Dodaci: Raščlamba problema koji se javljaju prilikom prijepisa propovijedi

Čuo sam primjedbe nekih ljudi da su oni koji rade na prijepisu propovijedi uklonili priče s početka nekoliko posljednjih propovijedi, ostavljajući samo službeni sadržaj propovijedi nakon tih priča. Je li to doista tako? Koje su priče odvojene od propovijedi koje su slijedile? (Priča o Dabau i Xiaobau, Priča o Damingu i Xiaomingu i Rasprava o kapitalu: „Kako god!”) Te su tri priče odvojene od sadržaja propovijedi, ali zašto? Iz kojeg razloga? Navodno su oni koji rade na prijepisu propovijedi smatrali da se priče koje su prethodile propovijedima ne uklapaju u njihov sadržaj, pa su ih odvojili. Je li to bilo opravdano? Upravo su to učinili oni koji rade na prijepisu propovijedi. Bili su previše oholi i samopravedni, pa su izdvojili priče i stavili ih u zasebna poglavlja bez ikakvog sadržaja propovijedi. Biste li rekli da je rezultat takvog postupka bio dobar ili loš? Štoviše, biste li rekli da se priča koja prethodi propovijedi mora uklapati u propovijed koja slijedi i podudarati s njom? Je li to doista nužno? (Nije.) Zašto su onda oni koji rade na prijepisu propovijedi tako pogrešno shvatili zadatak? Kako su mogli imati takvo uvjerenje? U čemu je ovdje problem? Pomislili su: „Priče koje si Ti ispričao nemaju veze s temom. Provjerit ću ih za Tebe, a pri raspoređivanju ih neću staviti zajedno. Propovijedi su propovijedi; neka budu povezane jedna s drugom. Sadržaj priča koje prethode propovijedima ne bi trebao ometati sadržaj propovijedi. Moram ih provjeriti za Tebe jer Ti Sâm ne razumiješ problem.” Je li to dobra namjera? Odakle proizlazi ta njihova dobra namjera? Proizlazi li iz ljudskih predodžbi? (Da.) Kada propovijedam, moram li sve tako sveobuhvatno uzeti u obzir? Mora li se svaka priča koju ispričam slagati sa sadržajem koji slijedi? (Ne.) Nema potrebe za tim; to se zove pravilo, predodžba. Kakve su pogreške učinili oni koji rade na prijepisu propovijedi? (Radili su stvari na temelju svojih predodžbi i uobrazilja.) Što još? (Postupali su samovoljno i proizvoljno.) Priroda ovakvog ponašanja pomalo je nesmotrena i proizvoljna; oni nemaju bogobojazno srce. Razumno je to reći, ali ipak se razlikuje od biti stvari. Kada su radili prijepis propovijedi, s kakvim su stavom i gledištem promatrali sve što je Bog rekao? Bilo da se radilo o pričama ili propovijedima, s kakvim su stavom i iz kojeg kuta promatrali i slušali to što je izgovoreno? (Iz kuta znanja i učenosti.) Tako je. Promatranje ispričanih priča i sadržaja propovijedi sa stajališta znanja dovest će do ovog problema. Oni smatraju da sadržaj Moje propovijedi mora ići određenim redoslijedom bez obzira na to o kojem dijelu želim govoriti; svaka rečenica mora biti logična i u skladu sa svačijim predodžbama, a svaki dio mora imati strogu svrhu. Oni mjere Moje propovijedi prema toj predodžbi. Pokazuje li to nedostatak duhovnog razumijevanja? (Da.) To je doista nedostatak duhovnog razumijevanja! Korištenje logike i zaključivanja kako bi ono o čemu sam govorio promatrali sa stajališta znanja ozbiljna je pogreška. Ja dijelim istinu, ne sastavljam govore; to ti treba biti jasno. Jeste li vi koji ste slušali propovijedi na okupljanju, a kasnije i njihov prijepis, primijetili neke važne stvari ili stvari koje su tada izrečene, a koje su uklonili oni koji su prijepis izradili? Je li se dogodilo nešto slično? Na primjer, možda ste na okupljanju čuli odlomak koji je bio vrlo dirljiv i duhovno izgrađujući, ali ste poslije, slušajući snimku propovijedi, primijetili da tog odlomka nema, da je uklonjen. Je li vam se to dogodilo? Ako niste pažljivo slušali, možda to niste uočili, stoga se pobrinite da ubuduće pažljivo slušate. Jednom sam slušao snimku, i tamo gdje sam tek počeo raspravljati o raznim očitovanjima antikrista, nabrajajući ih od prvog do petnaestog, oni su uklonili podrobna pojašnjenja i objašnjenja svakog od njih i umjesto toga jednostavno su naveli prvo očitovanje, drugo očitovanje, treće očitovanje i tako dalje. O svakom se očitovanju govorilo vrlo brzo, jedno za drugim, mnogo brže nego što učitelj predaje na satu. Većina ljudi koja prije nije čula tu propovijed i nije bila upoznata s njom, ne bi imala vremena razmišljati dok je sluša. Ako bi htjeli pažljivo slušati, morali bi stalno zaustavljati snimku, poslušati jednu rečenicu i zatim brzo zapisivati bilješke, pa razmišljati o tome što ta rečenica znači te pustiti sljedeću rečenicu. U suprotnom, tempo je bio prebrz i ne bi mogli pratiti. To je bila ozbiljna pogreška onih koji su uređivali snimke propovijedi. Propovijed je razgovor, rasprava. Što je sadržaj propovijedi? U njima se raspravlja o raznim istinama i raznim stanjima ljudi; sve one obuhvaćaju istinu. Jesu li ti sadržaji koji obuhvaćaju istinu ljudima lako prihvatljivi i razumljivi ili prije postupnog reagiranja zahtijevaju razmatranje, promišljanje i mentalnu obradu? (Zahtijevaju razmatranje, promišljanje i mentalnu obradu.) Na temelju te situacije, kojom bi onda brzinom trebao govoriti onaj koji propovijeda? Bi li bilo u redu da govori brzo poput strojnice? (Ne.) Poput učitelja koji drži predavanje? (Ne.) Poput nekoga tko drži govor? (Ne.) To nipošto ne bi išlo. Tijekom propovijedi mora biti pitanja i odgovora, vremena za razmišljanje, tako da ljudi imaju vremena za reakciju – takav je tempo prikladan. Oni su propovijedi prepisivali, a da nisu razumjeli to načelo; pokazuje li to da nemaju duhovno razumijevanje? (Da.) Oni doista nemaju duhovno razumijevanje. Mislili su: „Već sam čuo to o čemu govoriš. Nakon što jednom poslušam, mogu zapamtiti bit i znam o čemu govoriš. Koristeći svoje iskustvo i izvrsne vještine koje sam stekao čestim uređivanjem snimki propovijedi, učinit ću to ovako i ubrzati tempo.” Samo ubrzavanje nije se činilo kao veliki problem – ali kako ono utječe na prijepis propovijedi? Pretvara ga u esej. Kada se pretvori u esej, gubi se osjećaj slušanja uživo; može li tada postići isti učinak? Sigurno će postojati razlika. Čini li ga ta razlika boljim ili gorim? (Gorim.) Čini ga gorim. Ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje postupaju samoinicijativno i misle da su pametni. Smatraju da su obrazovani, vješti, nadareni i bistri, ali na kraju čine nerazumne stvari. Nije li to tako? (Da.) Zašto vam Ja u Svojim propovijedima ponekad postavljam pitanja? Neki ljudi kažu: „Možda se bojiš da ćemo zadrijemati.” Je li to razlog? Zašto ponekad govorim o drugim stvarima, skrenem s teme i raspravljam o laganim i veselim stvarima? Zato da biste se opustili i dobili malo vremena za razmišljanje. To vam također omogućuje da steknete šire razumijevanje određenog aspekta istine, tako da svoje razumijevanje ne ograničavate na riječi, doslovno značenje, doktrine ili gramatičku strukturu – ono ne bi trebalo biti ograničeno na to. Stoga ponekad govorim o drugim stvarima; ponekad pričam šale kako bih stvorio opuštenu atmosferu, ali zapravo to uglavnom činim kako bih postigao određeni rezultat – to biste trebali razumjeti.

Vidiš, kad vjerski pastor drži propovijed, on stane za propovjedaonicu i govori samo o onim dosadnim temama koje nemaju ni najmanje veze sa stvarnim životom ljudi, njihovim unutarnjim stanjima ili njihovim postojećim problemima. Sve su to mrtve riječi i doktrine. Oni ne govore ništa osim nekoliko ugodnih riječi i izvikuju neke isprazne parole. Zbog toga je slušateljima dosadno i od toga ne zadobivaju ništa. Na kraju to dovodi do situacije u kojoj pastor govori svisoka, a dolje nitko ne obraća pažnju; nema nikakve interakcije. Zar pastor ne troši uzalud svoj dah? Pastori ovako drže propovijedi samo kako bi zaradili za život, radi vlastitog preživljavanja; oni ne uzimaju u obzir potrebe svoje zajednice. Što se nas sada tiče, mi ne održavamo propovijedi kako bi obavili vjerski obred niti dovršili neki zadatak, nego da bi postigli nekoliko rezultata. Da bi se postigli rezultati, moraju se razmotriti svi aspekti – moraju se uzeti u obzir potrebe svakojakih ljudi, njihove predodžbe, uobrazilje i stanja, kao i njihova gledišta. Također se mora uzeti u obzir i do koje mjere pripadnici svake društvene klase mogu prihvatiti način izražavanja. Neki obrazovani ljudi koji su prilično skloni formalnom načinu izražavanja trebaju čuti neke relativno gramatički ispravne i logične književne riječi. Oni ih mogu razumjeti. Ima i nekih običnih ljudi u nižim slojevima društva koji nisu upoznati s takvim formalnim govorom; pa što onda trebam učiniti? Moram govoriti pomalo narodnim jezikom. Prije se nisam puno koristio narodnim izrazima, ali tijekom godina ponešto sam naučio, a sada ponekad ubacim i dvodijelne poslovice ili ispričam šale. Tako će nakon slušanja svi, bez obzira na društvenu klasu, osjetiti da je sve o čemu govorim lako razumljivo i da se to njih izravnije tiče. Ali kad bi se narodni jezik koristio za sve, sadržaj propovijedi ne bi zvučao dovoljno duboko, pa se mora kombinirati s određenom mjerom formalnog jezika, ali da sve bude izraženo govornim jezikom; tek tada će zadovoljiti minimalni standard. Kada se narodni jezik počne koristiti, s izrazima poput „samo kažem”, „ovaj”, „mislim” i tako dalje, uključivanje previše takvih izraza može utjecati na mjeru u kojoj se istina prenosi. Međutim, kad bi sve bilo na formalnom jeziku, sve izgovoreno tako pravilno i formalno i da se korak po korak slijede gramatička logika i zaključivanje, bez i najmanje pogreške, poput recitiranja eseja ili čitanja teksta, kao da je sve od početka do kraja unaprijed napisano, od riječi do riječi, čak do interpunkcijskih znakova, mislite li da bi to funkcioniralo? To bi bilo suviše zamorno, Ja nemam snage za to. To je jedan aspekt. Također, bez obzira na to jesu li obrazovani ili neobrazovani, svi pokazuju različite aspekte svoje ljudskosti, a ti su izrazi ljudskosti povezani sa stvarnim životom. Stvarni život je, pak, neodvojiv od govornog jezika; neodvojiv je od tvog životnog okruženja. Ovo životno okruženje ispunjeno je tim govornim jezikom, s primjesama narodnog, plus nešto jednostavnog rječnika s pomalo književnim štihom. To je dovoljno; time se u osnovi pokriva i obuhvaća čitav raspon potreba. Bez obzira na to jesu li stari ili mladi, neobrazovani ili posjeduju neko znanje, u biti to svatko može shvatiti i razumjeti; nikome neće biti dosadno niti će smatrati da je njima to nedostižno. To je ono o čemu se mora voditi računa pri razgovoru u zajedništvu i držanju propovijedi, uzimajući u obzir sve aspekte potreba ljudi. Da bi propovijed dala rezultat, moraš uzeti u obzir sve te aspekte: tempo govora, izbor riječi i način izražavanja. Osim toga, kada izražavaš nešto i kada razgovaraš o nekom aspektu istine, u kojem je trenutku to temeljito preneseno? U kojem trenutku još uvijek nije? Koje aspekte treba dodati? Sve se to mora uzeti u obzir. Ako čak te aspekte ni ne uzmeš u obzir, onda je tvoja sposobnost razmišljanja vrlo oskudna. Tamo gdje drugi zamišljaju u dvije dimenzije, ti moraš biti sposoban razmišljati u tri. Moraš vidjeti sveobuhvatnije i točnije od drugih, biti sposoban jasno sagledati sve vrste problema i osjetiti o kojim se istina-načelima radi. Tako će u osnovi biti pokriveni svi aspekti iskvarenih naravi kojih se ljudi mogu sjetiti, koje mogu izraziti ili otkriti, kao i stanja koja se odnose na njih, i svi će ih razumjeti. Moraju li i oni koji rade na prijepisu propovijedi biti tog kova i tako razmišljati? Ako nisu tog kova i ne razmišljaju tako, već se umjesto toga stalno oslanjaju na naučeno znanje kako bi saželi glavnu poantu propovijedi, njezinu osnovnu ideju, srž svakog odjeljka, to bi bilo kao kad kineski učenici proučavaju književne tekstove. Učitelj im prvo kaže da pregledaju cijeli tekst, a zatim da ga pažljivo pročitaju. Na prvom službenom predavanju učitelj govori o srži prvog odlomka, uvodi nove riječi i raspravlja o gramatici u tekstu. Kad se svi odjeljci prouče, ti ih ipak moraš zapamtiti i na kraju sastaviti rečenice s novim riječima te razumjeti osnovnu ideju teksta i u koju ga je svrhu autor napisao. Tako ćeš u potpunosti razumjeti što se u tekstu pokušalo prenijeti. Svi su to proučavali, svi to znaju, ali ako to primijeniš na stvaranje prijepisa propovijedi, biva suviše elementarno. Kažem ti, ako pišeš esej, možeš koristiti te stvari; to samo predstavlja osnovu zdravog razuma u pisanju. Ali možeš li pogriješiti ako to razmišljanje, tu teoriju, tu metodu primijeniš na stvaranje prijepisa propovijedi? Sigurno bi mogao. Ti ne znaš zašto Ja želim ispričati ovu priču, ne pokušavaš razumjeti istinu koju bi trebao razumjeti iz ove priče – to je pogreška. Osim toga, možeš li razumjeti istinu i u priči i u sadržaju propovijedi? Ako je ne možeš razumjeti, onda nemaš duhovno razumijevanje. Kakve kvalifikacije za stvaranje prijepisa propovijedi uopće imaju oni koji nemaju duhovno razumijevanje?

Zašto, po vašem mišljenju, Ja pričam priče? Oni koji rade na prijepisu propovijedi ne znaju razlog, pa u njih dodaju vlastita gledišta. Oni smatraju da, ako želim ispričati priču, onda se ona mora uklapati u sadržaj koji slijedi – oni ne znaju zašto Ja pričam priče. Ni vi ne znate, zar ne? Budući da ne znate, reći ću vam razlog. Od početka do sada desetak sam puta raspravljao o raznim očitovanjima antikrista, a pokrio sam tek polovicu. Kad bih sav taj sadržaj iznio odjednom, bez prekida, tema bi bila prilično suhoparna, zar ne? Ako bih svaki put kad počnemo odmah prešao na stvar – prvo tjerajući sve da ponove ono o čemu se raspravljalo prošli put, a zatim počeo govoriti, dok vi užurbano zapisujete bilješke, pišete i pišete i borite se da držite oči otvorene – i kad bih zatim natjerao sve da, nakon što završim, sažmu rečeno, dok svi trljaju oči, listaju i recitiraju sadržaj o kojem se toga dana razgovaralo u zajedništvu, i, kad se čini da su svi otprilike zapamtili sadržaj, Ja bih rekao: „To je sve za danas, završimo pa ćemo nastaviti razgovarati o tome sljedeći put”, tada bi svi bili pomalo uzrujani: „Na svakom se okupljanju uvijek govori o tim stvarima, uvijek isti obrazac; sadržaj je predugačak i suhoparan.” Štoviše, razgovor o istini mora biti višestran, a ljudi trebaju istodobno napredovati u svim aspektima istine. To je baš kao čovjekov ulazak u život: čovjek mora rasti u smislu svoje samospoznaje, promjene naravi, spoznaje Boga, svijesti o vlastitim različitim stanjima, svoje ljudskosti, uvida i svih drugih aspekata – sve to mora napredovati istodobno. Ako bih tijekom tog vremena raspravljao samo o razlučivanju različitih očitovanja antikrista, ljudi bi mogli zapostaviti druge aspekte istine i po cijele dane razmišljati: „Tko nalikuje antikristu? Jesam li ja antikrist? Koliko ih ima oko mene?” Ako tako postupaju, to će utjecati na njihov ulazak u druge aspekte istine. Stoga razmišljam o tome kako u sadržaj propovijedi uključiti još jednu istinu, tako da ljudi mogu razumjeti dodatnu istinu; to jest, kada se raspravlja o temi „Razotkrivanje antikrista”, ljudi mogu usput razumjeti i neke druge aspekte. Rezultat takve propovijedi je bolji, zar ne? (Da.) Na primjer, kad jedeš glavno jelo, ponekad uz to pojedeš i jabuku. To pruža dodatnu hranjivu vrijednost, zar ne? (Da.) Recite Mi, je li onda potrebno da pričam priče? (Da.) To je sigurno. Da nije potrebno, zašto bih ih pričao? Korištenje priča za raspravu o nekim laganim i veselim temama omogućuje ljudima da steknu i zadobiju nešto u drugim aspektima istine. To je dobra stvar. Kad završim s raspravom o tim laganim temama, vraćam se na glavnu temu. Ovakav raspored je prikladan. Što jedeš prije glavnog jela? (Predjelo.) To je predjelo. Predjela su obično vrlo ukusna i otvaraju apetit, zar ne? Dakle, kada ispričam priču, ti iz te priče možeš zadobiti jedan aspekt istine, produbljujući svoje znanje ili svoje razumijevanje. Sve je to dobro. Naravno, oni koji nemaju duhovno razumijevanje slušaju priče i čuju samo površinski sloj, oni u pričama ne vide istinu koju bi trebalo razumjeti. Oni nemaju duhovno razumijevanje – tu se ništa ne može učiniti. Na primjer, slušajući „Priču o Dabau i Xiaobau”, neki ljudi pamte samo da je Dabao bio loš, a Xiaobao glup. Sjećaju se imena Dabaoa i Xiaobaoa, ali ne i okolnosti u kojim je čovjek u priči razotkrio svoju iskvarenu narav, naravi koja je razotkrivena, o čemu se radi u toj naravi niti u kakvom je odnosu ona s istinom. U kojim bi situacijama ti sâm razotkrio tu vrstu naravi? Bi li izgovorio takve riječi? Ako kažeš: „Ja ne bih izgovorio takve riječi”, onda je to problematično, jer to dokazuje da nisi razumio istinu. Neki ljudi kažu: „Mogao bih izgovoriti takve riječi kad se nađem u određenim situacijama, takva se narav pokaže u određenom stanju.” Kad to znaš, nisi uzalud slušao ovu priču. Nakon što poslušaju priče, neki ljudi kažu: „Kakva je osoba Dabao? On čak maltretira malo dijete i vara ga. On je podao! Ja ne bih tako varao djecu.” Ne pokazuje li to da nemaju duhovno razumijevanje? Oni samo govore o samoj stvari, ali ne razumiju istinu u priči o kojoj se razgovara u zajedništvu. Ne mogu povezati situaciju sa samima sobom; to pokazuje nedostatak duhovnog razumijevanja – ozbiljan nedostatak. Oni koji rade na prijepisu propovijedi susreću se s tim problemom. Čim nešto uključuje istinu, neki ljudi razotkrivaju gledišta bezvjernika; čim nešto uključuje istinu, neki ljudi nemaju duhovno razumijevanje; čim nešto uključuje istinu, neki ljudi postaju skloni izopačenosti, neki postaju nepopustljivi, neki postaju opaki, a neki osjećaju odbojnost prema njoj. Dakle, kakvu narav imaju oni koji rade na prijepisu propovijedi? U najmanju su ruku oholi i uobraženi, postupaju samovoljno, ne razumiju niti nastoje razumjeti. Nisu čak ni pitali o tome; samo su izravno odvojili priče od sadržaja koji je uslijedio. Oni misle: „Ove su propovijedi dane meni na prijepis, stoga imam ovlast donijeti ovu odluku. Zamahom svoje sjekire odsjeći ću priče. Upravo ću tako postupiti s propovijedima koje si mi dao. Ako Ti se to ne sviđa, onda me nemoj upotrebljavati.” Nije li to oholo i uobraženo? Oni ne mogu primiti istinu niti je razumiju. Ne znaju koja je njihova dužnost niti što bi trebali činiti a što ne – ne znaju ništa od toga. Ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje mogu činiti samo nerazumne stvari, neljudske stvari koje odražavaju nedostatak integriteta. Oni također čine samo stvari koje krše istina-načela, misle da su pametni i nemaju pokornosti. Snimke Mojih propovijedi njima su dane na prijepis, a kakva god mišljenja ili ideje imali o tome kako s tim postupati, Mene nisu pitali. Nije li ovaj problem vrlo ozbiljan? (Da.) Ozbiljan do koje mjere? (Ima prirodu krivotvorenja Božjih riječi.) Doista je pomalo takve prirode.

Ispričam priču u kojoj govorim o konkretnom aspektu istine, a nakon toga držim propovijedi o drugim aspektima. Uzimam li u obzir jesu li te dvije stvari usklađene? U početku to moram uzeti u obzir, ali zašto nisam inzistirao na tome da ta dva aspekta moraju biti usklađena? Jesam li svjestan toga? (Jesi.) Zašto je to onda postao problem za one koji rade na prijepisu propovijedi? Ja znam da priča koju pričam nema veze s propovijedi koja slijedi. Jesu li oni svjesni toga? Nisu. Nisu čak ni pažljivo razmotrili to pitanje. Oni misle: „Ti si vođen Duhom Svetim; dok god zvuči kao istina, to je u redu. Tog si dana ispričao priču, a zatim raspravljao o konkretnom sadržaju. Kako su povezane te dvije stvari? Zašto govoriš na ovaj način? Kakva korist može proizaći iz toga nakon što završiš govor? Ti ne znaš ništa od toga. To neće ići!” Prvo, to o čemu ću govoriti, kako govorim i kojim se konkretnim sadržajem bavim – recite Mi, jesam li bistre glave dok o tome odlučujem? (Jesi.) Ja sam doista bistre glave, sigurno nisam smeten; Moj um ima jasan tok misli. Ako netko nema duhovno razumijevanje, ne zna kako tragati za istinom te slijepo analizira i slijepo kategorizira stvari, misleći da je to sasvim dobro, nije li on školski primjer farizeja? Takvi ljudi vole slušati samo velike isprazne teorije, a ne vole slušati pragmatične, praktične propovijedi. Zbog toga oni ne razumiju ni najpliće istine. To pokazuje ozbiljan nedostatak duhovnog razumijevanja! Bez bogobojaznog srca ljudi će biti oholi i samopravedni, postat će posebno drski; osmjelit će se suditi o bilo kojem pitanju, misleći da sve razumiju. Iskvareno čovječanstvo upravo je takvo; to je njihova narav. Je li biti smion i postupati bezobzirno dobro ili loše? (Loše.) Zapravo nije važno je li netko smion ili plašljiv; važno je ima li u svom srcu imalo straha od Boga. Kasnije, kada slušate snimku propovijedi, pobrinite se da razlučite jesu li neke ključne stvari uklonjene iz prijepisa. Ti bijednici koji nemaju duhovno razumijevanje ponekad čine stvari kojima mogu nenamjerno uzrokovati ometanja i štetu. Oni kažu da to nije namjerno – ako nije namjerno, znači li to da njihova narav nije iskvarena? To je i dalje iskvarena narav. To je zasad sve o ovoj temi.

Dodatak:

Xiaogangovi snovi

Danas ću ponovo započeti s jednom pričom. Zanima li vas da čujete ovu priče? Možete li nešto zadobiti iz priča? U pričama se događaju stvari i te stvari sadrže istine. Ljudi u pričama imaju neka stanja, neka otkrivenja te neke namjere i iskvarene naravi. U stvari, ovo postoji u svakome i povezano je sa svakime. Ako razumiješ ove stvari i možeš ih prepoznati u pričama, to dokazuje da imaš duhovno razumijevanje. Neki ljudi govore: „Kažeš da imam duhovno razumijevanje – znači li to da sam ja osoba koja ljubi istinu?” Ne nužno; to su dvije različite stvari. Neki ljudi imaju duhovno razumijevanje, ali ne ljube istinu. Jednostavno razumiju i ništa više, i ne koriste istinu u odnosu na sebe te ju ne primjenjuju. Neki ljudi imaju duhovno razumijevanje i nakon slušanja priča otkrivaju da imaju iste takve probleme te razmišljaju kako ulaziti i kako se mijenjati ubuduće – ovi su ljudi postigli željene rezultate. Dakle, danas ću ispričati priču. Tema je lagana i svatko će je željeli poslušati. Ova posljednja dva dana razmišljao sam o tome koja priča može omogućiti većini ljudi da zadobiju nešto i budu poučeni nakon što je poslušaju, te koja priča dodatno može duboko utisnuti određeni aspekt istine u njih i omogućiti im da je povežu sa stvarnošću i izvuku korist od toga kroz ulazak u neki aspekt istine ili ispravljanje neke vrste odstupanja. Zaboravio sam dati ime posljednjoj priči koju sam ispričao, pa ćemo to učiniti danas. Kako mislite da bi se trebala zvati? (Posebni darovi). Izostavite riječ „posebni”; nazovimo je „Darovi”. Riječ „posebni” ovdje zvuči pomalo čudno, i ljudi će se usredotočiti na to. „Darovi” imaju suptilnije značenje. Dakle, koju ću priču ispričati danas? Današnja se priča zove „Xiaogangovi snovi”. „Xiao” znači „malen”, kao što svi znate, a što je s riječi „gang”? („Mjesto”) Točno. Kad čujete to ime, trebali biste znati sadržaj priče – trebali biste biti blizu tome da ga pogodite. Sada ću započeti s pričanjem priče.

Xiaogang je entuzijastičan, studiozan i marljiv mladić, te je prilično pametan. Voli učiti, stoga uči ponešto o današnjim vrlo popularnim računalnim tehnologijama, te mu je u Božjoj kući naravno dodijeljeno da obavlja dužnost u timu za video. Xiaogang je vrlo sretan i ponosan. Budući da je mlad i vlada određenim tehnologijama, vjeruje da je rad na video produkciji njegova specijalnost, ali i hobi, i da u obavljanju svoje dužnosti može imati koristi od svoje stručnosti te napredovati u ovom polju kroz proces neprekidnog učenja. Osim toga, većina ljudi koju ovdje susreće također je mlada, te mu se jako sviđa ovdašnja atmosfera i uživa u ovoj dužnosti. Dakle, svaki dan je zaokupljen poslom i ozbiljnim učenjem. Tako Xiaogang svaki dan ustaje rano kako bi započeo s radom, ponekad ostajući bez odmora do kasno u noć. Xiaogang plaća mnoge cijene za svoju dužnost i podnosi određene nevolje, i naravno, stječe dosta relevantnog profesionalnog znanja; osjeća da je svaki dan proveden vrlo produktivno. Xiaogang također često razgovara u zajedništvu i sudjeluje u okupljanjima sa svojom braćom i sestrama, te smatra da je nakon dolaska ovdje više napredovao u odnosu na vrijeme kad je vjerovao u Boga u svom rodnom gradu te da je odrastao i da se može prihvatiti posla. Jako je sretan i zadovoljan. Kad je prvobitno studirao računalnu tehnologiju, nadao se da će jednog dana raditi na računalima, a sada mu se želja konačno ispunila, te uistinu cijeni ovu priliku. Prolazi određeno vrijeme, a Xiaogangov posao i njegovo mjesto nisu se promijenili. Drži se svog posla i svoje odgovornosti i dužnosti, te se čini da je zreliji nego prije. Napredovao je i u ulasku u život, često razgovara u zajedništvu i molitveno čita Božje riječi sa svojom braćom i sestrama na okupljanjima, a njegov interes za vjerovanje u Boga postaje sve jači. Može se reći i da Xiaogangova vjera postupno raste. Stoga ima novi san. „Bilo bi sjajno kad bih mogao postati korisnija osoba radeći na računalu!”

Vrijeme tako prolazi, dan za danom i Xiaogang nastavlja obavljati istu dužnost. Jednom prilikom slučajno je gledao film, što je kasnije na njega ostavilo dubok dojam. Zašto? Film govori o mladiću sličnih godina kao Xiaogang i on se divi nastupu, ponašanju, govoru i držanju tog mladića u filmu, postajući pomalo ljubomoran. Nakon gledanja filma, povremeno zamišlja: „Bilo bi sjajno da sam ja taj čovjek u filmu. Svaki dan sam ispred računala stvarajući i učitavajući razne vrste videozapisa, i koliko god da sam zauzet ili umoran, ili koliko god da naporno radim, još uvijek sam samo radnik iza scene. Kako itko može znati koliko naporno radimo? Kad bih se jednog dana mogao pojaviti na velikom platnu kao taj mladić u filmu da me vidi i upozna više ljudi, to bi bilo sjajno!” Xiaogang stalno iznova gleda ovaj film, kao i različite snimke koje uključuju tog mladića. Što više gleda, više mu zavidi i njegovo srce sve više žudi, čeznući da postane glumac. Tako je rođen Xiaogangov novi san. Što je njegov novi san? „Želim studirati glumu i nastojim postati glumac koji je u skladu s mjerilom, pojavljivati se na velikom platnu, biti okružen istom atmosferom poput tog mladića i natjerati više ljudi da mi zavide i žude da budu kao ja.” Od tad Xiaogang počinje raditi na svom snu. U slobodno vrijeme ide na internet i pretražuje razne vrste materijala o glumi. Također gleda sve vrste filmova i televizijskih emisija istovremeno učeći, dok mašta o prilici da postane glumac. Dani i dalje tako prolaze jedan za drugim – Xiaogang proučava glumačku profesiju dok i dalje drži svoje mjesto. Konačno, zahvaljujući svojoj upornosti i marljivosti, Xiaogang savladava određene osnove glume. Naučio je kako imitirati, kako govoriti i ponašati se pred drugima, te nema ni mrvicu treme. Njegovi opetovani zahtjevi konačno su mu donijeli priliku: Postoji film u kojem trebaju mladića za glavnu ulogu. Na audiciji redatelj uviđa da njegov izgled, ponašanje i osnovne vještine glume odgovaraju zadatku. Uz još malo vježbe, mogao bi to odraditi. Nakon što čuje ove vijesti, Xiaogang je presretan i misli: „Konačno mogu izaći iza scene i naći se na ekranu – još jedan moj san će se ostvariti!” Xiaogang je zatim prebačen u tim za filmsku produkciju kako bi obavljao svoju dužnost.

Nakon što se Xiaogang prebaci u tim za fimsku produkciju, nova radna okolina donosi mu osvježenje i vitalnost. Osjeća kako svaki dan prolazi tako sretno i da nije turoban, dosadan i ograničen kao prije, jer živi i radi tamo i mnoge stvari s kojima se svakodnevno susreće u potpunosti se razlikuju od njegovog računalnog posla – živi u drugom području rada, u drugom svijetu. Xiaogang se baca u posao s filmskom produkcijom. Svakog je dana zaokupljen glumom i učenjem svog teksta, slušanjem redateljevih uputa i slušanjem svoje braće i sestara koji analiziraju radnju. Za Xiaoganga, najteži dio je ući u lik, stoga on uvijek iznova pamti tekst i razmišlja o svom liku, kako treba govoriti i glumiti, kako treba hodati i stajati, čak i kako treba sjesti, on treba ponovo učiti sve te stvari. Nakon što je neko vrijeme nastavio s ovim kompleksnim i raznovrsnim radom, Xiaogang konačno uviđa koliko je teško biti glumac. Svaki dan mora zapamtiti isti tekst. Nekad ga može izrecitirati savršeno, no kada je riječ o stvarnom nastupu, uvijek griješi i mora ponavljati scenu. Redatelj ga često opominje jer neka njegova radnja ili izgovoreni tekst nisu na visini. Ako nekoliko njegovih nastupa zaredom ne budu dobri, bit će podvrgnut orezivanju i izgubit će ugled, podnositi patnju te čak izazivati čudne poglede i zadirkivanja. Suočen sa svime ovime, Xiaogang je pomalo razočaran, „Da sam znao da je biti glumac na velikom platnu tako teško, ne bih došao ovdje, ali sada sam u škripcu. Već sam tu, stoga bi bilo nerazumno da odustanem prije dovršetka snimanja, i ne bih to mogao nikako objasniti. Ovo je bio moj san, moram ga ostvariti, no koliki je put ispred mene? Mogu li nastaviti?” Xiaogang se počinje kolebati. U narednim danima, Xiaogang se bori sa svakodnevnim poslom i životom. Svaki je dan manje podnošljiv od prethodnog, no ipak ga mora podnijeti i prisiliti se da krene dalje. Kao što se može zamisliti, Xiaogang će sigurno imati problema u različitim aspektima. Nevoljko započinje obavljati posao koji mu je dodijeljen. Kad mu redatelj kaže što da napravi, on posluša i to je to. Kasnije, on daje sve od sebe da postigne ono što može, ali ako nešto ne uspije, ne uzima to zaozbiljno. U kakvom je statusu Xiaogang u ovom trenutku? Provodi svaki dan vrlo nevoljko, vrlo negativno i vrlo pasivno, uopće ne prihvaćajući ozbiljno smjernice i pomoć redatelja ili svoje braće i sestara u svoje srce. On vjeruje, „Ovo sam ja točno onakav kakav jesam, nema mjesta za poboljšanje. Gurate me izvan mojih mogućnosti. Ako ovo možemo snimiti, idemo; ako ne možemo, jednostavno zaboravimo. Vratit ću se svom timu za video kako bih vršio svoju dužnost.” Razmišlja kako je bilo odlično raditi u timu za video, sjedeći ispred računala svaki dan. Bilo je tako udobno i jednostavno; bio je tako sretan! Cijeli on i sav njegov svijet bili su na dodiru tipkovnice, mogao je imati što god je poželio aktiviranjem specijalnog efekta. Ovaj je virtualni svijet jako privlačan Xiaogangu. U ovom trenutku, Xiaogangu još više nedostaje njegova prošlost i vrijeme koje je provodio obavljajući svoju dužnost u timu za video. Dani tako prolaze, zatim, jedne noći Xiaogang ne može spavati. Zašto ne može spavati? U sebi razmišlja: „jesam li stvoren za glumca? Ako nisam, trebao bih se odmah vratiti u tim za video. Dužnost tima za video je opuštena i jednostavna, sjednem pred računalo i pola dana jednostavno prođe, i ne moram kuhati za sebe. Dužnost nije naporna, sve je moguće dodirom tipkovnice, postoji samo nezamislivo, ništa nije nemoguće. Sada, dok sam glumac, svaki dan moram učiti svoj tekst i stalno ga ponavljati. No, moja izvedba još uvijek nije na razini, redatelj me često kudi i moja me braća i sestre često kritiziraju. Obavljanje ove dužnosti je naporno, puno je bolje raditi u timu za video!” Što više misli o tome, on mu više nedostaje. Prevrće se i okreće pola noći, ne mogavši zaspati, i može usnuti tek u drugoj polovici noći kad je jednostavno preumoran da ostane budan. Kad Xiaogang rano ujutro otvori oči, prva mu je pomisao: „U konačnici, trebam li otići ili ne? Trebam li se vratiti u tim za video? Ako ostanem ovdje, ne znam hoće li film uopće biti zadovoljavajući nakon što završimo snimanje, i tko zna koliko ću nevolje u međuvremenu morati otrpjeti. Jednostavno nisam stvoren za glumca! Tada sam zbog trenutnog impulsa i hira želio biti glumac, bio sam stvarno zbunjen! Vidiš, napravio sam jedan pogrešan potez i sada je tako teško podnositi stvari, a nemam nikoga s kime bih popričao o toj nevolji. S obzirom na moju trenutačnu situaciju, čini se da mi neće biti jednostavno postati glumac, pa bih trebao odustati čim prije. Odmah ću reći redatelju da se vraćam, kako ih ne bih zavaravao.” Zatim, Xiaogang skuplja hrabrost kako bi rekao redatelju: „Gledajte, nisam stvoren da budem glumac, ali vi ste baš morali izabrati mene – zašto me jednostavno ne pustite natrag u tim za video?” Redatelj kaže: „Nema šanse, snimili smo već pola filma. Ako promijenimo glumce, to će odgoditi naš posao, zar ne?” Xiaogang ustraje i kaže: „Pa što? Zamijeni me s kim god želiš, to nema veze sa mnom. Bez obzira na sve, trebaš me pustiti. Ako me ne pustiš, neću se truditi oko glume!” Redatelj vidi da je Xiaogang uporan oko odlaska i da neće moći završiti snimanje, pa ga pušta da ode.

