprazan i plod je ljudske mašte. Nije li to jednostavna stvar za objasniti i o njoj razgovarati? Kako se to odnosi na bit antikrista? Kako se to može konkretno očitovati? Nije li to pravljenje od muhe slona? Je li to doista tako složeno?” Je li takvo razmišljanje ispravno? Kad bi se od vas tražilo da razgovarate o temi nevjerovanja antikrista u postojanje Boga, kako biste o tome razgovarali i to raščlanili? Na primjer, uzmite u obzir osobito prijevarnu osobu. Možeš li govoriti o konkretnim očitovanjima njezine prijevare? Ako samo kažeš: „Ova je osoba vrlo prijevarna i uvijek laže, a da ne izusti nijednu istinitu riječ”, je li to onda kraj razgovora? Koja su konkretna stanja i konkretna očitovanja prijevare? Kako možeš raščlaniti prijevaru te osobe? Koje pristupe ona koristi u vladanju i rješavanju stvari u svom svakodnevnom životu? Koje metode koristi za ophođenje sa svijetom? Kakav je njezin karakter? Kakvo je njezino gledište o ljudima, događajima i stvari? Kako se može dokazati da je ta osoba vrlo prijevarna? Nema li tu konkretnih pojedinosti? Zasigurno ima. Ne radi se samo o tome da se kaže što je prijevara ili koji su postupci prijevarni, niti se radi samo o objašnjavanju tog pojma, već trebate raščlaniti njezina konkretna očitovanja, ponašanja, misli, gledišta, njezine metode rješavanja stvari, njezin karakter i tako dalje. Glavna karakteristika prijevarne osobe jest ta što ona nikada ne otvara svoje srce kako bi razgovarala s bilo kim niti govori ono što joj je na srcu čak ni svom najboljem prijatelju. Ona je iznimno nedokučiva. Zapravo, takva osoba ne mora nužno biti stara niti osoba koja je puno toga vidjela u svijetu; može čak imati i malo iskustva, a ipak biti iznimno nedokučiva. Ona je vrlo lukava za svoje godine. Nije li to po prirodi prijevarna osoba? Ona se skriva tako duboko da je nitko ne može prozreti. Koliko god riječi izgovorila, teško je reći koje su istinite, a koje lažne, i nitko ne zna kada govori istinu, a kada laže. Osim toga, posebno je vješta u lažnom prikazivanju i mudrovanju. Često skriva istinu ostavljajući lažan dojam na ljude, tako da sve što oni vide jest njezina lažna pojava. Prikazuje se kao uzvišena, dobra, kreposna i bezazlena osoba koja je omiljena i koju odobravaju, te koju na kraju svi obožavaju i na koju se ugledaju. Koliko god vremena proveo s takvom osobom, nikad ne znaš o čemu razmišlja. Svoja gledišta i stavove prema svakojakim ljudima, događajima i stvarima skriva u svom srcu. Nikada ih nikome ne govori. O tome nikada ne razgovara čak ni s osobom od najvećeg povjerenja. Čak ni kada se moli Bogu, možda neće povjeriti ono što joj je u srcu ili istinu o sebi. I ne samo to, onda se pokušava prikazati kao osoba s dobrom ljudskosti, koja je vrlo duhovna i posvećena težnji istini. Nitko ne može prozreti kakvu narav ima i kakva je osoba. To su očitovanja prijevare. Na primjer, razmotrite lijenu osobu. Koja su konkretna očitovanja lijenosti? Neki bi mogli reći: „Lijenost je kad uopće ne radite nikakav posao, kad samo sjedite po cijele dane bez želje da se krećete ili brinete o bilo čemu, niti da razgovarate.” Jesu li to konkretna, suštinska očitovanja lijenosti? (Ne, to su samo neke površne pojave.) Koja su onda suštinska očitovanja lijenosti? Uglavnom postoje dva glavna očitovanja: prvo, nespremnost da podnose ikakve poteškoće, nose bremen ili preuzmu odgovornost u bilo čemu što rade, prigovaranje kad god njihovo tijelo trpi malu nelagodu ili naiđe na bilo kakvu manju poteškoću ili nešto umora; drugo, odbojnost prema obavljanju bilo kakvog posla, želja za životom punim užitka, preferiranje dokolice i nesklonost radu, traćenje vremena i životarenje, kao i beskrajno kukanje i skrivanje tamo gdje ih nitko ne može pronaći kad god moraju raditi. To su dva glavna očitovanja lijenosti; ovdje nećemo raspravljati o konkretnim očitovanjima. Uzmite, na primjer, proždrljivu osobu. Koja su konkretna očitovanja proždrljivosti? To je nešto u ljudskosti što bi trebalo biti lako raščlaniti i razlučiti, zar ne? (Neprestana težnja za tjelesnim užicima, stalna želja za ukusnom hranom, zadovoljavanje svoje žudnje za ukusnim jelima.) (Imati nezasitan apetit kad je riječ o ukusnoj hrani.) To su očitovanja proždrljivosti. Nema li ljudi koji, nakon što čuju da negdje ima ukus hrane, ulažu velik trud da to mjesto pronađu? Na primjer, recimo da se negdje otvori novi restoran s ponudom raznih ukusnih jela, ali je malo skup i daleko, i potrebno je voziti sat vremena do tamo. Većina ljudi bi pomislila da se ne isplati putovati tako daleko samo zbog obroka. Ali kad ljudi koji vole jesti čuju za taj restoran, pomislili bi: „Sat vremena vožnje nije puno. Ne svodi li se život samo na jelo, piće i zabavu? Idemo jesti!” Međutim, kad bi se od te iste osobe tražilo da vozi sat vremena kako bi obavila svoj stvarni posao, počela bi razmišljati: „Neću li se umoriti do tamo? Je li vrijedno potrošiti toliko vremena na put do tamo radi posla? Što ako naiđem na loše ljude? Što ako autu nestane goriva? Što ću tamo jesti? Hoće li biti gotove hrane? Što ako se ne budem mogao prilagoditi tamošnjem okruženju? Što ako ne budem mogao spavati noću?” Osoba previše razmišlja kad je riječ o njezinom stvarnom poslu i posvuda vidi poteškoće. Ali kad se radi o jedenju nečeg ukusnog, spremna je svladati sve prepreke; svaka prepreka postaje nebitna i prestaje previše razmišljati. To su specifična očitovanja proždrljivosti. Ovdje to samo kratko spominjem; neću o tome dalje govoriti.

Vratimo se na temu današnjeg zajedništva. Koja su očitovanja nevjerovanja antikrista u postojanje Boga? Koje konkretne misli, konkretna gledišta i stanja oni otkrivaju? Kad im se nešto dogodi, kakve stavove, gledišta i ideje imaju, a koji dokazuju da oni uistinu ne vjeruju u postojanje Boga? Nije li o tome vrijedno razgovarati u zajedništvu? Antikristi ne vjeruju u postojanje Boga; koje su pojedinosti i konkretna očitovanja tog nevjerovanja? (Što god se dogodi, oni ne vjeruju da je to orkestrirao i uredio Bog niti to mogu prihvatiti od Boga.) (Ne vjeruju da Bog nagrađuje dobro i kažnjava zlo, pa drsko čine zlo.) To su neka konkretna očitovanja. Antikristi ne vjeruju u postojanje Boga. To nevjerovanje u postojanje Boga jest poricanje. Što oni poriču, a što dokazuje da poriču postojanje Boga? (Oni poriču Božji identitet kao Stvoritelja.) (Poriču da Bog kontrolira sve i ima suverenost nad svim stvarima.) (Poriču da su Božje riječi istina te da Božje djelo suda i grdnje može pročistiti iskvarenost ljudi i spasiti ih od Sotone.) Koja je od ovih izjava reprezentativna i bitnija? Poricanje Božjeg identiteta i Njegove suverenosti nad svim stvarima – nisu li te izjave reprezentativne? Nisu li to suštinska pitanja? (Jesu.) U određenom smislu, vjerovanje u postojanje Boga jest priznavanje Božjeg identiteta i biti. Nadalje, to je prihvaćanje i priznavanje činjenice da Bog ima suverenost nad svim stvarima, povrh tog temelja vjerovanja u Božji identitet i bit. Nije li to potpuno vjerovanje u postojanje Boga? Nisu li te dvije točke ključne? (Jesu.) To su dva najbitnija pitanja. Stoga, da bismo raščlanili nevjerovanje antikrista u postojanje Boga, prvo moramo raščlaniti dvije stvari: prvo, to da antikristi odbijaju priznati Božji identitet i bit; drugo, to da antikristi odbijaju priznati Božju suverenost nad svim stvarima. Ostali su aspekti sadržani u te dvije točke. Prethodno smo razgovarali u zajedništvu o tome kako antikristi ne priznaju da je Bog istina, da su Božje riječi istina niti da Bog može spasiti ljude. To je također činjenica. Međutim, ovdje kažem da antikristi u osnovi ne vjeruju da Bog postoji niti vjeruju u postojanje Boga. Raščlanjivanje ovoga iz perspektive toga da antikristi ne priznaju Božji identitet i bit te da odbijaju priznati Božju suverenost nad svim stvarima bit će snažnije i reprezentativnije.

A. Odbijanje priznanja Božjeg identiteta i biti

Započnimo razgovorom u zajedništvu o prvoj točki: antikristi odbijaju priznati Božji identitet i bit. Što je Božji identitet? Bog je Stvoritelj svim stvorenim bićima, pa koji je Njegov identitet u odnosu na sve stvari? (Vladar svega.) Ta je naziv također točan, no koji je Božji pravi identitet? Kad se obraćaš Bogu, možeš li Ga izravno osloviti kao „Vladara svega”? To je kao što je za tebe identitet tvoje majke osoba koja te je rodila i odgojila, ali možeš li svoju majku zvati „onom koja me je rodila i odgojila”? (Ne.) Kako je zoveš? (Mama.) To je tvoj izraz za majku. Stoga, naziv Stvoritelj, Vladar svega odnosi se na Boga i samo se Bog sâm može nazivati Bogom. Svim stvorenim i nestvorenim stvarima Bog je Bog; Njegov je identitet Vladar svega, a Njegov naziv je Bog. Onaj koji nosi taj naziv jest Bog sâm, On je Bog. Samo Onaj koji je dostojan naziva Bog posjeduje Božji identitet i Božju bit. Nemojmo zasad govoriti o riječi „bit”, već govorimo o identitetu. Bog sâm, koji posjeduje identitet Boga, čini Božje stvari, izražava Božju narav te vodi cijelo čovječanstvo i ima suverenost nad cijelim čovječanstvom i svim stvarima koristeći se Božjim metodama. Oni koji vjeruju u Boga i priznaju Božji identitet imaju perspektivu o svemu što Bog čini koja se u potpunosti razlikuje od perspektive antikrista. Oni koji mogu ispravno razumjeti sve što Bog čini usred svih stvari, vidjet će u pozadini toga metode Njegova djelovanja i dodatno se uvjeriti u Njegovo postojanje usred svih stvari. Nasuprot tome, gledište, način i kut iz kojeg antikristi promatraju sve te stvari potpuno su suprotni onima koji vjeruju u postojanje Boga. Upravo bi zbog toga antikristi radije umrli nego vjerovali u postojanje Boga ili vjerovali da je Onaj koji je sposoban činiti sve te stvari Onaj koji posjeduje identitet Boga i da je samo On dostojan da Ga se naziva Bogom i da Ga ljudi oslovljavaju kao Boga.

