II. Interesi antikrista

Danas ćemo nastaviti razgovarati u zajedništvu o devetoj stavci u očitovanjima antikrista. Deveta stavka o njihovim očitovanjima glasi: Svoju dužnost vrše samo kako bi se istaknuli i zadovoljili vlastite interese i ambicije; nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu. Prošli smo put razgovarali o malom dijelu ovoga, tek smo započeli našu temu i razgovarali o tome što su interesi, a to je prva točka. U drugoj točki, razgovarali smo o tome što su ljudski interesi i koja je bit ljudskih interesa. Treća točka o kojoj smo razgovarali bila je što su Božji interesi i koja je bit Božjih interesa – to je bio više-manje sadržaj triju točaka o kojima smo razgovarali. Prošli put smo u biti razgovarali o konceptualnim istinama, došavši do definicije za različite aspekte interesa i pruživši ljudima razumijevanje osnovnih koncepata. Ovaj put nećemo ulaziti dublje u prethodno spomenuti sadržaj jer je tema o kojoj ćemo razgovarati u našoj devetoj stavci namijenjena isticanju različitih očitovanja antikrista. Stoga ćemo se u našem razgovoru o ovoj stavci nastaviti usredotočavati na očitovanja antikrista. Prvenstveno ćemo raščlaniti stav i ponašanje antikrista prema različitim interesima koji se odnose na njih same, pokušavajući identificirati priroda-bit i narav antikrista te ih raščlaniti iz te perspektive. Započet ćemo razgovorom o tome koje su, u očima antikrista, stvari relevantne za njihove interese.

U očima antikrista, Bog, Božja kuća i crkva samo su puki nazivi, možda ništa više od imena, bez ikakve stvarne vrijednosti. Stoga, oni na interese Boga, Božje kuće i crkve gledaju s prezirom i smatraju ih nedostojnima svoga razmatranja ili pažnje. Nasuprot tome, osobni interesi antikrista za njih su od najveće važnosti. Slijedom toga, antikristi često izdaju interese crkve i Božje kuće u zamjenu za svoje osobne interese. Sada, kategorizirajmo i temeljito raščlanimo koje su stvari relevantne za interese antikrista kako bismo ljudima pružili jasan uvid u njihova gledišta o pitanjima interesa. Prvo i najvažnije, bez obzira na to kako su antikristi nazvani, bilo kao antikristi, zli ljudi ili pojedinci koji ne primjenjuju istinu ili gaje neprijateljstvo prema njoj, te vrste ljudi ne žive u vakuumu. Oni žive u tijelu i imaju iste potrebe normalnog ljudskog života. Stoga, ljudi poput antikrista koji žive među braćom i sestrama ili unutar Božje kuće i crkve, također imaju interese povezane s njihovom vlastitom sigurnošću. Ovo je prvi interes antikrista – njihova vlastita sigurnost. Drugi interes antikrista jest njihov vlastiti ugled i status, što je povezano s njihovim autoritetom. Treći interes antikrista uključuje njihovu korist. Je li jasnije raščlaniti interese antikrista kroz ove tri točke u usporedbi s time da se o njima razgovara na nestrukturiran i jednostavan način? (Da.) Ako vas pitam da razgovarate na temelju ove tri točke, imate li vi kakvih uvida? Možete li podijeliti neka shvaćanja? (Možda bih mogao raspravljati o nekim uvidima u vezi s drugom točkom, ali osobna sigurnost i korist mi nisu baš jasne.) U redu, dok ja budem izlagao, vi možete dopuniti ondje gdje možete nešto jasno iznijeti, a ja ću govoriti o onome što vam je nejasno. Može li tako? (Da.)

A. Vlastita sigurnost

Prvo ćemo razgovarati o prvom interesu antikrista – njihovoj vlastitoj sigurnosti. Značenje ovoga trebalo bi svima biti jasno; odnosi se na osobnu fizičku sigurnost. U kontinentalnoj Kini, vjerovati u Boga znači živjeti u opasnom okruženju. Svaka osoba koja slijedi Boga suočava se sa svakodnevnim rizikom da bude uhićena, osuđena i podvrgnuta okrutnom progonu od strane velikog crvenog zmaja. Antikristi nisu iznimka. Iako su u Božjoj kući okarakterizirani kao antikristi, veliki crveni zmaj, u savezu s vjerskim svijetom, neprestano čini sve što je u njegovoj moći da suzbije i progoni Božju crkvu i Njegov izabrani narod, i naravno, antikristi se također nalaze u takvom okruženju i nisu izuzeti od prijetnje uhićenja. Stoga se moraju često susretati s pitanjem vlastite sigurnosti. To se dotiče pitanja kako se antikristi nose s vlastitom sigurnošću. U ovoj točki uglavnom razgovaramo o stavu koji antikristi imaju prema vlastitoj sigurnosti. Pa, kakav je njihov stav? (Čine sve što je u njihovoj moći da zaštite vlastitu sigurnost.) Antikristi čine sve što je u njihovoj moći da zaštite svoju sigurnost. U sebi misle: „Apsolutno moram jamčiti svoju sigurnost. Tko god da bude uhvaćen, to ne smijem biti ja.” U vezi s tim, često dolaze pred Boga u molitvi, preklinjući Ga da ih sačuva od nevolje. Smatraju da, bez obzira na sve, oni doista vrše posao crkvenog vodstva i da bi ih Bog trebao štititi. Radi vlastite sigurnosti i kako bi izbjegli uhićenje, izbjegli svaki progon i smjestili se u sigurno okruženje, antikristi se često neprestano mole i preklinju za vlastitu sigurnost. Samo kada je u pitanju njihova vlastita sigurnost, oni se istinski oslanjaju na Boga i predaju Mu se. U tome imaju stvarnu vjeru i njihovo je oslanjanje na Boga stvarno. Stalo im je samo do toga da se mole Bogu i traže da zaštiti njihovu sigurnost, ne misleći ni najmanje na crkveni rad ili svoju dužnost. Osobna sigurnost je načelo koje ih vodi u njihovom radu. Ako je neko mjesto sigurno, antikristi će odabrati to mjesto za rad i, doista, činit će se vrlo proaktivni i pozitivni, pokazujući svoj veliki „osjećaj odgovornosti” i „odanost”. Ako obavljanje nekog posla znači da moraju riskirati, i ako je vjerojatno da će naići na opasnost, da će ih otkriti veliki crveni zmaj, oni izmišljaju izgovore i odbijaju ga te traže priliku da pobjegnu od toga. Čim se pojavi opasnost, ili čim se pojavi nagovještaj opasnosti, smišljaju sve moguće načine da se izvuku i napuste svoju dužnost, ne mareći za braću i sestre, i brinući se samo o tome kako da se izvuku iz opasnosti. Možda su se već mentalno pripremili: čim se pojavi opasnost, odmah će napustiti sav posao koji obavljaju, ne mareći kako će se odvijati crkveni rad, ili kakvu štetu to može nanijeti interesima Božje kuće, ili za sigurnost braće i sestara – ono što im je važno jest pobjeći. Čak imaju i „najbolji” plan da se zaštite: čim ih zadesi opasnost ili budu uhićeni, govore sve što znaju, kako bi skinuli svaku krivnju sa sebe i oslobodili se svake odgovornosti te tako sačuvali vlastitu sigurnost. To je plan koji imaju spreman. Ti ljudi nisu voljni trpjeti progon zbog vjere u Boga; boje se uhićenja, mučenja i osude. Činjenica je da su u svom srcu odavno podlegli Sotoni. Užasavaju se moći sotonskog režima, a još se više boje da će ih zadesiti stvari poput mučenja i okrutnog ispitivanja. Stoga, kod antikrista, ako sve ide glatko i ako nema nikakve prijetnje njihovoj sigurnosti ili problema s njom, i nikakva opasnost nije moguća, oni mogu ponuditi svoj žar i „odanost”, pa čak i svoju imovinu. Ali ako su okolnosti loše i mogli bi u bilo kojem trenutku biti uhićeni zbog vjere u Boga i vršenja svoje dužnosti, i ako bi zbog svoje vjere u Boga mogli dobiti otkaz na službenom položaju ili biti napušteni od obitelji i prijatelja, tada će biti iznimno oprezni, pa neće ni propovijedati evanđelje i svjedočiti o Bogu, ni vršiti svoju dužnost. Kad se pojavi i najmanji znak nevolje, pobjegnu u mišju rupu; kad se pojavi i najmanji znak nevolje, odmah žele vratiti crkvi svoje knjige Božjih riječi i sve što je povezano s vjerom u Boga, kako bi ostali sigurni i neozlijeđeni. Nisu li oni opasni? Ako budu uhićeni, ne bi li postali Jude? Antikristi su toliko opasni da u svakom trenutku mogu postati Jude; uvijek postoji mogućnost da će izdati Boga. Nadalje, oni su sebični i podli do krajnosti. To je određeno priroda-biti antikrista.