Xiaogang se konačno iz tima za filmsku produkciju vraća u tim za video. Vraća se na bivše radno mjesto koje tako dobro poznaje. Dodiruje svoj stolac i računalo i čine mu se poznatim. Draže mu je ovo mjesto. Ode i sjedne; stolac je mekan i računalo je spremno za rad. „Stvaranje videozapisa je bolje, ta dužnost nije naporna. Rad iza scene ima svoje prednosti, nitko ne zna ako napraviš grešku, i nitko te ne kritizira, jednostavno ju odmah ispraviš i to je to.” Xiaogang je konačno otkrio prednosti rada iza scene. Kakvog je on raspoloženja u ovom trenutku? Osjeća se nevjerojatno utješeno i sretno, te misli: „Donio sam dobru odluku. Bog mi je dao priliku i dopustio mi da se vratim na ovaj posao. Počašćen sam što imam tu privilegiju!” Drago mu je što je jednom donio ispravnu odluku. U narednim danima, Xiaogang se drži dnevne radne rutine tima za video. Tijekom ovog vremena ne događa se ništa posebno i Xiaogang svaki dan provodi na uobičajen način.

Jednog dana, za vrijeme rada na videozapisu, Xiaogang odjenom otkriva duhovitog i elegantnog mladića u plesnom programu, čiji nastup je vrlo dobar. On razmišlja: „Otprilike je mojih godina; kako to da on zna plesati, a ja ne znam?” Posljedično, Xiaogang je ponovo u iskušenju. Kakva mu ideja pada na pamet? (Plesanje.) Xiaogang ima ideju da nauči plesati. Stalno iznova gleda ovaj kratki video i mladićevu izvedbu. Zatim se raspituje o tome gdje učiti ples, kako ga učiti i koji su najosnovniji plesovi. Također često koristi priliku na poslu da na svom računalu pretražuje nastavne materijale, videozapise i izvore učenja koji imaju veze s plesom. Naravno, dok pretražuje, Xiaogang ne samo da gleda, već i uči vježbajući. Da bi naučio plesati, Xiaogang se svaki dan budi vrlo rano i odlazi na spavanje vrlo kasno. Gradeći na svojim vrlo ograničenim temeljima gimnastičkog plesa, on započinje formalno učiti narodni ples, budeći se rano svaki dan kako bi se istezao i savijao. U procesu učenja, Xiaogang trpi mnogo fizičke boli i troši puno svog vremena, postižući u konačnici neke male dobitke. Xiaogang osjeća da je konačno došla njegova prilika da zapleše na pozornici jer vjeruje da mu je tijelo fleksibilnije i da može izvoditi neke plesne pokrete. Također, kroz imitaciju i učenje, skoro je savladao praćenje ritma i glazbe. Pod tim okolnostima, Xiaogang osjeća da je vrijeme da se prijavi crkvi kako bi promijenio svoju dužnost. Opet, nakon ponovljenih zahtjeva, Xiaogangu se konačno ispunila želja i pridružuje se timu za ples kako bi postao plesač. Od tada nadalje, kao i drugi plesači, Xiaogang ustaje rano radi jutarnjeg treninga i vježba plesni program, te redovno pohađa okupljanja, druženja i analizira i planira plesni program s drugim ljudima. Samo radi ovaj posao svaki dan, a na kraju dana toliko je umoran, da ga bole leđa i noge. Svaki dan je ovako, bez obzira na sve. Kad je započinjao, Xiaogang je bio pun znatiželje o plesu, ali nakon što je razumio i upoznao život plesača i razne aspekte plesača, Xiaogang osjeća da je to sve što postoji u plesu. Plesne pokrete morate izvoditi stalno iznova, ponekad uganuti gležanj kao i riskirati ozljedu. Dok pleše, razmišlja: „O, ne, ples je isto težak. Svaki dan se toliko iscrpim da mi čitavo tijelo smrdi po znoju. Nije to tako lako. Teže je od rada na video produkciji! Ne smijem odustati!” Ovog puta on se ne predaje tako lako i ustraje dok konačno ne stigne na generalnu probu za plesni program, nakon čega se njihov ples šalje na ocjenjivanje. Na dan ocjenjivanja, kako je Xiaogang raspoložen? Jako je uzbuđen i pun iščekivanja rezultata, tako da čak ni ne ruča. Uložio je puno truda, zar ne? Konačno, po objavi rezultata, njihov ples ne prolazi prvi krug ocjenjivanja. Ta vijest pogađa Xiaoganga poput groma, i on osjeća veliko razočarenje. Pada na stolac: „Potrošili smo toliko vremena na ovaj ples, a ti ga odbacuješ samo jednom riječju? Znaš li ti išta o plesu? Mi plešemo prema načelima, svi smo platili cijenu, a ti odbijaš naš ples samo tako?” Zatim misli: „Odluka je u njihovim rukama, i ako ne odobre naš ples, moramo ga ponovo preispitati. O tome se nema s kim raspravljati. Ništa drugo ne možemo učiniti, pa počnimo ispočetka.” Na dan kad je njihov ples odbijen u prvom krugu ocjenjivanja, Xiaogang ne jede svoj ručak, te samo nevoljko malo pojede za večeru. Mislite li da on može spavati tu noć? (Ne može spavati). Ponovo ne može spavati, um mu ne prestaje raditi: „Zašto mi nigdje ne ide? Bog me nije blagoslovio. Ples na kojem smo radili dva mjeseca nije prošao prvi krug ocjenjivanja. Ne znam kada će proći drugi krug ocjenjivanja, i ne znam koliko će nam vremena trebati da bi se to dogodilo. Kad ću se moći popeti na pozornicu i službeno nastupiti? Nema nade da dospijem u središte pozornosti!” Samo odem tamo i sjednem, tipkam na tipkovnici, te se pojave cvijeće, biljke i drveće. Ptice pjevaju kad ih natjeram da pjevaju, konji trče kad ih natjeram da trče, što god poželim, tu je. No u plesu, moramo proći ocjenjivanje i svaki dan se tako umorim da smrdim po znoju. Ponekad sam tako umoran da ne mogu jesti ni spavati, c ples ne prolazi prvi krug ocjenjivanja. Ova je dužnost isto teška. Ne bi li bilo bolje da se vratim na posao u timu za video? On intenzivno razmišlja, „Ali to je tako patetično, zašto opet oklijevam? Ne bih trebao razmišljati na ovaj način, idem spavati!” Utone u san, u bunilu. Sljedeći dan ustaje i zaboravlja gotovo sve o tome, pa nastavlja s plesom i s generalnom probom. Na dan drugog kruga ocjenjivanja, Xiaogang je ponovo nervozan. On pita: „Može li naš ples uspjeti u ovom ocjenjivanju?” Svi kažu: „Tko zna? Ako ne uspije, to znači da naš ples nije dovoljno dobar i nastavit ćemo raditi na njemu. Kad prođe, tad ćemo ga službeno izvesti i snimiti. Neka sve ide svojim tijekom i riješimo ovo kako treba.” Xiaogang kaže: „Ne, vi to možete riješiti kako treba, ali ja nemam vremena za to.” Naposljetku, objavljeni su rezultati drugog kruga, i njihov ples opet nije prošao. Xiaogang kaže: „Hm, znao sam! Nije lako biti uspješan u ovom poslu! Mladi smo, dobro izgledamo i znamo plesati. Nisu li to prednosti? Ovi ocjenjivači su ljubomorni na nas jer ne znaju plesati, zato nam ne žele dati prolaznu ocjenu. Čini se da nikad neće dobiti prolaznu ocjenu, plesanje nije jednostavno, vraćam se.” Te noći Xiaogang spava vrlo mirno, jer je odlučio spakirati se, otići i oprostiti se sljedeći dan.

Kako god bilo, Xiaogangu se napokon ispunjava želja i vraća se timu za video, ponovo sjedajući pred svoje računalo. Prisjeća se onih poznatih osjećaja iz prošlosti i razmišlja: „Rođen sam za rad iza scene. Mogu biti samo neopjevani junak, bez šanse da budem na pozornici ili da budem slavan u ovom životu. Samo ću se ponašati pristojno i nastaviti tipkati po tipkovnici. To je moja dužnost, stoga ću naprosto obavljati ovaj posao.” Smirio se nakon sveg tog previranja. Njegov drugi san je propao i nije ispunjen. Xiaogang je „marljiva i studiozna” te „entuzijastična i ambiciozna” osoba – je li po vašem mišljenju vjerojatno da će biti voljan sjediti za računalom i raditi takav zamoran posao? Ne, najvjerojatnije neće.

Nedavno je Xiaogang postao opsjednut pjevanjem. Kako se može tako brzo promijeniti? Zašto je opsjednut ovime, zašto se ne može držati podalje od pozornice? Postoji nešto skriveno u njegovom srcu. Ovog puta ne traži nepromišljeno promjenu svoje dužnosti; samo pretražuje materijale svaki dan i vježba svoje vokalne sposobnosti i pjevanje. Često vježba dok ne promukne, ponekad sve dok ne može ispustiti ni glasa. Unatoč tome, Xiaogang i dalje nije obeshrabren, jer je ovaj put promijenio strategiju. Kaže: „Ovaj put ne mogu promijeniti svoju dužnost bez razumijevanja stvarne situacije. Zaista moram biti oprezan, inače će mi se ljudi rugati. Što će misliti o meni ako stalno budem mijenjao svoju dužnost? Gledat će me s prezirom. Ovaj put moram nastaviti vježbati sve dok ne budem smatrao da mogu biti pjevačka zvijezda, dobra poput pjevača u crkvi, tada ću se prijaviti u tim za himne.” Ovako ulaže napor u vježbanje svaki dan, u svoje slobodno vrijeme i na poslu, neumorno vježbajući. Jednog dana, dok je Xiaogang radio, njegov vođa tima odjednom mu kaže: „Xiaogang, kako to obavljaš posao? Ako i dalje budeš ovako površan i ne potrudiš se oko svog posla, više ti neće biti dopušteno da obavljaš ovu dužnost.” Xiaogang kaže: „Nisam ništa učinio.” Zatim se svi okupe okolo, govoreći: „Xiaogang, što se dogodilo? Ah, napravio si tako veliku grešku! Višnji je ovu vrstu greške ispravio toliko mnogo puta, kako si je i dalje mogao činiti? To je zato što vježbaš pjevanje svaki dan i ne koncentriraš se na uređivanje video sadržaja, stoga nastavljaš griješiti i odgađati važne stvari. Ako ponovo napraviš ovakvu grešku, crkva će te izbaciti. Više te neće željeti i svi ćemo te odbaciti!” Xiaogang nastavlja objašnjavati: „Nisam to napravio namjerno. Odsad ću biti oprezan, dajte mi još jednu šansu. Nemojte me izbaciti, preklinjem vas, nemojte me izbaciti! Bože, spasi me!” Kada zazove, osjeti veliku ruku kako ga tapša po ramenu, govoreći: „Xiaogang, probudi se! Probudi se, Xiaogang!” Što se događa? (On sanja). On sanja. Oči su mu zatvorene i u bunilu je, njegove ruke grabe po zraku i grebu po njemu. Svi se pitaju što se dogodilo i tada vide Xiaoganga nagnutog nad svoju tipkovnicu kako spava. Brat ga potapša i nakon što ga nekoliko puta gurne, Xiaogang se konačno budi. Kad se probudi, kaže: „O, kakav strah, bio sam pred izbacivanjem.” „Zbog čega?” Xiaogang razmišlja o tome i vidi da se ništa nije dogodilo. Ispostavlja se da je to ipak bio san, probudio se prestrašen snom. To je kraj priče, bili su to „Xiaogangovi snovi”.

O kojem problemu govori ova priča? O činjenici da su snovi i stvarnost često u sukobu. Puno puta ljudi misle da su njihovi snovi opravdani, no ne znaju da snovi i stvarnost uopće nisu isto. Snovi su samo tvoje želje, tvoj privremeni interes. Uglavnom se odnose na ljudske sklonosti, ambicije i želje koje postaju ciljevi njihovih težnji. Ljudski su snovi u potpunom neskladu sa stvarnošću. Koje će greške ljudi često činiti ako imaju previše snova? Previdjet će posao koji trebaju odraditi. Ignorirat će stvarnost, odbacivati dužnosti, posao, obaveze i odgovornosti koje trebaju ispuniti. Neće te stvari shvaćati ozbiljno, već će nastaviti slijediti svoje snove, stalno juriti i naporno raditi da ih ostvare, čineći pritom mnoštvo besmislenih stvari. Na taj način ne samo da neće ispravno ispunjavati svoje dužnosti, već mogu i odgađati i ometati rad crkve. Mnogi ljudi ne razumiju istinu niti jojoj teže. Na koji se način oni odnose prema ispunjavanju dužnosti? Kao prema vrsti posla, hobija ili interesa, a ne kao prema misiji ili zadatku koji im je dao Bog ili kao prema odgovornosti koju trebaju ispuniti. Još manje traže da bi razumjeli istinu ili Božje namjere tijekom obavljanja svojih dužnosti kako bi ih mogli dobro ispunjavati i izvršiti Božje poslanje. Stoga, u procesu obavljanja svojih dužnosti, neki ljudi gube volju čim pretrpe malo nevolja te žele pobjeći. Kad naiđu na poteškoće ili dožive neuspjeh, povuku se i opet žele pobjeći. Ne tragaju za istinom; samo razmišljaju o bijegu. Poput kornjača, ako nešto pođe po zlu, samo se uvuku u svoje oklope i čekaju da problem prođe prije nego što ponovno izađu. Mnogo je takvih ljudi. Konkretno, ima ljudi koji, kada se od njih traži da preuzmu odgovornost za određeni posao, ne razmišljaju o svojoj odanosti koju bi mogli ponuditi ili izvršavanju ove dužnosti i dobrom obavljanju posla. Umjesto toga, razmišljaju o izbjegavanju odgovornosti, orezivanja, preuzimanja bilo kakve odgovornosti i o tome kako izaći neokrznut kada se pojave problemi ili pogreške. Prvo im je na pameti vlastiti plan bijega i zadovoljavanje svojih želja i interesa, a ne dobro izvršavanje dužnosti i odanost. Mogu li takvi ljudi zadobiti istinu? Ne trude se oko istine i ne primjenjuju istinu kad je riječ o izvršavaju dužnosti. Za njih je trava uvijek zelenija u tuđem dvorištu. Danas žele raditi ovo, sutra žele raditi ono i misle da su tuđe dužnosti bolje i lakše od njihovih. A ipak, ne trude se oko istine. Ne razmišljaju kakvi problemi postoje s tim njihovim idejama, te ne tragaju za istinom kako bi riješili probleme. Misli su im uvijek usredotočene na trenutak kada će se ostvariti njihovi snovi, na to tko je u centru pažnje, tko dobiva priznanje od Višnjeg, tko obavlja rad bez orezivanja i biva promaknut. Njihove su misli ispunjene ovim stvarima. Mogu li ljudi koji uvijek razmišljaju o ovim stvarima izvršavati svoje dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom? Oni to nikada ne mogu postići. Koja vrsta ljudi obavlja svoje dužnosti na ovaj način? Jesu li to ljudi koji tragaju za istinom? Prvo, jedna je stvar sigurna: takvi ljudi ne teže istini. Žele uživati u nekoliko blagoslova, postati slavni i biti u centru pažnje u Božjoj kući, kao što bi činili u društvu. Suštinski, kakvi su to ljudi? To su bezvjernici. Bezvjernici izvršavaju svoje dužnosti u Božjoj kući na način kako bi ih izvršavali i u vanjskom svijetu. Brinu o tome tko je promaknut, tko postaje vođa tima, tko postaje vođa crkve, koga svi hvale za njegov rad, koga uzdižu i spominju. Oni brinu o tim stvarima. To je baš kao u tvrtki: tko je promaknut, tko dobiva povišicu, koga vođa pohvaljuje i tko postaje dobar s vođom – ljudima je stalo do tih stvari. Ako ove stvari traže i u Božjoj kući te su po čitav dan obuzeti njima, nisu li isti kao i nevjernici? U biti, oni su nevjernici; oni su tipični bezvjernici. Koju god dužnost obavljali, radit će i ponašat će se površno. Kakve god propovijedi čuli, i dalje neće prihvaćati istinu, a još manje će je provoditi u djelo. Godinama vjeruju u Boga bez ikakve promjene i bez obzira na to koliko godina vrše svoje dužnosti, neće biti u stanju ponuditi svoju odanost. Nemaju istinsku vjeru u Boga, nemaju odanost, oni su bezvjernici.

Neki se ljudi boje preuzeti odgovornost dok obavljaju svoju dužnost. Ako im crkva povjeri da obave neki posao, oni će prvo razmotriti zahtijeva li taj posao od njih preuzimanje odgovornosti i ako je tome tako, neće ga prihvatiti. Njihovi uvjeti za izvršavanje dužnosti su prvo, da posao mora biti ležeran; drugo, da nije naporan ili zamoran; i treće, da što god rade, ne preuzimaju nikakvu odgovornost. Jedino takvu vrstu dužnosti preuzimaju. Kakva je ovo vrsta osobe? Nije li ovo nepouzdana, dvolična osoba? Ne žele preuzeti ni najmanji djelić odgovornosti. Boje se čak i da će im lišće slomiti lubanju kad padne s drveća. Kakvu dužnost osoba poput ove može vršiti? Od kakve koristi oni mogu biti u kući Božjoj? Rad kuće Božje povezan je s borbom protiv Sotone, kao i sa širenjem evanđelja kraljevstva. Koja to dužnost ne uključuje odgovornosti? Biste li rekli da biti vođa nosi odgovornost? Nisu li njihove odgovornosti veće, i ne moraju li snositi veću odgovornost? Bez obzira na to propovijedaš li evanđelje, svjedočiš li, snimaš li videozapise i tako dalje – bez obzira na to što radiš – sve dok se to odnosi na istina-načela, sa sobom nosi i odgovornosti. Ako svoje dužnosti ne izvršavaš prema načelima, to će utjecati na rad u Božjoj kući, a ako se bojiš preuzeti odgovornost, ne možeš izvršavati nikakvu dužnost. Je li vrsta osobe koja se boji preuzimanja odgovornosti u obavljanju svoje dužnosti kukavica, ili je problem u njezinoj naravi? Morate biti u stanju uvidjeti razliku. U stvarnosti, ovo nije stvar kukavičluka. Kako to da je ta osoba tako smiona kada je riječ o bogaćenju ili kada čini nešto za vlastitu korist? Preuzet će svaki rizik zbog takvih stvari. No, kada radi stvari za crkvu, za Božju kuću, ne preuzima nikakav rizik. Takvi su ljudi sebični i prezira vrijedni, najpodmukliji od svih. Onaj tko ne preuzima odgovornost u obavljanju dužnosti nije nimalo iskren prema Bogu, a da ne govorimo o odanosti. Kakva se vrsta ljudi usuđuje preuzeti odgovornost? Kakva vrsta ljudi ima hrabrosti preuzeti težak teret? Netko tko preuzima vodstvo i hrabro juri naprijed u ključnom trenutku u radu Božje kuće, tko se se hrabro prihvaća teškog tereta i ne boji se podnijeti poteškoće i opasnost kad vidi posao koji je najvažniji i ključan. To je netko tko je vjeran Bogu, dobar Kristov vojnik. Je li zaista stvar u tome da svatko tko se boji preuzeti odgovornost za svoje dužnosti čini to jer ne razumije istinu? Ne; postoji problem s njihovom ljudskošću. Nemaju osjećaj za pravdu ili odgovornost, sebični su i prezira vrijedni ljudi, nisu iskreni vjernici u Boga i ni najmanje ne prihvaćaju istinu. Iz tog razloga ne mogu biti spašeni. Oni koji vjeruju u Boga moraju platiti veliku cijenu kako bi zadobili istinu i naići će na mnogo prepreka kako bi je primjenjivali. Moraju ostaviti stvari, napustiti interese tijela i podnijeti određenu patnju. Samo tada će moći primjenjivati istinu. Dakle, može li takva vrsta osobe koja se boji preuzimanja odgovornosti primjenjivati istinu? Sigurno ne može primjenjivati istinu, a kamoli je zadobiti. Boji se primjenjivati istinu, nanošenja štete svojim interesima; boji se poniženja, klevetanja i osude i ne usuđuje se primjenjivati istinu. Posljedično, ne može je zadobiti, i koliko god godina da vjeruje u Boga, ne može postići Njegovo spasenje. Oni koji mogu obavljati dužnost u Božjoj kući moraju biti ljudi koji imaju osjećaj za teret kad je riječ o radu crkve, koji preuzimaju odgovornost, koji mogu podržati istina-načela i koji mogu patiti i platiti cijenu. Ako nekome nešto nedostaje u ovim područjima, nije sposoban za obavljanje dužnosti i ne ispunjava uvjete za obavljanje dužnosti. Mnogo je ljudi koji se boje preuzimanja odgovornosti u obavljanju dužnosti. Njihov se strah očituje na tri glavna načina. Prvi je da biraju dužnosti koje ne zahtijevaju preuzimanje odgovornosti. Ako vođa crkve organizira da izvrše neku dužnost, oni prvo pitaju moraju li preuzeti odgovornost za to: ako moraju, ne prihvaćaju je. Ako se od njih ne traži preuzimanje odgovornosti i da budu odgovorni za to, nerado je prihvaćaju, ali i dalje razmatraju je li posao zamoran ili uključuje zabrinutost. Čak i kada je nevoljko prihvate dužnosti, njihova namjera nije da je dobro obave, nego i dalje žele biti površni, uzimajući „ležernost, bez rada i bez tjelesnih napora” kao svoje načelo. Drugi je način da, kada ih zadesi teškoća ili kad naiđu na problem, njihova je prva reakcija da to prijave vođi kako bi se on time pozabavio i to riješio, nastojeći pritom ostati bezbrižni. Nije im stalo do toga koliko će dobro vođa riješiti problem i ne pridaju tome pažnju – dok god sami ne preuzimaju odgovornost, sve im je dobro. Obavljajući svoju dužnost na takav način, jesu li vjerni Bogu? Ovo se naziva prebacivanje odgovornosti, zanemarivanje dužnosti i biti ljigav. Sve je to samo priča; oni ne rade ništa stvarno. Govore sami sebi: „Ako ja moram riješiti ovo, što ako napravim pogrešku? Kad budu ispitivali tko je kriv, neće li srediti mene? Neće li odgovornost za to prvo pasti na mene?” Ovo je ono o čemu brinu. No, vjeruješ li ti da Bog sve ispituje? Svatko griješi. Ako osobi čije su namjere ispravne nedostaje iskustva i nije rješavala neke stvari prije, ali je dala sve od sebe, Bog to vidi. Moraš vjerovati da Bog ispituje sve stvari i ljudsko srce. Ako netko ni u ovo ne vjeruje, nije li bezvjernik? Od kakvog bi značaja moglo biti to da takva osoba obavlja dužnost? Zaista nije važno obavlja li tu dužnost ili ne, zar ne? Boji se preuzimanja odgovornosti i izbjegava odgovornost. Kada se nešto dogodi, ona ne pokušava odmah smisliti način rješavanja problema, već prvo pozove i obavijesti vođu. Naravno, neki ljudi pokušavaju sami riješiti problem dok obavještavaju vođu, no neki ljudi to ne čine, nego prvo nazovu vođu i nakon poziva samo pasivno čekaju upute. Kad ih vođa uputi da poduzmu određeni korak, oni ga poduzmu; ako vođa kaže da nešto naprave, oni to naprave. Ako vođa ništa ne kaže ili ne da upute, oni neće ništa napraviti i samo će odugovlačiti. Ako ih netko ne potakne ili ne nadgleda oni uopće neće ništa napraviti. Recite Mi, obavlja li takva osoba dužnost? Čak ni u službovanju nema odanosti! Još je jedan način na koji se očituje strah neke osobe od preuzimanja odgovornosti za obavljanje dužnosti. Kad obavljaju svoju dužnost, neki ljudi samo odrade neke površne, jednostavne poslove koji ne podrazumijevaju preuzimanje odgovornosti. Rad koji podrazumijeva poteškoće i preuzimanje odgovornosti prebacuju na druge i ako nešto pođe po zlu ponašaju se kao da to nema nikakve veze s njima. Kad crkveni vođe vide da su oni neozbiljni, strpljivo nude pomoć i orezuju ih, kako bi ovi mogli preuzeti odgovornost. Ali ipak, oni to ne žele i misle: „Ova dužnost je preteška. Morat ću preuzeti odgovornost kad stvari krenu po zlu, a možda ću čak biti uklonjen i isključen, i to će za mene biti kraj.” Kakva je ovo vrsta stava? Ako nemaju osjećaj odgovornosti u obavljanju svoje dužnosti, kako je mogu dobro obavljati? Oni koji se ne daju iskreno za Boga ne mogu dobro obavljati nikakvu dužnost, i oni koji se boje preuzimanja odgovornosti samo će odgađati stvari kad obavljaju svoje dužnosti. Takvi ljudi nisu vrijedni povjerenja i ne može im se ništa povjeriti; oni svoju dužnost obavljaju samo da bi bez truda izvukli korist. Trebaju li „prosjaci” poput ovih biti isključeni? Trebaju. Kuća Božja ne želi takve ljude. Ovo su tri očitovanja ljudi koji se boje preuzeti odgovornost u obavljanju svoje dužnosti. Ljudi koji se boje preuzeti odgovornost za svoju dužnost ne mogu dostići ni razinu odanog službenika i nisu dostojni obavljanja dužnosti. Neki su ljudi isključeni zbog ove vrste stava prema svojoj dužnosti. Čak i sad možda ne znaju razlog i još se žale, govoreći: „Svoju sam dužnost obavljao s žestokim entuzijazmom, pa zašto su me onda tako hladno izbacili?” Čak i sad, oni ne razumiju. Oni koji ne razumiju istinu provedu čitav život ne mogavši shvatiti zašto su isključeni. Zastupaju i brane sami sebe, misleći: „Ljudima je urođeno da zaštite sebe i trebali bi to učiniti. Tko se ne bi trebao malo zaštititi? Tko ne bi trebao malo paziti na sebe? Tko ne treba držati otvoren izlazni plan za sebe?” Ako uvijek štitite sebe kad god vas nešto zadesi i stalno sebi ostavljate otvorenim stražnja vrata i izlazni plan, primjenjujete li istinu? Ovo nije primjenjivanje istine – ovo je ljigavost. Sada vršiš svoju dužnost u Božjoj kući. Koje je prvo načelo obavljanja dužnosti? Prvo moraš tu dužnost vršiti čitavim srcem, ne štedjeti truda, i tako štititi interese Božje kuće. Ovo je istina-načelo koje trebaš provesti u djelo. Štititi sebe ostavljajući si otvorenim stražnja vrata i izlazni plan načelo je primjene koje slijede nevjernici, i njihova je vrhovna filozofija. U svemu stavljati sebe na prvo mjesto, stavljati vlastite interese ispred svega, i ne misliti na druge, vjerujući da interesi Božje kuće i interesi drugih nemaju nikakve veze s tobom, misliti prvo na vlastite interese, a zatim na izlazni plan – nije li to ono što čini nevjernika? To je upravo ono što čini nevjernika. Takva vrsta osobe nije vrijedna obavljanja dužnosti. Još uvijek ima ljudi poput Xiaoganga iz one priče – on je tipični primjer. Oni ništa ne mogu napraviti na zdravorazumski način. Žele izbjeći nevolje u svemu što rade. Ne žele podnijeti nimalo poteškoća ili frustracije. Njihovo tijelo mora biti spokojno, moraju biti u stanju redovito jesti i spavati, na njih ne smije puhati vjetar niti ih smije pržiti sunce. Nadalje, oni ne preuzimaju odgovornost za svoj rad. Ono što rade mora biti nešto što im se sviđa, nešto u čemu su dobri, nešto što su jako voljni činiti. Ako ne rade ono što žele, nemaju ni najmanju poslušnost. Stalno mijenjaju mišljenje i dvoume se. Nikad nisu predani onome što rade, djelomično su uključeni. Kad pate, žele se povući. Ne podnose orezivanje. Ne mogu im se postavljati visoki zahtjevi. Oni ne mogu patiti. Ono što rade u potpunosti je ovisno o njihovim interesima i njihovom vlastitom planu – u njima nema ni mrvice poslušnosti. Ako ova vrsta osobe ne može tragati za istinom i promišljati o sebi, tada se ovi načini ponašanja i iskvarene naravi teško mijenjaju. Obavljati dužnost kao netko tko vjeruje u Boga zahtijeva barem malo iskrenosti. Mislite li da su ovi ljudi iskreni? Kada je potreban ozbiljan napor, oni ustuknu. Nemaju u sebi ni trunku iskrenosti. Ovo je vrlo problematično i teško je nositi se s time. Oni misle da su veliki, pa i kada bivaju smijenjeni ili orezani, oni misle da im je nanesena nepravda. Tako je problematično kada ljudi ne tragaju za istinom ili ne ulaze u istina-stvarnost. To je dovoljno za ovu temu – prijeđimo na glavnu stvar.

Raščlamba načina na koje antikristi zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu

Danas razgovaramo u zajedništvu o osmoj stavci raznih načina na koje se antikristi očituju: zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu. Možete li razumjeti ovu stavku? Prvo razmislite o tome koja očitovanja ove stavke možete povezati s onim što razumijete. Zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu – doslovno značenje lako je razumjeti, ali unutar toga postoje mnoga stanja i razne naravi koje pokazuju nekoliko vrsta ljudi, ili razna ponašanja koja te razne naravi pokazuju. Ovo je važna tema; morat ćemo o njoj razgovarati polazeći od nekih njezinih manjih aspekata. Kada bi objašnjavali ovu stavku prema njezinom doslovnom značenju, ljudi koji propovijedaju riječi i doktrine najčešće bi rekli: „To znači slušati ih u svemu – oni tjeraju ljude da ih slušaju, čak i kada ono što govore nije u skladu s istinom. Kada propovijedaju nekoliko riječi i doktrina, traže da ih drugi slušaju; kada izgovore neku frazu, traže da je drugi slušaju. Uvijek su skloni zapovijedati drugima, dodjeljivati posao drugima i prisiljavati druge da ih slušaju.” Nije li to ono što najčešće kažu kad pomalo govore o doslovnom značenju toga? Što još? „Misle da su u svemu u pravu. Tjeraju sve da ih slušaju i da se pokore onome što kažu, iako to nije u skladu s istinom. Smatraju sebe istinom i Bogom, pa slušati njih znači pokoravati se istini i Bogu. To je značenje.” Kad biste govorili o ovoj temi, razmislite kako biste to trebali učiniti. Kad biste počeli s onim što ste osobno vidjeli ili iskusili, od kojeg biste elementa počeli? Čim progovorimo o stvarnosti, nemate što reći. Zar onda nemate što reći ni u svom uobičajenom razgovoru u zajedništvu s braćom i sestrama? Kako možete dobro obavljati svoj posao ako ne govorite? Najprije recite nešto o nekoliko konkretnih načina i ponašanja ovog očitovanja. Koje ste od njih ranije vidjeli ili im svjedočili? Imate li kakvu ideju? (Kad vršim svoju dužnost, dobijem neke ideje koje su prilično dobre i stvarno bih ih želio provesti. Mislim da su te moje misli dobre i ispravne, a kad drugi izraze sumnje u vezi s njima, kažem da se stvar ne smije odgađati, da se odmah mora riješiti. Tada na silu učinim ono što sam namjeravao. Drugi možda žele tragati, ali ja im ne želim dati vremena – želim da to učine prema mojim idejama.) To je konkretno očitovanje. Tko će reći još jedno? (Jednom sam razgovarao s braćom i sestrama o pitanju nečijeg unapređenja i obučavanja. Zapravo sam već u srcu odlučio unaprijediti tu osobu. Smatrao sam da sam se već posavjetovao s Višnjim i da nema ničeg lošeg u tome da je unaprijedim. Nekoliko braće i sestara još to nije dobro razumjelo, a ja nisam razgovarao o tome zašto bismo trebali unaprijediti tu osobu, koja su načela ili što je istina – samo sam im autoritativno rekao na koje je načine ta osoba dobra i da je njezino unapređenje u skladu s načelima. Prisilio sam ih da me slušaju, da vjeruju da je ono što radim ispravno.) Govorite o jednoj vrsti problema i jednoj vrsti stanja koja se u cjelini podudaraju s ovom stavkom. Čini se da to malo doslovnog razumijevanja predstavlja domet vašeg razumijevanja istine, pa ću morati o tome razgovarati. Kad biste doista razumjeli ovu stavku, preskočili bismo je i razgovarali o sljedećoj. Međutim, čini se da to još ne možemo i da moramo o njoj razgovarati kako je planirano.

