Dodatak: Kratka rasprava o tri aspekta normalne ljudskosti

Ovaj put u našem razgovoru u zajedništvu nećemo pričati priče. Započet ćemo s temom o kojoj se često raspravlja: što je to ljudskost. O toj smo temi puno govorili u prošlosti, a govorimo i sada. To je tema koja se često spominje, problem sa kojim se svakodnevno susrećemo i tema koju svakodnevno možemo susresti i doživjeti. Tema je što je to ljudskost. Ljudskost obuhvaća nekoliko važnih stvari. Koja su česta očitovanja ljudskosti u svakodnevnom životu? (Integritet i dostojanstvo.) Što još? Savjest i razum, zar ne? (Da.) Često o tome govorite. Koja su to još očitovanja o kojima ne govorite često? To jest, koje su to teme kojih se gotovo i ne dotičete u svojem uobičajenom razgovoru o ljudskosti? Savjest i razum, integritet i dostojanstvo – te su teme ustaljene i redovito ih susrećemo. Koliko je čvrsta poveznica između savjesti, razuma, integriteta i dostojanstva o kojima često raspravljate i vaših stvarnih života? Kako vas je taj materijal podučio i pomogao vam u primjeni i ulasku u stvarnom životu? Koliko je bio koristan? Dakle, koje su još stavke usko vezane uz vaš svakodnevni, normalni ljudski život? Reći ću ih nekoliko pa ćemo vidjeti jesu li to teme koje redovito susrećete. Što se tiče našeg materijala koji uključuje ljudskost, isprva ćemo ostaviti po strani je li materijal pozitivan ili negativan te odnosi li se na normalnu ili nenormalnu ljudskost. Osim stavki koje smo maloprije spomenuli, tu je i ona koja se tiče stava ljudi u njihovu ophođenju prema različitim ljudima, događajima i stvarima u svakodnevnom životu. Nije li to jedna od stavki? Ne uključuje li to ljudskost? (Uključuje.) Tu je i još jedna, a to je upravljanje ljudi njihovim osobnim okruženjima u svakodnevnom životu i još jedna, a to je stav i ponašanje ljudi u doticaju s osobama suprotnog spola. Jesu li te tri stavke vezane uz ljudskost? (Jesu.) Sve su vezane uz ljudskost. Što se tiče teme o kojoj ćemo sada raspravljati, odložit ćemo sa strane teme o čovjekovoj težnji istini, o tome kako ući u istina-stvarnost u vjeri u Boga i kako se pridržavati svih različitih načela te ćemo govoriti samo o ljudskosti. Dakle, je li povezanost tih triju stavki s ljudskošću značajna? (Jest.) Koje su to tri stavke? Ponovimo ih. (Prva je stav ljudi u njihovu ophođenju prema različitim ljudima, događajima i stvarima u svakodnevnom životu. Druga je upravljanje ljudi njihovim osobnim okruženjima u svakodnevnom životu. Treća je stav i ponašanje ljudi u doticaju s osobama suprotnog spola u svakodnevnom životu.) A što te tri stavke uključuju? (Ljudskost.) Zašto kažemo da te tri stavke uključuju ljudskost, da su s njom povezane? Zašto bismo izdvojili te tri? Zašto ne govorimo o savjesti i razumu? Zašto odlažemo sa strane aspekte o kojima se obično raspravlja kako bismo govorili o te tri stavke? Jesu li te tri stavke naprednije ili jednostavnije od savjesti, razuma, integriteta i dostojanstva koji su povezani s ljudskošću, o čemu smo već ranije raspravljali? (Jednostavnije su.) Je li vam onda ponižavajuće da raspravljamo o tim stvarima? (Ne.) Dakle, zašto bismo raspravljali o njima? (Praktične su.) Praktičnije su. Taj ste razlog naveli? Zašto ćemo govoriti o tome? Zato što sam pronašao probleme. U pogledu uvjeta i različitih ponašanja koja nalazimo u ljudskoj svakodnevici, pronašao sam nekoliko problema koji su usko vezani uz stvarne živote ljudi i trebamo ih pojedinačno izložiti radi razgovora u zajedništvu. Ako ljudi ostave po strani stvarni život i različita ponašanja normalne ljudskosti i svakodnevnog života, svoju vjeru u Boga, i samo uporno teže istini, odnosno takvim dubokim istinama kao što je biti osoba koju Bog voli, recite mi, do kojih će problema to dovesti? Koji je temeljni uvjet da netko uđe u istina-stvarnost u svojoj težnji za istinom? (Osoba to mora učiniti u stvarnom životu.) Što još? (Potrebna joj je normalna ljudskost.) To je točno. Osoba mora posjedovati normalnu ljudskost koja se, osim savjesti, razuma, integriteta i dostojanstva, sastoji i od tri aspekta koja smo upravo spomenuli. Bilo bi pomalo isprazno govoriti o težnji istini i traganju za istinom ako ne možeš živjeti u skladu s mjerilom i postići normalnost u ta tri aspekta koji se tiču ljudskosti. Težnju istini, težnju ulasku u istina-stvarnost i težnju spasenju – to ne može zadobiti svatko, već samo manjina koja voli istinu i ima normalnu ljudskost. Ako netko ne zna što osoba s normalnom ljudskosti treba posjedovati, što treba činiti ili kakav stav i gledište treba imati u pogledu određenih ljudi, događaja i stvari, može li zadobiti ulazak u istina-stvarnost? Može li njegova težnja istini ostvariti rezultate? Nažalost, ne može.

A. Stav ljudi u njihovu ophođenju prema različitim ljudima, događajima i stvarima

Počet ćemo s razgovorom u zajedništvu o prvoj stavki koja uključuje ljudskost: stav ljudi u njihovu ophođenju prema različitim ljudima, događajima i stvarima u svakodnevnom životu. Svatko razumije što znači „svakodnevni život”. To ne treba razjašnjavati. Što su, dakle, glavni ljudi, događaji i stvari koji su povezani s ljudskosti? Odnosno, što to dostiže razinu normalne ljudskosti, što je povezano s njezinim opsegom, što je to što je se dotiče? (Ophođenje prema ljudima i stvarima.) To je samo dio. Tu su još i znanje i stručne vještine koje je potrebno naučiti, ali i opće poznavanje svakodnevnog života. To su sve dijelovi onoga što osoba s normalnom ljudskosti treba razumjeti i posjedovati. Neki ljudi, primjerice, uče stolarstvo ili zidarstvo, dok drugi uče voziti ili popravljati aute. To su vještine, zanat, i poznavati takav zanat znači biti upućen u struku tog zanata. Dakle, u kojoj mjeri i po kojem je mjerilu potrebno naučiti vještinu da bi se netko smatrao vještim? Potrebno je barem moći proizvesti gotov proizvod u skladu s prihvatljivim mjerilom. Neki ljudi rade prilično traljavo. Poslovi koje rade nisu na visini zadatka, čak do te mjere da ih je nepodnošljivo gledati. U čemu je problem? Tiče se njihovog stava prema struci. Neki ljudi nemaju savjestan stav. Misle: „Ako onime što imam mogu obaviti posao, onda je to dovoljno. Snaći ću se s time na nekoliko godina, a zatim popraviti stvari”. Je li takav stav ono što bi ljudi s normalnom ljudskosti trebali posjedovati? (Ne.) Neki ljudi imaju bezbrižan, ravnodušan stav. Oni se zadovoljavaju s „dovoljno dobrim”. To je neodgovoran stav. Iskvarena narav se odnosi prema stvarima na tako neozbiljan i neodgovoran način. To je nevaljalost koju ljudi često spominju. Sve što rade čine dok ne postane „otprilike dobro” ili „približno dobro”. To je stav koji kaže: „možda”, „moguće” i „četiri od pet”. Takvi ljudi sve rade površno i zadovoljavaju se s minimumom i blefiranjem. Ne vide svrhu u tome da ozbiljno shvaćaju stvari ili da budu pedantni i gotovo da ne vide svrhu u traganju za istina-načelima. Nije li to dio iskvarene naravi? Je li to očitovanje normalne ljudskosti? Nije. Ispravno je nazvati to ohološću, a nazvati to raskalašenošću je također potpuno prikladno. Ali da bismo to savršeno dočarali, jedina riječ koja odgovara jest „nevaljao”. Većina ljudi u sebi ima nevaljalost, samo u različitoj mjeri. Sve žele raditi na površan i nemaran način i u svemu što rade nalazi se podlost. Varaju druge kad god mogu, krate vrijeme kad god mogu. U sebi misle: „Dokle god me ne otkriju, ne izazivam probleme i ne pozovu me na odgovornost, mogu se provlačiti kroz ovo. Ne moram raditi jako dobro, to je previše naporno!” Takvi ljudi ne nauče se stručnosti i ne ulažu napor niti pate i plaćaju cijenu u svom učenju. Žele samo zagrebati površinu neke teme i onda se kažu da su iskusni u njoj, vjerujući da su naučili sve što se može znati i oslanjaju se na to kako bi se provukli. Nije li to stav koji ljudi imaju prema drugim ljudima, događajima i stvarima? Je li to dobar stav? Nije. Jednostavno rečeno, to znači „provlačiti se”. Takva nevaljalost postoji u čitavom iskvarenom čovječanstvu. Ljudi čija je ljudskost nevaljala zauzimaju gledište i stav „provlačenja” u svemu što čine. Mogu li takvi ljudi dobro izvršavati svoju dužnost? Ne. Mogu li raditi prema načelima? To je još manje vjerojatno.

Neki ljudi nisu posvećeni u bilo čemu što čine, već su nemarni, površni i neodgovorni. Primjerice, ima nekih koji uče voziti a da nikada ne pitaju iskusne vozače na što obratiti pažnju u vožnji ili koja će brzina oštetiti motor. Ne pitaju, nego samo voze i posljedično nastane kvar na vozilu. Udare nogom auto i kažu: „Ova je stvar krhka. Daj mi Mercedes ili BMW jer ova krntija nije dobra – zastarjela je!” Kakav je to stav? Ne odnose se prema materijalnim stvarima s ljubavlju i brigom te ne razmišljaju o tome da ih drže u dobrom stanju, već ih namjerno uništavaju i kvare. Neki ljudi žive aljkavo i nemarno. Po cijele dane sve čine na nemaran, nepromišljen način. Kakvi su to ljudi? (Nepažljivi ljudi.) Suviše je blago nazvati ih „nepažljivi ljudi”. Trebate ih zvati „nemarni ljudi”; „ljudi niskog morala” također paše. Je li to pretjerano? Kako možemo vidjeti razliku između plemenitih ljudi i ljudi niskog morala? Jednostavno obratite pažnju na njihov stav i postupke u odnosu prema dužnostima i pogledajte kako se odnose prema stvarima i kako se ponašaju kada se pojave problemi. Ljudi s integritetom i dostojanstvom su pedantni, savjesni i marljivi u svojim postupcima te su voljni platiti cijenu. Ljudi bez integriteta i dostojanstva su nepromišljeni i nemarni u svojim postupcima, uvijek posežu za nekim trikovima i uvijek se žele samo provlačiti. Bez obzira na to koju vještinu proučavaju, ne uče je marljivo, ne mogu je naučiti i, bez obzira na to koliko vremena proveli proučavajući je, ostaju u potpunom neznanju. To su ljudi slaba karaktera. Većina je ljudi površna u izvršavanju svojih dužnosti. O kakvoj se naravi ovdje radi? (O podlosti.) Kako se podli ljudi odnose prema svojoj dužnosti? Zasigurno nemaju ispravan stav prema njoj i površno je obavljaju. To znači da nemaju normalnu ljudskost. Krajnje podli ljudi su poput životinja. To je kao držanje psa za kućnog ljubimca: ako ga ne držiš na oku, grist će stvari i uništiti sav tvoj namještaj i uređaje. Bio bi na gubitku. Psi su životinje; oni ne razmišljaju o tome da se odnose prema stvarima s ljubavlju i brigom i ne možeš ih držati odgovornima za stvari – samo ih moraš kontrolirati. Jer ako to ne činiš i pustiš da životinja izmakne kontroli i ometa te u životu, to pokazuje da nešto nedostaje u tvojoj ljudskosti. Tada se puno ne razlikuješ od životinje. Tvoj je IQ prenizak i ništarija si. Pa kako kako ih onda držati pod kontrolom? Moraš smisliti način da ih ograničiš na određeno područje ili da ih držiš zatvorene i pustiš van dva ili tri puta na dan tako da se dovoljno kreću. To će zauzdati njihovo razuzdano grizenje stvari i također im pružiti tjelovježbu da ostanu zdravi. Na taj način možeš dobro kontrolirati psa, a tvoja okolina će biti zaštićena. Ako se netko ne može nositi sa stvarima s kojima se susreće i nema ispravan stav, nešto nedostaje u njegovoj ljudskosti. Ona ne može ispuniti mjerilo normalne ljudskosti. Ili, kuharskim rječnikom rečeno: obični ljudi koriste samo malo ulja kada prže nešto, ali neke žene koriste jako puno. Čak i ako si bogat, ne možeš rasipati ulje, već moraš koristiti razumnu količinu. Ali te žene ne mare za to: ako im se omakne i uliju previše u tavu, samo pokupe višak i bace ga na pod. To je rastrošno, zar ne? Kako se netko s takvim stavom prema materijalnim stvarima popularno zove? „Ekstravagantan” ili, uvredljivo, „rasipnik”. Odakle dolaze materijalne stvari? Dane su nam od Boga. Neki ljudi kažu da su zaradili svoje stvari, ali koliko bi mogao zaraditi, da ti to nije dano od Boga? On ti je dao život. Da ti On nije dao život, ne bi imao ništa i ne bi bio ništa pa bi li onda i dalje imao te tvoje materijalne stvari? Bog ti je možda dao više nego prosječnom kućanstvu, ali jesu li stav i gledište s kojima bi ti to rasipao ispravni? Kako se to definira u pogledu ljudskosti? Takva osoba ima lošu ljudskost. Ekstravagantnost, rasipanje stvari, neophođenje prema stvarima s ljubavlju i brigom – takva osoba nema normalnu ljudskost. Neki ljudi čak ne razmišljaju o tome da rukuju stvarima u Božjoj kući s brigom. Nešto pripada Božjoj kući. Oni to vide. Ipak, ako se sprema kiša i ne bi valjalo da se ta stvar smoči, što bi oni mislili? „Nema veze ako se smoči. I tako ta stvar nije moja. Ostavit ću je.” Zatim bi odšetali dalje. Kako se taj stav zove? Sebičnost. Razmišljaju li ispravno? Ako ne, što su oni? (Nepošteni.) Ako netko nije ispravan, nije li onda nepošten? Imaju li ljudi koji nisu ispravni u svom razmišljanju normalnu ljudskost? Zasigurno ne. Za naš prvi aspekt – stav ljudi u njihovu ophođenju prema različitim ljudima, događajima i stvarima, o koliko smo stvari sada razgovarali? Tu je podlost, podlaci. Što još? (Biti moralno nizak i nepošten.) Takav kolokvijalan jezik. Koristite li vi riječi poput ovih kada razmatrate sebe, promišljate o sebi i analizirate sebe u svom svakodnevnom životu? (Ne.) Nitko to ne čini. Pa koje riječi koristite? Govorite grandioznim riječima – nitko ne koristi takav svakodnevni govor.

Mnogi ljudi osjećaju se važnima zato što vjeruju u Boga. Oni koji imaju neku vještinu i stručno znanje ili čak visoke diplome, napose, smatraju da su iznad običnih ljudi. Zadovoljni su samima sobom i misle: „Čak sam odustao od solidne karijere koju sam imao u svjetovnom životu i nisam došao u Božju kuću na besplatan obrok. Netko tko je vješt poput mene može dati svoj doprinos Božjoj kući. Dajem se i patim za Boga. Čak dijelim sobu i smještaj s ovim običnim ljudima u zajednici. Izrazito sam kvalitetan!” Misle da imaju posebno čestit integritet, da su plemenitiji od svih drugih. Stalno uživaju u tome. Činjenica je da im nedostaje toliko mnogo stvari u njihovoj ljudskosti, a ne samo što ne znaju da ih nemaju, već su izvan sebe od sreće i misle da su sjajni, da im je karakter bolji od onog kod običnih ljudi. Zapravo, tu nema ničega što bi bilo dostojno definicije riječi „normalan” koja prethodi „ljudskosti” u izrazu „normalna ljudskost”. Ništa u vezi s njima nije u skladu s mjerilom; sve je daleko ispod te definicije. Njihova savjest? Nemaju je. Njihov karakter? Nije dobar. Njihov integritet i kvalitete? Ništa od toga nije dobro. Budući da svi žive zajedno, kada neki ljudi imaju nešto dragocjeno, neće se usuditi ostaviti to na vidiku. Zašto? Jednim dijelom zato što ne vjeruju drugima, a drugim zato što tamo gdje ima puno ljudi, ima i nepouzdanih ljudi, a neki od njih vole krasti pa će možda čak ukrasti. Ti ljudi imaju loš karakter. Neki ljudi odabiru najbolje zalogaje kada jedu i jedu dok ne postanu siti, bez obzira na to koliko ljudi iza njih još nije jelo. Nije li to previše sebično? Neki misle o drugima dok jedu. Što nam to dočarava? To pokazuje da su potonji razumni ljudi koji misle na druge. Jest će malo manje kako bi ostavili nešto za druge. To znači imati kvalitetu. U Božjoj kući neki ljudi imaju ljudskost dok je drugi nemaju. Ne mogu čak ni biti u skladu s mjerilom normalne ljudskosti. Imajući u vidu ponašanja koja sam spomenuo, postoji li među vama mnogo ljudi s normalnom ljudskošću? Ili ih nema mnogo? Ako obično pokazujete takva ponašanja, jeste li sposobni shvatiti da su ona problematična? Kada otkrivaš iskvarenu narav, jesi li toga svjestan? Ako si svjestan toga i možeš to osjetiti i voljan si promijeniti se, tada imaš malo ljudskosti – samo nisi zadobio normalnost. Ako toga nisi ni svjestan, možeš li se smatrati osobom s ljudskošću? Ne možeš. To nije pitanje dobre ili loše ljudskosti, normalne ili nenormalne ljudskosti – ti nemaš ljudskosti. Tijekom objeda, primjerice, neki ljudi vide da stiže pladanj s pirjanom svinjetinom i počnu je grabiti, podjednako masne i nemasne komade, i ne prestanu dok sve ne pojedu. Jeste li ikada vidjeli životinje kako se bore za hranu? (Da.) To je isti takav prikaz, samo sa životinjama. Je li takva borba dio normalne ljudskosti kod ljudi? (To nije normalna ljudskost.) Što bi ljudi s normalnom ljudskosti učinili? (Bili bi zadovoljni s onim što imaju, a ne pohlepni.) To je sasvim točno. Kako možemo ne biti pohlepni? Kakvo razmišljanje i kakav pogled na to pitanje predstavljaju razmišljanje koje bi ljudi s normalnom ljudskosti trebali imati, razmišljanje s kojim se osoba može ponašati ispravno? Najprije, tvoje razmišljanje mora biti ispravno. Žena, primjerice, može misliti: „Danas ima puno pirjane svinjetine. Htjela bih imati više, ali me pomalo sram, budući da sam okružena svojom braćom. Što bih trebala učiniti? Pretpostavljam da ću pričekati s jelom dok se oni ne najedu. Ne želim da drugi pomisle kako dama poput mene može biti tako proždrljiva. Kako bi ponižavajuće to bilo!” Takvo razmišljanje bilo bi normalno za ženu jer su one općenito pomalo osjetljive. Većina muškaraca bi pomislila: „Pirjana svinjetina je nevjerojatna. Samo ću se poslužiti.” Oni bi prvi zgrabili sa svojim štapićima, bez obzira na to što drugi misle. Ali neki su muškarci razumniji od toga. Nakon što pojedu zalogaj, pomislili bi: „Toliko je ljudi iza mene koji još nisu jeli. Moram prestati i ostaviti nešto za druge.” Činjenica da oni mogu tako razmišljati i postupati pokazuje da su osoba s razumom, da urođeno imaju normalnu ljudskost. Neki ljudi apsurdno razmišljaju: „Bog ne želi da ljudi jedu pirjanu svinjetinu pa neću uzeti ni zalogaj. To znači da imam više ljudskosti, zar ne?” To je apsurdno razmišljanje. Što pokazujem ovim primjerom? Da bi ljudi trebali zauzeti ispravan stav prema svim ljudima, događajima i stvarima. Netko dolazi do tog ispravnog stava kroz misao koja se rađa iz perspektive razuma, savjesti, integriteta i dostojanstva ljudskosti. Ako primjenjujete takav način razmišljanja, uglavnom ćete biti u skladu s normalnom ljudskosti.

Stav koji netko ima prema ljudima, događajima i stvarima zapravo se tiče toga kako se ophođenje prema ljudima i stvarima očituje u svakodnevnom životu. Ta očitovanja možda nemaju mnogo doticaja s radom koji obavljaš ili su od njega odvojena, ali vjera u Boga nije isprazna: vjernici u Boga ne žive u vakuumu, već u stvarnom životu. Ne smiju biti odvojeni od stvarnog života. Kakav bi stav i mišljenje ljudi trebali imati, bilo prema stručnim vještinama, bilo prema općoj mudrosti ili znanju o nečemu? Je li ispravno uvijek imati način razmišljanja takav da se želiš provlačiti? Neki se ljudi uvijek žele provlačiti kada su u pitanju te stvari – hoće li to funkcionirati? Nemaju li problema sa svojim gledištem? Problem s njihovim gledištem dio je toga; povrh toga, tu je i njihov karakter. Veliki crveni zmaj vlada Kinom već tisućama godina i uvijek se bavi kampanjama i borbama. Ne razvija ekonomiju i ne misli o životima običnih ljudi. U konačnici, ljudi su razvili svojevrsnu podlost zbog površnog obavljanja stvari. U svemu što čine površni su i gledaju na stvari kratkoročno. Ne teže izvrsnosti u učenju niti je mogu postići. Uvijek čine stvari gledajući stvari kratkoročno: gledaju što tržištu treba, a zatim se žure to proizvesti, bez suvišne misli sve dok ne zarade bogatstvo. Ne razvijaju se dalje od ovih osnova i ne rade daljnje znanstveno istraživanje niti teže savršenijoj izvrsnosti, što na kraju dovodi do toga da kineske lake i teške industrije, te svaki drugi sektor, nemaju proizvode na svjetskoj razini vrhunske kvalitete. Ipak, Kinezi se hvale: „Imamo 5000 godina prvoklasne tradicionalne kulture ovdje u Kini. Mi Kinezi smo ljubazni i marljivi.” Zašto, dakle, Kina i dalje proizvodi bezvrijedne stvari kojima se ljudima izbija novac iz džepova? Zašto nemaju gotovo ništa čime bi se mogli natjecati na globalnom tržištu? Što se tu događa? Ima li Kina proizvode vrhunske kvalitete? Kineski narod ima jednu stvar „vrhunske kvalitete”, a to je njegova vještina u oponašanju i lažiranju – u lažljivosti. Njegova podlost je prisutna u tome. Neki će reći: „Zašto bi nas tako opisao? Ne misliš li da nas to omalovažava i podcjenjuje?” Je li to istina? Kada bismo gledali neke stvari koje Kinezi rade, doista možemo reći da im takav opis pristaje. Postoje li na tržištu ili među običnim pukom Kinezi koji rade pravi posao? Vrlo ih je malo, a i ona nekolicina koja pokušava raditi pravi posao, kada vide koliko je nepovoljno društveno okruženje i da nikakvo dobro ne proizlazi iz toga, prestanu pokušavati i odustanu od toga.

Te stvari koje se dotiču ljudskosti – stavovi, misli i mišljenja koja ljudi otkrivaju u svom odnosu prema drugim ljudima, događajima i stvarima – govore mnogo toga. O čemu govore? Govore o tome kako možemo vidjeti karakter neke osobe. Možemo vidjeti je li ta osoba pristojna i ispravna. Što to znači biti pristojan i ispravan? Je li netko tko je tradicionalan pristojan i ispravan? Je li netko tko je uljudan i dobro odgojen pristojan i ispravan? (Ne.) Je li netko tko se strogo pridržava pravila pristojan i ispravan? (Ne.) Ništa od navedenoga. Dakle, što to znači biti pristojan i ispravan? Ako je netko pristojna i ispravna osoba, onda, bez obzira na to što radi, radi to s određenim načinom razmišljanja: „Bez obzira na to volim li ovo raditi ili ne te je li ovo jedna od stvari koje me zanimaju ili je nešto za što se ne zanimam previše – dano mi je da to učinim i učinit ću to dobro. Počet ću učiti ispočetka i, stojeći čvrsto na zemlji, učinit ću to korak po korak. Na kraju, bez obzira na to koliko daleko sam dospio u tom zadatku, dat ću sve od sebe.” U najmanju ruku, moraš posjedovati stav i način razmišljanja koji je prizeman. Ako, od trenutka kada ga preuzmeš, zadatak obavljaš površno i nije te ni najmanje briga za njega – ako se ne odnosiš revno prema njemu i ne pogledaš relevantne izvore, napraviš detaljne pripreme ili potražiš druge i posavjetuješ se s njima; te ako, povrh toga, ne uzmeš više vremena za učenje te stvari tako da postaješ sve bolji u tome, savladavši tu vještinu ili struku, već umjesto toga imaš nonšalantan stav prema tome i stav da ćeš se samo provlačiti, onda tvoja ljudskost predstavlja problem. Nije li to samo površnost? Neki kažu: „Ne volim kada mi daješ ovakvu dužnost”. Ako je ne voliš, nemoj je prihvaćati. A ako je prihvatiš, trebaš joj pristupiti s revnim, odgovornim stavom. Takav stav trebaš imati. Nije li to ono što bi ljudi s normalnom ljudskosti trebali imati? To znači biti pristojan i ispravan. U ovom aspektu normalne ljudskosti potrebna vam je barem pažnja, savjesnost i spremnost platiti cijenu, zajedno sa stavom prizemnosti, revnosti i odgovornosti. Dovoljno je imati te stvari.

U crkvi ima svakakvih ljudi. Oni koji vole istinu imaju bolju ljudskost, te kada otkriju iskvarenu narav, spremno je ispravljaju. Oni koji to ne čine imaju puno goru ljudskost. Ako netko ne ulaže napor i neodgovoran je prema Božjem poslanju, nije li nedostojan priznanja? Takva je ljudskost beznačajna i bezvrijedna. Ona je niska. Ti vjeruješ u Boga. Ako pristupaš svome poslanju s površnim i neodgovornim stavom, bilo da se radi o Božjem poslanju ili poslanju crkve, je li tvoj stav takav kakav bi netko s normalnom ljudskosti trebao imati? Neki mogu reći: „Ne shvaćam ozbiljno stvari koje mi braća i sestre daju, ali jamčim da ću uspjeti u stvarima koje mi Bog daje da učinim. Odnosit ću se dobro prema tim stvarima.” Je li to ispravan osjećaj? (Ne.) U kojem smislu nije ispravan? Netko tko ne zaslužuje priznanja i kome nedostaje vrlina, čija ljudskost nema te stvari – prema kome bi on mogao biti iskren? Ni prema kome. Čak i u vlastitim poslovima vara i radi stvari samo radi forme. Nije li takva osoba niskog morala i bezvrijedna? Ako netko može uložiti trud i preuzeti odgovornost i biti dostojan priznanja u vezi sa stvarima koje im drugi ljudi zadaju, bi li se onda odnosili puno gore prema poslanju koje su primili od Boga? Ako takva osoba, netko sa savjesti i razumom, razumije istinu, onda se ne bi trebala gore odnositi prema poslanju koje je primila od Boga i prema izvršavanju svoje dužnosti. Odnosit će se, bez sumnje, puno bolje od onih bez savjesti, koji nemaju vrline. To je razlika u njihovu karakteru. Netko će reći: „Ako bi me ti zamolio da se pobrinem o psu ili mački ne bih to shvaćao ozbiljno, ali ako mi Božja kuća povjeri tako važnu zadaću, zasigurno ću dobro to obaviti”. Je li to ispravno? (Ne.) Zašto ne? Ako netko ima ispravno stajalište, jednako u velikim i malim stvarima, koje god njihovo poslanje bilo, te ako su ispravni u srcu a plemeniti po kvaliteti, i imaju integritet, zaslužuju priznanje i moralni su po svome ponašanju, tada je to dragocjeno i to je drugačije. Takvi ljudi odnose se prema bilo kojoj stvari u potpunosti moralno i vrijedno priznanja. Kada bi netko tko je nemoralan i tko nije dostojan priznanja rekao: „Da mi Bog izravno povjeri nešto, siguran sam da bih to dobro riješio”, bi li to bila istina? To bi bilo pretjerivanje i prijevara. Kako možeš biti drugima od povjerenja ako nemaš savjest ili razum? Tvoje su riječi isprazne – one su trik. Božja je kuća nekoć imala dva mala psa čuvara. Netko je bio zadužen da pazi na njih i ta se osoba brinula o njima i pazila ih kao da su njeni vlastiti psi. Ta osoba nije baš voljela pse, ali dobro se brinula o njima. Kada se jedan pas razbolio, liječila ga je, kupala i hranila na vrijeme. Možda ta osoba nije voljela pse, ali se odnosila prema brizi o tim psima kao prema poslanju i odgovornosti. Nije li to nešto što bi trebalo biti dio ljudskosti? Ta je osoba imala ljudskost pa je dobro obavljala stvari. Dva su psa kasnije dodijeljena nekome drugome na brigu i za mjesec dana postali su žalosno mršavi. Što se dogodilo? Nikoga nije bilo briga i nitko nije primijetio kada su se psi razboljeli i njihovo je loše raspoloženje utjecalo na njihov apetit. Tako su završili jako mršavi; tako se ta osoba brinula o njima. Postoji li razlika između te dvije osobe? (Da.) Koja? (U njihovoj ljudskosti.) Je li osoba koja se dobro brinula o psima razumjela puno istina? Ne nužno. A osoba koja se loše brinula o njima nije nužno kraće vjerovala u Boga. Zašto je onda tako velika razlika između te dvije osobe? Zato što je njihov karakter različit. Neki ljudi zaslužuju priznanje. Kada nekome daju svoju riječ, na kraju će moći položiti račun, bilo da vole raditi to što su obećali ili ne. Kada preuzmu neki zadatak, sigurno će ga završiti, korak po korak. Zaslužuju priznanje koje im drugi daju i opravdavaju vlastito srce. Imaju savjest i njome mjere sve drugo. Neki ljudi nemaju savjest. Daju svoju riječ i zatim ne čine ništa da je podupru. Oni ne kažu: „Oni mi vjeruju. Moram dobro obaviti ovo da zadržim njihovo povjerenje.” Njihovo srce nije takvo i oni ne razmišljaju tako. Nije li to razlika u ljudskosti? Recite mi, je li osoba koja je dobro obavila posao mislila da je taj posao naporan? Nije mislila da je zamoran ili naporan. Nije razbijala glavu pokušavajući shvatiti kako da dobro obavlja stvari i nije se često molila nad time. Znala je u srcu što bi bilo ispravno učiniti, pa je preuzela taj teret. Ona osoba koja nije htjela podnijeti teret također je prihvatila dužnost i smatrala je napornom. Postala bi živčana kada bi psi lajali i prekoravala bi ih: „Samo ti laj! Zalaj još jednom i zatući ću te do smrti!” Nema li tu razlike u ljudskosti? Ima je, i to velika razlika. Neki ljudi kada im nešto zadaš smatraju to iritantnim, smetnjom, smatraju da im ne daješ puno slobode. „Još jedan posao? Već imam puno toga za odraditi – nisam besposlen!” I tako imaju čitav niz izgovora da proslijede tu stvar nekome drugom, da se izgovore zato što neće ispuniti svoju odgovornost. Nemaju savjesti ni razuma i ne preispituju sebe, već umjesto toga daju opravdanja i izgovore kako bi se izgovorili zbog svoje loše ljudskosti. Tako se ponašaju ljudi s lošom ljudskosti. Može li tada takva osoba ući u istina-stvarnost? (Ne može.) Zašto ne može? Ne voli istinu i ne voli pozitivne stvari. Nije li to slučaj? Ne posjeduju ni normalnu ljudskost ni stvarnost pozitivnih stvari. Nemaju tu bit unutar sebe. Dakle, koji je odnos između istine i normalne ljudskosti? Što mora biti unutar nečije ljudskosti da bi ta osoba ušla u istina-stvarnost i provodila istinu u djelo? Najprije mora imati savjest i razum. Što god da radi, mora imati ispravan stav, ispravno razmišljanje i ispravno gledište. Samo s tim stvarima može netko imati normalnu ljudskost – i samo posjedujući normalnu ljudskost možemo prihvatiti istinu i provoditi je u djelo.