Neki bi mogli reći: „Možda se ljudi s ovim očitovanjima nalaze samo u zemlji velikog crvenog zmaja, u društvenom kontekstu Kine. Kad odete u inozemstvo, nema progona ni uhićenja, pa osobna sigurnost postaje nevažna. Postoji li još uvijek potreba za ovom temom?” Mislite li vi da za tim ima potrebe? (Da.) Čak i u inozemstvu, mnogi ljudi koji vrše dužnosti u Božjoj kući često pokazuju ovakvo ponašanje. Čim se povede razgovor o napadima, klevetanju i djelovanju protiv Božje kuće od strane političkog režima određene zemlje, nevjernika ili vjerskog svijeta, određeni ljudi duboko u sebi osjećaju veliki strah i kukavičluk. Mogu čak osjećati da bi im u tom trenutku bilo bolje i da bi bili slobodniji da ne vjeruju u Boga, neki od njih žale što su povjerovali u Boga, a neki u svom srcu čak razmišljaju o povlačenju i pomišljaju na to da odustanu. U svakom trenutku ljudi poput ovih gaje brigu za vlastitu sigurnost, osjećajući da ništa nije važnije od toga. Njihov život i vlastita sigurnost najvažnija su briga duboko u njihovom srcu. Dakle, kada se suoče s time da svijet i cijelo čovječanstvo ocrnjuje, kleveće i osuđuje crkvu i Božje djelo, ti ljudi u svom srcu ne stoje uz Boga. Umjesto toga, kada se te stvari dogode, kada čuju glasove koji ocrnjuju i osuđuju Boga, duboko u sebi, oni stoje u suprotnosti s Bogom. Oni žarko žele povući crtu između sebe i Boga, Njegove kuće i crkve. Nadalje, u trenucima poput ovih, priznati da vjeruju u Boga za njih je težak i bolan zadatak. Očajnički žele nemati nikakve veze s Bogom, Njegovom kućom ili crkvom. U ovakvim trenucima, osjećaju se nelagodno, pa čak i posramljeno i najradije bi u zemlju propali od srama zbog toga što su članovi Božje kuće. Jesu li takvi ljudi uistinu Božji sljedbenici? Jesu li uistinu ostavili sve da bi slijedili Boga? (Ne.) Kada ljudi vjeruju u Boga u kontinentalnoj Kini, često se suočavaju s progonom i uhićenjima te se često susreću s pitanjima osobne sigurnosti; iako okruženje u inozemstvu nije tako surovo, ljudi se i dalje susreću sa sličnim okolnostima. Suočavaju se s klevetama i osudama od strane vjerskog svijeta i moraju se nositi s hladnim pristupom raznih zemalja prema crkvi ili s izjavama koje odražavaju nerazumijevanje. Neki se osjećaju izgubljeno i čak imaju nesigurnosti i sumnje u to je li Božje djelo istinsko, još više preispitujući Božju ispravnost. Stoga, jer često razmatraju vlastitu sigurnost, ne mogu mirne duše i s nogama čvrsto na zemlji vršiti svoje dužnosti u Božjoj kući. Jesu li ti pojedinci uistinu predali svoj život Bogu? (Ne.) Neki čak misle: „Doći u inozemstvo znači pobjeći iz kandži velikog crvenog zmaja, zar ne? Zar u inozemstvu ne postoji vjerska sloboda? Zar nije sve slobodno i oslobođeno? Budući da nas je Bog doveo u inozemstvo da vršimo svoje dužnosti, zašto se i dalje moramo suočavati s istim surovim uvjetima? Zašto i dalje moramo učiti ove lekcije i podnositi ovu patnju u inozemstvu?” Neki ljudi u svom srcu sumnjaju, a neki ne samo da sumnjaju, već se i opiru, gajeći pitanja poput: „Budući da je to istiniti put, budući da je to Božje djelo, zašto mi, koji smo odani u vršenju svojih dužnosti, koji smo ostavili sve da bismo se dali za Boga, i dalje moramo trpjeti takav nejednak tretman na ovom svijetu?” Oni ne razumiju. Budući da ne razumiju i daju prednost vlastitoj sigurnosti iznad svega ostalog, stoga to nerazumijevanje pretvaraju u pritužbe i preispitivanje usmjereno prema Bogu. Nije li tako? (Da.) Neki se ljudi u inozemstvu čak boje riskirati u vršenju svojih dužnosti. Ako im se dodijeli dužnost koja uključuje neki rizik, nalaze izgovore poput: „Nisam prikladan za ovu dužnost. Moja je obitelj još uvijek u kontinentalnoj Kini, i ako me veliki crveni zmaj otkrije, neću li biti u nevolji?” Oni odbijaju vršiti takve dužnosti. Oni biraju sačuvati sebe, zaštititi vlastitu sigurnost i spasiti vlastiti život. Ostavljaju si izlaz umjesto da se potpuno predaju, otpuste sve i ostave sve kako bi prihvatili svoje dužnosti. Oni to ne mogu postići. To su neka od njihovih ponašanja kada je u pitanju njihova vlastita sigurnost. Neki se ljudi osjećaju nelagodno u svom srcu i često se mole zbog toga. Neki ljudi često osjećaju strah i kukavičluk, misleći da su Sotonine sile premoćne i kako se obična osoba poput njih može oduprijeti? Stoga se često boje i brinu zbog toga. Neki čak osjećaju da čim budu uhićeni, crkva ili Božja kuća neće moći ništa učiniti, da nitko neće biti od koristi ako se nešto dogodi. Stoga misle da je najvažnije zaštititi sebe. Zato, kada trebaju istupiti i prihvatiti se rizične dužnosti, skrivaju se i nitko ih ne može pomaknuti. Tvrde da nisu sposobni, nalazeći svakojake izgovore i razloge da odbiju važne dužnosti koje im je povjerila Božja kuća. Ako je okruženje dobro, ti bi ljudi mogli čak stati na javno mjesto pred velikom gomilom s mikrofonom i vikati: „Vjerujem u Svemogućeg Boga, član sam Crkve Svemogućeg Boga. Nadam se da svi mogu doći i istražiti istiniti put.” To mogu činiti bez ikakvog straha kada njihova osobna sigurnost nije ugrožena. Čim se pojavi i najmanji nagovještaj prijetnje ili bilo koja situacija koja uključuje njihovu vlastitu sigurnost, ili kada se pojave iznenadne okolnosti, njihov entuzijazam nestaje, njihova „odanost” iščezava, a njihova „vjera” blijedi. Znaju samo bježati na sve strane, uvijek pokušavajući pronaći neki neupadljiv posao iza kulisa, gurajući zadatke i dužnosti koji zahtijevaju istupanje i preuzimanje rizika drugim ljudima. Čim se okruženje poboljša, ponovno iskaču poput lakrdijaša. Zašto se ponovno pojavljuju? Da bi se počeli pokazivati, da bi ljudi znali za njihovo postojanje, da bi Bogu pokazali svoj entuzijazam, da bi Bog vidio njihovu odanost u tom trenutku, i istovremeno, da bi se iskupili za ono što su prije učinili, očajnički pokušavajući popraviti dojam. Međutim, na najmanji znak nevolje ili promjene u okruženju, ti ljudi ponovno nestaju i skrivaju se.

Kad se rad na evanđelju tek počeo širiti, bilo je posebno teško propovijedati evanđelje. U to vrijeme nije bilo mnogo ljudi koji su mogli propovijedati evanđelje, a oni koji jesu imali su prilično plitko razumijevanje istine. Nisu mogli dobro razlučiti vjerske predodžbe ljudi i bilo je izazovno zadobiti ljude. Štoviše, propovijedanje evanđelja također je nosilo rizike. Kada bi susreo ljude s donekle dobrom ljudskošću, najviše što bi oni učinili jest da odbiju prihvatiti i to bi bilo to, ali ti ne bi naudili niti te vrijeđali. Ako bi održavao kontakt s njima, još uvijek je postojala nada da ćeš ih zadobiti, što bi dalo neke rezultate. Međutim, kada bi susreo zle ljude ili pastore i starješine iz raznih vjeroispovijedi, ti ljudi ne samo da su odbijali prihvatiti, već bi te čak opkolili i napali, prisilili te da priznaš svoje grijehe, a ako to ne bi učinio, mogli bi te fizički napasti. U težim slučajevima, mogli bi te čak prijaviti policiji i predati te postaji, dovodeći te u opasnost da budeš pritvoren u bilo kojem trenutku. Neki crkveni vođe nisu bili sputani tim stvarima. Nastavili su vršiti svoje dužnosti kada su to trebali i čak su predvodili u propovijedanju evanđelja i svjedočenju o Bogu. Međutim, neki takozvani vođe ili ti lažni vođe nisu tako postupali. Kada bi se suočili s takvim opasnostima, ne bi išli sami, već bi slali druge. Čula sam za jednu vođu koja je saznala da je mogući primatelj evanđelja vođa u određenoj vjeroispovijedi. Namjeravala je organizirati da mu netko propovijeda evanđelje. Nakon što je razmislila, nije mogla pronaći prikladnu osobu i pomislila je da je prikladnije da ide sama. Međutim, bojala se opasnosti i nije htjela ići, pa je umjesto toga organizirala da ide mlada sestra od osamnaest ili devetnaest godina. Što vi mislite? Je li trebala organizirati da ova mlada sestra ide? (Nije trebala.) Zašto nije trebala? (Zato što je mogući primatelj evanđelja bio vođa u određenoj vjeroispovijedi s mnogo vjerskih predodžbi. Mlada sestra bila je malog duhovnog rasta, imala je plitko razumijevanje istine, nije mogla razgovarati o istini kako bi riješila probleme potencijalnog primatelja evanđelja, i ne samo da ga možda ne bi mogla obratiti, već je i sama mogla biti zavedena.) S obzirom na njezinu dob, koliko je istine ova mlada sestra doista mogla razumjeti? Koliko je znanja o Bibliji posjedovala? Kolike su bile šanse da obrati vođu iz te vjeroispovijedi? S obzirom na njezinu dob, sigurno nije imala mnogo iskustva u propovijedanju evanđelja. Osim toga, tek je postala punoljetna i nedostajalo joj je iskustva. Je li mogla prozrijeti predodžbe, ideje i poteškoće odraslih? (Ne, nije mogla.) Sigurno ne. U njezinoj dobi, jednostavno nije bila na razini shvaćanja odraslih. Recite Mi, s obzirom na njezinu dob, je li ova mlada sestra bila najbolji izbor? (Nije bila.) Nije bila najbolji izbor. Dakle, slanjem mlade sestre, je li ova vođa imala ispravnu namjeru? (Nije imala ispravnu namjeru.) Nije imala ispravnu namjeru. Nije trebala poslati mladu sestru. Poslije, kada je mlada sestra stupila u kontakt s vođom iz te vjeroispovijedi i otkrila da on nije dobra osoba, izvijestila je vođu, izražavajući da se osjeća posebno uplašeno i da se ne usuđuje ponovno ići. Ova vođa vršila je pritisak na nju, inzistirajući: „Ne, to je tvoja dužnost i ti moraš ići!” Mlada sestra bila je natjerana u plač, govoreći: „To je moja dužnost i trebala bih ići, ali nisam sposobna za to, ne mogu to učiniti.” Unatoč tome, ova vođa nije popustila i nastavila je govoriti: „Čak i ako ne možeš, moraš ići; nema nikog drugog, pa to moraš biti ti!” Kakva je to vođa, što vi mislite? Ne samo da je zaštitila sebe kada se približila opasnost, već je i dovela drugu osobu u opasnost dok se ona povlačila. Čak i u situacijama kada je ova mlada sestra izrazila svoju nesposobnost i čak plakala od straha, ona se i dalje nije složila. Kakva je to ništarija? Je li to ljudsko biće? (Ne.) To nije ljudsko biće. Nije uzela u obzir sigurnost svoje braće i sestara, samo svoju sigurnost. Čak je zamijenila sigurnost drugih za vlastiti interes, baš poput onih roditelja kockara koji, kada izgube sav svoj novac i nemaju više ništa, nude vlastite kćeri kao zalog da vrate svoje dugove, kako bi si omogućili da prebrode teška vremena i izbjegnu nesreću, žrtvujući svoje najmilije u zamjenu za vlastitu sreću. Kakva je ništarija ova vođa? Ima li ona imalo ljudskosti? (Ne.) U njoj nema ni trunke ljudskosti. Na temelju ovog ponašanja, mogu li se ljudi poput nje okarakterizirati kao antikristi? (Mogu.) Itekako mogu! Neki bi mogli reći: „Ono što rade je radi crkvenog rada, radi propovijedanja evanđelja. Zar nemaju dobru namjeru? Zar to ne rade kako bi zaštitili interese Božje kuće? Kako se mogu okarakterizirati kao antikristi?” Je li itko ikada tako razmišljao? Može li se tako tvrditi? (Ne, ne može.) Dakle, recite Mi, u čemu je priroda ovog problema? (Ova vođa, radi vlastitih interesa i sigurnosti, koristila je život i sigurnost mlade sestre kao sredstvo za razmjenu, to jest, namjerno ju je gurnula u ognjenu jamu – ona ima izrazito zlonamjernu ljudskost.) Da se izrazim jasnije, ova vođa, potpuno svjesna da mlada sestra uopće nije sposobna za ovaj zadatak, donijela je takvu odluku kako bi sačuvala sebe. Istovremeno, učinila je to kako bi mogla položiti račun za ispunjenje vlastite dužnosti, žrtvujući interese i sigurnost druge osobe kako bi postigla svoje osobne ciljeve. To je bila njezina namjera. Jednostavno nije razmatrala tko je sposoban za ovaj posao, tko bi mogao obratiti tu osobu, ili tko bi mogao učinkovito obaviti ovaj posao, pronalazeći najbolju osobu za zadatak. Bit njezinih postupaka nije bila u vršenju njezine dužnosti ili ispunjavanju njezine odanosti ili odgovornosti, već u tome da može položiti račun svojim nadređenima i sačuvati sebe žrtvujući interese drugih, čak i nanoseći štetu drugima. Postupala je na način koji je nanosio štetu drugima kako bi sačuvala sebe i postigla vlastite ciljeve – nije li to bit toga? (Da.) To je bit toga. Stoga se postupci ove vođe mogu okarakterizirati kao postupci antikrista. Nije li to korijen stvari? (Da, jest.) Upravo je tako. Da nije bilo prikladnih kandidata, i da ova mlada sestra nije bila tu, da joj je rečeno da sama ide obratiti vođu te vjeroispovijedi, bi li otišla? Bi li mogla reći: „Ako nema prikladnih kandidata, onda ću ja ići. Ne bojim se. Čak i ako to znači žrtvovati svoj život da bih zadobila tu osobu, spremna sam ga se odreći, jer to je moja dužnost i moja odgovornost”? Bi li to mogla učiniti? (Ne.) Zašto kažemo da to ne bi mogla učiniti? Ovdje ne nagađamo. Na temelju čega tvrdimo da to ne bi mogla? (Zato što, dok je vršila svoju dužnost, nije joj bilo doista stalo do postizanja rezultata i obraćanja tog mogućeg primatelja evanđelja. Stoga je samo odrađivala formu slanjem mlade sestre. Da mlada sestra nije bila tu, ne bi osobno išla zadobiti tu osobu.) Točno, tako bi bilo. Da je vidjela da nema prikladnih kandidata na raspolaganju, nije li trebala ići sama? (Da.) Da je doista bila odana svojoj dužnosti i da nije uzimala u obzir vlastitu osobnu sigurnost, ne bi pustila mladu sestru da ide, već bi išla sama. Dakle, koji je problem naglašen time što nije išla sama? (Čuvala je vlastitu sigurnost i interese.) Točno, tako se to odigralo. Da je doista bila odana svojoj dužnosti, sama bi preuzela tu tešku odgovornost. Međutim, nije to učinila; umjesto toga, izabrala je najmanje prikladnog kandidata da ide umjesto nje. Je li njezina namjera bila poslati najmanje prikladnu osobu na najopasnije mjesto kako bi postigla vlastiti cilj da sebe zaštiti i sačuva od opasnosti? (Da.) To je ponašanje antikrista. To se tiče načina na koji raspoređuje ljude.