Osma stavka raznih očitovanja antikrista glasi: zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu. U tome postoji nekoliko izraza biti antikrista. To svakako nije jedna stvar, jedna fraza, jedno gledište ili jedan način rješavanja stvari; to je, naprotiv, narav. O kojoj je naravi onda riječ? Očituje se na nekoliko načina. Prvi način je da takvi ljudi nisu u stanju surađivati ni s kim. Je li to način obavljanja stvari? (Ne, to je narav.) Tako je – to je otkrivanje naravi čija su bit oholost i samopravednost. Takvi ljudi ne mogu surađivati ni s kim. To je prvo. Drugi način na koji se očituje jest da imaju želju i ambiciju kontrolirati i osvojiti ljude. Je li to narav? (Jest.) Je li to način obavljanja stvari? (Nije.) Razlikuje li se to od onoga što ste vi rekli? Govorili ste o pojedinačnim događajima, pojedinačnim načinima obavljanja stvari – to nije bit. Nije li ovo očitovanje ozbiljnije od onoga što ste vi rekli? (Jest.) Ono zadire u korijen. A treći način je zabranjivanje drugima da se miješaju, raspituju ili da ih nadziru u bilo kojem poslu kojeg su se prihvatili. Je li to bit? (Jest.) U svakoj od ovih biti sadržana su mnoga ponašanja i načini obavljanja stvari. Opet, ova se bit podudara s osmom stavkom, zar ne? Četvrti način je da se pretvaraju da su utjelovljenje istine nakon što steknu malo iskustva i znanja te nauče neke lekcije, što znači da, ako mogu govoriti o malo istine, smatraju da posjeduju istina-stvarnost i žele pokazati drugima da su netko tko ima istinu – netko tko primjenjuje istinu, voli istinu i ima istina-stvarnost. Pretvaraju se da su utjelovljenje istine – nije li to stvar ozbiljne prirode? (Jest.) Podudara li se ovo očitovanje s osmom stavkom? (Da.) Podudara se. Osma se stavka u osnovi očituje na ova četiri načina. Nabrojite ih, počevši od prvog. (Prvi je da takvi ljudi nisu u stanju skladno surađivati ni s kim.) „Skladno” se odnosi na sposobnost suradnje; takvi ljudi jednostavno nisu u stanju surađivati ni s kim. Rade stvari sami, solo u svojim postupcima; „solo” je definirajuća značajka prvog očitovanja. Sada, druga. (Imaju ambiciju i želju kontrolirati i osvojiti ljude.) Je li ovo ozbiljno očitovanje? (Jest.) Pa, koja je definirajuća značajka drugog očitovanja? Opišite je jednom riječju. (Opak.) „Opak” je pridjev; on opisuje njihovu narav. Riječ bi trebala biti „kontrolirati”. „Kontrolirati” je radnja, vrsta radnje koja proizlazi iz takve naravi. A treće očitovanje. (Zabranjuju drugima da se miješaju, raspituju ili ih nadziru u bilo kojem poslu kojeg su se prihvatili.) Nije li to uobičajena narav antikrista? (Jest.) To je karakteristična narav koja je svojstvena antikristima. Postoji li prikladna riječ kojom bi se saželo ovo očitovanje? Da – „otpor”. Tko god dođe, oni mu se opiru; i nema šanse da prihvate nadzor i raspitivanje braće, sestara i običnih ljudi – neće prihvatiti čak ni Božje ispitivanje. Nije li to otpor? (Jest.) I četvrto očitovanje. (Pretvaraju se da su utjelovljenje istine nakon što steknu malo iskustva i znanja te nauče neke lekcije.) Ovo ćemo sažeti prikladnom riječju: „pretvaranje”. Pretvaranje je ozbiljnije od lažiranja. Temeljna, karakteristična ponašanja, načini obavljanja stvari i naravi koji su povezani s osmom stavkom nalaze se unutar ova četiri očitovanja. Definirajuća značajka prvog očitovanja je „solo”. Ne surađuju ni s kim, već žele djelovati sami. Ne slušaju nikoga osim sebe i traže da drugi slušaju samo njih, nikoga drugog. Ili je po njihovom ili nikako. Definirajuća značajka drugog očitovanja je „kontrola”. Žele kontrolirati ljude i koristit će razna sredstva da kontroliraju tebe, tvoje misli, tvoje načine obavljanja stvari, tvoje srce i tvoja gledišta. Oni s tobom ne razgovaraju o istini. Ne navode te da razumiješ istina-načela i ne navode te da razumiješ Božje namjere. Žele te kontrolirati za vlastitu upotrebu, tako da govoriš za njih, radiš stvari za njih i službuješ za njih, tako da ih uzvisuješ i svjedočiš za njih. Žele te kontrolirati kao svog roba, svoju marionetu. Definirajuća značajka trećeg očitovanja je „otpor”, što znači opirati se svemu – u potpunosti se opiru i protive svemu što može predstavljati razlučivanje ili nadzor nad njihovim radom i govorom, ili prijetnju istima. Definirajuća značajka četvrtog očitovanja je „pretvaranje” – što se oni pretvaraju da jesu? Pretvaraju se da su utjelovljenje istine, što znači da zahtijevaju od ljudi da pamte ono što govore i rade, pa čak i da to zapisuju u svoje bilježnice. Oni kažu: „Kako bi moglo biti dovoljno samo pamtiti? Moraš to zapisati u svoju bilježnicu. Nitko od vas ne razumije ono što govorim – to su vrlo duboke stvari!” Što oni smatraju da su njihove riječi? Istina. Sada ćemo, odavde nadalje, razgovarati o svakoj od njih.

I. Raščlamba nesposobnosti antikrista da surađuju s bilo kime

Prva je stavka to da antikristi nisu u stanju surađivati ni s kim. Ovo je prvo očitovanje toga da antikristi zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu. Oni ne mogu surađivati ni s kim – to „ni s kim” obuhvaća svakoga. Bez obzira na to slaže li se njihova osobnost s tuđom, i bez obzira na okolnosti, oni jednostavno ne mogu surađivati. Ovdje nije riječ o pitanju običnog otkrivanja iskvarenosti – problem je u njihovoj prirodi. Neki kažu: „Ima nekih ljudi čije se osobnosti ne slažu s mojom i zbog toga ne mogu s njima surađivati.” To nije jednostavno pitanje osobnosti, već pitanje iskvarene naravi. Imati iskvarenu narav znači imati narav antikrista, ali to ne znači da netko ima bit antikrista. Ako osoba može tragati za istinom i može poslušati ono što drugi kažu, tko god oni bili, sve dok je to u skladu s istinom, neće li joj biti lako postići skladnu suradnju s drugima? (Hoće.) Ljudima koji se mogu pokoriti istini lako je surađivati s drugima; ljudi koji se ne mogu pokoriti istini ne mogu surađivati ni s kim. Neki su ljudi, na primjer, prilično oholi i samopravedni. Nimalo ne prihvaćaju istinu i ne mogu skladno surađivati ni s kim. E sad, to je ozbiljan problem – oni imaju prirodu antikrista i ne mogu se pokoriti istini ili Bogu. Ljudi imaju iskvarenu narav: ako mogu prihvatiti istinu, bit će im lako spasiti se; ali ako imaju prirodu antikrista i ne mogu prihvatiti istinu, u nevolji su – neće im biti lako spasiti se. Mnogi su antikristi otkriveni prvenstveno zbog svoje nesposobnosti da surađuju s bilo kime, uvijek postupajući samovoljno. Je li to otkrivanje iskvarene naravi ili je to priroda-bit antikrista? Biti nesposoban surađivati s bilo kime – kakav je to problem? Kakve to veze ima s time da zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu? Kad bismo jasno razgovarali o ovoj stavci, mogli biste vidjeti da oni s prirodom i biti antikrista nisu u stanju surađivati ni s kim, da će se razići s kime god surađivali, te da će čak postati ljuti neprijatelji. Na površini se može činiti da neki antikristi imaju pomoćnike ili suradnike, ali činjenica je da, kad se nešto dogodi, koliko god drugi bili u pravu, antikristi nikada ne slušaju ono što oni imaju za reći. Čak to ni ne uzimaju u obzir, a kamoli da o tome raspravljaju ili razgovaraju. Uopće ne obraćaju pažnju, kao da drugi ni ne postoje. Kad antikristi slušaju što drugi imaju za reći, rade to samo reda radi ili glume kako bi drugi to vidjeli. Ali kad naposlijetku dođe vrijeme za konačnu odluku, antikristi su ti koji vode glavnu riječ; sve što drugi kažu traćenje je daha, uopće se ne računa. Na primjer, kada su dvije osobe odgovorne za nešto, a jedna od njih ima bit antikrista, što se očituje u toj osobi? O čemu god se radi, ona i samo ona je ta koja pokreće stvari, postavlja pitanja, rješava stvari i koja dolazi do rješenja. I najčešće svog suradnika drži u potpunom neznanju. Što je suradnik u njezinim očima? Ne njezin zamjenik, već jednostavno ukras. U očima antikrista suradnik jednostavno ne postoji. Kad god se pojavi problem, antikrist o njemu razmisli i nakon što odluči kako postupiti, obavijesti sve ostale da se to tako mora učiniti i nikome nije dopušteno dovoditi to u pitanje. Koja je bit njegove suradnje s drugima? U osnovi, to znači imati zadnju riječ, nikada ni s kim ne raspravljati o problemima, preuzimati isključivu odgovornost za posao i pretvarati svoje suradnike u ukras. Uvijek postupa sam i nikada ne surađuje ni s kim. Nikada ne raspravlja niti komunicira o svom poslu s bilo kim drugim, često sam donosi odluke i sam rješava pitanja, a u mnogim slučajevima drugi saznaju kako je nešto završeno ili riješeno tek kad je posao već obavljen. Drugi mu kažu: „Sve probleme treba raspraviti s nama. Kada si se pozabavio tom osobom? Kako si postupio s njom? Kako to da mi nismo znali za to?” On niti daje objašnjenje niti obraća pažnju; za njega suradnici uopće nisu od koristi i samo su dekoracija ili ukras. Kad se nešto dogodi, on o tome razmisli, sam donese odluku i postupa kako god želi. Koliko god ljudi bilo oko njega, kao da ih nema. Za antikrista su oni poput zraka. S obzirom na to, postoji li ikakav stvarni aspekt njegove suradnje s drugima? Nimalo, on radi stvari samo reda radi i igra ulogu. Drugi mu kažu: „Zašto ne razgovaraš sa svima ostalima kad naiđeš na problem?” On odgovara: „Što oni znaju? Ja sam vođa tima, na meni je da odlučim.” Drugi kažu: „A zašto nisi razgovarao sa svojim suradnikom?” On odgovara: „Rekao sam mu, nije imao mišljenje.” To što drugi nemaju mišljenje ili nisu sposobni misliti svojom glavom koristi kao izgovore kako bi prikrio činjenicu da postupa samovoljno. A nakon toga ne slijedi ni najmanje promišljanja o sebi. Takvoj osobi bilo bi nemoguće prihvatiti istinu. Ovo je problem s prirodom antikrista.

Kako se izraz „suradnja” treba objasniti i primijeniti? (Raspravljati o stvarima kad se pojave.) Da, to je jedan način primjene. Što još? (Nadomještanje vlastitih slabosti tuđim jačim stranama, međusobno nadziranje.) To potpuno odgovara; takva primjena je skladna suradnja. Ima li još? Traženje tuđeg mišljenja kad se stvari dogode – nije li to suradnja? (Jest.) Ako jedna osoba komunicira svoje, a druga svoje, i na kraju samo prihvate ono što je prva osoba komunicirala, zašto se to radi reda radi? To nije suradnja – to nije u skladu s načelima niti donosi rezultate suradnje. Ako govoriš bez prestanka, poput strojnice, i ne daješ priliku drugima koji bi htjeli govoriti, i ne slušaš druge čak ni nakon što si izgovorio sve svoje ideje, je li to rasprava? Je li to razgovor u zajedništvu? To je samo obavljanje stvari reda radi – to nije suradnja. Što je onda suradnja? To je kada, nakon što si iznio svoje ideje i odluke, možeš zatražiti mišljenja i gledišta drugoga, a zatim usporediti svoje i njegove izjave i gledišta, pri čemu nekoliko ljudi zajedno razlučuje o njima i traži načela, dolazeći tako do zajedničkog razumijevanja i određivanja ispravnog puta primjene. To znači raspravljati i komunicirati – to znači „suradnja”. Neki ljudi, kao starješine, ne mogu prozreti neku stvar, ali neće o njoj raspravljati s drugima dok ne ostanu bez opcija. Tada kažu skupini: „Ovu stvar ne mogu riješiti autokratski; moram skladno surađivati sa svima. Pustit ću vas sve da izrazite svoja mišljenja i da raspravite o tome kako bismo odredili pravu stvar koju trebamo učiniti.” Nakon što su svi govorili i rekli svoje, pitaju starješinu što on misli o tome. On kaže: „Svi žele isto što i ja – i ja sam to mislio. To sam planirao učiniti od početka, a s ovom je raspravom jednoglasnost zajamčena.” Je li ovo iskrena primjedba? U tome ima prijetvornosti. Uopće ne može prozreti stvar, a u onome što govori postoji namjera da zaludi i prevari ljude – namijenjeno je tome da ga ljudi cijene. Njegovo traženje tuđih mišljenja samo je formalnost namijenjena tome da bi svi rekli kako on nije diktator niti autokrat. Kako bi izbjegao tu etiketu, koristi ovu metodu da prikrije stvari. Činjenica je da, dok svi govore, on uopće ne sluša niti išta od toga uzima k srcu. Nije iskren ni u tome što dopušta svima da govore. Naizgled dopušta svima da komuniciraju i raspravljaju, ali u stvarnosti, dopušta svima da govore samo kako bi pronašao metodu koja je u skladu s njegovim namjerama. A kad odredi prikladan način pristupanja stvarima, prisilit će ljude da prihvate ono što namjerava učiniti, bilo to ispravno ili ne, i natjerati sve da misle kako je njegov način ispravan, kako je to ono što svi namjeravaju. Na kraju to izvršava na silu. Biste li to nazvali suradnjom? Ne – kako biste to onda nazvali? On se ponaša diktatorski. Bio u pravu ili u krivu, želi imati isključivu, zadnju riječ. Štoviše, kad se nešto dogodi i ne može to prozreti, traži da svi ostali govore prvi. Kad to učine, sažima njihova gledišta i traži u njima metodu koja mu se sviđa i koju smatra prikladnom, te tjera sve da je prihvate. Samo se pretvara da surađuje, a rezultat je taj da i dalje postupa kako je i naumio – on je i dalje taj koji ima isključivu i zadnju riječ. Pronalazi greške i traži mane u onome što svi govore, daje komentare i određuje ton, a zatim sve to sažima u jednu potpunu, točnu izjavu na temelju koje donosi svoju odluku, pokazujući svima da je uzvišeniji od drugih. Izvana se čini da je čuo svačije poruke i da doista dopušta svima da govore. Činjenica je, međutim, da odluku na kraju donosi sam. Odluka je zapravo skup uvida i gledišta drugih, koje je on samo sažeo, a koji su izrečeni na malo potpuniji i precizniji način. Neki ljudi to ne mogu prozreti, pa misle da je on taj koji je uzvišen. Kakav je karakter takvog njegovog postupka? Nije li to krajnja lukavost? On sažima svačije poruke i iznosi ih kao svoje, tako da ga ljudi obožavaju i slušaju; i na kraju, svi postupaju kako je njemu volja. Je li to skladna suradnja? To su oholost i samopravednost, diktatura – on preuzima sve zasluge za sebe. Takvi su ljudi u suradnji s drugima toliko neiskreni, toliko oholi i samodopadni, i s vremenom će svatko to uočiti. Neki će reći: „Kažeš da nisam u stanju surađivati ni s kim – pa ja imam suradnika! Dobro surađuje sa mnom: ide kamo ja idem, radi ono što ja radim; ide kamo god ja odredim da ide, radi što god ja odredim da radi, i to onako kako ja odredim da to radi.” Je li to ono što znači suradnja? Ne. To se zove biti potrčko. Potrčko izvršava tvoje naredbe – je li to suradnja? Jasno je da je on poslušnik, bez ideja ili gledišta, a kamoli vlastitih mišljenja. I povrh toga, njegovo razmišljanje je razmišljanje osobe koja ugađa drugima. Nije pedantan ni u čemu što radi, već površno odrađuje posao reda radi i ne štiti interese Božje kuće. Kakvoj bi svrsi takva suradnja mogla služiti? S kime god surađivao, on samo izvršava njegove naredbe, uvijek kao poslušnik. Sluša što god drugi kažu i radi što god drugi odrede. To nije suradnja. Što je suradnja? Moraš biti sposoban raspravljati o stvarima s drugima te izraziti svoja gledišta i mišljenja; morate se međusobno nadopunjavati i nadzirati, tražiti jedni od drugih, međusobno se raspitivati i upozoravati jedni druge. To znači skladno surađivati. Recimo, na primjer, da si riješio nešto po svojoj volji, a netko je rekao: „Učinio si to pogrešno, potpuno protivno načelima. Zašto si to riješio kako si htio, bez traganja za istinom?” Na to kažeš: „Tako je – drago mi je da si me upozorio! Da nisi, došlo bi do nesreće!” To znači upozoravati jedni druge. Što onda znači međusobno se nadzirati? Svatko ima iskvarenu narav i može biti površan u vršenju svoje dužnosti, štiteći samo vlastiti status i ponos, a ne interese Božje kuće. Takva stanja postoje u svakoj osobi. Ako saznaš da netko ima problem, trebaš preuzeti inicijativu i komunicirati s njim, podsjećajući ga da vrši svoju dužnost u skladu s načelima, dopuštajući da to istovremeno bude upozorenje i tebi. To je međusobni nadzor. Čemu služi međusobni nadzor? Namijenjen je zaštiti interesa Božje kuće, a također i sprječavanju ljudi da krenu krivim putem. Suradnja ima još jednu funkciju, osim međusobnog upozoravanja i nadzora: međusobno se raspitivati. Na primjer, kada želiš riješiti situaciju neke osobe, trebaš komunicirati sa svojim suradnikom i raspitati se kod njega: „S ovakvom se stvari još nisam susreo. Ne znam kako to riješiti. Koji je dobar način da se to riješi? Jednostavno to ne mogu razriješiti!” On kaže: „Već sam rješavao ovakve probleme. Kontekst je tada bio malo drugačiji nego što je u slučaju ove osobe; bilo bi to pomalo kao slijeđenje pravila kad bismo ovo riješili na isti način. Ni ja trenutačno ne znam dobar način kako to riješiti.” Ti kažeš: „Imam ideju koju bih ti htio iznijeti. Gledajući njezin karakter, ova se osoba čini zla, ali trenutačno ne možemo biti sigurni. Ipak, ona može službovati, pa neka to za sada radi. Ako ne bude mogla službovati te nastavi prekidati i ometati stvari, tada ćemo se njome pozabaviti.” On to čuje i kaže: „To je dobar način. To je razborito i potpuno u skladu s načelima, i nije ni potiskivanje niti iskaljivanje osobnog bijesa. Riješimo to onda na taj način.” Vas dvoje ste kroz raspravu postigli konsenzus. Posao obavljen na taj način teče glatko. Pretpostavimo da vas dvoje ne surađujete niti raspravljate o stvarima, i kada tvoj partner ne zna kako nešto riješiti, on to prebaci na tebe, misleći: „Riješi to kako god želiš. Ako štogod pođe po zlu, to će u svakom slučaju biti tvoja odgovornost – neću to dijeliti s tobom.” Ti vidiš da tvoj partner postupa iz nespremnosti da preuzme odgovornost, ali ne ukazuješ mu na to, već brzopleto postupaš po svojoj volji, misleći: „Ne želiš preuzeti odgovornost? Želiš meni prepustiti da to riješim? Dobro, onda ću to riješiti – izbacit ću ga.” Vas dvoje nemate isto mišljenje; svatko ima svoj kut gledanja – i kao rezultat toga, stvar se rješava zbrda-zdola, kršeći načela, a osoba koja je sposobna službovati biva samovoljno uklonjena. Je li to skladna suradnja? Skladna suradnja jedini je način postizanja pozitivnih rezultata. Ako jedna osoba neće preuzeti odgovornost, a druga bi postupala samovoljno, to je isto kao da ne surađuju. Oboje postupaju po svojoj volji. Kako bi takvo vršenje dužnosti moglo biti u skladu s mjerilom?

Kada se nešto pojavi tijekom suradnje, morate se međusobno raspitivati i raspravljati o stvarima jedni s drugima. Mogu li antikristi tako primjenjivati? Antikristi nisu u stanju surađivati ni s kim; uvijek žele uspostaviti samovladu. Karakteristika ovog očitovanja je „solo”. Zašto koristimo riječ „solo” za opisivanje toga? Zato što prije nego što išta poduzmu, ne dolaze pred Boga u molitvi niti traže istina-načela, a kamoli da pronađu nekoga s kim bi komunicirali i rekli mu: „Je li ovo prikladan smjer? Što propisuju radni aranžmani? Kako se ovakva stvar treba riješiti?” Nikada ne raspravljaju o stvarima niti pokušavaju postići konsenzus sa svojim kolegama i suradnicima – sami razmatraju stvari i spletkare, praveći vlastite planove i aranžmane. Nakon tek površnog čitanja radnih aranžmana Božje kuće, misle da su ih razumjeli, a zatim slijepo uređuju posao – i dok drugi saznaju za to, posao je već uređen. Nemoguće je da itko unaprijed čuje njihova gledišta ili mišljenja iz njihovih usta, jer misli i gledišta koja gaje nikada ni s kim ne dijele. Netko bi mogao pitati: „Zar nemaju svi starješine i djelatnici suradnike?” Formalno možda imaju suradnika, ali kada dođe vrijeme za rad, više ga nemaju – oni postupaju „solo”. Iako starješine i djelatnici imaju suradnike, i svatko tko obavlja bilo kakvu dužnost ih ima, antikristi vjeruju da su dobrog kova i da su bolji od običnih ljudi, pa obični ljudi nisu dostojni biti njihovi suradnici i svi su inferiorni u odnosu na njih. Zbog toga antikristi vole voditi glavnu riječ i ne vole raspravljati o stvarima s bilo kime drugim. Misle da zbog toga izgledaju kao nesposobnjakovići. Kakvo je to gledište? Kakva je to narav? Je li to ohola narav? Misle da je surađivati i raspravljati o stvarima s drugima, raspitivati se kod njih i tražiti od njih, nedostojanstveno i ponižavajuće, uvreda za njihovo samopoštovanje. Stoga, kako bi zaštitili svoje samopoštovanje, ne dopuštaju transparentnost ni u čemu što rade niti govore drugima o tome, a kamoli da o tome s njima raspravljaju. Misle da raspravljati s drugima znači pokazati se nesposobnim; da stalno traženje mišljenja drugih znači da su glupi i nesposobni sami razmišljati; da zbog suradnje s drugima u dovršavanju zadatka ili rješavanju nekog problema izgledaju beskorisno. Nije li to njihov ohol i apsurdan mentalitet? Nije li to njihova iskvarena narav? Oholost i samopravednost u njima previše su očite; izgubili su sav normalan ljudski razum i nisu sasvim pri zdravoj pameti. Uvijek misle da imaju sposobnosti, da mogu sami završiti stvari i da nemaju potrebe surađivati s drugima. Budući da imaju takve iskvarene naravi, nisu u stanju postići skladnu suradnju. Smatraju da surađivati s drugima znači razvodniti i rascjepkati svoju moć, da se, kada se posao dijeli s drugima, njihova moć umanjuje i da ne mogu o svemu odlučivati sami, što znači da nemaju stvarnu moć, što je za njih ogroman gubitak. Stoga, što god im se dogodi, ako smatraju da razumiju i da znaju prikladan način da to riješe, neće o tome raspravljati ni s kim drugim i u svemu će voditi glavnu riječ. Radije će pogriješiti nego dopustiti drugima da znaju, radije će biti u krivu nego podijeliti moć s nekim, i radije će prihvatiti smjenu nego dopustiti drugima da se miješaju u njihov posao. To je antikrist. Radije bi naštetio interesima Božje kuće, radije bi se kockao s interesima Božje kuće, nego podijelio svoju moć s bilo kime drugim. Misli da kada obavlja neki posao ili rješava neku stvar, to nije vršenje dužnosti, već prilika da se pokaže i istakne u odnosu na druge, i prilika da koristi moć. Stoga, iako govori da će skladno surađivati s drugima i da će zajedno s njima raspravljati o stvarima kada se pojave, istina je da u dubini svog srca nije voljan odreći se svoje moći niti statusa. Misli da sve dok razumije neke doktrine i sposoban je sam to učiniti, ne mora surađivati ni s kim drugim; misli da to treba provesti i dovršiti samostalno te da ga jedino to čini sposobnim. Je li ovo gledište ispravno? Ne zna da, ako krši načela, ne vrši svoje dužnosti, nije u stanju izvršiti Božje poslanje i samo službuje. Umjesto da traga za istina-načelima dok vrši svoju dužnost, on koristi moć u skladu sa svojim mislima i namjerama, razmeće se i paradira. Tko god mu je suradnik ili što god radio, nikada ne želi raspravljati o stvarima, uvijek želi postupati sam i imati zadnju riječ. Očito se igra moći i koristi je da bi obavljao stvari. Svi antikristi vole moć, a kada imaju status, žele više moći. Kada posjeduju moć, antikristi su skloni koristiti svoj status da bi se razmetali i paradirali kako bi natjerali druge da se ugledaju na njih te kako bi postigli svoj cilj isticanja iz gomile. Tako se antikristi usredotočuju na moć i status i nikada se neće odreći svoje moći, nikada. Koju god dužnost obavljali, koje god područje stručnog znanja ona podrazumijevala, pretvarat će se da znaju o tome, čak i kada je jasno da ne znaju. A ako ih netko optuži da ne razumiju i da se samo pretvaraju, reći će: „Čak i ako ovo počnem sada proučavati, razumjet ću to bolje od tebe. Samo treba potražiti neke izvore na internetu, zar ne?” Eto koliko su antikristi oholi i samopravedni. Sve vide kao jednostavnu stvar te bi se usudili preuzeti to u potpunosti i sami. I kao rezultat, kada Višnji provjerava posao i pita kako stvar napreduje, reći će da je to manje-više riješeno. Činjenica je da su postupali „solo”, ne raspravljajući o stvarima ni s kim – sami su o svemu odlučivali. Ako ih pitaš: „Postoje li načela za to kako postupaš?”, iznijet će cijeli niz teorija kako bi dokazali da je ono što rade ispravno i u skladu s načelima. U stvarnosti, njihovo je razmišljanje iskrivljeno i pogrešno. Ni o čemu nisu raspravljali s drugima, već su uvijek imali zadnju riječ i sami donosili odluke. Odluke koje donosi jedna osoba gotovo će uvijek sadržavati odstupanja, pa kakva je to narav, misliti da su u pravu i da sve čine točno? To je očita ohola narav. Zbog ohole su naravi diktatorski nastrojeni – zato razuzdano čine loše stvari. To je autokracija – monopol. To je narav antikrista. Nikada ne žele surađivati ni s kim, već to smatraju suvišnim, nepotrebnim. Uvijek misle da su bolji od drugih, da se nitko drugi ne može mjeriti s njima. Zato u srcu antikristi nemaju želju ni volju surađivati s drugima. Žele da bude onako kako oni kažu; žele monopol. Tek tada osjećaju oduševljenje – tek tada mogu pokazati svoju nadmoć te natjerati druge da budu zadivljeni i da ih obožavaju.

Postoji još jedan aspekt toga, a to je da antikristi uvijek žele imati apsolutnu moć te jedinu i posljednju riječ. Zbog ovog aspekta svoje naravi također nisu u stanju surađivati s drugima. Ako ih pitaš žele li surađivati, reći će da žele, ali kad za dođe vrijeme da to učine, oni to ne mogu. To je njihova narav. Zašto to ne mogu učiniti? Recimo da je antikrist zamjenik vođe tima, a netko drugi vođa tima; ta bi osoba koja ima priroda-bit antikrista od zamjenika vođe tima postala vođa tima, a vođa tima bi tada postao njezin zamjenik. On bi to preokrenuo. Kako bi to postigao? Ima mnogo metoda. Jedan element njegovih metoda je taj da koristi trenutke kada radi pred braćom i sestrama – trenutke kada ga većina može vidjeti – da puno govori i radi te da se ističe kako bi ga ljudi visoko cijenili i priznali da je puno bolji od vođe tima i da ga je nadmašio. S vremenom braća i sestre počnu govoriti da vođa tima nije tako dobar kao njegov zamjenik. Antikrist je oduševljen kad to čuje; on misli: „Konačno priznaju da sam bolji od vođe tima. Postigao sam svoj cilj.” Koje su odgovornosti i obaveze koje bi zamjenik vođe tima trebao ispunjavati u normalnim okolnostima? Treba surađivati s vođom tima u izvršavanju i provedbi posla koji je uredila crkva, te vođi tima ukazivati na stvari, podsjećati ga i nadzirati ga – i djelovati zajedno kroz rasprave. Vođa tima mora igrati glavnu vodeću ulogu; zamjenik vođe tima mora ga podupirati i surađivati s njim kako bi se svaki projekt dobro obavio. Osim što se ne smije sabotirati, sve se mora raditi u suradnji s vođom tima kako bi posao koji treba obaviti bio dobro obavljen. Ako postupci vođe tima krše načela, zamjenik vođe tima mora mu na to ukazati, pomoći mu i ispraviti pogrešku. A u svemu što vođa tima radi ispravno i dobro, i što je u skladu s istina-načelima, zamjenik vođe tima mora pružiti podršku i suradnju, uložiti sav trud u to i biti jednog srca i uma s vođom tima kako bi dobro obavili posao. Ako se pojavi problem ili ako se on otkrije, njih dvojica moraju raspraviti kako ga riješiti. Ponekad se istovremeno moraju obaviti dvije stvari; nakon što se njih dvojica dogovore, svaki se mora zasebno pobrinuti za svoj dio posla. To je suradnja – skladna suradnja. Surađuju li antikristi ovako s drugima? Nipošto ne. Ako antikrist služi kao zamjenik vođe tima, počinje smišljati što mora učiniti kako bi zamijenio mjesta s vođom tima, kako bi ga pretvorio u zamjenika, a zamjenika u vođu tima, i time preuzeo vodstvo. Zapovijeda vođi tima da radi ovo i ono, pokazujući svima da je puno bolji od njega, da je prikladan da bude vođa tima. Na taj način njegov ugled među drugima raste i prirodno ga izabiru za vođu tima. Namjerno čini da vođa tima ispadne glup i izgubi obraz, tako da ga drugi gledaju svisoka. Zatim se svojim riječima ruga vođi tima i ismijava ga, razotkriva i omalovažava. Malo-pomalo razlika između njih dvojice postaje sve veća i veća, a mjesto koje zauzimaju u srcu ljudi postaje sve različitije. Antikrist tako na kraju postaje vođa tima – pridobio je ljude na svoju stranu. S takvom naravi, može li skladno surađivati s drugima? Ne. U kojem god se okruženju nalazio, želi biti glavni, imati monopol, držati moć u svojim rukama. Kakva god bila tvoja titula – glavni ili zamjenik, velika ili mala – u njegovim očima, prije ili kasnije status i moć moraju postati samo njegovi. Tko god s njim vršio dužnost, ili radio na kojem god projektu, ili čak raspravljao o nekom pitanju, on se uvijek izdvaja i djeluje samostalno. Ne surađuje ni s kim. Nikome nije dopušteno imati isti ugled ili titulu kao on, niti istu sposobnost ili reputaciju. Čim bi ga netko mogao nadmašiti i ugroziti njegov status, pokušat će svim raspoloživim sredstvima preokrenuti situaciju. Na primjer, svi raspravljaju o nekom pitanju i kada je rasprava na rubu toga da donese rezultat, on će to shvatiti u trenu i znat će što treba učiniti. Reći će: „Je li to stvarno tako teško riješiti? Je li potrebna takva rasprava? Ništa od onoga što govorite ne vrijedi!” I ponudit će neku novu teoriju ili zvučnu ideju koje se nitko nije sjetio, čime će na kraju pobiti stavove svih ostalih. Nakon što to učini, navest će ljude da pomisle: „On je stvarno iznad nas, nema što; kako se mi toga nismo sjetili? Mi smo samo neuki puk. To ne valja – trebamo tebe za kormilom!” To je rezultat koji antikrist želi; on uvijek iznosi zvučne ideje kako bi se istaknuo kao poseban i zadobio poštovanje drugih. Kakav dojam ljudi na kraju steknu o njemu? Da su njegove ideje iznad ideja običnih ljudi, uzvišenije od ideja običnih ljudi. Koliko uzvišene? Ako njega nema, skupina ne može donijeti odluku niti išta zaključiti, pa ga moraju čekati da dođe i nešto kaže. Jednom kad to učini, svi mu se dive, a ako je ono što kaže pogrešno, svi i dalje govore da je to uzvišeno. Zar on time ne zaluđuje ljude? Dakle, zašto ne može surađivati ni s kim? On smatra: „Surađivati s ljudima znači spustiti se na njihovu razinu. Mogu li dva tigra boraviti na istoj planini? Može postojati samo jedan kralj planine, a to kraljevstvo pripada onome tko ga može zadržati – a sposobna osoba poput mene to može. Vi niste tako bistrog uma; lošeg ste kova i plašljivi ste. I k tome, niste varali ni obmanjivali ljude u svijetu – samo su vas drugi varali. Jedino sam ja ovdje kvalificiran da budem vođa!” Dakle, kod njega loše stvari postaju dobre. Razmeće se tim svojim lošim stvarima – nije li to besramno? Zašto govori te stvari? I koja je onda svrha takvog njegovog ponašanja? Svrha je da bude vođa, da zauzme počasno mjesto, u koliko god velikoj skupini ljudi se nalazio. Nije li to njegova namjera? (Jest.) Dakle, smišlja sve načine da omalovaži, ponizi i ismije svakoga, a zatim ponudi vlastite zvučne ideje kako bi uvjerio sve i naveo ih da čine ono što on kaže. Je li to suradnja? Nije – što je to? To se poklapa s osmom točkom o kojoj govorimo: zahtijeva da se drugi pokoravaju samo njemu, a ne istini ili Bogu. Ovo je rečeno u pogledu suradnje. Može li antikrist – što god radio, svojim govorom ili svojim postupcima – vršiti svoju dužnost u suradnji s drugima? (Ne.) On ne surađuje, već samo zahtijeva da se drugi povinuju njegovim izjavama i postupcima. Može li onda prihvatiti savjet od drugih? Sigurno ne. Kakav god mu savjet drugi ponudili, on je prema njemu potpuno ravnodušan. Ne pita za pojedinosti ni za razloge, niti pita kako bi se stvari zapravo trebale rješavati, a još manje traga za istina-načelima. Što je još gore, čak ni Mene ne pita kad sam pred njim – kao da Me nema. Pitam ga ima li kakvih problema, a on kaže da nema. Očito je da ne zna što učiniti u vezi s nečim što se upravo dogodilo, pa ipak Me ne pita, iako sam tu pred njim. Može li onda surađivati s bilo kim drugim? Nitko nije podoban da bude njegov suradnik, samo njegov rob i potrčko. Nije li to tako? Neki od njih možda imaju suradnika, ali on je zapravo njegov potrčko, baš poput marionete. On kaže: „Idi ovamo”, i njegov suradnik ide; „Idi onamo”, i njegov suradnik ide; njegov suradnik zna ono što bi on htio da zna, a o onome što ne bi htio da zna, suradnik se ne usuđuje ni pitati. Stvari su onakve kakve on kaže jesu. Netko mu može reći: „To neće ići. Postoje neke stvari kojima ne možeš sam upravljati. Moraš pronaći nekoga s kim ćeš surađivati, nekoga tko će te nadzirati. Štoviše, bilo je nekog posla koji u prošlosti nisi tako dobro obavio. Trebaš pronaći nekoga tko je dobrog kova, tko je sposoban obavljati posao, da surađuje s tobom i da ti pomogne – trebaš štititi rad crkve i interese Božje kuće!” Što će on na to reći? „Ako smijeniš mog suradnika, nema nikog drugog tko bi bio prikladan surađivati sa mnom.” Što on to govori? Da neće imati suradnika ili da ne može pronaći takvu vrstu potrčka i roba? Boji se da neće moći pronaći takvog roba ili potrčka, takvog „suradnika” koji izvršava samo njegove naredbe. Što biste rekli, kako bi se trebao riješiti ovaj izazov koji on postavlja? Ti možeš reći: „Oh, ne možeš pronaći suradnika? Onda nema potrebe da radiš na ovom projektu – tko god ima suradnika, može to učiniti umjesto tebe.” Nije li problem time riješen? Ako nitko nije prikladan da surađuje s tobom i nitko ne može surađivati s tobom, što si ti onda? Ti si čudovište, nakaza. Oni koji doista imaju razuma barem su sposobni surađivati s prosječnom osobom, osim ako je previše lošeg kova. To onda ne bi išlo. Prva stvar koju razumni ljudi moraju učiniti jest naučiti surađivati s drugima u vršenju svoje dužnosti. Moraju biti sposobni surađivati sa svakim, osim ako je ta osoba slaboumna ili đavao, u kojem slučaju ne postoji način za suradnju s njom. Vrlo je važno biti sposoban surađivati s većinom ljudi – to je znak normalnog razmišljanja.