Što se tiče mnogih stvari koje postoje usred svih stvari i cijelog čovječanstva, bilo da su vidljive golim okom ili nisu, ako ih ljudi promatraju i razumiju kroz Božje riječi i razumnost normalne ljudskosti, otkrit će da Bog vodi čovječanstvo usred svih stvari i da On doista postoji. Zakoni i razvoj svih stvari orkestrirani su i uređeni unutar nevidljivog, neopisivog skupa pravila, pa tko je sposoban orkestrirati i urediti sve to? To nije nikakav velik čovjek niti heroj, a to zasigurno nije prirodna tvorevina. Naprotiv, to je Onaj koji je nevidljiv i neopipljiv, ali Ga čovjek može percipirati, Onaj koji je suveren nad svime time. Tko je to? To je Bog. Nije li vjerovanje u postojanje Boga minimalna razumnost koju bi ljudi trebali imati? Nije li to najminimalnije, osnovno gledište i kut iz kojeg bi ljudi trebali promatrati stvari? Međutim, antikristi nemaju tu razumnost i stoga ne promatraju stvari iz takvog gledišta i kuta. Dakle, stvari koje je orkestrirao Bog, a koje čovječanstvo može samo percipirati i koje Bog nije izričito priopćio čovječanstvu jasnim jezikom, antikristi smatraju slučajnima, ljudskom tvorevinom, prirodno nastalima ili čak nečim što su ljudi zamislili i čime su manipulirali. Bez obzira na to kako ti svjedočio o Božjem postojanju, bez obzira na to koliko činjenica koristio da dokažeš da je Bog usred svih stvari, da Bog posjeduje identitet Boga i da samo Onaj koji posjeduje Božji identitet može činiti te stvari i uredno urediti sve stvari te da je takav Vladar Onaj koji posjeduje identitet Boga, hoće li antikristi to tako vidjeti? Bi li antikristi to tako razumjeli? (Ne.) Bez obzira na to koliko činjenica izneseš da to dokažeš, antikristi u to neće vjerovati niti će to priznati. Čak i ako naizgled ništa ne kažu, pa čak i ako ne mogu iznijeti nikakve dokaze da to opovrgnu, u dubini duše oni se ne slažu i stotinu puta to odbijaju priznati te na tog stavljaju niz upitnika. Oni misle da su ljudi koji vjeruju u Božji identitet glupani, da su zaluđeni te da je to nešto što bi činili i mislili samo oni koji ne razmišljaju zrelo. Po njihovom mišljenju, čovjekovu slobodnu volju trebao bi kontrolirati sam čovjek i slobodno je izražavati. Misle da bi ljudi trebali oblikovati mišljenja o događajima koji se zbivaju usred svih stvari na koji god način žele te da bi se te događaje trebalo promatrati znanstvenim metodama i iz znanstvene perspektive, da ljudi ne bi trebali biti toliko praznovjerni, niti koristiti Božju suverenost da objasne sve, niti pristupati svemu kroz prizmu Božje suverenosti. Na primjer, u crkvi su mnoga braća i sestre doživjeli brojne znakove i čudesa koja je učinio Bog otkako su primili Njegovo spasenje. Oni svjedoče o tome kako je njih Bog tada vodio, kako im je Bog kroz te događaje pokazao da On doista postoji i da je te događaje On doista izvršio, kao i o golemim blagoslovima i milosti koje su primili kroz te događaje. Dokazi su tu, i u svjedočanstvima i u materijalnim dokazima. Vjera onih koji vjeruju u postojanje Boga ojačana je tim svjedočanstvima i materijalnim dokazima, ali mijenja li se gledište antikrista, koji ne vjeruju u postojanje Boga, nakon što ih čuju? (Ne.) Kako to znaš? Jer, koliko god istinito ti govorio ili koliko god ljudi osobno potvrdilo tvoje svjedočanstvo, antikristi neće vjerovati. Reći će: „Osim ako to sâm ne doživim, ako to nisam vidio, onda to ne postoji. Ono što ste doživjeli puka je slučajnost, igra slučaja. Ne doživljavaju li svi opasne ili slučajne događaje u svom životu? Dokazuje li pojava tih slučajnosti i igara slučaja da je to djelo boga? Dokazuje li to da je onaj koji čini te stvari bog? Možda je to samo tvoja mašta, možda si samo imao sreće da ti neki dobročinitelj pomogne ili možda jednostavno nije bilo tvoje vrijeme da umreš pa si se srećom izvukao.” Vidiš, priznaju li oni stvari koje je Bog učinio na tim ljudima? (Ne priznaju.) Ne priznaju niti vjeruju u stvari koje je Bog učinio na braći i sestrama, niti vjeruju da Bog može činiti takva djela ili da su se stvari koje su braća i sestre doživjeli stvarno dogodile. Oni misle: „Kako takve stvari mogu postojati na svijetu? Ako i postoje, one su samo plod ljudske mašte. Kako se kaže: ‚Što danju misliš, to noću sanjaš.’ Sve je to samo iluzija.” Kad antikristi čuju o tome kako su braća i sestre doživjeli neke znakove i čudesa, neku posebnu Božju milost i blagoslove te neke stvari koje su izvan dosega običnih ljudi, oni u to ne vjeruju. Dakle, mogu li antikristi vjerovati u prosvjetljenje i usmjerenje koje braća i sestre zadobivaju dok doživljavaju Božje riječi? Oni ni u to ne vjeruju. Ne vjeruju da Bog prosvjetljuje, osvjetljuje i usmjerava ljude. Misle da sve to dolazi iz ljudskog uma, iz čovjekove analize i razumijevanja temeljenog na znanju te da iz toga nastaju ta iskustvena svjedočanstva. Oni vjeruju: „Ako ljudi duboko razmišljaju i trude se u tom smjeru, neće li steći neko znanje? Kad bih i ja uložio trud, duboko razmišljao i promišljao u tom pogledu, onda bih, kao kad pišem članak, i ja mogao smisliti neko iskustveno svjedočanstvo.” Stoga, kad je riječ o iskustvenim svjedočanstvima braće i sestara, u kojima svjedoče o tome kako je Bog njih vodio, kako ih je prosvijetlio i osvijetlio, kako im je sudio, grdio ih, orezao i disciplinirao te kako je Bog postavio situacije da ih iskuša i oplemeni, kao i kako su iz toga razumjeli Božje namjere i tako dalje, antikristi ne priznaju niti vjeruju ni u jedno od tih Božjih djela. Oni misle da je sve to nemoguće. Antikristi ne priznaju niti vjeruju u te događaje koji se zbivaju među braćom i sestrama. Potvrđuje li to da je potpuno odbijanje da priznaju Božji identitet bit antikrista? Zapravo, to nije najsnažniji dokaz da je bit antikrista odbijanje da priznaju Božji identitet.