U kontinentalnoj Kini, veliki crveni zmaj dosljedno i brutalno suzbija, uhićuje i proganja vjernike u Boga, često ih stavljajući u opasna okruženja. Na primjer, vlada koristi razne izlike da uhiti vjernike. Kad god otkriju područje u kojem boravi antikrist, o čemu antikrist prvo razmišlja? Ne razmišlja o tome da pravilno organizira posao crkve, već kako pobjeći iz te opasne situacije. Kada se crkva suočava sa suzbijanjem i uhićenjima, antikristi se nikada ne bave posljedicama. Ne prave aranžmane za ključne crkvene resurse ili osoblje. Umjesto toga, nalaze izgovore i razloge kako bi si osigurali sigurno mjesto i za njih je time sve riješeno. Jednom kada je njihova osobna sigurnost zajamčena, rijetko se osobno uključuju u organiziranje crkvenog rada, osoblja ili resursa, ne raspituju se o tome niti prave bilo kakve konkretne aranžmane. To rezultira time da se crkveni resursi i financije ne prenesu pravovremeno na sigurne lokacije, i na kraju, mnogo toga biva opljačkano i odneseno od strane velikog crvenog zmaja, što uzrokuje značajne gubitke crkvi i dovodi do uhićenja većeg broja braće i sestara. To je posljedica neodgovornosti antikrista u radu. Duboko u srcima antikrista, njihova osobna sigurnost uvijek ima prednost. To je pitanje koje ih neprestano brine. U sebi misle: „Ne smijem upasti u nevolju. Tko god bio uhvaćen, to ne smijem biti ja – moram ostati živ. Još uvijek čekam da dijelim Božju slavu kada se Božje djelo završi. Ako me uhvate, ponašat ću se kao Juda, i bit će gotovo sa mnom. Neće biti dobrog ishoda za mene. Bit ću kažnjen.” Stoga, kad god odu na novo mjesto raditi, prvo istražuju tko ima najsigurnije i najmoćnije kućanstvo, gdje se mogu sakriti od vladinih pretraga i osjećati se sigurno. Drugo, traže kućanstva s boljim životnim uvjetima, gdje ima mesa pri svakom obroku, klima uređaj ljeti i grijanje zimi. Dodatno, raspituju se tko je među vjernicima entuzijastičniji i ima jači temelj, netko tko može pružiti zaštitu kada nastanu nevolje. Sve te stvari prvo istražuju. Nakon svoje istrage, nađu mjesto gdje će se smjestiti i obave neki površan posao, pošalju pismo ili usmeno prenesu neku informaciju ili radne aranžmane. E sad, misliš li ti da su antikristi sposobni obavljati rad? Kada pogledaš kako pomno i detaljno razmatraju i organiziraju svoju osobnu sigurnost, moglo bi se činiti da znaju kako obavljati konkretan rad, znaju u svom srcu kako to učiniti. Međutim, njihove namjere nisu ispravne, misle samo na osobnu korist i osjećaju odbojnost prema istini; čak i ako znaju da je ono što rade protivno istini te sebično i podlo, ustraju u tome da rade po svome i postupaju samovoljno i bezobzirno. Sve što rade je u svrhu očuvanja vlastite sigurnosti. Nakon što se smjeste i osjete da su izvan opasnosti, da je opasnost prošla, antikristi nastavljaju raditi neki površan posao. Antikristi prilično detaljno planiraju, ali ovisi o tome s kim imaju posla. Vrlo pažljivo razmišljaju o stvarima koje se tiču njihovih vlastitih interesa, ali kada je u pitanju rad crkve ili njihove vlastite dužnosti, pokazuju sebičnost i podlost i ne pokazuju nikakvu odgovornost, nemaju ni trunke savjesti ili razuma. Upravo zbog takvog ponašanja okarakterizirani su kao antikristi. Kad bismo sudili samo na temelju kova, s obzirom na to koliko dobro promišljaju i prave pedantne i konkretne planove za vlastitu sigurnost, ne nedostaje im kova i imaju glavu na ramenima. Trebali bi biti sposobni nositi se s poslom Božje kuće. Dakle, ako gledaš na to na temelju njihove sposobnosti, ne bi ih trebalo zvati antikristima, pa zašto su onda ipak tako nazvani? To se određuje na temelju njihove biti, na temelju toga mogu li prihvatiti istinu i primjenjivati je, jesu li ljudi koji teže istini. Oni donose promišljene i konkretne odluke i aranžmane u vezi sa svojim životnim okruženjem, hranom i pićem te sigurnošću. Međutim, kada je u pitanju rad Božje kuće, postaju potpuno drugačiji ljudi, posebno sebični i podli, ne vodeći nimalo računa o Božjim nakanama. To zasigurno nisu ljudi koji teže istini. Antikristi se bave radom Božje kuće i radnim aranžmanima Višnjega tako što ih filtriraju. Selektivno filtriraju ono što jesu i što nisu voljni učiniti, te ono što se tiče i što se ne tiče njihove vlastite sigurnosti. Zatim rade neki lagan posao koji ne nosi opasnost, samo kako bi izbjegli da Višnji otkrije da su brzi na jelu, a spori na djelu i da ne obavljaju svoje stvarne dužnosti. Nakon što organiziraju posao, nikada ne pitaju niti nadziru kako se konkretni zadaci izvršavaju. Na primjer, Božja kuća ima konkretna načela i propise u vezi s prinosima i raznim resursima: kako ih organizirati, gdje ih smjestiti, kako ih čuvati i tko bi ih trebao čuvati. Antikristi, s druge strane, samo govore o tim stvarima, i jednom kada naprave aranžmane, smatraju da je posao obavljen. Bez obzira na to je li okruženje prikladno ili ne, nikada ne posjećuju mjesto da pogledaju; sve ostaje samo na riječima, a u svom srcu uopće nemaju pojma, i ne pitaju, ne istražuju niti mare jesu li konkretni aranžmani za te resurse Božje kuće prikladni ili sigurni. Stoga, za vrijeme dok su antikristi vođe, unutar njihovog djelokruga rada, neke knjige Božjih riječi zaplijene zli ljudi. Neke knjige postaju pljesnive zbog nepravilnog skladištenja, a u nekim slučajevima, određene knjige ili resursi smješteni su na lokacije gdje se nitko o njima ne brine. Antikristi ne samo da ne uspijevaju napraviti konkretne aranžmane za te stvari, oni zasigurno ne pitaju, ne istražuju niti se raspituju o njima. Umjesto toga, smatraju svoj zadatak obavljenim čim naprave aranžmane. Oni samo pričaju i to je to; samo odrađuju formu bez traženja ikakvih stvarnih rezultata. Pokazuju li antikristi odanost kroz takvo ponašanje? (Ne.) Nemaju odanosti. Kada je u pitanju organiziranje raznih resursa crkve, antikristi nikada ne pitaju. Što znači „nikada ne pitaju”? Znači li to da uopće ne prave aranžmane? Oni odrađuju formu i prave aranžmane kako bi ljudima zamazali oči, da ih netko ne bi prijavio nadređenima. Ali nikada ne rade nikakav konkretan posao. Na što se odnosi konkretan posao? To uključuje određivanje gdje bi te stvari trebale biti smještene, je li sigurno ili ne, može li im se nešto dogoditi, mogu li doći glodavci i izgristi stvari, mogu li biti poplavljene ili ukradene, jesu li pojedinci odgovorni za čuvanje prikladni, i tako dalje. Antikristi, međutim, nikada ne pitaju, nikada ne istražuju i nikada se ne brinu. U svom srcu vjeruju da te stvari nisu za njihovo uživanje; ne cijene ih i nemaju koristi od njih. One pripadaju drugim ljudima, Božjoj kući, i nisu povezane s njima. Baš ih briga; neka se brine tko hoće, ali to se njih ne tiče. Oni organiziraju stvari i to je kraj. Neki se antikristi čak i ne trude organizirati. Vjeruju da neće dobiti nikakve nagrade čak i ako dobro obave ovaj posao te da ih nitko neće smatrati odgovornima ako ga loše obave. Tko bi ih prijavio za nešto tako nevažno? Bi li ih Bog kaznio zbog toga? Stav i gledište antikrista prema njihovim dužnostima upravo su takvi: odrađuju formu i rješavaju stvari na površan način. Sve dok te stvari ne utječu na njihov vlastiti status ili sigurnost, ne mare upravlja li se tim stvarima ili ne. Bilo da su te stvari izgubljene, umanjene ili oštećene, sve je to nepovezano s njima. U glavi antikrista, ti se resursi Božje kuće smatraju javnim vlasništvom. Ne trebaju se brinuti o njima, ne trebaju im posvećivati pažnju i ne trebaju trošiti nikakvu energiju da bi njima upravljali. Tako, za vrijeme dok su antikristi vođe, zbog njihovog nemara prema dužnosti, njihove usredotočenosti na osobno uživanje i njihovog neuspjeha u obavljanju konkretnih zadataka, razni resursi u Božjoj kući bivaju opljačkani ili odneseni od strane velikog crvenog zmaja, ili zaplijenjeni od strane nekih zlih ljudi. Bilo je mnogo takvih slučajeva. Neki bi mogli reći: „U takvom neprijateljskom okruženju, tko bi mogao paziti na sve tako pedantno? Tko bi mogao izbjeći malo nemara ili ne napraviti nekoliko pogrešaka?” Radi li se ovdje samo o pokojem propustu? Usuđujem se reći, kad bi ljudi mogli ispuniti svoje odgovornosti i pokazati odanost, gubitak tih resursa ne bi bio tako velik; definitivno bi se smanjio, a učinkovitost rada bila bi mnogo bolja.