Jedna od najočitijih karakteristika biti antikrista jest ta da on prigrabi svu moć i provodi vlastitu diktaturu: nikoga ne sluša, nikoga ne poštuje, i bez obzira na tuđe jače strane ili kakva ispravna gledišta ili mudra mišljenja drugi izraze, ili kakve prikladne metode predlože, on se na njih ne obazire; kao da nitko nije kvalificiran surađivati s njim niti sudjelovati u bilo čemu što on radi. To je vrsta naravi koju antikrist ima. Neki ljudi kažu da je to loša ljudskost – ali kako bi to mogla biti uobičajena loša ljudskost? To je u potpunosti sotonska narav, a takva je narav krajnje opaka. Zašto kažem da je njegova narav krajnje opaka? Antikristi prisvajaju sve iz Božje kuće i imovinu crkve te s time postupaju kao s osobnim vlasništvom kojim oni trebaju upravljati, i ne dopuštaju nikome drugome da se u to miješa. Kada obavljaju rad crkve, misle samo na vlastite interese, status i ponos. Ne dopuštaju nikome da našteti njihovim interesima, a još manje da itko tko je dobrog kova ili tko može govoriti o svom iskustvenom svjedočanstvu ugrozi njihov ugled i status. Stoga pokušavaju potisnuti i isključiti kao konkurente one koji mogu govoriti o iskustvenom svjedočanstvu te koji mogu razgovarati u zajedništvu o istinu i opskrbljivati Božji izabrani narod. Očajnički pokušavaju te ljude potpuno izolirati od svih ostalih, temeljito ih ocrniti i upropastiti ih. Tek tada će se antikristi osjećati mirno. Ako ti ljudi nikada nisu negativni te mogu i dalje vršiti svoju dužnost, govoriti svoje svjedočanstvo i pružati podršku drugima, tada će antikristi posegnuti za svojim posljednjim utočištem – pronaći im greške i osuditi ih, ili im podmetnuti i izmisliti razloge da ih zlostavljaju, sve dok ih ne uklone iz crkve. Tek tada će se antikristi potpuno opustiti. To je ono najpodmuklije i najzlobnije kod antikrista. Najviše straha i tjeskobe uzrokuju im ljudi koji teže istini i koji imaju istinsko iskustveno svjedočanstvo, jer su ljudi s takvim svjedočanstvom oni koje Božji izabrani narod najviše odobrava i podržava, a ne one koji prazno brbljaju o riječima i doktrinama. Antikristi nemaju istinsko iskustveno svjedočanstvo niti su sposobni primjenjivati istinu; u najboljem su slučaju sposobni učiniti nekoliko dobrih djela kako bi se dodvorili ljudima. Ali koliko god dobrih djela učinili ili koliko god lijepih stvari izgovorili, to je i dalje neusporedivo s koristima i prednostima koje dobro iskustveno svjedočanstvo može donijeti ljudima. Ništa nije zamjena za učinke opskrbe i pojenja koje Božjem izabranom narodu pružaju oni koji mogu govoriti o svom iskustvenom svjedočanstvu. I tako, kada antikristi vide nekoga da govori o svom iskustvenom svjedočanstvu, njihov pogled postaje poput bodeža. Bijes se rasplamsava u njihovom srcu, mržnja raste i jedva čekaju ušutkati govornika i spriječiti ga da išta više kaže. Ako nastavi govoriti, ugled antikrista bit će potpuno uništen, njihovo ružno lice potpuno izloženo svima, pa antikristi pronalaze izliku da ometu osobu koja govori svjedočanstvo i da je potisnu. Antikristi samo sebi dopuštaju da zaluđuju ljude riječima i doktrinama; Božjem izabranom narodu ne dopuštaju da slavi Boga govoreći o svom iskustvenom svjedočanstvu, što pokazuje kakvu vrstu ljudi antikristi najviše mrze i kojih se najviše boje. Kada se netko istakne s malo rada, ili kada može govoriti o istinskom iskustvenom svjedočanstvu, a Božji izabrani narod od toga prima koristi, duhovnu izgradnju i podršku, i to zadobije veliku pohvalu od svih, zavist i mržnja rastu u srcu antikrista, i oni pokušavaju isključiti i potisnuti tu osobu. Ni pod kojim okolnostima ne dopuštaju takvim ljudima da preuzmu ikakav posao kako bi ih spriječili da ugroze njihov status. Ljudi s istina-stvarnošću služe tome da naglase i istaknu siromaštvo, bijedu, ružnoću i opačinu antikrista kada su u njihovoj prisutnosti, stoga kada antikristi biraju suradnika ili kolegu, nikada ne biraju ljude s istina-stvarnošću, one koji mogu govoriti o svom iskustvenom svjedočanstvu niti poštene ljude ili ljude koji su sposobni primjenjivati istinu. Tim ljudima antikristi najviše zavide, najviše ih mrze, i oni su im trn u oku. Koliko god ljudi koji primjenjuju istinu učinili dobrog ili korisnog za rad Božje kuće, antikristi će se svim silama truditi da prikriju ta djela. Čak će iskriviti činjenice kako bi prisvojili zasluge za dobre stvari, dok će krivnju za loše stvari prebaciti na druge, kao sredstvo da uzdignu sebe i omalovaže druge. Antikristi osjećaju veliku ljubomoru i mržnju prema onima koji teže istini i koji mogu govoriti o svom iskustvenom svjedočanstvu. Boje se da će ti ljudi ugroziti njihov status, pa čine sve što mogu da ih napadnu i isključe. Braći i sestrama zabranjuju da kontaktiraju s njima ili da im se približe, ili da podržavaju ili hvale te ljude koji mogu govoriti o svom iskustvenom svjedočanstvu. To je ono što najviše razotkriva sotonsku prirodu antikrista koja osjeća odbojnost prema istini i mrzi Boga. Stoga to također dokazuje da su antikristi zla protustruja u crkvi, da njih treba kriviti za ometanje rada crkve i sprječavanje provođenja Božje volje. Štoviše, antikristi često izmišljaju laži i iskrivljuju činjenice među braćom i sestrama, omalovažavajući i osuđujući ljude koji mogu govoriti o svom iskustvenom svjedočanstvu. Kakav god posao ti ljudi obavljali, antikristi pronalaze izlike da ih isključe i potisnu, te ih osuđuju, govoreći da su oholi i samopravedni, da se vole isticati i da gaje ambicije. Zapravo, ti ljudi imaju nešto iskustvenog svjedočanstva i posjeduju nešto istina-stvarnosti. Relativno su dobre ljudskosti, imaju savjest i razum, i sposobni su prihvatiti istinu. Iako možda imaju neke nedostatke, manjkavosti i povremeno otkrivaju iskvarene naravi, sposobni su promišljati o sebi i pokajati se. To su ljudi koje će Bog spasiti i koji imaju nadu da će ih Bog usavršiti. Sve u svemu, ti su ljudi prikladni za vršenje dužnosti. Ispunjavaju zahtjeve i načela za vršenje dužnosti. Ali antikristi misle u sebi: „Nema šanse da ću to trpjeti. Ti želiš imati ulogu na mom teritoriju, natjecati se sa mnom. To je nemoguće; nemoj ni pomišljati na to. Obrazovaniji si, rječitiji i popularniji si od mene te marljivije težiš istini od mene. Kad bih surađivao s tobom i ti me zasjenio, što bih onda?” Uzimaju li u obzir interese Božje kuće? Ne. O čemu razmišljaju? Razmišljaju samo o tome kako zadržati svoj status. Iako antikristi znaju da su nesposobni obavljati stvarni posao, ne obučavaju niti promiču ljude dobrog kova koji teže istini; promiču jedino ljude koji im laskaju, koji su skloni obožavati druge, koji ih u srcu odobravaju i dive im se, koji su prepredeni, koji nemaju razumijevanja istine i nesposobni su razlučivati. Antikristi promiču te ljude da budu uz njih kako bi im služili, kako bi trčali za njima i provodili svaki dan vrteći se oko njih. To antikristima daje moć u crkvi, i to znači da im se mnogi ljudi približavaju i slijede ih, te da ih se nitko ne usuđuje uvrijediti. Svi ti ljudi koje antikristi obučavaju ljudi su koji ne teže istini. Većina njih nema duhovno razumijevanje niti zna ništa osim pridržavanja pravila. Vole slijediti trendove i one koji su na vlasti. Pripadaju vrsti koja se ohrabri kad ima moćnog gospodara – to je banda smetenjaka. Kako glasi ona izreka nevjernika? Bolje biti štitonoša dobrom čovjeku nego obožavani predak lošem. Antikristi čine upravo suprotno – oni djeluju kao obožavani predak takvih ljudi i namjeravaju ih obučiti kao svoje barjaktare i navijače. Kad god su antikristi na vlasti u crkvi, uvijek će kao svoje pomagače regrutirati smetenjake i lakomislenike, dok će isključivati i potiskivati one ljude dobrog kova koji mogu razumjeti i primjenjivati istinu, koji mogu preuzeti posao – a posebno one starješine i djelatnike koji su sposobni za stvarni rad. Na taj se način u crkvi stvaraju dva tabora: u jednom su taboru oni čija je ljudskost relativno poštena, koji iskreno vrše svoju dužnost i koji teže istini. Drugi tabor je banda smetenjaka i lakomislenika, predvođena antikristima. Ta će se dva tabora nastaviti sukobljavati dok se antikristi ne razotkriju i eliminiraju. Antikristi se uvijek bore i postupaju protiv onih koji iskreno vrše svoju dužnost i teže istini. Zar to ozbiljno ne ometa rad crkve? Zar to ne prekida i ne ometa Božje djelo? Nije li ta sila antikrista kamen spoticanja i prepreka koja sprječava provođenje Božje volje u crkvi? Nije li to zla sila koja se protivi Bogu? Zašto antikristi tako postupaju? Zato što im je jasno da bi ti pozitivni ljudi, kad bi ustali i postali starješine i djelatnici, bili konkurenti antikristima; bili bi protivnička sila antikristima i nipošto ne bi slušali njihove riječi niti bi im se pokoravali; nipošto ne bi slijedili svaku zapovijed antikrista. Ti bi ljudi bili dovoljni da predstavljaju prijetnju statusu antikrista. Kad antikristi vide te ljude, u njihovom se srcu budi mržnja; njihovo srce neće imati mira ni spokoja ako ne isključe i poraze te ljude i ne unište njihov ugled. Stoga moraju brzo djelovati kako bi izgradili svoju moć i ojačali svoje redove. Na taj način mogu kontrolirati više pripadnika Božjeg izabranog naroda i nikada se više neće morati brinuti da će šačica onih koji teže istini ugroziti njihov status. Antikristi stvaraju vlastitu silu u crkvi, uzimajući one koji ih slušaju, pokoravaju im se i podilaze im, te ih promiču da budu zaduženi za svaki aspekt posla. Je li to korisno za rad Božje kuće? Ne. Ne samo da nije korisno, već prekida i ometa rad crkve. Ako ta zla sila ima više od polovice ljudi na svojoj strani, postoji šansa da će srušiti crkvu. To je zato što oni koji teže istini u crkvi čine manjinu, dok službenici i bezvjernici, koji su tu samo da bi jeli i nasitili se kruha, čine barem polovicu. U takvoj situaciji, ako antikristi usmjere svoju snagu na zaluđivanje tih ljudi i njihovo pridobivanje, imat će prirodnu prednost kada crkva bira starješine. Stoga Božja kuća uvijek naglašava da se tijekom izbora mora razgovarati u zajedništvu o istini dok ona ne bude jasna. Ako niste u stanju razotkriti i poraziti antikriste razgovaranjem o istini, antikristi bi mogli zaluditi ljude i biti izabrani za starješinu, te uzurpirati i kontrolirati crkvu. Zar to ne bi bilo opasno? Da se u crkvi pojave jedan ili dva antikrista, to ne bi bio razlog za strah, ali ako bi antikristi postali sila i stekli određeni utjecaj, to bi bio razlog za strah. Stoga se antikristi moraju iskorijeniti i izbaciti iz crkve prije nego što steknu takav utjecaj. Taj je zadatak od najveće važnosti i neophodan je. Štoviše, te bezvjernike u crkvi, posebno one sklone obožavanju i slijeđenju ljudi, koji vole slijediti silu, koji vole biti suučesnici i potrčci đavlima, koji vole stvarati klanove – takve bezvjernike i đavle treba što prije ukloniti. To je jedini način da se spriječi tu rulju da stvori silu koja bi ometala i kontrolirala crkvu. To je nešto što Božji izabrani narod mora jasno vidjeti, nešto čime bi se oni koji razumiju istinu trebali opteretiti. Svi koji se opterećuju radom crkve, koji vode računa o Božjim namjerama, moraju sagledati te stvari onakvima kakve one jesu. Posebno moraju prozreti vrstu antikrista, kao i sitne đavle koji vole laskati ljudima i obožavati ljude, a zatim ih ograničiti ili ukloniti iz crkve. Velika je potreba za takvom primjenom. Ljudi poput antikrista namjerno nastoje uspostaviti dobre odnose s takvim smetenjacima, beskorisnim nesposobnjakovićima i podlim ljudima koji ne prihvaćaju istinu niti je vole. Pridobivaju ih i „surađuju” s njima sasvim skladno, prisno i entuzijastično. Kakva su stvorenja ti ljudi? Nisu li oni članovi antikristovih bandi? Ako bi Višnji smijenio njihovog „obožavanog pretka”, ti poslušni potomci to ne bi trpjeli – prosudili bi da je Višnji nepravedan i udružili bi se da brane antikrista. Može li Božja kuća dopustiti da oni prevladaju? Sve što može učiniti jest baciti mrežu na njih i sve ih ukloniti. Oni su banda antikrista, zlih đavla, i nijedan od njih ne smije biti pošteđen. Ljudi poput antikrista rijetko djeluju sami; većinu vremena okupljaju skupinu od barem dvoje ili troje ljudi s kojom djeluju. Međutim, postoje neki pojedinačni slučajevi antikrista koji djeluju kao pojedinci. To je zato što nemaju talenta ili možda nisu dobili priliku. Ono što im je zajedničko s drugima jest njihova posebna ljubav prema statusu. Nemoj pretpostaviti da ne vole status jer nemaju vještina niti obrazovanje. To je pogrešno. Nisi jasno prozreo bit antikrista – kad je netko antikrist, on voli status. Budući da antikristi nisu sposobni surađivati ni s kim, zašto onda obučavaju takvu grupu smetenjaka, smeća i gamadi da im ližu čizme? Namjeravaju li surađivati s tim ljudima? Kad bi doista mogli surađivati s njima, onda izjava da „antikristi nisu sposobni surađivati ni s kim” ne bi držala vodu. Oni nisu sposobni surađivati ni s kim – to „ni s kim” prvenstveno se odnosi na pozitivne ljude, ali ako uzmemo u obzir narav antikrista, oni ne mogu surađivati ni sa svojim suučesnicima. Dakle, zašto obučavaju te ljude? Obučavaju skupinu smetenjaka kojima je lako zapovijedati i manipulirati, koji nemaju vlastita stajališta, koji čine sve što antikristi kažu – koji će zajedno nastaviti štititi status antikrista. Kad bi se antikrist oslanjao na sebe, bio bi posve sam i ne bi mu bilo lako štititi svoj status. Zato pridobiva skupnu smetenjaka da se svakodnevno okupljaju oko njega i rade stvari za njega. Čak zaluđuje Božji izabrani narod: govori o tome kako ti ljudi teže istini i kako pate; kaže da zaslužuju da ih se obučava; čak kaže da se, kad ti ljudi imaju problem, raspituju kod njega o tome i pitaju ga – da su svi oni poslušni, pokorni ljudi. Vrši li on svoju dužnost u suradnji? Antikrist pronalazi skupinu ljudi koji će raditi za njega, koji će biti njegovi potrčci i suučesnici, kako bi učvrstio svoj status. To nije suradnja – to je vođenje vlastitog posla. Takva je sila antikrista.

Što kažete, je li teško surađivati s drugima? Zapravo i nije. Moglo bi se čak reći da je lako. Ali zašto ljudi i dalje smatraju da je to teško? Zato što imaju iskvarene naravi. Onima koji posjeduju ljudskost, savjest i razum, suradnja s drugima relativno je jednostavna i mogu je doživjeti kao nešto radosno. To je zato što nikome nije lako samostalno obavljati stvari, i kojim god se područjem bavili ili što god radili, uvijek je dobro imati nekoga tko će ukazati na stvari i pružiti pomoć – puno je lakše nego raditi sam. Također, postoje granice onoga za što je ljudski kov sposoban ili onoga što ljudi sami mogu iskusiti. Nitko ne može biti sveznalica: nemoguće je da jedna osoba zna sve, da je sposobna za sve, da postigne sve – to je nemoguće i svatko bi trebao imati takvu razboritost. Stoga, što god radio, bilo to važno ili ne, uvijek će ti trebati netko da ti pomogne, pruži smjernice i savjete ili da radi stvari u suradnji s tobom. To je jedini način da osiguraš da ćeš stvari raditi ispravnije, da ćeš činiti manje pogrešaka i da će biti manje vjerojatno da ćeš zastraniti – to je dobra stvar. Služenje Bogu osobito je velika stvar, a nerješavanje tvoje iskvarene naravi moglo bi te dovesti u opasnost! Ljudi imaju sotonske naravi i mogu se pobuniti protiv Boga i opirati Mu se u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Ljudi koji žive prema sotonskim naravima mogu u bilo kojem trenutku zanijekati Boga, opirati Mu se i izdati Ga. Antikristi su vrlo glupi, ne shvaćaju to, oni misle: „Jedva sam se dočepao moći, zašto bih je dijelio s bilo kim drugim? Ako drugima dam moć, znači da je neću imati za sebe, zar ne? Kako mogu pokazati svoje talente i sposobnosti bez moći?” Oni ne znaju da ono što je Bog povjerio ljudima nije moć niti status, već dužnost. Antikristi prihvaćaju samo moć i status, svoje dužnosti stavljaju na stranu i ne obavljaju stvarni posao. Umjesto toga, teže samo slavi, dobitku i statusu, i jedino žele prigrabiti moć, kontrolirati Božji izabrani narod i uživati u statusnim povlasticama. Raditi stvari na ovaj način vrlo je opasno – to je opiranje Bogu! Svatko tko teži samo slavi, dobitku i statusu, umjesto da pravilno vrši svoju dužnost, igra se vatrom i svojim životom. Oni koji se igraju vatrom i svojim životom mogu svakog trenutka odvesti sebe u propast. Danas, kao starješina ili djelatnik, ti služiš Bogu, što nije obična stvar. Ne radiš stvari za bilo koga, a još manje radiš kako bi platio račune i prehranio se; umjesto toga, vršiš svoju dužnost u crkvi. Konkretno, ova dužnost proizašla je iz Božjeg poslanja. Što, dakle, podrazumijeva njezino vršenje? Da ćeš morati odgovarati Bogu vršiš li svoju dužnost dobro; na kraju se Bogu mora položiti račun, mora postojati rezultat. To je zato što si prihvatio Božje poslanje, svetu odgovornost, i koliko god ta odgovornost bila važna ili neznatna, ona je ozbiljna. Koliko je ozbiljna? U užem smislu, tiče se toga možeš li u ovom životu zadobiti istinu i načina na koji te Bog gleda. U širem smislu, izravno se odnosi na tvoje izglede i sudbinu, na tvoj ishod; ako činiš zlo i opireš se Bogu, bit ćeš osuđen i kažnjen. Bog bilježi sve što činiš dok vršiš svoju dužnost te ima Svoja načela i mjerila prema kojima se to ocjenjuje i vrednuje; Bog određuje tvoj ishod na temelju toga kako u cijelosti vršiš svoju dužnost. Je li to ozbiljna stvar? Doista jest! Dakle, ako ti je dodijeljen zadatak, je li to stvar koju ti osobno trebaš riješiti? (Ne.) Taj posao nije nešto što možeš dovršiti sâm, ali zahtijeva da za njega preuzmeš odgovornost. Odgovornost je tvoja; ti moraš dovršiti to poslanje. Čega se to dotiče? Dotiče se suradnje, toga kako surađivati u služenju, u vršenju svoje dužnosti, kako surađivati da bi dovršio svoje poslanje, kako surađivati tako da slijediš Božju volju. Dotiče se tih stvari.

Skladna suradnja obuhvaća mnogo toga. U najmanju ruku, jedna od tih mnogih stvari jest dopustiti drugima da govore i daju drugačije prijedloge. Ako si istinski razuman, kakav god posao obavljao, prvo moraš naučiti tragati za istina-načelima, i također bi trebao preuzeti inicijativu i tražiti mišljenja drugih. Dok god svaki prijedlog shvaćaš ozbiljno, a zatim probleme rješavaš jednog srca i uma s drugima, u biti ćeš postići skladnu suradnju. Tako ćeš u svojoj dužnosti nailaziti na puno manje poteškoća. Kakvi god problemi se pojave, bit će ih lako riješiti i nositi se s njima. To je učinak skladne suradnje. Ponekad dođe do nesuglasica oko sitnica, ali sve dok one ne utječu na posao, ne predstavljaju problem. Međutim, u ključnim pitanjima i važnim stvarima koje uključuju rad crkve, moraš postići konsenzus i tragati za istinom kako bi ih riješio. Ako kao starješina ili djelatnik uvijek misliš da si iznad drugih i uživaš u svojoj dužnosti kao da je državna služba, stalno uživaš u statusnim povlasticama, stalno kuješ vlastite planove te stalno razmišljaš o vlastitoj slavi, dobitku i statusu i uživaš u njima, stalno vodiš vlastite pothvate i nastojiš zadobiti viši status kako bi upravljao i kontrolirao veći broj ljudi te proširio opseg svoje moći, to znači nevolju. Vrlo je opasno gledati na važnu dužnost kao na priliku za uživanje u svom položaju kao da si državni službenik. Ako se stalno tako ponašaš, ne želiš surađivati s drugima, ne želiš razvodniti svoju moć niti je podijeliti s ikim drugim, ne želiš da te itko drugi zasjeni, da ti ukrade svjetla pozornice, ako želiš sam uživati u vlasti, onda si antikrist. Ali ako često tragaš za istinom, primjenjuješ pobunu protiv svog tijela, svojih motiva i ideja, i možeš preuzeti na sebe suradnju s drugima, otvoriti svoje srce kako bi se savjetovao s drugima i tragao s njima, pozorno slušati tuđe ideje i prijedloge te prihvatiti savjet koji je ispravan i usklađen s istinom, od koga god dolazio, onda to primjenjuješ na mudar i ispravan način i možeš izbjeći kretanje pogrešnim putem, što je tvoja zaštita. Moraš otpustiti starješinske titule, otpustiti smrdljivi dah statusa, gledati na sebe kao na običnu osobu, stajati na istoj razini s drugima i imati odgovoran stav prema svojoj dužnosti. Ako na svoju dužnost uvijek gledaš kao na službenu titulu i status, ili neku vrstu lovorika, i zamišljaš da su drugi tu da rade za tvoj položaj i služe mu, to je problematično, i Bog će te prezirati i osjećati gađenje prema tebi. Ako smatraš da si jednak drugima, samo s malo većim poslanjem i odgovornošću od Boga, ako možeš naučiti postaviti se u ravnopravan položaj s njima, čak se i poniziti da pitaš druge za mišljenje, i ako možeš iskreno, pomno i pozorno slušati što govore, tada ćeš skladno surađivati s drugima. Kakav će učinak postići ta skladna suradnja? Učinak je ogroman. Zadobit ćeš stvari koje nikada prije nisi imao, a to su svjetlo istine i život-stvarnosti; otkrit ćeš vrline drugih i učiti iz njihovih jačih strana. Ima još nešto: druge smatraš glupima, tupavima, budalastima, inferiornima, ali kada slušaš njihova mišljenja ili kad ti se drugi otvore, nesvjesno ćeš otkriti da nitko nije baš tako običan kao što misliš, da svatko može ponuditi različite misli i ideje te da svatko ima vrline. Ako naučiš skladno surađivati, osim što će ti pomoći da učiš iz jačih strana drugih, to može otkriti tvoju oholost i samopravednost i spriječiti te da umišljaš da si pametan. Kada više ne budeš smatrao sebe pametnijim i boljim od svih ostalih, prestat ćeš živjeti u tom narcisoidnom i samodopadnom stanju. To će te zaštititi, zar ne? To je lekcija koju bi trebao naučiti i korist koju bi trebao steći suradnjom s drugima.

U Svojem ophođenju s ljudima, pozorno slušam što većina ljudi govori. Nastojim ispitati ljude svake vrste, slušati ih kako govore te proučavati jezik i stil koji pritom koriste. Na primjer, ti si nekada pretpostavljao da većina ljudi ima tek nešto obrazovanja, da ne poznaju vještine zanata, pa da s njima ne treba stupati u kontakt. Zapravo, to nije ispravno. Kada dođeš u dodir s tim ljudima, ili čak s nekim posebnim ljudima, možeš razumjeti stvari duboko u njihovom srcu koje ne možeš vidjeti niti razabrati – stvari poput njihovih misli i gledišta, od kojih su neki iskrivljeni, a neki ispravni. Naravno, ta „ispravnost” može biti prilično daleko od istine; možda nema nikakve veze s njom. Ali moći ćeš upoznati više aspekata ljudskosti. Nije li to dobro za tebe? (Jest.) To je uvid; to je način da proširiš svoj uvid. Neki mogu reći: „Koja je korist od širenja našeg uvida?” To koristi tvom razumijevanju raznih vrsta ljudi, tvom razlučivanju i analiziranju raznih vrsta ljudi, a još više tvojoj sposobnosti da im pomogneš. To je način na koji se obavlja mnogo posla. Neki su ljudi lažno duhovni i smatraju: „Sada kada vjerujem u Boga, ne slušam emisije ni vijesti niti čitam novine. Ne stupam u kontakt s vanjskim svijetom. Svi ljudi, iz svih društvenih slojeva i zanimanja, su đavli!” Pa, u krivu si. Ako imaš istinu, bojiš li se i dalje kontakta s đavlima? Čak i Bog ponekad ima posla sa Sotonom u duhovnom kraljevstvu. Mijenja li se On zbog toga? Ni najmanje. Bojiš se imati posla s đavlima, a unutar tog straha postoji problem. Ono čega se zapravo treba bojati jest da ne razumiješ istinu, da imaš netočno shvaćanje i gledište na vjeru u Boga i na istinu, da imaš mnogo predodžbi i uobrazilja te da si previše dogmatičan. Zato, bio ti starješina, djelatnik ili vođa skupine, za koji god posao bio odgovoran i koju god ulogu igrao, moraš naučiti surađivati s drugima i imati posla s njima. Nemoj iznositi zvučne ideje niti stalno glumiti plemenitost kako bi te ljudi slušali. Ako stalno iznosiš zvučne ideje, a nikada istinu ne možeš provesti u djelo niti surađivati s drugima, praviš budalu od sebe. Tko bi te onda slušao? Kako je došlo do pada farizeja? Stalno su propovijedali teološke teorije i iznosili zvučne ideje. Dok su to činili, Boga više nije bilo u njihovom srcu – zanijekali su Ga, pa čak i iskoristili ljudske predodžbe, zakone i pravila da osude Boga i opiru Mu se, te da Ga pribiju na križ. Po cijele su dane držali svoju Bibliju, čitali je i proučavali, sposobni tečno recitirati stihove. I što je na kraju iz toga proizašlo? Nisu znali gdje je Bog niti kakva je Njegova narav, te iako je On izrazio mnoge istine, nisu prihvatili ni djelić njih, već su Mu se opirali i osudili Ga. Nije li to bio njihov kraj? Jasno znate kakvi su bili rezultati toga. Imate li vi takva pogrešna gledišta u svojoj vjeri u Boga? Niste li zatvoreni? (Jesmo.) Vidiš li Mene zatvorenog? Ponekad čitam vijesti i gledam intervjue s posebnim gostima, i slične takve programe; ponekad besposleno čavrljam s braćom i sestrama, a ponekad čavrljam s nekim tko kuha ili čisti. Razgovaram pomalo sa svakim koga vidim. Nemoj misliti da si, zato što si preuzeo zadatak, ili zato što imaš neki poseban talent, ili čak zato što si preuzeo posebno poslanje, posebniji od drugih. To je pogrešno. Čim pomisliš da si posebniji od drugih, to pogrešno gledište neprimjetno će te zaključati u kavez – ozidat će te izvana željezom i broncom. Tada ćeš smatrati da si najviši od svih, da ne možeš raditi ovo i ono, da ne možeš razgovarati ili komunicirati s tom i tom osobom, da se ne možeš čak ni smijati. I što se na kraju događa? U koga se pretvaraš? (U usamljenog samotnjaka.) Postaješ usamljeni samotnjak. Pogledaj kako su carevi iz davnina uvijek govorili stvari poput „Ja, sâm, sam takav i takav”; „Ja, izoliran, sam ovo i ono”; „Ja, sâm, mislim” – uvijek govoreći za sebe da su sami. Ako stalno proglašavaš sebe samim, koliko velikim moraš smatrati sebe? Toliko velikim da si doista postao sin neba? To si ti? U biti, obična si osoba. Ako stalno misliš da si velik i izvanredan, u nevolji si. Krenut će po zlu. Ako s takvim pogrešnim gledištem pristupaš svijetu i tako se ponašaš, načini i sredstva tvojih postupaka će se promijeniti – tvoja načela će se promijeniti. Ako stalno misliš da si izdvojen, da si viši od svih ostalih, da ne bi trebao raditi ovu ili onu vrstu stvari, da je raditi takve stvari ispod tvog statusa i položaja, nisu li stvari već tad krenule po zlu? (Jesu.) Smatrat ćeš: „Sa statusom poput mog, ne mogu drugima baš sve reći!” „Sa statusom poput mog, ne mogu reći drugima da sam buntovan!” „S položajem poput mog, ne mogu reći drugima takve ponižavajuće stvari kao što su moje slabosti, nedostaci, mane i nedostatak obrazovanja – nipošto ne smijem dopustiti da itko sazna za te stvari!” To bi bilo iscrpljujuće, zar ne? (Bilo bi.) Kad bi živio na tako iscrpljujući način, bi li mogao dobro vršiti svoju dužnost? (Ne.) Gdje nastaje problem? Nastaje u gledištima o tvojoj dužnosti i statusu. Koliki god „dužnosnik” bio, koju god poziciju držao, za koliko god ljudi bio zadužen, zapravo, to nije ništa drugo nego drugačija dužnost. Ne razlikuješ se od drugih. Ako to ne možeš vidjeti onakvim kakvo jest, nego u srcu stalno osjećaš: „Nije to drugačija dužnost – to je doista razlika u položaju. Moram biti iznad drugih; kako bih mogao surađivati s drugima? Oni mogu surađivati sa mnom – ja ne mogu surađivati s njima!” Ako stalno tako razmišljaš, stalno želeći biti iznad svih i stajati na ramenima drugih, iznad njih i gledati na njih svisoka, neće ti biti lako surađivati s ljudima. Uvijek ćeš razmišljati: „Što ta osoba zna? Da zna stvari, braća i sestre bi nju izabrali za starješinu. Pa zašto su izabrali mene? Zato što sam bolji od nje. Dakle, ne bih trebao s njom raspravljati o stvarima. Kad bih to učinio, to bi značilo da nisam velik. Da bih dokazao da sam velik, ne mogu raspravljati o stvarima ni s kim. Nitko nije dostojan raspravljati o poslu sa mnom – baš nitko!” Tako razmišljaju antikristi.