Izađimo privremeno iz okvira crkve i braće i sestara te ispitajmo gledišta antikrista o raznim pitanjima među skupinama ljudi i u stvarnom životu. Koja su to pitanja? (Rođenje, starenje, bolest i smrt ljudi, kao i društvene promjene, političke smjene i pojava nesreća. Antikristi ne uspijevaju spoznati Božju suverenost ni u jednoj od tih stvari.) (Antikristi ne vjeruju da je sudbina ljudi u Božjim rukama, već žele stvoriti prekrasnu domovinu vlastitim rukama.) To su konkretna očitovanja koja dotiču bit problema. Mogu li antikristi vidjeti da su ljudska sudbina, život i smrt te sva iskustva koja svaka osoba prolazi u životu pod Božjom suverenošću? Oni to ne mogu vidjeti. Na primjer, u društvu postoji popularna izreka: „Oni koji grade mostove i popravljaju ceste završe slijepi, dok se potomstvo ubojica i piromana množi.” Je li ta izreka suštinsko pravilo za nešto? Je li to istina? Je li to filozofska teorija? (Nije.) Odakle onda dolazi ta izreka? Sigurno ne od onih koji vjeruju u Boga; to je površna pojava u životnim uvjetima raznih ljudi tijekom ljudskog razvoja. Ljudi vjeruju da u svijetu nema pravednosti, da što više dobrih djela osoba čini, to je vjerojatnije da će oslijepiti i da će se češće suočavati s odmazdom, dok što više zla osoba čini, to ona više napreduje i uspijeva u svijetu. Jesu li razvojni zakoni raznih stvari među čovječanstvom na bilo koji način usklađeni s tom izrekom? Postoji i izreka: „Dobri umiru mladi, dok zli dožive duboku starost.” Kakvi su ljudi smislili tu izreku? Takve su izreke ljudima poznate kao narodne poslovice; kakvi ljudi mogu izgovarati te poslovice? Vjeruju li oni u Boga? Jesu li to ljudi koji vjeruju u postojanje Boga? (Ne.) Postoje određene vrste cinika koji su neuspješni u društvu i među ljudima, koji se svugdje suočavaju s preprekama, s teškim sudbinama i neispunjenim težnjama te ne napreduju kamo god pošli. Oni misle da su donekle sposobni i vješti, a ipak nisu uspjeli steći ime, procvjetati, nadmašiti druge ili iskazati čast svojim precima. Kamo god pošli, isključeni su, zlostavljani i potlačeni te nemaju sposobnost osloboditi se svega toga. Na kraju zaključuju: „Nema pravednosti u društvu ni u čovječanstvu, ne postoji takvo što kao nagrađivanje dobrih i kažnjavanje zlih, ili odmazda. Loši ljudi čine loše stvari i ne bivaju kažnjeni, dok dobri ljudi koji su učinili mnogo dobrih stvari, poput davanja donacija i pomaganja siromašnima, na kraju ne primaju nagrade. Dakle, nemoj biti dobar; to je beskorisno. Dobri ljudi na kraju oslijepe – umjesto toga treba biti zla osoba.” Budući da su neuspješni u svijetu i među skupinama ljudi, žale se na izostanak pravednosti i pravde u svijetu te na odsutnost spasitelja u svijetu. Misle da su njima svi nanijeli nepravdu jer nitko ne vidi njihove jače strane ili stručnost niti njih itko postavlja na važne položaje. Stoga stvaraju takvu iskrivljenu teoriju kako bi se žalili na čovječanstvo i svijet. U stvarnosti, postoje li razlozi pojave tih raznih stvari? Postoje li uzročno-posljedične veze? Zasigurno! Antikristi dijele isto gledište kao ti ljudi; oni ne vjeruju da je Bog suveren nad svim stvarima, niti smatraju da je pravedno sve nad čime Bog – koji ima identitet Boga – ima suverenost. Stoga, antikristi ne samo da ne priznaju da sve što Bog čini predstavlja Njegov identitet, oni također vjeruju u iskrivljene teorije i hereze koje kruže u društvu. Oni vjeruju da su te iskrivljene teorije i hereze istinite, i da se samo oni koji mogu napredovati u ovom svijetu, oni koje se obožava i slijedi, mogu nazvati bogovima njihova srca i onima u njihovu srcu koji posjeduju identitet bogova. Na primjer, u kineskim legendama postoje likovi poput Kraljice Majke Zapada, Cara od žada, Osam besmrtnika, Guanyin i Bude – to su oni koje antikristi istinski obožavaju u svom srcu. U tim je legendama Car od žada najveći; on ima moć kazniti grešnike u nebeskom kraljevstvu tako što ih baca u svijet smrtnika. Kad antikristi to čuju, osjećaju veliko divljenje prema njemu, misleći: „Car od žada je uistinu bog! On ima držanje, ponašanje i sposobnosti boga!” Te legende, zajedno s takozvanim besmrtnicima kojima šira javnost prinosi žrtve, ostavile su dubok dojam na ljude. Oni vjeruju: „Ti takozvani besmrtnici imaju velike vještine i moći. Oni zaslužuju titulu bogova. Oni mogu u nebeskom kraljevstvu pružiti rješenje za sve nepravedne i nezadovoljavajuće stvari koje se događaju u svijetu, a ako netko traži pravdu, odgovor može pronaći kod njih. Na primjer, povijesne ličnosti poput Bao Gonga i Guan Gonga provode pravdu za čovječanstvo u duhovnom kraljevstvu. Kad je osobi nanesena nepravda, a sudovi su nepravedni, ako iznesu svoj slučaj pred Bao Gonga ili Guan Gonga, zajamčeno će dobiti pravdu.” Ljudi vjeruju da ti likovi iz narodnih priča mogu provoditi pravdu za čovječanstvo, kazniti zle ljude i ispraviti svu nepravdu u svijetu, dopuštajući onima koji pate i koji se bore da prestanu liti suze. Misle da siromašni ljudi na dnu društva, nesposobni i zlostavljani, trebaju samo davati prinose tim likovima, vjerovati u njih i slijediti ih kako bi pobjegli od sve svoje patnje i riješili sve zlostavljanje i potlačenost s kojima se suočavaju. Slično tome, antikristi u svom srcu i umu vjeruju da bi bogovi trebali biti poput takozvanog Bodhisatve i Bude te rješavati svu ljudsku patnju i spašavati ljude iz mora bijede. Na primjer, čovjek čija je majka bila smrtno bolesna i kojoj medicina nije mogla pomoći, bio je vrlo odan roditeljima i nije želio da mu majka umre, pa je svaki dan palio tri mirisna štapića i nudio ukusnu hranu i piće idolu Bodhisatve Guanyin. Zatim se zavjetovao: ako se bolest njegove majke može izliječiti i ako ona može živjeti još 30 godina, on će se dragovoljno zauzvrat odreći 30 godina svog života, postat će vegetarijanac do kraja svojih dana i suzdržavat će se od toga da ikada više oduzme život živom biću. Nakon što je zapalio mirisne štapića, poklonio se i dao taj zavjet te prinio svoje iskreno srce, bolest njegove majke bila je izliječena. Je li to značilo da je Bodhisatva čuo njegov zavjet? Je li to značilo da će njegova majka živjeti dodatnih 30 godina, a on 30 godina manje? Ne. Ali budući da je vjerovao, bio je uvjeren da je to istina. Zatim je počeo ispunjavati svoj zavjet postavši vegetarijanac. Jednog dana se zapitao: „Moja je majka izliječena i njezina dugovječnost više nije problem, pa mogu li u budućnosti prekršiti svoj zavjet? Mogu li pojesti pileći batak? Ako ga želim pojesti, mogu.” Odmah nakon što je pojeo pileći batak, osjećao se dobro i srce mu je bilo mirno, ali sljedećeg dana patio je od povraćanja i proljeva te je bio bolestan nekoliko dana bez ikakvog poboljšanja. Četvrtog dana se zapitao: „Je li to kazna od Bodhisattve? Ne dopušta li mi on da jedem meso? Izgleda da riječi koje sam prije izgovorio doista vrijede – ne smijem jesti meso!” Kad je to pomislio, brzo je zapalio još tri mirisna štapića, ponudio mnogo ukusne hrane i priznao svoj grijeh. Njegova je bolest sljedećeg dana bila izliječena. Kad je vidio da je Bodhisattva tako djelotvoran, još je čvršće povjerovao: „Kad ljudi postupaju, Bodhisattva gleda. Ne smijem ga pokušavati prevariti, moram se držati svog zavjeta ili se suočiti s njegovom kaznom!” Od tada je još više vjerovao da je titula „Bodhisattva” sveta i nepovrediva. Svakodnevno je palio tri mirisna štapića i davao je prinose tijekom blagdana i praznika. S vremenom se u takvoj osobi učvrstilo vjerovanje da su idoli kojima ljudi daju prinose, poput Cara od žada, Bodhisattve Guanyin, Guan Gonga i tako dalje, bogovi. Njihov status u njezinom srcu postao je još nepokolebljiviji, bez ikakvih sumnji ili podozrenja. Čak i ako antikristi nisu doživjeli te stvari niti davali prinose tim idolima ili glinenim figurama kod kuće, oni i dalje povremeno čuju za takve stvari ili se susreću s njima u svojim društvenim krugovima. Na primjer, čuju o tome kako je Buda izliječio nečiju bolest ili proveo pravdu donoseći odmazdu zlim ljudima, ili kako je netko postao bogat nakon što je majstor feng shuija premjestio neke stvari u njegovoj kući, ili kako je nečije savjetovanje s majstorom feng shuija ili yin-yang majstorom u vezi s grobnicama i odabirom groblja dovelo do toga da su njegovi potomci postali visoki dužnosnici ili uživali veliki uspjeh u svojoj karijeri, i tome slično. Te stvari ostavljaju dojam na um antikrista da bi bogovi trebali imati sposobnosti i moći poput tih takozvanih buda i careva s kojima se ljudi susreću i koje vide u svom svakodnevnom životu. Čak misle da bi bogovi trebali biti poput onih idola kojima ljudi daju prinose te pokazivati neke znakove i čudesa među ljudima kako bi izazvali užas i zaprepaštenje. A ako bog to ne čini, onda misle da se njega ne bi trebalo smatrati bogom. S takvim pogledima i shvaćanjima bogova, što pojam boga postaje za antikriste? U njihovom umu, biće poput Cara od žada, koje bi moglo, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, poslati nebeske vojnike da protjeraju one koji su prekršili nebeske zakone u svijet smrtnika, uistinu je bog i onaj koji posjeduje identitet boga. Ili, idol kojem ljudi daju prinose, a koji njima može omogućiti da se obogate i postanu visoki dužnosnici – antikristi takva bića također smatraju dostojnima posjedovanja identiteta bogova. To je antikristova unutarnja percepcija i razumijevanje identiteta bogova. Dakle, kada Bog djeluje u zemlji u kojoj leži veliki crveni zmaj, gdje su neka braća i sestre uhićeni, crkva oštećena, a Božje djelo prekidano i ometano, što antikristi misle? „Ako je ovo bog, zašto se takve stvari događaju crkvi? Kada uhite braću i sestre, bog bi trebao prikazati vizije na nebu te poslati gromove i bijes, zbog čega bi zli policajci koji su uhitili braću i sestre pobjegli u strahu poput preplašenih štakora. Zašto nikada nisam čuo za takve događaje? Budući da ti ljudi slijede boga i pripadnici su božjeg izabranog naroda, zašto ih bog ne spasi i ne zaštiti? Veliki crveni zmaj tako bjesomučno i okrutno progoni one koji slijede boga. Zašto bog ne dođe na zemlju provesti pravdu za čovječanstvo? Zašto bog ne spriječi velikog crvenog zmaja? Zašto ne kazni velikog crvenog zmaja? Sigurno ne može biti da bog s božjim identitetom može samo govoriti istinu i opskrbljivati istinom? U usporedbi s Carom od žada, Bodhisattvom Guanyin i Budom, čini se da Bog nema velike sposobnosti niti vještine. Kažu da bog ima moć i autoritet, ali gdje su ta moć i autoritet? Je li onaj tko može samo opskrbljivati istinom i tko nema moć niti autoritet boga uistinu bog? Kada su braća i sestre pred uhićenjem, bog bi trebao postaviti zid ispred zlih policajaca, ili ih učiniti slijepima i hromima, i izluditi ih ili učiniti da postanu glupi. Prije nego što se opasnost približi, bog bi trebao svima dati jasno do znanja kakav rizik dolazi, trebali bi čuti glas, dobiti snažan osjećaj i imati jasnu misao. Zašto bog ne čini takve stvari? Zašto ne daje nikakve naznake kada se takva situacija približi? Kada ljudi trpe uhićenja, mučenja i progone, zašto bog ne zaustavi ili ne kazni te đavle i zle policajce? Kada stave lisičine braći i sestrama, kada ih udare njihove palice, zašto bog ne čini ništa? Da su to Car od žada ili Bodhisattva Guanyin, oni nikada ne bi dopustili da njihovi sljedbenici ovako pate. Sigurno bi se umiješali i pomogli, oslijepili bi zle policajce, izobličili njihova lica, doveli ih do ludila, učinili da njihove ruke i noge trunu, dali bi im neizlječive bolesti i naveli ih da se međusobno poubijaju. Zašto bog to ne čini? Gdje je bog točno? Postoji li on uopće? Kada dođu nevolje, bog ne spašava ljude čak ni ako se Njemu mole niti postavlja okolnosti da izbjegnu opasnost. Kada zli policajci muče te bespomoćne ljude, zdrav razum nalaže da bi se bog trebao umiješati, pomoći, a ne samo sjediti prekriženih ruku, jer bogovi ne vole vidjeti nepravde u svijetu, a bogovi bi trebali spasiti ljude od bijede i izbaviti sva bića od patnje. Zašto ovaj bog u kojeg sada vjerujem uopće ne čini takve stvari? Postoji li doista Bog u kojeg vjerujem?” Nakon što dožive mnoge stvari, antikristi su neprestano zbunjeni i sumnjičavi. Čak i tijekom svoje vjere u Boga odlaze gatarama i yin-yang majstorima na proricanja, kako bi vidjeli što im budućnost nosi, kako bi provjerili hoće li završiti u zatvoru, hoće li im posao teći glatko, hoće li im se zlikovac pokušati osvetiti ili postoji li način da izbjegnu zatvor ako im je to sudbina.

U procesu vjerovanja u Boga i slijeđenja Njega, u antikristima se uvijek javljaju predodžbe o Božjem identitetu i Njegovoj biti, i uvijek se pitaju zašto Bog samo govori, a ne pokazuje nikakve znakove i čudesa. Iako antikristi također čitaju Božje riječi, njihova namjera nije tragati za istinom niti je prihvatiti, umjesto toga čitaju ih sa stavom proučavanja i razmatranja. Zbog toga, što Ga više ispituju, ne samo da ne uspijevaju razviti istinsku vjeru, već postaju sumnjičaviji i gaje više predodžbi o utjelovljenom Bogu. Njihova glavna predodžba jest da vjeruju da bi Krist trebao posjedovati nadnaravnu ljudskost. Oni misle: „Ako krist ima normalnu ljudskost i ne čini nikakve znakove ni čudesa, kako se može dokazati da je on bog?” U srcu antikrista, samo je duh boga bog i samo tijelo koje može pokazivati znakove i čudesa jest bog. Ako tijelo posjeduje samo normalnu ljudskost i ne čini znakove ni čudesa, onda čak i ako može izraziti istinu, ne smatra ga se bogom. Stoga ne čudi što antikristi uvijek sumnjaju u bit utjelovljenog Boga. Koliko god stvari se njemu dogodi, onaj tko je antikrist nikada ne pokušava baviti se njima traganjem za istinom u Božjim riječima, a još manje pokušava vidjeti stvari kroz Božje riječi – što je u potpunosti zato što ne vjeruju da je svaki redak Božjih riječi istina. Kako god Božja kuća razgovarala u zajedništvu o istini, antikristi ostaju neprijemčivi i zbog toga nemaju ispravan stav s kojom god se situacijom suoče; osobito kada je riječ o tome kako pristupaju Bogu i istini, antikristi tvrdoglavo odbijaju ostaviti po strani svoje predodžbe. Bog u kojeg oni vjeruju bog je koji čini znakove i čudesa, nadnaravni bog. Bilo koga tko može činiti znakove i čudesa – bilo da je to Bodhisattva Guanyin, Buda ili Mazu – oni nazivaju bogom. Oni vjeruju da su samo oni koji mogu činiti znakove i čudesa bogovi koji posjeduju identitet bogova, a oni koji to ne mogu, bez obzira na to koliko istina izrazili, nisu nužno bogovi. Oni ne razumiju da je izražavanje istine Božja velika sila i svemogućnost; umjesto toga, misle da je samo činjenje znakova i čudesa velika sila i svemogućnost bogova. Stoga, što se tiče praktičnog djela utjelovljenog Boga koji izražava istinu kako bi osvojio i spasio ljude, pojio, vodio poput pastira i vodio Božji izabrani narod, omogućujući im da stvarno iskuse Božji sud, grdnju, kušnje i oplemenjivanje te da shvate istinu, odbace svoje iskvarene naravi i postanu ljudi koji se pokoravaju Bogu i obožavaju Ga, i tome slično – antikristi sve to smatraju djelom čovjeka, a ne Boga. Po mišljenju antikrista bogovi bi se trebali skrivati iza oltara i primati prinose, jesti hranu koju ljudi nude, udisati dim mirisnih štapića koje pale, pružati ruku pomoći kada su u nevolji, pokazivati se vrlo moćnima i pružati im trenutačnu pomoć u granicama onoga što je njima razumljivo te zadovoljavati njihove potrebe kada ljudi traže pomoć i kad su iskreni u svojim molbama. Za antikriste je samo takav bog istiniti bog. Sve što Bog danas čini, međutim, nailazi na prezir antikrista. Zašto je to tako? Sudeći prema priroda-biti antikrista, ono što oni zahtijevaju nije djelo pojenja, pastirskog vođenja ni spasenja koje Stvoritelj vrši na stvorenim bićima, već blagostanje i ispunjenje njihovih želja u svemu, da ne budu kažnjeni u ovom životu i da odu na nebo u budućem svijetu. Njihovo gledište i potrebe potvrđuju njihovu bit mržnje prema istini. Antikristi vole opačinu, nadnaravno i čuda, pa čak i obožavaju postupke i đavolje riječi Sotone i zlih duhova – što su negativne i opake stvari – kao božanske i kao istinu. Oni to uzimaju kao objekte svog cjeloživotnog obožavanja i težnje te kao stvari koje treba cijeniti i širiti u svijetu. Zbog toga se njihove predodžbe i pogledi na Božji identitet nikada neće promijeniti dok budu slijedili Boga. Ako takvi ljudi ne mogu ostvariti svoje ambicije u Božjoj kući, ako nisu promaknuti ili upotrijebljeni i ne uspiju postići brz i velik uspjeh, bit će spremni izdati Boga u bilo koje vrijeme, u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu. Neki od tih ljudi vjeruju 10 godina, neki 20, i čovjek bi pomislio da imaju temelj i da neće napustiti Boga, ali u stvarnosti, oni su spremni u bilo kojem trenutku izdati Boga i vratiti se u svijet. Čak i ako ne napuste crkvu, njihovo je srce već odlutalo od Boga i izdalo Ga. Kad god okolnosti dopuste ili kad god se ukaže prilika, oni će otići i vjerovati u lažne bogove i zle duhove. Ako imaju priliku postići munjevit uspjeh, postati visoki dužnosnik, postati slavni te uživati u slavi i bogatstvu, neće oklijevati napustiti crkvu i slijediti trendove svijeta. Neki se antikristi pitaju: „Ako je on bog, zašto trpi progon i potjeru velikog crvenog zmaja? Ako je on bog, zašto ne prikaže znakove i čudesa da uništi velikog crvenog zmaja? Veliki crveni zmaj uhvatio je i progonio toliko pripadnika božjeg izabranog naroda. Zašto njih bog ne zaštiti i ne spasi od progona Sotone?” To je baš kao što su farizeji u judaizmu mislili: „Ako je Isus bog, zašto je razapet? Zašto se nije mogao spasiti?” Antikristi to ne razumiju jer ne prihvaćaju istinu niti vjeruju da će Božje riječi sve ostvariti. Oni vjeruju samo u ono što vide i nemaju vjere u vrijednost ni u značaj svega što je prikazano djelima koje je Bog učinio. Oni ne vjeruju da je svaka riječ koju Bog izražava istina i da će se svaka Njegova riječ ispuniti i ostvariti; ne vjeruju da se Božja mudrost provodi na temelju Sotoninih spletki ili da Bog koristi velikog crvenog zmaja da služi kao kontrast koji otkriva Njegovu svemogućnost i mudrost. Oni ne vjeruju da je Bog suveren nad svime i da Božje riječi sve ostvaruju, pa jesu li antikristi i dalje vjernici u Boga? Nisu. Antikristi su ljudi koji niječu Boga i opiru Mu se; oni su potpuni bezvjernici.