Antikristi vjeruju u Boga da bi zadobili blagoslove. Nikada se ne bave ničim što je povezano s Božjom kućom ili Božjim interesima. Što god činili, mora se vrtjeti oko njihovih osobnih interesa. Ako rad Božje kuće ne uključuje njihove osobne interese, jednostavno ih nije briga i ne raspituju se o tome. Koliko samo moraju biti sebični! Dok su određeni antikristi djelovali kao vođe, veliki crveni zmaj opljačkao je velike količine prinosa koji su bili pod njihovim nadzorom i izgubljen je zapanjujući iznos. Ali ti antikristi uopće nisu krivili sebe. Čak su poslije rekli: „Nije to samo moja odgovornost: kako se sve može svaliti na mene? Osim toga, ovakva je situacija neizbježna.” Uopće nisu osjećali kajanje, svaljivali su krivnju na druge ljude i, puni izgovora, pokušavali su se obraniti. Kakve su to ništarije? Ne bi li takve ljude trebalo izbaciti? Ne bi li ih trebalo prokleti i kazniti? (Da.) Nakon što su počinili tako značajnu pogrešku, ti antikristi nisu imali apsolutno nikakvog kajanja! Kakva bi očitovanja pokazala normalna osoba, čovječna osoba, osoba odana Bogu ili osoba bogobojaznog srca, da je njihov nemar doveo do toga da veliki crveni zmaj otme imovinu Božje kuće? (Osjećali bi kajanje, krivili bi sebe i u srcu osjećali da nisu pravilno izvršili svoju dužnost.) Što bi sljedeće učinili? Smislili bi način da se iskupe. Duboko u srcu imali bi osjećaj duga i kajanja; bez obzira na to što drugi govorili, ne bi izustili ni jednu jedinu riječ pritužbe, ne bi se branili. Priznali bi da je to bio njihov nemar, njihov prijestup. Prihvatili bi što god im Bog rekao i kako god Božja kuća odlučila postupiti s njima. Pa zašto antikristi to ne prihvaćaju? Zašto se osjećaju puni ogorčenja nakon što su izbačeni? To otkriva prirodu antikrista. Ti su antikristi prouzročili tako značajne gubitke radu Božje kuće, toliki trud drugih propao je zbog njihova zanemarivanja dužnosti, a toliko je prinosa uzeo veliki crveni zmaj, a ipak nisu osjećali nikakav samoprijekor, nikakav osjećaj duga, pa su se čak i branili. Kad se Božja kuća obračunala s njima, odbili su se pokoriti i posvuda su širili svoj prkos. Kakve su to ništarije? Nije li to traženje smrti? (Da.) To je traženje smrti. Gledajući u srž antikrista, njihova priroda-bit jest neprijateljstvo prema istini i Bogu. Nedostaje im ljudskosti; oni su živi demoni, Sotone, zvijeri u ljudskoj odjeći. Kad čovječni ljudi naprave malu pogrešku ili kažu nešto pogrešno, osjećaju samoprijekor. Ali živi demoni, antikristi, to ne osjećaju. Čak i nakon što su počinili tako tešku pogrešku, ti antikristi nisu osjećali nikakav samoprijekor, pa su se čak i pokušavali obraniti. Dakle, što je za njih istina? Priznaju li istinu u svom srcu? Božje su riječi istina i Bog je istina – priznaju li oni tu činjenicu? (Ne priznaju.) Jasno je da je ne priznaju. U svom srcu smatraju sebe istinom, Bogom; misle da osim njih nema drugog Boga. Nisu li to đavli? (Da.) To su đavli, tipični đavli. Antikristi se uopće ne raspituju o crkvenim resursima niti za njih donose ikakve posebne aranžmane. Ali ako se dogodi da sami posjeduju nešto dragocjeno, možete biti sigurni da će se izvrsno brinuti o tome. Neće otkriti ni riječ o tome čak ni kad govore u snu, i ne biste im to mogli izbiti ni batinama. Iznimno to dobro čuvaju. Međutim, kad se radi o resursima Božje kuće, njihov je stav potpuno drugačiji. Oni zapravo imaju ovakav stav: „Kakve to veze ima sa mnom? Ja ne mogu uživati u tim resursima i oni ne pripadaju meni. Čak i ako se dobro brinem o njima, mogli bi biti dani nekom drugom! Kakva je korist od toga da ih tako dobro čuvam?” Oni tu stvar ne smatraju svojom dužnošću. Nije li to neljudskost? (Da.) To je očitovanje neljudskosti. Kako se to zove? Zove se nepouzdanost. Bog je tebi povjerio taj posao i dao ti dužnosti koje trebaš vršiti – to je dio tvog posla. Ti bi trebao pravilno rješavati te stvari, izvršavajući ih jednu po jednu, slijedeći Božja zahtijevana načela i radne aranžmane Božje kuće te ih pravilno uređujući, i tada će tvoja odgovornost biti ispunjena. Ali imaju li antikristi takav način razmišljanja ili ideju? (Ne, nemaju.) Nimalo. To je potpuna neljudskost. Koje je konkretno očitovanje neljudskosti? To je nebriga za savjest ili razum, sebičnost i podlost, nevjerodostojnost, nepouzdanost i nedostojnost da im se išta povjeri.