U kontinentalnoj Kini Komunistička partija suzbija vjerska uvjerenja. Okruženje je užasno. Vjernici u Boga suočavaju se s opasnošću da budu uhićeni u bilo kojem trenutku, pa se starješine i djelatnici ne okupljaju tako često. Ponekad ne mogu održati sastanke suradnika ni jednom mjesečno; čekaju dok uvjeti ne dopuste okupljanje ili dok ne pronađu prikladno mjesto. Kako se onda posao obavlja? Kada postoje radni aranžmani, mora se naći netko tko će ih dostaviti. Jednom smo našli brata iz blizine da dostavi radne aranžmane regionalnom starješini. Taj je brat bio običan vjernik, a kad je dostavio radne aranžmane, regionalni starješina ih je pročitao i rekao: „Pih. Očekivao sam to.” Čime se razmetao pred tim bratom? Razmetao se svojim autoritetom, tako da bi svatko tko gleda rekao: „Vau, to je bilo tako dostojanstveno. Kakav stil!” Nije to ništa – odmah nakon toga je rekao: „Ovo je čovjek kojeg šalju da mi dostavi radne aranžmane? Njegov rang nije dovoljno visok!” To je značilo: „Ja sam regionalni starješina, važan starješina. Kako običan vjernik može biti poslan da mi dostavlja stvari? Nije li to prelaženje granica? Višnji me stvarno gleda svisoka. Ja sam regionalni starješina, pa su trebali poslati barem okružnog starješinu da ovo dostavi, a oni su našli najnižeg, običnog vjernika da to učini – njegov rang nije dovoljno visok!” Kakva je osoba taj starješina! Koliko samo cijeni svoj status kad kaže da dostavljač nije dovoljno visokog ranga? Svoju titulu koristi kao izliku za nametanje svog autoriteta. Nije li on đavolski stvor? (Jest.) On je đavolski stvor, i to kakav. Jesmo li u radu crkve izbirljivi oko toga tko će biti poslan da dostavi stvari ili da prenese obavijesti? U okruženju poput kontinentalne Kine, braća i sestre suočavaju se s tako velikim rizicima dok su na putu da izvrše dostavu, a ipak, kada je ovaj brat stigao s radnim aranžmanima, starješina mu je rekao da nije dovoljno visokog ranga, implicirajući da se mora naći netko dovoljnog ranga, netko tko odgovara starješini u smislu položaja i statusa, te da postupiti drugačije znači gledati na starješinu svisoka – nije li to narav antikrista? (Jest.) To je narav antikrista. Ta đavolja osoba ne može obavljati nikakav stvarni posao i nema nikakvih vještina, a ipak postavlja takve zahtjeve – i dalje stavlja takav naglasak na status. Koja je njegova uzrečica? „Njegov rang nije dovoljno visok.” Tko god razgovara s njim, on prvo pita: „Starješina si koje razine? Starješina male skupine? Odlazi – tvoj rang nije dovoljno visok!” Ako Višnji brat održava okupljanje, uvijek će se gurati naprijed, govoreći: „Ovaj je brat najveći među crkvenim starješinama, a ja sam odmah do njega. Gdje god sjedne, idem odmah do njega, prema rangu.” Eto kako je to posloženo u njegovoj glavi. Nije li to besramno? (Jest.) Tako je besramno – nema samosvijesti! Koliko je besraman? Dovoljno da se zgadi ljudima. Iako ima titulu starješine, što je sposoban učiniti? Koliko to dobro radi? Mora imati neke rezultate koje će pokazati prije nego što se može razmetati svojim kvalifikacijama – to bi bilo prikladno; to bi bilo logično. Ipak, on razlikuje ljude prema rangu, a da nije postigao nikakve rezultate niti obavio ikakav posao! A koji je onda njegov rang? Kao regionalni starješina, nije obavio puno stvarnog posla – nije dorastao tom rangu. Kad bih Ja razlikovao ljude prema rangu, postoji li itko tko bi Mi se mogao približiti? Ne. Vidite li Mene da pravim razlike na temelju ranga kada stupam u kontakt s ljudima? Ne – bez obzira na to koga sretnem, malo razgovaram s njima ako mogu, a ako nemam vremena, samo ih pozdravim i to je to. Međutim, ovaj antikrist ne razmišlja tako. Položaj, status i društvenu vrijednost smatra važnijim od bilo čega, čak dragocjenijim od vlastitog života. Pravite li vi razlike na temelju ranga kada zajedno obavljate svoje dužnosti? Neki prave razlike prema rangu u svemu što rade; u tren oka će reći da drugi prelaze svoj rang u poslu koji obavljaju i obavijestima koje daju. Koji je to rang koji prelaze? Najprije dobro izvrši svoju dužnost. Ne možeš dobro izvršiti nikakvu dužnost niti obaviti nikakav posao, a ipak praviš razlike na temelju ranga – tko je to od tebe tražio? Još nije vrijeme za pravljenje razlika na temelju ranga. Prerano to radiš; nemaš samosvijesti. Ponekad odemo negdje i nađemo ljude da riješe problem. Tražimo li prikladne ljude na temelju ranga? Uglavnom ne. Ako si zadužen za posao, onda ćemo tražiti tebe, a ako nisi tamo, naći ćemo nekog drugog. Ne pravimo razlike na temelju ranga, niti na temelju visokog ili niskog statusa. Ako si netko uzme za pravo praviti takve razlike, nema samosvijesti niti razumije načela. Ako u Božjoj kući praviš razlike na temelju statusa, ranga i titula onako sitničavo kao što to čine nevjernici, onda ti stvarno nedostaje razuma! Ne razumiješ istinu; toliko toga ti nedostaje. Ne razumiješ što znači vjerovati u Boga.

Upravo smo govorili o primjeni suradnje s drugima. Je li to lako učiniti? Svatko tko može tragati za istinom, tko ima malo osjećaja srama te ljudskosti, savjesti i razuma, može primjenjivati suradnju s drugima. Ljudi bez ljudskosti, koji uvijek žele imati monopol na status, koji uvijek misle na vlastito dostojanstvo, status, slavu i dobitak, ti su koji ne mogu surađivati ni s kim. Naravno, to je također jedno od glavnih očitovanja antikrista: ne surađuju ni s kim niti mogu postići skladnu suradnju s bilo kim. Ne primjenjuju to načelo. Koji je razlog tome? Ne žele se odreći moći; ne žele da drugi saznaju da postoje stvari koje oni ne mogu prozreti, da postoje stvari za koje trebaju tražiti savjet. Ljudima prikazuju iluziju, navodeći ih da misle kako ne postoji ništa što oni ne mogu učiniti, ništa što ne znaju, ništa o čemu su neupućeni, da imaju sve odgovore i da im je sve izvedivo, moguće i ostvarivo – da ne trebaju druge niti njihovu pomoć, podsjetnike ili savjete. To je jedan razlog. Osim toga, koja je najupadljivija narav antikrista? To jest, koju ćeš narav moći prozreti kad dođeš u kontakt s njima, nakon što čuješ jednu ili dvije njihove rečenice? Oholost. Koliko su oholi? Oholi su van svake pameti – poput duševne bolesti. Na primjer, ako popiju gutljaj vode i pritom izgledaju lijepo, spomenut će to da se pohvale: „Pogledaj kako izgledam lijepo dok pijem vodu.” Posebno su dobri u razmetanju i šepurenju; naročito su besramni i bez ikakve nelagode. Takvi su antikristi. Po njihovu mišljenju, nitko im nije ravan. Posebno su dobri u šepurenju i potpuno im nedostaje samosvijesti. Neki su antikristi osobito ružni, a ipak misle da dobro izgledaju, s ovalnim licem, bademastim očima i zaobljenim obrvama. Nemaju čak i tu trunku samosvijesti. Do 30. ili 40. godine, prosječna će osoba više-manje točno procijeniti svoj izgled i svoje sposobnosti. Antikristi, međutim, nemaju takvu razumnost. O kojem je problemu ovdje riječ? Radi se o tome da je njihova ohola narav prešla granice normalne razumnosti. Koliko su oholi? Čak i ako izgledaju poput žabe krastače, reći će da izgledaju kao labud. U tome je neka nesposobnost razlikovanja onoga što jest od onoga što nije, i izvrtanje stvari naopačke. Takva razina oholosti jest oholost do točke besramnosti; to je neobuzdano. Kad obični ljudi kažu nešto pohvalno o svom izgledu, smatraju to nečim o čemu se ne govori i bude im neugodno. Nakon što to izgovore, srame se ostatak dana i crvene se. Antikristi se ne crvene. Hvalit će sebe zbog dobrih stvari koje su učinili i jačih strana koje imaju, zbog svega u čemu su dobri i bolji od drugih – te riječi samo teku iz njihovih usta kao da je to običan govor. Čak ni ne pocrvene! To je oholost izvan svake mjere, srama ili razumnosti. Zbog toga je u očima antikrista svaka normalna osoba – osobito svaka osoba koja traga za istinom i posjeduje savjest i razum normalne ljudskosti te normalno razmišljanje – mediokritet, bez talenta o kojem bi se moglo govoriti, niža od njih i bez njihovih jačih strana i vrlina. Može se reći da zato što su nadmeni i vjeruju da im nitko nije ravan – iz tog razloga ne žele surađivati niti raspravljati o stvarima s bilo kim u onome što rade. Mogu slušati propovijedi, čitati Božje riječi, vidjeti razotkrivanje Njegovih riječi ili ponekad biti orezivani, ali u svakom slučaju, neće priznati da su otkrili iskvarenost i da su prestupili, a kamoli da su oholi i samopravedni. Nisu u stanju shvatiti da su samo obična osoba, običnog kova. Ne mogu shvatiti takve stvari. Kako god ih ti orezivao, oni će i dalje misliti da su dobrog kova, da su iznad običnih ljudi. Nije li to beznadno? (Jest.) To je beznadno. To je antikrist. Kako god bio orezan, jednostavno ne može pognuti glavu i priznati da nije dobar, da je nesposoban. Po njegovu mišljenju, priznati svoje probleme, pogreške ili iskvarenost bilo bi kao da je osuđen i uništen. Tako on razmišlja. Misli da će, čim drugi vide njegove pogreške, ili čim prizna da je lošeg kova te da nema duhovno razumijevanje, izgubiti snagu u svojoj vjeri u Boga i smatrati je besmislenom, jer mu status više neće biti zajamčen – izgubit će svoj status. On misli: „Ima li smisla živjeti bez statusa? Bilo bi bolje umrijeti!” Ako ima status, neobuzdan je u svojoj oholosti, divlja čineći loše stvari; ako udari u zid i bude orezan, htjet će napustiti svoj posao, postat će negativan i zabušavat će. Želiš li da postupa prema istina-načelima? Nemoj ni pomišljati na to. Što on vjeruje? „Kako bi bilo da mi daš položaj i pustiš me da postupam samostalno? Želiš da surađujem s drugima? To je nemoguće! Nemoj mi tražiti suradnika – ne trebam ga; nitko nije dostojan biti moj suradnik. Ili, jednostavno nemoj upotrebljavati mene – neka to obavi netko drugi!” Kakav je to stvor? „Može postojati samo jedan alfa mužjak” – to je način razmišljanja antikrista i to su njihova očitovanja. Nije li to beznadno? (Jest.)

U prvoj stavci, koja kaže da antikristi nisu sposobni surađivati ni s kim, što podrazumijeva to „nisu sposobni”? Da ne surađuju ni s kim i da ne mogu postići suradnju s drugima – nisu li to dva vida toga? Ta su dva značenja sadržana u tome, što je određeno samom biti antikrista. Iako ljudi mogu raditi zajedno s njima, u biti to nije prava suradnja – oni su samo potrčci koji im povlađuju, obavljaju im poslove i rješavaju stvari za njih. To se ni približno ne može nazvati suradnjom. Kako se, onda, definira „suradnja”? Činjenica je da je krajnji cilj suradnje postizanje razumijevanja istina-načela, postupanje u skladu s njima, rješavanje svakog problema, donošenje ispravnih odluka – odluka koje su u skladu s načelima, bez odstupanja, i smanjenje pogrešaka u radu, tako da sve što činiš bude vršenje tvoje dužnosti, a ne činjenje onoga što ti želiš niti divljanje. Prvo očitovanje toga da antikristi navode druge da se pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu, jest to da nisu sposobni surađivati ni s kim. Neki mogu reći: „To što netko ne može surađivati ni s kim nije isto što i navoditi druge da se pokoravaju samo njima.” To što netko ne može surađivati ni s kim znači da ne sluša ničije riječi niti traži ičije prijedloge – čak ne traga ni za Božjim namjerama ni istina-načelima. Postupa i ponaša se prema vlastitoj volji. Što se time podrazumijeva? On je taj koji vlada u svom poslu, a ne istina, ne Bog. Dakle, načelo njegova rada je navesti druge da slušaju ono što govori i da se prema njemu odnose kao da je on istina, kao da je Bog. Nije li to priroda toga? Neki mogu reći: „Ako nije sposoban surađivati ni s kim, možda je to zato što razumije istinu i ne treba surađivati.” Je li o tome riječ? Što netko više razumije istinu i primjenjuje je, to se kod više izvora raspituje i traži od njih kada djeluje. Više raspravlja o stvarima i razgovara s ljudima, u nastojanju da umanji štetu i vjerojatnost pojave pogrešaka. Što netko više razumije istinu, to više razboritosti ima, i to je spremniji i sposobniji surađivati s drugima. Zar nije tako? A što je netko manje spreman i sposoban surađivati s drugima – ne sluša nikoga, ne razmatra ničije prijedloge niti razmatra interese Božje kuće te kada obavlja stvari ne želi tragati o tome jesu li njegovi postupci u skladu s istina-načelima – to manje traga za istinom, to je manje razumije. Što on pogrešno vjeruje? „Braća i sestre su me izabrali za svojeg starješinu; bog mi je dao ovu priliku da budem starješina. Dakle, sve što činim u skladu je s istinom – što god učinim, ispravno je.” Nije li to pogrešno shvaćanje? Zašto bi imao takvo pogrešno shvaćanje? Jedno je sigurno: takvi ljudi ne vole istinu. I još nešto: takvi ljudi jednostavno ne razumiju istinu. U to nema nikakve sumnje.

Antikristi nisu sposobni surađivati ni s kim. To je ozbiljan problem. Koju god dužnost antikrist vršio, s kim god surađivao, uvijek dolazi do sukoba i nesuglasica. Neki mogu reći: „Ako je zadužen za čišćenje i svaki dan posprema u kući, zbog čega bi bio nesklon suradnji s drugima?” Tu je problem s naravi: s kim god dolazio u kontakt ili s kim god obavljao posao, uvijek će ih prezirati i htjet će im stalno držati prodike, te ih navoditi da čine ono što on kaže. Biste li rekli da takva osoba može surađivati s drugima? Ne može surađivati ni s kim; to je zato što je njezina iskvarena narav previše ozbiljna. Ne samo da ne može surađivati s drugima, već stalno drži prodike i sputava druge svisoka – stalno želi jahati ljudima za vratom i prisiljavati ih na poslušnost. To nije samo problem naravi – to je također ozbiljan problem s njezinom ljudskosti. Nema savjesti ni razuma. Takvi su zli ljudi. Ne mogu surađivati ni s kim; ne mogu se slagati ni s kim. Koje su stvari ljudima zajedničke u ljudskosti? Koje su od tih stvari kompatibilne? Savjest i razum, te njihov stav ljubavi prema istini – to je zajedničko. Ako obje strane imaju takvu normalnu ljudskost, onda se mogu slagati; ako nemaju, onda ne mogu; a ako je jedna ima, a druga ne, onda se ni tada ne mogu slagati. Dobri i loši ljudi ne mogu se slagati – dobronamjerni i zli ljudi ne mogu se slagati. Postoje određeni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se ljudi normalno slagali: da bi uopće mogli surađivati jedni s drugima, moraju barem imati savjest i razum, te biti strpljivi i tolerantni. Ljudi moraju biti istog uma kako bi mogli surađivati u vršenju dužnosti; moraju koristiti tuđe jače strane i nadomjestiti vlastite slabosti, biti strpljivi i tolerantni, te imati granicu u svom vladanju. Tako se može skladno slagati, te iako ponekad može biti sukoba i nesuglasica, suradnja se može nastaviti, i barem neće nastati neprijateljstvo. Ako jedna osoba nema takvu granicu, nije savjesna ni razborita, te radi stvari na način usmjeren na dobit, tražeći samo dobit, želeći stalno profitirati na tuđi račun, suradnja će biti nemoguća. To je tako među zlim ljudima i među đavoljim kraljevima koji neprestano ratuju jedni s drugima. Razni zli duhovi duhovnog svijeta ne slažu se jedni s drugima. Iako đavli ponekad mogu formirati saveze, sve se svodi na međusobno iskorištavanje kako bi postigli vlastite ciljeve. Njihovi su savezi privremeni i ubrzo se sami od sebe raspadaju. Isto je i među ljudima. Ljudi bez ljudskosti trule su jabuke koje kvare ostale; samo je s onima koji imaju normalnu ljudskost lako surađivati, s onima koji su strpljivi i tolerantni prema drugima, koji su sposobni slušati tuđa mišljenja i ostaviti po strani svoj status u poslu koji obavljaju kako bi ga obavljali u dogovoru s drugima. I oni imaju iskvarene naravi i stalno žele navesti druge da ih slušaju – i oni imaju tu namjeru – ali, budući da imaju savjest i razum, mogu tragati za istinom, poznaju sebe i smatraju da je takvo postupanje neprikladno, zbog čega osjećaju prijekor i mogu se suzdržati, njihovi će se načini i sredstva obavljanja stvari malo-pomalo mijenjati. I tako će moći surađivati s drugima. Oni otkrivaju iskvarenu narav, ali nisu zli ljudi niti imaju bit antikrista. Neće imati velikih problema u suradnji s drugima. Da jesu zli ljudi ili antikristi, ne bi mogli surađivati s drugima. Takvi su svi zli ljudi i antikristi koje Božja kuća uklanja. Nisu sposobni surađivati ni s kim, te zbog toga bivaju otkriveni i eliminirani. Ipak, ima mnogo ljudi s naravi antikrista koji hodaju putem antikrista, koji, nakon što su prošli mnoga orezivanja, mogu prihvatiti istinu, istinski se pokajati, biti strpljivi i tolerantni prema drugima. Takvi su ljudi sposobni postupno doći do skladne suradnje s drugima. Samo antikristi nisu sposobni surađivati ni s kim. Koliko god iskvarene naravi otkrili, neće tragati za istinom da to riješe, već će ostati uporni na svom putu, beskrupulozni i neobuzdani. Ne samo da ne mogu skladno surađivati s drugima – ako vide da ih je netko razlučio i da je nezadovoljan njima, čak će se okomiti na tu osobu da je muče i zauzet će isključiv, neprijateljski stav prema njoj. Ostat će neprijateljski raspoloženi prema njoj, po cijenu bilo kakvog ometanja rada crkve. To je određeno samom priroda-biti antikrista.

Koje biste lekcije trebali naučiti vježbanjem skladne suradnje? Učenje suradnje jedan je element primjene ljubavi prema istini, a ujedno i jedan njezin znak. To je jedan osnovni način na koji se očituje to da osoba ima savjest i razumnost. Možeš reći da imaš savjest, dostojanstvo i razumnost, ali ako ne možeš surađivati ni s kim niti se možeš slagati sa svojom obitelji, s ljudima izvana ili s prijateljima, a tvoji se odnosi raspadaju i imaš beskrajne nesuglasice u zajedničkim zadacima, što vas čini neprijateljima – ako se tako nikada ne možeš slagati ni s kim, u opasnosti si. Ako je takvo ponašanje samo jedno od ponašanja tvoje cjelokupne iskvarene naravi, ili jedno ponašanje od svih onih koje imaš, a koja nisu u skladu s istinom, i nije ništa više od ponašanja, ono za koje znaš i u vezi s kojim neprestano tragaš i mijenjaš se, još uvijek imaš šansu. Još uvijek ima prostora za spasenje; to nije veliki problem. Ali ako si po prirodi takva osoba, po prirodi nesposoban slagati se s bilo kim i nikakav razgovor o tome ne pomaže – jednostavno se ne možeš suzdržati – onda je to ozbiljan problem. Ako to ne shvaćaš kao nešto važno, kako god se s tobom razgovara u zajedništvu o istini, već smatraš da to nije veliki problem, da je to tvoj normalan život, glavni način na koji se očituje tvoja iskvarena narav, onda imaš bit antikrista. A ako je to tvoja bit, to je nešto sasvim drugo od toga da hodaš putem antikrista. Neki ljudi hodaju putem antikrista, a neki su sami antikristi. Zar tu ne postoji razlika? (Da.) Oni koji hodaju putem antikrista pokazuju ta ponašanja antikrista u svojim postupcima; otkrit će narav antikrista malo primjetnije i očitije od prosječne osobe, ali još uvijek su sposobni obavljati rad koji je u skladu s istinom te koji sadrži ljudskost i razumnost. Ako netko uopće ne može obavljati nikakav pozitivan rad, već samo izražava ta ponašanja antikrista i ta otkrivanja biti antikrista – ako su sav posao koji obavlja i sve dužnosti koje vrši ispunjeni takvim otkrivanjima, bez ičega što je u skladu s istinom – u tom slučaju, on je antikrist.

Neki su starješine i djelatnici u prošlosti često otkrivali naravi antikrista: bili su neobuzdani i samovoljni, i uvijek je moralo biti po njihovom ili nikako. Ali nisu počinili nikakva očita zla i njihova ljudskost nije bila užasna. Kroz orezivanje, kroz pomoć braće i sestara, kroz prilagodbu dodijeljene dužnosti ili smjenu, time što su neko vrijeme bili negativni, konačno postaju svjesni da su ono što su prije otkrivali bile iskvarene naravi, postaju voljni pokajati se i misle: „Bez obzira na sve, najvažnije je ustrajati u vršenju svoje dužnosti. Iako sam hodao putem antikrista, nisam okarakteriziran kao takav. To je Božje milosrđe, stoga moram marljivo raditi u svojoj vjeri i težnji. Nema ničeg lošeg u putu težnje istini.” Malo-pomalo, mijenjaju se i zatim se kaju. U njima ima dobrih očitovanja, sposobni su tragati za istina-načelima dok vrše svoju dužnost, a tragaju za istina-načelima i kada su u kontaktu s drugima. U svakom su području napredovali u dobrom smjeru. Zar se onda nisu promijenili? Okrenuli su se od hodanja putem antikrista ka hodanju putem primjene istine i težnje istini. Postoji nada i šansa da postignu spasenje. Možete li takve ljude okarakterizirati kao antikriste zato što su nekoć pokazivali neka očitovanja antikrista ili hodali putem antikrista? Ne. Antikristi bi radije umrli nego se pokajali. Nemaju srama; osim toga, pakosne su i opake naravi, i osjećaju krajnju odbojnost prema istini. Može li netko tko osjeća toliku odbojnost prema istini primjenjivati istinu ili se pokajati? To bi bilo nemoguće. To što osjećaju tako apsolutnu odbojnost prema istini znači da se nikada neće pokajati. Jedno je sigurno kod ljudi koji su sposobni pokajati se, a to je da su činili pogreške, ali su sposobni prihvatiti sud i grdnju Božjih riječi, sposobni su prihvatiti istinu i truditi se koliko god mogu da obave svoj dio dok vrše svoje dužnosti, uzimajući Božje riječi kao svoje osobne maksime i pretvarajući Božje riječi u stvarnost svojeg života. Oni prihvaćaju istinu i, duboko u sebi, ne osjećaju odbojnost prema njoj. Nije li to razlika? To je razlika. Međutim, antikristi ne samo da odbijaju orezivanje – oni neće slušati nikoga čije su riječi u skladu s istinom i ne vjeruju da su Božje riječi istina niti priznaju da jesu. Kakva je to njihova priroda? To je priroda krajnje odbojnosti prema istini i mržnje prema njoj. Kad netko dijeli istinu ili govori o iskustvenom svjedočanstvu, to ih iznimno odbija i neprijateljski su raspoloženi prema osobi koja besjedi. Ako netko u crkvi širi razne apsurdne i opake argumente, govoreći besmislene, apsurdne stvari, to ih čini vrlo sretnima; odmah će im se pridružiti i s njima se valjati u blatu, u bliskoj suradnji. To je slučaj kad svaka ptica svome jatu leti, kad se sličan sličnome raduje. Ako čuju Božji izabrani narod kako u zajedništvu razgovara o istini ili govori o iskustvenom svjedočanstvu samospoznaje i iskrenog pokajanja, to ih uzruja do bijesa, i počnu razmišljati kako da isključe i napadnu tu osobu. Ukratko, ne gledaju s naklonošću ni na koga tko teži istini. Žele ga isključiti i biti mu neprijatelji. Tko god je vješt u šepurenju propovijedanjem riječi i doktrina, taj im se jako sviđa i prilično ga odobravaju, kao da su pronašli osobu od povjerenja i suputnika. Ako netko kaže: „Tko god najviše radi i daje najveći doprinos, bit će bogato nagrađen i okrunjen, i vladat će zajedno s bogom”, beskrajno će se uzbuditi, krv će im uzavreti. Osjećat će se daleko iznad drugih, da se konačno ističu iz gomile, da sada postoji prostor da se pokažu i izlože svoju vrijednost. Tada će biti prilično zadovoljni. Nije li to odbojnost prema istini? Pretpostavimo da im ti podijeliš: „Bog ne voli ljude poput Pavla i najviše Mu se gade ljudi koji hodaju putem antikrista, i oni koji po cijele dane govore: ‚Gospodine, Gospodine, nisam li puno napravio za Tebe?’ Gade Mu se ljudi koji Ga po cijele dane mole za nagradu i krunu.” Te su riječi zasigurno istina, ali kakav osjećaj u njima ostaje kad čuju takav razgovor? Kažu li amen i prihvaćaju li takve riječi? Koja je njihova prva reakcija? Odbojnost u srcu i nespremnost da slušaju – ono što misle je: „Kako možeš biti tako siguran u to što govoriš? Ti odlučuješ? Ne vjerujem u to što govoriš! Radit ću ono što radim. Bit ću poput Pavla i tražit ću od Boga krunu. Tako mogu biti blagoslovljen i imati dobro odredište!” Inzistiraju na zadržavanju Pavlovih gledišta. Zar se time ne bore protiv Boga? Nije li to očito protivljenje Bogu? Bog je razotkrio i raščlanio Pavlovu bit; rekao je toliko toga o tome i svaka je riječ istina – pa ipak ti antikristi ne prihvaćaju istinu niti činjenicu da su svi Pavlovi postupci i ponašanja bili protivni Bogu. U svojoj se glavi i dalje propituju: „Ako nešto kažeš, znači da je to ispravno? Na temelju čega? Ono što je Pavao rekao i učinio meni izgleda ispravno. U tome nema ničeg pogrešnog. Ja težim kruni i nagradi – to je ono za što sam sposoban! Možeš li me zaustaviti? Težit ću obavljanju posla; kad puno napravim, imat ću kapital – dat ću doprinos, a budući da je tako, moći ću ući u kraljevstvo nebesko i biti nagrađen. Tu nema ničeg pogrešnog!” Eto koliko su tvrdoglavi. Ni najmanje ne prihvaćaju istinu. Možeš im dijeliti istinu, ali ona neće doprijeti do njih; osjećaju odbojnost prema njoj. To je stav antikrista prema Božjim riječima, istini, a i prema Bogu. Dakle, kakav osjećaj imate kad čujete istinu? Osjećate da ne težite istini i da je ne razumijete. Osjećate da ste još uvijek daleko od nje i da morate stremiti k istina-stvarnosti. I kad god se uspoređujete s Božjim riječima, tada osjećate da ste jednostavno previše manjkavi, lošeg kova i da vam nedostaje duhovnog razumijevanja – da ste još uvijek nemarni i da u vama još uvijek ima opačine. I tada postanete negativni. Nije li to vaše stanje? Antikristi, s druge strane, nikada nisu negativni. Uvijek su tako entuzijastični, nikada ne promišljaju o sebi niti poznaju sebe, već misle da nemaju velikih problema. Takvi su ljudi koji su stalno oholi i samopravedni – čim se dočepaju moći, pretvaraju se u antikriste.

II. Raščlamba načina na koje antikristi uvijek imaju želju i ambiciju kontrolirati i osvajati ljude

Nastavit ćemo razgovorom u zajedništvu o sljedećoj stavci: antikristi uvijek imaju želju i ambiciju kontrolirati i osvajati ljude. Ovaj je problem ozbiljniji od njihove nesposobnosti da surađuju s bilo kim. Što biste rekli, kakvi su to ljudi koji vole kontrolirati i osvajati druge? Kakva osoba ima želju i ambiciju kontrolirati i osvajati druge? Dat ću vam primjer. Uživaju li oni koji posebno vole status u tome da kontroliraju i osvajaju druge? Nisu li oni vrsta antikrista? Oni zaluđuju, kontroliraju i pokoravaju druge koji ih zatim obožavaju i slušaju. Tako stječu poštovanje i uvažavanje ljudi te navode ljude da ih obožavaju i ugledaju se na njih. Zar im to ne daje mjesto u srcu ljudi? Kad ljudi ne bi bili uvjereni u njih niti ih odobravali, bi li ih obožavali? Nipošto ne. Dakle, nakon što ti ljudi steknu status, još uvijek moraju uvjeriti druge, potpuno ih pridobiti i navesti ih da im se dive. Tek tada će ih ljudi obožavati. To je jedna vrsta ljudi. Postoji i druga – oni koji su osobito oholi. Prema ljudima se odnose na isti način: počinju tako što pokoravaju ljude, navodeći sve da ih obožavaju i da im se dive. Tek tada su zadovoljni. Vrlo zlobni ljudi također vole kontrolirati druge, navoditi ljude da ih slušaju, da se vrte oko njih i da obavljaju stvari za njih. Kada je riječ o vrlo oholim ljudima i o ljudima zlobne naravi, oni postaju antikristi kad se dočepaju moći. Antikristi uvijek imaju želju i ambiciju kontrolirati i osvajati druge; u susretima s ljudima uvijek žele doznati kako ih drugi vide, imaju li mjesto u njihovom srcu te dive li im se drugi i obožavaju li ih. Ako naiđu na nekoga tko je dobar u ulizivanju, laskanju i podilaženju, vrlo su sretni; tada počinju svisoka držati prodike i brbljati o zvučnim idejama, usađujući ljudima pravila, metode, doktrine i predodžbe. Navode ljude da te stvari prihvate kao istinu, pa to čak i uljepšavaju riječima: „Ako možeš prihvatiti te stvari, netko si tko voli istinu i teži istini.” Ljudi bez sposobnosti razlučivanja mislit će da je ono što govore razumno, te iako im je to nejasno i ne znaju je li u skladu s istinom, osjećaju da nema ništa loše u onome što govore i da to ne krši istinu. Tako se pokoravaju antikristima. Ako netko može razlučiti antikrista i mogao bi ga razotkriti, to će antikrista razbjesniti i bez ustručavanja će svaliti krivnju na njega, osuditi ga i prijetiti mu, pokazujući svoju silu. One koji nemaju sposobnost razlučivanja antikrist potpuno pokorava, a oni mu se iz dubine srca dive, zbog čega ga počinju obožavati, oslanjati se na njega, pa čak ga se i bojati. Imaju osjećaj da ih je antikrist porobio, da bi se uznemirili u srcu kad bi izgubili antikristovo vodstvo, poučavanja i prijekore. Kao da bez toga ne bi imali osjećaj sigurnosti i kao da ih Bog više ne bi htio. Stoga su svi naučili promatrati izraz lica antikrista dok djeluje, iz straha da će biti nezadovoljan. Svi mu pokušavaju udovoljiti; takvi su ljudi čvrsto odlučili slijediti antikrista. Antikristi u svom radu propovijedaju riječi i doktrine. Dobri su u poučavanju ljudi da se pridržavaju određenih pravila; ljudima nikada ne govore kojih bi se to istina-načela trebali pridržavati, zašto moraju tako postupati, koje su Božje namjere, kakve je radne aranžmane Božja kuća napravila, koji je najbitniji i najvažniji rad ili koji je primarni posao koji treba obaviti. Antikristi ne govore baš ništa o tim najvažnijim stvarima. Nikada ne razgovaraju u zajedništvu o istini kada obavljaju posao i uređuju ga. Oni sami ne razumiju istina-načela, pa jedino što mogu jest poučavati ljude da se pridržavaju nekoliko pravila i doktrina – a ako se ljudi usprotive njihovim izjavama i pravilima, suočit će se s ukorom i prijekorom antikrista. Antikristi često obavljaju posao pod stijegom Božje kuće, prekoravajući druge i držeći im prodike svisoka. Neki ljudi postanu toliko zbunjeni njihovim prodikama da osjećaju kako su dužni Bogu jer ne postupaju prema zahtjevima antikrista. Nisu li takvi ljudi dospjeli pod kontrolu antikrista? (Jesu.) Kakvo je to ponašanje antikrista? To je ponašanje porobljavanja. „Porobljavanje” se rječnikom naroda velikog crvenog zmaja naziva „ispiranje mozga”. To je baš kao kad veliki crveni zmaj zarobi vjernike u Boga. Osim što ih muči, koristi još jednu tehniku: ispiranje mozga. Bilo da su seljaci, radnici ili intelektualci, veliki crveni zmaj koristi čitav niz svojih hereza i zabluda – ateizam, evoluciju i marksizam-lenjinizam – da ljudima ispere mozak; on im te stvari silom usađuje, bez obzira na to koliko ih ljudi smatrali odvratnima ili gnjusnima, a zatim koristi te ideje i teorije da sputava ljude i kontrolira njihovo srce. Na taj način veliki crveni zmaj sprječava ljude da vjeruju u Boga, da prihvate istinu i da teže istini kako bi bili spašeni i usavršeni. Na isti način, koliko god propovijedi čuli, ljudi koje antikristi kontroliraju ne mogu razumjeti istinu, niti čemu zapravo služi vjerovanje u Boga, niti kojim bi putem trebali ići, niti koje bi ispravno gledište trebali imati pri obavljanju svake stvari, niti koji bi stav trebali zauzeti. Ne razumiju ništa od toga; u njihovom srcu postoje samo riječi, doktrine i isprazne teorije tih antikrista. Nakon što ih antikristi dugo vremena zaluđuju i kontroliraju, oni postaju u potpunosti poput njih: postaju ljudi koji vjeruju u Boga, ali uopće ne prihvaćaju istinu, pa se čak i protive Bogu i postavljaju se protiv Njega. Kakvi su ljudi koje antikristi zaluđuju i kontroliraju? Bez sumnje, nitko od njih nije ljubitelj istine – svi su licemjeri, ljudi koji u svom vjerovanju u Boga ne teže istini i koji se ne bave pravim stvarima pri vršenju svojih dužnosti. U svojoj vjeri u Boga ti ljudi ne slijede Boga; umjesto toga slijede antikriste, postaju njihovi robovi i zato ne mogu zadobiti istinu. Taj je ishod neizbježan.