Koji su glavni razlozi zašto antikristi odbijaju priznati Božji identitet? Jedan je taj što Bog ne ispravlja svu nepravdu u svijetu, ne provodi pravdu za čovječanstvo niti odmah kažnjava one koji čine zlo, kao što antikristi u svojim predodžbama zamišljaju da bi On trebao; mnogi se nepravedni događaji zbivaju svaki dan među svim stvarima nad kojima Bog ima suverenost, a Bog se ipak čini ravnodušnim prema tome i ne govori ni jednu riječ niti čini ijednu stvar kao odgovor na to. U očima antikrista, ništa što vide da se događa u svijetu, u okviru stvari s kojima se susreću, ne uklapa se u njihove predodžbe i ne bi se trebalo događati. Zašto oni misle da se te stvari ne bi trebale događati? Oni misle: „Ako bog postoji, zašto se ne pobrine za te stvari? Ako bog postoji, zašto toliko zlih ljudi i dalje dobro živi? Zašto bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji? Zašto bogati ljudi svaki dan jedu raskošna jela i toliko uživaju, dok mnogi i dalje moraju prositi za hranu? Zašto bezazlene ljude zlostavljaju, tlače i iskorištavaju? Zašto neki ljudi rade i znoje se, radeći više od osam sati dnevno za tako malu plaću, dok drugi u sat vremena zarade više nego što bi netko mogao zaraditi za cijeli život? Zašto se bog ne pozabavi tim društvenim i svjetovnim nepravdama? Zašto su neki rođeni sa srebrnom žlicom u ustima, dok su drugi rođeni u siromaštvu i iscrpljenosti? Zašto neki ljudi mogu uživati u slavi, bogatstvu i ljubavi kojom njih cijeli život obasipa njihova obitelj, dok drugi to ne mogu, a rođeni su u istom društvenom okruženju?” To su vječno nerješive zagonetke u srcu antikrista. Oni misle da bi, budući da vjeruju u Boga, trebali prepustiti Bogu sve stvari koje ne mogu prozreti niti koje razumiju, i sve te zagonetke koje ne mogu riješiti, te navesti Njega da pruži rješenja, i da bi trebali pronaći odgovore na njih u Božjim riječima. Međutim, nakon tri do pet godina vjere u Boga, oni ne uspijevaju pronaći te odgovore, a nakon osam do 10 godina vjere, i dalje ih ne mogu pronaći. Nakon 20 godina vjere, pitaju se: „Zašto još uvijek nisam dobio nikakve odgovore? Zašto bog nije riješio ta pitanja? Zašto bog ne djeluje kao Bodhisattva Guanyin ili Car od žada? Bog ima autoritet i moć, i identitet boga, pa bi trebao činiti te stvari! Zašto se, osobito u crkvi, često pojavljuju zli ljudi koji uzrokuju prekidanje i ometanje, a neki čak kradu prinose bez ikakvih posljedica? Neki ljudi često lažu, a neki šire predodžbe i neosnovane glasine, a da ne trpe božju disciplinu ili kaznu; drugi iznenada prestanu vjerovati u boga i odu raditi u društvo, a nakon nekoliko godina postanu bogati, a da ih nikada ne snađu teška vremena. Neki vjernici žive gore od ljudi koji ne vjeruju u boga. Zapravo, vjernici u boga pate, a mnoge od njih proganjaju, ne mogu se vratiti svom domu te žive u siromaštvu i bijedi. Nije valjda to nije smisao vjerovanja u boga? Nije valjda to nije vrijednost slijeđenja boga? Nije valjda to nije svakodnevni život koji bog želi dati ljudima? Kada ljudi naiđu na stvari koje ne mogu postići, zašto bog ne učini nešto izvanredno kako bi ih natjerao da razumiju i shvate to odmah? Postoji mnogo stvari koje ljudi ne razumiju i ne znaju zašto bog djeluje na način na koji djeluje. Zašto bog ne upali svjetiljku da rasvijetli srca ljudi? Zašto ljudima ne pruži nadahnuće? Kada ljudi čine zlo te uzrokuju prekidanje i ometanje, bog ne ustaje i ne proklinje te zle ljude izravno niti ih natjera da se suoče s odmazdom. Nisam vidio mnogo primjera da bog čini takve stvari. Ponekad ljudi trebaju božje prosvjetljenje, osvjetljenje i opskrbu, pa zašto ne mogu osjetiti ili vidjeti boga? Gdje je bog?” Sva takva „zašto” ostaju neodgovorena u srcu antikrista. Oni ne razumiju zašto se te stvari i pojave nikada ne mijenjaju, ne preokreću, a još manje poboljšavaju. Oni misle da bi vjerovanje u Boga trebalo u potpunosti preobraziti ljude i da bi se cijeli njihov život, ponašanje, misli, a osobito njihova kvaliteta života te njihove sposobnosti i vještine, trebali razvijati u pozitivnom smjeru. Zašto ne mogu vidjeti te promjene nakon 10 ili 20 godina promatranja? Stvari o kojima ljudi maštaju ili sanjaju u svojim predodžbama nikada se ne rješavaju niti ostvaruju nakon što počnu vjerovati u Boga. Dakle, koji je smisao vjerovanja u Boga? Koja je vrijednost vjerovanja u Boga i slijeđenja Njega? Ta pitanja ostaju neriješena i neodgovorena u srcu antikrista, i ne ostvaruju se niti ispunjavaju onako kako antikristi zamišljaju da hoće, stoga bog kojeg antikristi imaju na umu ne postoji. I naravno, Onaj koji posjeduje identitet Boga zauvijek je zanijekan u umu antikrista.