B. Ljudsko gospodarenje osobnim okruženjem

Druga stavka: ljudsko gospodarenje osobnim okruženjem u svakodnevnom životu. Koje područje normalne ljudskosti ova stavka podrazumijeva? (Područje životnog okruženja.) A od čega se ono sastoji? Uglavnom se sastoji od dva opća područja: okruženja u kojem netko živi, a koje obuhvaća samo njegov osobni život, i javnih okruženja s kojima često dolazi u doticaj. A od čega se konkretno sastoje ta dva opća područja? Od nečijeg načina života, kao i od upravljanja higijenom i okruženjem. Da to dodatno razjasnimo, od čega se sastoji nečiji način života? Od rada i odmora, prehrane i stvari poput svakodnevnog očuvanja zdravlja i općeg znanja o svakodnevnom životu. Počet ćemo s prvim, radom i odmorom. Oni bi se jednostavno trebali odvijati redovito i prema rasporedu. Izuzev posebnih okolnosti, kao kad nečiji posao zahtijeva da taj netko ostane budan do kasno ili radi prekovremeno, rad i odmor najčešće trebaju biti redoviti i prema rasporedu. To je ispravan način. Ima ljudi koji radije ostaju budni noću. Ne spavaju navečer, već se bave raznim stvarima. Ne idu spavati sve dok drugi ne ustanu i ne započnu s poslom, rano ujutro, a kad drugi idu u krevet noću, tada oni ustaju i počinju raditi. Zar nema takvih ljudi? Nikada nisu usklađeni s drugima, uvijek posebni – takvi ljudi nisu baš zdravog razuma. U normalnim okolnostima ritmovi svih ljudi u osnovi bi trebali biti usklađeni, osim u posebnim slučajevima. Što je sljedeće? (Prehrana.) Lako je postići prehrambene potrebe normalne ljudskosti, zar ne? (Da.) To je lako. Međutim, nemaju li ljudi neka pogrešna gledišta o prehrani? Neki kažu: „Vjerujemo u Boga i sve je u Njegovim rukama. Ne postoji vrsta prehrane koja bi mogla naštetiti želucu. Jest ćemo što god želimo, slobodno. To nije problem, Bog nas čuva.” Zar nema ljudi s takvim shvaćanjem? Nije li to pomalo iskrivljeno? Takvo shvaćanje nije normalno; ljudi s takvim shvaćanjem nisu normalni u svom razmišljanju. Postoje drugi koji miješaju normalno, zdravorazumsko znanje potrebno za život s udovoljavanjem tijelu. Oni vjeruju da je obraćanje pažnje na zdravorazumsko znanje koje je potrebno za život zapravo udovoljavanje tijelu. Zar nema ljudi koji tako misle? (Da.) Na primjer, neki ljudi imaju želučanih problema i ne jedu začinjenu, nadražujuću hranu. Ima onih koji im kažu: „To su tvoje prehrambene navike; udovoljavaš tijelu. Moraš se pobuniti protiv toga. Na nekim mjestima na koja ćeš ići jede se takva hrana i morat ćeš je jesti. Kako ne bi mogao?” Zar nema ljudi s takvim shvaćanjem? (Da.) Neki ljudi ne mogu jesti određenu hranu, a ipak inzistiraju na tome da je jedu, na svoju nelagodu, kako bi se pobunili protiv tijela. Ja kažem: „Dopušteno ti je ne jesti ako ne želiš. Nitko te neće osuditi ako ne jedeš.” Oni kažu: „Ne, moram!” U tom slučaju zaslužuju svoju nelagodu. Sami su je uzrokovali. Postavili su si pravila, pa ih se moraju i pridržavati. Bi li onda bilo pogrešno ne jesti tu hranu? (Ne.) Ne bi. Drugi s posebnim zdravstvenim stanjima alergični su na neke namirnice. Moraju izbjegavati te stvari i ne jesti ih. Neki su alergični na čili papričice i stoga ih ne bi smjeli jesti, a ipak inzistiraju na tome. Nastavljaju ih jesti, vjerujući da to znači pobuniti se protiv tijela. Nije li to iskrivljeno shvaćanje? Doista jest. Ako im neka hrana ne odgovara, ne bi je trebali jesti. Zašto se bore protiv svog tijela? Nije li to nepromišljeno od njih? (Jest.) Nema potrebe pridržavati se tog pravila, niti se na taj način buniti protiv tijela. Svatko ima svoje zdravstveno stanje: neki imaju loš želudac; neki imaju slabo srce; neki slabije vide; neki su skloni znojenju; neki se nikad ne znoje. Svačije je stanje drugačije; moraš se prilagoditi tome na temelju vlastitog stanja. Jedna rečenica može se primijeniti na sve ove slučajeve: naučite malo zdravog razuma u životu. Što ovdje znači „zdrav razum”? To znači da moraš znati što je za tebe štetno jesti, a što je dobro. Ako nešto nije ukusno, ali je dobro za tvoje zdravlje, onda to moraš jesti radi svog zdravlja; ako je nešto ukusno, ali se razboliš kad to pojedeš, onda to nemoj jesti. To je zdrav razum. Osim toga, ljudi moraju znati i nekoliko zdravorazumskih načina kako sačuvati zdravlje. U četiri godišnja doba, neka vrijeme, klima i godišnje doba diktiraju što ćete jesti – to je glavno načelo. Ne borite se protiv svog tijela – to je razmišljanje i shvaćanje koje bi ljudi s normalnom ljudskosti trebali imati. Neki ljudi imaju upalu crijeva i proljev kad jedu nadražujuću hranu. Dakle, nemojte to jesti. Ipak, neki kažu: „Ne bojim se. Bog me čuva”, i posljedično dobiju proljev nakon obroka. Čak kažu da ih Bog stavlja na kušnju i oplemenjuje ih. Nisu li to apsurdni ljudi? Ako nisu apsurdni, onda su strašni proždrljivci koji jedu bez obzira na posljedice. Takvi ljudi imaju mnogo problema. Ne mogu kontrolirati svoj apetit, ali kažu: „Ne bojim se. Bog me čuva!” Kakvo je njihovo shvaćanje tog pitanja? Iskrivljeno je; ne razumiju istinu, a ipak je slijepo pokušavaju primijeniti. Imaju upalu crijeva, a ipak jedu neselektivno, i kad zbog toga dobiju proljev, reći da ih Bog stavlja na kušnju i oplemenjuje – nije li to slijepa primjena pravila? Da takva apsurdna osoba izgovori takvu besmislicu – nije li to bogohuljenje? Bi li Duh Sveti djelovao u tako smiješnoj osobi? (Ne.) Ako ne razumiješ istinu, ne smiješ slijepo primjenjivati pravila na stvari. Bi li Bog neselektivno podvrgavao bilo koga kušnjama? Zasigurno ne. Nisi čak ni kvalificiran za to; tvoj rast nije dovoljan – i stoga te Bog neće stavljati na kušnje. Netko tko ne zna od koje će se hrane razboljeti je budala bez pameti. Mogu li ljudi koji su nerazumni i bez pameti razumjeti Božje nakane? Mogu li razumjeti istinu? (Ne.) Bi li onda Bog takvu osobu stavljao na kušnje? Ne, ne bi. To znači nemati razuma i govoriti besmislice. Postoje načela po kojima Bog iskušava ljude; ona su usmjerena na ljude koji vole istinu i teže joj, na ljude koje bi Bog koristio i koji bi mogli svjedočiti za Njega. On stavlja na kušnje ljude istinske vjere koji Ga mogu slijediti i svjedočiti za Njega. Nitko tko traži samo udobnost i užitak i uopće ne teži istini, a zasigurno nitko s iskrivljenim poimanjem stvari, nema djelo Duha Svetoga. S obzirom na to, bi li ih Bog stavljao na kušnje? To je potpuno nemoguće.

Nekim ljudima su dostupni kineski biljni lijekovi ili hrana korisna za zdravlje, pa ih lakomisleno uzimaju. Neke žene često na lice mažu stvari koje štite kožu, izbjeljuju je i zatežu. Svaki dan provedu dva sata nanoseći šminku i tri sata skidajući je, i na kraju unište svoju kožu do neprepoznatljivosti. Čak će reći: „Nitko ne može nadvladati prirodni zakon ljepote koja vene s godinama – samo pogledajte ovu moju ostarjelu kožu!” Činjenica je da ne bi izgledale tako staro da nisu stalno petljale po licu – upravo ih je mazanje tih proizvoda postaralo. Kako biste to nazvali? (Same su si krive.) Tako im i treba! Postoji određeno zdravorazumsko znanje potrebno za život u normalnoj ljudskosti i treba ga usvojiti, kao što je opće znanje o očuvanju zdravlja i prevenciji bolesti: na primjer, da hladne noge mogu uzrokovati bol u leđima, ili kako treba liječiti ranu dalekovidnost, ili koje su štetnosti predugog sjedenja za računalom. Trebalo bi razumjeti ponešto o takvoj zdravorazumskoj brizi za zdravlje. Neki mogu reći: „Da biste vjerovali u Boga, trebate samo čitati Njegove riječi. Kakva je korist od učenja svih tih zdravorazumskih stvari o zdravlju? Čovjekov životni vijek određuje Bog; nikakvo znanje o zdravlju neće pomoći. Kad dođe vrijeme da umrete, nitko vas ne može spasiti.” To se naizgled čini ispravnim, ali zapravo je pomalo apsurdno. Takvo nešto bi rekao netko bez duhovnog razumijevanja. Nauče recitirati otrcane riječi i doktrine i čine se duhovnima, a zapravo nemaju nimalo čistog shvaćanja. Slijepo pokušavaju primijeniti pravila kad im se nešto dogodi, govoreći što je ljepše moguće, bez primjenjivanja ijedne istine. Neki im ljudi mogu reći da je kaša od kukuruznog brašna hranjiva, na primjer, da je dobra za zdravlje. To do njih neće doprijeti. Ipak, čim čuju nekoga da kaže kako je pirjana svinjetina zdrava, najest će se sljedeći put kad je vide, govoreći čak i dok žvaču: „Što mogu? Moram ovo jesti; to je za moje zdravlje!” Nije li to prijevara? (Jest.) To je prijevara. Posjedovati ono što bi ljudi s normalnom ljudskosti trebali posjedovati, znati ono što bi ljudi trebali znati, znati ono što se treba znati u životnoj dobi koja odgovara tvojim godinama – to je ono što znači imati normalnu ljudskost. Neki ljudi u dvadesetima jedu neselektivno. Jest će kockice leda na vrlo hladan dan. Njihovi se stariji uplaše kad to vide i potiču ih da prestanu, govoreći im da će dobiti bolove u trbuhu. „Bolove u trbuhu? Bit ću dobro”, kažu, „Pogledajte me: u vrhunskoj sam fizičkoj formi!” Ne znaju za takve stvari u svojim godinama. Pričekajte dok ne napune četrdeset; dajte im tada kockicu leda da pojedu. Bi li to učinili? (Ne.) A kad napune šezdeset, zaboravite na jedenje leda – bojat će se i prići mu. Njihovo tijelo neće moći podnijeti hladnoću leda. To se zove iskustvo – učenje životnih lekcija. Ako netko sa šezdeset godina još uvijek ne zna da mu želudac ne može podnijeti previše kockica leda, da ih njegovo tijelo ne može podnijeti, da će se od njih razboljeti, kako se to zove? Nedostaje li im normalne ljudskosti? Nedostaje im proživljenog iskustva. Ako netko tko ima šezdesetak godina još uvijek ne zna da je hladnoća loša za leđa, da hladne noge uzrokuju bol u leđima, kako je onda živio tih šezdesetak godina? Mora da je samo površno živio. Neki ljudi do četrdesete godine razumiju mnogo zdravorazumskih stvari o životu: zdravorazumsko znanje o zdravlju, na primjer; i imaju nekoliko ispravnih gledišta o materijalnim stvarima, novcu i poslu, te o svojim rođacima, svjetovnim poslovima, životu i tako dalje. Imaju čisto razumijevanje tih stvari, i čak i ako ne vjeruju u Boga, ipak razumiju te stvari malo bolje od mlađih ljudi. To su ljudi s osjećajem za ispravno i pogrešno, čije je razmišljanje normalno. U dva desetljeća koja su proživjeli od svojih dvadesetih razumjeli su mnoge stvari, od kojih su neke bliske istini. To pokazuje da su to ljudi sa sposobnošću shvaćanja, ljudi dobrog kova. A ako su netko tko teži istini, njihov ulazak u istina-stvarnost doći će mnogo brže, jer će biti da su u tih dvadeset godina mnogo toga iskusili i stekli nekoliko pozitivnih stvari. Njihova će iskustva biti u skladu s istina-stvarnošću o kojoj Bog govori. Međutim, ako u ljudskosti te osobe mnogo toga nedostaje, i ona nema ispravna gledišta ili razmišljanje normalne ljudskosti, a još manje pamet normalne ljudskosti u pogledu života i u pogledu ljudi, događaja i stvari koji se pojave u tih dvadeset godina, tada će te godine biti uzalud proživljene. Na nekoliko mjesta gdje sam bio, otkrio sam da neke starije sestre ne znaju kuhati. Ne mogu čak ni isplanirati uravnotežen obrok. Naprave juhu od onoga što bi trebalo pržiti, a prže ono što bi trebalo ići u juhu. Voće i povrće se mijenja s godišnjim dobima, a ipak su na njihovom stolu uvijek ista jela. Što se tu događa? To je pravi nedostatak pameti, zar ne? Nedostaje im kov normalne ljudskosti. Ne znaju čak ni kuhati razne namirnice s kojima se susreću u svakodnevnom životu, poput kupusa i krumpira. Nisu dorasle najjednostavnijim zadacima i ne mogu ih izvršiti. Kako su se provlačile kroz posljednjih pedeset ili šezdeset godina? Je li moguće da njihovo srce nije postavljalo nikakve zahtjeve pred njihov život? Ako netko ne može izvući iskustvo iz bilo čega što radi, koju bi onda dužnost takva osoba mogla dobro izvršavati? Činjenica je da ljudi mogu naučiti raditi stvari samo ako se potrude i neko vrijeme vježbaju. Ako netko i nakon nekoliko godina učenja još uvijek ne može nešto učiniti, njegova pamet i kov sigurno su strašno loši!

Porazgovarajmo sada malo o upravljanju higijenom. Nedavno sam bio na dva mjesta gdje je okruženje kuća bilo u potpunom neredu. Ondje je sve prvotno bilo prilično uredno, pa kako su ta mjesta na kraju postala takvi „svinjci”? Razlog je taj što se ljudi ondje ne znaju brinuti o stvarima. Nemaju svijest o higijeni i potrebu za njom kakve pripadaju normalnoj ljudskosti. Nije samo da su lijeni; povrh toga, navikli su živjeti u takvim uvjetima. Bacaju smeće po tlu i ostavljaju stvari bilo gdje, bez pravila i ograničenja. Kad očiste neko mjesto, mogu ga održati čistim samo dan ili dva; nekoliko dana kasnije toliko je neuredno i prljavo da je teško gledati. Recite mi, kako se zove takvo okruženje? A ljudi ondje mogu jesti s apetitom i zaspati u takvim uvjetima – kakvi su to ljudi? Poput svinja su, zar ne? Nemaju svijesti i ne razumiju ništa o higijeni, o svom okruženju, o strukturi, o upravljanju. Ne primjećuju to, bez obzira na to koliko prljavo ili neuredno postalo. To im ne smeta; ne brinu se i ne uznemiruju zbog toga. Nastavljaju živjeti kao i dosad, neprobirljivi i bez ikakvih zahtjeva. Neka mjesta izvrsno brinu o svojoj higijeni i okruženju i pomislili biste da ljudi ondje mare za čistoću, da znaju upravljati svojim okruženjem – ali nitko ne zna, sve do nenajavljene inspekcije, da su slali ljude unaprijed da očiste mjesto prije inspekcija. Ako im kažeš unaprijed da dolaziš, mjesto će zajamčeno biti čisto; ako ideš bez upozorenja, naći ćeš drugačije okruženje, ono koje će sigurno biti prljavo i neuredno. U sobama nekih djevojaka odjeća i cipele su razbacani posvuda, a vani su alati poput motika i krampova nagomilani zajedno s odjećom. Neki ondje mogu reći da su bili toliko zauzeti da nisu imali vremena očistiti. Toliko su bili zauzeti? Nisu li imali vremena ni disati? Ako nisu, e, to se zove biti zauzet – ali sigurno nisu bili toliko zauzeti. Što je tako teško u upravljanju njihovim prostorom? Što je tako naporno u održavanju čistog, urednog okruženja? Ima li to veze s ljudskošću? Zašto bi ljudi toliko voljeli živjeti u „svinjcu”? Zašto bi im bilo tako ugodno u takvom okruženju? Kako mogu biti potpuno neosjetljivi na takvo okruženje? Što se tu događa? Što je uzrok okruženja kojima se loše upravlja? Ako povremeno odem negdje i kažem im unaprijed, sredit će sve da bude cakum-pakum, ali prestat će čistiti ako ondje idem često. Kažu: „Često si ovdje, pa ćemo se ostaviti formalnosti. Mi smo jednostavno takvi. Iscrpljujuće je stalno čistiti! Tko ima energije? Toliko smo zauzeti poslom cijeli dan, nemamo vremena ni počešljati se!” Daju ovakva opravdanja. A koja još opravdanja daju? „Sve je ovo privremeno. Ne trebamo to dovesti u savršen red. Dobro je i ovako.” Doista, sve je privremeno – ali čak i da živiš u šatoru, i dalje bi se morao brinuti o tome, zar ne? To je normalna ljudskost. Ako nemaš ni taj djelić normalne ljudskosti, po čemu se onda razlikuješ od stoke?

Postoji jedna crkva u Božjoj kući koja je prilično dobro smještena, blizu planina i vode. Ondje je izgrađena cesta, a drveće se niže uz obližnju rijeku. Ima čak i sjenicu, s ukrasnim kamenjem pokraj nje. Stvarno, prilično je lijepo. Jednog dana, izdaleka sam vidio nešto malo, žuto na toj čistoj cesti. Približivši se, vidio sam da je to kora od naranče. Tko zna tko bi ondje ležerno bacio svoje smeće. A u sjenici, koja je također bila čista, netko je jeo sjemenke suncokreta i bacao ljuske po cijelom podu. Recite mi, je li ta osoba netko tko poznaje pravila? Postoje li u normalnoj ljudskosti zahtijevani standardi za higijenu i okruženje, ili ne? Neki mogu reći: „Kako to da ja nemam standarde? Svaku večer perem noge. Neki ljudi to ne rade. Neki ljudi čak ni ne umivaju lice kad se ujutro probude.” Tvoje noge su možda čiste, u redu, ali zašto je tvoje radno okruženje poput svinjca? Na što se svodi ta tvoja čistoća? U najboljem slučaju, pokazuje da si užasno sebičan. Htio bi upravljati svim stvarima – kako bi mogao biti gospodar svih stvari, ako ne možeš upravljati ni jednim dvorištem? To je uistinu besramno! Nije samo njihovo okruženje ono čime ti ljudi ne mogu upravljati – ne mogu upravljati ni vlastitom higijenom i bacaju smeće po tlu. Kako su razvili tu naviku? Mogli bi opravdavati bacanje kora od voća na tlo nazivajući to kompostom. Zašto ih onda ne stave na hrpu za kompost ili u kantu za smeće? Zašto ih bacaju na cestu ili u tu sjenicu? Je li sjenica mjesto za držanje komposta? Nije li to nepoštivanje pravila? (Jest.) To je užasan nedostatak ljudskosti, razuma i morala – to su niski ljudi! Recite mi, ima li načina da se riješi taj problem? Kako se to može zaustaviti? Hoće li nadzor pomoći? Tko bi mogao paziti na takve stvari? Što treba učiniti? (Kazniti ih.) Da, to je krajnje sredstvo. Mora se uspostaviti odgovarajući sustav. Nema više nekažnjavanja. Ti su ljudi jednostavno toliko pokvareni – nepopravljivi su! Na nekim mjestima trule kartonske kutije, trule daske i komadići papira razbacani su posvuda, a ljudi ondje kažu da ih čuvaju za kasniju upotrebu. S obzirom na to da su to korisne stvari, zašto ih ne sortiraju po vrsti, u uredne hrpe? Ne bi li to izgledalo ljepše i zauzimalo manje prostora? Većina ljudi ne zna upravljati svojim okruženjem. Stvari su naslagane i razbacane nasumce u njihovom prostoru, tako da nema slobodnog prostora. Hrpe postaju sve neurednije kako rastu, a s neurednošću dolazi i prljavština, sve dok mjesto ne postane smetlište, odbojno svima koji ga vide. Imaju li ljudi koji žive u takvim okruženjima normalnu ljudskost? Jesu li to ljudi koji imaju kov, ako ne mogu čak ni gospodariti okruženjem u kojem žive? Koja razlika ostaje između takvih ljudi i stoke? Dio razloga zašto većina ljudi ne zna upravljati prostorom u kojem žive jest taj što nitko nema svijest o higijeni, niti itko zna kako upravljati svojim okruženjem. Te im stvari ne padaju na pamet, i nesvjesni su kakvo bi životno okruženje ljudi trebalo biti. Poput životinja su, nesvjesni u kakvom bi okruženju trebali živjeti. Drugi dio ima veze s tim što upravitelji ne znaju kako upravljati tim stvarima. Upravitelji ne znaju kako upravljati tim stvarima, a oni kojima se upravlja nisu proaktivni niti svjesni tih stvari. Na kraju, uz svačiju „suradnju”, mjesto se pretvara u „svinjac”. Kad ti ljudi provedu neko vrijeme na nekom mjestu, odlazim s određenim osjećajem: „Zašto ovo mjesto nikad nije čisto? Zašto nikad ne izgleda kao dom?” Recite mi, bi li gledanje takvog mjesta moglo popraviti nečije raspoloženje? (Ne.) Biste li vi bili dobro raspoloženi da odete tamo? (Ne bismo imali neki poseban osjećaj u vezi s tim.) To bi bio vaš istinski odgovor – ne neki osjećaj. Izradio sam planove za nekoliko tih mjesta, i kad je posao bio gotov a stvari preuređene, svi su uživali u prizoru. Ipak, nekoliko dana kasnije, stvari su opet bile u neredu. Morao sam pronaći nekoga prikladnog da upravlja zadatkom kako bi se održala higijena. To je zato što je većina ljudi toliko nečista i pravi nered u bilo kojem poslu koji radi. Neki ljudi beru povrće i ne znaju pravo mjesto da ga operu. Inzistiraju na traženju čistog mjesta da to učine, te se posljedično to mjesto zaprlja. Kako bi se ti osjećao da to vidiš? Nisu li ti ljudi krdo stoke? Nemaju ljudskosti! Kada gledaš te ljude, koji nimalo ne mare za higijenu i ne znaju kako upravljati svojim okruženjem – čovjeka spopadne bijes! Tim ljudima je dano lijepo okruženje za život, sa svime lijepo uređenim. Svakakvo cvijeće i trave niču u proljeće; imaju planine, vodu, sjenicu; imaju mjesta za rad i mjesta za život, i svakakve pogodnosti. Kako lijepo! Ali kako je to završilo? Uzeli su to zdravo za gotovo; nisu cijenili tu dobru namjeru. Mislili su: „Ovo je ljepše mjesto od većine, ali je više-manje selo. Tlo nije ništa drugo nego trava i blato.” S takvim načinom razmišljanja, bezumno su uništili mjesto. Nisu mislili na upravljanje svojim okruženjem. Koliko toga nedostaje u takvoj ljudskosti! Ona ne posjeduje one stvari koje bi ljudskost trebala posjedovati ti ljudi se ne mogu čak ni na najosnovnije načine brinuti o različitim aspektima svog životnog okruženja. Recite mi, kako ljudi ne mogu pomisliti da cijene tako lijepo okruženje u kojem žive? Kako ne mogu pomisliti da se brinu o njemu? Zašto? Je li to zato što su toliko zauzeti svojim dužnostima da nemaju vremena? Ili što se drugo događa s njima? Postoji li itko tko nije zauzet svojim dužnostima? Postoje neki koji žive u gorim okruženjima od vas, a ipak se prilično dobro brinu o svom prostoru. Ljudi to vide i odaju im priznanje, s divljenjem i poštovanjem prema njima. A onda, tu je vaše životno okruženje – drugi ne moraju ni ući unutra; prezirali bi te samo pogledom na vanjštinu. Nije li to tvoje vlastito djelo? Tvoji postupci i ponašanja doveli su do ovog žalosno bijednog okruženja u kojem živiš. Kad ljudi vide okruženje u kojem živiš, to je za njih isto kao da vide tvoju bit. Možeš li ih onda kriviti što te preziru? O tome je li osoba uzvišena ili niska, plemenita ili podla, ne odlučuju procjene drugih, već ono što ona sama iskazuje svojim životom. Ako posjeduješ stvari normalne ljudskosti, sposoban si proživjeti istinsko ljudsko obličje. Moći ćeš pokazati svoju plemenitu kvalitetu, a drugi će te prirodno cijeniti i poštovati. Ako ne posjeduješ te stvari i ne razumiješ zdravorazumsku higijenu te ne znaš kako se brinuti o svom okruženju, živeći sve svoje dane u „svinjcu” i osjećajući se prilično zadovoljno zbog toga, to otkriva tvoju kvalitetu stoke. To znači da si podao i nizak. Takva podla i niska osoba, s takvom podlom i niskom ljudskošću, bez trunke razmišljanja, gledišta, zahtjeva i težnji koje bi normalna ljudskost trebala imati – bez ičega od toga, može li takva osoba razumjeti istinu? Može li ući u istina-stvarnost? (Ne.) I vi mislite da ne može? Zašto ne? Neki će reći: „Odavno smo se riješili svih tih svjetovnih stvari godinama koliko vjerujemo u Boga. Ne marimo za te stvari! ‚Živjeti kvalitetan život’ – to je svjetovna stvar!” Zar nema onih koji to govore? Je li onda zrak koji dišeš svjetovna stvar? Odjeća koju nosiš, sve materijalne stvari koje koristiš – jesu li to svjetovne stvari? Zašto ne nađeš bilo koje mjesto na otvorenom da se okupljaš? Zašto se okupljaš u sobi? Nisu li ljudi koji ovo govore apsurdni? Reći ću ti jednu činjenicu: ako takva osoba želi ući u istina-stvarnost, to će joj biti teško. Ako osoba želi ući u istina-stvarnost, prvo mora posjedovati normalnu ljudskost; povrh toga, mora odbaciti te loše navike u svom životu te težiti stilu i cilju u životu koji ima kvalitetu, manire i moral. Je li ovo prikladan način da se to kaže? Dakle, je li ove probleme lako ispraviti? Koliko je vremena potrebno da se promijeni način života i odbaci loša navika u životu? Koju metodu treba koristiti da se u to uđe što je brže moguće? Koje metode postoje, osim kažnjavanja? (Međusobni nadzor.) Međusobni nadzor je jedna metoda; svodi se na to hoće li je ljudi prihvatiti. Prema mojem mišljenju, izricanje novčanih kazni je moćan i uistinu učinkovit potez. Čim se dotaknete novčanih kazni, dotičete se interesa ljudi. Nemaju izbora nego se pokoriti, iz straha da bi njihovi interesi mogli stradati. To je ono što se postiže izricanjem novčanih kazni. Ali zašto se ništa ne postiže razgovorom u zajedništvu o istini s tim ljudima? Zato što nemaju normalnu ljudskost niti potrebne uvjete za prihvaćanje istine. Zato je razgovor u zajedništvu o istini neučinkovita metoda s njima. U bilo kojem radnom okruženju, naučite prvo sortirati stvari po vrsti, drugo održavati urednost, treće održavati higijenu i čistoću, a povrh toga, njegovati naviku čišćenja smeća. To je ono što bi normalna ljudskost trebala posjedovati.