Kad je riječ o kadrovskim pitanjima unutar crkve, poput pitanja tko gdje obavlja koji posao, radi li ga ispravno, vrši li svoju dužnost učinkovito, je li došlo do slučajeva prekida ili ometanja, ili kakve su povratne informacije braće i sestara, antikristi se nikada ne raspituju detaljno niti prave aranžmane u vezi s tim stvarima. Na primjer, kad Božja kuća od njih traži da osiguraju razne vrste darovitih pojedinaca, antikristi samo ovlaš pogledaju pisane preporuke tih pojedinaca, a da se ne raspituju o njihovoj situaciji niti je istražuju – na primjer, imaju li ti pojedinci temelj u svojoj vjeri, kakva im je ljudskost, mogu li prihvatiti istinu, jesu li njihovi posebni talenti i tehničke vještine u skladu s mjerilima koje zahtijeva Božja kuća i jesu li prikladni za odgajanje i preuzimanje važnih dužnosti. Antikristi samo odrađuju formu u vezi s tim stvarima, rade to samo radi privida, kratko pregledaju pisane preporuke i to je to. Oni nikada zapravo ne stupaju u kontakt s predloženim pojedincima niti nastoje steći detaljno ili dublje razumijevanje o njima. Kao rezultat toga, većina ljudi koje odaberu na kraju bude eliminirana jer nisu uspjeli izvršiti svoje dužnosti ili se baviti svojim pravim poslom. Kako antikristi gledaju na tu situaciju? „Nisam ja promaknut da vršim te dužnosti; ja nemam udjela u njima. Kakve veze ima tko ide? Sve dok ja odobrim preporuke i osiguram te ljude, to se računa kao da sam obavio svoj posao. Štoviše, pojedinci koji su promaknuti dugovat će mi uslugu. Je li prikladno odgajati ih ili ne, to se mene ne tiče.” Ako antikristi osiguraju neprikladne pojedince, uzrokujući smetnje radu Božje kuće, snose li oni ikakvu odgovornost? (Da.) Snose veliku odgovornost, ali ti đavolski stvorovi uopće ne provode nikakvu provjeru. Neki kažu: „U nekim mjestima gdje je okruženje teško ne možemo stupiti u kontakt s ljudima licem u lice. Kako da ih provjerimo?” Bez obzira na to koliko je okruženje teško, i dalje postoje metode i pristupi za rješavanje tih pitanja. Ovisi o tome jeste li odgovorni i istinski predani. Nije li tako? (Da.) Ako iskažeš odanost i odgovornost, onda čak i ako ishod nije idealan, Bog to ispituje i zna, i odgovornost neće biti na tebi. Ali ako ne iskažeš odanost i odgovornost, onda čak i ako ništa ne pođe po zlu i na kraju ne dovede ni do kakvih posljedica, Bog će to ispitati. Priroda ta dva pristupa je različita i Bog će se prema njima različito odnositi. Antikristi također spletkare kad je riječ o osiguravanju ljudi, također imaju motive koji su sebični i podli i nedostaje im odanosti. Bez obzira na to što rade, antikristi imaju svoje vlastite računice i ne drže se načela. Nadalje, da bi se konkretan posao dobro obavio, moraju istupiti, putovati uokolo i sastajati se s više ljudi, trpjeti teškoće i preuzimati rizike. Čim nešto dotakne pitanje njihove vlastite sigurnosti, antikristi ponovno počinju kalkulirati i njihova se priroda otkriva. Što se otkriva? Vjeruju da je interakcija s previše ljudi rizik za njihovu vlastitu sigurnost i da ne mogu proizvoljno stupati u kontakt s ljudima. Antikristi ne stupaju u kontakt s onima s kojima bi trebali i ne sastaju se ni s kim, umjesto toga pronalaze sigurno utočište u kojem će boraviti, skrivajući se i ne radeći ništa više od jednostavnih zadataka. Što se tiče toga koliko su dobro obavljeni drugi aspekti posla, ima li ljudi koji uzrokuju ometanja, ili distribuiraju li se radni aranžmani, razne knjige Božjih riječi ili snimljene propovijedi, antikristi nikada ne prave posebne aranžmane niti se raspituju o tim stvarima. Nije da moraju preuzimati rizike, pokazivati se i nailaziti na nevolje da bi ih se smatralo odanima. U čemu je ovdje problem? Tko može objasniti? (Kad su u početku započeli s ovim radom, nikada nisu razmišljali o tome kako ga dobro obaviti ili jesu li preporučeni kadrovi prikladni, i nikada nisu radili svim srcem niti ispunili svoju odgovornost. Nikada nisu razmišljali o tim stvarima.) Oni jednostavno ne pokazuju odanost. Postoji razlika u prirodi načina na koji rade ljudi odani Bogu u usporedbi s onima bez odanosti. Kad se obje ove vrste ljudi susretnu sa stvarima koje uključuju opasnost, oni s odanošću sposobni su suočiti se s opasnošću i obaviti svoj posao, koristeći mudrost i metode za provedbu radnih aranžmana. Međutim, antikristi se ne bave konkretnim poslom, bez obzira na to je li opasnost uključena ili ne, i oni nikada ne provode radne aranžmane. To je razlika. Antikristi se mogu usmeno raspitivati o situaciji u crkvi, raznim zadacima i tako dalje, ali čak su i njihova raspitivanja puka formalnost, oni samo ulažu neke površne napore i nisu nimalo pedantni u vezi s tim. Izvana bi se moglo činiti da obavljaju konkretan posao, ali u stvarnosti ne razumiju posao, ne vode bilješke, ne razmišljaju o njemu i ne mole se niti tragaju. Ne ulažu energiju u razmatranje kako napreduju različiti segmenti rada, ili tko je odgovoran za područja u kojima stvari nisu dobro obavljene, ili koji bi crkveni vođe mogli biti neprikladni, ili gdje posao nije proveden. Ne razmatraju te stvari, samo odrađuju formu, a kad utvrde probleme, ne rješavaju ih. Neki takozvani vođe samo okupljaju ljude na sastanke, raspituju se o situaciji te analiziraju i istražuju rad. Čim je uključen neki konkretan posao, a to od njih zahtijeva da trpe i plate cijenu, uključuje izlaganje njihove osobne sigurnosti riziku i određenu razinu teškoće, oni to ne čine. U tom trenutku prestaju s radom, dajući prednost samoodržanju. Čak i kad prepoznaju probleme, ne prave posebne aranžmane. Ako su poznati kao vjernici i u opasnosti su da budu uhvaćeni, povjeravaju li te zadatke drugima? Ne, ne povjeravaju. Ne uređuju da drugi obavljaju te zadatke, i to je problem. Dakle, kakva se bit otkriva kod takvih ljudi? Nedostaje im odanosti, sebični su i podli, i u svemu razmatraju vlastitu sigurnost. Nikada se ne raspituju provode li se radni aranžmani Božje kuće ili o napretku rada Božje kuće, i nije ih briga za te stvari. Nisu iskazali svoju odanost i ne pokazuju svoju odanost. Za njih je dovoljno odraditi formu u vezi s tim stvarima; oni to smatraju obavljanjem posla. Ako je rizik mali, mogli bi nevoljko obaviti neki posao. Ali ako je rizik velik i postoji mogućnost da budu uhvaćeni, neće to učiniti, bez obzira na to koliko je zadatak ključan. To je bit antikrista. U dubini srca, sve dok su njihovi interesi osigurani, sposobni su izdati bilo koga. Njihovi se interesi ostvaruju nauštrb interesa Božje kuće; njima su njihovi interesi vrhovni. Mogu li antikristi biti odani nakon što preuzmu dužnost? (Ne, ne mogu.) Odanost je za njih nemoguća. Mogu li uzeti u obzir život i sigurnost svoje braće i sestara? (Ne mogu.) Kad je riječ o njihovoj vlastitoj sigurnosti, antikristi će samo sačuvati sebe, gurajući svoju braću i sestre u ognjenu jamu i koristeći ih kao svoje žrtve. To je priroda-bit antikrista.

Osim što razmišljaju o vlastitoj sigurnosti, o čemu još razmišljaju određeni antikristi? Kažu: „Trenutno nam okruženje nije naklonjeno, pa se manje pokazujmo i manje propovijedajmo evanđelje. Tako je manja vjerojatnost da će nas uhvatiti, a rad crkve neće biti uništen. Ako izbjegnemo da nas uhvate, nećemo postati Jude, i onda ćemo moći opstati u budućnosti, zar ne?” Zar nema antikrista koji koriste takve izgovore da zalude svoju braću i sestre? Neki se antikristi jako boje smrti i sramotno životare; također vole ugled i status i voljni su preuzeti ulogu vođe. Iako znaju da „posao vođe nije lako nositi – ako veliki crveni zmaj sazna da sam postao vođa, postat ću poznat i mogao bih se naći na tjeralici, a čim me uhvate, život će mi biti u opasnosti”, radi uživanja u statusnim povlasticama, oni zanemaruju te opasnosti. Kad služe kao vođe, samo se prepuštaju svojim tjelesnim užicima i ne bave se stvarnim poslom. Osim što se malo dopisuju s raznim crkvama, ne rade ništa drugo. Skrivaju se na nekom mjestu i ne sastaju se ni s kim, držeći se izolirano, a braća i sestre ne znaju tko im je vođa – do te mjere se boje. Dakle, nije li ispravno reći da su oni vođe samo po imenu? (Da.) Ne bave se nikakvim stvarnim poslom kao vođe; stalo im je samo do skrivanja. Kad ih drugi pitaju: „Kako je biti vođa?”, reći će: „Nevjerojatno sam zaposlen, a radi sigurnosti moram se stalno seliti. Ovo okruženje je toliko uznemirujuće da se ne mogu usredotočiti na svoj posao.” Uvijek se osjećaju kao da ih mnoge oči promatraju i ne znaju gdje je sigurno sakriti se. Osim što se prerušavaju, skrivaju na različitim mjestima i ne borave na jednom mjestu, ne obavljaju nikakav stvaran posao svaki dan. Postoje li takvi vođe? (Da.) Koja načela slijede? Ti ljudi kažu: „Kaže se: ‚Lukav zec ima tri jazbine’. Da bi se zec zaštitio od napada grabežljivca, mora pripremiti tri jazbine u koje će se sakriti. Ako se osoba susretne s opasnošću i mora pobjeći, a nema se gdje sakriti, je li to prihvatljivo? Moramo učiti od zečeva! Životinje koje je Bog stvorio imaju tu sposobnost preživljavanja i ljudi bi trebali učiti od njih.” Otkako su preuzeli ulogu vođe, shvatili su tu doktrinu i čak vjeruju da su razumjeli istinu. U stvarnosti, užasno su prestrašeni. Čim čuju za vođu koji je prijavljen policiji jer mjesto u kojem je živio nije bilo sigurno, ili za vođu kojeg su uhodili špijuni velikog crvenog zmaja jer je prečesto izlazio vršiti svoju dužnost i družio se s previše ljudi, i kako su ti ljudi na kraju uhićeni i osuđeni, odmah se uplaše. Misle: „O ne, hoću li ja biti sljedeći uhićen? Moram naučiti iz ovoga. Ne bih smio biti previše aktivan. Ako mogu izbjeći obavljanje nekog crkvenog rada, neću ga obavljati. Ako mogu izbjeći da se pojavljujem, neću se pojavljivati. Smanjit ću svoj posao što je više moguće, izbjegavat ću izlaske, izbjegavat ću druženje s bilo kim i osigurat ću da nitko ne zna da sam vođa. Ovih dana, tko si može priuštiti da brine o bilo kome drugom? Puko preživljavanje već je izazov!” Otkako je preuzeo ulogu vođe, osim što nosi torbu i skriva se, ne radi nikakav posao. On živi kao na iglama, u stalnom strahu da će biti uhvaćen i osuđen. Pretpostavimo da čuje nekoga kako kaže: „Ako te uhvate, ubit će te! Da nisi vođa, da si samo običan vjernik, možda bi te pustili nakon što platiš malu kaznu, ali budući da si vođa, teško je reći. Previše je opasno! Neki vođe ili djelatnici koji su uhvaćeni odbili su odati bilo kakve informacije i policija ih je pretukla na smrt.” Jednom kad čuje da je netko pretučen na smrt, njegov strah se pojačava i još se više boji raditi. Svaki dan samo razmišlja o tome kako izbjeći da ga uhvate, kako izbjeći da se pojavljuje, kako izbjeći da ga nadziru i kako izbjeći kontakt s braćom i sestrama. Razbija glavu razmišljajući o tim stvarima i potpuno zaboravlja na svoje dužnosti. Jesu li to odani ljudi? Mogu li takvi ljudi obavljati bilo kakav posao? (Ne, ne mogu.) Takvi su ljudi samo plašljivi i ne možemo ih definitivno okarakterizirati kao antikriste samo na temelju tog očitovanja, ali kakva je priroda tog očitovanja? Bit ovog očitovanja jest bit bezvjernika. Ne vjeruju da Bog može zaštititi sigurnost ljudi i zasigurno ne vjeruju da davati se za Boga znači biti posvećen istini i da je to nešto što Bog odobrava. U svom srcu ne boje se Boga; boje se samo Sotone i zlih političkih stranaka. Ne vjeruju u Božje postojanje, ne vjeruju da je sve u Božjim rukama i zasigurno ne vjeruju da će Bog odobriti osobu koja daje sve za Njega, slijedi Njegov put i dovršava Njegovo poslanje. Ne mogu vidjeti ništa od toga. U što vjeruju? Vjeruju da će, ako padnu u ruke velikog crvenog zmaja, loše završiti, da bi mogli biti osuđeni ili čak riskirati gubitak života. U svom srcu razmatraju samo vlastitu sigurnost, a ne rad crkve. Nisu li to bezvjernici? (Da, jesu.) Što kaže Biblija? „Tko izgubi svoj život radi Mene, naći će ga” (Mt 10,39). Vjeruju li oni u te riječi? (Ne, ne vjeruju.) Ako se od njih zatraži da preuzmu rizik dok vrše svoju dužnost, poželjet će se sakriti i da ih nitko ne vidi – poželjet će biti nevidljivi. Do te mjere se boje. Ne vjeruju da je Bog čovjekov oslonac, da je sve u Božjim rukama, da ako nešto stvarno pođe po zlu ili ako ih stvarno uhvate, to je Bog dopustio i da bi ljudi trebali imati srce pokornosti. Ti ljudi ne posjeduju takvo srce, to razumijevanje ili tu pripremu. Vjeruju li oni uistinu u Boga? (Ne, ne vjeruju.) Nije li bit ovog očitovanja bit bezvjernika? (Da, jest.) Tako je to. Takvi su ljudi iznimno plašljivi, užasno prestrašeni i boje se tjelesne patnje i da im se nešto loše dogodi. Postanu smrtno preplašeni i više ne mogu obavljati svoj posao. Vrsta osobe o kojoj smo ranije govorili jednostavno uopće ne radi nikakav posao, čak i ako je sposobna za to. Čak i ako znaju da postoji problem, neće ga riješiti. Samo štite sebe i posebno su sebični i podli. Obje ove vrste ljudi su bezvjernici. Prva vrsta je prepredena i podmukla, boji se teškoća i umora, brine se za svoje tijelo i ne bavi se stvarnim poslom. Druga vrsta je plašljiva i prestrašena, ne usuđuje se obavljati stvaran posao i boji se da će je veliki crveni zmaj uhvatiti i progoniti. Zar ne postoji razlika između ove dvije vrste ljudi? (Da.)