U antikristovoj vjeri u Boga ima previše primjesa. U stvarnosti, antikristi istinski ne vjeruju u Boga; sve je to pretvaranje. Oni vjeruju u Boga baš kao što nevjernici obožavaju đavle i idole. Teško im je prihvatiti sve što Bog čini te uvijek gaje sumnje i pitanja. Te sumnje i pitanja skrivaju u svom srcu i ne usuđuju se izgovoriti ih, a također su vješti u pretvaranju, pa koliko god godina vjerovali u Boga, i dalje su okorjeli bezvjernici. Oni mjere Boga i sva Njegova djela svojim fantazijama, svojim raznim uobraziljama i predodžbama o Bogu, kao i nekim tradicionalnim ljudskim znanjem i predodžbama o moralu. Koriste te stvari kako bi mjerili Božji identitet i Njegovo postojanje. Koji je konačni rezultat toga? Oni niječu postojanje Boga i ne priznaju identitet ni bit utjelovljenog Boga. Nije li mjerilo kojim antikristi mjere posjeduje li utjelovljeni Bog identitet i bit Boga pogrešno? Jednostavno govoreći, antikristi štuju znanje i slavne, velike ličnosti, stoga nikada nemaju prigovora niti osjećaju odbojnost prema stvarima koje dolaze od tih slavnih, velikih ličnosti. Zašto onda preziru Krista kada vide da je On normalna i obična osoba te zašto počinju osjećati odbojnost i mržnju kada vide da Krist izražava toliko mnogo istina? Zato što ono što oni štuju i obožavaju uopće nije pozitivno, niti jedan djelić toga. Što antikristi vole? Oni vole bizarnost, opačinu, čuda i nadnaravne stvari, dok su normalnost i praktičnost Boga, Božja iskrena ljubav prema čovjeku, Božja mudrost, vjernost, svetost i pravednost u očima antikrista osuđeni. Na primjer, kako bi braća i sestre razvili sposobnost razlučivanja i u praksi naučili lekciju, Bog je postavio situaciju. O kakvoj je situaciji bila riječ? Uredio je da među njima živi netko tko je opsjednut đavlom. U početku su način govora i postupci tog čovjeka bili normalni, kao i njegov razum; uopće nije izgledao problematično. Ali nakon što su braća i sestre neko vrijeme bili u kontaktu s njim, otkrili su da je sve što govori besmisleno, bez odgovarajuće strukture i reda. Kasnije su se događale određene nadnaravne stvari: taj je čovjek stalno govorio braći i sestrama da je vidio ovu ili onu viziju te da je dobio to i to otkrivenje. Na primjer, jednog dana otkriveno mu je da mora napraviti peciva kuhana na pari – morao je – a sutradan je, igrom slučaja, trebao izaći, pa je ponio peciva sa sobom. Kasnije mu je u snu otkriveno da mora krenuti na jug; netko ga je čekao na mjestu udaljenom oko deset kilometara. Otišao je pogledati i upravo je tamo bila osoba koja se izgubila; svjedočio je toj osobi o Božjem djelu posljednjih dana i ona ga je prihvatila. Stalno je dobivao otkrivenja, stalno je čuo glas, stalno su mu se događale nadnaravne stvari. Kada je bilo riječ o tome što jesti, kamo ići, što raditi, s kim stupati u interakciju, nikada nije slijedio zakone života normalne ljudskosti, niti je tragao za Božjim riječima kao temeljem ili načelom, niti je tražio ljude s kojima bi razgovarao u zajedništvu. Uvijek se oslanjao na svoje osjećaje i čekao glas, otkrivenje ili san. Je li taj čovjek bio normalan? (Ne.) Iako se činilo da u ustaljenim obrascima svakodnevno jede tri obroka i provodi svoju dnevnu rutinu, ipak je neprestano čuo glasove. Neki su ga ljudi razlučili i rekli da su to očitovanja opsjednutosti zlim duhom. Braća i sestre su ga malo-pomalo mogli razlučiti, sve dok jednog dana nije doživio napadaj duševne bolesti, počeo govoriti ludosti te pobjegao gol i raščupane kose, psihotičan. Time se konačno došlo do zaključka o toj stvari. Nemaju li braća i sestre sada uvid u konkretna očitovanja zlog duha na djelu i opsjednutosti đavlom te sposobnost da to razluče? Naravno, neki od njih već su se susreli s takvim stvarima i već su imali sposobnost razlučivanja, dok drugi nisu dugo vjerovali u Boga i nisu prošli kroz takve stvari te je stoga postojala vjerojatnost da budu zaluđeni. Ali bez obzira na to jesu li bili zaluđeni ili jesu li imali sposobnost razlučivanja, da Bog nije postavio ovo okruženje, bi li mogli imati istinsku sposobnost razlučivanja djelovanja zlog duha ili opsjednutosti njime? (Ne.) Dakle, koja je bila svrha i značenje toga što je Bog postavio ovo okruženje i učinio te stvari? To je učinjeno kako bi se njima omogućilo da u praksi steknu sposobnost razlučivanja, nauče lekciju i da znaju kako razlučiti one kod kojih djeluju zli duhovi ili koji su opsjednuti đavlima. Kad bi se ljudima samo reklo što je djelovanje zlog duha – kao kad učitelj predaje iz knjige i samo govori o teorijama iz udžbenika, a da učenici ne rade nikakve stvarne vježbe ili ne prolaze obuku – ljudi bi razumjeli samo neke doktrine i izjave. Ti možeš jasno objasniti što je točno djelovanje zlog duha i koja su njegova konkretna očitovanja tek kada si tome osobno nazočio, vidio to svojim očima i čuo svojim ušima. I onda kada ponovno susretneš takve ljude, moći ćeš ih razlučiti i odbaciti; moći ćeš ispravno pristupiti takvim stvarima i rješavati ih. Dakle, nije li ono što dobivaš u takvom okruženju mnogo praktičnije od onoga što dobivaš cjelodnevnim pohađanjem okupljanja i slušanjem propovijedi? Ljudi koji imaju normalno razmišljanje i razumnost te koji teže istini imat će ispravno razumijevanje načina na koje Bog čini te stvari. Oni se neće žaliti govoreći: „Zašto Bog dopušta da se zli duhovi pojave u crkvi? Zašto mene Bog nije unaprijed upozorio? Zašto On ne očisti zle duhove?” Oni se neće žaliti na te stvari, umjesto toga, bit će zahvalni, hvalit će Boga za Njegovo izvrsno i mudro djelo te govoriti koliko Bog voli čovjeka! Međutim, antikristi ne prihvaćaju istinu, a istovremeno je njihovo srce ispunjeno predodžbama i uobraziljama o Bogu; štoviše, oni u svom srcu doista obožavaju đavle i idole te uspoređuju i mjere sve što istiniti Bog čini s onim što čine njihovi idoli. Stoga, kada se susretnu s takvim situacijama, prvo se pitaju: „Je li ovo božje djelo? Kako možete biti tako glupi? Kako je bog mogao dopustiti da se zli duhovi pojave u crkvi?” Nije li to pogrešno razumijevanje? Prvo, oni poriču da je to Božje djelo i također misle: „Bog to sigurno ne bi učinio. Bogovi ne žele da ljudi pate. Kada Guanyin Bodhisattva vidi da ljudi pate, njezini kipovi liju suze; ona želi izbaviti sva bića od muka, dovesti svaku osobu pod Budino ime i osloboditi ih od sve patnje ljudskog svijeta. Bogovi bi trebali biti samilosni, brinuti se za svoj izabrani narod i ne dopustiti da se zli duhovi pojave u crkvi. To sigurno ne može biti božje djelo.” Kada se takve stvari dogode, antikristi u srcu prvo još više sumnjaju u Božji identitet, a istovremeno nisu voljni prihvatiti Božja djela stotinu, tisuću puta, pa čak im i sude i osuđuju ih. Također se rugaju braći i sestrama koji to prihvaćaju od Boga, govoreći: „Vi glupani još uvijek vjerujete da je sve božje djelo. Bog ne bi tako djelovao! Bog bi trebao štititi svoje janjce i brinuti se za njih te ih zaštititi svojim rukama. Bogovi su utočišta za ljude; ljudi ne bi trebali podnositi sve te poteškoće. Nikakve se negativne ni loše stvari ne bi trebale događati ljudima, tako bogovi djeluju.” Srce antikrista ispunjeno je sumnjama, poricanjima, predodžbama i osudom Boga. Zbog toga, što god da Bog učini u njihovim je očima to pogrešno i nije ono što bi Bog trebao činiti, te je njima to dokaz i sredstvo da osude i zaniječu Boga. Priroda-bit antikrista da se opiru Bogu u tome je potpuno razotkrivena. Na primjer, kada braća i sestre trpe mučenje i progon od strane KPK-a, policija zagrijava električna žigosala dok se ne užare i pritišće ih na njihovo tijelo, što uzrokuje toliku bol da se oni onesvijeste, a svima prisutnima od toga se ledi krv u žilama. Što antikristi misle kada vide taj prizor? „Ovi su Sotone i đavli preokrutni! Nemaju ljudskosti, nemaju sažaljenja ni samilosti. Njihove su metode prebrutalne, ne mogu to gledati! Da sam ja tamo, ohladio bih žigosala, pretvorio bih ih u pamuk i pustio da nježno, toplo i meko dodiruju ljudska tijela, poput božje ruke koji miluje svoje janjce, da ljudi osjete njegovo samilosno srce, njegovu ljubav i toplinu te da u njima potakne više vjere i odlučnosti da ga slijede. Ali ljudska bića samo su ljudska bića – nemoćni smo učiniti bilo što dok gledamo kako naša braća, sestre i bližnji toliko pate. A gdje je bog? Zašto bog u ovom trenutku ne zaustavi ruke ovih Sotona i đavola? Zašto ne ohladi užarena žigosala? Kada žigosala dodirnu braću i sestre, zašto bog ne učini da ne osjećaju bol? Da je to Guanyin Bodhisattva, ona bi to sigurno učinila; ona ne želi gledati kako živa bića zlostavljaju i ubijaju jedna druge, ne želi vidjeti da itko od njih trpi ni trunku zlostavljanja ili boli. Ona ima na umu sva bića, srce joj je šire od neba, a ljubav joj je bezgranična. To je uistinu bog! Zašto bog ne djeluje tako? Ja nisam bog, nemam tu sposobnost. Da sam ja bog, ne bih dopustio da moj narod ovako pati.” Bez obzira na to što ih zadesi, antikristi imaju vlastita gledišta, vlastite tvrdnje, mišljenja, pa čak i „sjajne ideje”. Bez obzira na to što im se dogodi, oni to nikada ne povezuju s Božjim riječima, nikada ne tragaju za istinom kako bi razumjeli Boga, kako bi svjedočili o Bogu, kako bi potvrdili Božji identitet, kako bi potvrdili gdje je bit Boga koji posjeduje Božji identitet i kako je ona izražena – antikristi ne postupaju na taj način. Umjesto toga, oni na svakom koraku mjere Boga i nadmeću se s Njim koristeći perspektive Sotone, raznih zlih duhova ili Guanyin Bodhisattve i Bude. Koji je konačni rezultat toga? Antikristi na svakom koraku poriču Boga, poričući Njegova djela i Njegovu bit, značenje i vrijednost svega što On čini te način na koji to duhovno izgrađuje ljude. Oni poriču učinak koji Bog namjerava postići na ljudima djelujući na taj način, kao i postojanje Božjih namjera. Poričući značaj i vrijednost svega što Bog čini, ne poriču li antikristi Božji identitet? (Poriču.) Ta očitovanja i bit antikrista, misli koje razotkrivaju te bijes, zahtjevi, nezadovoljstvo i pitanja koja imaju o Bogu kada im se nešto dogodi, i tako dalje, sve su to konkretna očitovanja toga da antikristi ne priznaju Božji identitet. To su činjenice.

Koju ste bit antikrista primijetili kroz razgovor u zajedništvu i raščlambu koje smo upravo napravili o očitovanjima i izvorima antikristova poricanja Božjeg identiteta? Možete li primijetiti da su antikristi cinični prema ovom svijetu te da vole pravičnost i pravednost? Jesu li antikristi ljudi koji posjeduju dobrodušnu ljudskost, suosjećanje, milosrđe, veliku ljubav i mržnju prema opačini? (Ne.) Kakvi su onda ljudi antikristi? (Oni su zli ljudi koji mrze istinu i osjećaju odbojnost prema njoj, koji se na svakom koraku protive Bogu.) To je jedan aspekt. Što još? Ne odobravaju li antikristi onu društvenu izreku: „Oni koji grade mostove i popravljaju ceste završi slijepi, dok se potomstvo ubojica i palikuća množi”? Ne znači li to da oni oplakuju stanje svijeta i sažalijevaju čovječanstvo? Koja je priroda njihova slaganja s tom izrekom? Ne sadrži li ta izreka nešto od prigovora na nepravdu Neba? Iako ne mogu ništa učiniti po tom pitanju, antikristi gaje takvu ogorčenost i emocije te se žale da je Nebo nepravedno: „Ne kaže li se da je nebo pravedno i da nebo ima oči? Zašto onda oni koji čine dobro u ovom svijetu ne ubiru nagrade, dok zli ljudi napreduju? Gdje je pravda u ovom svijetu? Kako je došlo do nepravde u ovom svijetu? To je zato što je nebo slijepo i nepravedno!” Prešutno značenje toga jest da kod Boga nema pravde te da su samo Buda i Guanyin pravedni. Stoga je srce antikrista ispunjeno ogorčenošću, prigovorima, nijekanjem i osudom onoga što čini stvarni Bog. Što uzrokuje sve to? Koji je razlog tome? Uzrok tomu je bit antikrista. Koja je to bit? Da to kažemo konkretnije, srce antikrista puno je predodžbi i uobrazilja o definiciji boga; oni ne znaju niti razumiju kako točno stvarni Bog radi i spašava ljude. Njihova procjena svega što Bog čini temelji se na njihovim vlastitim predodžbama i uobraziljama. Na čemu se one temelje? U potpunosti se temelje na raznim herezama i zabludama koje su u čovječanstvo usadili Sotona i kraljevi đavola. Koliko god te hereze i zablude bile opake ili pristrane, one su u skladu s ljudskim predodžbama, psihološkim zahtjevima i emocionalnim potrebama, i upravo te stvari postaju mjerila antikrista za njihovo vladanje i mjerenje svih stvari, kao i njihovo mjerilo za Boga; antikristi su u krivu u samom korijenu. Još jedan važniji razlog jest taj što antikristi vole moć i raskošne stvari. Na primjer, recimo da je osoba rođena u palači i svakodnevno uživa u vrhunskom tretmanu, jede najbolju hranu i nosi najbolju odjeću, ne mora ništa raditi i dobiva sve što želi. Teže li ljudi koji vjeruju u Boga takvom životu? Normalna osoba osjetit će trunku zavisti ili ljubomore, ali onda će pomisliti: „Sve je to odredio Bog. Gdje god nas Bog postavi, tamo živimo. Takav nam život ne bi nužno odgovarao. Može li se vjerovati u Boga u takvom okruženju? Može li se razumjeti istina i biti spašen? To bi bilo teško. Dovoljno je ono što nam je Bog dao; sve dok možemo vjerovati u Boga i dok imamo uvjete za čitanje Božjih riječi, izvršavanje svoje dužnosti i na kraju za postizanje spasenja, to je najradosnija stvar.” Ali bi li antikristi tako razmišljali? (Ne.) Oni bi mislili: „Zašto moj otac nije bio car? Da mi je otac bogataš ili car, moj bi život stvarno bio vrijedan življenja. Zašto je njegov otac car? Zašto on živi bezbrižnim životom, ne brinući se za hranu ili odjeću, dobivajući sve što želi, dok su mu novac i moć uvijek na raspolaganju? Nebo je nepravedno! On nije toliko sposoban i nema nikakvog talenta, obrazovanja ni pameti. Na temelju čega je on dobio sve te stvari? Zašto ih ja ne mogu dobiti? Ako ja ne mogu dobiti te stvari, a drugi mogu, mrzit ću ih! Ako ne mogu mrziti njih, mrzit ću nebo jer je nepravedno i jer mi je uredilo lošu sudbinu, i mrzit ću svoju lošu sreću, mrzit ću podlu osobu koja mi stoji na putu i mrzit ću loš feng shui svoje kuće!” Što njima prolazi kroz glavu? Jednom kada se u srcu antikrista pojavi mržnja, svakakvi lažni argumenti mogu izaći iz njihovih usta.