Koje je načelo po kojem Bog postupa s ljudima? Je li to sila? Je li to kontrola? Ne – to je upravo suprotno od kontrole. Koje je Božje načelo u postupanju s ljudima? (Daje im slobodnu volju.) Da, On ti daje slobodnu volju. Omogućuje ti da, u okruženju koje On postavlja, sam dođeš do razumijevanja kako bi na prirodan način stekao ljudsko razumijevanje i iskustvo. Omogućuje ti da na prirodan način razumiješ neki aspekt istine, tako da kad se ponovno nađeš u takvom okruženju, znaš što učiniti i odabrati. Također ti omogućuje da iz dubine srca razumiješ što je ispravno, a što pogrešno, kako bi u konačnici odabrao ispravan put. Bog te ne kontrolira niti te prisiljava. Antikrist, međutim, postupa na potpuno suprotan način: on će ti zaluđivanjem isprati mozak i indoktrinirati te, a zatim će te učiniti svojim robom. Zašto koristim riječ „rob”? Što je rob? To znači da nećeš razlučivati je li antikrist u pravu ili u krivu niti ćeš se to usuditi – nećeš znati je li u pravu ili u krivu; bit ćeš zbunjen i smeten u srcu. Nećeš jasno znati što je ispravno, a što nije; nećeš znati što bi trebao, a što ne bi trebao činiti. Poput marionete ćeš samo čekati upute antikrista, ne usuđujući se postupati ako antikrist ne kaže riječ, i usuđujući se postupati tek nakon što čuješ njegove zapovijedi. Izgubit ćeš svoje urođene sposobnosti, a tvoja slobodna volja neće ti više služiti. Postat ćeš mrtvac. Imat ćeš srce, ali nećeš moći razmišljati; imat ćeš um, ali nećeš moći promišljati o problemima – nećeš razlikovati ispravno od pogrešnog, niti što su pozitivne, a što negativne stvari, niti koji je ispravan, a koji pogrešan način postupanja. Antikrist će neprimjetno preuzeti kontrolu nad tobom. Što će kontrolirati? Tvoje srce ili tvoj um? Tvoje srce; tvoj um će tada prirodno pasti pod njegovu kontrolu. Čvrsto će ti svezati udove, vežući ih brzo i čvrsto, tako da sa svakim svojim korakom zaglibiš u oklijevanju i sumnji, pa nakon toga ustukneš; a onda poželiš napraviti još jedan korak, poduzeti neku radnju, ali ponovno ustukneš. U svemu što radiš tvoja će vizija biti zamagljena i nejasna. To je nerazdvojivo od zaluđujućih primjedbi antikrista. Koja je glavna tehnika kojom antikristi kontroliraju ljude? Govore samo stvari koje su u skladu s ljudskim predodžbama i uobraziljama, s ljudskim osjećajima i ljudskim razmišljanjem. Čini se da imaju pomalo ljudskosti kad govore, ali oni nemaju nimalo istina-stvarnosti. Recite Mi, mogu li ljudi koje antikristi kontroliraju i koji slijede antikriste vršiti dužnosti u Božjoj kući svim svojim srcem i svom svojom snagom? (Ne.) Koji je razlog tome? Oni ne razumiju istinu – to je glavni razlog. Postoji i drugi razlog: antikristi se bave igrama moći; oni u vršenju svoje dužnosti ne primjenjuju istinu niti to čine svim svojim srcem i snagom. Mogu li onda njihovi potrčci primjenjivati istinu? Kakav god da je antikrist, takvi će biti i njegovi potrčci koja ga prate. Antikristi predvode u neprimjenjivanju istine, u protivljenju načelima, u izdaji interesa Božje kuće, u nerazumnosti i diktatorskom ponašanju. Je li moguće da to ne utječe na njihove potrčke? Nipošto nije moguće da ne utječe. Dakle, što će biti s ljudima koje oni sputavaju i kontroliraju? Bit će oprezni jedni prema drugima, sumnjat će jedni u druge i sukobljavati se jedni s drugima – natjecat će se za slavu i dobitak, za priliku da se istaknu i za kapital. Svi koje antikrist kontrolira, duboko u sebi, žive u neslozi i više nisu jednog uma s drugima. Oprezni su i podozrivi u svojim postupcima; nisu otvoreni jedni prema drugima i nemaju normalne međuljudske odnose. Među njima nema normalnog razgovora u zajedništvu, molitvenog čitanja niti normalnog duhovnog života. Razjedinjeni su, baš kao nevjerničke skupine u svijetu koje pripadaju Sotoni. Tako je to kad je antikrist na vlasti. Među ljudima postoji oprez, otvorene i skrivene borbe, sabotaža, ljubomora, osuda i uspoređivanje toga tko preuzima manje odgovornosti: „Ako ti nećeš preuzeti odgovornost, neću ni ja. Na temelju čega bi htio da ja uzimam u obzir interese božje kuće, kad ih ti ne uzimaš u obzir? Onda ih ni ja neću uzimati u obzir!” Je li takvo mjesto Božja kuća? Ne. Kakvo je to mjesto? To je Sotonin tabor. Tamo ne vlada istina; nema djela Duha Svetoga, niti Božjeg blagoslova niti Njegova vodstva. Stoga su svi ti ljudi poput malih đavala. Površno gledano, njihove riječi hvale o drugima zvuče lijepo: „Oh, oni stvarno vole boga; stvarno daju prinose; stvarno pate dok vrše svoju dužnost!” Ali kada daju procjenu neke osobe, ono što će vam reći iza njezinih leđa razlikovat će se od onoga što govore u njezinom prisustvu. Ako braća i sestre padnu u ruke lažnog starješine, u vršenju svojih dužnosti bit će razjedinjeni poput rasutog pijeska – neće postići rezultate, neće imati djelo Duha Svetoga, a većina njih neće težiti istini. Što ako padnu pod kontrolu antikrista? Takve se ljude više ne bi moglo nazivati crkvom. U potpunosti bi pripadali Sotoninom taboru i antikristovoj bandi.

Zašto antikristi uvijek žele kontrolirati ljude? To je zato što ne štite interese Božje kuće niti mare za ulazak Božjeg izabranog naroda u život. Njihova jedina briga su vlastita moć, status i ugled. Vjeruju da će, sve dok imaju kontrolu nad srcem ljudi i navedu sve da ih obožavaju, njihova želja i ambicija biti ispunjeni. Što se tiče interesa Božje kuće, rada crkve ili ulaska Božjeg izabranog naroda u život, oni za to uopće ne mare. Čak i kad se problemi pojave, oni ih ne vide. Ne vide probleme poput neprikladno raspoređenog osoblja u Božjoj kući; ili nerazumno raspodijeljene imovine Božje kuće i velikih gubitaka, ili tko ju je protratio; ili tko u svom radu uzrokuje prekidanje i ometanje; ili tko neprimjereno upotrebljava ljude; ili tko je površan u svom radu – a još manje rješavaju takve probleme. Što oni rješavaju? U koje se stvari miješaju? (U nebitne stvari.) Kakve su to nebitne stvari? Navedite neke pojedinosti. (Neki će starješine krenuti rješavati obiteljske stvari određene braće i sestara – na primjer, netko se u njihovoj obitelji ne slaže s nekim drugim. To su samo stvari svakodnevnog života.) To je ono što rade lažni starješine. Što rade antikristi? (Ne obraćaju pažnju na ulazak u život braće i sestara niti na stvari koje se protive istina-načelima; obraćaju pažnju samo na stvari koje se dotiču njihovog obraza i statusa – na primjer, da ljudi ne rade ono što oni kažu ili da su im neki ljudi postali neskloni. Rješavaju takve stvari.) To je dio toga. Takve se stvari događaju. Antikristi provjeravaju da bi vidjeli tko im je nepoželjan, tko im ne iskazuje poštovanje i tko ih može razlučiti. Vide te stvari i zapamte ih; takve su im stvari vrlo važne. Što još? (Ako ih osoba izabrana u nekoj crkvi može razlučiti i nije jednog uma s njima, tražit će načine da joj pronađu mane i da je zamijene. Vole raditi takve stvari.) Kakve god mane ili probleme imao netko tko čini loše stvari, ili kako god uzrokovao prekidanje i ometanje, antikrist na to ne obraća pažnju – traži mane upravo onim ljudima koji vrše svoju dužnost i onima koji teže istini, tražeći opravdanja i izgovore da ih zamijeni. Postoji još jedan glavni način na koji se očituje to da antikristi kontroliraju druge: osim što kontroliraju običnu braću i sestre, pokušavaju kontrolirati ljude zadužene za svaki aspekt posla. Uvijek žele držati svu moć u vlastitim rukama. Stoga se raspituju o svemu; drže sve na oku i promatraju ih da vide kako ljudi rade stvari. Uopće ne razgovaraju s ljudima u zajedništvu o istina-načelima niti im daju da slobodno postupaju. Žele sve natjerati da rade kako oni kažu i da im se pokore. Uvijek se boje da će se njihova moć raspršiti i da će je drugi preuzeti. Kada se raspravlja o nekom pitanju, koliko god ljudi razgovaralo o tome ili kakve god rezultate njihov razgovor donio, kada dođe red na njih, oni će sve to odbaciti i rasprava će morati početi ispočetka. Koji je krajnji rezultat toga? Stvari nisu gotove dok svi njih ne poslušaju, a ako se to ne dogodi, morat će nastaviti razgovarati. Taj razgovor ponekad traje do sitnih sati, a da nikome nije dopušteno spavati; ništa ne završava sve dok drugi ne poslušaju ono što oni kažu. To antikristi rade. Ima li ljudi koji vjeruju da time antikrist preuzima odgovornost za posao? Koja je razlika između preuzimanja odgovornosti za posao i despotizma antikrista? (Razlika je u namjeri.) Kada su ljudi savjesni i odgovorni prema poslu, čine to kako bi jasno razgovarali o istina-načelima, tako da svi mogu razumjeti istinu. S druge strane, cilj antikrista je zadržati moć, steći nadmoć, pobiti sva gledišta koja se razlikuju od njihova mišljenja i zbog kojih bi mogli izgubiti obraz. Zar između tih namjera nema razlike? (Ima.) U čemu je razlika? Možete li to razlučiti? Navoditi ljude da razumiju istina-načela putem razgovora i boriti se za uvažavanje – u čemu se to dvoje razlikuje? (U namjerama.) Ne samo u namjerama – naravno da se namjere razlikuju. (Jedan od tih pristupa više će koristiti Božjoj kući.) To što jedan od njih više koristi Božjoj kući još je jedna razlika – uzimanje u obzir interesa Božje kuće. No, koja je glavna razlika? Kada čuješ da netko istinski razgovara u zajedništvu o istini, očito je da to nije osobno opravdavanje niti obrana. Sve o čemu razgovara namijenjeno je tome da svi razumiju Božje namjere, sve je to svjedočanstvo o Božjim namjerama. Takav razgovor razjašnjava istina-načela, i nakon što ga čuju, ljudima je jasan put naprijed – znaju koja su načela, znaju što bi trebali činiti u budućnosti, neće biti skloni protiviti se načelima u vršenju svoje dužnosti, a cilj njihove primjene bit će ispravniji. Takav razgovor nije ni najmanje onečišćen osobnim opravdavanjem niti obranom. Ali kako propovijedaju ljudi koji bi htjeli okrenuti stvari u svoju korist i staviti druge pod svoju kontrolu? O čemu oni propovijedaju? Propovijedaju o opravdanjima sebe te o mislima, namjerama i ciljevima koji stoje iza onoga što su učinili, kako bi ljudi to prihvatili, povjerovali u to i kako ih ne bi pogrešno razumjeli. Sve je to samo opravdavanje sebe; u tome uopće nema istine. Ako pažljivo slušaš, čut ćeš da nema istine u onome o čemu razgovaraju – sve su to ljudske izreke, izgovori i opravdanja. To je sve. Nakon što završe s govorom, razumiju li svi ljudi načela? Ne – ali prilično dobro razumiju govornikove namjere. To je metoda antikrista. Tako oni kontroliraju ljude. Čim osjete da su njihov status i ugled unutar skupine narušeni i ugroženi, odmah sazivaju okupljanje kako bi ih svim silama pokušali spasiti. Kako ih spašavaju? Davanjem izgovora, nuđenjem opravdanja, objašnjavanjem što su u tom trenutku mislili. S kojim ciljem to govore? Kako bi ispravili sva kriva shvaćanja koja ljudi imaju o njima. To je baš kao veliki crveni zmaj: nakon što nekoga izmuči, opravdat će ga i osloboditi svih optužbi. Koji je cilj toga? (Spiranje ljage.) Opravdat će te i obeštetiti nakon što ti je učinio nešto loše, kako bi ti pomislio da je veliki crveni zmaj zapravo dobar i pouzdan. Tako njegova vladavina ostaje neugrožena. Takvi su i antikristi: nema niti jedne stvari koju kažu ili učine, a da nije za njihovo dobro; neće reći ništa radi istine, a još manje će reći ili učiniti bilo što radi interesa Božje kuće. Sve što kažu i čine je radi vlastitog ugleda i statusa. Neki bi mogli reći: „Nepravedno je od Tebe što ih definiraš kao antikriste, jer se puno trude i vrlo marljivo obavljaju svoj posao, radeći i jureći naokolo za Božju kuću od zore do sumraka. Ponekad su previše zauzeti da bi jeli. Toliko su propatili!” Za koga oni pate? (Za sebe.) Za sebe. Da nemaju status, bi li činili istu stvar? Jure tako radi vlastitog ugleda i statusa – čine to radi nagrade. Da nisu nagrađeni, ili da nemaju slavu, dobitak ili status, davno bi se povukli. Čine te stvari pred drugima, i dok ih čine, žele da Bog zna za njih i da im, na temelju svega učinjenog, da njihovu zasluženu nagradu. Ono što u konačnici žele je nagrada; ne žele zadobiti istinu. Moraš jasno vidjeti tu činjenicu. Kada osjete da su stekli dovoljno kapitala i kada imaju priliku govoriti među drugima, što je sadržaj onoga što govore? Prvo, to je razmetanje svojim doprinosima – psihološki napad. Što je psihološki napad? To je dati svima do znanja, duboko u srcu, da su učinili mnoga dobra djela u ime Božje kuće, dali doprinose, preuzeli rizike, obavljali opasan posao, puno jurili i puno propatili – to je izlaganje svojih kvalifikacija i govorenje o svom kapitalu pred drugima. Drugo, na pretjeran i besmislen način govore o nekim nerealnim teorijama za koje ljudi misle da ih razumiju, iako ih ne razumiju. Te teorije zvuče prilično duboko, misteriozno i apstraktno, i navode ljude da obožavaju antikriste. Zatim govore na grandiozan i zbunjujući način o stvarima za koje vjeruju da ih nitko nikada nije razumio – o tehnologiji, na primjer, i svemiru, financijama i računovodstvu, te društvenim i političkim pitanjima – pa čak i o pitanjima podzemlja i prijevarama. Pripovijedaju svoju osobnu povijest. Što je to onda? To je njihovo razmetanje. Cilj tog razmetanja je pokretanje psihološkog napada. Mislite li da su glupi? Da stvari koje govore nemaju učinka na ljude, bi li ih i dalje govorili? Ne bi. S ciljem to govore: radi se o izlaganju svojih kvalifikacija, pokazivanju sebe i razmetanju.

Nadalje, kakav stav antikristi često zauzimaju? Kamo god išli, zauzimaju stav glave kućanstva – kamo god došli, govore: „Na čemu radite? Kako ide? Ima li kakvih poteškoća? Požurite i obavite stvari koje su vam dodijeljene! Nemojte biti površni. Sav rad Božje kuće važan je i ne smije kasniti!” Oni su baš poput glave kućanstva, uvijek nadziru rad ljudi u svojoj kući. Što znači to što su glava kućanstva? To znači da bi bilo tko u njihovoj kući mogao pogriješiti ili krenuti krivim putem, pa oni moraju bdjeti nad njima; da oni to ne čine, nitko ne bi vršio svoju dužnost – svi bi na kraju posrnuli. Antikristi vjeruju da su svi ostali idioti, djeca, da bi neki od njih pogriješili i krenuli krivim putem ako se oni ne bi pretjerano brinuli za njih i ako bi ih na sekundu ispustili iz vida. Kakvo je to gledište? Zar ne zauzimaju stav glave kućanstva? (Zauzimaju.) Rade li onda oni konkretan posao? Nikada ne rade; urede tako da drugi obave sav posao, a oni se bave samo birokracijom i izigravanjem gospodara, a kada drugi obave posao, to je isto kao da su ga oni sami obavili – sve zasluge pripadaju njima. Oni samo uživaju u statusnim povlasticama; nikada ne čine ništa što koristi radu Božje kuće, pa čak i ako otkriju da je netko površan ili nemaran u vršenju svoje dužnosti, da netko prekida i ometa rad crkve, samo im upute nekoliko riječi opomene i utješe ih, ali ih nikada ne razotkriju niti ograniče – nikada nikoga ne uvrijede. Ako ih nitko ne želi slušati, reći će: „Srce mi se slomilo od brige za sve vas; govorio sam dok mi se usta nisu osušila – toliko sam se iscrpio da sam jedva ostao čitav! Zadajete mi toliko briga!” Nije li besramno od njih što to govore? Gadi li vam se to čuti? To je jedan od načina na koji se očituje stalna želja antikrista da kontroliraju ljude. Kako takvi antikristi razgovaraju u zajedništvu s ljudima? Kažu Meni, na primjer: „Ljudi ispod mene ne rade kako im se kaže. Ne shvaćaju crkveni rad ozbiljno. Površni su i nemilice troše novac Božje kuće. Ti ljudi su uistinu zvijeri – gori su od pasa!” Kakav je njihov ton ovdje? Oni sebe izuzimaju; misle: „Ja razmatram interese Božje kuće – oni ne.” Za koga se antikristi smatraju? Za ambasadora brenda. Što je ambasador veleposlanik brenda? Pogledajte ambasadore veleposlanike brenda iz nekih zemalja – kakvi su to ljudi? Odabrani su zbog svoje ljepote; vrlo su lijepi, znaju lijepo govoriti i svi su prošli obuku. Iza kulisa, svi oni imaju veze i odnose s visokim, bogatim i zgodnim muškarcima, s visokim dužnosnicima, s bogatim poduzetnicima – zato su oni ambasadori veleposlanici brenda. Na što se oslanjaju da bi postali ambasadori veleposlanici brenda? Je li to isključivo njihov lijep izgled, dobra figura i rječitost? Uglavnom se oslanjaju na svoje veze iza kulisa. Zar to ne funkcionira tako? (Da.) Da, tako to funkcionira. Antikristi, koji uvijek imaju stav vođe ili glave kućanstva, uvijek žele koristiti taj stav, to držanje, da bi zaludili ljude i kontrolirali ih. Nije li to pomalo nalik stilu ambasadora veleposlanika brenda? Stoje tamo, ruku prekriženih na leđima, a kad im braća ili sestre kimnu i naklone se, kažu: „Lijepo – obavite dobar posao!” Tko su oni da to govore? Na koji su se položaj sami postavili? Kamo god došao, ja ne govorim takve stvari – jeste li ikada čuli da sam rekao takvo što? (Ne.) Povremeno ću reći: „Ova prilika koju imate da mirne duše vršite svoju dužnost nije nešto do čega se lako dolazi! Morate iskoristiti ovu priliku i dobro vršiti svoju dužnost – nemojte da budete otjerani zbog činjenja zla i uzrokovanja ometanja.” No, iz čega Ja to govorim? Iz iskrenosti. Ali razmišlja li antikrist tako? Ne razmišlja tako niti tako postupa. Govori drugima da dobro obave posao – radi li on sam tako? Ne radi. On bi htio da drugi dobro rade, da se satiru od posla za njega, da službuju za njega, a da na kraju on dobije sve zasluge. Satirete li se vi sada od posla za Mene, vršeći svoje dužnosti? (Ne.) Vi ni ne službujete za Mene; vršite vlastite dužnosti i obveze, a Božja kuća vas uzdržava. Bi li bilo pretjerano reći da vas Ja uzdržavam? (Ne.) To nije netočna izjava i, zapravo, stvari doista tako stoje. Ali da tražite od Mene da to kažem, ne bih to rekao – to nikada ne bi prešlo preko Mojih usana. Rekao bih samo da vas Božja kuća uzdržava: vi vršite vlastite dužnosti u Božjoj kući, a Bog vas uzdržava. Dakle, za koga vršite svoje dužnosti? (Za sebe.) Vršite vlastite dužnosti i obveze; to je odgovornost koju trebate ispuniti kao stvorena bića. Činite to pred Bogom. Nipošto ne smijete reći da radite za Mene – Meni to ne treba. Ne treba Mi nitko tko radi za Mene; Ja nisam šef niti sam predsjednik neke tvrtke. Ne zarađujem novac na vama niti vi jedete Moju hranu. Mi samo surađujemo jedni s drugima. Dijelim vam istine koje vam trebam dijeliti kako biste ih razumjeli i kako biste krenuli ispravnim putem, i time je Moje srce spokojno – Moja odgovornost i obveza izvršene su do kraja. To je uzajamna suradnja, pri čemu svatko igra svoju ulogu. To je daleko od slučaja gdje netko nekoga iskorištava ili koristi, ili netko nekoga hrani. Nemojte zauzimati taj stav – beskoristan je i odvratan. Istinski dobro obavljaj posao, tako da to bude svima očito, i na kraju ćeš biti u dobroj poziciji da položiš račune pred Bogom. Imaju li antikristi takav razum? Ne. Ako preuzmu malo odgovornosti, daju mali doprinos i obave nešto posla, razmeću se time na način koji je zaista odvratan – žele čak biti ambasadori veleposlanici brenda. Ako ne pokušavaš biti ambasador veleposlanik brenda i prihvatiš se nekog konkretnog posla, svi će imati poštovanja prema tebi. Ako zauzmeš držanje ambasadora veleposlanika brenda, ali nisi u stanju obaviti nikakav konkretan posao, i zbog tebe se Višnji mora brinuti i mora ti osobno davati upute za sav rad, nadzirati te i davati ti smjernice, pri čemu Višnji obavlja svaki aspekt rada, a ti i dalje smatraš da si sposoban, da si postao vještiji, da si ti sve to učinio – nije li to besramno? Antikristi su sposobni za to. Oni kradu Božju slavu. Kada normalni ljudi iskuse neke stvari, mogu razumjeti malo istine i vidjeti: „Tako sam lošeg kova – ja sam nitko i ništa. Bez brige i nadzora Višnjega, bez toga da me vodi za ruku kako bi mi pomogao, ne bih mogao ništa učiniti. Bio sam samo glupan. Sada sam donekle upoznao sebe. Znam svoju neznatnu mjeru. Neću imati nikakvih pritužbi ako me Višnji ponovno oreže u budućnosti. Samo ću se pokoriti.” Znajući svoju neznatnu mjeru, obavljat ćeš svoj posao na primjeren način, čvrsto stojeći na zemlji. Što god ti Višnji dodijeli, učinit ćeš to dobro, svim svojim srcem i svom svojom snagom. Je li to ono što rade antikristi? Ne, nije – oni ne vode računa o interesima Božje kuće niti o radu Božje kuće. Koji je najveći interes Božje kuće? Je li to bogatstvo crkve? Jesu li to prinosi Bogu? Ne. Što onda? Oko kojeg se aspekta posla vrti svačije vršenje dužnosti? Oko propovijedanja evanđelja i svjedočenja za Boga, kako bi cijelo čovječanstvo razumjelo Boga i vratilo se Njemu. To je najveći interes Božje kuće. Taj se najveći interes grana prema dolje i dijeli na svaki tim i svaki aspekt rada, a zatim se dalje dijeli sve do raznih dužnosti koje svaka osoba vrši. To je interes Božje kuće. Jeste li to prije vidjeli? Ne, niste! Kada govorim o interesima Božje kuće, vi mislite da su to novac, kuće i automobili. Kakvi su to interesi? Nisu li to samo neke materijalne stvari? Hoće li onda neki ljudi reći: „Budući da to nisu interesi, rasipajmo ih kako nam drago”? Je li to u redu? (Nije.) Nipošto nije! Rasipanje prinosa težak je grijeh.

Što još zanima antikriste, osim njihove želje i ambicije da kontroliraju ljude? U biti – ništa. Ne zanimaju se osobito ni za što drugo. Izvršava li svaka osoba dužnost prikladno, je li osoblje prikladno raspoređeno, prekida li netko i ometa rad crkve, napreduje li svaki aspekt crkvenog rada glatko, u kojem segmentu rada ima problema, koji je segment još uvijek slab, o kojem se segmentu još nije razmišljalo, gdje se rad ne obavlja kako treba – antikristi se ne bave takvim stvarima niti pitaju za njih. Nikada ne mare za njih; nikada ne obavljaju taj konkretan posao. Na primjer, prevoditeljski rad, rad na video produkciji, rad na filmskoj produkciji, rad na izradi tekstova, rad na propovijedanju evanđelja i tako dalje – oni ne prate savjesno nijedan aspekt tog rada. Dok god se nešto ne dotiče njihove slave, dobitka ili statusa, to kao da nema nikakve veze s njima. Pa što je zapravo jedino što rade? Oni obavljaju samo neke administrativne poslove – površan posao na koji ljudi obraćaju pažnju i koji vide. Završe s tim, a zatim to ističu kao svoju zaslugu te počinju uživati u statusnim povlasticama. Mare li antikristi za ulazak Božjeg izabranog naroda u život? Ne; oni mare samo za svoj ugled i status, za stvari u kojima se mogu istaknuti te navesti ljude da ih cijene i obožavaju. Dakle, kakvi god se problemi pojavili u radu crkve, oni se niti bave njima niti pitaju za njih; koliko god problem bio ozbiljan, koliki god gubitak nanosio interesima Božje kuće, ne smatraju da je to problem. Recite Mi, imaju li oni uopće srce? Jesu li to odani ljudi? Jesu li to ljudi koji vole istinu i prihvaćaju je? Na te stvari se moraju staviti upitnici. Što rade po cijele dane tako da od crkvenog rada naprave kaos? To je dovoljno da pokaže da ni najmanje ne vode računa o Božjim namjerama. Oni ne obavljaju suštinski posao koji im je Bog povjerio, već se isključivo bave površnim, administrativnim poslovima, kako bi drugima izgledalo da rade; izvana su zauzeti izvršavanjem dužnosti kako bi ljudima pokazali da imaju žar i vjeru. Time obmanjuju neke ljude. Ali oni ne obavljaju nijedan aspekt suštinskog rada crkve – ne obavljaju ništa od rada na pojenju i opskrbljivanja istinom. Nikada ne koriste istinu za rješavanje problema; samo obavljaju neke administrativne poslove i rade nešto posla zbog kojega izgledaju dobro. Što se tiče suštinskog rada crkve, oni su jednostavno površni i neodgovorni – nemaju nimalo odgovornosti. Koliko god se problema pojavi, nikada ne tragaju za istinom kako bi ih riješili, a svoje dužnosti vrše reda radi. Nakon što obave neke površne, administrativne poslove, misle da su obavili stvarni posao. Dok vrše svoje dužnosti, antikristi divljaju čineći loše stvari te postupaju samovoljno i diktatorski. Od crkvenog rada prave kaos i potpuni nered. Nijedan aspekt rada nije obavljen u skladu s mjerilom i bez pogreške; nijedan aspekt rada nije dobro obavljen, a da se Višnji nije morao umiješati, raspitati se o njemu i nadzirati ga. Unatoč tome, ima onih koji su, nakon što su smijenjeni, puni pritužbi i prkosa; iznose varljive argumente u svoju korist, prebacujući odgovornost na više vođe i djelatnike. Nije li to potpuno nerazumno? Pravi stav osobe prema istini ne može se vidjeti kada se ništa ne događa, već se njezin pravi stav prema istini otkriva tek kada je osoba orezana i smijenjena. Ljudi koji prihvaćaju istinu mogu je prihvatiti u bilo kojim okolnostima. Ako su u krivu, mogu priznati svoju pogrešku; mogu se suočiti s činjenicama i prihvatiti istinu. Ljudi koji ne vole istinu neće priznati da su u krivu, čak i ako je njihova pogreška razotkrivena; još manje će prihvatiti postupanje Božje kuće prema njima – a čime bi se neki od njih uopće pravdali? „Namjeravao sam dobro raditi – samo nisam uspio. Ne može me se sada kriviti što sam loše napravio. Imao sam dobre namjere, patio sam i platio cijenu, i davao sam se – to što nešto nisam dobro napravio nije isto što i činiti zlo!” Koristiti to opravdanje, tu izliku, da bi se odbilo postupanje Božje kuće prema njima – je li to ispravno? Kakva god opravdanja i izlike iznosila, osoba ne može prikriti svoj stav prema istini i prema Bogu. To se odnosi na njezinu priroda-bit, i to je najveći pokazatelj. Bilo da se nešto dogodilo ili ne, tvoj stav prema istini predstavlja tvoju samu priroda-bit. To je tvoj stav prema Bogu. Kako se odnosiš prema Bogu vidi se po tome kako se odnosiš prema istini.

O čemu smo upravo govorili u našoj raspravi o antikristima koji kontroliraju ljude? (Antikriste zanima samo kontroliranje ljudi.) Točno. Ljudi koji su osobito oholi i koji osobito vole status imaju snažno „zanimanje” za kontroliranje ljudi. To „zanimanje” nije pozitivno – to su želja i ambicija, to je negativno i pogrdno. Zašto ih zanima kontroliranje ljudi? Objektivno gledano, to je njihova priroda, ali postoji još jedan razlog: ljudi koji žele kontrolirati druge imaju posebnu žudnju i naklonost prema statusu, slavi, dobitku, taštini i moći. Mogu li to tako reći? (Da.) Nisu li ta posebna žudnja i naklonost slične Sotoninima? Nije li to bit Sotone? Sotona po cijele dane razmišlja kako zaluditi ljude i kontrolirati ih; svakodnevno ljudima usađuje lažne ideje i gledišta, bilo putem usađivanja i obrazovanja, bilo putem tradicionalne kulture ili pak putem znanosti, uzvišenog znanja i učenja – i što im više usađuje te stvari, to ga oni više obožavaju. Koji je Sotonin cilj u usađivanju tih stvari ljudima? Kada to učini, ljudi posjeduju njegove ideje, njegove filozofije i način življenja. To je isto kao da se Sotona ukorijeni u srcu ljudi. Oni žive po Sotoni, a njihovo življenje je Sotonino življenje – to je življenje đavala. Nije li tako? Nije li to također priroda antikrista koji kontroliraju ljude? Oni žele sve druge pretvoriti u ljude poput sebe; žele da svi žive za njih, da im budu na raspolaganju i da rade stvari za njih. Sve mora biti pod njihovom kontrolom: misli i govor ljudi, njihov način govora, ideje i gledišta, perspektiva i stav iz kojeg postupaju, čak i njihov stav prema Bogu, njihova vjera, te njihova odlučnost i težnja da vrše svoje dužnosti – sve to mora biti pod njihovom kontrolom. Koliko duboko ide ta kontrola? Najprije ljudima ispiru mozak i indoktriniraju ih, a zatim navode sve ljude da rade isto što i oni sami rade. Oni postaju „kumovi”. Da bi ljude učinili takvima, antikristi koriste mnoge metode: tu su zaluđivanje, usađivanje, zastrašivanje, i što još? (Psihološki napadi.) To je dio zaluđivanja. Što još? (Prisila i potkupljivanje ljudi.) Kako potkupljuju ljude? Dok vrše svoje dužnosti u Božjoj kući, neki ljudi divljaju čineći loše stvari. Mogu li antikristi to jasno vidjeti? To im je i previše jasno. Rješavaju li to onda? Ne. Zašto ne? Oni žele to iskoristiti kako bi te ljude potkupili; kažu im: „Učinio sam ti uslugu time što te nisam kaznio. Trebaš mi zahvaliti. Vidio sam da si učinio nešto loše, ali nisam te prijavio niti sam te kaznio. Bio sam blag. Ne duguješ li mi sada zahvalnost?” Tada su im ti ljudi zahvalni i smatraju ih svojim dobročiniteljima. Antikristi i ti ljudi tada su upravo poput svinja koje se valjaju u istom blatu. Dok su na vlasti, antikristi mogu potkupiti takve ljude: one koji čine zlo, koji štete interesima Božje kuće, koji potajno donose sudove o Bogu i koji potajno potkopavaju rad Božje kuće. To je vrsta bande zlih ljudi koju antikristi štite. Nije li to vrsta kontrole? (Jest.) Činjenica je da antikristi duboko u srcu znaju da ti ljudi ne štite interese Božje kuće. Svi oni to znaju – postoji prešutni sporazum – i stoga rade u dosluhu. „Isti smo. Ti ne uzimaš u obzir interese Božje kuće. Ti varaš Boga, a varam Ga i ja; ti ne težiš istini, a ne težim joj ni ja.” Antikristi potkupljuju takve ljude. Nije li to potkupljivanje tih ljudi? (Jest.) Oni bez ikakvih skrupula dopuštaju da interesi Božje kuće trpe. Po cijenu interesa Božje kuće, dopuštaju tim ljudima da divljaju čineći loše stvari i da žive na račun Božje kuće. Kao da oni uzdržavaju te ljude, a ti su im ljudi nesvjesno zahvalni. Kada dođe vrijeme da se Božja kuća pozabavi tim zlim ljudima, kako oni gledaju na antikriste? Kažu u sebi: „O, ne. Oni su već smijenjeni. Da nisu, mogli bismo još neko vrijeme uživati – uz njihovu zaštitu, nitko se nije mogao pozabaviti sa mnom.” Oni se i dalje osjećaju tako privrženima antikristima! Očito je da su sve te stvari koje antikristi čine prekidi i ometanja, stvari koje zaluđuju ljude i zla djela koja se protive Bogu. Tko ne voli istinu, neće mrziti ta zla djela, nego će ih čak i zataškavati. Na primjer, bio je jedan vođa koji je štitio antikriste. Višnji ga je pitao uzrokuje li itko u crkvi prekide i ometanja, ili divlja čineći loše stvari, ili ima li antikrista koji zaluđuju ljude. Vođa je rekao: „Pa, raspitat ću se. Dopusti da to provjerim za Tebe.” Nije li to bio dio njegova posla? Takvim tonom – „Dopusti da to provjerim za Tebe” – odgovorio je Višnjem i nakon toga više ništa nije čuo o tome. Nije provjerio – nije se htio zamjeriti tim ljudima! Kada ga je Višnji ponovno pitao: „Jesi li provjerio?”, rekao je: „Jesam – nema ih.” Je li to bila istina? On je bio najveći antikrist od svih, glavni krivac za ometanje rada crkve i za nanošenje štete interesima Božje kuće. On sam je bio antikrist – što je tu imao provjeravati? Dok je bio tamo, kakve god loše stvari činili ljudi ispod njega, kakve god prekide i ometanja uzrokovali, nitko to nije mogao provjeriti. On ih je u tome sprječavao. Drugim riječima, nije li u takvim okolnostima ljude ispod sebe odvojio od Boga? Jest. Koga su ti ljudi slušali nakon što ih je on odvojio od Boga? Nisu li slušali njega? Tako je on postao nasilnik, vođa razbojnika, lokalni tiranin – stavio je te ljude pod svoju kontrolu. Koju je metodu koristio? Prevario je Višnjeg i obmanuo one ispod sebe. Ljude ispod sebe je potkupio i govorio im ugodne riječi, a prema Višnjem se služio prijevarom – nije dopustio da Višnji sazna što se događa s onima ispod. Ništa o tome nije rekao Višnjem i stvorio je i privid. Kakav privid? Rekao je Višnjem: „Za neku osobu u našoj crkvi sva braća i sestre kažu da je loše ljudskosti, da je nevjerojatno zlonamjerna i da nije sposobna ni za kakvu dužnost. Što Ti kažeš – mogu li se pozabaviti s njom?” Po njegovu kazivanju, iz očitovanja te osobe bilo je jasno da je riječ o zloj osobi s kojoj se treba pozabaviti. Stoga je Višnji rekao: „U tom slučaju, možeš se pozabaviti s njom. Jeste li se pozabavili s njom?” On je rekao: „Pozabavili smo se s njom prošli mjesec i uklonili je.” Jesu li činjenice doista bile onakve kakvima ih je on prikazao? Što se, nakon detaljnijeg ispitivanja, ispostavilo da se stvarno događa? Da se ta osoba nije slagala s njim. Postojao je razlog zašto se nije slagala: taj vođa nije obavljao stvarni posao te je uvijek stvarao družine i klanove među braćom i sestrama – pokazivao je očitovanja antikrista, a ta ga je osoba razlučila te je prijavila probleme i razotkrila ih. Čim je podnijela tu prijavu, otkrili su je podređeni potrčci vođe, te ju je on posljedično mučio i uklonio. Taj je antikrist vješto naveo sve ispod sebe da ustanu protiv te osobe i odbace je, te se na kraju pozabavio s tom osobom i uklonio je, a zatim je tu „dobru vijest” javio Višnjem. To zapravo nije bilo ono što se stvarno događalo. Događaju li se takve stvari u crkvi? Događaju se. Ti antikristi potiskuju braću i sestre; potiskuju one koji ih mogu razlučiti i prijaviti njihove probleme, kao i one koji mogu prozreti njihovu priroda-bit. Čak i prvi podnose pritužbe protiv svojih žrtava, prijavljujući Višnjem da su upravo ti ljudi oni koji ometaju. Tko zapravo ometa? Antikristi su ti koji ometaju i kontroliraju crkvu.