Imate li kakvih primjera o tome kako antikristi čuvaju vlastitu sigurnost? (Bože, znam za jedan takav slučaj. Postojala je crkva u koju je upao veliki crveni zmaj jer ju je kontrolirao antikrist koji je podivljao i činio zlo, pa su vođe, đakoni i nekoliko braće i sestara svi bili uhićeni. U to se vrijeme antikrist bojao da će ga uhvatiti. Ne napravivši aranžmane za saniranje posljedica, sakrio se na udaljenoj lokaciji. Čak je odbio boraviti kod obitelji domaćina i umjesto toga inzistirao na korištenju prinosa za najam stana. Budući da nije napravio odgovarajuće aranžmane za daljnji rad i nije odmah otklonio skrivene opasnosti, nekoliko braće i sestara je zatim uhićeno, a rad crkve bio je prisiljen stati. Jasno je da su antikristi iznimno sebični i podli. U kritičnim trenucima štite samo vlastite interese i uopće ne štite interese Božje kuće.) Antikristi su iznimno sebični i podli. Nemaju istinsku vjeru u Boga, a još manje odanosti Bogu; kad se susretnu s problemom, samo štite i čuvaju sebe. Za njih ništa nije važnije od vlastite sigurnosti. Sve dok mogu živjeti i neće biti uhićeni, nije ih briga kolika se šteta nanosi radu crkve. Ti su ljudi iznimno sebični, uopće ne misle na braću i sestre, niti na rad crkve, misle samo na vlastitu sigurnost. Oni su antikristi. Pa kad takve stvari zadese one koji su odani Bogu i imaju istinsku vjeru u Boga, kako oni postupaju s njima? Kako se ono što oni čine razlikuje od onoga što čine antikristi? (Kad takve stvari zadese one koji su odani Bogu, oni će smisliti bilo koji način da zaštite interese Božje kuće, da zaštite Božje prinose od gubitaka, i napravit će potrebne dogovore za vođe i djelatnike, te braću i sestre, kako bi smanjili gubitke. Antikristi, u međuvremenu, prvo osiguravaju da su oni sami zaštićeni. Ne brinu se za rad crkve ili sigurnost Božjeg izabranog naroda, a kad se crkva suoči s uhićenjima, to rezultira gubitkom za rad crkve.) Antikristi napuštaju rad crkve i Božje prinose i ne zadužuju ljude da saniraju posljedice. To je isto kao da dopuštaju velikom crvenom zmaju da zaplijeni Božje prinose i Njegov izabrani narod. Nije li to prikrivena izdaja Božjih prinosa i Njegovog izabranog naroda? Kad oni koji su odani Bogu jasno znaju da je okruženje opasno, oni i dalje hrabro preuzimaju rizik saniranja posljedica i svode gubitke Božje kuće na minimum prije nego što se sami povuku. Ne daju prednost vlastitoj sigurnosti. Recite Mi, u ovoj opakoj zemlji velikog crvenog zmaja, tko bi mogao osigurati da nema nikakve opasnosti u vjerovanju u Boga i vršenju dužnosti? Koju god dužnost netko preuzeo, ona podrazumijeva određeni rizik – ipak, vršenje dužnosti je Božje poslanje, i dok slijedi Boga, čovjek mora preuzeti rizik vršenja svoje dužnosti. Treba koristiti mudrost i potrebno je poduzeti mjere za osiguranje vlastite sigurnosti, ali ne treba stavljati osobnu sigurnost na prvo mjesto. Treba uzeti u obzir Božje namjere, stavljajući rad Njegove kuće i širenje evanđelja na prvo mjesto. Dovršenje Božjeg poslanja koje im je dano je ono što je najvažnije i ono je na prvom mjestu. Antikristi daju najveći prioritet svojoj osobnoj sigurnosti; vjeruju da ništa drugo nema nikakve veze s njima. Nije ih briga kad se nešto dogodi nekom drugom, bez obzira na to o kome se radi. Sve dok se samim antikristima ne dogodi ništa loše, lakne im. Lišeni su svake odanosti, što proizlazi iz njihove priroda-biti. U okruženju kontinentalne Kine, je li moguće izbjeći preuzimanje bilo kakvih rizika i osigurati da se ništa loše ne dogodi dok se vrši dužnost? Čak ni najopreznija osoba to ne može jamčiti. Ali oprez je nužan. Biti dobro pripremljen unaprijed malo će poboljšati stvari i može pomoći u smanjenju gubitaka kad nešto pođe po zlu. Ako nema nikakve pripreme, gubici će biti znatni. Vidite li jasno razliku između ove dvije situacije? Stoga, bez obzira na to radi li se o okupljanjima ili o vršenju bilo koje vrste dužnosti, najbolje je biti oprezan i potrebno je poduzeti neke preventivne mjere. Kad odana osoba vrši svoju dužnost, može razmišljati malo sveobuhvatnije i temeljitije. Želi te stvari urediti što je bolje moguće kako bi, ako nešto pođe po zlu, gubici bili svedeni na minimum. Osjeća da mora postići taj rezultat. Netko kome nedostaje odanosti ne razmatra te stvari. Misli da te stvari nisu važne i ne smatra ih za svoju odgovornost ili dužnost. Kad nešto pođe po zlu, ne osjeća nikakvu krivnju. To je očitovanje nedostatka odanosti. Antikristi ne pokazuju nikakvu odanost Bogu. Kad im se dodijeli posao, prihvaćaju ga prilično sretno i daju neke lijepe izjave, ali kad dođe opasnost, najbrže bježe; oni su prvi koji trče, prvi koji bježe. To pokazuje da su njihova sebičnost i podlost posebno izraženi. Nemaju nikakav osjećaj odgovornosti ili odanosti. Kad se suoče s problemom, znaju samo bježati i skrivati se, i misle samo kako zaštititi sebe, nikada ne uzimajući u obzir svoje odgovornosti ili dužnosti. Radi vlastite osobne sigurnosti, antikristi dosljedno pokazuju svoju sebičnu i podlu prirodu. Ne daju prednost radu Božje kuće niti vlastitim dužnostima. Još manje daju prednost interesima Božje kuće. Umjesto toga, daju prednost vlastitoj sigurnosti.

Nije li točka o kojoj smo upravo razgovarali u zajedništvu povezana s devetom stavkom različitih očitovanja antikrista – nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu? (Da.) Kako bi zaštitili sebe, izbjegli opasnost i tjelesnu patnju, antikristi zauzimaju površan stav prema radu Božje kuće i vlastitim dužnostima. Zauzimaju položaje, a da ne obavljaju stvaran posao. Nije li to izdaja interesa Božje kuće? Nije li to zanemarivanje interesa Božje kuće, Božjeg djela i vlastitih odgovornosti u zamjenu za osobnu sigurnost? (Da.) Očitovanja koja smo raščlanili u ovoj točki u potpunosti razotkrivaju sebičnu i podlu bit antikrista. O čemu smo ovdje prvenstveno razgovarali u zajedništvu? Iz straha da ne upadnu u nevolje i kako bi sačuvali sebe, antikristi ne ispunjavaju svoje dužnosti i ne pokazuju uopće nikakvu odanost Bogu. Postoji li ikakva istina-stvarnost u ovom očitovanju? Nije li to gubitak savjesti i razuma? To je potpuni nedostatak ljudskosti!