Antikristi se naizgled čine tako dobronamjerni, ali činjenica je da ništa od onoga što obožavaju i čemu teže nije pozitivno. Poslovice i izreke koje propovijedaju mogu zvučati kao da oplakuju stanje svijeta i sažalijevaju čovječanstvo te kao da u srcu gaje dobru volju, ali zapravo su okorjeli đavli i Sotone. Ako bi stekli moć i uzdigli se u ovom svijetu, bi li bili sposobni činiti zlo? Bi li bili sposobni biti dobri ljudi? Oni su nitkovi puni gnjusnih grijeha. Budući da ne mogu steći moć i ne napreduju previše u svijetu, osjećaju da su pomalo zakinuti te tada povjeruju u Boga i slijede Ga. Međutim, u biti, oni uopće ne žele težiti istini, a osobito ne vole pozitivne stvari; umjesto toga, osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima i vole zle sile, moć, luksuzan život i zle trendove svijeta. Stoga preziru sve što izražava i čini Bog koji posjeduje Božji identitet i Božju bit, te osuđuju, sude i kleveću te stvari. Koliko god Božje djelo bilo vrijedno ili značajno za ljude, oni ga niti priznaju niti prihvaćaju. Ne samo da ne prihvaćaju Božji identitet i Božju bit, već se žele i izdavati za boga, pretvarajući se da su spasitelj koji može izbaviti sva bića od patnje, koji može osigurati da oni koji grade mostove i popravljaju ceste ne oslijepe, da ubojice i palikuće budu kažnjeni i da ne mogu imati potomstvo koje se množi, te da ljudi na dnu društva koji trpe patnju više ne pate i da imaju mjesto gdje mogu ispraviti svoje nepravde. Oni žele ukloniti svu bol u svijetu i spasiti ljude od bijede. Antikristi doista gaje „univerzalnu ljubav” i beskrajnu „veliku ljubav” u dubini svojeg srca! Kad se sve zbroji i oduzme, koji je točno razlog tome što antikristi ne priznaju Božji identitet i Božju bit? Oni kažu: „Što god bog činio, on nije poput boga. Ja sam najviše nalik bogu; ja sam najkvalificiraniji da budem bog. To je zato što ono što bog čini ne odgovara mojem ukusu niti je u skladu s ukusima i potrebama masa; samo ja mogu razumjeti potrebe i um masa, samo ja mogu izbaviti sva bića od patnje i samo ja mogu biti spasitelj čovječanstva.” Njihove ambicije i njihova bit su razotkriveni, zar ne? Koji je točno pravi oblik antikrista koji posjeduju takve ambicije i takvu bit? To je arhanđeo, đavao Sotona. Oni poriču Božji identitet i ne vjeruju u Božje postojanje jer sami žele biti bog. Smatraju da su njihove misli ono što bi bog trebao misliti te da su njihova očitovanja, narav i bit velike ljubavi ono što bi bog trebao posjedovati. Misle da je bog samo onaj čiji je način razmišljanja takav da oplakuje stanje svijeta i sažalijeva čovječanstvo kada vidi sve nepravde u svijetu. Misle da Bog u kojeg vjeruju nema te osobine, da samo oni imaju takav um i tako veliko srce, te da imaju tu vrstu vrline i velike ljubavi. To je bit antikrista, to su razna očitovanja i bit njihova odbijanja da priznaju Božji identitet. Stoga, ako štuješ antikriste kao bogove i obožavaš ih, oni prema tebi neće osjećati ogorčenost. Ako ih slijediš, govoreći da su njihov identitet i njihova bit onakvi kakve imaju bogovi, da imaju isti um i veliku ljubav kao Buda, i da su oni bogovi, oni će biti sretni i potpuno zadovoljni tobom. To je bit antikrista. Nije li ta bit koju antikristi iskazuju opaka? Kako god ti uzvisivao Božje ime i Njegova čudesna djela, i svjedočio o svemu što je Bog učinio i o cijenama koje je platio za spasenje čovjeka, oni će biti prkosni u srcu, govoreći: „Ne mogu to pohvaliti. Ja to ne vidim tako; to su sve ljudske puste želje i mašta.” Kada svjedočiš o Bogu, Njegovoj mudrosti, Njegovoj svemoći, Njegovoj brižnoj namjeri da spasi čovječanstvo i o cijenama koje je platio, i kada svjedočiš o Njegovoj biti, Njegovom identitetu i svemu što je Stvoritelj učinio za čovječanstvo, samo se jedna vrsta ljudi osjeća nelagodno, a to su antikristi. Što oni misle? „Zašto ti uvijek pričaš o bogu? Ja sam te također puno pojio i podržavao. Volio sam te, pomagao ti, kupovao ti lijekove kad si bio bolestan, podržavao te, razgovarao u zajedništvu s tobom i pravio ti društvo kad su te drugi napustili. Zašto mene ne hvališ?” Čim netko svjedoči o Bogu ili Ga hvali, antikristi se uznemire i mrze ga iz zavisti. Što normalni vjernici u Boga osjećaju kada čuju da netko hvali Boga? Prvo, reći će „Amen” na ono što je ta osoba rekla i na iskustveno svjedočenje koje je podijelila. Osim toga, pažljivo će slušati, razmišljajući: „Bog je tako djelovao na njega – Bog je tako velik, On istinski voli čovjeka! I ja ću tragati za istinom ako se u budućnosti nađem u sličnim situacijama. On je povrijedio Boga postupajući na taj način; i ja sam tako postupao u prošlosti, samo toga nisam bio svjestan. Dužan sam Bogu! To što Bog tako djeluje korisno je za ljude, a ja to nisam shvaćao. Čini se da je moj rast manji od rasta ove osobe, moje razumijevanje nije čisto i lošeg sam kalibra. Molim se Bogu da prosvijetli i usmjerava mene, osobu malog rasta kakva jesam. Kako to da ta osoba nije postala slaba kad se suočila s kušnjama? Imala je usmjeravanje Božjih riječi. Da sam se ja suočio s takvim okolnostima, postao bih slab i možda bih čak posrnuo. Bog mi je iskazao dobrotu primijetivši moj maleni rast i ne dopustivši da se još suočim s takvom situacijom. Sve što Bog čini je dobro!” Ali antikristi su nesretni kada to čuju: „Što? Sve što bog čini je dobro? Gdje je ta dobrota? Ako je sve što bog čini tako dobro, zašto su ljudi negativni i slabi? Ako je sve što bog čini dobro, zašto su neki ljudi izbačeni? Ako je sve što bog čini dobro, zašto stalno ima prekidanja i ometanja tijekom širenja evanđelja i izvršavanja dužnosti? Ja sam učinio toliko dobrih djela; trudio sam se, davao prinose i zadobio ljude pri propovijedanju evanđelja. Zašto mene nitko ne hvali? Zašto mi bog nije dao nešto zauzvrat, neku nagradu? Ako je ljudima neugodno hvaliti me u lice, u redu je ako to rade samo meni iza leđa. Zašto me nitko ne hvali niti mi odaje priznanje? Zar ja nemam nikakvih zasluga?” Oni postaju uzrujani. Ako netko hvali običnu osobu, antikristi neće puno toga osjećati. Ali čim netko svjedoči o Božjoj velikoj moći, velikoj ljubavi i mudrosti ili o Božjem identitetu, antikristi osjećaju mržnju i ljubomoru. Kad god se netko želi pokoriti Bogu, biti ispravno stvoreno biće i biti osoba koja ne prelazi svoje granice i pokorava se vlasti Stvoritelja, antikristi to ne vole, govoreći: „Zašto se ti tako voljno i aktivno pokoravaš bogu? Zašto ti je tako teško slušati bilo što što ja kažem? Ono što ja kažem nije pogrešno!” Oni vole da ljudi budu njihovi sljedbenici, da ih hvale na svakom koraku, da im je njihovo ime na usnama, da ih čuvaju u srcu, čak i da sanjaju o njihovoj dobroti i jakim stranama, te da ih hvale svakome koga sretnu. Ako se razbole i ne pokažu se pred ljudima, ljudi će reći: „Što ćemo bez tebe? Bez tebe smo raspršeni; ne možemo nastaviti vjerovati niti dalje živjeti!” Kad bi antikristi to čuli, bili bi presretni, a da bi to čuli, bili bi spremni podnijeti svaku patnju ili danima ne jesti niti spavati. Ali ako ih nitko ne hvali, ne uzima ih za uzor, ne obožava ih niti ih shvaća ozbiljno, osjećaju se uzrujano i gaje mržnju u srcu – to je tipičan antikrist. Ukratko, antikristi nikada neće priznati Božji identitet. Oni ne prihvaćaju Božji identitet i Božju bit, a još manje djelo koje je na njima učinio Onaj koji posjeduje Božji identitet i Božju bit, niti priznaju niti prihvaćaju sva djela koja je Bog učinio među čovječanstvom.

B. Odbijanje priznanja Božje suverenosti nad svim stvarima

Zatim, razgovarajmo o drugom očitovanju toga da „Oni ne vjeruju u postojanje Boga i poriču bit Krista”, a to je da antikristi odbijaju priznati Božju suverenost nad svim stvarima. Stvoritelj koji posjeduje identitet Boga za antikriste jednostavno ne postoji, On je samo mit. Mogu li onda antikristi priznati činjenicu da Stvoritelj ima suverenost nad svim stvarima? Podrazumijeva se da oni ne priznaju tu činjenicu. Oni je ne priznaju, a to se također temelji na činjenicama. Antikristova vjera, njegovo znanje i razumijevanje Boga temelje se na ljudskim predodžbama i maštarijama, na nekim ljudskim opažajima i shvaćanjima idola, kao i na herezama i zabludama koje ti idoli koriste kako bi zaludili ljude. Jesu li predodžbe, maštarije, hereze, zablude i ostale stvari u srcu antikrista u skladu s činjenicom da je Bog suveren nad svim stvarima ili joj one proturječe? One, naravno, proturječe toj činjenici. Idoli kojima ljudi prinose žrtve zaluđuju ljude iznoseći neke hereze i zablude koje su u skladu s ljudskim predodžbama, maštarijama i ukusima, kako bi stekli čvrsto uporište među ljudskim rodom, kao što su: „Buda je milosrdan”, „Nebo cijeni živa bića”, „Spasiti jedan život bolje je nego izgraditi pagodu od sedam katova” i „Što je suđeno, mora se dogoditi, a što nije suđeno, ne treba siliti”. Što još? (Bog je metar iznad tebe.) Gdje je to metar iznad tebe? To je u zraku, gdje prebiva Sotona. Što je taj „bog”? (To je Sotona.) Koja je ona izreka koju budisti često koriste? (Dobro se dobrim vraća, a zlo zlim; sve će se to vratiti kad za to dođe vrijeme.) Te relativno pozitivne izreke i filozofske teorije koje se često izgovaraju u svijetu ljudi smatraju istinom, no jesu li te riječi zapravo istina? Imaju li one ikakve veze s istinom? (Ne.) Kao na primjer: „Dobro se dobrim vraća, a zlo zlim; sve će se to vratiti kad za to dođe vrijeme” – što znači „dobro se dobrim vraća”? Na što se odnosi „dobro”? Je li to pravda, istina ili malo čovjekove dobre volje? (To je malo čovjekove dobre volje.) Vraća li se doista malo čovjekove dobre volje dobrim? Ne nužno. „Oni koji grade mostove i popravljaju ceste završe slijepi” – gradnja mostova i popravak cesta djela su dobrote, pa zašto onda oni završe slijepi? Postoji li nagrada za ta djela? (Ne.) „Zlo zlim” – ubojstvo i palež su zlo, pa vraćaju li se oni zlim? (Ne.) Zašto ne? „Dok se potomstvo ubojica i palikuća množi” – te riječi pobijaju ono „zlo zlim”. „Sve će se to vratiti kad za to dođe vrijeme” – što znači „kad za to dođe vrijeme”? Što znači da vrijeme dođe? Kada ljudi ne razumiju istinu, oni te riječi i izreke smatraju pozitivnim stvarima i istinama. Ljudi prazna srca i bez izvora duhovnog oslonca uzimaju te takozvane ispravne riječi kao svoj duhovni oslonac, kao vrstu duhovne utjehe kako bi se utješili: „U redu je, u životu ima nade, na ovom svijetu još uvijek ima pravičnosti i pravednosti, i još uvijek postoji netko tko će podržati pravdu. Još uvijek je moguće dobiti pravičan ishod i o svemu ovome na kraju će se donijeti pravorijek.” Predstavljaju li te izreke istinsko razumijevanje Božje suverenosti nad svim stvarima? Jesu li one istinska očitovanja ljudskog priznanja činjenice da je Bog suveren nad svim stvarima? (Ne.) Jesu li izreke ili poslovice koje ljudi izgovaraju povezane s činjenicom da je Bog suveren nad svim stvarima? (Ne.) Zašto ne? (Te riječi nisu istina.) Vaš odgovor to dokazuje na razini teorije, ali koji je osnovni uzrok? Osnovni uzrok daleko je od toga da bude jednostavan poput ove doktrine, daleko je od toga da ga je moguće objasniti samo ovom jednom rečenicom. Budući da pitanje Božje suverenosti nad svim stvarima nije tako jednostavno, kako ga treba razumjeti? Kao što smo ranije razgovarali u zajedništvu, antikristi ne priznaju da je Bog suveren nad svim stvarima. Bez obzira na to što antikristi promatraju, oni to uvijek pomno ispituju i analiziraju iz perspektive promatrača i materijalista kojemu su novac i moć život. Ako osoba promatra bilo što iz takve perspektive i takvog stajališta, neće li se bit problema promijeniti? Neće li bit biti drugačija? Kakav će biti konačni rezultat ako netko promatra zakone i pravila razvoja svih stvari iz perspektive materijalista? Neće li materijalističko gledište svijeta iznjedriti ljudske filozofije, strategije, metode i pristupe za ophođenje u svijetu? Neće li iznjedriti pravila igre? (Da.) To je rezultat i tu je bit problema.