Kojim se tehnikama antikristi služe kako bi naveli ljude da im se pokore? Jedna takva tehnika je upotreba raznih sredstava da te kontroliraju – da kontroliraju tvoje misli, tvoje metode, put kojim hodaš, pa čak i, putem moći kojom raspolažu, dužnost koju vršiš. Ako im se približiš, dat će ti jednostavnu dužnost koja ti omogućuje da se istakneš; ako si im uvijek neposlušan te uvijek ističeš njihove greške i razotkrivaš problem njihove iskvarenosti, uredit će da radiš posao koji ljudi ne vole – na primjer, navest će mladu sestru da radi neki prljav, naporan posao. Jednostavne, čiste poslove uređuju za svakoga tko im se približi, tko im laska i tko uvijek govori ono što žele čuti. Tako se antikristi odnose prema ljudima i kontroliraju ih. To jest, kada je riječ o moći po pitanju raspoređivanja osoblja i premještaja, tko što radi ovisi isključivo o njima, oni imaju potpunu kontrolu. Je li to samo vrsta ambicije i želje? Ne, nije. Ne odgovara li to točno osmoj stavci očitovanja antikrista: „Zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu”? Na što se odnosi: „Zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu”? Što je pogrešno u tom očitovanju? Na koji je način pogrešno? Pogrešno je to što oni žele da se ljudi pokore nečemu što se u potpunosti protivi istini. To nije u skladu s istina-načelima. U potpunosti se protivi interesima Božje kuće i Božjim namjerama; nimalo ne štiti interese Božje kuće niti je imalo u skladu s istinom. Ono čemu oni žele da se ljudi pokore u potpunosti su njihove vlastite ambicije, želje, sklonosti, interesi i predodžbe. Nije li to bit problema? To je jedan od načina na koji se očituje bit antikrista. Ne pogađa li to samu srž stvari? Ovaj način postupanja antikrista trebalo bi biti lako razlučiti. Postoje neki vođe i djelatnici koji iznose ispravna i točna gledišta, i iako neki ljudi nisu uvjereni i ne mogu ih prihvatiti, ti vođe mogu ustrajati u provedbi tih točnih gledišta i u njihovoj primjeni. Koja je razlika između tog ponašanja i ponašanja antikrista? Na površini to dvoje izgleda slično, ali postoji razlika u njihovoj biti. Antikristi namjerno idu protiv istine i načela rada Božje kuće, navodeći ljude da rade ono što oni kažu pod izlikom da vrše dužnost za Božju kuću i da se pokoravaju istini. To je pogrešno – nečuveno, apsurdno pogrešno. Neki vođe i djelatnici podržavaju točna gledišta. Ono što je u skladu s istina-načelima treba podržavati; to nije oholost i samopravednost, niti je to sputavanje ljudi – to je podržavanje istine. Ta dva ponašanja izvana izgledaju slično, ali su u biti različite: jedno je podržavanje istina-načela, a drugo je podržavanje pogrešnih gledišta. Sve što antikristi rade krši istinu, neprijateljski je nastrojeno prema njoj, i u potpunosti je vođeno njihovim osobnim ambicijama i željama – zato bi antikristi htjeli da se ljudi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu. To je srž ove stavke. Ono o čemu smo upravo razgovarali utvrđena je činjenica. Na što se ovdje odnose želje i ambicije? Odnose se na neke ljude koji ne čine očite stvari koje bi činio antikrist, a ipak imaju te sklonosti. Imaju te sklonosti i očitovanja, što znači da imaju te želje i ambicije. U kojoj god skupini bili, uvijek poput službenika žele zapovijedati ljudima: „Ti, idi pripremi jelo!” „Ti, idi obavijesti toga i toga!” „Marljivo radi na svojoj dužnosti i budi odaniji – Bog gleda!” Trebaju li oni to govoriti? Kakav je to ton? Tko su oni da se uvijek ponašaju kao gospodari? Oni su nitko i ništa, a ipak se usude reći takve stvari – nije li to nedostatak razuma? Neki bi mogli reći: „Oni su glupani.” Ali oni nisu obični glupani – oni su posebni. Po čemu posebni? Kada se s bilo kim svađaju ili vijećaju o nekom pitanju, bili u pravu ili ne, oni moraju na kraju pobijediti; bili u pravu ili ne, oni moraju imati zadnju riječ, voditi glavnu riječ i donositi odluke. Kakav god bio njihov status, oni žele donositi odluke. Ako netko drugi prevlada izražavanjem ispravnog mišljenja, oni se naljute; napuštaju svoj posao i odbijaju dalje raditi – odustaju, govoreći: „Vi možete govoriti što god hoćete – ionako ne radite ono što ja kažem!” Nemaju li oni tu ambiciju i želju? Kakve su posljedice toga da takvi ljudi budu gospodari, da postanu nadzornici i vođe? Oni postaju tipični antikristi. Imate li vi takva očitovanja? To ne bi bilo dobro! Ne bi li bila velika nesreća da vjernik u Boga ne zadobije istinu, već umjesto toga postane antikrist?

Kako nevjernici gledaju na ljude? Kada nekoga susretnu, prvo gledaju njegov izgled i odjeću; kada slušaju druge kako govore, uvijek žele vidjeti jesu li obrazovani. Ako otkriju da tvoj izgled i odjeća nisu nešto posebno te da nisi baš obrazovan ili da nemaš puno znanja, preziru te i nastoje u razgovoru s tobom zadobiti nadmoć. Ja kažem: „Ako se želiš svađati, samo izvoli – ti govori.” Ja šutim; Ja popuštam. Kamo god da dođem, većina ljudi u Božjoj kući sluša Mene. Stoga tražim prilike da čujem druge kako govore, da pustim druge da više govore – pokušavam dopustiti svima da govore iz srca te da govore o poteškoćama u sebi i o svom znanju. Dok slušam, mogu čuti neka odstupanja. Mogu čuti neke njihove probleme i nedostatke, kakvi su se problemi pojavili na putu kojim hodaju i koje se područje crkvenog rada ne obavlja dobro, kakvi problemi tu još postoje i treba li ih riješiti. Na to se usredotočujem dok slušam. Ako raspravljamo o nekom pitanju – ako Ja kažem da je čaša papirnata, na primjer, a ti inzistiraš na tome da je plastična, Ja ću reći: „U redu. U pravu si.” Neću se s tobom svađati. Neki ljudi misle: „Ako si Ti u pravu, zašto se ne svađaš?” To ovisi o čemu je riječ. Ako je riječ o nečemu što se dotiče istine, jedino je ispravno da Me poslušaš; ako je riječ o nekoj vanjskoj stvari, onda što god vi kažete, Ja se neću miješati – takve stvari nemaju nikakve veze sa Mnom. Nema koristi od svađanja oko toga. Ima ljudi koji raspravljaju o određenim državnim pitanjima. Ja njima kažem: „Koliko Ja razumijem, stvari stoje ovako.” Na početku dodajem „koliko Ja razumijem”; u tome ima malo samosvijesti. Iznosim činjenicu koju znam kako bih pojasnio stvari, govoreći: „Situacija je sada ovakva, ali ako postoje neke posebne okolnosti, za njih ne znam.” To je sve što mogu učiniti da stvari procijenim tom činjenicom, ali ne razmećem se time koliko znam. Samo im dajem informaciju kao referencu – ne namjeravam se postaviti iznad njih niti ih potiskivati kako bih im pokazao koliko sam briljantan, kako je znam sve, a oni ne znaju ništa. To nije Moje gledište. Kada neki ljudi čavrljaju sa Mnom, spomenem informaciju koju oni ne znaju, a oni kažu: „Ti cijele dane provodiš unutra – što ti znaš?” Oni ne znaju tu informaciju, a ipak žele raspravljati i svađati se sa Mnom oko toga. Ja kažem: „Točno. Ne izlazim, ali znam tu jednu stvar. Samo ti govorim o tome, i to je to – vjerovao ili ne.” O čemu se tu ima raspravljati? Svađanje oko takve stvari je narav. Neki se ljudi čak žele natjecati za nadmoć kada je riječ o vanjskoj stvari, govoreći: „Kako si ti saznao za to? Zašto ja ne znam za to? Zašto možeš nadugo i naširoko govoriti o tome, a ja ne mogu?” Na primjer, Ja kažem: „Tijekom godina koje sam ovdje proveo, otkrio sam nešto karakteristično za klimu: prilično je vlažna.” To je opažanje do kojeg sam došao nakon dugog boravka u ovom mjestu – to je činjenica. Ipak, neki to čuju i kažu: „Je li to stvarno tako? Kako to da ja onda nisam osjetio vlagu?” Samo zato što ti nisi osjetio vlagu, ne znači da nije vlažno. Ne možeš se voditi samo onim što osjećaš – moraš se voditi podacima. Dnevne vremenske prognoze vrlo su podrobne, i kad ih vidiš dovoljno, znat ćeš da je ovdje zapravo vlažno. To nije nešto što sam Ja izmislio i ne govorim na temelju osjećaja. Zašto je to tako? Tijekom cijele godine u sjenovitim podnožjima zidova uvijek ima mahovine; u proljeće se po nekim mjestima čovjek ne bi usudio hodati koliko su skliska. To je opažanje proizašlo iz iskustva, iz gledanja vlastitim očima i osobnog osjećaja. Govoriti na ovaj način ne znači ići protiv činjenica, zar ne? Ali ima ljudi koji Me oko tih stvari izazivaju kada razgovaraju sa Mnom – Ja kažem da je ovdje vlažno, a oni jednostavno kažu da nije. Nisu li to smeteni ljudi? (Jesu.) Neke su izjave dane na temelju stvarnosti, jer proizlaze iz iskustva, i nisu izmišljene ni iz čega. Zašto kažem da to nisu uobrazilje? Zato što jasno, temeljito i sustavno iznose pojedinosti, i kada osoba vidi i doživi ono što je opisano u tim izjavama, to se točno podudara s onim što je rečeno. Nisu li te izjave onda točne? (Jesu.) Ipak, čak i uz te točne izjave, ima ljudi koji su svadljivi i koji se na ovaj način prepiru sa Mnom. Oko čega se oni prepiru? Je li ovo borba na život i smrt? Bore li se za vlastiti život? Ne prepiru se oko toga, samo se žele natjecati u tome tko zna više. Oni se jednostavno vole prepirati – to je narav. Što vi mislite, kako bi se trebalo odnositi prema takvim ljudima? Treba li ih razotkriti i prepirati se s njima dok se ne zajapurite od bijesa? (Ne.) Nema koristi od prepirke s takvim neukim ljudima. To je ponižavajuće. Samo ih pustite na miru. Zar to nije dovoljno? Kakva je korist od prepirke s takvim glupim i nepromišljenim ljudima? Ako dođe do prepirke ili rasprave jer netko ne razumije neku stvar koja se dotiče istine, to je u redu, ali nije li neuko prepirati se oko tih vanjskih stvari? Narav antikrista prvenstveno je neprihvaćanje istine, oholost i samopravednost, te osjećaj odbojnosti prema istini. Antikristi ne prihvaćaju čak ni ispravne riječi, niti primjedbe i izreke koje su u skladu s činjenicama; oni će ih proučavati, osporavat će te i prepirati se s tobom oko njih – a da o istini i ne govorimo. Nije li to narav? (Jest.) Koja je to narav? Oholost. Oni misle: „Ti razumiješ samo ponešto istine, zar ne? Ne razumiješ vanjske stvari, pa bi bilo ispravno da mene slušaš kad je riječ o njima! Nemoj brbljati – to me stvarno ljuti. Te vanjske stvari nisu tvoje da njima upravljaš. Što se tiče tvojih odgovornosti i govorenja istine, slušat ću te, ali prestani govoriti o tim vanjskim stvarima. Zašuti više! Nikada se nisi susreo s tim stvarima, pa što ti znaš? Ti mene trebaš slušati!” Htjeli bi da ih ljudi svemu slušaju. Žele osvojiti svakoga, bez obzira na to tko je ta osoba. Kakva je to narav? Ima li u tome uopće razuma? (Ne.)

Recite Mi, je li se sa Mnom lako ili teško slagati? (Lako.) Kako to znate? Zašto kažete da je lako? Reći ću vam, pa ćete vidjeti je li Moje objašnjenje Mene samoga ispravno i točno. Prvo, Moja razumnost je normalna. Kako se ta normalnost može objasniti? To znači da imam točna mjerila i ispravno gledište u vezi sa svim pitanjima. Nisu li na taj način Moja gledišta i izjave o svakoj vrsti stvari, kao i Moj stav prema svakoj vrsti stvari, posve normalni? (Da.) Normalni su – u najmanju ruku, u skladu su s mjerilima normalne ljudskosti. Drugo, istina Me drži pod kontrolom. To su dvije stvari koje normalna razumnost u najmanju ruku posjeduje. Postoji još jedan aspekt ovoga: razlog zašto vidite da se lako slagati sa Mnom je taj što prema svim vrstama ljudi imam pravu mjeru i znam mjerila. Imam pravu mjeru, kao i načine i sredstva za to kako se odnosim prema vođama i običnoj braći i sestrama, prema starijima i mladima, prema oholim ljudima koji su skloni razmetanju te prema onima koji imaju duhovno razumijevanje i onima koji ga nemaju, i tako dalje, za svaku vrstu osobe. Što su prvenstveno ta prava mjera i ti načini i sredstva? To je slaganje s istina- načelima, a ne nasumično postupanje. Pretpostavimo, na primjer, da te cijenim zato što si student sveučilišta ili da te prezirem zato što si seljak – to nisu načela. Dakle, kako Ja dokučujem ta načela? Gledajući kov i ljudskost osobe, dužnost koju vrši, njezinu vjeru u Boga i njezin stav prema istini. Na ljude gledam na temelju kombinacije tih različitih aspekata. Postoji još jedan razlog zbog kojeg Me smatrate nekim s kim se lako slagati, a to je nešto o čemu mnogi ljudi možda imaju predodžbe i što ne mogu prihvatiti. Oni misle: „Ti imaš status, ali zašto ne izgledaš kao netko sa statusom? Ne ističeš Svoj status; nisi nadmen i moćan. Ljudi u svojoj glavi misle da bi Te trebali gledati odozdo – ali zašto kad Te ljudi vide, smatraju da je najprikladnije gledati Te s iste razine ili čak svisoka?” Stoga oni misle da se lako slagati sa Mnom i opuste se. Nije li tako? Tako je. Zato misle da se Mene ne treba bojati i da je sjajno slagati se sa Mnom na ovaj način. Recite Mi, kad bih vas na svakom koraku potiskivao, bez dobrog razloga orezivao te kad bih vas po cijeli dan grdio i držao vam prodike s mračnim izrazom na licu, ne bi li stvari tada bile drugačije? Vi biste mislili: „S Tobom se tako teško slagati, s Tvojom ekscentričnom osobnošću i Tvojim promjenama raspoloženja!” Tada se sa Mnom ne bi bilo lako slagati. Upravo zato što vam se u svim Svojim aspektima činim normalnim, u Svojoj osobnosti, u Svojim zadovoljstvima i srdžbi, u Svojoj tuzi i radosti, i zato što smatrate da ljudi na položaju i s visokim statusom trebaju biti nadmeni i moćni, a sada vidite Mene koji sam tako običan – upravo zato spuštate gard i osjećate da se sa Mnom lako slagati. Uostalom, smatrate li da se služim birokratskim žargonom kad govorim? (Ne.) Ne služim se – kad se radi o stvarima koje ne razumijete, pomažem vam koliko god mogu i čime god mogu, i rijetko vas ismijavam. Zašto to rijetko činim? Postoje trenuci kad sam vrlo iznerviran i ne mogu a da ne kažem nekoliko riječi koje vas ismijavaju, ali također moram uzeti u obzir da možete postati slabi, pa vam se na taj način obraćam što je manje moguće. Umjesto toga, tolerantan sam, pun razumijevanja i strpljiv. Pomažem vam koliko god mogu, gdje god mogu i učim vas koliko god mogu onome čemu mogu – to je ono što činim u većini slučajeva. Zašto je to tako? Zato što većini ljudi najviše nedostaje svjedočanstvo za Boga i razumijevanje istine – ali kada se radi o jelu, piću i zabavi, ili odjeći i šminki, ili igricama, ili bilo kojim takvim svjetovnim stvarima, ljudi znaju sve o tome. S druge strane, kad je riječ o pitanjima vjere u Boga i pitanjima koje se dotiču istine, ljudi su neznalice; kada se radi o svjedočenju za Boga i upotrebi svojih stručnih vještina, svojih jačih strana i svojih darova da obave ponešto posla svjedočenja za Boga, da naprave nešto što svjedoči za Boga, oni nemaju što reći. Što da činim kad vidim takvu situaciju? Moram vas poučiti – postupno vas usmjeravati i učiti vas najbolje što mogu. Odabirem stvari koje razumijem, koje znam i koje mogu učiniti, i neprestano vas poučavam o njima dok se rad ne završi. Poučavam vas svemu što mogu, koliko god mogu. Za one lošeg kova koje se ne može poučiti, razumijte koliko možete i pustite da stvari idu svojim prirodnim tijekom – neću te siliti. Na kraju, ima onih koji kažu: „Nas koji razumijemo struku osvojio je laik. Mi koji imamo znanje u ovom području nismo uspjeli ništa učiniti, i još uvijek nam treba taj laik da nas uputi i pomogne nam da išta učinimo – to je tako ponižavajuće!” Zapravo, to nije ponižavajuće, jer svjedočenje u vjeri za Boga uključuje istinu, a istina je čovječanstvu neistraženo područje. Nijedan iskvareni čovjek nije rođen s razumijevanjem istine; samo kroz Božje osobno djelo usavršavanja ljudi, oni mogu razumjeti istinu. Da su ljudi rođeni sa sposobnošću svjedočenja za Boga, onda Mu se nitko ne bi protivio! To je zato što su ljudi vrsta Sotone te imaju priroda-bit koja je neprijateljska prema Bogu, pa nisu u stanju činiti stvari koje uključuju istinu i svjedočanstvo za Boga. Dakle, što onda ljudi trebaju činiti? Dovoljno je da ulože svoje najveće napore da učine ono što mogu. Ako imam energije ponuditi pomoć i usmjeravanje, pomažem. Ako nemam ili ako sam zauzet drugim stvarima i ne mogu naći vremena, onda vi jednostavno učinite što možete. To je u skladu s načelima, zar ne? To je jedini mogući način. Ne prisiljavam vas da idete iznad svojih sposobnosti. To je beskorisno – to se ne može učiniti. Na kraju, ljudi misle: „S Tobom se prilično lako slagati, a Tvoje je zahtjeve lako ispuniti. Reci nam što da radimo i mi ćemo to uraditi.” Neki ljudi povremeno mogu biti orezani. Većina njih to prođe dobro, s ispravnim shvaćanjem. Nekoliko ljudi odustane od svog posla, a nekoliko ih potajno stvara ometanja, ne trude se vršiti svoju dužnost niti rade stvarni posao. Takve se ljude tada smijeni. Ako nisi voljan raditi posao, onda odstupi. Zašto se baš tebe mora upotrijebiti za to? Zamijenit ćemo te – to je sve. Jednostavno, zar ne? Ako se u budućnosti ti ljudi pokaju, promijene i dobro obavljaju svoj posao, dobit će drugu priliku – a ako i dalje na isti način prekidaju i ometaju, nikada više neće biti upotrijebljeni. Bolje Mi je upotrebljavati nekoga poslušnog. Kakva je korist od neprestanog natezanja s takvim ljudima? Je li tako? To bi bilo teško za njih i iscrpljujuće za Mene. Postoje načela za način na koji rješavam takve stvari, a postoje i načela za način na koji se odnosim prema drugima. Još jedan razlog zbog kojeg se lako slagati sa Mnom je taj što u ophođenju s ljudima nikada ne zahtijevam od njih prezahtjevne stvari. Učini što možeš; one stvari koje ne možeš, ja ću ti objasniti jednu po jednu. Učini što možeš svim svojim srcem; ako to ne činiš svim svojim srcem, neću te na to siliti. Što se ostalog tiče, to jest, kako vjeruješ u Boga, to je tvoja stvar. Ako na kraju ništa ne zadobiješ, nećeš imati koga kriviti. Što misliš o Mojim načelima po kojima se odnosim prema ljudima? Smatraš li da su pomalo snishodljiva? To nipošto nije tako – način na koji se nosim s ovim u potpunom je skladu s načelima. Koja su to načela? Poslušajte Me i razumjet ćete.

Ja, utjelovljeni Bog, djelujem unutar ljudskosti – mogu li u potpunosti zamijeniti Duha Svetog ili Duha Božjeg u obavljanju djela? Ne, ne mogu. Stoga, ne pokušavam prelaziti Svoje granice govoreći da bih htio zamijeniti Boga na nebu i obaviti svo Njegovo djelo. To bi bilo veličanje Sebe – nisam za to sposoban. Ja sam obična osoba. Činim sve što mogu. Ono što mogu, činim dobro; činim to do kraja i činim to ispravno. Ulažem Svoje srce i svu Svoju snagu u to. To je dovoljno. To je posao koji Mi pripada. Ipak, kad to ne bih mogao razumjeti i kad bih osjećao prkos prema toj činjenici, i ne bih je priznavao, već bih se stalno pretvarao da sam velik, stalno se isticao i stalno se razmetao nekim nevjerojatnim vještinama, bi li to bilo u skladu s načelima? Ne. Mislite li da Ja to razumijem? Razumijem, i to predobro! Domet onoga što Božje tijelo može reći i koje djelo ono može učiniti jest domet djela koje On čini u tijelu. Izvan tog dometa, to što ljudi nasamo doživljavaju Božje discipliniranje i orezivanje, te prosvjetljenje i usmjeravanje Duha Svetog, pa čak i to što Bog daruje vizije, i koga će Bog usavršiti, a koga eliminirati, te kakvo gledište i stav Bog ima prema svim ljudima – sve su to Božje stvari. Ako ste u bliskom kontaktu sa Mnom, i Ja mogu vidjeti te stvari – ali kako god ih gledao, koliko ih mogu vidjeti? Broj ljudi koje mogu vidjeti i s kojima dolazim u kontakt ograničen je – kako bi to uopće moglo uključivati svaku pojedinu osobu? To je nemoguće. Ne bi li ti to trebalo biti jasno? Reci Mi, jesam li jasan u vezi s tim? Jesam. To bi normalna osoba trebala činiti. Ne razmišljam o stvarima koje ne bih trebao činiti. Jesu li ljudi sposobni za to? Nisu – nemaju tu razumnost. Neki ljudi Me pitaju: „Zar Ti ne pratiš stalno u tajnosti što se događa? Zar se ne raspituješ stalno o tome tko što radi i kakve loše stvari potajno govore o Tebi, ili tko potajno donosi sudove o Tebi i istražuje Te?” Bit ću iskren s tobom: nikad se nisam raspitivao o tome. Tko je zadužen za to? Duh Božji – Bog sve ispituje; On ispituje cijelu zemlju i ljudska srca. Ako ne vjeruješ u Božje ispitivanje, nije li onda tvoj razum nenormalan? (Da, jest.) Onda nisi netko tko istinski vjeruje u Boga, zauzimaš pogrešan položaj i nastao je velik problem. Ja zahtijevam od tebe da vjeruješ u Boga, i u to apsolutno vjerujem. Dakle, Moje riječi i djela izgrađeni su na tom temelju. Ne činim stvari izvan Svojih granica; ne činim stvari izvan dometa Svojih sposobnosti. Nije li to narav? (Jest.) Neki ljudi to ne vide tako. Misle da imam ovaj identitet, ovaj status i ovu moć, pa se pitaju zašto ne postupam na taj način. Misle da trebam razumjeti više stvari i dokučiti više stvari kako bih izgledao kao da imam veći položaj i status te više moći i autoriteta. Koliko god Mi autoriteta i moći Bog dâ, toliko posjedujem. To nisu stvari za koje se borim niti stvari koje grabim. Božji autoritet, Njegova moć i Njegova svemoć nisu stvari koje može predstavljati beznačajno tijelo. Ako ti to nije jasno, onda nešto nije u redu s tvojim razumom. Ako ovo ne možeš prozreti nakon mnogo godina vjerovanja u Boga, onda si previše glup i neuk. Postoje mnoge stvari o kojima se ne raspitujem – ali znam li za njih u Svom srcu? (Znaš.) Što znam? Znam li svačije ime? Znam li koliko godina svaka osoba vjeruje u Boga? Ne trebam znati te stvari. Dovoljno Mi je znati stanja svih, što svima nedostaje, do koje su mjere stekli ulazak u život i koje istine svi trebaju čuti, kojim istinama trebaju biti napojeni i opskrbljeni. Dovoljno je to znati. Nije li to ono što Mi pripada? Znati što Mi pripada – što bih trebao reći i koji bi rad trebao obavljati – nije li to razumnost? (Jest.) Kako nastaje takva razumnost? Kad utjelovljeni Bog ne bi imao tu razumnost, kad ne bi imao ni to mjerilo za procjenjivanje svih stvari i svih događaja, o kojoj bi istini onda imao govoriti? Kad bi se utjelovljeni Bog borio s Duhom Božjim i natjecao se s Njim za status, ne bi li nešto pošlo po zlu? Ne bi li to bilo pogrešno? Bi li stvari mogle biti takve? Ne – to se nikada ne bi moglo dogoditi.

Neki se ljudi uvijek brinu i govore: „Raspituješ li se stalno o nama i istražuješ li nas stalno u tajnosti? Pokušava li Bog uvijek procijeniti što mislimo o Njemu i kako Ga vidimo u svojem srcu?” Ne razmišljam o takvim stvarima. One su suvišne! Kakva je korist od razmišljanja o tim stvarima? Sve je to unutar Božjeg ispitivanja. Postoji domet za djelovanje Duha Božjeg, a još više za djelovanje utjelovljenog Boga. Utjelovljeni Bog je Bog, On je izlaz i izraz istine, a djelo koje On čini u ovoj etapi predstavlja ovu etapu, a ne prošlu. Utjelovljeni Bog može činiti samo djelo koje je unutar ovog razdoblja i ovog dometa. Može li onda ovo djelo predstavljati sljedeću etapu? Pa, ne znamo što će se dogoditi u budućnosti. To je Božja stvar. Ne prekoračujem svoje granice. Činim ono što je Moje da činim; činim stvari koje bih trebao i koje mogu činiti. Nikad se ne naprežem preko Svojih granica govoreći: „Ja sam svemoguć! Ja sam velik!” To je Duh Božji; utjelovljeni Bog predstavlja samo izraz i izlaz za djelo koje Bog čini tijekom ovog razdoblja. Domet Njegova djela i djelo koje treba činiti Bog je već odredio. Kad bi ti rekao: „Utjelovljeni Krist je svemoguć”, bi li bio u pravu ili u krivu? Napola u pravu, napola u krivu. Duh Božji je svemoguć; za Krista se ne može reći da je svemoguć. Trebao bi reći da je Bog svemoguć. To je prikladan i točan način da se to kaže, i u skladu je s činjenicama. Kakvu razumnost moram posjedovati? Svi govore da sam Bog, Sâm Bog, da sam utjelovljeni Bog, pa vjerujem li da bih onda mogao predstavljati Sâmog Boga, predstavljati Njegov Duh? Ne bih mogao. Čak i da Mi je Bog dao tu moć i sposobnost, ne bih to mogao postići. Kad bih na taj način mogao predstavljati Boga, ne bi li to bilo svojevrsno huljenje protiv Njegove naravi i biti? Tijelo je tako ograničeno! To nije način na koji to treba razumjeti; to nije kut iz kojeg se ovoj temi treba pristupiti. Nije li tako? (Jest.) Dakle, zato što imam te misli, ta načela za činjenje stvari i razmatranja u svemu što činim, mnogim ljudima ne izgledam kao Bog, a ima čak i onih koji, prije nego što dođu u kontakt sa Mnom, gaje neke fantazije, uobrazilje i predodžbe, koji su pažljivi i oprezni u svojim postupcima, a onda čim Me upoznaju, pomisle: „On je samo čovjek, zar ne? Nema u njemu ničeg strašnog.” Nakon toga se opuste – postanu odvažni te se usuđuju divljati i činiti loše stvari. Kako se oni nazivaju? Bezvjernici. Ako vjeruješ samo u utjelovljenog Boga, a ne u Duha Božjeg, onda si bezvjernik; a ako vjeruješ samo u Duha Božjeg, a ne u utjelovljenog Boga, onda si isto tako bezvjernik. Utjelovljeni Bog i Duh Božji su jedno – Oni su jedno. Ne bore se jedan protiv drugoga, a još manje su odvojeni jedan od drugoga, i još manje je svaki od Njih zasebna cjelina. Oni su jedno – samo što utjelovljeni Bog mora pristupiti Svom djelu i Bogu iz perspektive tijela. To je stvar tijela i nema nikakve veze s vama – to je Kristova stvar i nema nikakve veze s čovječanstvom. Ti ne možeš reći: „Dakle, i ti sebe smatraš običnom osobom. U redu, onda smo ista vrsta ljudi – svi smo isti.” Je li u redu to reći? To je pogreška. Neki ljudi kažu: „Čini se da se prilično lako slagati s tobom, pa odbacimo formalnosti. Odnosimo se jedan prema drugom kao drugovi, kao prijatelji; povjeravajmo se jedan drugome – budimo prijatelji.” Je li to u redu? Ti ljudi nemaju duhovno razumijevanje; oni su bezvjernici. Što više dijeliš s njima svoje osjećaje i govoriš im o istini, činjenicama i istina-stvarnosti, to te više preziru – ti ljudi su bezvjernici. Što im više govoriš o dubokim otajstvima i izgovaraš fraze, doktrine i apstraktne stvari, i što više ističeš svoj status, hvališeš se i razmećeš, to te više cijene – to su bezvjernici. Kad vide nekoga tko postupa po načelima i odmjereno, nekoga čiji su postupci u skladu s istinom, tko pozitivnim i negativnim stvarima može pristupiti s jasnim granicama i razlučivanjem – što je netko više takav, to ga više gledaju svisoka i smatraju ga nedostojnim svoje pažnje – to su bezvjernici.

Kad dolazim u kontakt s ljudima i komuniciram s njima, tko god oni bili ili koliko god dugo interakcija trajala, ima li itko od njih osjećaj: „On me stalno pokušava kontrolirati, miješa se u sve poslove moje kuće, stalno me pokušava osvojiti”? Ja te ne osvajam! Kakve bi koristi bilo od toga? Sam čitaj Božje riječi, promišljaj o njima i polako ih usvajaj. Ako si netko tko teži istini, Duh Sveti će djelovati na tebi, a Bog će te blagoslivljati i usmjeravati. Ako nisi netko tko teži istini, ako uvijek prkosiš svemu što kažem i ne želiš to čuti niti prihvatiti, onda ćeš na kraju uvijek biti razotkriven i stvari će uvijek ići po zlu kad postupaš – nećeš imati Božje vodstvo. Zašto se to događa? (Bog sve ispituje.) Nije samo da Bog sve ispituje. Iskusi to sam. Kad nešto kažem, slagali se ljudi s tim ili ne, ili prihvaćali li to ili ne, podržava li to Duh Sveti ili ne mari za to? (Podržava.) Duh Sveti to sigurno podržava i nipošto to neće potkopavati. Bilo bi dobro da ovo zapamtite. Bez obzira na to mogu li ljudi prihvatiti ono što kažem, doći će dan kada će činjenice postati jasne i svi će, na prvi pogled, reći: „Ono što si rekao cijelo je vrijeme bilo ispravno! Rekao si to davno – zašto ja nisam imao pojma o tome?” Bez obzira na to jesi li tada vjerovao da su Moje riječi proizašle iz Moje uobrazilje, iz Mog uma ili iz znanja – jednog dana, nakon što iskusiš neke stvari, pomislit ćeš: „Ono što si rekao cijelo je vrijeme bilo istina!” Kako ćeš doći do tog razumijevanja? Kroz iskustvo. Ako možeš steći to znanje, hoće li to biti putem mentalne analize? Nipošto ne; bit ćeš vođen Duhom Svetim – to će biti Božje djelo. Nevjernici mogu cijeli svoj život imati ponešto znanja o nekim pravilima neba i zemlje i sveg stvorenog, ali mogu li zadobiti istinu? (Ne.) Dakle, što im nedostaje? (Nemaju djelo Duha Svetog.) Točno. Nemaju djelo Duha Svetog – to im nedostaje. Dakle, kako god gledali na Mene i procjenjivali Me kao osobu, i kako god se odnosili prema riječima koje kažem i stvarima koje činim, to na kraju mora imati svoj ishod. Bog će djelovati i otkrit će je li tvoj izbor bio ispravan ili pogrešan, je li tvoj stav bio ispravan ili pogrešan i je li nešto pošlo po zlu s tvojim gledištem. Bog podržava djelo Svoga tijela. Zašto onda Bog ne podržava druge ljude? Zašto ne podržava antikriste? Zato što su Duh i tijelo jedno; Oni imaju isti izvor. Zapravo, ovdje nije riječ o podržavanju – to jest, jednom kad iskusiš nešto do kraja, bile to riječi koje je izgovorio utjelovljeni Bog ili one koje su ti došle iz prosvjetljenja Duha Svetog, one će biti dosljedne. Nikada neće proturječiti jedna drugoj; bit će u skladu. Imate li potvrdu ovoga? Neki ljudi imaju, dok drugi još nisu došli do te točke u svom iskustvu i nemaju takvu potvrdu. To znači da njihova vjera još nije dosegla tu točku; još je vrlo mala. Drugim riječima, kad tvoja vjera dosegne određeni stupanj, iznenada će doći dan kada ćeš osjetiti da je obična rečenica koju je izgovorilo ovo obično tijelo, rečenica koja ti se nije činila nimalo posebnom kad si je čuo, postala tvoj život. Kako će postati tvoj život? Nesvjesno ćeš se oslanjati na nju u svojim postupcima. Postat će vodič za tvoj svakodnevni život. Kad ne budeš imao put, ta će rečenica postati tvoja stvarnost i cilj koji ti pokazuje put; kad budeš u boli, ta će ti rečenica omogućiti da iziđeš iz negativnosti i da shvatiš u čemu je tvoj problem. Nakon takvog iskustva vidjet ćeš da, koliko god ta rečenica bila obična, u njezinim riječima ima težine i života – da je ona istina! Ako se ne usredotočiš na težnju istini i ne voliš istinu, možeš osuditi Boga, Njegovo utjelovljenje i istine koje On izražava. Ako si netko tko teži istini, onda će u tvojem iskustvu doći dan kada ćeš reći: „S Bogom se prilično lako slagati. S utjelovljenim Bogom se prilično lako slagati” – ali nitko neće reći: „Slagao sam se s Njim kao da je osoba.” Zašto? Zato što je tvoje iskustvo Kristovih riječi isto što i djelo koje Duh Sveti čini u tebi kad Ga ne vidiš u svojem svakodnevnom životu. Što će to „isto” izazvati u tebi? Reći ćeš: „Bog je uzeo običnu, uobičajenu vanjštinu, sliku tijela, pa su ljudi previdjeli Njegovu bit. Upravo zato što ljudi imaju iskvarene naravi, ne mogu vidjeti onu stranu Boga koja je Njegova bit. Vide samo onu stranu koju čovjek može vidjeti. Ljudi zaista nemaju istinu!” Nije li tako? (Jest.) Tako je. Na primjer, ako kod nekih poslova ima mnogo aspekata koje Ja ne mogu obaviti, mnogi će ljudi sigurno razviti predodžbe. Ali kad mogu obaviti ponešto od svakog aspekta posla, svi se pomalo smire i u srcu se donekle utješe: „U redu. On se čini kao Bog – to je sve što mogu reći. Čini se kao utjelovljeni Bog, čini se kao Krist. On je vjerojatno Krist.” To je jedina vrsta definicije koju ljudi imaju. Ipak, kad bih samo razgovarao u zajedništvu o istini i izrazio neke Božje riječi, i ne bih činio ništa više od toga – kad ne bih davao nikakvo praktično usmjerenje o bilo kojem poslu i kad ne bih mogao dati praktično usmjerenje, onda bi to umanjilo poštovanje ljudi prema ovom tijelu i težinu koju Mu pridaju. Ljudi smatraju da tijelo mora imati određene sposobnosti i talente. Je li to, zapravo, talent? Ne. Bog može ljudima podariti svakojake talente, darove i sposobnosti, pa recite Mi, ima li Sâm Bog te stvari? I te kako! Dakle, postoje neki ljudi koji ne mogu riješiti ovu zagonetku i kažu: „Kako nas ti možeš učiti pjevati kad ni sam ne znaš pjevati? Ne daje li to laik upute stručnjacima? Ne protivi li se to načelima?” Reći ću vam, Ja sam iznimka. Zašto je to tako? Ako vi ne možete nešto dobro napraviti, moram pružiti Svoju ruku da vam pomognem; ako možete nešto napraviti, Meni je u redu da sve prepustim vama, ne želim se miješati – to bi Me umorilo. Ako možete nešto dobro napraviti, zašto bih trebao pružiti Svoju ruku da vam pomognem? Ja se ovdje ne razmećem niti iznosim uzvišene ideje. Samo vas želim naučiti, kako u području stručnih vještina, tako i u području istina-načela. Kad svi naučite vještine i dokučite načela, to će skinuti veliki teret s Moga srca, jer su te stvari izvan posla koji trebam obavljati. Neki kažu: „Ako to nije posao koji trebaš obavljati, zašto ga obavljaš?” Mora se obaviti, a ljudi nimalo nisu dorasli tomu. Kad ne bih davao smjernice kao što to činim, obavljeni radovi ne bi bili ništa posebno, a svjedočenje za Boga dalo bi tek prosječne rezultate. Kad ne bih imao značajnih radova za pokazati, bio bih i pomalo nemaran i bilo bi Mi nelagodno, pa obavljam ponešto posla, koliko Mi dopuštaju energija i tjelesno stanje. Zašto? Postoji nekoliko razloga za razmotriti. Kad cijelo čovječanstvo vidi stvari koje su ljudi napravili i to usvoji, njihove se perspektive, gledišta i sposobnosti razumijevanja razlikuju samo po tome koliko dugo su vjernici, po njihovu iskustvu i njihovu kovu, ali njihove su polazne točke u osnovi iste. Njihove polazne točke su iskustva koja imaju o istina-stvarnosti na temelju svog razumijevanja istine. To su stvari koje čovječanstvo može napraviti. Ne bih mogao činiti stvari ili stvarati djela iz perspektive obične osobe. Koju perspektivu onda moram zauzeti? Perspektivu tijela? Ni to ne bih mogao. Bilo bi neprikladno, zar ne mislite tako? Naravno, usvojio bih perspektivu Boga i Njegova djela iznutra – iz tijela – kako bih govorio te riječi, činio te stvari i izražavao ta gledišta. Može li se vrijednost tih stvari među čovječanstvom mjeriti novcem? (Ne.) Ne može. To je zato što će te stvari, jednom kad budu dovršeni radovi, čovječanstvu ostati zauvijek. Naravno, i ti će obični radovi također ostati zauvijek. Ali budući da će ti radovi ostati zauvijek, i u budućnosti, i dat će doprinos cijelom čovječanstvu, bilo da su vodič za vjerovanje u Boga, ili potpora i pomoć, trebao bih napraviti nekoliko značajnijih radova, zar ne? Zato moram reći riječi i napraviti radove iz perspektive koju čovječanstvo ne može zauzeti. Zašto to činim? Da povećam ugled crkve. Je li taj motiv ispravan? (Jest.) Recite Mi, je li za svjedočenje Bogu korisno ako se ugled crkve poveća? (Da.) Potiče li to svjedočenje ili ga sputava? (Potiče.) To je sigurno – itekako ga potiče. Kad neke nevjerničke i vjerske skupine vide te radove, zadivljene su koliko su ti filmovi dobro napravljeni i uvijek žele upoznati autora iza kulisa. Neću se sastajati s tim ljudima. Nemam vremena sastajati se s tim ljudima i ne znam koja bi bila svrha tog sastanka. Kakva bi onda bila korist od toga da se sastanem s njima? Ako ljudi koji gledaju te filmove mogu prihvatiti istinu, onda je to dovoljno, a ako su voljni istraživati istiniti put, to je još bolje. Nije nužno da se sastanu sa Mnom. Ukratko, radim na nekoliko značajnih radova, tako da kad čovječanstvo vidi te stvari, to im je od nešto veće koristi. Je li dobro ili loše ostaviti te stvari čovječanstvu? (Dobro.) Vrijedno je; vrijedi to učiniti.