B. Vlastiti ugled i status

Nastavimo s drugom točkom razgovora u zajedništvu o vlastitom ugledu i statusu antikristā. To također uključuje interese antikristā. Sada, ove tri točke o kojima raspravljamo: vlastita sigurnost antikristā, njihov vlastiti ugled i status te njihove vlastite koristi – sve se one odnose na vlastite interese antikristā. Imaju li one ikakve veze s radom Božje kuće? (Da, imaju.) Kakva je veza? (Kako bi očuvali sebe i zaštitili svoj ugled i status, antikristi mogu ometati i potkopavati rad crkve.) Antikristi štete interesima Božje kuće i radu crkve kako bi očuvali vlastite interese. Ako promotrimo sebičnu i prezira vrijednu prirodu antikristā, što ta vrsta osobe cijeni, osim što posebno štiti vlastitu sigurnost? (Jako vole ugled i status.) Tako je. Antikristi jako vole ugled i status. Ugled i status njihova su žila kucavica; osjećaju da je život besmislen bez ugleda i statusa, i nedostaje im energije da išta učine bez ugleda i statusa. Za antikriste, i ugled i status usko su povezani s njihovim osobnim interesima; oni su njihova slaba točka. Zato se sve što antikristi čine vrti oko statusa i ugleda. Da nije tih stvari, možda uopće ne bi obavljali nikakav posao. Bez obzira na to imaju li antikristi status ili ne, cilj za koji se bore, smjer u kojem streme, usmjeren je prema te dvije stvari – ugledu i statusu. Kada vjeruju u Boga u autokratskom okruženju poput kontinentalne Kine, antikristi ne vode računa o interesima Božje kuće, u interesu osiguravanja vlastite sigurnosti. Dio onoga što čine jest da svom snagom teže statusu, čvrsto se držeći moći i kontrolirajući crkvu. Drugi dio je da uvijek govore, rade, trče uokolo i muče se radi vlastitog ugleda i statusa. To je srž oko koje se vrti sve što antikristi govore i čine. Antikristi nikada ne obavljaju nikakav stvarni posao za ulazak u život Božjeg izabranog naroda i nikada ne obavljaju nikakav stvarni posao za širenje evanđelja kraljevstva. Kada plaćaju cijenu, pogledajte zašto plaćaju cijenu. Kada žustro raspravljaju o nekom pitanju, pogledajte zašto raspravljaju o njemu. Kada raspravljaju o nekoj osobi ili je osuđuju, pogledajte koju namjeru i cilj imaju. Kada su uzrujani ili ljuti zbog nečega, pogledajte kakvu narav otkrivaju. Ljudi ne mogu zaviriti u srca ljudi, ali Bog može. Kad Bog gleda u srca ljudi, što On koristi da procijeni bit onoga što ljudi govore i čine? On koristi istinu da to procijeni. U očima čovjeka, zaštita vlastitog ugleda i statusa je ispravna. Pa zašto se to u Božjim očima karakterizira kao otkrivenje i izraz antikristā, i kao bit antikristā? To se temelji na poticaju i motivaciji za sve što antikristi čine. Bog ispituje poticaj i motivaciju za ono što čine i na kraju utvrđuje da je sve što čine radi vlastitog ugleda i statusa, a ne radi vršenja svoje dužnosti, a još manje radi primjenjivanja istine i pokornosti Bogu.

Antikristi teže ugledu i statusu, stoga zasigurno i govore i rade kako bi održali svoj ugled i status. Svoj ugled i status cijene iznad svega. Ako se u njihovoj blizini pojavi netko tko je dobrog kova i teži istini, i ta osoba stekne neki ugled među braćom i sestrama te bude izabrana za vođu tima, i braća i sestre se toj osobi doista dive i odobravaju je, kako će antikristi reagirati? Sigurno im neće biti drago zbog toga i u njima će se javiti ljubomora. Ako antikristi gaje ljubomoru, recite Mi, mogu li biti mirni? Neće li morati nešto poduzeti u vezi s tim? (Da.) Što će učiniti ako doista zavide toj osobi? U svojoj će glavi zasigurno napraviti ovakvu računicu: „Ova osoba je prilično dobrog kova, posjeduje određeno razumijevanje ove struke i jača je od mene. To je korisno za rad Božje kuće, ali ne i za mene! Hoće li zauzeti moj položaj? Ako me jednoga dana doista zamijeni, neće li to biti problematično? Moram djelovati prvi. Ako jednoga dana stane na svoje noge, neće mi biti tako lako obračunati se s njom. Bolje mi je da udarim prvi. Ako odgodim i dopustim da me razotkrije, tko zna kakve će biti posljedice. Dakle, kako mogu udariti? Moram naći izgovor, naći priliku.” Recite Mi, ako ljudi žele nekoga mučiti, nije li im lako naći izgovor i priliku za to? Koja je jedna od đavoljih taktika? („Tko hoće psa ubiti, lako mu nađe toljagu.”) Točno, „Tko hoće psa ubiti, lako mu nađe toljagu”. U Sotoninom svijetu postoji takva logika i takve se stvari događaju. Kod Boga to uopće ne postoji. Antikristi su od Sotone i najvještiji su u činjenju tih stvari. Razmišljat će o ovome: „Tko hoće psa ubiti, lako mu nađe toljagu. Svalit ću krivnju na tebe, naći ću priliku da te mučim, suzbit ću tvoju oholost i drskost i spriječit ću braću i sestre da te cijene i sljedeći put izaberu za vođu tima. Tada mi više nećeš biti prijetnja, zar ne? Ako eliminiram taj potencijalni problem i uklonim tog konkurenta, neću li se osjećati spokojno?” Ako im se sve to vrti po glavi, mogu li se izvana suzdržati od djelovanja? S obzirom na prirodu antikristā, mogu li tu ideju zadržati zakopanu u sebi i ne učiniti ništa? Nipošto ne. Definitivno će naći način da djeluju. To je opakost antikristā. Ne samo da tako misle, već žele i postići taj cilj. Stoga će očajnički razmišljati o toj stvari, razbijajući glavu. Ne uzimaju u obzir interese Božje kuće niti rad crkve. Još manje ih je briga jesu li njihovi postupci u skladu s Božjom nakanom. Sve o čemu razmišljaju jest kako održati svoj ugled i status, kako zaštititi svoju moć. Misle da je njihov suparnik već postao prijetnja njihovom statusu, pa pokušavaju naći priliku da ga sruše. Kada saznaju da je njihov suparnik, bez savjetovanja s njima, smijenio nekoga tko je svoju dužnost obavljao na dosljedno površan način, vidjet će to kao savršenu priliku da nešto pripišu svome suparniku. Pred braćom i sestrama kažu: „Budući da su danas svi ovdje, iznesimo ovu stvar na raščlambu. Nije li smijeniti nekoga bez ovlaštenja, bez rasprave sa svojim suradnicima ili partnerima, čin diktature? Zašto bi netko napravio takvu pogrešku? Nije li problem u njegovoj naravi? Ne bi li ga trebalo orezati? Ne bi li ga se braća i sestre trebali odreći?” Oni se hvataju za to pitanje i preuveličavaju ga kako bi ocrnili svog suparnika i uzvisili sebe. U stvarnosti, situacija nije tako ozbiljna. Savršeno je prihvatljivo podnijeti izvještaj nakon što je član tima smijenjen ili je njegova dužnost izmijenjena, sve dok je ta smjena ili izmjena u skladu s načelima. Međutim, antikristi preuveličavaju to pitanje. Oni namjerno napadaju svog suparnika i uzvisuju sebe. Nije li to očitovanje zlostavljanja drugih? Oni zlobno orezuju svog suparnika i iznose preuveličane optužbe o njemu. Nakon što to čuju, braća i sestre misle: „Što se ovdje događa? Nešto se ne čini ispravnim. To što govore ne poklapa se sa stvarnošću! Osoba čija je dužnost izmijenjena nije odgovorno vršila svoju dužnost – to je priznata činjenica. Smijenjena je kako bi se podržao rad crkve. Vršiti svoju dužnost na ovaj način ozbiljan je i odgovoran pristup i očitovanje odanosti. Pa zašto to onda etiketirati kao čin diktature? Ovo je jasan slučaj u kojem ‚Tko hoće psa ubiti, lako mu nađe toljagu’!” Svatko s imalo razumijevanja istine i malo sposobnosti razlučivanja može na prvi pogled prepoznati da se ti antikristi samo razmeću svojom moći i iskaljuju svoje frustracije na svom suparniku. Kako je to preuzimanje odgovornosti za rad? Kako je to orezivanje osobe? Ti antikristi prave veliku stvar ni iz čega: to je čista osveta i osobna odmazda. To dolazi od ljudske volje i Sotone, ne dolazi od Boga. To zasigurno ne dolazi iz stava preuzimanja odgovornosti za rad i za svoje dužnosti – to nije njihova namjera. Antikristi previše jasno razotkrivaju svoje namjere i neki ljudi to mogu vidjeti. Mogu li antikristi to osjetiti? (Da.) To je lukavost antikristā. Oni su najvještiji u čuvanju svog statusa, u mudrovanju, u pridobivanju ljudi, a posebno u posjedovanju „uvida” u srca ljudi. Misle u sebi: „Prozirem svaku misao u vašim srcima. Vi možda razumijete istinu, ali ne možete prozrijeti mene. Ja mogu prozrijeti vas. Mogu reći tko nije uvjeren u ono što govorim.” Ali govore li išta od toga? Ne, ne govore. Koriste neke dopadljive riječi i izraze kako bi sve uvjerili, kako bi ih naveli da pomisle da su bili u pravu što su orezali tu osobu. Koje riječi koriste? Kažu: „Nisam te orezao zbog sebičnog, osobnog motiva. U stvarnosti, među nama nema osobne zamjerke. Samo, kad si samovoljno uklonio tu osobu s njezine dužnosti, naštetio si interesima Božje kuće. Mogu li na to zatvoriti oči? Da sam ti dopustio da to učiniš, to bi bilo neodgovorno s moje strane. Ne činim ovo da bih ciljao tebe ili bilo koga posebno. Ako griješim, braća i sestre me mogu kritizirati i prekoriti. Neću se kandidirati na sljedećim izborima.” Kad to čuju, neki ljudi se posve se smetu. Misle: „Čini se da sam ga pogrešno razumio. Spreman je čak i ne kandidirati se na izborima. Nije orezao tu osobu da bi se natjecao za status, njegov je postupak bio utemeljen na stavu preuzimanja odgovornosti za rad crkve. U tome nema ničeg lošeg.” Ti antikristi uspijevaju ponovno zaluditi neke ljude. Nisu li antikristi lukavi? (Da, jesu.) Iznimno su lukavi! Može se reći da antikristi razbijaju glavu, iscrpljuju sve svoje misli i koriste sva potrebna sredstva radi svog ugleda i statusa. Postoji jedna izreka: „Opali im šamar, a zatim im ponudi nešto slatko”. Neće li antikristi koristiti tu taktiku? Nakon što te udare, mogli bi reći neke ugodne riječi da te nagovaraju, tješe i navedu te da osjetiš da su nevjerojatno tolerantni, strpljivi i puni ljubavi. Na kraju ćeš ih morati odobriti i reći: „Gledajte, ova osoba ima tako jasne ciljeve u svom radu i tako je vješta u tome – kakva velika vještina! Jasno je da ima kvalitete vođe, a mi se svi osjećamo nedoraslima u usporedbi s njom.” Nisu li tada antikristi postigli svoj cilj? To su smicalice antikristā.