Kako materijalist gleda na moć? On vjeruje da, ako osoba želi steći moć, prvo, mora imati strategije, drugo, mora biti sposobna manipulirati svakojakim ljudima, treće, mora biti okrutna, i četvrto, mora biti prevrtljiva. Nije li to stajalište materijalista? Ima li u tome ikakve naznake pokoravanja Božjoj suverenosti? (Ne.) Kako su materijalisti došli do tih gledišta o moći? Nisu li ta gledišta proizašla iz biti antikrista? (Da.) Koje biti antikrista? Recite Mi, da antikristi nemaju opaku bit, bi li smislili riječi „biti sposoban manipulirati ljudima”? Bi li mislili da „trebaju imati strategije”? Bi li rekli da „moraju biti prevrtljivi”? Da nemaju zlobnu bit, bi li rekli da „trebaju biti okrutni”? (Ne.) To je određeno biti antikrista. Jesu li razne misli koje proizlaze iz njihove biti samo ideje koje postoje u njihovom umu, ili su njihova načela za ophođenje u svijetu i njihovo vladanje u svakodnevnom životu isti? (Njihova načela za ophođenje u svijetu su ista.) Oni neprestano rade sažetke u svom svakodnevnom životu i među skupinama, tako da njihove strategije postaju sve zrelije i iskusnije, i na kraju postaju đavolske. Što znači đavolski? To znači biti dovoljno okrutan, dovoljno nemilosrdan i dovoljno podmukao. Mogu li njihova očitovanja okrutnosti, nemilosrdnosti i podmuklosti njih navesti da se pokore Božjoj suverenosti i Božjim aranžmanima? Nipošto ne. Stoga, bez obzira na to jesu li antikristi mladi ili stari, oni sve rade na temelju vlastitih filozofija, zakona, pravila igre, strategija i iskustva. Je li to sve u skladu s činjenicom da je Bog suveren nad svim stvarima ili joj proturječi? (Proturječi.) Kada antikristi provode sve te zakone koje su smislili kroz svoje sažetke, koje je njihovo načelo i njihov cilj? Koja je njihova motivacija? Oni kažu: „Ako želiš dobiti ono što želiš, moraš naučiti činiti sve što je potrebno i ići do krajnjih granica, biti dovoljno okrutan, dovoljno nemilosrdan i dovoljno podmukao, kako kaže izreka: ‚Uskogrudnost ne čini gospodina; pravi muškarac mora biti nemilosrdan.’” Što to znači? To znači: „Kakva suverenost boga? Kakvo čekanje nebeskih aranžmana? Takve stvari ne postoje! Koji dužnosnik ili monarh nije došao do svog položaja divljačkim i brutalnim sredstvima? Ne stječu li se ti položaji borbom i ubijanjem?” Gledajući to njihovo stajalište, priznaju li antikristi činjenicu da je Bog suveren nad svim stvarima? (Ne.) U svijetu nevjernika, antikristi imaju takvu perspektivu o tom zakonu preživljavanja. Dakle, dok su u crkvi, hoće li koristiti iste strategije kada postupaju? Hoće li slijediti ista životna pravila? To se neće ni najmanje promijeniti. Čak i kada antikristi dođu u crkvu, oni se nikada ne obuzdavaju niti se popravljaju, oni to nipošto ne čine. Oni kažu: „Ako želite nadmašiti druge, morate naučiti imati strategije. Kada su svi u blizini, posebno kada su u blizini ugledni ljudi, morate se potruditi da se pokažete, a neka oni glavni, vođe i višnji to vide. Tada ćete imati priliku biti unaprijeđeni i postavljeni na važne položaje, i imat ćete priliku nadmašiti druge. Osim toga, morate naučiti ponašati se drugačije kada ste među ljudima u usporedbi s tim kada niste, morate naučiti obmanjivati. Činite dobre stvari pred ljudima, a užasne, loše, mračne stvari i stvari koje ljudi ne vole činite u tajnosti. Nikada ne dopustite da vas itko prozre. Ljudima morate pokazati svoju najbolju stranu i morate se dobro maskirati. Bez obzira na to koliko ste uistinu loši, morate to dobro prikriti. Nemojte izgubiti podršku ljudi. Jednom kada izgubite njihovu podršku, prekasno je – tada nećete imati šanse.” Antikristi također u crkvi žive po takvim strategijama i zakonima preživljavanja.

Kako antikristi gledaju na svjedočanstva sve braće i sestara koji su doživjeli Božju suverenost nad svim stvarima i spoznali je? Antikristi kažu: „Ljudi imaju pamet, misli i obrazovanje, te su uređivanjem i sastavljanjem smislili ta iskustvena svjedočanstva. Zapravo, sva su ta iskustvena svjedočanstva izmislili ljudi, sva su lažna i nemoguća. I ja bih mogao smisliti iskustveno svjedočanstvo kad bih ga išao izmišljati. Mogao bih smisliti 10 ili 20 članaka iskustvenog svjedočanstva. Samo se neću time zamarati. Mislite li da ne mogu prozreti vaše male spletke? Ne radite li to samo da biste se pokazali? Lijepo to nazivate svjedočenjem o bogu, svjedočenjem o božjem imenu i svjedočenjem o božjoj suverenosti nad svim stvarima, i kažete da svjedočite za boga, ali zapravo to radite samo kako biste svjedočili za sebe i nadmašili druge.” Oni ne priznaju istinitost svih svjedočanstava o djelu koje je Bog učinio na ljudima. Kada je riječ o raznim okruženjima i situacijama u vanjskom svijetu te o uvjetima svake zemlje, antikristi ne mogu prozreti kako Bog djeluje, a kada je riječ o tome da Bog održava, mijenja ili postavlja okruženja vanjskog svijeta, oni ne mogu prozreti koje je značenje toga što On sve to čini. Oni vjeruju da je „‚Bog je suveren nad svim stvarima’ samo prazna, zvučna izjava. U stvarnosti, u koju god zemlju odeš, moraš slušati vladu te zemlje, zar ne? Podliježeš ograničenjima vlade i zakona te zemlje, zar ne? Ne znači li to da izjava da je bog suveren nad svim stvarima pada u vodu? Bez obzira na to kako on provodi svoju suverenost, može li ona nadmašiti vladu i zakone bilo koje zemlje?” Stoga, čim su okruženje i situacija u vanjskom svijetu nepovoljni za crkvu i rad crkve antikristi su potajno sretni i smiju se tome, otkrivajući svoje đavolje lice. Kada rad crkve teče glatko i Bog ga blagoslivlja i vodi, kad sve ide dobro i nema ometanja iz vanjskog okruženja, a stanje braće i sestara postaje sve bolje, srce antikrista nemirno je i nestrpljivo, oni su iznimno zavidni, nelagodno im je i puni su mržnje. Zašto osjećaju mržnju? Oni ne vjeruju da Bog može biti suveren nad svim tim. Crkva je Božja kuća, to je mjesto gdje Bog izvršava svoje djelo upravljanja, gdje Bog spašava ljudski rod, gdje Božja volja prolazi neometano i gdje se Božje riječi mogu ostvariti i potvrditi u ljudima. Kada crkva radi dobro, to pokazuje stvarnost Božjeg autoriteta te potvrđuje činjenicu da Božja suverenost nad svim stvarima postoji i da je istinita. Kada ta činjenica postoji i kada je potvrđena, to je pljuska antikristima. Nakon što dobiju pljusku, osjećaju li antikristi radost, mir i utjehu u svom srcu ili se osjećaju prkosno i ogorčeno? (Osjećaju se prkosno i ogorčeno.) O čemu razmišljaju u svom srcu? Oni mrze Boga i poriču Ga. Ako se naizgled čini da situacija crkve te braće i sestara nije baš dobra, i ti su ljudi progonjeni, potlačeni i isključeni, bez ikakvog statusa u društvu, antikristi su u svom srcu prilično sretni i zadovoljni, ali kada Božje djelo i crkveni život cvjetaju i neprestano se razvijaju, antikristi nisu sretni. Zašto nisu sretni? Jer je to suviše neusklađeno s njihovim predodžbama i nešto što nisu očekivali. Božja suverenost i Božje riječi ispunile su se i ostvarile, rušeći njihova gledišta, i stoga su tužni. Na temelju misli i gledišta koje antikristi pokazuju, kao i njihovog nezadovoljstva, nemaju li oni istu perspektivu kao veliki crveni zmaj? Nije li njihova priroda-bit ista kao ona velikog crvenog zmaja? Potpuno je ista.