Postoje neke žene koje se počešljaju i izađu, a da prethodno ne pometu opale vlasi. To rade svaki dan. Može li se takva navika promijeniti? Kad se počešljaš, moraš odmah počistiti i pospremiti. Ne ostavljaj drugima da čiste – sam dobro upravljaj svojim okruženjem. Ako želiš dobro upravljati svojim okruženjem, moraš početi od sebe. Prvo očisti vlastiti prostor. Osim toga, čovjek mora imati osjećaj za javno dobro u javnim okruženjima u kojima boravi. Odgovornost bi trebala pasti na svakoga da upravlja prostorom gdje ljudi žive i odmaraju se, na primjer. Ako vidiš nekoliko komadića kore od naranče na tlu, samo ih pokupi i baci u smeće. Na nekim radilištima, nakon završenog posla, posvuda ima iverja, drvene strugotine, željeznih šipki i čavala. Otiđi ondje i lako bi mogao stati na čavao ako nisi pažljiv. To je užasno nesigurno. Zašto ne bi počistili i osigurali higijenu nakon što završe svoj posao? Kakva je to ružna navika? Mogu li se opravdati za to što čine? Što bi ljudi pomislili, vidjevši tako neuredno, prljavo radno mjesto? Nije li to način na koji stoka obavlja svoje poslove? Ljudi s ljudskošću moraju lijepo počistiti stvari kad završe s poslom, i drugi će na prvi pogled znati da su posao obavili ljudi. Stoka ne čisti za sobom nakon što obavi posao, kao da čišćenje nije njezina dužnost i nema nikakve veze s njom. Kakva je to logika? Vidio sam više ljudi koji ne čiste za sobom nakon što obave posao. Svi oni imaju tu lošu naviku. Rekao sam im da svaki dan kad završe s poslovima moraju organizirati nekoga da počisti cijelo smeće. Čistite svaki dan. Na taj će način mjesto biti čisto. Moraju njegovati takvu naviku. Da bi se njegovala životna navika, mora se početi s održavanjem okruženja, a zatim pričekati da se na njega navikne. Onda jednog dana, kad se to okruženje promijeni, oni će se sami osjećati nelagodno vidjevši da je nešto nečisto. To je baš kao s nekim ljudima koji su živjeli u inozemstvu tri ili pet godina, koji misle da je tamo sve bolje. Dođe dan kad se vrate u svoj rodni grad, i osjećaju da su odjednom postali profinjeni. Gledaju s prezirom na druge koji ne mare za higijenu, na ljude čije su kuće nečiste. Ne mogu čak ni podnijeti da se nekoliko dana ne istuširaju. Nije li njihovo okruženje to diktiralo? Tako to funkcionira. Dakle, morate početi s upravljanjem svojom osobnom higijenom i svojim okruženjem. To je način da se osjećate ugodno dok izvršavate svoju dužnost; to je također ono što bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali posjedovati. Na nekoliko mjesta gdje sam bio, vidio sam sobe djevojaka koje su u potpunom neredu, u rasulu. Neki mogu reći: „Želiš li da budemo uredni; treba li biti kao u vojarni?” Nema potrebe za svim tim. Svaki dan namjesti svoj krevet i očisti svoju sobu. Održavaj čistoću. Neka ti to postane navika. Ako to radiš svaki dan, i to postane navika, norma, automatska kao jedenje, tada ćeš njegovati tu vrstu svakodnevne životne navike, i tvoji zahtjevi za tvoje okruženje podići će se za jednu razinu. A kad se podignu za tu razinu, cijelo tvoje držanje, tvoj mentalni sklop, tvoj ukus, tvoja ljudskost i tvoje dostojanstvo, sve će se podići. Ali ako živiš u „svinjcu”, mjestu koje nije za ljude, već je više poput štale, ne posjeduješ ljudsko obličje. Prilikom ulaska u prostoriju, na primjer, neki ljudi, vidjevši da su prostorija i pod čisti, neko će vrijeme vani strugati prljavštinu s cipela. I dalje će se osjećati nečistima, pa će izuti cipele prije ulaska u prostoriju. Kad vlasnik prostorije vidi kako su čisti i kako ga poštuju, i on će njih poštovati. Drugi ljudi će samo ući, s cipelama skorenim od blata, i neće im smetati što su unijeli blato na pod. Potpuno su neosjetljivi na to. Vlasnik prostorije vidi da oni suštinski ne mare za pravila. Loše misli o njima, i tako ih prezire, te ih neće ubuduće puštati u prostoriju. Natjerat će ih da čekaju vani, a evo što će to značiti: „Ne zaslužuješ ući unutra – uništio bi mjesto da uđeš, a koliko bih dugo morao čistiti!” Neće ih poštovati. Kad vidi da ne posjeduju ljudsko obličje, neće ih čak ni poštovati. Ako netko dođe do te točke u svom životu, je li uopće još uvijek čovjek? Kućni ljubimac vrijedi više od njega. Dakle, ljudi moraju proživjeti ljudsko obličje kako bi se nazivali ljudima, i moraju posjedovati normalnu ljudskost kako bi proživjeli ljudsko obličje. Gdje god netko živio, koju god dužnost izvršavao, mora se pridržavati pravila. Mora se brinuti o svom prostoru i higijeni te imati osjećaj odgovornosti i dobre životne navike. Mora biti pažljiv i ozbiljan u svemu što radi i ustrajati u tome dok ne obavi stvar dobro i ne ispuni mjerilo. Na taj će način ljudi u tvom vršenju dužnosti i načinu na koji se ponašaš i odnosiš prema stvarima vidjeti da si ispravan i pristojan, dobra osoba. Osjećat će divljenje prema tebi i prirodno će te početi poštovati. Cijenit će te i vrednovati, i tako neće praviti budalu od tebe niti te maltretirati. Govorit će ti na ozbiljan način, bez ikakvog ruganja ili prezira. Ne znam kako ljudi doživljavaju moj izgled, ali imam osjećaj da kad susretnem većinu ljudi, oni ne zbijaju šale niti govore lakomisleno. Ne znam zašto je to tako. Možda ljudi steknu osjećaj: „Ti si tako ozbiljna osoba, i ozbiljan si i u svom govoru i u svojim postupcima. Ti si ispravna osoba; ne bih se usudio zbijati šale u razgovoru s tobom. Na prvi pogled je jasno da nisi takva osoba.” Ako, kad odeš na neko mjesto i razgovaraš s ljudima, čavrljaš s ljudima, u kontaktu si s ljudima, oni osjete da postoji nešto u tvojoj ljudskosti i moralu – možda ne mogu jasno reći što je to, ali znat ćeš što je to o čemu svakodnevno razmišljaš, i uvijek ćeš imati načela i standarde kako gledaš na stvari i stupaš u kontakt s ljudima – ako tako stupaš u kontakt i ophodiš se s drugima, onda će reći da si tako razborit, tako ozbiljan i razborit u svemu što radiš, što znači da si tako principijelan. Kakav će osjećaj to na kraju pobuditi u njima? Polako razmisli o tome. Ako u svom ponašanju posjeduješ stvari koje bi oni s normalnom ljudskošću trebali posjedovati, nije važno kako te ljudi mogu procjenjivati iza leđa. Ako osjete, u dubini svog srca, da si ispravna, razborita osoba, netko s ozbiljnim, odgovornim stavom prema svim stvarima, tko je plemenite vrline, onda će te, nakon što neko vrijeme budu u kontaktu s tobom, početi odobravati i cijeniti. I tada ćeš vrijediti nešto kao osoba. Ako, nakon nekog vremena provedenog u kontaktu s tobom, vide da ništa ne radiš dobro, da si lijen i pohlepan, nespreman išta naučiti, da imaš velike prohtjeve, a male sposobnosti, da si prilično lakom i sebičan – i više od toga, da ne mariš za higijenu, i ne misliš se brinuti o svom okruženju; ako vide da ne poznaješ posao ni u čemu što radiš, da si prilično lošeg kova, i da nisi vrijedan povjerenja, da si nesposoban dobro obaviti bilo koji zadatak koji ti je dan – onda nećeš imati nikakvu važnost za ljude i bit ćeš otpisan kao osoba. Biti bez ikakve važnosti za druge nije velika stvar, sve u svemu – ono što je važno jest da ako si isto tako podao, nizak i bezvrijedan u Božjem srcu, poput stoke, bez srca i duha, onda si u nevolji. Još si tako daleko od spasenja! Za bilo koju osobu čiji karakter nije na razini, čiji su govor i postupci potpuno neregulirani, koja je poput stoke, postoji li nada za spasenje? U opasnosti je, prema mom mišljenju. Prije ili kasnije, bit će eliminirana.

C. Stav i ponašanje ljudi u kontaktu sa suprotnim spolom

Naša treća stavka je stav i ponašanje ljudi u kontaktu sa suprotnim spolom u svakodnevnom životu. To je problem s kojim će se svatko tko živi među drugim ljudima suočavati, bez obzira na dob. Kojeg se aspekta ljudskosti to tiče? Tiče se nečijeg dostojanstva, osjećaja srama i načina nečijeg držanja. Neki ljudi gledaju na kontakt s osobama suprotnog spola vrlo ležerno. Smatraju da to nije velika stvar dokle god se ništa ne dogodi, kao ni prepuštanje požudnim mislima ili otkrivanje neke grešne strasti. Treba li netko s normalnom ljudskošću imati takve misli? Je li to znak normalne ljudskosti? Jednom kad si dovoljno star za brak i dođeš u kontakt s osobama suprotnog spola te želiš biti u vezi, učini to normalno i nitko se neće miješati. Ali neki ljudi ne žele vezu – oni očijukaju nekoliko dana s nekim tko im zapne za oko i čim sretnu nekoga tko im se svidi i odgovara njihovim sklonostima, počnu se razmetati. A kako se razmeću? Podignuta obrva, namigivanje ili promjena tona glasa dok govore, ili se pak kreću na određeni način ili počnu zbijati šaljive primjedbe kako bi privukli pažnju na sebe; to je razmetanje. Kada osoba koja inače nije takva počne se tako ponašati, možete biti sigurni da su u blizini neki pripadnici suprotnog spola koji odgovaraju njezinim sklonostima. Tko su ti ljudi? Mogli biste reći da se loše ponašaju i ne drže jasne granice između muškaraca i žena, ali nisu pokazali nikakvo prijezira vrijedno ponašanje. Neki bi mogli reći da su jednostavno lakomisleni. Drugim riječima, nedostaje im samopoštovanja; lakomisleni ljudi nemaju koncept samopoštovanja. Neki ljudi otkrivaju ta obilježja u svakodnevnom životu, ali to ne utječe na vršenje njihovih dužnosti niti na dovršetak njihovog posla, pa je li to doista problem? Neki kažu: „Dokle god to ne ometa njihovu težnju za istinom, ima li potrebe govoriti o tome?” Čega se to tiče? Srama i dostojanstva nečije ljudskosti. Ljudskost neke osobe ne može biti bez srama i dostojanstva, a bez njih njezina ljudskost ne može biti normalna. Neki su ljudi vjerodostojni, revni su, odgovorni i marljivo rade sve što čine. Nemaju većih problema, ali jednostavno ne shvaćaju ozbiljno ovaj aspekt svog života. Kada očijukaš s pripadnikom suprotnog spola, je li to konstruktivno ili štetno? Što ako se ona osoba s kojom očijukaš zaljubi u tebe? Mogao bi reći: „Nije mi to bila namjera”; pa, ako i dalje flertuješ s nekim kad ti to nije namjera, zar se ne poigravaš s tom osobom? Nanosiš joj štetu! To je donekle nedostatak morala. Ljudi koji to čine lošeg su karaktera. Nadalje, ako ne namjeravaš nastaviti tu vezu i nisi ozbiljan u vezi s njom, a ipak i dalje podižeš obrve i namiguješ suprotnom spolu, i razmećeš se zabavom i humorom, čineći sve da pokažeš da imaš stila, da si zgodan ili lijep – ako se tako razmećeš, što zapravo radiš? (Zavodiš ljude.) U tome postoji namjera zavođenja. Je li takvo zavodljivo ponašanje plemenita ili ružna stvar? (Ružna je stvar.) Tu više nema nikakvog dostojanstva. Kakvi bi ljudi na ovom svijetu zavodili druge? Prostitutke, razvratne žene, propalice – ti ljudi nemaju srama. Što znači nemati srama? To znači da su neosjetljivi na sramotu. Integritet, sram i čast, kao i dostojanstvo i ugled – ništa od toga ih ne zanima. Takvi ljudi idu uokolo razmećući se i očijukajući. Nije im dovoljno očijukanje s jednom ili dvije osobe, a osam ili deset ne smatraju pretjeranim. Trebale bi im tisuće i tisuće da budu sretni. Neke udane žene imaju dvoje djece, a nitko izvan kuće to ne zna. Zašto ne daju ljudima da znaju? Boje se da, kad kažu da su udane i zauzete, više neće imati uspjeha u svojim očijukanjima te da će izgubiti svoju zavodljivost i privlačnost. Zato o tome ne govore otvoreno. Nisu li takvi ljudi neosjetljivi na sramotu? Je li nečija ljudskost normalna ako sadrži takve stvari? Nije. To znači da ako imaš takvu ljudskost i takva ponašanja, onda ti nedostaje normalne ljudskosti; nedostaje joj srama i dostojanstva. Neki ljudi počnu gladiti kosu i popravljati odjeću čim se nađu u blizini suprotnog spola, ili će nanijeti rumenilo i puder, trudeći se uljepšati se. Koji je njihov cilj u tome? Njihov je cilj zavođenje. To je nešto što ne bi trebalo biti u normalnoj ljudskosti. Biti u stanju tako zavoditi ljude i ne osjećati ništa, misleći da je to sasvim normalno i uobičajeno, da to nije velika stvar, znači nemati osjećaj srama i čak ne znati što bitrebalo, a što ne bi trebalo činiti. Postoje neki ljudi koji bi bili spremni šetati ulicom potpuno goli da im se da deset tisuća juana. Kakvi su to ljudi? To su ljudi bez osjećaja srama. Učinit će sve za novac, bez srama. Integritet, karakter, osjećaj srama i dostojanstvo njima ne znače ništa i bezvrijedni su. Smatraju da je njihova sposobnost razmetanja i zavođenja drugih njihov talent, a jedina im radost dolazi od zadobivanja naklonosti većeg broja ljudi i od toga da im se više ljudi udvara. To je najveća čast takvoj ženi; to je ono što ona cijeni. Ona ne cijeni stvari poput dostojanstva, osjećaja srama ili karaktera. Je li to dobra ljudskost? (Ne.) Jeste li se vi tako ponašali? (Jesmo.) Možete li onda držati takva ponašanja pod kontrolom? Možete li ih držati pod kontrolom većinu vremena, ili to možete činiti samo ponekad? Imate li sposobnost suzdržavanja? Ljudi koji se mogu suzdržati su oni čije srce poznaje sram. Svatko ima prolazne trenutke impulzivnosti i raspuštenosti, no kada takve trenutke imaju oni koji se mogu suzdržati, osjećaju da ono što čine nije ispravno, da ih to ponižava, da se moraju odmah okrenuti i da to više ne smiju činiti. Kasnije, kada se ponovno susretnu s takvom stvari, u stanju su se kontrolirati. Ako u tvojoj ljudskosti nema ni trunke te sposobnosti samosuzdržavanja, protiv čega bi se onda mogao pobuniti kada budeš pozvan primjenjivati istinu? Neki su ljudi obdareni dobrim izgledom i neprestano im se udvara suprotni spol; što im se više ljudi udvara, to više osjećaju da si mogu priuštiti razmetanje. Nije li to opasno za njih? Što bi ti trebao učiniti u takvoj situaciji? (Prepoznati i izbjeći tu zamku.) To je doista zamka koju moraš izbjeći – ako to ne učiniš, vrlo bi se lako moglo dogoditi da te neka osoba uhvati u zamku. Moraš izbjeći tu zamku prije nego što budeš uhvaćen u nju; to se zove samosuzdržavanje. Ljudi koji se mogu samosuzdržavati imaju osjećaj srama i dostojanstvo. One koji ga nemaju može odvući svatko tko ih zavodi i zagrist će mamac kad god im se netko udvara, što znači nevolju. Štoviše, oni će se također namjerno razmetati, dotjerivati i odijevati, i kakvu god odjeću morali nositi da bi izgledali zgodnije, privlačnije i ljepše, oni će baš tu odabrati i nositi je svaki dan; to je opasno za njih i pokazuje da su netko tko svjesno pokušava zavoditi druge. Ako u toj odjeći izgledaš previše upadljivo i zavodljivo, onda se moraš pobuniti protiv svog tijela i odreći se nošenja takve odjeće. Ako u tom pogledu imaš odlučnost, onda to možeš učiniti. Ako, međutim, nemaš tu odlučnost i želiš tražiti partnera, onda samo izvoli i nađi ga: komunicirajte normalno jedno s drugim, bez očijukanja s drugima. Ako ne tražiš partnera, a ipak očijukaš s drugima, to se može nazvati samo nedostatkom osjećaja srama. Moraš biti načisto s onim što biraš. Možete li se vi svi pridržavati načela? (Imamo tu odlučnost.) Ako imate tu odlučnost, onda imate energiju, motivaciju i lako ćete ih se pridržavati. Neki su ljudi po prirodi u biti pristojni, i štoviše, pronašavši vjeru u Boga, teže istini i idu ispravnim putem, pa nemaju tu želju i ne odgovaraju nikome tko pokušava očijukati s njima. Neki su ljudi prilično skloni tome, dok drugi na to ne obraćaju pažnju; čini se da neki ljudi imaju tu odlučnost, ali čak ni oni sami ne mogu reći imaju li je zapravo ili ne. Što se tiče komunikacije sa suprotnim spolom, to je nešto s čime se moraš ispravno nositi i što moraš preispitati te prepoznati kao dio dostojanstva i srama normalne ljudskosti. Kako je nedostatak osjećaja srama povezan s nedostatkom ljudskosti? Pošteno je reći da ako netko nema osjećaj srama, nema ni ljudskosti. Zašto svatko tko nema ljudskosti ne voli istinu? I zašto kažemo da netko može težiti istini ako posjeduje ljudskost? Recite mi, znaju li ljudi bez osjećaja srama što je dobro, a što nije? (Ne.) Dakle, kada čine loše stvari kojima se opiru Bogu, izdaju Ga i krše istinu, osjećaju li ikakav samoprijekor? (Ne.) Ako ih savjest ne kori, mogu li doći na pravi put? Mogu li težiti istini? Drski, besramni ljudi su otupjeli; ne mogu jasno razlikovati pozitivne i negativne stvari, ili ono što Bog voli i ono što On prezire. Dakle, kada Bog kaže da ljudi trebaju biti pošteni, oni kažu: „Što ima loše u laganju? Izricanje neistine nije ponižavajuće!” Ne bi li osoba bez srama rekla nešto takvo? Ako osoba s osjećajem srama ne uspije biti poštena i svi to saznaju, ne pocrveni li joj lice? Nije li ta osoba u sebi nemirna? (Jest.) A što je s besramnom osobom? „Biti poštena osoba, što drugi misle, kakvu vrijednost imam za njih i kakvu mi težinu pridaju – ništa od toga mi nije važno!” Nije je briga. Može li onda još uvijek težiti istini? Ako je pitaš nakon što je izrekla laži ima li nemir u srcu ili osjeća li ikakav samoprijekor, reći će: „Što znači biti u miru? Što je samoprijekor? Zašto to mora biti tako mučno?” Ona nema takvu svijest. Može li netko tako nerazborit slijediti Boga? Može li težiti istini? Ne teži istini. Za njega ne postoje granice između pozitivnih i negativnih stvari, između istine i onoga što je krši – sve je to isto. U svakom slučaju, misli da će biti u redu ako se svi potrude, izvrše svoju dužnost i plate cijenu. Ne pravi razliku između tih stvari. Ne osjeća samoprijekor kada učini nešto što se opire Bogu, kada učini nešto što krši istina-načela, kada učini nešto što nanosi štetu tuđim interesima ili kada učini nešto što ometa rad crkve. Uopće nema samoprijekora. Ne nedostaje li mu osjećaj srama u tome? Ljudi bez osjećaja srama ne razlučuju takve stvari. Za njih se radi o tome da čine što god žele. Sve prolazi; nema potrebe koristiti istinu za prosuđivanje. Dakle, ne postoji način da ljudi bez osjećaja srama razumiju ili primjenjuju istinu. To je odnos između nedostatka osjećaja srama i ljudskosti. Zašto onda vi to niste mogli reći? Svi vi mislite: „Ono što ti propovijedaš nema puno veze s istinom; prilično je udaljeno od nje. Obično smo u stanju jasno vidjeti te stvari, pa trebaš li nam ti još uvijek govoriti o njima?” Ako vi smatrate da to nema nikakve veze s istinom, u koliko ste onda istina-stvarnosti ušli? Proživljavate li vi normalnu ljudskost? Jeste li vi doista postali ljudi koji imaju istinu i ljudskost? Vi ste premalenog rasta i ne možete čak ni shvatiti te stvari, pa kakvu biste istina-stvarnost mogli imati?

Jedna od deset upravnih odluka Božje kuće kaže: Čovjek ima iskvarenu narav i, štoviše, zaposjednut je osjećajima. Stoga se izričito zabranjuje da dvoje članova suprotnog spola bez pratnje rade zajedno kad služe Bogu. Svi koji u tome budu otkriveni bit će izbačeni bez izuzetka. Kako ljudi gledaju na ovu upravnu odluku? Da je jedan čovjek imao neprilične odnose s više od trideset žena, recite mi, kako bi se ljudi koji bi to čuli osjećali? (Bili bi u nevjerici.) Iznenadio bi se kad bi to čuo; bio bi šokiran: „Bože, to je puno! To je odvratno, zar ne?” A kakav bi osjećaj taj čovjek imao dok bi to tebi govorio? (Ponašao bi se kao da mu to nije važno.) Njemu to ne bi bilo ništa posebno. Pitaj ga što danas jede: „Rižu.” Pitaj ga s koliko je žena bio: „Trideset ili više.” Rekao bi te dvije stvari s potpuno istim tonom glasa i načinom razmišljanja. Ima li spasa za osobu s takvom ljudskošću? Nema, čak i ako vjeruje u Boga. Kako ne bi znao da se treba sramiti kad izlane nešto takvo? To je ponižavajuće! Kako je onda mogao to tek tako izlanuti? Recite mi, ima li on imalo preostalog osjećaja srama? Ne, nema. Savjest u njegovoj ljudskosti već je otupjela i on više nema nikakvog osjećaja. To nije samo pitanje izopačenosti – ljudi bez srama ili dostojanstva više nisu ljudi. Izvana još uvijek izgledaju kao ljudi, ali sve se raspada čim se trebaju suočiti s nečim. Sposobni su učiniti bilo što, bez znanja o sramu – a to znači da više nisu ljudi. Završimo ovdje naš razgovor o tim pitanjima.

Promislite o ova tri aspekta normalne ljudskosti o kojima smo danas raspravljali – jesu li važni? Jesu li te stvari u normalnoj ljudskosti odvojene od težnje za istinom? (Ne.) Kakve onda veze imaju s težnjom za istinom? Ako ljudskost vjernika u Boga ne posjeduje pedantnost, osjećaj odgovornosti ili sposobnost za pažljivošću u svojim postupcima – ako vjernik nema takvu ljudskost, što onda može zadobiti u svojoj vjeri u Boga i težnji za istinom? Tijekom godina razgovarali smo u zajedništvu o dosta istina, istina u svakom području. Ako se ljudi ne trude ili ne odnose prema tim istinama sa savjesnim načinom razmišljanja, pri čemu se sve radi površno i ništa nije učinjeno savjesno, mogu li na taj način postići razumijevanje istine? Neki ljudi kažu: „Ako ne mogu doći do razumijevanja istine, zar ne mogu samo zapamtiti te doktrine i terminologiju?” Hoćete li na kraju moći zadobiti istinu na taj način? Ako ne posjeduješ takvu normalnu ljudskost i ne posjeduješ te stvari unutar svoje ljudskosti, što znači da nemaš savjestan, pedantan, revan i odgovoran stav prema stvarima, onda se istina za tebe pretvara u doktrine i fraze – pretvara se u pravila. Ne možeš zadobiti istinu jer je nisi u stanju razumjeti. Osim toga, ako ne možeš dobro upravljati okruženjem, rutinom i stilom svog osobnog života, hoćeš li moći ući u različita načela i izreke koje uključuju istinu? Nećeš. Štoviše, ljudi moraju voljeti pozitivne stvari u životu, a prema negativnim i opakim stvarima moraju u dubini srca održavati stav gnušanja i odvratnosti. To je jedini način ulaska u nekoliko istina. To znači da u svojoj težnji za istinom moraš imati ispravan stav i pravilan način razmišljanja; moraš biti čestita, ozbiljna osoba. Samo takvi ljudi mogu zadobiti istinu. Ako netko nema osjećaj srama i ostaje otupljen i nesvjestan u srcu nakon što je učinio mnoge opake stvari, mnoge stvari koje se bune protiv Boga i krše istinu, misleći da to nije velika stvar – ima li istina tada ikakve koristi za njega? Nema nikakve koristi. Istina na njega ne djeluje i ne može ga obuzdati, ukoriti, usmjeravati ili mu ukazati na usmjerenje i put, što znači da je u nevolji. Kako bi osoba bez imalo osjećaja srama mogla razumjeti istinu? Da bi osoba mogla razumjeti istinu, prvo mora u srcu biti osjetljiva na pozitivne i negativne stvari. Odbojni su joj i samo spominjanje nečeg negativnog ili opakog ili susret s tim, a ako sama učini takvu stvar, osjeća se posramljeno i nemirno. Osjeća ljubav prema istini i može prihvatiti istinu u svoje srce; može je koristiti da obuzda sebe i preokrene svoja pogrešna stanja. Nisu li to stvari koje bi normalna ljudskost trebala posjedovati? (Jesu.) Ako posjeduje sve to, ne postaje li osobi lako težiti istini? A ako netko ne posjeduje ništa od toga, onda je govor o težnji za istinom samo prazna priča – kako bi to mogao činiti bez pozitivnih stvari u svome srcu? Tek kada tvoja normalna ljudskost bude posjedovala te stvari, istina će se ukorijeniti, procvjetati i donijeti plod u tebi – tek tada će imati učinka. Kada shvatiš istinu, moći ćeš promijeniti svoje razmišljanje i obuzdati svoje ponašanje, a tvoje će iskvarene misli postajati sve rjeđe. To je istinska promjena.