Ovo je Moj način ophođenja s vama. Odnos koji imam s vama onaj je koji vidite i osjećate. Dakle, kakav odnos Bog ima s vama? Može li se osjetiti? Isti je. Nemojte misliti: „Utjelovljeni Bog je osoba; s Njim se lako slagati. Ali Bog na nebu, sa Svojim veličanstvom i gnjevom, nije – On je zastrašujuć!” Bog je poput Mene. On te ne bi osvajao niti kontrolirao primjedbom, metodom ili silom. Ne bi to učinio. Ophodio bi se s vama na isti način na koji vi osjećate da se Ja ophodim s vama: poučavam vas onome što mogu i osposobljavam vas da razumijete koliko god mogu. Što se tiče stvari koje ne možete razumjeti, ne indoktriniram vas njima na silu. Neki bi mogli reći: „Kažeš da nas ne indoktriniraš na silu – što onda radiš time što cijelo vrijeme propovijedaš istinu?” Je li to indoktrinacija? To se zove opskrbljivanje – ne prisiljavam vas na napredak, to je pojenje. Pojenje je ispravno; to je pozitivna stvar. Neki će reći: „Nije li antikristovo osvajanje ljudi isto kao i Božje?” (Nije.) U kojem smislu nije? Ista se riječ koristi za antikristovo i za Božje osvajanje ljudi; u čemu je bitna razlika između te dvije upotrebe riječi? Možete li to jasno objasniti? Ako ne možete ni to, vaše je razumijevanje istine jednostavno preslabo. (Sotonino osvajanje ljudi prisilna je kontrola, dok je Božje osvajanje opskrbljivanje istinom – to je govorenje ljudima o istina-načelima koje ljudi onda mogu primjenjivati i tako zadobiti život.) Stoga vas pitam: Sotona kontrolira ljude i osvaja ih, ali ima li on istinu? (Nema.) Što je Sotona? Na temelju čega on osvaja ljude? Drugim riječima, što Sotonu kvalificira da osvaja ljude i pokušava ih zadobiti? Sotona nema baš ništa. Dakle, čime se on koristi da osvoji ljude? Čime može opskrbiti ljude nakon što ih osvoji? Može te samo iskvariti; može se poigravati s tobom i uništiti te, i na kraju, kad te završi uništavati, poslat će te u pakao. Kakva je to vrsta osvajanja i kontrole? To je čisto zlostavljanje. Cilj njegova kontroliranja i osvajanja jest spriječiti te da se pokoriš Bogu i istini, i natjerati te da se pokoriš njemu. Za Sotonu je pogrešno da se pokoravaš Bogu, a ispravno je pokoravati se njemu. Ako mu se pokoriš te ako te on kontrolira i osvoji, napustit ćeš Boga i potpuno Ga odbaciti. Kako onda djeluje Božje osvajanje ljudi? Bog Sâm je istina; On je stvarnost svih pozitivnih stvari, izvor svih pozitivnih stvari, izvor istine. Što su onda ljudi? Ljudi su vrsta koju je Sotona iskvario. Oni nemaju istinu. Dakle, Bog mora suditi ljudima i grditi ljude te ih iskušavati i pročišćavati putem izražavanja istine i razotkrivanja čovjekove iskvarene naravi kako bi ljudi mogli razumjeti riječi koje On govori i priznati Ga kao Stvoritelja, a sebe kao Njegova stvorena bića, te doći pred Njega, pokloniti Mu se i prihvatiti Njegovu suverenost i Njegove aranžmane. Nije li sve ovo u skladu s istinom? (Jest.) Dakle, što je osvajanje? To je zadobivanje ljudi, to je spasenje; to je pozitivna stvar. To ti ne šteti. Nije li to različito od Sotonina osvajanja? Ispravno je da Bog osvaja ljude. On je istina, izvor svih pozitivnih stvari. Reći da On „osvaja čovječanstvo” sasvim je prikladan izraz! Čovječanstvo nema istinu, Sotona ga je duboko iskvario i učinio ga svojom vrstom. Zato se ljudi ne pokoravaju Bogu, niječu Ga i odbacuju Ga. Što treba učiniti po tom pitanju? Bog mora izraziti istinu i upotrijebiti metode grdnje i suda kako bi naveo ljude da shvate tko je Bog, tko je Stvoritelj, tko su stvorena bića, a tko Sotona, te kako bi ih naveo da prepoznaju Gospodina i vrate Mu se, da priznaju Stvoritelja i da u Njegovoj prisutnosti priznaju sebe kao Njegova stvorena bića. To znači osvajanje. Razumiju li istinu oni koje je Bog osvojio? (Razumiju.) A ljudi koje je osvojio Sotona – što oni dobivaju? Ne razumiju nikakve istine te izbjegavaju, izdaju i odbacuju Boga, imaju predodžbe o Njemu, pa čak i slijede Sotonu i antikriste. Mogu čak i donositi sudove o Bogu, buniti se protiv Njega i proklinjati Ga, odbijajući priznati Njegovu suverenost, a kamoli joj se pokoriti. Jesu li ta stvorena bića u skladu s mjerilom? (Nisu.) Oni su potpuna suprotnost ljudima koje je Bog osvojio; učinak je obrnut od Božjeg osvajanja ljudi.

Ako netko poput antikrista ima status i dođe nekamo gdje ljudi ne znaju da je on vođa, hoće li on biti sretan zbog toga? Neće. Kamo god dođe, iskoristit će sva sredstva koja su mu na raspolaganju da svima kaže: „Ja sam vođa; pripremite mi nešto za jelo. Moram pojesti nešto dobro!” Što biste vi rekli, kakvo je Moje gledište o statusu? (Ne zanima te.) Kako se očituje taj nedostatak zanimanja? Kad dođem negdje, govorim ljudima ondje koliko god mogu da ne šire glas o Mom identitetu niti da ljudima daju do znanja tko sam. Zašto to činim? Zato što je prava muka kad to ljudi saznaju. Ako ne znaju, možda Mi kažu ponešto od onoga što im je u srcu; muka je kad saznaju – zašute preda Mnom. Recite Mi, ne bih li bio usamljen bez ikoga tko bi Mi govorio iz srca? Trudim se svim silama da ljudi ne saznaju, kako bi se odnosili prema Meni kao prema običnoj osobi i kako bi Mi rekli što žele. Tako je lijepo kad se ljudi osjećaju slobodno i oslobođeno, kad ih stalno ne sputavam i kad nisu uvijek tako puni poštovanja u Mojoj prisutnosti. Nema potrebe da se tako ponašaju; ne volim to. Oni koji ne razumiju istinu misle: „Ti to sigurno voliš, pa ću se tako i odnositi prema tebi.” Kad vidim takve ljude, sakrijem se. Kad vidim nekoga tko se neprestano klanja i ulaguje, sakrijem se što brže mogu. Nipošto ne želim biti u kontaktu s takvim ljudima – to je prevelika gnjavaža, previše nevolja! Međutim, antikristi su drugačiji. Oni se nadaju da će zadobiti poštovanje ljudi, da će dobiti poseban tretman kamo god dođu. Čemu se još više nadaju? Da će, dokle god su oni u blizini, ljudi pod njihovim vodstvom u potpunosti slušati njihove naredbe te da će beskompromisno i apsolutno slušati njih; tada misle: „Gledaj – što misliš o vojnicima koje vodim, o timu koji vodim? Svi poslušno rade što kažem.” To im daje poseban osjećaj postignuća. Oni obučavaju ljude da budu poput lutaka, poput robova, da nemaju vlastito razmišljanje, mišljenje niti stavove; svakog od njih čine otupjelim i tupoglavim. Antikristi su tada duboko u srcu radosni i zadovoljni te osjećaju da je njihov rad dao rezultate, da su njihove želje i ambicije ispunjene. Ako stvari nisu takve, ožalošćeni su u srcu: „Zašto ljudi jednostavno ne rade ono što kažem? Koju metodu moram upotrijebiti da ih natjeram da me poslušaju? Dobro – ako ne znaš koliko sam sposoban, morat ću ti pokazati! Završio sam poslijediplomski studij; nosim diplomu sa sobom svaki dan da je vidiš. Položio sam najviši stupanj ispita iz engleskog jezika i bio sam predsjednik studentskog zbora. Budući da me vi ne razumijete baš dobro, malo ću se pokazati pred vama!” Kad god raspravljaju o poslu, kažu: „Kakve god misli svi vi imali, recite ih; slobodno izrazite svoja gledišta – nemojte da vas ja sputavam.” I tako ljudi ondje počnu izražavati svoja gledišta. Nakon što to učine, ova „nadmoćna osoba” sa završenim poslijediplomskim studijem kaže: „Vaša gledišta ne valjaju. Obična su, sve su to gledišta običnih ljudi. Zaista se moram umiješati – gledajte: vi ne možete obaviti posao! Ja zapravo ne želim preuzeti ovaj posao, ali da nisam ovdje, stvarno ne biste mogli preuzeti ovaj teret, pa moram pomoći. Promislio sam o ovoj stvari. Evo kako ćemo to riješiti. Nijedan od trikova koji ste spomenuli neće uspjeti; ja ću vam dati bolji. To su radni aranžmani od nas zahtijevali u prošlosti – od sada se nećemo držati tih propisa. Nećemo to više raditi na taj način.” Neki ljudi kažu: „Ako ne postupamo u skladu s radnim aranžmanima, to će uzrokovati velik gubitak Božjoj kući.” Oni odgovaraju: „Ne razmišljajte toliko o tome – hoće li se božja kuća brinuti za ovako malu svotu novca? Usredotočimo se na rezultate – oni su važni. Od sada samo radite kako ja kažem. Ako nešto pođe po zlu, ja preuzimam odgovornost!” Nitko ih ne može odgovoriti. Zar samo ne iznose zvučne ideje? Koji je njihov cilj u tome? Cilj je da se pokažu i da u svakom trenutku podsjećaju svaku osobu na svoje postojanje, kao i na svoju briljantnost. U kojem su smislu briljantni? U svojoj nedokučivosti za obične ljude. Čak i ako antikristi dijele isto gledište kao i drugi ljudi, oni ga ipak odbacuju kad ga drugi izraze, nakon čega počinju ispočetka i preuzimaju vodstvo tako što ga sami ponove. Skupina ih čuje i kaže: „Nije li to ista ideja?” Oni kažu: „Ista ili ne, ja sam je izrekao. Niste je vi izrekli. Ja sam taj koji je preuzeo vodstvo s ovom idejom.” Kako god izvrtali svoje riječi, njihov je cilj uvjeriti sve i dati ljudima do znanja: „Nisam vođa bez razloga; nisam vođa tima i nadzornik bez razloga. Ne govorim prazne riječi – ne bih bio na ovom položaju bez svojih talenata, darova i sposobnosti.” Ako se nešto dogodi dok ih nema, nitko drugi ne može imati glavnu riječ, a ako su ondje, oni moraju imati glavnu riječ. Svi moraju paziti na njihov izraz lica. Svi mogu odahnuti tek kad oni imaju glavnu riječ; ako nije tako, svi se osjećaju tjeskobno. Ako im se ne dopusti da imaju glavnu riječ, onda neće biti moguće riješiti zadatak koji je pred njima. Nemaju li cilj u tome što rade? Ponekad pomisle u sebi: „Je li ovo što radim ispravno? Bolje da to ne radim – pravim popriličnu budalu od sebe. Nije li to način na koji antikristi postupaju? To ne dolazi u obzir; moj ponos je važan. ‚Antikrist’? Višnji me nije osudio, pa nisam jedan od njih!” I nastavljaju postupati kao i prije. Ponekad vrlo dobro znaju da ono što rade krši radne aranžmane i istina-načela, da očito uzimaju u obzir vlastiti ponos i status, da imaju vlastite namjere – pa ipak nastavljaju raditi ono što su radili, ne razmišljajući o posljedicama, a još manje s bogobojaznim srcem. Nije li to problem naravi? Na što ih ovakva narav navodi? Da budu krajnje egoistični i da divljaju čineći loše stvari. Zar uistinu u svom srcu ne znaju kako ispravno postupati? Zar uistinu ne razumiju da ono što rade krši načela? Zar stvarno ne znaju da ono što rade zaluđuje druge i kontrolira ih, da čine zlo? Znaju i razumiju te stvari. To što nastavljaju postupati na isti način, onda, znači da ne vole istinu i da osjećaju odbojnost prema njoj. Oni odbacuju svako gledište, svaki način, metodu ili izjavu ako ne dolazi iz njihovih usta. Nije li to ambicija? (Jest.) U tome ima ambicije i zlih namjera. Kakvih zlih namjera? Što se krije iza toga? (Da ljudi rade ono što oni kažu.) Da ljudi rade ono što oni kažu – oni nipošto ne smiju propustiti nijednu takvu prednost niti priliku da se istaknu, niti dopustiti da one pripadnu bilo kome drugom. Oni svaki put moraju donositi odluke; oni svaki put moraju imati glavnu riječ; plodovi rada moraju svaki put biti samo njihovi i biti pripisani samo njima. Na kraju navedu sve da razviju jednu sklonost. Kakvu sklonost? Sklonost da misle kako posao može funkcionirati samo kad su oni u timu – kao da bez njih nitko drugi ne može nositi teret. Nisu li time postigli svoj cilj? Ti su ljudi pali pod njihovu kontrolu. Što prethodi kontroli? Potpuno osvajanje i poraz – antikristi te muče dok im se ne predaš, tako da ne razlikuješ ispravno od pogrešnog i uopće ih ne pokušavaš razlučiti niti povezati bilo koji aspekt istine s njima, i čvrsto vjeruješ da sve rade ispravno i više se ne usuđuješ analizirati jesu li u pravu ili u krivu. To su posljedice koje nastaju nakon što antikristi zalude i kontroliraju ljude, nakon čega ih ti ljudi slijede. Nije li tako? (Jest.) Nije li ovo jasno očitovanje toga da antikristi tjeraju druge da se pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu? (Jest.) Koji su motivi i zle namjere iza svega što rade, i koji je izvor njihovih postupaka, njihovih načina i sredstava, pa čak i njihovih izjava? Oni te žele poraziti, pokoriti te, natjerati te da im se predaš i žele ti pokazati tko je glavni, tko je kvalificiran da vodi, tko tamo ima zadnju riječ i da istina nema zadnju riječ – da nitko osim njih ne može biti gospodar tim ljudima, ne može imati glavnu riječ niti donositi odluke. Htio bi spomenuti istinu, ali nemaš načina za to. Htio bi iznijeti drugačije mišljenje – ni ne pomišljaj na to. Koja je ovo narav antikrista? To je zloba; oni žele osvajati i kontrolirati ljude. Bez obzira na to promatraš li želje i ambicije antikrista ili njihove stvarne postupke, sve to pokazuje njihovu narav zlobe i odbojnosti prema istini. Ovi načini, otkrivenja i očitovanja koje antikristi imaju u osvajanju i kontroliranju ljudi, kao i njihova bit, savršeno se podudaraju s glavnom temom našeg razgovora u zajedništvu. Antikristi žele da se ljudi pokoravaju samo njima – to znači da ljudi moraju raditi kako oni kažu, to se smatra pokoravanjem Bogu. Ako netko iznese drugačije mišljenje i kaže da je ono što rade protivno istini, oni će uzvratiti: „Protivno istini? Reci nam – što je istina? Ako to možeš jasno objasniti, popustit ću ti – ali ako ne možeš, onda ću te dovesti u neugodnu situaciju!” Kad to kažu, neki se ljudi stvarno uplaše, govoreći: „Stvarno to ne mogu jasno objasniti, pa ću jednostavno uraditi kako ti kažeš.” Time su antikristi postigli svoj cilj. Ima li ljudi koji to čine? (Da.) Jeste li vi činili takve stvari? (Ne.) Antikristi imaju tu vještinu. Obična osoba odustane kad vidi da ne može uvjeriti druge; ona ne posjeduje tu tehniku. S jedne strane, ne može govoriti niti se izražavati na taj način – ne može dobro govoriti niti raspravljati. S druge strane, nije dovoljno nemilosrdna u srcu. Oni koji mogu činiti te stvari moraju imati opaku narav u sebi. Moraju biti opaki i dovoljno nemilosrdni te se ne brinuti za osjećaje drugih. Ako se netko ne slaže s njima, mučit će ga na nevjerojatno opak način, i koliko god to okrutno činili, njihova savjest neće osjećati nikakav prijekor zbog toga niti će biti svjesna toga. Netko bi rekao: „Već su dovoljno jadni; zašto ih tjeram da rade kako ja kažem? Pustit ću ih na miru – oni vjeruju u Boga, ne u mene. Neka jednostavno poslušaju onoga tko govori u skladu s istinom – nije važno tko je to. Ovaj put ću jednostavno odustati.” Razmišljaju li antikristi na taj način? Ne; antikristi nipošto nemaju takvu razumnost. Oni nemaju nedoumica u pogledu vlastitih ambicija i želja. Drže ih se i ne puštaju, baš poput vuka koji je zgrabio ovcu u svoju čeljust. Ako pokušaš pregovarati s vukom i spriječiti ga da pojede ovcu – hoće li to uspjeti? Neće. Zašto ne? Zato što je to njegova narav. Što vuk misli? „Gladan sam. Volim jesti ovce. To je ispravno. Htio ja pojesti ovcu ili ne, sve je to ispravno.” To je njegova filozofija, mjerilo i izvor njegovih postupaka. Isto tako, kad antikristi osvajaju i kontroliraju ljude, razmišljaju li oni: „Nisam ja Bog. Kako je besramno od mene što kontroliram ljude. Ako me ljudi razluče, kako ću se igdje pokazati?” Imaju li takav osjećaj srama? (Ne.) Nemaju osjećaj srama. Dakle, što nedostaje njihovoj ljudskosti? Sram, razumnost i savjest. Te stvari nisu dio njihove ljudskosti. Jesu li bez toga oni još uvijek ljudi? Nisu. Nisu nužno ljudi svi oni koji imaju ljudsku kožu – neki su đavli, neki su hodajući leševi, a neki su životinje. Što su onda antikristi? Oni su đavli; neki od njih su zli đavli, a drugi su zli duhovi. Ukratko, oni nisu ljudi. Zato što ne posjeduju razum, savjest i sram normalne ljudskosti, antikristi se mogu boriti s Bogom za ljude i ljudska srca. To pokazuje da je njihova priroda-bit opaka. Nije opravdano da se bore s drugima za status, a kamoli da se bore s Bogom za status i za ljude! To još više pokazuje da su oni pravi antikristi, da su đavli i Sotone.

Sada smo razgovarali u zajedništvu o očitovanjima antikrista sve do osme stavke. Možete li sada povući poveznice između sebe i antikrista, kao i ljudi koji hodaju putem antikrista i onih koji imaju njihovu narav, kako biste vidjeli koja ste vrsta osobe? (Da.) Možete povući neke od tih poveznica. Koje ljudske probleme ovo može riješiti? (Može nas spriječiti da krenemo pogrešnim putem.) Može vas spriječiti da krenete pogrešnim putem. Što još? (Omogućuje nam da razlučimo ljude, događaje i stvari oko nas.) Omogućuje vam da razlučite neke ljude oko sebe. Razlučivati druge dio je toga; međutim, glavno što moraš znati jest kako razlučivati samog sebe, narav antikrista u sebi i put kojim hodaš. To će ti pomoći da u izvršavanju svoje dužnosti ne skreneš s puta i da ne kreneš putem antikrista. Kad netko krene putem antikrista, je li mu se lako vratiti natrag? Nije; jednom kad krene, nije mu se lako vratiti natrag. Znaš li zašto? (Duh Sveti ne djeluje u njemu.) To je glavni razlog. Opasno je krenuti pogrešnim putem, jer si odabrao boriti se protiv Boga, boriti se s Njim za Njegov izabrani narod i boriti se protiv Njega do kraja; ne tragaš za istinom niti tragaš za prihvaćanjem Božjeg spasenja. Kreni takvim putem i bit ćeš u nevolji. Stajat ćeš nasuprot Bogu – stajat ćeš Mu nasuprot svojom subjektivnom voljom; to jest, sve tvoje misli, gledišta, mišljenja i izbori bit će neprijateljski prema Bogu. Ako, prije nego što kreneš ovim putem, imaš neka objektivna očitovanja, naravi i biti koje su protivne i neprijateljske prema Bogu, ali u srcu stalno paziš da ne hodaš putem neprijateljstva prema Bogu ili putem antikrista, onda imaš priliku biti spašen. Ako kreneš putem antikrista, putem neprijateljstva prema Bogu, onda si u opasnosti. Kolika je opasnost? Dovoljno velika da ti neće biti lako vratiti se natrag. Neki su maloprije rekli da Duh Sveti više neće djelovati u tebi – to je tako očito! Kako bi Duh Sveti mogao djelovati u takvoj osobi? Jednom kad kreneš takvim putem, jednom kad tako izabereš, u opasnosti si. Ako to razumiješ u svom srcu, ali i dalje to činiš, ideš tim putem i to izabireš, i stalno postupaš prema vlastitim načelima i svojim starim, prijašnjim načinima, bez osvrtanja ili kajanja, bez promjene smjera, to predstavlja tvoj izbor – ti si odlučio ići ovim putem u neprijateljstvu prema Bogu. Nije da ne razumiješ što radiš – svjesno činiš grijeh. To je poput Pavla, koji je rekao: „Tko si ti, gospodine? Zašto me želiš oboriti?” Znao je vrlo dobro da je Gospodin Isus Gospodin, da je On Krist, ali mu se ipak protivio do kraja. To je svjesno činjenje grijeha. Pavao nije svjedočio za Gospodina niti Ga je uzvisivao. Mislio je: „Nisi li ti samo obična osoba? Ne obaraš li me samo zato što imaš moć za to? Možda imaš moć, ali ja i dalje vjerujem u boga na nebu; ti, utjelovljenje, nisi bog; nemaš veze s bogom. Ti si božji sin i jednak si nama.” Nije li to bilo njegovo gledište? Na čemu se temeljilo to Pavlovo gledište? Nakon što je spoznao da je Gospodin Isus utjelovljeni Krist i dalje je zadržao to prijašnje gledište. To je bio ozbiljan problem i time je njegov ishod bio odlučen. S obzirom na to da se cijelo vrijeme držao tog gledišta, je li se put kojim je hodao mogao promijeniti? Put kojim osoba hoda temelji se na njezinim gledištima: kakva su tvoja gledišta, takvim putem i hodaš. I obrnuto, kojim god putem hodao, to su gledišta koja će se pojaviti u tebi, gledišta koje ćeš imati, gledišta koja će na tebe utjecati i usmjeravati te. Čim kreneš putem neprijateljstva prema Bogu, ta će se gledišta oblikovati i ukorijeniti u tebi, i jedno je tada sigurno: sigurno ćeš se protiviti Bogu do samoga kraja; sigurno ćeš se uvijek držati svojih pogrešnih gledišta, znanja i stava, galameći protiv Boga do samog kraja. Nećeš uopće promijeniti smjer – ni ako ti netko to kaže, ni ako te Duh Sveti prosvijetli, ni ako te braća i sestre potaknu, ni ako te Bog osvijetli. Neće biti prostora za to. To je tvoj izbor. Bit će ti dana prva, druga i treća prilika – ako se nakon tri prilike ne pokaješ, ubuduće više nećeš imati prilika. Kako god tada radio i plaćao cijenu, to neće dirnuti Boga – On će već donijeti odluku o tebi. Što će Bog odlučiti za tebe? Da ćeš služiti, da ćeš biti iskorišten; i nakon što budeš iskorišten, On će te smjestiti negdje gdje ćeš, po Njegovoj odluci, biti grđen i kažnjen. Zbog čega Bog na ovaj način donosi odluku? Je li to zbog tvoje trenutne misli? Temelji li se na tvojim prolaznim idejama? Na tome što si na trenutak skrenuo na pogrešan put? Ne; Bog to temelji na gledištima koje imaš duboko u srcu, na tvojem dugoročnom stavu prema istini i na putu kojim odlučiš hodati. Ti si odlučio tako postupiti, i što god tko kaže, nema koristi; odlučio si tu teoriju uzeti kao temelj puta kojim ćeš ubuduće hodati. Kad si već tako odlučio, ne mora li Bog odrediti tvoj ishod? Tvoj je ishod odavno određen; nema potrebe da Bog čeka do samog kraja da to učini. Kod nekih ljudi Bog stalno promatra njihova očitovanja – kad ti ljudi naposlijetku dođu do kraja puta, njihovi se ishodi konačno određuju na temelju njihovih različitih očitovanja. Neki su ljudi učinili više dobrih nego zlih djela; gajili su više dobrih i pozitivnih stavova prema Bogu nego negativnih i zlih, i na temelju zbroja njihovih različitih ponašanja i očitovanja, određuje se njihov konačni ishod. Postoje, međutim, i drugi čiji ishod Bog određuje nakon što pogleda put kojim hodaju. Daje li Bog ljudima prilike prije nego što im odredi ishod? Daje. Koliko? Najvjerojatnije ne postoji točan broj. Ovisi o priroda-biti osobe, a temelji se i na njezinoj težnji. Neki ljudi mogu dobiti tri prilike. Neki su nepopravljivi, nevjerojatno su glupi i nepopustljivi te uopće ne prihvaćaju nikakve istine – njihov se ishod određuju prije nego što dobiju tri prilike. Ipak, nekim ljudima Bog uređuje određena okruženja na temelju njihovih stanja, njihove dobi i stvari kroz koje su prošli. Može im dati pet prilika. To se temelji na njihovoj prirodi, biti i stavu prilikom prihvaćanja istine. Bog određuje ishod i odredište osobe na temelju tih stvari.

Ljudima se događaju svakakve stvari, a često se ne znaju suočiti s njima; bi li bilo u redu da ne nastoje razumjeti istinu? Ljudima je lako krenuti pogrešnim putem kad ne razumiju istinu. Zašto to kažem? Ljudi žive po Sotoninim iskvarenim naravima, a stvari koje izlaze iz njih stvari su koje prirodno otkrivaju, i nijedna od njih nije u skladu s istinom, već je izdajnička prema Bogu. Dakle, zašto bi onda ljudi stalno trebali slušati propovijedi? Stalno slušati propovijedi, razmišljati o njima i uzimati ih k srcu; stalno se moliti i tragati; dolaziti pred Boga s bogobojaznim srcem, sa srcem pobožnosti, sa srcem koje čezne za istinom; imati određeno vrijeme svaki dan za duhovnu posvećenost, molitvu te jedenje i pijenje Božjih riječi; i razgovarati u zajedništvu s drugima, te skladno surađivati u obavljanju posla; postupati svaki dan prema tim načelima i držati ih se svaki dan – Bog gleda postižu li rezultate ti podrobni elementi ljudske primjene. Neki bi mogli pitati: „Nisu li to samo procesi?” Što je proces? To nisu vanjske stvari – možeš ih se držati samo ako imaš srce za to. Bez takvog srca, koliko dana bi se mogao držati tih stvari? Ne bi ih se mogao držati. Neki vođe nikada ne jedu niti piju Božje riječi, niti se ikada bave duhovnom posvećenošću. Što to znači? Da nisu istinski vjernici. Ako nisu, kako su onda postali vođe? Na nekim mjestima nema nikoga prikladnog za posao, pa se crkva mora zadovoljiti time da upotrijebi te ljude. Oni pogrešno misle: „Izabran sam za vođu. Mogu obavljati ovaj posao i bez jedenja i pijenja Božjih riječi – sve dok ljudi imaju noge i usta, mogu obavljati ovaj posao.” To je glupost. Bog ne gleda možeš li obaviti posao – On gleda što si učinio. Posao koji možeš obaviti, može obaviti i netko drugi. Svatko s malo normalne inteligencije to može. Nemoj misliti da ti je, zato što si izabran za vođu i možeš obavljati taj posao, uspjeh zajamčen, da si time usavršen i da imaš priliku preživjeti. To ne funkcionira tako. Bog nikada ne gleda koliko radiš; On gleda što si napravio i kojim putem hodaš. Nemoj se zavaravati. Mogao bi misliti: „Toliko ljudi nije izabrano, a ja jesam. Čini se da sam izvanredan, da sam boljeg kova i bolji od drugih.” Što je to dobro kod tebe? Čak i ako si dobar, sigurno nemaš pravo ne primjenjivati istinu i postupati u suprotnosti s istinom? Čak i ako si dobar, sigurno nemaš pravo ne baviti se duhovnom posvećenošću ili molitvom, i ne tragati za istinom kad postupaš? Nemaš pravo na te stvari. Nikakav status ni titula nisu tvoja prednost. To su prolazne, vanjske stvari. Bog gleda tvoju odanost; On gleda tvoju primjenu istine, tvoju težnju za njom i tvoj stav prema njoj; On gleda tvoju pokornost; On gleda tvoj stav prema tvojoj dužnosti i tvojem zadatku. Neki ljudi mogu uložiti mnogo truda u izvršavanje svoje dužnosti, ali to ne čine u skladu s istina-načelima. Ako im kažeš da bi trebali postupati u skladu s istina-načelima, opiru se, naljute i ne prihvaćaju to. I tako bivaju razotkriveni. Što je razotkriveno? Da ne prihvaćaju istinu. Kakvi su to ljudi koji ne prihvaćaju istinu? Bezvjernici. Čime se bezvjernici slijepo bave? Zašto su tako energični u svojoj zauzetosti? Imaju cilj – vide da: „Ovdje postoji prilika da postanem službenik, a ako postanem, mogu živjeti na račun crkve i svi će me obožavati. Ovo je sjajno mjesto! Do ovog kruha je tako lako doći, kao i do ove slave i dobitka; ovaj je status tako lako postići – ovdje je tako lako biti službenik!” Nikada nisu mislili da će u ovom životu postati „službenici”. Ali jednom kad izgube svoju „službu”, pokažu svoje pravo lice. Više se ne trude za Božju kuću. Hoće li i dalje moći trpjeti i plaćati cijenu? Neće. Nisu li onda razotkriveni? Kad dobiju status, neki ljudi daju sve od sebe, trude se i znoje, ne žale se koliko god trpjeli – ipak, čim izgube status, postanu negativni do te mjere da ih negativnost svlada. Nisu li tada razotkriveni? Status ih je razotkrio. Treba li ih podvrgnuti kušnjama? Ne. U redu, ovdje ćemo završiti današnji razgovor.

1. listopada 2019.