Što se tiče cijelog svijeta, svih stvari te zakona i pravila koje slijede sva stvorena bića, antikristi misle: „Priroda i godišnja doba formirani su davno. Ako je dugo hladno, postat će vruće; ako je dugo vruće, postat će hladno. Kada dođe vrijeme da lišće padne, past će kada zapuše vjetar. Nije li sve to vrlo normalno? Kako je to božja suverenost? Kako je to zakon koji je postavio bog? Što božji zakoni mogu učiniti? Ljudi su ubili toliko životinja bez velikih posljedica; čovječanstvo i dalje živi kao i prije, zar ne? Kažu da je bog suveren nad svim stvarima, zašto ja onda ne vidim kako bog ima suverenost nad njima? Kažu da je bog suveren nad svim stvarima, ali zašto zli ljudi uvijek napreduju, dok dobri nikada ne nadvladaju?” Na kraju zaključuju: „Na ovom svijetu nema spasitelja; čovječanstvo je to koje manipulira svijetom. Ovim svijetom vladaju velike ličnosti i vođe zemalja svijeta, i oni su ti koji mijenjaju izgled ovog svijeta. Bez tih velikih i sposobnih ljudi, svijet bi bio osuđen na propast. Što se tiče toga da je bog suveren nad svim stvarima, ja to ne vidim. Kako je bog suveren nad njima? Zašto ja to ne mogu osjetiti? Zašto ja to ne mogu razumjeti? Zašto božja suverenost nad svim stvarima sadrži puno toga što je protivno ljudskim predodžbama?” Oni to ne mogu ni priznati ni prihvatiti. Kada je riječ o Božjoj suverenosti nad svim stvarima, načinu na koji je Bog suveren nad svim stvarima, naravi koju Bog otkriva u Svojoj suverenosti nad svim stvarima, Božjim načelima djelovanja, Božjoj biti i tako dalje, ljudi koji teže istini mogu tijekom svog života dokučiti samo djelić toga. Ipak, to je dovoljno da ih navede da se pokore Stvoriteljevoj suverenosti i aranžmanima, da se pokore svim riječima koje je izgovorio Stvoritelj i da priznaju Stvoritelja kao Boga. Čak i ako neki ljudi mogu razumjeti djelić toga, nemoguće je da to u potpunosti razumiju, jer se mnoga Božja djela izvršavaju s Njegovog statusa i identiteta, te će uvijek postojati nepodudarnost između tih djela te misli i spoznaje stvorenih ljudskih bića. A ono malo što ljudi mogu razumjeti kroz stvari koje doživljavaju tijekom svog života mogu dokučiti samo oni koji teže istini, oni s uvidom i sposobnošću razumijevanja istine. Onima lošeg kalibra, koji nemaju uvida i koji uopće ne vole istinu, čak je i taj djelić razumijevanja nedostižan. Često se kaže da su Božje misli više od ljudskih. To znači da ljudi uvijek zaostaju za mislima Stvoritelja, a to što stječu djelić razumijevanja Božja je milost. Što se tiče onih koji teže istini, to mogu postići samo oni koji prihvaćaju posljednju etapu Božjeg djela nakon što čuju mnoge Božje riječi te razumiju i dožive mnoge istine – to zahtijeva cjeloživotni trud. Što se tiče antikrista koji u osnovi poriču Božji identitet, s obzirom na njihovu bit, oni ne vole istinu ni pozitivne stvari, a još manje vole išta povezano s Božjim identitetom i Božjom biti, tako da nikada neće doći do točke priznavanja činjenice Božje suverenosti nad svim stvarima. Priznavanje te činjenice gradi se na temelju razumijevanja istine i težnje istini, ali antikristi je poriču, osjećaju odbojnosti prema istini, mrze Boga, a još više mrze Božji identitet i Božju bit. Dakle, za njih će činjenica Božje suverenosti nad svim stvarima uvijek biti nepostojeća. Što znači „nepostojeća”? To znači da ti glupani nikada neće vidjeti činjenicu Božje suverenosti nad svim stvarima niti će je razumjeti. Stoga je ne mogu dokučiti. Mnoge su stvari sadržane u činjenici Božje suverenosti nad svim stvarima i ona se dotiče mnogih istina, kao i Božje mudrosti te Božjeg identiteta i Božje biti. Kako Bog orkestrira sve stvari usred svega nad čime je suveren? Kako to Njegov um planira i provodi u smislu metoda, vremena i Božjih razmatranja tih stvari? Sudeći prema tim aspektima, Božja suverenost nad svim stvarima nije jednostavna stvar; tu su uključeni prilično složeni odnosi. Glupani poput antikrista, koji jednostavno nemaju duhovno razumijevanje niti prihvaćaju istinu, nikada neće razumjeti način na koji Bog ima suverenost nad svim stvarima. Oni to nikada neće razumjeti, pa mogu li to onda priznati? (Ne mogu.) Neki kažu: „Oni to ne priznaju jer to ne mogu razumjeti. Kad bi to mogli razumjeti, zar to ne bi priznali?” To je puko zaključivanje; zaključivanje može biti u skladu s logikom, ali nije nužno u skladu s činjenicama. Dakle, što je istina u tim činjenicama? Antikristi nikada neće priznati činjenicu Božje suverenosti nad svim stvarima. Nemojmo za sada govoriti o antikristima, već govorimo o arkanđelu, Sotoni, đavlu, velikom crvenom zmaju. On progoni Božji izabrani narod, oštećuje crkvu i ometa Božje djelo. Kada Bog pošalje nesreće na njega zbog čega on juri naokolo u panici, postane mahnit i da ne zna što bi, on se ne može nositi s time i na kraju izusti molbu za milost: „Nikada se više neću boriti protiv neba.” Koje se informacije mogu izvući iz te izjave? Veliki crveni zmaj priznaje postojanje Neba i Boga, ali njegova se priroda ne mijenja; iako priznaje Božje postojanje, on i dalje ide protiv Boga i protivi Mu se. Kada ne može pobijediti Boga, moli za milost, govoreći da se više neće boriti protiv Neba. Ali je li on doista pokoren i moli li za milost? Ne, kada se oporavi, nastavit će se boriti; to je njegova priroda, a ona se ne mijenja. Antikristi imaju tu istu prirodu.

Kako antikristi gledaju na Božju suverenost nad sudbinom čovječanstva u okviru Njegove suverenosti nad svim stvarima? To se tiče jedne mikroskopske stvari. Kada je riječ o Božjoj suverenosti nad svim stvarima, pojam „sve stvari” makroskopski je i prevelik; antikristi ga ne mogu prihvatiti, slijepi su za njega i ne mogu ga prozreti. Dakle, pokoravaju li se antikristi tome da Bog ima suverenost nad njihovom sudbinom? Shvaćaju li oni to? Razumiju li to? Mogu li to priznati? Još manje. Antikristi vjeruju da su sve dobre stvari u stvarnom životu osigurali svojim trudom. Na primjer, ako upišu fakultet, pripisuju to tome što su dobro učili, vjerujući da su rođeni da pohađaju prestižan fakultet. Ako žive dobrim životom i zarade novac, smatraju da su stvoreni za to da se obogate, jer su im gatare rekle da će imati uspješan život i dovoljno sreće da postanu dužnosnici i da im financijski dobro ide. Kada stvari krenu po zlu ili ne onako kako su se nadali i kada pate, počinju se žaliti: „Zašto mi stvari idu tako loše? Zašto mi je sudbina tako loša? Koja loša sreća!” Oni tumače te stvari i gledaju na njih iz ljudske perspektive. Ako sve ide glatko, postaju bahati i prepotentni, razmeću se na svakom koraku, zauzimaju agresivan i prijeteći stav te se ponašaju drsko i arogantno; ali kada stvari ne idu po njihovom, krive Boga i druge, te pokušavaju pronaći način da preokrenu stvari i pobjegnu iz te situacije. Kažu da je sve što Bog odredi i učini dobro, ali u tajnosti razbijaju glavu, pokušavajući upotrijebiti sva sredstva da preokrenu stvari i pobjegnu iz te situaciju ili je promijene, govoreći: „Odbijam vjerovati da mi je sudbina tako loša, da imam tako užasnu sreća. Odbijam vjerovati da je svijet tako nepravedan, da sposobna osoba poput mene neće na kraju ugledati svjetlo dana, da moje vrijeme da zasjam nikada neće doći. Zapravo, sudbina je samo prazna ljuštura, to je samo izreka; sve ovisi o vlastitom trudu i borbi. Kako kaže izreka: ‚Čovjek mora podnijeti najveće poteškoće da bi postao najveći.’ To je najviši kredo; to nikada ne smijem zaboraviti, moram to koristiti kao motivaciju.” Oni opet i iznova govore da je sve što Bog čini dobro, da je Bog suveren nad svime i da se pokoravaju Božjim orkestracijama i aranžmanima, ali na kraju kažu: „Čovjek mora podnijeti najveće poteškoće da bi postao najveći.” Naizgled govore duhovne riječi, ali načela koja u tajnosti provode, primjenjuju i slijede jesu Sotonine filozofije za ophođenje u svijetu, njegova logika i njegovo razmišljanje. Ima li u tome ikakve pokornosti? (Ne.) Tako antikristi gledaju na činjenicu Božje suverenosti nad svim stvarima, tako je razumiju i tako joj pristupaju. Na temelju tih očitovanja i primjera, priznaju li antikristi činjenicu Božje suverenosti nad svim stvarima i vjeruju li u nju, ili u nju sumnjaju i osuđuju je? (Sumnjaju u nju i osuđuju je.) Bez obzira na to što govore, na temelju njihovih stvarnih očitovanja, antikristi u osnovi preziru činjenicu Božje suverenosti nad svim stvarima i ne vjeruju u nju. Neki antikristi čak daju apsurdne izjave: „Kako možeš ničemu ne težiti i samo pasivno čekati božju suverenost? Ne moraš li kuhati svoje obroke? Možeš li samo čekati otvorenih usta da pite padnu s neba? Kako god bog imao suverenost, ljudi i dalje moraju naporno raditi i nešto poduzimati, zar ne?” Antikristi ne samo da odbijaju priznati činjenicu Božje suverenosti nad svim stvarima, oni je također poriču i pogrešno tumače. Koja je svrha njihovog pogrešnog tumačenja? Oni traže temelj i izliku da se beskrupulozno bore za sve koristi koje žele. Na temelju raznih očitovanja antikrista, koja je njihova istinska perspektiva o činjenici Božje suverenosti nad svim stvarima? Nevjerovanje, poricanje i osuda – to je njihova istinska perspektiva.

U dvije točke o kojima smo danas razgovarali u zajedništvu, prvenstveno smo raščlanili očitovanje toga da antikristi ne vjeruju u postojanje Boga. Nakon slušanja ovog razgovora, jeste li stekli ikakvo razumijevanje? Koji ljudi imaju te probleme? Kakva osoba posjeduje narav antikrista, ali ne i bit antikrista, i može se promijeniti? Koji ljudi imaju iste probleme, ali posjeduju bit antikrista, ne mogu se promijeniti, zauvijek su Božji neprijatelji i nisu predmeti spasenja, već uništenja? Pokazujete li i vi ta očitovanja? Smatrate li da se možete promijeniti? Možete li prihvatiti istinu i upotrijebiti je kako biste promijenili te misli i zamijenili ih? (Da.) Koji se ljudi ne mogu promijeniti? Ima takvih osoba koje, kada vide nevjernike koji žive luksuznim životom, koji stanuju u velikoj kući s interijerom uređenim poput palača i koji imaju nekoliko luksuznih automobila, padnu u napast i jadikuju: „Divno je biti bogat, biti dužnosnik, biti sposoban! Zašto je on tako sposoban? Zašto ima toliko sreće? Kako je zaradio svoj novac?” Kad god vide da netko ima društveni status, takve osobe mu posebno laskaju, ulaguju mu se i dodvoravaju, spremne su učiniti sve za njega i ponašati se sluganski preko svake mjere. Posebno vole zle trendove u društvu i često žele biti dio njih, i tjeskobni su kada ih njihova vjera u Boga sprječava u tome. Štoviše, osjećaju da ih je svijet odbacio; osjećaju se usamljeno, bespomoćno, kao da nema ničega što bi ih održalo, da ne mogu pronaći utjehu i često se osjećaju kao da im je srce slomljeno. Druga vrsta osobe osjeća veliko divljenje kada vidi ljude s novcem i moći kako uživaju u uspjehu dok rješavaju svoje poslove u društvu i često to hvali, govoreći: „Ubili su čovjeka, ali budući da imaju novac i veze, proveli su samo nekoliko simboličnih dana u zatvoru i onda izašli. To je prava sposobnost!” Oni iznimno poštuju takve ljude u društvu i ugledaju se na njih. Još jedna vrsta osobe posvećuje posebnu pozornost osjetljivim političkim temama u društvu i duboko mari za njih, te čak stvarno želi sudjelovati u nekim poslovima koji se odnose na politiku, i baciti se na takve poslove. Takvi i slični ljudi duboko u sebi imaju isti stav prema Bogu kao i antikristi: oni ne vjeruju u Božje postojanje, ne priznaju Božji identitet niti činjenicu da Bog ima suverenost nad svim stvarima. Ti ljudi pripadaju istoj bandi kao i antikristi. Oni ne pripadaju crkvi ni Božjoj kući, a na kraju će biti očišćeni. Oni se ne mogu slagati s onima koji vjeruju u Boga, a put kojim hodaju u suprotnosti je s Božjim zahtjevima. Svi su ti ljudi opasni; čak i ako još nisu učinili nikakvo zlo, još nisu javno porekli, sudili ili osudili Boga ili javno zaluđivali ljude i borili se za status u crkvi, oni posjeduju bit antikrista jer u osnovi ne priznaju Božji identitet, a još manje priznaju činjenicu da Bog ima suverenost nad svim stvarima. Oni su dio opakih sila i dio Sotonine bande. Oni štuju opačinu, svaku herezu ili zabludu koju promiču đavli i Sotona, kao i svaki zli trend koji se pojavi, koji je popularan ili koji se širi u svijetu. Oni ne pripadaju Božjoj kući ni crkvi i nisu predmeti Božjeg spasenja. Ti su ljudi istinski Božji neprijatelji, oni su antikristi.

14. studenog 2020.