Koliko od ovih očitovanja normalne ljudskosti o kojima smo danas raspravljali vi posjedujete? Koliko vam ih nedostaje? Što vi posjedujete? (Osjećaj srama.) Osjećaj srama – to je dobro. Osjećaj srama je najmanje što biste trebali posjedovati. Što još? Imate li vi svi savjestan, pedantan mentalitet i stav prema ljudima, događajima i stvarima? Vidim da ste nemarni u svemu što radite, samo ste letargični i ljenčarite, i kad vidim te stvari koje vi radite, osjećam nalet tjeskobe u svom srcu. Možete li vi sami otkriti te probleme? Brinete li se kad ih otkrijete? (Da.) Na koji način? Razgovarajmo o tome. (Sad kad sam upravo čuo Božju besjedu, osjećam da nemam puno ljudskosti i da sam imao lakomislen stav prema svojoj dužnosti i događajima u svom životu. Toliko sam daleko od mjerila koje Bog zahtijeva. Osjećam se pomalo uplašeno.) Previše toga nedostaje u vašoj ljudskosti, je li tako? Osjećate da vjerujete u Boga godinama i čuli ste mnoge istine, a ipak nemate ni najosnovnije elemente ljudskosti – kako ne biste bili tjeskobni? Neki ljudi imaju malo tehničke vještine, ali sve što rade je loše kvalitete. Sve je ispod standarda, nije u skladu s mjerilom, i ne istražuju koje su napredne i standardne metode. Nije li to njihovo nazadno razmišljanje? Na primjer, jednom je ta osoba zamoljena da ugradi vrata i rekla je: „Odakle ja dolazim, većina vrata koja imamo su jednokrilna.” To malo mjesto odakle je ta osoba ne predstavlja standard. Trebala bi pogledati stil vrata u poslovnim i stambenim zgradama u velikim gradovima, a zatim obaviti svoj posao na temelju stvarnosti situacije. Ipak, ta je osoba otvorila usta i rekla: „Kod kuće ne radimo dvokrilna vrata, a ovdje nema previše ljudi. Ne bi bio velik problem ni da ih ima – mogu se jednostavno provući.” Netko drugi je rekao: „Ako se ljudi predugo provlače, slomit će dovratnik. Porazgovarajmo o tome. Napravi ovaj put dvostrana vrata, kao iznimku, u redu?” Tada je osoba rekla: „Ne! Ja radim jednokrilna vrata; ne mogu raditi dvokrilna. Znam li ja kako se to radi ili ti? Ja znam – pa zašto me onda ne poslušaš? Moraš me poslušati!” Osobi je rečeno da radi u skladu sa situacijom, ali nije slušala i inzistirala je na izradi malih vrata. Nije li to gnjavaža? Kad je zamoljena da ugradi staklenu pregradu između unutarnjeg i vanjskog prostora koja bi propuštala svjetlost i spriječila da se prostor čini malim, rekla je: „Zašto bismo ugrađivali staklo? To bi bio sigurnosni rizik, zar ne? Ne ugrađujem staklo; ova dvoja vrata će biti dovoljna. To je jedina vrsta vrata koju koristimo odakle ja dolazim.” Uvijek potežu stvari poput „odakle ja dolazim”, „kod kuće”, „učio sam tehničke stvari”, kako bi nadjačali druge. Jesu li te stvari istina? (Nisu.) Da bi usvojili takav stav prema vanjskim stvarima, što mora nedostajati unutar njihove ljudskosti? Razboritost. A koja vrsta stvari, konkretno, mora nedostajati u njihovoj razboritosti? Uvid. Uvijek osjećaju da je sve odakle dolaze ispravno, da je sve najviše, da je sve istina. Nije li njihova razboritost loša? Kako bi trebala izgledati normalna razboritost? S normalnom razboritošću, rekli bi: „Bavim se ovim zanatom toliko godina, ali nisam puno vidio. Ovako svi mi radimo vrata odakle ja dolazim, pa da vidimo koliko su velika vrata ovdje. Učinit ćemo onako kako ljudi ovdje rade. Ovo je drugačije mjesto i u ovom zadatku trebao bih biti fleksibilan.” Nije li to razboritost? (Jest.) Ima li takva osoba onda tu razboritost? Ne – ne posjeduje razboritost. I kako je to na kraju riješeno? Posao se morao ponoviti. Nije li ponavljanje posla gubitak? (Jest.) Da, jest. Ima li mnogo primjera takvih stvari? Ima. Ta je osoba sasvim tvrdoglava. Koliko je tvrdoglava? Nije slušala što je itko rekao; nije čak ni slušala što sam ja rekao i također mi je proturječila. Rekao sam: „Moraš to promijeniti. Ako nećeš, ovo nije posao za tebe.” A on se usudio reći: „Napravit ću vrata ove veličine čak i ako me ti ne trebaš!” Kakva je to narav? Je li to normalna ljudskost? (Ne.) To nije normalna ljudskost – pa kakva je to onda ljudskost? Prema mom mišljenju, pomalo su poput stoke. To je baš kao kad je vol žedan: bez obzira na to koliko robe ili ljudi nosi u kolima, čim vidi lokvu ili rijeku, povući će kola ravno tamo. Nikakvi ljudi ga ne mogu odvući. Ovdje govorimo o životinji. Imaju li i ljudi takvu narav? Kad je imaju, to nije normalna ljudskost, i to je opasno. Naći će izgovor da te poreknu, da prestanu slušati. Toliko su tvrdoglavi i budalasti. S takvim stvarima u svakodnevnom životu, ako nemaš stav skromnog prihvaćanja, primanja tuđih mišljenja, ako nemaš stav učenja, kako ćeš moći prihvatiti istinu? Kako ćeš je moći primjenjivati? Svi kažu da bi bilo prikladnije napraviti dvokrilna vrata. Ne možeš čak ni to učiniti, a to nije ni blizu primjenjivanja istine – nećeš čak ni poslušati zdravorazumski prijedlog. Bi li mogao poslušati nešto što se dotiče istine? Ne bi slušao, kao i uvijek. To ne bi doprlo do nekoga tko posjeduje takvu narav, a to za njega znači veliku nevolju. Ako nečija ljudskost ne posjeduje čak ni takvu vrstu razboritosti, koju onda istinu može primjenjivati? Za koga rade te stvari kojima su zauzeti svaki dan? Rade ih u potpunosti prema vlastitim sklonostima, vlastitim sebičnim željama. Svaki dan imaju takav pogled na ljude, događaje i stvari koji ih okružuju u svakodnevnom životu: „Radit ću što želim, radit ću što mislim i radit ću kako vjerujem.” Kako se to zove? Cijeli dan, sve što misle potpuno je zlo. A ako su tako zli u srcu, što je s njihovim postupcima? Postoji li takva stvar kao osoba čije su misli sve zle, ali čiji su postupci i dalje svi u skladu s istinom? To nije ispravno – to bi bila kontradikcija. Sve njezine misli su zle, i ono od čega polazi potpuno je zlo, pa se stvari koje čini u najmanju ruku neće pamtiti. A od stvari koje se ne pamte, neke su prekidi i ometanja, neke su destruktivne, a neke su samo odrađene površno. Ako bi se te stvari shvatile ozbiljno, ta osoba morala bi biti osuđena. Tako to funkcionira.

Kod nekih ljudi postoji neka vrsta pogrešnog gledišta, onog koje drugi smatraju prilično odvratnim. Ti ljudi imaju nekoliko darova ili jačih strana, ili možda zanat, neku sposobnost ili posebnu vještinu u nekom području, i nakon što su povjerovali u Boga, smatraju se uglednim ljudima. Je li taj stav ispravan? Što mislite o tom gledištu? Je li to nešto što pripada razmišljanju normalne ljudskosti? Ne. Kakva je to onda ideja? Ne nedostaje li joj razboritosti? (Nedostaje.) Oni vjeruju: „Ja sam bolji od običnih ljudi jer poznajem ovaj zanat i bolji sam od prosječne osobe u Božjoj kući. Ja sam muškarac, posjedujem zanatsko umijeće i sposobnost, dobar sam govornik i talentiran. Ja sam netko i nešto u Božjoj kući. Svi me traže. Nitko mi ne može naređivati, nitko me ne može voditi i nitko mi ne može zapovijedati bilo što da učinim. Imam tu vještinu pa ću raditi što želim. Ne moram razmišljati o načelima – što god da učinim ispravno je i u skladu s istinom.” Što mislite o tom gledištu? Zar nema takvih ljudi? Takvi ljudi nisu u manjini i dolaze u Božju kuću da se razmeću. Da su koristili svoje jače strane ili vještine da izvršavaju dužnost u Božjoj kući, to bi bilo u redu, ali ako bi se željeli razmetati, onda je to problem drugačije prirode. Zašto se to zove „razmetanje”? Oni vjernike u Boga vide kao glupe, kao da su nitko i ništa. Nije li nešto pošlo po zlu s njihovim razmišljanjem? Nije li nešto pogrešno s njihovom razboritošću? Je li to doista tako? Jesu li ljudi koji vjeruju u Boga doista bezvrijedni? (Ne.) Zašto bi ih onda ti ljudi tako vidjeli? Zašto bi imali takvu misao? Što dovodi do takve misli? Uče li to od nevjernika? Oni misle da ljudi koji vjeruju u Boga nisu ništa, da su svi oni kućanice i kućni muževi, da su svi seljaci i da su iz nižih slojeva društva. Njihovo je gledište gledište velikog crvenog zmaja. Oni misle da su ljudi koji vjeruju u Boga nesposobni, da se ne mogu snaći u društvu i da su povjerovali u Boga samo zato što za njih nije bilo drugog puta, nigdje drugdje se nisu mogli okrenuti. Oni misle da, zato što imaju neku sposobnost, znaju ponešto o nekoj profesiji ili imaju neko tehničko znanje, to ih čini talentiranima u Božjoj kući. Je li ta misao ispravna? (Ne.) Što je pogrešno u njoj? Oni vjeruju da u Božjoj kući nema sposobnih ljudi i sa svojim malim stručnim znanjem željeli bi imati vlast i posljednju riječ o stvarima. Ima li takvih ljudi? Ima li takvih ljudi pored vas, ili među onima koje poznajete? Postoji niz ljudi koji su vješti u određenom području i kad ih postavite za vođu tima ili nadzornika, osjećaju se kao da su dobili službeni položaj. Osjećaju da imaju posljednju riječ u Božjoj kući, da nitko drugi ne pazi na interese Božje kuće kao oni niti štiti njezine interese više od njih, i da nitko nije odan kao oni. Žele upravljati svime i sudjelovati u svemu, ali ničim ne upravljaju dobro niti traže istina-načela. Čak ni ne slušaju što ja kažem. Ima li takvih ljudi? (Da.) Ima takvih ljudi. Pod izlikom određene vještine koju imaju, žele upravljati svima i domoći se položaja. Na primjer, kad neka braća i sestre učine nešto što im se ne sviđa, reći će: „Moramo dovesti te ljude u red – nečuveni su!” Kad vjernici u Boga imaju problem, s njima se mora razgovarati u zajedništvu o istini. Ovo nije vojni logor gdje se mora primjenjivati vojna kontrola. Što se tiče pitanja u crkvi, problemi se mogu riješiti samo razgovorom u zajedništvu o Božjim riječima i navođenjem ljudi da razumiju istinu. Oni koji ne prihvaćaju istinu i postupaju samovoljno i hirovito mogu biti orezani – samo oni koji su čvrsto odlučili ne prihvatiti istinu mogu biti disciplinirani. Postoje neki ljudi koji su služili kao nadzornici ili kao vođe i djelatnici koji očito nemaju istina-stvarnost, ali i dalje uvijek žele imati vlast i posljednju riječ u Božjoj kući. Imaju li ti ljudi savjest i razum? Oni samo znaju nekoliko trikova zanata i ni najmanje ne razumiju istinu. Smatraju sebe korisnima i sposobnima, misleći da su bolji od prosječne osobe u Božjoj kući, i žele raditi što žele u crkvi s pozicije moći – imati jedinu, posljednju riječ. Ne tragaju za istina-načelima, već postupaju prema onome što žele, prema svojim sklonostima. U čemu je ovdje problem? Nije li to narav antikrista? Imaju li takvi ljudi razum normalne ljudskosti? Nemaju ni trunke. Ovdje ćemo završiti naš razgovor u zajedništvu o normalnoj ljudskosti.

Raščlamba načina na koje antikristi zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu

III. Raščlamba načina na koje antikristi zabranjuju drugima miješati se, raspitivati se ili ih nadzirati u njihovom radu

Nastavljamo s temom našeg posljednjeg razgovora u zajedništvu, a to je osma stavka o različitim načinima očitovanja antikrista: zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu. Ovu smo stavku podijelili na četiri pododjeljka. O dva smo raspravljali na našem posljednjem okupljanju: prvi je bio da nisu sposobni surađivati ni s kim; drugi je bio da imaju želju i ambiciju kontrolirati i osvajati ljude. Koji je treći? Zabranjuju drugima miješati se, raspitivati se ili ih nadzirati u bilo kojem poslu koji su preuzeli. Što sve može uključivati bilo koji posao koji su preuzeli? Uključuje svaki program rada za koji vođa ili djelatnik može biti odgovoran, kao i posao za koji nadzornik tima ili vođa tima može biti odgovoran; to također može biti stručni posao u nekom području ili posao jedne osobe. Osoba koja je preuzela bilo koji posao može biti vođa ili djelatnik, ili može biti običan brat ili sestra. Ako zabranjuju drugima miješati se, raspitivati se ili ih nadzirati, u kakvom su stanju? Koja su ponašanja povezana s tom zabranom? Ovo je još jedno ponašanje koje spada u osmo očitovanje antikrista, još jedno otkrivenje njihove biti. U svakoj vrsti dužnosti, postoji posao koji je stručni, a postoji i onaj koji izravno uključuje ulazak u život. Stručni posao obuhvaća sve aspekte kao što su tehnika, znanje, učenje i raspodjela osoblja. Sve je to uključeno u posao. Nakon što preuzmu posao, neki ljudi počnu raditi na njemu sami. Ne raspravljaju o njemu s drugima, a kad imaju poteškoća, ne žele tražiti tuđe mišljenje; žele biti jedini koji odlučuju i imati posljednju riječ. Drugi mogu ponuditi svoje ideje i mišljenja, nadajući se da će im malo pomoći – ali prihvaćaju li oni to? (Ne.) Ne, ne mogu. Kakva je to narav? Koja narav vlada njima da zabranjuju drugima miješati se u izvršenje njihove dužnosti, postavljati pitanja o njoj ili je nadzirati? Oni smatraju: „Razumijem se u ovaj posao i znam teoriju. Crkva mi je povjerila ovaj posao. Stoga ću ga obaviti sâm.” Često tvrde da razumiju struku i da su upućeni kako bi opravdali to što odbijaju drugima otkriti bilo kakve informacije o radu ili njegovu napretku. Čak ne žele da drugi znaju za propuste, pogreške ili nezgode koje se pojave u radu. Kad netko sazna za takvo što i želi postaviti pitanja, uključiti se ili saznati više, oni odbijaju odgovoriti i kažu: „Stvari unutar opsega mog posla moj su teren. Nemaš pravo postavljati pitanja. Crkva nije tebi povjerila ovo – povjerila je meni, i moram to čuvati kao povjerljivo.” Je li to razumno opravdanje? Je li ispravno od njih da to „čuvaju kao povjerljivo”? (Ne.) Zašto ne? Predstavlja li razgovor u zajedništvu s drugima o stanju rada, propustima i problemima koji su se pojavili u radu te o njegovom planu i smjeru, kršenje povjerljivosti? (Ne.) Ne, osim nekih posebnih pojedinosti koje bi za crkvu predstavljale sigurnosni rizik ako bi izašle u javnost i koje bi bilo neprimjereno reći drugima. U takvim je slučajevima u redu ne govoriti o njima. Ali ako povjerljivost koriste kao opravdanje i ne dopuštaju drugima da saznaju o bilo čemu što spada u opseg njihovog posla, ako se opiru i odbijaju upite, ispitivanja ili traženje informacija, kako od obične braće i sestara tako i od vođa i djelatnika, u čemu je onda problem? Na primjer, možda žele nešto učiniti na određeni način. Netko im kaže: „Ako to tako učiniš, nanijet ćeš gubitak interesima Božje kuće i zastranit ćeš. Što kažeš da to učinimo ovako?” Oni u sebi misle: „Ako učinim tako kako ti kažeš, to će pokazati drugima da moj način nije dobar, zar ne? Onda će zasluge za posao pripasti tebi, zar ne? To ne dolazi u obzir; radije ću zastraniti nego pristati na tvoj način. Moram se držati svog načina. Nije me briga hoće li to nanijeti gubitak interesima Božje kuće; važni su moj ugled i status – važan je moj prestiž!” Čak i ako je ono što rade pogrešno, samo će gomilati svoje pogreške i neće dopustiti nikome da se miješa. Nije li to narav antikrista? (Jest.) Koja je bit nedopuštanja drugima da se miješaju? To je vođenje vlastitog posla. Interesi Božje kuće nisu im važni, a njezin rad im nije u fokusu. Oni ne rade prema tom načelu. Umjesto toga, rade usmjereni na svoje interese, na svoj status i prestiž; rad i interesi Božje kuće moraju služiti njihovom statusu i njihovim interesima. Zato ne dopuštaju drugima da se miješaju u njihov rad ili da o njemu postavljaju pitanja. Vjeruju da će, čim se netko umiješa u njihov rad, njihov status i interesi biti ugroženi, da će se njihovi nedostaci i mane, kao i problemi i odstupanja u njihovom radu, vjerojatno razotkriti. Stoga se grčevito protive tome da se drugi miješaju u njihov rad i ne prihvaćaju suradnju niti nadzor drugih.

Kojim se god poslom antikrist bavio, boji se da će Višnji saznati više o tome i postavljati pitanja. Ako Višnji postavi pitanja o stanju rada ili o raspodjeli osoblja, on će površno iznijeti nekoliko nebitnih stvari za koje vjeruje da je u redu da ih Višnji zna i za koje neće biti posljedica ako ih On sazna. Ako se Višnji nastavi raspitivati o ostalom, on će smatrati da se Višnji miješa u njegovu dužnost i u njegove „unutarnje poslove”. Neće mu reći ništa više, već će se praviti lud, varati i prikrivati stvari. Ne odbija li on nadzor Božje kuće? (Odbija.) Što će učiniti ako netko otkrije njegov problem te ga namjerava razotkriti i prijaviti Višnjemu? Blokirat će to, presresti – čak će i prijetiti: „Ako to kažeš i zbog toga nas Višnji oreže, krivnja je na tebi. Ako netko treba biti orezan, to ćeš biti ti!” Ne pokušava li uspostaviti neovisno kraljevstvo? (Pokušava.) Neće dopustiti ni Višnjemu da postavlja pitanja, i nitko nema pravo išta znati o stvarima koje spadaju u opseg njegovog posla niti ga o njima ispitivati, a kamoli davati preporuke. Ako se dočepa nekog programa rada, onda samo on može imati posljednju riječ o stvarima koje spadaju u opseg tog posla; samo on može presuđivati; samo on može postupati i govoriti kako mu se prohtije, i kako god postupao, za to ima opravdanje. Koji način postupanja primjenjuje kad netko postavi pitanja? Površnost i prikrivanje. I što još? (Prijevaru.) Točno: prijevaru – čak će ti prikazati iskrivljenu sliku. Na primjer, vođa ili evanđeoski đakon u crkvi za koju je on odgovoran u mjesec dana jasno zadobije samo troje ljudi – znatno manje nego u drugim crkvama. Smatra da o tome nikako ne može položiti račun Višnjemu – pa što čini? Kad podnosi izvještaj o svom radu, doda nulu iza te trojke i kaže da je zadobio trideset ljudi. Netko to sazna i upita ga: „Nije li to prijevara?” „Prijevara?” kaže on. „Ma, bit će u redu kad sljedeći mjesec zadobijemo trideset ljudi i time to nadoknadimo, zar ne?” Ima opravdanje za to. Ako netko to shvati ozbiljno i poželi Višnjemu prijaviti činjenice, on smatra da mu ta osoba stvara probleme, da ima nešto protiv njega. Stoga će je potisnuti i obračunati se s njom – stvorit će joj probleme. Zar time ne muči ljude? Ne čini li zlo? Nikada ne traga za istina-načelima u svom radu, pa koji je njegov cilj u obavljanju posla? Osigurati svoj status i egzistenciju. Što god loše činio, ne govori ljudima namjeru i motiv iza onoga što čini. Mora ih držati u strogoj tajnosti; to su za njega povjerljive informacije. Koja je tema takvim ljudima najosjetljivija? To je ona kad ga pitaš: „Što si radio u posljednje vrijeme? Je li izvršavanje tvoje dužnosti dalo ikakve rezultate? Je li bilo ikakvih prekida ili ometanja u području koje pokriva tvoj rad? Kako si ih riješio? Napreduje li posao kako bi trebao? Odano izvršavaš svoju dužnost? Jesu li radne odluke koje si donio nanijele gubitke interesima Božje kuće? Jesu li vođe koji nisu u skladu s mjerilom smijenjeni? Jesu li ljudi dobrog kova koji relativno teže istini promaknuti i obučeni? Jesi li potiskivao ljude koji su ti bili neposlušni? Kakvo znanje imaš o svojoj iskvarenoj naravi? Kakva si ti osoba?” To su teme koje su njima najosjetljivije. Najviše se boje tih pitanja, pa, umjesto da čekaju da ih pitaš, žurno pronalaze drugu temu kojom će ih prikriti. Na sve te načine žele zaluditi i spriječiti te da saznaš kakva je situacija zapravo. Stalno te drže u mraku i sprječavaju te da saznaš dokle su zapravo stigli sa svojim poslom. Tu nema nimalo transparentnosti. Imaju li takvi ljudi istinsku vjeru u Boga? Boje li se Boga? Ne. Nikada proaktivno ne izvještavaju o radu niti proaktivno izvještavaju o nezgodama u svom radu; nikada ne pitaju, ne traže niti se otvaraju o izazovima i nejasnoćama s kojima su se susreli u svom radu, već idu toliko daleko da to prikrivaju, obmanjujući i varajući druge. U njihovu radu nema nimalo transparentnosti, i tek kad ih Višnji pritisne da daju činjenični izvještaj i polože račun, nevoljko će reći ponešto. Radije bi umrli nego govorili o bilo kakvim pitanjima koja uključuju njihov ugled i status – prije bi umrli nego o tome prozborili ijednu riječ. Umjesto toga, pretvaraju se da nisu razumjeli. Nije li to narav antikrista? Kakva je to osoba? Rješava li se takav problem lako? Ako im Višnji da smjernice za njihovo posao, kakav je njihov stav prema tome? Površan. Naizgled se slažu, pa čak uzimaju i bilježnicu ili računalo i marljivo zapisuju – ali hoće li nakon toga razumjeti smjernice i prionuti na posao? (Ne.) Oni samo glume i izvode predstavu kako bi te zaludili. Što zapravo misle? „Budući da je ovaj posao dan meni da ga obavim, moja je zadnja. Nitko se ne može miješati u ono što želim učiniti. ‚Lokalni dužnosnici imaju više kontrole od državnih’, tako da imam to pravo. Ako nije tako, nemojte mi ga davati. Otpustite me.” To misle i tako postupaju. Kakva je to narav? Nije li to narav antikrista? (Jest.) To znači nevolju. Nije ti dopušteno miješati se ili postavljati pitanja, niti istraživati i ispitivati. Prilično su osjetljivi na to. Misle: „Pokušava li to Višnji provjeriti moje probleme i moj posao? Tko je odao tajnu?” U panici grozničavo pokušavaju otkriti tko ih je točno izdao. Na kraju se njihove sumnje svedu na dvoje ljudi i njih otprave. Kakav je to problem? To je narav antikrista.

Koje je glavno obilježje naravi antikrista? Držanje za status i kontroliranje drugih. On zadobiva status kako bi kontrolirao druge. Dok god ima status, smatra da ima puno pravo staviti ljude pod svoju kontrolu. Zašto kažem da ima puno pravo? Zato što mu je posao dodijelila Božja kuća, a za njegovo obavljanje izabrali su ga braća i sestre. Neće li zbog toga smatrati da na to ima puno pravo? (Hoće.) Dakle, to mu služi kao nešto čime se može okoristiti, imajući ovo na umu: „Vi ste me izabrali, zar ne? Ako ste me izabrali, morate mi vjerovati. Postoji ona izreka nevjernika: ‚Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.’” Ovdje čak koristi sotonsku maksimu. Je li ta izreka istina? (Nije.) To je sotonska hereza i zabluda. Ako postaviš pitanja o njegovom radu, pozvat će se na tu teoriju: „‚Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.’ Ako me upotrebljavaš, ne možeš sumnjati u mene. Ako ne znaš kakva sam osoba, ako me ne možeš prozrijeti, onda me nemoj upotrebljavati. Budući da me upotrebljavaš, moram čvrsto stajati na ovom položaju. Moja mora biti zadnja.” U svim stvarima koje se tiču rada, njegova mora biti zadnja; ne dolazi u obzir da mu se to ne dopusti, da mu se nađe suradnik ili da ga drugi nadziru i usmjeravaju. Ako netko dođe provjeriti njegov rad, jednostavno odbije – smatra da nije učinio ništa loše i da ga ne treba provjeravati. Smatrajući da ima to pravo, iskorištava svoj status i autoritet kako bi preuzeo kontrolu nad drugima, nad radnim mjestom i nad radom crkve. Ne uspostavlja li neovisno kraljevstvo? Nije li to antikrist? Božja kuća mu je možda dala da obavlja ovaj rad i izvršava ovu dužnost, ali nije mu dala da vlada poput diktatora. Nije li takva osoba pogrešno shvatila Božju namjeru i aranžmane Njegove kuće? Zašto se uvijek grčevito drži statusa i moći umjesto da dobro izvršava svoju dužnost? (Njim upravlja narav antikrista.) Točno – takva je narav antikrista. Zašto pogrešno shvaća stvari kad mu crkva dodijeli posao? Zato što suštinski voli kontrolirati ljude. To je njegova priroda-bit – to on jest. Samo mu dodijeli posao i smatrat će da sada ima moć i status, a time kontrolu nad svojim terenom. Ako odeš na njegov teren, moraš raditi što ti kaže. Na primjer, Božja kuća je jednom organizirala da vođa ode provjeriti rad jednog antikrista. Taj vođa i antikrist obojica su bili crkveni vođe; bili su istog ranga. Antikrist je rekao: „Ti si crkveni vođa i ja sam crkveni vođa. Istog smo ranga. Ti se ne miješaj u moje, a ja se neću miješati u tvoje. Nemoj sa mnom razgovarati u zajedništvu – nisi u poziciji za to! Želiš pitati kako stoje stvari u našoj crkvi – je li ti Višnji to naložio? Pokaži mi dokaz.” Vođa je rekao: „Višnji mi je samo dao da prenesem poruku. Idi pitaj ako mi ne vjeruješ.” Antikrist je rekao: „Što ti onda daje pravo da sa mnom razgovaraš i da me optužuješ? Što ti daje pravo da postavljaš pitanja o stvarima koje spadaju pod moj posao? Nemaš prava na to!” Jesu li te riječi u skladu s istinom? (Nisu.) Kakav je to način postupanja? Onakav kakav bi samo antikrist primijenio. Među nevjernicima postoji izreka: „Tko je jači, taj tlači.” Natječu se tko ima viši rang, čija je sila veća, tko je sposobniji. Natječu se tko je zadužen za više ljudi. U Božjoj kući antikristi se na isti način natječu s drugima. Nisu li došli na pogrešno mjesto? Hoće li osoba, koja nije antikrist, ali ima iskvarene naravi obično razmišljati na ovaj način kad susretne crkvenog vođu istog ranga? Otkrit će nešto, ali moći će normalno razgovarati u zajedništvu s tim crkvenim vođom. Nipošto neće reći: „Jesi li ti u poziciji da postavljaš pitanja o mom radu?” Neće to reći jer ima normalan razum i bogobojazno srce. Kako će se ponašati netko s normalnim razumom? Mislit će: „To što vodimo crkvu – to nas Bog uzdiže; to je Njegovo poslanje i to je naša dužnost. Da nam Bog to nije povjerio, bili bismo ništa. To nije nekakav službeni položaj. Mogu s tobom razgovarati o radu crkve, o tome kako su braća i sestre te o svom radnom iskustvu.” Hoće li antikrist razgovarati s drugima o tim stvarima? Ne – nipošto ih neće otkriti. Dakle, jedna odlika antikrista želja je za statusom i moći koja nadmašuje želju običnih ljudi; osim toga, lukaviji su i podmukliji od običnih ljudi. U čemu se očituju njihova lukavost i podmuklost? (Ne govore ti ništa. Ne govore ti ništa izravno.) U tome što smatraju da je svaka stvar tajna, nešto o čemu ne bi trebali govoriti drugima. U svemu su na oprezu pred drugima; sve zamagljuju, pokrivaju i skrivaju. Mogu li onda imati s drugima normalnu interakciju i komunikaciju? Mogu li reći išta od srca? Ne. Nude samo nekoliko površnih floskula i ugodnih riječi kako bi te spriječili da procijeniš stvarnu situaciju. Nakon što neko vrijeme budeš u kontaktu s njima, osjetit ćeš: „Ova osoba naizgled ne djeluje zlo, ali zašto uvijek osjećam da je njezino srce tako daleko od drugih ljudi? Zašto je uvijek tako neugodno biti u kontaktu s njom? Stalno imam osjećaj da je nedokučiva.” Imaš li taj osjećaj? (Da.) To je narav antikrista: na oprezu je pred svima. Zašto je na oprezu? Zato što smatra da svatko može predstavljati prijetnju njegovom statusu. Ako nije oprezan, ako spusti gard, drugi mogu saznati što se stvarno događa s njim, njegovo pravo ja – i tada bi njegov status postao neodrživ. Stoga, kad ih netko pita o stanju njihova rada, dužnosti ili o njegovom osobnom stanju, prikrit će i zamagliti što god može. Ono što ne mogu zamagliti, pronaći će način da izglade ili će se sakriti od tebe. Neki antikristi imaju bizarnu narav: iako žive među ljudima, nećeš ih vidjeti da imaju normalne interakcije s bilo kime niti normalnu komunikaciju s drugima. Svaki se dan drže po strani, pojavljuju se za vrijeme obroka i nakon toga opet nestaju. Stalno nestaju bez traga. Zašto ne komuniciraju s drugima? Svojoj će obitelji reći sve, pa zašto nemaju što reći braći i sestrama? Nevjernici imaju izreku: „Tko puno priča, neizbježno će pogriješiti.” Takvi se ljudi drže tog načela; neće si dopustiti da govore neoprezno, jer bi ih nešto što kažu moglo odati, razotkriti njihovu slabost. Ne znaju zbog koje bi ih riječi drugi počeli gledati svisoka i zbog koje bi oni saznali što se stvarno događa s njima, pa čine sve što mogu kako bi izbjegli druge. Je li to njihovo izbjegavanje nenamjerno ili njime nešto iznutra upravlja? Postoji nešto što njime upravlja. Je li ta stvar pravedna i časna ili je nečasna? (Nečasna je.) Naravno da je nečasna. Ovo nije jedini način na koji se antikristi ponašaju – većinu vremena ne komuniciraju niti normalno stupaju u interakciju s drugima; ponekad su, međutim, vrlo rječiti i mogu lijepo govoriti – ali o kojim stvarima govore? Koji je njihov sadržaj? Propovijedaju riječi i doktrine, ističući sebe. Kažu da mogu obavljati stvaran posao i rješavati stvarne probleme, a zapravo nemaju nikakvih stvarnih vještina. Pitajte ih koje nedostatke imaju, imaju li oholu narav i reći će: „Tko među iskvarenim čovječanstvom nije ohol?” Pogledaj – čak i njihova oholost ima opravdanje. Svakog uključuje u nju, kao da je njihova oholost sasvim ispravna. Nikada neće tragati za istinom i čini se da ne primjećuju da postoje ikakvi problemi ili poteškoće u radu. Nećeš iz njih ništa izvući o stvarnoj situaciji. Kad nemaju što raditi, samo će sjediti u tišini, a kad god govore, govore o svojim sposobnostima. Nikada se ne otvaraju; nikada ne govore o buntovnosti ili pretjeranim željama u sebi, ili kako pokušavaju sklopiti nagodbu s Bogom, ili kome su slagali, ili kakve ambicije imaju u obavljanju posla. Nikada ne pokreću ta pitanja, a kad drugi to učine, nezainteresirani su. Čak i kad je riječ o pitanjima koja se dotiču stvari unutar opsega njihovog rada, govore malo i površno. Ukratko, svatko tko dođe u kontakt s njima, na bilo koje vrijeme, imat će velikih poteškoća ako pokuša saznati više o bilo čemu unutar opsega njihove dužnosti, bilo da se radi o osoblju, stručnoj praksi ili napretku rada. Kakav god bio tvoj pristup – bilo da postaviš pitanje neizravno ili izravno, ili ga postaviš nekome tko je blizak njima – nećeš lako dobiti rezultate. To je tako naporno. Nije li to podmuklo? (Jest.) Zašto je tako naporno dobiti od njih bilo kakvu informaciju o stvarnom stanju stvari? Zašto tako čvrsto drže stvari zamagljenima? Koji je njihov cilj? Žele ostati sigurni u svom statusu i egzistenciji. Smatraju: „Nije bilo lako dobiti ovaj status i doći do ovoga gdje sam danas – ne bi li mi stvorilo nevolje ako bih u trenutku nepažnje pogriješio i time se osramotio? Osim toga, ako bi Božja kuća znala za loše stvari koje sam učinio, tko kaže da se ne bi obračunali sa mnom?” Koliko god govorio o otvorenosti, o tome kako biti poštena osoba i odano izvršavati dužnost, hoće li to doprijeti do njih? Ne, neće. Za njih postoji samo jedan kredo: tko previše priča, sam sebi jamu kopa. Ako drugima sve kažeš, nesposoban si – nesposobnjaković! To je njihov kredo. Takva je narav antikrista.

Koji god posao obavljao, antikrist zabranjuje drugima da se miješaju ili postavljaju pitanja, a još više zabranjuje Božjoj kući da ga nadzire. Koji je njegov cilj u tome? Prije svega želi kontrolirati Božji izabrani narod, osigurati svoj status i svoju moć, što znači da osigurava svoju egzistenciju. To je njegov glavni cilj. Ako ste vi vođe ili djelatnici, bojite li se da će Božja kuća postavljati pitanja o vašem radu i nadzirati ga? Bojite li se da će Božja kuća otkriti nedostatke i odstupanja u vašem radu i orezati vas? Bojite li se da će Višnji, nakon što upozna vaš stvarni kov i duhovni rast, na vas gledati drugačije i neće vas uzeti u obzir za promaknuće? Ako imaš te strahove, to dokazuje da tvoji motivi nisu usmjereni na crkveni rad, nego radiš radi ugleda i statusa, što dokazuje da imaš narav antikrista. Ako imaš narav antikrista, podložan si tome da hodaš putem antikrista i počiniš svo zlo koje antikristi čine. Ako se u svom srcu ne bojiš toga da Božja kuća nadzire tvoj rad i ako možeš dati stvarne odgovore na pitanja i upite Višnjega, ništa ne skrivajući, i reći sve što znaš, onda bez obzira na to je li ono što kažeš ispravno ili pogrešno, neovisno o iskvarenosti koju si otkrio – čak i ako si otkrio narav antikrista – nipošto nećeš biti okarakteriziran kao antikrist. Ključno je pitanje možeš li spoznati vlastitu narav antikrista i možeš li tragati za istinom kako bi riješio taj problem. Ako si netko tko prihvaća istinu, tvoja narav antikrista može se riješiti. Ako vrlo dobro znaš da imaš narav antikrista, a ipak ne tragaš za istinom kako bi je riješio, ako čak pokušavaš prikriti probleme ili lagati o problemima koji se pojave i izbjegavati odgovornost, i ako ne prihvaćaš istinu kad si podvrgnut orezivanju, onda je to ozbiljan problem i ne razlikuješ se od antikrista. Znajući da imaš narav antikrista, zašto se ne usuđuješ suočiti s njom? Zašto joj ne možeš pristupiti iskreno i reći: „Ako Višnji postavi pitanja o mom radu, reći ću sve što znam, pa čak i ako na vidjelo izađu loše stvari koje sam učinio, i Višnji me više ne bude upotrebljavao kad ih sazna te ako izgubim svoj status, ipak ću jasno reći što imam za reći”? Tvoj strah od nadzora Božje kuće i njezinog ispitivanja o tvom radu dokazuje da svoj status cijeniš više od istine. Nije li to narav antikrista? Cijeniti status iznad svega jest narav antikrista. Zašto toliko cijeniš status? Koje ti povlastice status može donijeti? Kad bi ti status donosio nesreću, poteškoće, sramotu i bol, bi li ga i dalje cijenio? (Ne.) Iz posjedovanja statusa proizlaze mnoge povlastice, poput zavisti, poštovanja, uvažavanja i laskanja drugih, kao i njihovo divljenje i štovanje. Status ti donosi i osjećaj nadmoćnosti i privilegije, što ti daje ponos i osjećaj vlastite vrijednosti. Osim toga, možeš uživati i u stvarima u kojima drugi ne mogu, kao što su statusne povlastice i poseban tretman. To su stvari o kojima se ne usuđuješ ni pomisliti i za kojima si čeznuo u svojim snovima. Cijeniš li te stvari? Ako je status isprazan, bez stvarnog značaja, i njegovo očuvanje ne služi nikakvoj stvarnoj svrsi, nije li glupo cijeniti ga? Ako se možeš odreći stvari kao što su interesi i užici tijela, onda te slava, dobitak i status više neće sputavati. Dakle, što se prvo mora riješiti kako bi se riješila pitanja vezana uz cijenjenje statusa i težnju za statusom? Prvo, prozreti prirodu činjenja zla i upuštanja u prijevaru, prikrivanje i zataškavanje, kao i prirodu odbijanja nadzora, upita i istrage Božje kuće, kako bi se uživalo u statusnim povlasticama. Nije li to otvoreni otpor i protivljenje Bogu? Ako možeš prozreti prirodu i posljedice žudnje za statusnim povlasticama, problem težnje za statusom bit će riješen. Ako ne možeš prozreti bit žudnje za statusnim povlasticama, taj se problem nikada neće riješiti.

Surađujete li s drugima u obavljanju posla i izvršavanju svojih dužnosti? Prihvaćate li nadzor? Jeste li učinili išta kako biste spriječili druge da se miješaju ili postavljaju pitanja? Ako netko postavi pitanja, opireš li mu se i kažeš: „Tko si ti da se miješaš u moj posao? Ja sam po statusu viši od tebe i u mom poslu moja je zadnja. Višnji nije postavljao pitanja, pa što tebi daje to pravo?” Nešto slično tome? Koja je glavna narav antikrista? Zauzimanje statusa i grabljenje moći; ne rade ništa što koristi radu Božje kuće, ništa što proizlazi iz obzira prema njezinim interesima, već su površni i varljivi, posao odrađuju reda radi. Izvana se čini da su prilično zauzeti svojim zadacima, ali pogledajte stvari koje rade, koje, kao prvo, ne napreduju, drugo, neučinkovite su i treće, nemaju velikog učinka – u potpunom su kaosu. Samo se jedne stvari ne odriču, a to je iskorištavanje prilike koju im posao pruža da prigrabe moć i ne puštaju je. Dobro im je dok god imaju moć. Koji god posao obavljali, bilo da se radi o stručnom poslu, vanjskim poslovima, tehničkoj vještini ili drugim aspektima, u tome nema nikakve transparentnosti. Je li taj nedostatak transparentnosti nenamjeran? Ne – ono što je nenamjerno nije stvar naravi, već ima veze s nedostatkom kova i neznanjem kako obavljati posao. Zašto onda kažem da je ovo narav antikrista? On postupa namjerno. U njemu postoji namjera: svjesno te sprječava da saznaš te stvari i svjesno se skriva od tebe i izbjegava te. Svode razgovor, komunikaciju i razmjene s tobom na najmanju moguću mjeru. Svode izlaganje tih stvari na najmanju moguću mjeru, kako ga ne bi stalno okrivljavao i postavljao mu pitanja, kako ne bi znao previše o tome što se stvarno događa, kako ne bi prozreo njegovo pravo lice. Nije li to namjerno? Nema li u tome namjere? Koja je njegova namjera i cilj? Želi te prevariti, izvući se na blef; stvara ti lažan dojam i sprječava te da saznaš kako stvari zapravo stoje. Na taj će način osigurati svoj status i to će ga zadovoljiti. Nije li to priroda toga? (Jest.) To je narav antikrista – svjesno varati, obmanjivati i prikrivati stvari. Sve je svjesno. Reci Mi, koji to program rada toliko zaokuplja ljude da nemaju vremena sastajati se s drugima? Nijedan, zar ne? Nijedan program rada ne zauzima toliko vremena osobe da nema vremena jesti ili spavati, niti vremena sastajati se s drugima. Stvari još nisu postale toliko užurbane. Vrijeme za to može se pronaći. Zašto ti ljudi nemaju vremena? Ne žele se sastati s tobom; ne žele da im postavljaš pitanja o radu. Nije li to narav antikrista? (Jest.) Kakvi su to ljudi? Nisu li oni bezvjernici? Jesu – svaki je antikrist bezvjernik. Da nisu, ne bi prisvajali rad Božje kuće niti vlastitom moći kontrolirali one koji slijede Boga. Ne bi radili takve stvari. Prvo obilježje bezvjernika je da uopće nemaju bogobojaznog srca. Spletkare za vlastite interese, pod izlikom vjerovanja u Boga; drski su i bezobzirni, nimalo se ne boje. Njihova vjera u Boga nije istinska vjera, već slogan. Nemaju nimalo bogobojazno srce.

Kakav stav zauzmu neki ljudi čim čuju da se netko namjerava umiješati u njihov posao i nadzirati ga? „Nadzor je u redu. Prihvaćam nadzor. Raspitivanje je također u redu – ali ako me doista nadzireš, neću moći obavljati svoj posao. Ruke će mi biti vezane. Ako ti uvijek imaš posljednju riječ i svodiš me na pukog izvršitelja, neću moći raditi. ‚Ne mogu biti dva pijetla na jednom smetlištu.’” Nije li to teorija? To je teorija antikrista. Kakvu narav ima osoba koja to govori? Je li to narav antikrista? Što znači: „Ne mogu biti dva pijetla na jednom smetlištu”? To znači da on ne može podnijeti čak ni da se Višnji raspituje. Kad se Višnji ne bi raspitivao, ne bi li tvoji postupci tada kršili istinu? Bi li zbog raspitivanja učinio nešto pogrešno? Bi li Višnji omeo tvoj posao? Reci Mi, daje li Višnji smjernice za rad, raspituje li se o njemu i nadzire li rad kako bi se on obavio bolje ili gore? (Bolje.) Zašto neki ljudi ne prihvaćaju te poboljšane rezultate? (Njima upravlja narav antikrista.) Točno. To je njihova narav antikrista – ne mogu si pomoći. Čim se netko raspita o radu za koji su odgovorni, oni se uznemire. Misle da će njihovi interesi, status i moć biti podijeljeni s drugima. Stoga im postaje nelagodno. Smatraju da su njihovi planovi i postupci poremećeni. Hoće li im to odgovarati? Ako Višnji promakne nekoga i zaduži tu osobu da s njim surađuje, oni misle: „Nisam planirao upotrebljavati tu osobu, ali Višnji inzistira da je dobra i promaknuo ju je. Ne osjećam se dobro zbog toga. Kako ću surađivati s njom? Ako je Višnji bude upotrebljavao, jednostavno ću odustati!” Tako govore, ali hoće li se uistinu moći odreći svog statusa? Neće – oni se suprotstavljaju. Bi li pristali da itko obavlja posao koji prijeti njihovom statusu, koji njih ne ističe, koji sabotira njihovu trenutačnu situaciju? Ne, ne bi. Kad Višnji, na primjer, nekoga promakne ili smijeni, što oni misle? „Kakav šamar! Nije me čak ni pitao. Uostalom, ja sam i dalje vođa – zašto mi ništa ne kaže unaprijed? Kao da uopće nisam važan!” Tko si ti, uostalom? Je li to tvoj posao? Prvo, to nije tvoj teren, i drugo, ti ljudi ne slijede tebe, pa zašto im moraš biti toliko važan? Je li to u skladu s istinom? Kojom istinom? Postoje načela prema kojima Višnji promiče ili smjenjuje ljude. Zašto Višnji nekoga promiče? Zato što je potreban za posao. Zašto Višnji nekoga smjenjuje? Zato što više nije potreban za posao – ne može obavljati taj posao. Ako ga ti ne smijeniš niti čak dopustiš Višnjemu da to učini, ne postupaš li nerazumno? (Da.) Neki kažu: „Ako Višnji nekoga smijeni – kakva je to sramota za mene. Ako namjerava nekoga smijeniti, trebao bi mi to reći u povjerenju, i ja ću to učiniti. To je moj posao; to je dio onoga što moram učiniti. Ako ga ja smijenim, to će svima pokazati kako dobro procjenjujem ljude i kako mogu obavljati stvaran posao. Kakva bi to bila čast!” Mislite li vi tako? Neki ljudi žele dobar glas i ponos te se ovako opravdavaju. Hoće li to proći? Ima li to smisla? S jedne strane, Božja kuća obavlja svoj rad u skladu s istina-načelima; s druge strane, radi u skladu s postojećim okolnostima. Ne postoji nikakvo preskakanje hijerarhije, osobito kada se radi o promaknućima i smjenama koje provodi Višnji ili Njegovim smjernicama i uputama za neki radni projekt – u takvim se slučajevima hijerarhija još manje preskače. Dakle, zašto antikrist traži te „propuste”? Jedno je sigurno: on ne razumije istinu, pa procjenjuje rad Božje kuće svojim ljudskim razumom i svjetovnim procesima. Osim toga, njegov je glavni cilj samoodržanje i očuvanje ponosa. Uglađen je i lukav u svemu što radi; ne dopušta da ljudi pod njegovim vodstvom vide da ima ikakve mane ili nedostatke. Do koje će mjere održavati privid? Do te da će ga drugi smatrati besprijekornim, bez ikakve iskvarenosti ili nedostataka. Drugi će smatrati prikladnim da ga Višnji upotrebljava te da ga braća i sestre izabiru – on je savršena osoba. Zar ne bi želio da bude tako? Nije li to narav antikrista? (Jest.) Da, to je narav antikrista.

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o jednom od glavnih ponašanja antikrista – oni zabranjuju drugima miješati se, raspitivati se ili ih nadzirati u njihovom radu. Kakve god aranžmane Božja kuća napravi kako bi pratila njihov rad, saznala više o njemu ili ga nadzirala, oni će upotrijebiti svakojake metode da ih osujete i odbiju. Na primjer, kada Višnji dodijeli projekt nekim ljudima, prođe neko vrijeme bez ikakvog napretka. Višnjemu ne govore rade li na tome, kako napreduje niti je li bilo ikakvih poteškoća ili problema. Ne daju nikakve povratne informacije. Neki su poslovi hitni i ne mogu se odgađati, a oni ipak otežu i dugo vremena odugovlače posao a da ga ne završe. Višnji se tada mora raspitati. Kada Višnji to učini, ti ljudi smatraju raspitivanje nepodnošljivo sramotnim i u srcu mu se opiru: „Prošlo je tek desetak dana otkako mi je dodijeljen ovaj posao. Još nisam ni pohvatao konce, a Višnji se već raspituje. Njegovi zahtjevi prema ljudima jednostavno su previsoki!” Eto ih, traže zamjerke samom raspitivanju. U čemu je ovdje problem? Recite Mi, nije li sasvim normalno da se Višnji raspituje? Dijelom je to želja da se sazna više o tome kako rad napreduje, kao i o tome koje poteškoće još treba riješiti; osim toga, to je želja da se sazna više o tome kakvog su kova ljudi kojima je dodijelio ovaj posao te hoće li doista moći riješiti probleme i dobro obaviti posao. Višnji želi znati stvarne činjenice i većinom se raspituje u takvim okolnostima. Nije li to nešto što bi trebao činiti? Višnji se brine da ne znaš kako riješiti probleme i da ne možeš obaviti posao. Zato se raspituje. Neki ljudi pružaju popriličan otpor prema takvim raspitivanjima i osjećaju odbojnost prema njima. Ne žele da se ljudi raspituju, i sve dok to čine, oni pružaju otpor i sumnjičavi su, te stalno razmišljaju: „Zašto se On uvijek raspituje i želi znati više? Je li to zato što mi ne vjeruje i gleda me svisoka? Ako mi ne vjeruje, onda me ne bi trebao upotrebljavati!” Nikada ne razumiju raspitivanja i nadzor Višnjega, već im se opiru. Imaju li takvi ljudi razuma? Zašto ne dopuštaju Višnjemu da se raspituje i nadzire ih? Zašto pružaju takav otpor i zašto su tako prkosni? U čemu je ovdje problem? Njih ne zanima je li izvršavanje njihove dužnosti učinkovito niti hoće ometati napredak posla. Ne tragaju za istina-načelima kada izvršavaju svoju dužnost, već rade što god žele. Ne razmišljaju o rezultatima niti o učinkovitosti rada, i nimalo ne razmišljaju o interesima Božje kuće, a još manje o onome što Bog namjerava i zahtijeva. Njihovo razmišljanje je: „Imam svoje načine i rutine za izvršavanje svoje dužnosti. Ne zahtijevajte previše od mene niti zahtijevajte stvari previše podrobno. Dobro je što uopće izvršavam svoju dužnost. Ne mogu se previše umarati niti previše patiti.” Oni ne razumiju raspitivanja Višnjega i njegove pokušaje da sazna više o njihovom radu. Što nedostaje u tom njihovom nerazumijevanju? Ne nedostaje li pokornost? Ne nedostaje li osjećaj odgovornosti? Odanost? Da su doista odgovorni i odani u izvršavanju svoje dužnosti, bi li odbacili raspitivanja Višnjega o njihovom radu? (Ne bi.) Mogli bi to razumjeti. Ako to doista ne mogu razumjeti, postoji samo jedna mogućnost: svoju dužnost vide kao svoje zanimanje i sredstvo za život, i to iskorištavaju, i cijelo to vrijeme dužnost koju izvršavaju smatraju uvjetom i adutom za dobivanje nagrade. Obavljat će ponešto posla kako bi se pokazali i opravdali pred Višnjim, bez namjere da Božje poslanje prihvate kao svoju dužnost i obvezu. Dakle, kada se Višnji raspituje o njihovom radu ili ga nadzire, u njima se javlja odbojnost i otpor. Nije li tako? (Jest.) Odakle dolazi ovaj problem? Koja je njegova bit? U pogrešnom stavu prema radnom projektu. Razmišljaju samo o tjelesnoj ugodi i udobnosti, o vlastitom statusu i ponosu, umjesto da razmišljaju o učinkovitosti rada i interesima Božje kuće. Uopće ne nastoje postupati u skladu s istina-načelima. Kad bi doista imali imalo savjesti i razuma, razumjeli ni raspitivanja i nadzor Višnjeg. Mogli bi reći iz srca: „Dobro je što se Višnji raspituje. Inače bih stalno postupao po svojoj volji, što bi usporilo učinkovitost posla ili ga čak upropastilo. Višnji razgovara u zajedništvu i provjerava, i to je zapravo riješilo stvarne probleme – kako je to dobro!” To bi pokazalo da su odgovorna osoba. Boje se da bi, ako bi sami preuzeli posao i ako bi došlo do pogreške ili propusta koji bi nanijeli nenadoknadivu štetu radu Božje kuće, morali snositi odgovornost koju ne bi mogli podnijeti. Nije li to osjećaj odgovornosti? (Jest.) To je osjećaj odgovornosti i znak njihove odanosti. Što misle ljudi koji ne dopuštaju drugima da se raspituju o njihovom radu? „Ovaj je posao moja stvar, jer je meni povjeren. Ja vodim glavnu riječ i ne treba mi nitko da se miješa!” Sami razmatraju stvari i rade što žele, kako im nalaže njihova osobnost. Rade ono što im koristi i nitko ne smije postavljati pitanja – nitko ne smije znati stvarno stanje stvari. Ako ih pitaš: „Kako ide s tim zadatkom?”, reći će: „Čekaj.” Ako ih zatim pitaš: „Kako napreduje?”, reći će: „Pri kraju je.” Što god da ih pitaš, reći će samo riječ ili dvije. Izbace tek pokoju riječ i ništa više od toga – neće ponuditi ni jednu točnu, konkretnu rečenicu. Nije li ti mučno dok razgovaraš s takvim ljudima? Očito je da ti ne žele reći ništa više. Ako postaviš više pitanja, postaju nestrpljivi: „Stalno pitaš o toj sitnici, kao da ne mogu obaviti posao – kao da nisam sposoban za taj posao!” Jednostavno ne dopuštaju ljudima postavljati pitanja. Ako ih nastaviš ispitivati, reći će: „Što sam ja tebi, neki magarac ili konj da mi zapovijedaš? Ako mi ne vjeruješ, nemoj me upotrebljavati; ako me upotrebljavaš, moraš mi vjerovati – a vjerovati mi znači da se ne bi trebao stalno raspitivati!” Takav stav imaju. Odnose li se prema programu rada kao prema dužnosti koju trebaju izvršiti? (Ne.) Antikristi se ne odnose prema radu kao prema svojoj dužnosti, već kao prema adutu za dobivanje blagoslova i nagrade. Zadovoljni su pukim službovanjem koje bi željeli zamijeniti za blagoslove. Zato rade površno. Ne žele da se drugi miješaju u njihov rad, dijelom kako bi sačuvali svoje dostojanstvo i svoj ponos. Smatraju da dužnost koju izvršavaju i rad koji obavljaju pripadaju njima osobno, da su to njihove privatne stvari. Zato ne dopuštaju drugima da se miješaju. Drugim dijelom, ako dobro obave posao, preuzimaju zasluge za to i traže da budu nagrađeni. Kad bi se netko umiješao, zasluge više ne bi pripale samo njima. Boje se da će im drugi oteti zasluge. Zato nipošto ne pristaju da se drugi miješaju u njihov rad. Nisu li takvi ljudi, poput antikrista, sebični i podli? Koju god dužnost izvršavali, kao da se bave svojim privatnim poslovima. Ne dopuštaju drugima da se miješaju niti da sudjeluju, bez obzira na to rade li to dobro ili loše. Ako dobro obave stvar, dopuštaju da zasluge pripadnu samo njima kako netko drugi ne bi uzeo dio zasluga i rezultata rada. Nije li to problematično? Kakva je to narav? To je Sotonina narav. Kada Sotona postupa, nikome ne dopušta miješati se, želi imati posljednju riječ u svemu što radi i sve kontrolirati, i nitko ne smije nadzirati niti postavljati pitanja. Još je manje dopustivo da se itko miješa ili intervenira. Tako antikrist postupa; što god radio, nitko ne smije postavljati pitanja, i kako god radio iza kulisa, nikome nije dopušteno intervenirati. To je ponašanje antikrista. Tako postupa jer, s jedne strane, ima izrazito oholu narav, a s druge, nema nimalo razuma. Nema nimalo pokornosti niti dopušta da ih itko nadzire niti provjerava njegov rad. To su uistinu postupci đavla, koji su potpuno drugačiji od postupaka normalne osobe. Svatko tko obavlja posao treba suradnju, pomoć i prijedloge drugih, pa čak i ako netko nadzire ili promatra, to nije loša stvar, to je nužno. Ako se u jednom dijelu rada dogode pogreške, a promatrači ih uoče i odmah isprave, te se tako izbjegnu gubici za rad, nije li to velika pomoć? Stoga pametni ljudi vole da ih se nadzire kada rade, da ih se promatra i da im drugi postavljaju pitanja. Ako se slučajno dogodi pogreška, a drugi mogu ukazati na nju, i ona se može odmah ispraviti, nije li to željeni ishod? Svatko na ovom svijetu treba pomoć drugih. Samo ljudi s autizmom ili depresijom vole biti sami i izbjegavaju kontakt ili komunikaciju s drugima. Kada ljudi pate od autizma ili depresije, oni više nisu u normalnom stanju. Više se ne mogu kontrolirati. Ako su čovjekov um i razum normalni, ali jednostavno ne žele komunicirati s drugima niti žele da drugi znaju za bilo što što rade, žele raditi stvari potajno, za sebe, i raditi iza kulisa, i ne slušaju ništa što drugi govore, onda su takvi ljudi antikristi, zar ne? Oni su antikristi.

Jednom kad sam vidio vođu jedne crkve, pitao sam ga što se događa s izvršavanjem dužnosti braće i sestara. Pitao sam: „Postoji li trenutačno itko u crkvi tko ometa crkveni život?” Možeš li pogoditi što je rekao? „Sve je u redu; dobro je.” Pitao sam: „Kako ta i ta sestra izvršava svoju dužnost?” Rekao je: „Dobro.” Zatim sam pitao: „Koliko godina vjeruje u Boga?” Rekao je: „U redu je.” Rekao sam: „Ovaj stol ne bi trebao biti ovdje, mora se premjestiti.” Rekao je: „Razmislit ću o tome.” Rekao sam: „Ne treba li zaliti ovu parcelu zemlje?” Rekao je: „O tome ćemo razgovarati u zajedništvu.” Rekao sam: „Ovo je usjev koji ste ove godine posadili na ovoj parceli. Hoćete li isto posaditi sljedeće godine?” Rekao je: „Naša skupina za odlučivanje ima plan.” Takve je odgovore davao. Kakav osjećaj u tebi izaziva kad ih čuješ? Razumiješ li išta? Dobivaš li ikakve informacije? (Ne.) Odmah možeš reći da te zavarava, da te smatra idiotom, autsajderom. Ne zna točno tko je autsajder; nevjernici to zovu „gost koji se ponaša kao domaćin.” Ne poznaje svoj identitet. Rekao sam: „Toliko vas ovdje živi, a zrak ne cirkulira dobro. Trebali biste postaviti ventilator, inače će postati prevruće i ljudi bi mogli dobiti toplotni udar.” Rekao je: „Razgovarat ćemo o tome.” O svemu što sam mu rekao, morao je razgovarati, održati razgovor u zajedništvu o tome i još razmisliti o tome. Kakve god aranžmane da sam napravio, što god da sam rekao, njemu nije bilo važno. Za njega to nisu bili aranžmani niti naredbe, i nije ih provodio. Što su, onda, za njega bile Moje riječi? (Prijedlozi za njegovo razmatranje.) Jesam li mu davao prijedloge za razmatranje? Ne – govorio sam mu što bi trebao učiniti, što je morao učiniti. Je li moguće da nije razumio što govorim? Ako nije, onda znači da je glupan koji ne zna svoj identitet niti koju dužnost vrši. Toliko je ljudi živjelo ondje bez klimatizacije ili propuha. Koliko je inteligentan mogao biti ako nije postavio ventilator? Trebao bi odmah otići kući – on je smeće, a Božja kuća ne treba smeće. Ljudi ne znaju sve o svemu, ali mogu učiti. Ima stvari koje ne razumijem, pa o njima raspravljam s drugima: „Što mislite, koji je dobar način da se to učini? Slobodno ponudite svoje prijedloge.” Ako neki ljudi misle da bi neki način bio najbolji, kažem: „U redu, učinimo kako ti kažeš. U svakom slučaju, još nisam promislio što bismo trebali učiniti. Postupit ćemo kako ti kažeš.” Nije li to razmišljanje normalne ljudskosti? To znači slagati se s drugima. U slaganju s drugima, ljudi ne smiju praviti razliku između toga tko je superioran ili inferioran, ili tko je u centru pažnje, a tko nije, ili tko ima posljednju riječ. Nema potrebe praviti te razlike – čiji je god način ispravan i u skladu s istina-načelima, njega treba slušati. Jeste li sposobni za to? (Da.) Ima ljudi koji nisu. Antikristi nisu – oni inzistiraju na tome da njihova riječ bude posljednja. Što je to? Ono što drugi predlože kod njih neće proći, čak i ako je razumno; znaju da je ispravno i razumno, ali neće prihvatiti ništa što je predložio netko drugi – sretni su jedino ako oni nešto predlože. Bore se za prevlast čak i u malim stvarima. Kakva je to narav? Narav antikrista. Oni pridaju preveliku vrijednost statusu, ugledu i ponosu. Koliku vrijednost? To im je važnije od života – zaštitit će svoj status i ugled, čak i po cijenu života.

Antikristi ne dopuštaju miješanje, raspitivanje ili nadzor drugih u bilo kojem poslu koji obavljaju, a ta se zabrana očituje na nekoliko načina. Jedan je jednostavno i jasno odbijanje. „Prestanite se miješati, raspitivati i nadzirati me dok radim. Svaki posao koji radim moja je odgovornost, imam ideju kako to učiniti i ne treba mi nitko da mnome upravlja!” To je izravno odbijanje. Drugo očitovanje je privid prihvaćanja, govoreći: „U redu, hajdemo razgovarati u zajedništvu i vidjeti kako bi se posao trebao obaviti”, ali kada se drugi doista počnu raspitivati i pokušavaju saznati više o njihovom radu, ili kada ukažu na nekoliko problema i daju nekoliko prijedloga, kakav je njihov stav? (Neprijemčivi su.) Točno – oni jednostavno odbijaju prihvatiti, nalaze izgovore i isprike da odbace tuđe prijedloge, pretvaraju pogrešno u ispravno i ispravno u pogrešno, ali u svojem srcu zapravo znaju da izvrću logiku, da govore zvučne riječi, da je ono što govore samo teorija, da njihove riječi nisu tako praktične kao ono što drugi govore. Ipak, da bi zaštitili svoj status – i znajući vrlo dobro da su u krivu, a da su drugi u pravu – oni i dalje pretvaraju tuđe ispravno u pogrešno, a svoje pogrešno u ispravno, i nastavljaju, ne dopuštajući da se u njihovo okruženje uvedu ili da se provedu stvari koje su ispravne i u skladu s istinom. Ne odnose se li oni prema radu crkve kao prema igri, prema šali? Ne odbijaju li prihvatiti raspitivanja i nadzor? Svoju „zabranu” ne izražavaju drsko, govoreći ti: „Nije ti dopušteno miješati se u moj rad.” To ne izgleda tako, ali to je njihov način razmišljanja. Koristit će određene trikove i izvana će se činiti prilično pobožnima. Reći će: „Baš nam treba pomoć, pa sad kad si ovdje, malo razgovaraj u zajedništvo s nama!” Viši vođa će povjerovati da su iskreni, pa će razgovarati s njima, govoreći im o stvarnim okolnostima. Kad čuju vođu, počet će razmišljati: „Tako ti to vidiš – morat ću se raspravljati s tobom kako bi opovrgnuo tvoje stajalište i pobio ga. Osramotit ću te.” Je li to stav prihvaćanja? (Ne.) Kakav je to onda stav? To je odbijanje da se dopusti drugima miješati se, raspitivati se ili ih nadzirati u radu koji obavljaju. Budući da se antikristi tako ponašaju, zašto onda glume pred ljudima i zauzimaju stav prihvaćanja? To što na taj način varaju ljude pokazuje koliko su lukavi. Boje se da će ih ljudi prozreti. Osobito danas ima nekih ljudi s određenom sposobnošću razlučivanja, pa ako bi antikrist izravno odbio tuđi nadzor i pomoć, ljudi bi to mogli prepoznati i prozreti ga. Tada bi izgubio svoj ponos i status, i u budućnosti mu ne bi mu bilo lako da ga izaberu za vođu ili djelatnika. Dakle, kada viši vođa provjerava njegov rad, on se pretvaraju da prihvaća, te govori ugodne i laskave riječi, navodeći sve da misle: „Pogledajte kako je naš vođa pobožan i kako traga za istinom! Naš vođa brine o našim životima i o radu crkve. Preuzima odgovornost u izvršavanju svoje dužnosti. Ponovno ćemo ga izabrati na sljedećim izborima.” Ono što nitko ne očekuje jest da će, čim viši vođa ode, antikrist reći nešto poput ovoga: „U redu je ono što je rekla osoba koja je provjeravala rad, ali ne odgovara nužno uvjetima u našoj crkvi. Svaka je crkva drukčija. Ne možemo u potpunosti slijediti ono što je rekla – moramo to razmotriti u svjetlu naše stvarne situacije. Ne možemo samo slijepo primjenjivati pravila!” Svi nakon toga misle da je to ispravno. Nisu li zaluđeni? Dio onoga što antikrist radi jest da govori ugodne riječi i pretvara se da prihvaća nadzor drugih; a odmah potom započinje posao unutarnjeg zaluđivanja i ispiranja mozga. Istodobno primjenjuje oba koraka ovog pristupa. Ima li trikove? Itekako! Izvana govori lijepo i glumi prihvaćanje, ostavljajući dojam pred drugima da je prilično odgovoran za rad, da se ne drži svog položaja niti statusa, da nije autoritaran, već da može prihvatiti nadzor Višnjeg ili drugih ljudi – i dok to čini, braći i sestrama „pojašnjava” prednosti i nedostatke stvari, i „pojašnjava” različite situacije. Koji je njegov cilj? Ne prihvatiti da se drugi ljudi miješaju, raspituju ili nadziru, i navesti braću i sestre da misle da postupa opravdano, ispravno, u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće i s načelima postupanja, te da se, kao vođa, pridržava načela. U stvarnosti, samo nekoliko ljudi u crkvi razumije istinu; većina je nesumnjivo nesposobna za razlučivanje, ne mogu vidjeti ovog antikrista onakvim kakav on doista jest, i on ih prirodno zaluđuje. Neki ljudi, na primjer, iz nekog razloga cijelu noć ne spavaju. Postoje dvije vrste ljudi kod kojih se taj nedostatak sna očituje na dva različita načina. Prva vrsta pronađe priliku da malo odspava tijekom dana. Ne kažu drugima da nisu spavali. To je jedna situacija, jedan način na koji stvari stoje. Iza toga nema nikakve namjere. Druga vrsta osobe drijema tijekom obroka i svima govori: „Nisam spavao prošlu noć!” Netko pita: „Zašto ne?”, a oni kažu: „Bio je online sastanak i pronašao sam neke probleme u radu. Ostao sam budan cijelu noć rješavajući ih.” Ne prestaju to ponavljati, objavljujući da nisu spavali cijelu noć. Zar su nevoljko ostali budni cijelu noć? Zašto objašnjavaju skupini? Postoji li nešto iza tog objašnjenja? Koji je njihov cilj? Žele obavijestiti cijeli svijet o onome što su učinili, bojeći se da drugi možda ne znaju. Žele da svi znaju da su patili, da su ostali budni cijelu noć, da su voljni platiti cijenu u svojoj vjeri u Boga, da ne žude za udobnošću. Time namjeravaju zadobiti suosjećanje i odobravanje braće i sestara. Ovim površnim nastupom pridobivaju srca ljudi, i time navode druge da ih cijene i stječu ugled u srcu ljudi. Kad dobiju status, tada govore s autoritetom. A kad govore s autoritetom, neće li tada moći uživati u posebnom tretmanu koji status donosi? (Da.) Što misliš, jesu li dobro iskoristili ovu priliku? Govorite li vi drugima kad niste spavali ili ako ste ostali budni do kasno? (Da.) Kad ste to učinili, je li to bilo nenamjerno ili je postojala neka namjera iza toga? Jeste li to nekome usput rekli ili ste to razglašavali na sva zvona, praveći predstavu? (Bilo je usput.) Kad se nešto kaže usput, nema namjere iza toga; to ne ukazuje na problem naravi. Posve je različito kad se nešto kaže namjerno ili nenamjerno. Kada antikrist postupa, bilo da se naizgled čini da prihvaća miješanje i raspitivanja drugih bilo da ih izravno odbija – koji je motiv iza toga? On se grčevito drži statusa i moći, i ne pušta ih. Nije li to njegov motiv? (Jest.) Točno – on nipošto neće dopustiti da mu teško stečena moć, teško stečeni status i ugled u trenutku nepažnje tako olako iskliznu; neće dopustiti da itko oslabi njegovu snagu ni utjecaj miješanjem u njegov rad ili raspitivanjem o njemu. On smatra ovo: izvršavanje dužnost i preuzimanje nekog posla zapravo nije dužnost niti to treba činiti kao obvezu; umjesto toga, to znači posjedovati određenu moć i imati nekoliko ljudi kojima mogu zapovijedati. Smatra da kad ima moć više se s nikim ne mora savjetovati, već ima priliku i moć da bude glavni. Takav stav ima prema dužnosti.

Postoje i takvi ljudi koji, kad ih Višnji ispituje o njihovu radu, stvari odrađuju reda radi. Rade površno i postavljaju nekoliko nevažnih pitanja, kao da su netko tko traga za istinom. Na primjer, ako se dogodi incident koji očito predstavlja prekid i ometanje, pitat će Višnjeg treba li se pozabaviti osobom koja je to uzrokovala. Nije li to dio njihova posla? (Jest.) Što žele postići time što Višnjeg pitaju o tome? Žele ti stvoriti lažnu sliku o sebi, pokazati ti da, ako pitaju čak i o takvim stvarima, to je dokaz da nisu besposleni, da rade. Samo stvaraju privid kako bi te zaludili. Činjenica je da u srcu imaju neke stvarne probleme i da ne znaju kako u zajedništvu razgovarati o istini da bi ih riješili, niti znaju koja bi načela trebali primjenjivati. Neke su im stvari nejasne, kako u ophođenju s ljudima tako i u rješavanju poslova, ali nikada o njima ne pitaju niti tragaju. Budući da u srcu nisu sigurni u te stvari, ne bi li onda o njima trebali pitati Višnjeg? (Da.) Nisu sigurni u njih i ne mogu ih prozrijeti, ali nastavljaju slijepo postupati – kakve će to imati posljedice? Mogu li predvidjeti što će se dogoditi? Hoće li moći snositi odgovornost za posljedice? Ne, neće. Pa zašto onda ne pitaju o tim stvarima? Postoje razlozi zašto ne pitaju. Jedan je strah da će ih Višnji otkriti: „Ako ne mogu riješiti ni ovu beznačajnu stvar i moram pitati o njoj, Višnji će pomisliti da nisam baš dobrog kova. Neće li Mu to omogućiti da me potpuno prozre?” Razmatraju i to da će im biti teško odlučiti ako pitaju, a odluka Višnjega bude u suprotnosti s njihovom gledištem i različita od njega. Ako ne učine kako Višnji kaže, On će reći da krše radna načela; ako učine, to će naštetiti njihovim interesima. Zato ne pitaju. Ne razmatraju li to? (Da.) Razmatraju. Kakva osoba razmišlja o tim stvarima? (Antikristi.) Oni su doista antikristi. Bilo da pitaju o nečemu ili ne, bilo da to izgovore ili samo pomisle, oni ne tragaju za istinom niti se prema toj stvari odnose u skladu s načelima; u svemu stavljaju svoje interese na prvo mjesto. U srcu imaju popis stvari o kojima mogu dopustiti Višnjemu da se raspituje i da ih zna, i stvari za koje uopće ne žele da Višnji zna. Ograničili su ta područja i podijelili ih u dvije kategorije. S Višnjim će površno razgovarati o onim beznačajnim stvarima koje ne mogu predstavljati prijetnju njihovu statusu, kako bi se izvukli; ali o stvarima koje bi mogle ugroziti njihov status, neće reći ni jednu jedinu riječ. A ako Višnji pita o njima, što će učiniti? Otpravit će ga s nekoliko riječi; reći će: „U redu, razgovarat ćemo o tome… nastavit ćemo tražiti…” – gomila potvrda, bez ičega što bi se moglo protumačiti kao otpor. Naizgled su prilično pokorni – ali činjenica je da imaju svoje računice. Nemaju namjeru dopustiti Višnjem da vodi glavnu riječ; nemaju namjeru tražiti prijedloge Višnjega niti Mu dopustiti da donosi odluke, niti od Višnjeg tražiti neki put. Nemaju takve namjere. Ne žele dopustiti Višnjem da se miješa niti da zna što se stvarno događa. Jednom kad Višnji sazna, kakvu će to prijetnju predstavljati za njih? (Njihov status bit će nesiguran.) Ne samo da će njihov status biti nesiguran – nego njihovi planovi i ciljevi više neće biti izvedivi i tako njihova zlodjela više neće legitimna; svoje planove više neće moći slijediti zakonito, otvoreno i drsko. To je problem s kojim će se suočiti. Dakle, mogu li oni utvrditi kako postupati na način koji im koristi? Sigurno imaju svoje misli i računice o tome. Susrećete li se i vi s takvim stvarima? Što onda mislite o njima? Kako se odnosite prema njima? Navest ću primjer. Jednom je jedan čovjek postao vođa i prilično se zanio time; uvijek se volio pokazivati pred drugima kako bi zadobio njihovo poštovanje. Naišao je na nevjernika kojeg je poznavao, a koji je htio posuditi novac. Nevjernik je tako sažalno iznio svoj slučaj da je vođa, impulzivno, u trenutku uzbuđenja, pristao, nakon čega je mirno i bez grižnje savjesti pomislio: „Ja sam vođa crkve – trebao bih imati posljednju riječ o crkvenom novcu. Kad se radi o stvarima koje pripadaju Božjoj kući, crkvi i prinosima – ja imam službu, pa je moja zadnja. Financije su dane meni na upravljanje, kao i kadrovska pitanja – imam posljednju riječ o svemu!” I tako je nevjerniku posudio novac Božje kuće. Nakon toga je osjetio malu nelagodu te je razmišljao bi li to trebao reći Višnjem. Ako bi rekao, Višnji se možda ne bi složio s tim – pa je počeo izmišljati laži i tražiti izgovore kojima bi prevario Višnjeg. Višnji je s njim razgovarao u zajedništvu o istina-načelima, ali on na to nije obraćao pažnju. Tako je počinio zlo djelo potajne zloupotrebe prinosa. Zašto bi se takva osoba usudila kovati planove s prinosima? Ti si samo crkveni vođa – imaš li pravo upravljati prinosima? Imaš li posljednju riječ o pitanjima prinosa i financija? Kako bi se trebao odnositi prema Božjim prinosima ako si osoba s normalnom ljudskošću i razumom, netko tko traga za istinom? Ne bi li se pitanja vezana uz prinose trebala uputiti Višnjem, da se vidi što će Božja kuća odlučiti? Nema li Višnji pravo znati o tako velikom pitanju? Da. To je nešto što bi ti u srcu trebalo biti jasno; to je razboritost koju bi trebao imati. Kad se radi o financijskim pitanjima, i velikim i malim, Višnji ima pravo znati. Jedno je ako Višnji ne pita – ali jednom kad pita, moraš odgovoriti istinito i trebao bi se pokoriti svemu što Višnji odluči. Nije li to razboritost koju bi trebao imati? (Jest.) Ipak, jesu li antikristi sposobni za to? (Nisu.) To je razlika između antikrista i normalnih ljudi. Ako misle da se Višnji zasigurno neće složiti s nečim i da će njihov ponos biti povrijeđen, smislit će svakojake načine da to zataškaju, da Višnji za to ne sazna. Čak će i zastrašivati ljude ispod sebe i reći: „Ako itko ovo otkrije, protiv mene je. Čut će me. Sredit ću ga, pa što bude!” Nakon takvih zastrašujućih riječi, nitko se ne usuđuje prijaviti stvar Višnjem. Zašto to čine? Smatraju: „Ovo spada u opseg mog autoriteta. Imam pravo rasporediti i raspodijeliti ljude, novac i materijale koji su u mojoj nadležnosti!” Koja su njihova načela za raspoređivanje i raspodjelu? Sve uređuju po svojoj volji, novac i materijale koriste i dijele proizvoljno, ne držeći se nikakvih načela, rasipaju i trate te stvari neselektivno, a nitko se drugi nema pravo miješati – oni moraju imati posljednju riječ o svemu. Ne razmišljaju li tako? Naravno, neće to reći naglas, tako eksplicitnim riječima – ali u svojem srcu upravo tako misle: „Koja je svrha imati službu? Nije li sve u novcu, u tome da se ima za hranu i odjeću? Sad sam u službi; imam taj status. Ne bi li bilo glupo od mene da ne iskoristim svoju moć da radim što mi se prohtije?” Nije li to ono što vjeruju? (Jest.) Zato što imaju takvu narav i vjeruju u to, usuđuju se bez imalo skrupula sakriti takvu stvar, koristeći sve načine i sredstva koje mogu smisliti te se ne obazirući ni na kakve posljedice. Nije li tako? (Jest.) Oni ne procjenjuju je li stvar ispravna, što je ispravno učiniti niti koja su načela. Ne razmatraju te stvari; jedino razmatraju tko će štititi njihove interese. Antikrist je podmuklo, sebično i podlo biće! Koliko je podao? To se može opisati jednom riječju: besraman je! Ti ljudi nisu tvoji, niti su te stvari tvoje, a još manje je taj novac tvoj – a ipak ga želiš uzeti kao svoje, raspolagati njime kako ti se prohtije. Drugi nemaju čak ni pravo znati o tome; čak i ako rasipaš i tratiš te stvari, drugi nemaju pravo postavljati pitanja. Koliko si daleko otišao? Postao si besraman! Nije li to besramno? (Jest.) To je antikrist. Koju granicu prosječna osoba neće prijeći kad je u pitanju novac? Ona smatra da su to Božji prinosi, a prinose Bogu daje Njegov izabrani narod, pa oni pripadaju Bogu – to je Njegovo „osobno vlasništvo”, kako bi neki rekli. Ono što pripada Bogu ne pripada zajednici, niti pripada bilo kojoj osobi. Tko je Gospodar Božje kuće? (Bog.) Da, to je Bog. Što Božja kuća obuhvaća? Obuhvaća Njegov izabrani narod u svakoj crkvi, kao i sve zalihe i imovinu svake crkve. Sve te stvari pripadaju Bogu. Nipošto ne pripadaju jednoj osobi i nitko ih nema pravo prisvojiti. Bi li antikrist tako razmišljao? (Ne.) On smatra da prinosi pripadaju onome tko njima upravlja, onome tko ima priliku njima raspolagati, i da, ako je netko vođa, ima pravo uživati u njima. Zato svim silama neprestano teži statusu. Kad ga dobije, sve se njegove nade napokon ostvaruju. Zašto teži statusu? Kad biste ga natjerali da savjesno vodi Božji izabrani narod, postupajući prema načelima, a ipak mu ne biste dopustili da dira crkvenu imovinu ili Božje prinose, bi li se i dalje tako proaktivno borio za uspon? Nipošto ne. Pasivno bi čekao i pustio da stvari idu svojim tijekom. Mislio bi: „Ako budem izabran, radit ću posao i dobro izvršavati svoju dužnost; ako ne budem, neću se nikome ulizivati. Neću ništa reći niti učiniti u vezi s tim.” Upravo zato što antikrist misli da kao vođa ima pravo zapovijedati i uživati u svoj crkvenoj imovini, on besramno razbija glavu u svojim pokušajima da se domogne položaja kako bi stekao status i uživao u svemu što status donosi. Što znači biti besraman? Činiti sramotne stvari – to znači biti besraman. Kad bi mu netko rekao: „To što radiš je tako sramotno!”, ne bi ga bilo briga, nego bi pomislio: „Što je tu sramotno? Tko ne voli status? Znaš li kakav je osjećaj imati status? Upravljati novcem? Znaš li tu radost? Znaš li taj osjećaj povlaštenosti? Jesi li ga okusio?” Tako antikristi u dubini svojeg srca gledaju na status. Jednom kad antikrist stekne status, željet će imati kontrolu nad svime. I Božje će prinose uzeti pod svoju kontrolu. Želi imati posljednju riječ o bilo kojem dijelu crkvenog rada za koji se troši novac, a da se nikada ne savjetuju s Višnjim. Postaje gospodar novca Božje kuće, a Božja kuća postaje njihova. Ima pravo donijeti konačnu riječ o tome, diktirati što će se s njim dogoditi, davati ga ovoj i onoj osobi kako mu se prohtije, diktirati kako se svaki dio troši. S Božjim prinosima nikada ne postupa pažljivo niti oprezno, u skladu s načelima; umjesto toga, rasipan je i radi po svom. Takva je osoba pravi antikrist.

Jednom je netko potajno nenamjenski koristio Božje prinose, što je ozbiljan problem. To nije običan prijestup; to je problem s njihovom priroda-biti. Dok je, obavljajući neke poslove, dolazio u dodir s nevjernicima, stalno se razmetao kako bi ljudi mislili da ima novca i moći. Zbog toga su ljudi od njega tražili da im posudi novac. Ne samo da ih nije odbio, nego se zapravo obvezao da će im posuditi novac, a zatim je to i učinio koristeći se prijevarnim taktikama protiv Božje kuće. Ta je osoba imala ozbiljan problem. Kod tako važne stvari, ti bi trebao podnijeti izvještaj Višnjem i objasniti činjenice; ne možeš se ophoditi s ljudima tako što ćeš koristiti Božje prinose radi vlastitog ugleda i ponosa. Tako bi se racionalna osoba bogobojaznog srca nosila s takvim stvarima kad se s njima suoči. Ali čine li to antikristi? Zašto se nazivaju antikristima? Zato što nemaju ni najmanje bogobojaznog srca; rade što žele, gurajući Boga, istinu i Božje riječi u drugi plan. Nemaju nimalo istinske pokornosti Bogu, već na prvo mjesto stavljaju vlastite interese, vlastitu slavu, dobitak i status. Koriste se prijevarnim sredstvima kako bi zaludili crkvene vođe i djelatnike, te tako nevjernicima posuđuju novac. Je li to njihov novac? Sa samo nekoliko riječi ga posude – nije li to darivanje Božjih prinosa? To je nešto što antikristi čine, a neki su takve stvari doista i učinili. Kako bi mogli učiniti takvo što, njihova narav mora biti drska, užasno ohola i prilično podmukla. Također je očito da su glupi da gluplji ne mogu biti – sigurno će upasti u vlastitu zamku. Recite Mi, kako bi trebalo postupiti s takvim ljudima? (Trebalo bi ih izbaciti.) To je to? Izbacivanje? Tko će nadoknaditi gubitke? Moraju platiti odštetu, a zatim biti izbačeni. Nisu li antikristi besramni kad mogu učiniti takvo što? Po čemu se razlikuju od arhanđela? Arhanđeo bi besramno rekao: „Ja sam stvorio nebo i zemlju i sve stvoreno – čovječanstvo je pod mojom kontrolom!” On po volji gazi i kvari čovječanstvo. Jednom kad antikrist preuzme vlast, kaže: „Svi vi morate vjerovati u mene i slijediti me. Ja ovdje vladam i moja je zadnja. U svemu se obraćajte meni i donesite mi crkveni novac!” Neki ljudi kažu: „Zašto bismo tebi dali crkveni novac?”, a antikrist kaže: „Ja sam vođa. Moje je pravo da time upravljam. Moram upravljati svime, uključujući prinose!” I onda preuzme sve. Antikriste ne zanima kakve probleme ili poteškoće braća i sestre imaju u svom ulasku u život niti koje im knjige propovijedi i Božjih riječi nedostaju. Ono što ih zanima jest tko čuva crkveni novac, koliko ga ima i kako se koristi. Ako Višnji postavi pitanja o stanju financija te crkve, ne samo da neće predati crkveni novac – neće čak ni dopustiti Višnjem da sazna činjenice. Zašto to neće učiniti? Zato što žele pronevjeriti crkveni novac i uzeti ga za sebe. Antikristi imaju najveće zanimanje za materijalne stvari, novac i status. Nipošto nisu onakvi kakvima se na površini predstavljaju: „Vjerujem u Boga. Ne težim svijetu niti žudim za novcem.” Nipošto nisu onakvi kakvima se predstavljaju. Zašto svim silama teže statusu i održavaju ga? Zato što žele posjedovati, ili kontrolirati i prigrabiti, sve nad čime imaju nadležnost – posebno novac i materijalne stvari. Uživaju u tom novcu i tim materijalnim stvarima kao da su to statusne povlastice. Oni su istinski potomci arhanđela, s priroda-biti Sotone, u pravom smislu te riječi. Svi koji teže statusu i cijene novac sigurno imaju problem sa svojom narav-biti. To nije tek stvar posjedovanja naravi antikrista: oni su vrlo ambiciozni. Žele kontrolirati novac Božje kuće. Ako su zaduženi za neki posao, kao prvo, neće dopustiti drugima da se miješaju, niti će prihvatiti pitanja ili nadzor Višnjeg; osim toga, kad su nadzornici nekog posla, naći će načine da se pokažu, zaštite i uzvise sebe. Uvijek žele biti na vrhu, žele postati oni koji vladaju i kontroliraju druge. Također žele imati viši status i boriti se za njega, pa čak i kontrolirati svaki dio Božje kuće – posebno njezin novac. Antikristi imaju osobitu ljubav prema novcu. Kad ga vide, oči im zasjaje; stalno razmišljaju o novcu i trude se oko njega. Sve su to znakovi i signali antikrista. Ako s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, ili pokušaš saznati o stanju braće i sestara, pitajući, primjerice, koliko njih je slabo i negativno, kakve rezultate svatko od njih postiže u svojoj dužnosti i tko nije prikladan za svoju dužnost, antikriste to neće zanimati. Ali kad se radi o Božjim prinosima – količini novca, tko ga čuva, gdje se drži, lozinkama i tako dalje – to je ono što ih najviše zanima. Antikrist je izvanredno upućen u te stvari. Poznaje ih kao svoj džep. I to je znak antikrista. Antikristi su najbolji u lijepom pričanju, ali ne obavljaju stvarni posao. Umjesto toga, uvijek su zaokupljeni mislima o uživanju u Božjim prinosima. Recite Mi, nisu li antikristi nemoralni? Nemaju nimalo ljudskosti – oni su pravi pravcati đavli. U svom radu uvijek zabranjuju miješanje, postavljanje pitanja i nadzor drugih. To je treće ponašanje unutar osmog očitovanja antikrista.

Prije nekog vremena, crkva u jednoj zemlji kupila je zgradu koju je trebalo renovirati. Dogodilo se da je vođa crkve u toj zemlji bio antikrist koji još nije pokazao svoje pravo lice. Taj je antikrist za renoviranje upotrijebio osobu koju nitko nije dobro poznavao niti je itko znao kakav je odnos imao s njom. Kao rezultat toga, ta je zla osoba iskoristila situaciju i tijekom renoviranja je potrošeno mnogo novca koji se nije trebao potrošiti. U zgradi je bilo nešto iskoristivog namještaja, koji je sav izbačen i zamijenjen novim. Stari namještaj koji je bio izbačen ta je zla osoba zatim prodala za novac. Namještaj bio oštećen – još se mogao koristiti – ali ta je zla osoba potrošila dodatnu svotu novca za novi kako bi zaradila i iskoristila situaciju. Je li antikrist znao za te stvari? Jest. Zašto je onda dopustila da on tako postupa? Zato što su očito imali nenormalan odnos. Neki su ljudi uvidjeli problem te su namjeravali pratiti i provjeriti radove da vide kako napreduju. Čim su rekli da će ići pogledati radove, taj se antikrist zabrinuo i postao tjeskoban te rekao: „Ne! Rok još nije istekao – nitko ne smije gledati!” Njezina je reakcija bila tako snažna, tako emotivna – je li se tu nešto događalo? (Jest.) Ti su ljudi, sada pomalo uznemireni, raspravljali o tome: „Ovo neće ići. Ne dopušta nam da pogledamo radove. Ovdje sigurno postoji problem; moramo otići i pogledati gradilište.” Ali antikrist i dalje nije dopuštao da se vidi sve dok posao nije trebao biti predan. Recite Mi, nisu li ti ljudi bili smušeni? Činjenica da antikrist nije dopuštao da se radovi pogledaju dokazivala je da se tu nešto događa. Trebali su požuriti i prijaviti to Višnjem, ili je zajednički smijeniti, ili na silu otići pogledati radove i provjeriti ih. To je bila njihova odgovornost. Ako nisu mogli preuzeti tu odgovornost, to je značilo da su beskorisne ništarije i kukavice. Te nesposobne kukavice nisu ustrajale. Nije se radilo o njihovoj kući, pa su to jednostavno ignorirali. Toliko su bili sebični i neodgovorni. Kad je posao predan, vidio sam putem videa da postoji problem. Kakav sam problem vidio? U sredini konferencijske sobe bio je stol, a svuda oko njega kožne stolice kakve se koriste u otmjenim uredima. Ja sjedim na običnim stolicama, pa bi li ti obični ljudi trebali koristiti tako otmjene stvari? (Ne.) Takav su namještaj njih dvoje postavili, a ljudi su se ondje osjećali vrlo zadovoljno sjedeći na tim sjedalima. Kad sam otkrio problem, pozvao sam tog nitkova i počeo istraživati. Svugdje, u svakoj sobi, provjerom se otkrilo toliko problema i veliki financijski gubitci. Dio prvobitnog namještaja u zgradi bio je iskoristiv, ali ta ga je zla osoba izvukla i prodala kako bi na njemu zaradila; štoviše, zaradila je kad je kupila taj skupi, novi namještaj; i nadalje, ugradila je neku opremu koja ne bi trebala biti u crkvi. Ta je zla osoba to učinila bez savjetovanja s bilo kime. Kad je to činila, je li antikrist znao za to? Vjerojatno jest. Svaki je dan išla na gradilište i, vidjevši to, nije podnijela nikakav izvještaj, već je odobravala njegovo rasipanje. Koje li drskosti! Je li ona vjernica u Boga? Nakon 20 godina vjere u Boga, bila je tako odvratna i učinila je takvo što – kakva je to osoba? Ona nije osoba! Čak ni dobri ljudi među nevjernicima to ne čine; kakve li nemoralnosti! Svaki put kad ju je Višnji pitao o građevinskim radovima, pokušavala ga je zavarati i sve zataškati, i na kraju je nastalo toliko problema. Bi li onda bilo pretjerano izbaciti je i pustiti je da nađe posao kako bi zaradila novac za nadoknadu gubitaka? (Ne.) Recite Mi, čak i da taj antikrist može vratiti novac, bi li našla mir u ovom životu? Bi li joj bilo lako? Bojim se da će morati provesti cijeli svoj život u muci. Da je znala da će njezini postupci dovesti do ovoga, što joj je to uopće trebalo? Zašto je to uopće učinila? Nije da je vjerovala u Boga samo godinu ili dvije i da nije poznavala pravila u Njegovoj kući, ili što znači imati bogobojazno srce, ili što je odanost – nakon svih tih godina vjerovanja u Njega, nimalo se nije promijenila, te iako je mogla malo služiti, i dalje je činila takvo zlo! Zbog toga što je tako odvratna, trebala bi biti eliminirana i prokleta!

Antikristi imaju nešto zajedničko u načinu na koji rade: koji god posao obavljali, zabranjuju drugima da se miješaju ili postavljaju pitanja. Uvijek žele skrivati i zataškavati stvari. Sigurno nešto smjeraju; ne dopuštaju ljudima da saznaju za probleme u njihovu radu. Da rade stvari pošteno i otvoreno, na način koji je u skladu s istinom i načelima, čiste savjesti, o čemu bi se imali brinuti? Što bi u tome bilo neizrecivo? Zašto ne dopuštaju drugima da postavljaju pitanja i miješaju se? Zbog čega su zabrinuti? Čega se boje? Jasno je da nešto smjeraju – to je tako očito! Antikristi rade bez ikakve transparentnosti. Kad učine nešto loše, smišljaju načine kako to sakriti i zataškati, stvarajući lažni izgled, čak se upuštajući u očitu prijevaru. Kakvi su rezultati toga? Bog sve ispituje i, iako drugi ljudi možda neko vrijeme neće znati za nešto i mogu biti zaluđeni neko vrijeme, doći će dan kad će Bog to otkriti. U Božjim je očima sve otvoreno, sve je otkriveno. Beskorisno ti je nešto skrivati od Boga. On je svemoguć i, kad te odluči otkriti, sve će biti izneseno na svjetlo dana. Samo antikristi, ti glupani koji nemaju duhovnog razumijevanja i koji imaju prirodu arhanđela, vjeruju: „Sve dok sve dobro zataškavam i ne dopuštam ti da se miješaš ili postavljaš pitanja, niti da nadzireš stvari, nećeš ništa znati – i ja ću imati potpunu kontrolu nad ovom crkvom!” Vjeruju da će, ako vladaju kao kraljevi, moći kontrolirati situaciju. Je li to doista tako? Ne znaju da je Bog svemoguć; prave se pametni. Bog sve ispituje. Na primjer, recimo da si danas učinio zlo. Bog to ispituje, ali te ne otkriva – daje ti priliku da se pokaješ. Sutra opet činiš zlo i još uvijek to ne priznaješ niti se kaješ; Bog ti i dalje daje priliku i čeka da se pokaješ. Ipak, ako se i dalje ne kaješ, Bog ti neće htjeti dati tu priliku. Zgadit ćeš Mu se i prezirat će te i, u dubini Svoga srca, neće te željeti spasiti i potpuno će te napustiti. U tom će slučaju biti pitanje minuta prije nego što te otkrije, i koliko god pokušavao zataškati stvari ili to spriječiti, bit će potpuno uzalud. Koliko god tvoja ruka bila velika, možeš li njome zakloniti nebo? Koliko god bio sposoban, možeš li prekriti Božje oči? (Ne.) To su čovjekove glupe ideje. Koliko je Bog doista svemoguć ljudi već mogu donekle osjetiti u Njegovim riječima. Štoviše, svi pripadnici ovog iskvarenog čovječanstva koji su činili veliko zlo i izravno se protivili Bogu suočili su se s raznim kaznama, i svi koji to vide potpuno su uvjereni i priznaju da je to odmazda. Čak i nevjernici mogu vidjeti da Božja pravednost ne trpi uvredu, pa bi oni koji vjeruju u Njega to trebali vidjeti još jasnije. Božja svemogućnost i mudrost neizmjerne su. Čovjek ih ne može jasno vidjeti. Postoji ona pjesma – kako ide? („Božja djela ne mogu se izmjeriti.”) To je Božja bit, istinsko otkrivenje Njegova identiteta i Njegove biti. Nema potrebe za tvojim nagađanjima ili pretpostavkama. Samo trebaš vjerovati tim riječima – tada nećeš činiti takve glupe stvari. Svi misle da su pametni; pokriju oči listom i kažu: „Možeš li me vidjeti?” Bog kaže: „Ne samo da te mogu vidjeti cijelog, nego vidim i tvoje srce i koliko si puta bio u ljudskom svijetu”, i ljudi ostanu zapanjeni. Nemoj misliti da si pametan; nemoj misliti: „Bog ne zna za ovo i ne zna za ono. Nitko od braće i sestara nije vidio. Nitko ne zna. Imam svoj mali plan. Pogledaj kako sam pametan!” Nitko na ovom svijetu tko ne razumije istinu ili ne vjeruje da je Bog suveren nad svime nije pametan. Što god govorili ili činili, na kraju je sve pogreška, sve je u suprotnosti s istinom, sve je otpor Bogu. Postoji samo jedna vrsta pametne osobe. Koja je to vrsta? Ona koja vjeruje da Bog sve ispituje, da On sve može vidjeti i da je On suveren nad svime. Takvi su ljudi izuzetno pametni jer su u svemu što čine pokorni Bogu; sve što čine u skladu je s istinom, Bog to odobrava i blagoslivlja. Je li osoba pametna ili ne, ovisi o tome može li se pokoriti Bogu; ovisi o tome je li ono što govori i čini u skladu s istinom. Ako imaš ovu ideju: „Evo što mislim o ovoj stvari i to bih želio učiniti jer bi mi koristilo – ali ne želim se povjeriti drugima o tome niti želim da oni za to znaju” – je li to ispravan način razmišljanja? (Ne.) Što bi trebao učiniti kad shvatiš da to nije ispravan način razmišljanja? Trebao bi sam sebi opaliti pljusku da se naučiš pameti. Misliš da Bog neće znati ako to ne kažeš? Činjenica je da, dok imaš tu misao, Bog poznaje tvoje srce. Kako On to zna? Bog je prozreo čovjekovu priroda-bit. Zašto te onda ne razotkrije u toj stvari? Čak i bez Njegova razotkrivanja, moći ćeš to postupno sam shvatiti jer si jeo i pio toliko Njegovih riječi. Imaš savjest i razum, um i normalno razmišljanje; trebao bi moći sam shvatiti što je ispravno, a što pogrešno. Bog ti daje vrijeme i priliku da polako promisliš o stvarima, da vidiš jesi li glup. Nakon nekoliko dana razmišljanja vidjet ćeš rezultat: tada ćeš znati da si budalast i glup te da to ne bi trebao pokušavati sakriti od Boga. U svim bi stvarima trebao sve razotkriti pred Bogom i trebao bi biti iskren – to je jedino stanje i okolnost koju treba održavati pred Bogom. Čak i kad se ne otvoriš, otvoren si pred Bogom. Iz Božje perspektive, On zna činjenice, otvorio se ti o tome ili ne. Nisi li vrlo glup ako to ne možeš prozrijeti? Kako možeš biti pametna osoba? Otvarajući se Bogu. Znaš da Bog sve ispituje i sve zna, stoga se nemoj praviti pametan i misliti da On možda ne zna; budući da je sigurno da Bog potajno promatra srca ljudi, pametni bi ljudi trebali biti malo iskreniji, malo čišći i biti pošteni – to je mudro učiniti. Uvijek se smatrati pametnim; uvijek željeti čuvati svoje male tajne; uvijek pokušavati održati malo privatnosti – je li to ispravan način razmišljanja? U redu je biti takav s drugim ljudima jer neki ljudi nisu pozitivne osobe niti vole istinu. S takvim ljudima možeš biti malo suzdržan. Nemoj im otvarati svoje srce. Recimo, na primjer, da postoji netko koga mrziš i govorio si loše o njemu iza njegovih leđa. Bi li mu trebao reći o tome? Nemoj – dovoljno je samo da više ne činiš takvo što. Kad bi o tome govorio, to bi narušilo odnos između vas dvoje. U svom srcu znaš da nisi dobar, da si prljav i opak iznutra, da si ljubomoran na druge, da si, radi borbe za slavu i dobitak, govorio loše o nekome drugome iza njegovih leđa kako bi ga okaljao – kako podlo! Priznaješ da si iskvaren; znaš da je ono što si učinio bilo pogrešno i da je tvoja priroda opaka. Tada dolaziš pred Boga i moliš Mu se: „O Bože, ono što sam učinio u tajnosti bilo je opako i podlo – molim Tvoj oprost, molim Te da me vodiš i da me prekoriš. Nastojat ću više ne činiti takvo što.” To je u redu. U svojim interakcijama s ljudima možeš koristiti neke metode, ali najbolje je da se čisto otvoriš Bogu, a ako gajiš namjere i koristiš metode, bit ćeš u nevolji. U svojoj glavi stalno misliš: „Što mogu reći da bi Bog imao visoko mišljenje o meni, a da ne zna što mislim u sebi? Što je ispravno reći? Moram više zadržati za sebe, moram biti malo taktičniji, moram imati metodu; možda će tada Bog imati visoko mišljenje o meni.” Misliš li da Bog neće znati ako stalno tako razmišljaš? Bog zna sve što misliš. Iscrpljujuće je tako razmišljati. Puno je jednostavnije govoriti iskreno i istinito, i to ti olakšava život. Bog će reći da si pošten i čist, da si otvorenog srca – a to je beskrajno dragocjeno. Ako imaš iskreno srce i pošten stav, onda čak i ako ponekad pretjeraš i postupaš glupo, Bogu to nije prijestup; to je bolje nego da si tako proračunat i stalno se premišljaš i kalkuliraš. Jesu li antikristi sposobni za te stvari? (Ne, nisu.)

Svi koji hodaju putem antikrista ljudi su s naravi antikrista, a Ljudi s naravi antikrista hodaju putem antikrista – no ipak postoji mala razlika između ljudi s naravi antikrista i samih antikrista. Ako netko ima narav antikrista i hoda putem antikrista, to ne mora nužno značiti da je antikrist. Ali ako se ne pokaje i ne može prihvatiti istinu, mogao bi se razviti u antikrista. Za ljude koji hodaju putem antikrista još uvijek postoji nada i prilika za pokajanje jer još nisu postali antikristi. Ako čine mnoge zle stvari i budu okarakterizirani kao antikristi te stoga odmah uklonjeni i izbačeni, tada više nemaju priliku za pokajanje. Ako netko tko hoda putem antikrista još nije učinio mnogo zlih stvari, to barem pokazuje da još nije zla osoba. Ako može prihvatiti istinu, za njega postoji tračak nade. Ako ne želi prihvatiti istinu, bez obzira na okolnosti, vrlo će se teško spasiti, čak i ako nije učinio svakojaka zla. Zašto se antikrist ne može spasiti? Zato što nimalo ne prihvaća istinu. Kako god Božja kuća razgovarala u zajedništvu o tome da treba biti poštena osoba – da se mora biti otvoren i iskren, istupiti i reći što se ima za reći i ne upuštati se u prijevaru – on to jednostavno ne može prihvatiti. On stalno misli da ljudi gube time što su pošteni i da je glupo govoriti istinu. To je priroda antikrista – osjeća odbojnost prema istini i mrzi je. Kako se netko može spasiti ako nimalo ne prihvaća istinu? Ako netko tko hoda putem antikrista može prihvatiti istinu, postoji jasna razlika između njega i antikrista. Svi antikristi su ljudi koji ne prihvaćaju ni trunke istine. Koliko god pogrešnih ili zlih stvari učinili, kolike god gubitke nanijeli radu crkve i interesima Božje kuće, nikada neće promišljati o sebi niti spoznati sebe. Čak i ako su orezani, uopće ne prihvaćaju istinu; zato ih crkva karakterizira kao zle ljude, kao antikriste. U najboljem slučaju, antikrist će priznati samo da njegovi postupci krše načela te da nisu u skladu s istinom, ali nipošto neće priznati da namjerno čini zlo ili da se namjerno opire Bogu. Priznat će samo pogreške, ali neće prihvatiti istinu; a poslije će nastaviti činiti zlo kao i prije, uopće ne primjenjujući istinu. Iz činjenice da antikrist nikada ne prihvaća istinu, može se vidjeti da je bit antikrista odbojnost prema istini i mržnja prema njoj. Koliko god godina vjerovao u Boga, On i dalje ostaje osoba koja Mu se stalno opire. S druge strane, obično, iskvareno čovječanstvo može imati narav antikrista, ali postoji razlika između njih i antikrista. Nakon što čuju Božje riječi suda i razotkrivanja, mnogi ih mogu primiti k srcu, mogu neprestano razmišljati o njima i promišljati o sebi. Tada mogu shvatiti: „Dakle, ovo je narav antikrista; to je ono što znači hodati putem antikrista. Kako ozbiljna stvar! Imam ta stanja i ponašanja; imam takvu bit – ja sam takva osoba!” Zatim razmatraju kako bi mogli odbaciti tu narav antikrista i istinski se pokajati, te time mogu učvrstiti svoju odluku da ne hodaju putem antikrista. U svom radu i životu, u svom stavu prema ljudima, događajima i stvarima te prema Božjem poslanju, mogu promišljati o vlastitim postupcima i ponašanju, o tome zašto se ne mogu pokoriti Bogu, zašto uvijek žive po sotonskoj naravi, zašto se ne mogu pobuniti protiv tijela i protiv Sotone. Tako će se moliti Bogu i prihvatiti Njegov sud i grdnju te će preklinjati Boga da ih spasi od njihove iskvarene naravi i od utjecaja Sotone. To što imaju odlučnost da to učine dokazuje da mogu prihvatiti istinu. Oni također otkrivaju iskvarenu narav i postupaju po vlastitoj volji; razlika je u tome što antikrist ne samo da ima ambicije i želje da uspostavi neovisno kraljevstvo – on također neće prihvatiti istinu, bez obzira na sve. To je slaba točka antikrista. S druge strane, ako osoba s naravi antikrista može prihvatiti istinu, moliti se Bogu i oslanjati se na Njega, te ako želi odbaciti iskvarenu narav Sotone i krenuti putem težnje za istinom, na koje će načine ta molitva i ta odlučnost koristiti njezinom ulasku u život? To će je barem navesti da promišlja o sebi i spozna seba dok izvršava svoju dužnost te da koristi istinu za rješavanje problema, tako da svoju dužnost može izvršavati na način koji je u skladu s mjerilom. To je jedan od načina na koji će joj to koristiti. Osim toga, uz vježbu koju joj pruža izvršavanje dužnosti, moći će krenuti putem težnje za istinom. Na kakve god poteškoće naišla, moći će tragati za istinom, usredotočiti se na prihvaćanje istine i na njezinu primjenu; postupno će moći odbaciti svoju sotonsku narav i doći do toga da se pokorava Bogu i štuje Ga. Takvom primjenom može postići Božje spasenje. Ljudi s naravi antikrista mogu povremeno otkriti iskvarenost, i još uvijek mogu, mimo svoje volje, govoriti i postupati u interesu svoje slave, dobitka i statusa, te još uvijek mogu raditi po vlastitoj volji – ali čim shvate da otkrivaju svoju iskvarenu narav, osjetit će kajanje i moliti se Bogu. To dokazuje da su ljudi koji mogu prihvatiti istinu i koji se pokoravaju Božjem djelu; to dokazuje da teže ulasku u život. Koliko god godina iskustva osoba imala i koliko god iskvarenosti otkrivala, na kraju će moći prihvatiti istinu i ući u istina-stvarnost. Ona je netko tko se pokorava Božjem djelu. Sve dok to čini, to pokazuje da je već položila svoj temelj na istinitom putu. Ali neki koji hodaju putem antikrista ne mogu prihvatiti istinu. Njima će spasenje biti jednako teško dostižno kao i antikristima. Takvi ljudi ništa ne osjećaju kad čuju Božje riječi koje razotkrivaju antikriste, već su ravnodušni i nedirnuti. Kad razgovor u zajedništvu prijeđe na temu naravi antikrista, priznat će da imaju narav antikrista i da hodaju putem antikrista. Govorit će o tome prilično dobro. Ali kad dođe vrijeme za primjenu istine, i dalje će to odbijati; i dalje će postupati po vlastitoj volji, oslanjajući se na svoju narav antikrista. Ako ga pitaš: „Boriš li se u srcu kad otkrivaš narav antikrista? Osjećaš li grižnju savjesti kad govoriš kako bi zaštitio svoj status? Promišljaš li o sebi i spoznaješ li sebe kad otkrivaš narav antikrista? Osjećaš li kajanje u srcu kad spoznaš svoju iskvarenu narav? Kaješ li se ili mijenjaš li se uopće nakon toga?” sigurno neće imati odgovor jer nije imao takva iskustva. Neće moći ništa reći. Jesu li takvi ljudi sposobni za istinsko pokajanje? Zasigurno neće biti lako. Oni koji istinski teže istini osjećat će bol zbog svakog otkrivanja naravi antikrista u sebi i postat će tjeskobni; počet će razmišljati: „Zašto jednostavno ne mogu odbaciti ovu sotonsku narav? Zašto uvijek otkrivam iskvarenu narav? Zašto je ova moja iskvarena narav tako tvrdokorna i nerazrješiva? Zašto je tako teško ući u istina-stvarnost?” To pokazuje da je njihovo životno iskustvo plitko i da se njihova iskvarena narav uopće nije mnogo promijenila. Zato borba u njihovom srcu tako žestoko bjesni kad ih nešto zadesi i zato oni također podnose najveći teret te muke. Iako su odlučni odbaciti svoju sotonsku narav, to zasigurno ne mogu bez borbe u svom srcu – a to stanje borbe iz dana u dan se pojačava. Kako njihova spoznaja o sebi postaje dublja i kako vide koliko duboko su iskvareni, još više čeznu za tim da zadobiju istinu i još je više cijene. Tako postaju sposobni neprestano prihvaćati istinu i primjenjivati je dok spoznaju sebe i svoju iskvarenu narav. Njihov rast će se postupno povećavati, a njihova će se život-narav početi istinski mijenjati. Ako ustraju u takvom iskustvu, njihova će se situacija iz godine u godinu popravljati te će na kraju moći nadvladati tijelo i odbaciti svoju iskvarenost, često primjenjivati istinu i postići pokornost Bogu. Ulazak u život nije lak! To je poput oživljavanja osobe na samrti: odgovornost koju netko može ispuniti jest razgovor u zajedništvu o istini, pružanje podrške, opskrbljivanje ili orezivanje. Ako to mogu prihvatiti i pokoriti se, za njih ima nade; možda će imati sreće da izbjegnu smrt i neće umrijeti. Ali ako odbiju prihvatiti istinu i uopće ne poznaju sebe, onda su u opasnosti. Neki antikristi provedu godinu ili dvije nakon što su eliminirani, a da ne spoznaju sebe i ne priznaju svoje pogreške. U takvom slučaju u njima više nema znaka života, a to je dokaz da više nemaju nade za spasenje. Možete li prihvatiti istinu kad ste orezani? (Da.) Onda ima nade – to je dobra stvar! Ako možete prihvatiti istinu, ima nade da ćete biti spašeni.

Ako se želiš spasiti, moraš prijeći mnoge prepreke. Koje su to prepreke? Neprestana borba sa svojom iskvarenom naravi te borba s naravi Sotone i antikrista: ona te želi kontrolirati, a ti je se želiš osloboditi; ona te želi zaluditi, a ti je želiš odbaciti. Ako shvatiš da se ne možeš osloboditi svoje iskvarene naravi čak i nakon što si je spoznao, bit ćeš tjeskoban i u boli ćeš se moliti. Ponekad, kad vidiš da je prošlo neko vrijeme, a još se uvijek nisi oslobodio kontrole Sotonine naravi, osjećat ćeš se beznadno, ali nećeš se predati i osjećat ćeš da ne možeš nastaviti tako negativan i malodušan – da se moraš nastaviti boriti. Tijekom izvršavanja dužnosti i doživljavanja Božjeg djela, ljudi imaju različite unutarnje reakcije. Ukratko, oni koji imaju život teže istini i neprestano se mijenjaju iznutra. Njihovo razmišljanje i gledišta, njihovo ponašanje i primjene, pa čak i nakane, ideje i misli koje su duboko u njihovom umu, neprestano se mijenjaju. Štoviše, sve jasnije razlikuju što je ispravno, a što pogrešno, koje su pogrešne stvari učinili, je li neki način razmišljanja ispravan ili pogrešan, je li neko gledište u skladu s istinom, jesu li načela u pozadini nekog postupanja u skladu s Božjim nakanama i jesu li oni netko tko se pokorava Bogu, netko tko ljubi istinu. To u njihovom srcu postupno postaje sve jasnije. Dakle, na čemu se temelji postizanje tih rezultata? Na temelju primjene istine i ulaska u istine onako kako ih razumiju. Zašto antikristi jednostavno ne mogu postići promjenu? Jesu li nesposobni razumjeti istinu? (Sposobni su.) Mogu je razumjeti, ali je ne primjenjuju niti je primjenjuju kad je čuju. Možda je razumiju i prihvaćaju kao doktrinu, ali mogu li uopće primjenjivati te djeliće doktrina i pravila koje mogu razumjeti? Ne, ni najmanje; čak i da ih prisilite, čak i da se iscrpe pokušavajući, i dalje ih ne bi mogli primijeniti. Zato je za njih ulazak u istinu vječna praznina. Koliko god antikrist govorio o tome da je poštena osoba, koliko god se trudio, i dalje ne može izreći ni jednu jedinu poštenu izjavu; i koliko god govorio o vođenju računa o Božjim nakanama, i dalje se neće odreći svojih sebičnih, podlih motiva. Postupa sa sebičnog gledišta. Kad vidi nešto dobro, nešto što bi mu koristilo, kaže: „Daj to ovamo – to je moje!” Govori što god bi koristilo njegovom statusu i čini što god bi koristilo njemu samom. To je bit antikrista. U trenutnom naletu osjećaja, može osjetiti da je razumio djelić istine. Obuzme ga entuzijazam i uzvikuje nekoliko parola: „Moram primjenjivati istinu i promijeniti se te udovoljiti bogu!” Ipak, kad dođe vrijeme za primjenjivanje istine, čini li to? Ne čini. Što god Bog rekao, koliko god istina i činjenica propovijedao, uz bezbroj stvarnih primjera, to ne može ganuti antikrista niti poljuljati njegovu ambiciju. To je karakteristika i znak antikrista. On jednostavno neće primjenjivati nikakvu istinu; kad govori lijepo, to čini da bi drugi čuli, i koliko god lijepo govorio, to su samo zvučne i prazne riječi – za njega je to teorija. Kako takvi ljudi zapravo postavljaju istinu u svojem srcu? Što sam vam već rekao da je priroda-bit antikrista? (Mržnja prema istini.) Točno. On mrzi istinu. Smatra da su njegova opačina, sebičnost i podlost, njegova oholost i zloba, njegovo prisvajanje statusa i bogatstva te njegova kontrola nad drugima najviša istina, najviša filozofija te da ništa nije uzvišenije od toga. Jednom kad dobije status i može kontrolirati ljude, može činiti što god želi, a sve njegove ambicije i želje tada su ostvarive. To je krajnji cilj antikrista.

Antikristi osjećaju odbojnost prema istini i mrze je. Je li moguće nekoga tko osjeća odbojnost prema istini navesti da je prihvati i primjenjuje? (Ne.) To je jednako kao natjerati svinju da leti ili vuka da jede sijeno – nije li to traženje nemogućeg od njih? Ponekad ćeš vidjeti vuka kako se uvlači u stado da bude s ovcama. On se pretvara i čeka priliku da pojede ovce. Njegova se priroda nikada neće promijeniti. Isto tako, natjerati antikrista da primjenjuje istinu jednako je kao natjerati vuka da jede sijeno i da se odrekne instinkta da jede ovce: to je nemoguće. Vukovi su mesojedi. Jedu ovce – jedu svakojake životinje. To je njihova priroda i ne može se promijeniti. Ako netko kaže: „Ne znam jesam li antikrist, ali kad god čujem da se razgovara u zajedništvu o istini, srce mi plane od bijesa i mrzim to – a onoga tko me orezuje mrzim još više”, je li ta osoba antikrist? (Da.) Netko kaže: „Kad ti se nešto dogodi, moraš se pokoriti i tragati za istinom”, a ta prva osoba kaže: „Ma kakva pokornost! Prestani govoriti!” Kakva je to stvar? Je li to loša ćud? (Ne.) Koja je to narav? (Mržnja prema istini.) On ne može podnijeti ni da se o tome govori, i čim razgovaraš o istini, njegova priroda izbija na površinu i on pokaže svoje pravo lice. Ne podnosi ni spominjanje traganja za istinom ni pokoravanja Bogu. Koliko je snažna njegova odbojnost? Kad čuje takav govor, eksplodira. Njegova uglađenost nestaje; ne boji se otkriti svoje pravo lice. Eto dokle seže njegova mržnja. Može li onda primjenjivati istinu? (Ne.) Istina nije namijenjena zlima; namijenjena je ljudima koji imaju savjest i razum, koji ljube istinu i pozitivne stvari. Od tih se ljudi zahtijeva da je prihvate i primjenjuju. Što se tiče opakih ljudi s biti antikrista, koji su izrazito neprijateljski raspoloženi prema istini i pozitivnim stvarima, oni nikada neće prihvatiti istinu. Koliko god godina vjerovali u Boga, koliko god propovijedi čuli, neće prihvatiti istinu niti će je primjenjivati. Nemojte misliti da istinu ne primjenjuju zato što je ne razumiju i da će je razumjeti što je više budu slušali. To je nemoguće jer svi koji osjećaju odbojnost prema istini i mrze je Sotonin su soj. Oni se nikada neće promijeniti niti ih itko drugi može promijeniti. To je isto kao s arhanđelom nakon što je izdao Boga: jeste li ikada čuli da je Bog rekao da će spasiti arhanđela? Bog to nikada nije rekao. Dakle, što je Bog učinio Sotoni? Bacio ga je dolje u zrak i naložio mu da Mu služi na zemlji i čini ono što treba. Kad završi sa služenjem i Božji plan upravljanja bude dovršen, On će ga uništiti i time će sve biti okončano. Govori li mu Bog ijednu dodatnu riječ? (Ne.) Zašto ne? Zato što bi to, jednom riječju, bilo beskorisno. Reći mu ijednu jedinu riječ bilo bi suvišno. Bog ga je prozreo: priroda-bit antikrista nikada se ne može promijeniti. Tako stvari stoje.

Kad naiđete na antikrista, kako biste se trebali odnositi prema njemu? Bilo je nekih vođa koji su okarakterizirani kao lažni vođe ili antikristi i bili su smijenjeni. Za jednog od njih braća i sestre su nakon nekog vremena izvijestili da ima određenu radnu sposobnost, da se u međuvremenu pokajao i da se dobro vladao. Nije baš bilo posve jasno je li se dobro vladanje odnosilo na ponašanje, njegov ugodan govor ili na veću disciplinu u njegovoj ulozi. Budući da su braća i sestre rekli da se dobro vladao, i s obzirom na to da je nedostajalo radne snage za neke poslove, uređeno je da obavlja neki posao. No, nepuna dva mjeseca kasnije, braća i sestre podnijeli su izvještaj: „Smjesta ga smijenite – nepodnošljivo nas tlači. Ako ne bude smijenjen, nećemo moći izvršavati svoje dužnosti.” Ni pod koju cijenu nisu pristali da ga se upotrebljava; nikako ga ne bi izabrali za vođu. Bio je isti stari pokvarenjak – lijepo je govorio, ali zapravo se ni najmanje nije promijenio. Što se događalo? Njegova je priroda bila potpuno razotkrivena. Što misliš, kako se ova stvar trebala riješiti? To što su braća i sestre imali tako snažnu reakciju dokazuje da su doista imali nešto sposobnosti razlučivanja. Neke je ljude zaludio, a nakon što se Višnji pozabavio s njim, neki su stali u njegovu obranu, a kasnije su rekli da se pokajao. Tako je još jednom bio promaknut, a nakon nekog vremena, potpuno se razotkrio. Tada su ga braća i sestre prozreli i udružili se da ga svrgnu. Višnji je vidio da ti ljudi sada imaju sposobnost razlučivanja. Nisu bili uzalud pojeni. Budući da su se svi protivili tome da ga se upotrebljava, Višnji ga je smijenio. Na temelju čega su oni razlučili? (Na temelju razumijevanja istine.) Da – razumjeli su istinu. Sposobnost razlučivanja dolazi od razumijevanja istine. Nisu li ondje i dalje vladali istina i Bog? (Jesu.) Razlučili su pravovremeno: nakon što je smijenjen, braća i sestre više nisu trpjeli njegovu kontrolu. Ljudi su toliko patili pod njegovim tlačenjem. Uopće nije imao ljudskosti. Nije radio svoj pravi posao, već je ometao braću i sestre u izvršavanju njihovih dužnosti – gazio je po njima, zloupotrebljavajući svoju moć. Tko bi na to pristao? Samo budala! Kad se takve ljude smijeni, imaju li nakon toga ikakve osjećaje? Prošli je put tu osobu smijenio Višnji; ovaj su je put svrgnula braća i sestre, izviždana je s pozornice – nije to bio slavan odlazak! Prvotno je željela tražiti položaj. Kako se ispostavilo, nije ga dobila, već je doživjela je strmoglav pad i bila vraćena u svoje prvobitno stanje. Nije li trebala promišljati o sebi? (Jest.) Da je bio normalna osoba, iako s ozbiljno iskvarenom naravi, ne bi li morao promišljati o sebi? (Bi.) Ima ljudi koji ne promišljaju o sebi. Misle da su u pravu, da je sve čine ispravno; ne prihvaćaju činjenice, ne prihvaćaju pozitivne stvari niti prihvaćaju tuđe procjene o sebi. To su ljudi koji imaju narav-bit antikrista. Jedino antikristi ne znaju promišljati o sebi. O čemu umjesto toga razmišljaju? „Hm! Doći će dan kad će moja zvijezda ponovno zasjati. Čekajte samo dok mi dospijete u ruke – onda ćete vidjeti kako ću vas mučiti!” Hoće li imati takvu priliku? (Ne.) Nemaju više prilika. Kako braća i sestre sve više razumiju istine i kako mogu razlučivati razna stanja različitih ljudi, a osobito razlučivati antikriste, prostor koji preostaje antikristu da čini zlo postajat će sve manji, a prilike za to sve rjeđe. Neće im biti nimalo lako ponovno se uzdići. Nadaju se da će Višnji malo manje propovijedati o razlučivanju i da više neće razlučivati tko su oni. Kad čuju da se razgovara u zajedništvu o takvim istinama, znaju da je za njih gotovo i misle da više nema nade za njihov povratak. Ne razmišljaju ovako: „Ono što razotkrivaju i razlučuju je ispravno – to u potpunosti odražava moje stanje. Kako se trebam promijeniti? Ako se nastavim ovako vladati, neće li to biti moj kraj? Bit ću otpisan. Kakvo dobro može proizaći iz toga da hodam putem arhanđela i protivim se Bogu?” Imaju li takve misli? (Ne.) Neće tako razmišljati i zasigurno neće promišljati o sebi niti se pokušati spoznati; umjesto toga, radije bi umrli nego se pokajali. To je njihova priroda. Kako god vi razgovarali o istini, to ih neće potaknuti niti navesti na pokajanje. Postoji li izlaz bez pokajanja? (Ne.) Oni se ne kaju. Slijede svoj put do samog kraja i do vlastite propasti, koju su sami izabrali – onako kako nalaže priroda antikrista.

Cijelo ovo vrijeme govorimo o temi razlučivanja antikrista. Što mislite, kakav osjećaj imaju oni koji su antikristi dok to slušaju? Kad dođe vrijeme za okupljanje, osjećaju nepodnošljivu muku i u srcu se opiru. Nisu li oni antikristi? (Jesu.) Kad normalna osoba s iskvarenom naravi zna da ima narav antikrista, žarko želi čuti i razumjeti više, jer kad jednom shvati, tada će moći težiti promjeni. Misli da će, ako ne razumije, zastraniti, i da bi mogao doći dan kad će stupiti na put antikrista, gdje bi počinila veliko zlo, a stvari bi izmakle kontroli, te bi tako izgubila svoju priliku za spasenje i propala bi. Toga se boji. Način razmišljanja antikrista je drugačiji. Očajnički želi spriječiti druge da uopće govore o takvim propovijedima o razlučivanju i da ih on sluša; žarko želi da svi budu smušeni, da nemaju sposobnost razlučivanja te da ih on zaludi. To bi ga usrećilo. Koja je najveća želja antikrista? Preuzeti vlast. Biste li vi željeli preuzeti vlast? (Ne.) Ne u srcu, ali ponekad vam se to javi u mislima kao nešto poželjno, pa je to ipak nešto što želite učiniti. Možda u sebi imaš subjektivnu želju, čežnju duboko u srcu da ne budeš takva osoba, da ne hodaš tim putem, ali kad ti se nešto dogodi, tvoja te iskvarena narav pokoleba i pokrene. Razbijaš glavu razmišljajući o tome kako ćeš zaštititi svoj status i utjecaj, koliko ljudi možeš kontrolirati, kako govoriti s autoritetom da zadobiješ poštovanje drugih. Kad stalno razmišljaš o tome, tvoje srce više nije pod tvojom kontrolom. Što ga kontrolira? (Iskvarena narav.) Da – pod kontrolom je Sotonine iskvarene naravi. Čovjek cijeli dan razmišlja o svojim tjelesnim interesima; stalno se bori s drugima, a u tim borbama ne dobiva ništa, i to mu je tako bolno – živi samo za tijelo i za Sotonu. Tako čovjek odluči dobro izvršavati svoju dužnost i živjeti za Boga, samo da bi se ponovno borio za status i svoje interese čim mu se nešto dogodi: borba naprijed-nazad koja ga potpuno iscrpljuje, iz koje ne dobiva ništa. Nije li to iscrpljujući način života? (Jest.) Živi tako iz dana u dan, i niti ne trepne, a već prođu desetljeća. Neki ljudi vjeruju u Boga deset ili dvadeset godina – koliko su istine zadobili? Koliko se njihova iskvarena narav promijenila? Za koga žive svaki dan? Čime se zaokupljaju? O čemu razbijaju glavu? Sve je to radi tijela. Bog je rekao da je „svaka pomisao srca čovječjeg uvijek samo zloća.” Ima li u tim riječima pogreške? Okusite ih; razmotrite ih. Kad razmišljaš o tim riječima, kad ih doživljavaš, ne bojiš li se? Možeš reći: „Osjećam neki strah. Izvana, cijeli dan plaćam cijenu; odričem se, dajem se i patim. To čini moje tijelo – ali sve misli moga srca su zle. Sve se protive istini. U mnogim stvarima koje činim, moje polazište, moj motiv i moji ciljevi isključivo su usmjereni na činjenje zla mojih vlastitih uobrazilja.” Što proizlazi iz takvog postupanja? Zla djela. Hoće li ih se Bog onda sjećati? Neki mogu reći: „Vjerujem u Boga dvadeset godina. Svega sam se odrekao – a Bog se toga i dalje ne sjeća.” Ožalošćeni su i u boli. Što ih boli? Kad bi Bog doista bio strog prema čovjeku, čovjek se ne bi imao čime hvaliti. Sve je to Božja milost, Njegovo milosrđe – Bog je tako tolerantan prema čovjeku. Razmislite o tome: Bog je tako svet, tako pravedan, tako svemoguć, i On samo gleda kako oni koji Ga slijede cijeli dan misle isključivo zle misli, misli koje se protive istini i misli isključivo o stvarima koje se tiču njihovog vlastitog statusa, slave i dobitka. Hoće li Bog tolerirati da Mu se Njegovi sljedbenici na ovaj način protive i izdaju Ga? Nipošto ne. Pod utjecajem tih ideja, misli, nakana i motiva, ljudi očigledno čine stvari u pobuni i protivljenju Bogu, hvaleći se cijelo vrijeme da izvršavaju svoju dužnost i da surađuju s Božjim djelom. Sve to Bog vidi, a ipak to mora podnositi. Kako On to podnosi? On pruža istinu, On poji i razotkriva; On također prosvjetljuje i osvjetljuje, daje smjernice te kori i disciplinira – a kad je ta disciplina teška, On čak pruža i ohrabrenje. Koliko je samo Bog strpljiv da to sve čini! On pazi na različite iskvarene naravi tih ljudi, na činjenicu da su sva njihova različita otkrivenja, ponašanja i ideje zli – i ipak to može podnijeti. Recite Mi, bi li čovjek to mogao učiniti? (Ne.) Strpljenje koje roditelji pokazuju prema svojoj djeci jest stvarno, ali kad stvari postanu nepodnošljive, oni ih mogu napustiti ili čak prekinuti odnose s njima. Što je onda sa strpljenjem koje Bog pokazuje prema čovjeku? Svaki dan koji živiš dan je kad ti Bog pokazuje Svoje strpljenje. Eto koliko je On strpljiv. Što je u tom strpljenju? (Ljubav.) Ne samo ljubav – On ima očekivanje od tebe. Koje je to očekivanje? Da u djelu koje čini vidi rezultat i žetvu te da omogući čovjeku da iskusi Njegovu ljubav. Ima li čovjek takvu ljubav? Nema. Uz tek malo učenja i obrazovanja, tek malo dara ili posebne vještine, osoba se osjeća uzvišenijim od drugih i misli da joj se obični ljudi ne mogu ni približiti. To je odvratnost čovjeka. Djeluje li Bog tako? Upravo suprotno: takvo nezamislivo prljavo i duboko iskvareno čovječanstvo Bog spašava; štoviše, On živi zajedno s njima, govori s njima i podržava ih, licem u lice. Čovjek to ne može.

Slijedi daljnji razgovor u zajedništvu o jednom dodatnom problemu. Dok svjedoče, neki ljudi kažu: „Kad god me nešto zadesi, sjetim se Božje ljubavi i Njegove milosti, i to me gane. Prestajem otkrivati svoju iskvarenu narav kad god se sjetim tih stvari.” Većina ljudi smatra da je ta izjava dobra, da doista može riješiti problem otkrivanja iskvarene naravi. Vrijede li te riječi? Ne, ne vrijede. Božja ljubav, Njegova svemogućnost, Njegova tolerancija prema čovjeku i sve djelo koje On čini u čovjeku mogu samo ganuti osobu – onaj dio nje koji je njezina ljudskost, koji je njezina savjest i razboritost; međutim, to ne može riješiti čovjekovu iskvarenu narav niti može promijeniti cilj i smjer čovjekove težnje. Zato Bog vrši djelo suda posljednjih dana: On izražava istinu i pruža je kako bi riješio problem čovjekove iskvarene naravi. Što je najvažnije što Bog čini? On izražava istinu i opskrbljuje istinom te sudi čovjeku i grdi čovjeka. On te ne želi ganuti Svojim djelima ili stvarima koje čini kako bi promijenio smjer i cilj tvoje težnje. On ne bi tako radio. Što god Bog rekao o tome koliko je strpljiv s čovjekom, ili o tome kako spašava čovjeka, po bilo kojoj cijeni – kako god On to rekao, Bog samo želi da čovjek razumije Njegovu namjeru da spasi ljude. On ne govori te stvari da bi omekšao srca ljudi i omogućio im da se obrate zato što su ganuti time što su Ga čuli. To se ne može postići. Zašto ne? Čovjekova iskvarena narav njegova je priroda-bit, a ta priroda-bit temelj je na koji se ljudi oslanjaju da bi preživjeli. To nije neki loš običaj ili navika koja će se promijeniti uz malo poticaja; neće se promijeniti čim osoba postane sretna niti stjecanjem nekog znanja ili čitanjem niza knjiga. To je nemoguće. Nitko ne može promijeniti čovjekovu prirodu. Čovjek se može promijeniti samo prihvaćanjem i zadobivanjem istine – jedino istina može promijeniti ljude. Ako želite postići promjenu u svojoj život-naravi, morate težiti istini, a da biste težili istini, morate započeti s jasnim razumijevanjem različitih istina koje Bog govori. Neki ljudi vjeruju da, ako su razumjeli doktrinu, onda su razumjeli istinu. Ništa nije pogrešnije od toga. Ako razumiješ doktrinu vjere u Boga i možeš iznositi nekoliko duhovnih teorija, ne znači da si onda razumio istinu. Razmisli sada o tome: na što se točno odnosi istina? Zašto uvijek govorim da ima toliko ljudi koji ne razumiju istinu? Oni pretpostavljaju da „ako mogu razumjeti značenje Božjih riječi, to znači da sam razumio istinu”, i da su „sve Božje riječi ispravne; sve govore našem srcu i stoga su naš zajednički jezik.” Recite Mi, je li ta izjava ispravna? Što zapravo znači razumjeti istinu? Zašto kažemo da oni ne razumiju istinu? Prvo ćemo malo razgovarati o tome što je istina. Istina je stvarnost svih pozitivnih stvari. Dakle, kako se stvarnost tih pozitivnih stvari odnosi na čovjeka? (Kako ja to razumijem, Bože, način na koji se očituje kad osoba razumije istinu jest da s kojim god se ljudima, događajima i stvarima susretne, ima načela i zna kako se prema njima odnositi te ima put za primjenu; istina može riješiti njezine poteškoće i postati stvarnost u njezinu životu. Bog je upravo rekao da čovjekovo razumijevanje doktrine nije razumijevanje istine – čovjek smatra da je razumio istinu, ali ne može riješiti nijedan problem niti poteškoću u svojem stvarnom životu. Nema put za to; ne može povezati stvari s istinom.) To znači ne razumjeti istinu. Dio onoga što je upravo rečeno pogodio je u samu srž: što je istina? (Istina može ljudima dati put za primjenu i omogućiti im da postupaju u skladu s načelima; može riješiti poteškoće ljudi.) Točno. Uspoređivati sebe s istina-načelima i primjenjivati ih – to je put. To dokazuje razumijevanje istine. To dokazuje razumijevanje istine. Ako samo razumiješ doktrinu, a kad ti se nešto dogodi, ne možeš je primijeniti niti možeš pronaći načela, onda to nije razumijevanje istine. Što je istina? Istina su načela i kriteriji za činjenje svih stvari. Nije li tako? (Jest.) Kad kažem da vi ne razumijete istinu, time kažem da s propovijedi odlazite znajući samo doktrinu. Ne znate koja su načela i kriteriji istine u njoj niti koje stvari koje vam se događaju uključuju taj aspekt istine, niti koja stanja ga uključuju, niti znate kako primijeniti taj aspekt istine. Ne znate ništa od toga. Recimo, na primjer, da ste postavili pitanje. To što ste postavili to pitanje znači da ne razumijete pripadajuću istinu. Hoćete li je razumjeti nakon razgovora u zajedništvu o njoj? (Da.) Možda ćete ponešto razumjeti nakon razgovora u zajedništvu, ali ako je ne uspijete razumjeti kad vam se opet dogodi slična stvar, to nije istinsko razumijevanje istine. Ti ne poznaješ načela niti kriterije te istine; nisi ih dokučio. Možda postoji istina za koju misliš da si je razumio – ali što se tiče stvarnosti kojima se ona bavi i stanja čovjeka na koja je usmjerena, ako si razumio tu istinu, možeš li onda usporediti svoje stanje s njom? Ako ne možeš i nikad ne znaš koje je tvoje istinsko stanje, može li se to nazvati razumijevanjem istine? (Ne.) To nije razumijevanje istine. Kad se radi o jednom aspektu istine i načela, ako znaš koje stvari i koja stanja uključuju tu istinu, i koje se vrste ljudi ili koja se tvoja stanja odnose na tu istinu, te si također u stanju upotrijebiti tu istinu da ih riješiš, onda to znači da razumiješ istinu. Ako smatraš da razumiješ propovijed dok je slušaš, a kad se od tebe traži da sudjeluješ u razgovoru, samo ponavljaš riječi koje si čuo, nesposoban govoriti o tome i objasniti u smislu stanja i stvarnih situacija, može li se to nazvati razumijevanjem istine? Ne, to nije to. Dakle, razumijete li vi istinu većinu vremena ili ne? (Ne razumijemo.) Zašto ne? Zato što većinu istina, nakon što ih čujete, razumijete samo kao doktrinu. Sve što možete jest pridržavati se te doktrine kao pravila; ne znate je fleksibilno primijeniti. Kad te nešto zadesi, ostaneš zapanjen; kad te nešto zadesi, ne možeš na licu mjesta primijeniti taj djelić doktrine koji si razumio – beskoristan je. Je li to razumijevanje istine ili nije? (Nije.) To znači ne razumjeti istinu. Ako ne razumiješ istinu, što onda? Moraš težiti napretku i potruditi se da je shvatiš. U tvojoj ljudskosti mora postojati nekoliko stvari: moraš biti savjestan i pedantan u onome što učiš i što radiš. Ako želiš težiti istini, ali nemaš savjest i razum normalnih ljudi, onda nikada nećeš moći razumjeti istinu, i tvoja je vjera zbrkana. To ne ovisi o tvom kovu; ovisi samo o tome posjeduješ li takvu ljudskost. Ako je posjeduješ, onda čak i ako si osrednjeg kova, još uvijek možeš razumjeti temeljne istine. To se barem dotiče istine. Ako si vrlo dobrog kova, onda ono što razumiješ mogu biti stvari na dubokoj razini istine, i u tom ćeš slučaju moći dublje ući u istinu. To je povezano s tvojim kovom. Ali ako u tvojoj ljudskosti nema stava savjesnosti i pedantnosti, i uvijek si neodređen i nesiguran, smeten, uvijek u stanju zamagljenosti – zamućen, nejasan i površan u svim stvarima, onda će za tebe istina uvijek predstavljati pravila i doktrinu. Nećeš je moći zadobiti. Čuvši Me kako ovo govorim, smatrate li vi sada da je težnja za istinom teška? Postoji određeni stupanj težine, ali on može biti velik ili malen. Ako uložiš misli i trud, stupanj težine će se smanjiti i zadobit ćeš nekoliko istina; ako uopće ne uložiš trud u istinu, već samo u doktrinu i izvanjske prakse, onda nećeš moći zadobiti istinu.

Jeste li kroz Moj sustavni razgovor u zajedništvu o ovim istinama prozreli samu bit stvari? Jeste li došli do kakvih spoznaja? Nije li bilo koji aspekt istine podrobniji od sveukupnog znanja bilo kojeg predmeta na fakultetu? (Jest.) Toliko je pojedinosti. Ako ga mogu zapamtiti i razumjeti, ljudi mogu dokučiti gradivo uz samo nekoliko godina truda, kroz stalnu praksu i praktično iskustvo. Kad uči neki akademski predmet, čovjek ga može postupno savladati samo ulažući vrijeme i energiju te malo razmišljanja. Ali da bi se razumjela istina, nije dovoljno koristiti se samo umom – mora se koristiti srce. Ako o Božjim riječima ne promišljaš srcem niti ih doživljavaš srcem, nećeš moći razumjeti istinu. Samo ljudi koji imaju duhovno razumijevanje, koji su savjesni i koji imaju sposobnost shvaćanja mogu dosegnuti istinu; oni koji nemaju duhovno razumijevanje, koji su lošeg kova i kojima nedostaje sposobnost shvaćanja nikada je neće moći dosegnuti. Jeste li vi nepažljivi ljudi ili ste pedantni? (Mi smo nepažljivi ljudi.) Nije li to opasno? Možete li biti pedantni? (Možemo.) To je dobra stvar; volim to čuti. Nemojte uvijek govoriti da ne možete – kako ćete znati dok niste probali? Trebali biste to moći. S vašom trenutnom odlučnošću i stavom u vašoj težnji, postoji nada da ćete razumjeti temeljne istine. To je ostvarivo. Sve dok je osoba voljna koristiti svoje srce i platiti cijenu, te se u svom srcu trudi oko istine, Duh Sveti će djelovati i usavršiti je. Ako se u svom srcu ne trudi oko istine, onda Duh Sveti neće djelovati. Zapamtite: da bi osoba došla do razumijevanja istine, mora aktivno truditi i platiti cijenu, ali time se može postići samo polovica željenih rezultata – onaj dio u kojem ljudi trebaju odraditi svoje. Druga polovica je ključni dio razumijevanja istine, u kojem ljudi podbacuju i koji se može postići jedino oslanjanjem na djelo i usavršavanje Duha Svetog. Ne smijete zaboraviti da, iako je dovoljno osloniti se na ulaganje truda kada je u pitanju stjecanje znanja i učenje o znanosti, razumijevanje istine ne funkcionira tako. Beskorisno je oslanjati se samo na um – čovjek mora koristiti svoje srce i mora platiti cijenu. Što se postiže plaćanjem cijene? Djelo Duha Svetoga. Ali što je temelj za djelo Duha Svetoga? Um osobe mora biti dovoljno pedantan; njezino srce mora biti dovoljno tiho, smireno i iskreno, prije nego što će Bog djelovati. Djelo Duha Svetog je suptilno, i oni koji su ga okusili to znaju. Ljudi koji se često trude oko istine često mogu osjetiti prosvjetljenje Duha Svetog, pa je njihov put primjene u izvršavanju dužnosti prohodan, a u srcu imaju sve veću jasnoću. Ljudi bez iskustva ne mogu osjetiti djelo Duha Svetog niti ikada mogu vidjeti ispravan put. Sve im je maglovito i nejasno; ne znaju koji je pravi put. Zapravo nije teško postići razumijevanje istine i jasno vidjeti put primjene: ako čovjek u svom srcu ima te uvjete, Duh Sveti će djelovati. Ali ako tvoje srce izađe iz tih stanja, nećeš moći razaznati djelo Duha Svetog. To nije apstraktno ni nejasno. Ako si u tim stanjima i ako je tvoje srce u tim uvjetima, ako tražiš, trudiš se, promišljaš i moliš se, Duh Sveti će djelovati u tebi. Ali ako si rastresen, stalno želiš težiti statusu i boriti se za slavu i dobitak, stalno želiš pridavati važnost formi i ulagati trud u nju – ako stalno izbjegavaš Boga, skrivaš se od Njega, zaobilaziš Ga i odbacuješ, nisi iskren i tvoje srce Mu nije otvoreno – Duh Sveti neće djelovati, neće obraćati pažnju na tebe, pa čak te neće ni ukoriti. Koliko istine može razumjeti netko tko nije iskusio čak ni ukor Duha Svetog? Ponekad te Duh Sveti ukori da bi ti dao do znanja koji je pravi, a koji pogrešan način da nešto učiniš. Kad ti On pruži takav osjećaj, što na kraju zadobivaš iz toga? Zadobit ćeš sposobnost razlikovanja ispravnog od pogrešnog, i u vezi s tom stvari sve će ti biti posve jasno na prvi pogled: „Taj je način pogrešan – nije u skladu s načelima. Ne mogu to učiniti.” Jasno ćeš znati koja su načela u toj stvari, koja je Božja namjera i što je zapravo istina, i tako ćeš znati što trebaš učiniti. Ali ako Duh Sveti ne djeluje, ako ti On ne da takvu disciplinu, zauvijek ćeš u tim stvarima biti u smetenom stanju, bez jasnoće. Kad te zadese, bit ćeš zapanjen; kad te zadese, nećeš znati što se događa, a u srcu ćeš biti vrlo smeten – neće ti biti jasno što trebaš učiniti. Možda si jako zabrinut i uznemiren – ali zašto Duh Sveti neće djelovati? Možda neka stanja u tebi nisu ispravna i opireš se. Čime se opireš? Ako se držiš nekog pogrešnog gledišta ili predodžbe, Bog neće djelovati, već će čekati dok ne shvatiš da je ta predodžba ili to gledište pogrešno. Duh Sveti će djelovati samo na temelju toga. Kad Duh Sveti djeluje, On se ne zaustavlja na tome da ti svjesno da do znanja što je ispravno, a što pogrešno. Umjesto toga, On ti dopušta da jasno vidiš put, smjer i cilj, i koliko je tvoje razumijevanje daleko od istine. On ti to jasno daje do znanja. Jeste li vi imali takva iskustva? Ako netko vjeruje u Boga deset ili dvadeset godina, a nema takvih konkretnih iskustava, kakva je to osoba? Nepažljiva. Može ponuditi samo nekoliko, često usmeno ponavljanih doktrina i krilatica, a probleme može rješavati samo s tih nekoliko strategija i jednostavnih metoda. Zbog toga je osuđena na mali napredak – nikada neće razumjeti istinu i Duh Sveti neće djelovati u njoj. Takvi nepažljivi ljudi, kojima je istina potpuno nedostižna, ne mogu je razumjeti, čak i ako ih Duh Sveti prosvijetli. Stoga Duh Sveti neće djelovati u njima. Zašto ne? Je li Bog pristran? Ne. Koji je onda razlog? Zato što su preslabog kova i to je izvan njihovog dosega. Ne razumiju istinu čak i kad Duh Sveti djeluje; kad bi im se reklo da je nešto načelo, bi li imali sposobnost to razumjeti? Ne. Zato Bog to ne čini. Jeste li imali iskustva s ovim? Istina je nepristrana. Ako joj težiš i udubljuješ se u nju, Duh Sveti će djelovati i ti ćeš je zadobiti. Ali ako si lijen i žudiš za udobnošću, i ne želiš se potruditi oko istine, Duh Sveti neće djelovati, i nećeš moći zadobiti istinu, tko god ti bio. Razumiješ li sada? Težite li istini trenutačno? Tko god joj teži, zadobiva je, a oni koji na kraju zadobiju istinu postat će Božje blago. Oni koji je ne mogu zadobiti mogu im zavidjeti – uzalud: ako propuste ovu priliku, ona će nestati.

Koje je najbolje vrijeme za težnju istini? Ovo vrijeme, kada Bog djeluje u tijelu, govori i razgovara u zajedništvu s tobom licem u lice, usmjerava te i pomaže ti. Zašto kažem da je ovo najbolje vrijeme? Zato što ti djelo i govor utjelovljenog Boga mogu u potpunosti omogućiti da razumiješ namjere Duha Svetog i da spoznaš kako Duh Sveti djeluje. Utjelovljeni Bog može u cijelosti razumjeti načela, obrasce, načine i sredstva djela Duha Svetog, i On ti o tome govori, tako da se ne moraš sam snalaziti. Kreni ovom prečicom i moći ćeš odmah dosegnuti istinu. Kad utjelovljeni Bog prestane govoriti i završi Svoje djelo, morat ćeš se sam snalaziti. Nitko ne može zamijeniti ovo utjelovljeno tijelo niti ti izričito reći što da radiš, kamo da se uputiš i kojim putem da kreneš. Nitko ti ne može reći te stvari; koliko god netko bio duhovan, on to ne može učiniti. Postoje primjeri za to. Baš kao i s vjernicima u Isusa koji vjeruju već dvije tisuće godina: neki se danas vraćaju čitanju Starog zavjeta i drže se zakona; drugi nose križeve, a ipak u svojoj sobi vješaju deset zapovijedi te se drže pravila i zapovijedi. Što na kraju zadobivaju? Duh Sveti djeluje, ali bez izričitih Božjih riječi, ljudi uvijek samo pipaju u mraku. Što znači odsutnost izričitih riječi? To znači da je ono do čega ljudi dolaze i što dobivaju neodređeno. Nitko ti ne može dati sigurnost i reći ti da je ispravno da učiniš ovo, a pogrešno da učiniš ono. Nitko ti to ne može reći. Čak i ako te Duh Sveti prosvijetli i ti vjeruješ da je nešto ispravno, odobrava li to onda Bog? Ni ti nisi siguran, zar ne? (Ne, nisam.) Za riječi Gospodina Isusa o pitanju Njegova povratka koje je ostavio prije dvije tisuće godina i koje su zabilježene u Bibliji – danas, dvije tisuće godina kasnije, vjernici u Gospodina nude svakojaka objašnjenja i nitko tko zna koje je objašnjenje zapravo točno. Stoga im je iznimno teško prihvatiti ovu etapu djela. Što to pokazuje? Da za ove dvosmislene riječi koje nisu izričito dane, deset ljudi ima deset objašnjenja, a sto ljudi – sto objašnjenja. Svatko ima svoja opravdanja i svoje argumente. Koje je objašnjenje točno? Dok god Bog ne govori ili ne ponudi zaključak, ništa što čovjek kaže nije važno. Koliko god tvoja vjeroispovijed bila velika, koliko god članova imala, računa li se to kod Boga? (Ne.) Bog ne gleda na tvoju snagu. Čak i ako ni jedna osoba na svijetu ne može prihvatiti ono što Bog čini, to je ispravno i to je istina. To je vječna, nepromjenjiva činjenica! Sve religije i vjeroispovijedi tumače to ovako i onako, i što se na kraju događa? Je li tvoje objašnjenje od ikakve koristi? (Nije.) Bog ga pobija jednom jedinom rečenicom. Koliko god ti nastavio objašnjavati, hoće li Bog obraćati pažnju na tebe? (Neće.) Zašto Bog neće obraćati pažnju na tebe? Bog je započeo novo djelo koje traje već gotovo trideset godina. Hoće li On mariti za te ljude, koliko god oni oholo galamili? (Ne.) Neće nimalo mariti. Ljudi u religiji bi rekli: „Ako ti ne mariš za njih, zar se ti ljudi ne mogu spasiti?” Činjenica je da su Božje riječi odavno sve razjasnile i Njegova je riječ zadnja. Koliku god bila snaga vjerskog svijeta, to je beskorisno; koliko god ih bilo, to ne dokazuje da imaju istinu. Bog čini kako treba; gdje god treba započeti, ondje i započinje; koga god treba izabrati, toga i izabire. Utječe li vjerski svijet na Njega i sputava li Ga? (Ne.) Ni najmanje. To je Božje djelo. Iskvareno se čovječanstvo ipak želi prepirati s Bogom i cijeli dan Mu nudi objašnjenja – ima li to ikakve koristi? Čak se hvataju za riječi iz Biblije i tumače ih kako im odgovara – očito ih izvlače iz konteksta, i čak se žele držati za njih cijeli život, čekajući da ih Bog ispuni. To su pusti snovi! Ako čovjek ne traga za istinom u Božjim riječima i stalno želi tražiti od Boga da učini ovo i ono, ima li ta osoba još razuma? Što pokušava učiniti? Želi li se pobuniti? Želi li se boriti s Bogom? Kad nastupe velike katastrofe, svi će ostati zapanjeni; plakat će i jaukati – ali uzalud. Neće li tako biti? Hoće.

Sada je najbolje vrijeme – vrijeme kada Bog spašava ljude i usavršava ih. Nemoj čekati da dođe dan kada ćeš propustiti ovo vrijeme, pa da onda razmišljaš: „Što znači ono što je Bog rekao? Bilo bi bolje da sam pitao tada, sada više ne mogu pitati. Onda ću se samo moliti; Duh Sveti će djelovati, to je ista stvar.” Hoće li biti isto? (Ne.) Kad bi bilo tako, onda ljudi koji su vjerovali u Gospodina tijekom ove dvije tisuće godina ne bi bili ovakvi kakvi jesu. Samo pogledajte riječi koje su zapisali takozvani sveci tijekom prve polovice drugog tisućljeća – kako su plitke, kako su jadne! Sada postoji debela knjiga himni koje pjevaju ljudi svih religija i vjeroispovijedi, a te himne govore samo o Božjoj milosti i primanju blagoslova – samo o te dvije stvari. Je li to spoznaja Boga? Ne, nije. Ima li u tome trunke istine? (Ne.) Oni samo znaju da Bog voli ljude svijeta. Postoji izreka koja je uvijek prisutna u svijetu, nepromjenjiva: „Bog je ljubav.” To je jedina rečenica koju znaju. Kako Bog voli ljude? Bog ih sada odbacuje i eliminira – je li On i dalje ljubav? Po njihovom shvaćanju, nije – više nije. Stoga Ga osuđuju. To što čovjek ne teži istini niti je može razumjeti najjadnija je stvar. Trenutačno postoji tako velika prilika. Bog se utjelovio da bi izrazio istinu i osobno spasio ljude. Bila bi takva šteta ako ti ne bi težio istini niti bi je zadobio. Kad bi joj težio, i to s trudom, a na kraju je ipak ne bi uspio razumjeti, imao bi čistu savjest – barem ne bi iznevjerio samog sebe. Jeste li vi sada započeli svoju težnju? Računa li se izvršavanje dužnosti kao težnja istini? Računa se kao neka vrsta suradnje, ali u smislu postizanja težnje za istinom – to se još ne može računati kao težnja za istinom. To je samo oblik ponašanja, vrsta postupanja – to je posjedovanje stava težnje za istinom. Kako se onda nešto može računati kao težnja istini? Moraš započeti s razumijevanjem istine. Ako ne razumiješ istinu i ništa ne shvaćaš ozbiljno, nemarno izvršavaš svoju dužnost i radiš što god želiš, a da nikada ne tragaš za istinom niti obraćaš pažnju na istina-načela, hoćeš li onda moći razumjeti istinu? Ako ne razumiješ istinu, kako joj možeš težiti? Nije li tako? (Jest.) Kakvi su ljudi koji ne teže istini? Oni su bezumnici. Kako onda težiš istini? Moraš započeti s njezinim razumijevanjem. Je li naporno razumjeti istinu? Ne, nije. Započni s okruženjima s kojima dolaziš u dodir i s dužnošću koju izvršavaš, te primjenjuj i uvježbavaj se prema istina-načelima. To pokazuje da si počeo hodati putem težnje istini. Najprije, polazeći od tih načela, počni tražiti, promišljati, moliti se i malo-pomalo zadobivati prosvjetljenje – to prosvjetljenje koje zadobiješ istina je koju trebaš razumjeti. Najprije tragaj za istinom u izvršavanju svoje dužnosti i teži postupanju prema istina-načelima. Sve su te stvari neodvojive od stvarnog života: ljudi, događaji i stvari s kojima se susrećeš u životu, i stvari koje spadaju u opseg tvoje dužnosti. Započni s tim stvarima i dosegni razumijevanje istina-načela – tada ćeš imati ulazak u život.

23. listopada 2019.