Antikristi su posebno podmukli i lukavi. Sve što kažu pomno je promišljeno; nitko nije vještiji u pretvaranju. Ali jednom kad ih se prozre, jednom kad ih ljudi vide onakvima kakvi doista jesu, daju sve od sebe da se opravdaju i smišljaju načine kako popraviti situaciju i provući se na blef kako bi spasili svoj obraz i ugled. Antikristi svaki dan žive samo za ugled i status, žive samo da bi uživali u statusnim povlasticama, to je sve o čemu razmišljaju. Čak i kad povremeno pretrpe neku manju nevolju ili plate neku beznačajnu cijenu, to je radi stjecanja statusa i ugleda. Težnja za statusom, držanje moći i lagodan život glavne su stvari za koje antikristi uvijek spletkare nakon što povjeruju u Boga, i ne odustaju dok ne postignu svoje ciljeve. Ako se njihova zla djela ikada razotkriju, paničare, kao da će se nebo srušiti na njih. Ne mogu jesti ni spavati i čine se kao da su u transu, kao da pate od depresije. Kad ih ljudi pitaju što nije u redu, izmišljaju laži i kažu: „Jučer sam bio toliko zaposlen da nisam spavao cijelu noć, pa sam jako umoran.” Ali zapravo, ništa od toga nije istina, sve je to prijevara. Osjećaju se tako jer neprestano razmišljaju: „Loše stvari koje sam učinio razotkrivene su, pa kako mogu vratiti svoj ugled i status? Koja sredstva mogu upotrijebiti da se iskupim? Koji ton mogu upotrijebiti sa svima da to objasnim? Što mogu reći da me ljudi ne prozru?” Dugo vremena ne mogu smisliti što učiniti, pa su depresivni. Ponekad tupo zure u jednu točku i nitko ne zna što gledaju. Zbog tog problema razbijaju glavu, iscrpljuju svaku misao i ne žele jesti ni piti. Unatoč tome, i dalje se pretvaraju da brinu o rad crkve i pitaju ljude: „Kako napreduje rad na evanđelju? Koliko se učinkovito propovijeda evanđelje? Jesu li braća i sestre nedavno zadobili ikakav ulazak u život? Je li itko uzrokovao prekide ili ometanja?” Ta njihova pitanja o radu crkve namijenjena su kao predstava za druge. Kad bi i saznali za probleme, ne bi ih znali riješiti, pa su njihova pitanja puka formalnost, postavljena kako bi se činilo da brinu o radu crkve. Ako bi im netko prijavio probleme crkve da ih riješe, samo bi odmahnuli glavom. Nikakva im smicalica ne bi pomogla, i iako bi se željeli prikriti, ne bi mogli, i riskirali bi da budu razotkriveni i otkriveni. To je najveći problem s kojim se antikristi suočavaju u cijelom svom životu. U tom su trenutku antikristi kao da stoje na vrućem ugljenu, povremeno odmahujući glavom kao da govore: „Ovo ne može ovako.” Zatim se lupkaju po glavi, kao da misle: „Kako sam tako glup? Kako sam mogao posrnuti na ovoj stvari?” Antikristi ne mogu prihvatiti tu činjenicu i mogu samo uzdisati. Rade, pate i plaćaju cijenu samo za vlastiti ugled i status, upuštajući se u svakojaka zla djela kako bi zadovoljili svoje ambicije i želje. Biti razotkriven od strane Božjeg izabranog naroda neizbježan je ishod. Ljudi koji ne teže istini prije ili kasnije će pasti. Ta se izreka savršeno ispunjava na antikristima. Iako su vješti u prerušavanju i sposobni uvjerljivo govoriti i zaluđivati druge, ako Božji izabrani narod razumije istinu i može razlučiti bit osobe, onda bez obzira na to koliko se duboko antikristi skrivali ili koliko zla činili, mogu ih u potpunosti razlučiti. Postoji nekoliko izreka: „Tko ustraje u zlu, sam sebe uništava” i „Tko se igra vatrom, opeći će se”. To su objektivni zakoni koji upravljaju razvojem stvari, koje je Bog uspostavio za razvoj svih stvari i svih događaja. Nitko im ne može pobjeći. Iako se rad crkve nastavlja pod vlašću antikristā, njegova je učinkovitost znatno smanjena. Neki važni poslovi i dalje su pod kontrolom zlih pojedinaca, a radni aranžmani Božje kuće nisu provedeni. Iako svatko od Božjeg izabranog naroda vrši svoju dužnost, nema stvarnog rezultata, a razni su zadaci odavno pali u stanje paralize. Koji je korijenski uzrok tih problema? To je zato što su antikristi preuzeli kontrolu nad crkvom. Gdje god antikristi drže vlast, bez obzira na opseg njihova utjecaja, čak i ako je to samo jedan tim, utjecat će na rad Božje kuće i na ulazak u život dijela Božjeg izabranog naroda. Ako drže vlast u nekoj crkvi, rad crkve i Božja volja tamo su spriječeni. Zašto se radni aranžmani Božje kuće ne mogu provesti u određenim crkvama? Zato što antikristi drže vlast u tim crkvama. Nitko tko je antikrist neće se iskreno dati za Boga, vršenje njihovih dužnosti bit će samo stvar formalnosti i pukog odrađivanja. Neće obavljati stvaran posao čak i ako su vođe ili djelatnici, i govorit će i raditi samo radi slave, dobitka i statusa, uopće ne štiteći rad crkve. Dakle, što antikristi rade cijeli dan? Zauzeti su glumatanjem i isticanjem sebe. Rade samo stvari koje uključuju njihovu vlastitu slavu, dobitak i status. Zauzeti su zaluđivanjem drugih, privlačenjem ljudi, a kad im ojačaju krila, nastavit će kontrolirati više crkava. Žele samo vladati kao kraljevi i pretvoriti crkvu u svoje neovisno kraljevstvo. Žele samo biti veliki vođa, imati potpunu, jednostranu vlast, kontrolirati više crkava. Ni najmanje ih nije briga ni za što drugo. Ne brinu se o radu crkve, niti o ulasku u život Božjeg izabranog naroda, a još manje ih je briga hoće li se Božja volja izvršiti. Brinu se samo o tome kada će moći neovisno držati vlast, kontrolirati Božji izabrani narod i stajati ravnopravno s Bogom. Želje i ambicije antikristā doista su ogromne! Bez obzira na to koliko se marljivima antikristi činili, zauzeti su samo vlastitim pothvatima, radeći ono što vole raditi i stvari povezane s njihovom vlastitom slavom, dobitkom i statusom. Čak i ne razmišljaju o svojim odgovornostima ili dužnosti koju bi trebali vršiti i uopće ne rade ništa ispravno. Takvi su antikristi – oni su đavli i Sotona, koji prekidaju i ometaju Božje djelo.

U prošlosti je bio jedan vođa kojemu sam povjerio pet zadataka tijekom njegova mandata. Međutim, nakon dva mjeseca, nijedna od tih stvari nije bila provedena. Naizgled se činilo da vođa ne sjedi besposlen, bio je prilično zaposlen i iscrpljen, i jedva ga se viđalo. Dakle, čime je bio zaposlen i zašto nije mogao ispuniti zadatke koje sam mu dodijelio? Ovdje je bio problem. Vođa nije obavio neke od zadataka jer ih nije volio raditi, smatrajući da su izvan njegovih dužnosti. To je bio jedan problem. Osim toga, imao je drugačija mišljenja o nekim zadacima pa ih je namjerno ostavljao po strani. Bilo je i zadataka koji su predstavljali određene izazove, zahtijevali pomoć drugih i bili pomalo problematični, kojima se vođa nije bavio. To su bili scenariji koji su se pojavili. Tako su prošla dva mjeseca, a nijedan zadatak nije bio obavljen. Neki su ljudi rekli: „Je li moguće dovršiti sve te zadatke u roku od dva mjeseca?” Moguće je, ti su se zadaci mogli dovršiti u dva mjeseca, a većina tih zadataka mogla se dovršiti u dan ili dva, ali vođa ih nije uspio provesti. Kad je netko drugi preuzeo i obavio te zadatke, svih pet je dovršeno u roku od tjedan dana. Mislite li da takvog vođu treba smijeniti? (Da.) Ako naiđete na nekoga poput ovoga tko ne izvršava nijedan zadatak koji mu je dodijelio Višnji, ali naizgled se čini prilično zaposlenim, onda je on lažni vođa. Takve pojedince treba odmah smijeniti ili eliminirati. Što mislite o ovom načelu? (Dobro je.) Ne gledajte njihov vanjski entuzijazam i činjenicu da izgledaju prilično zaposleno cijeli dan. U stvarnosti, oni ne obavljaju nikakav stvaran posao; zaokupljeni su trivijalnim stvarima. Što oni rade? Njihovi postupci spadaju u nekoliko različitih kategorija. Prvo, preuzimaju zadatke za koje vjeruju da ih mogu obaviti, one koji su sigurni i ne uključuju mnogo rizika. Što mislim pod „ne uključuju mnogo rizika”? Mislim da je, obavljajući te zadatke, lako izbjeći pogreške, ne moraju komunicirati s Višnjim i mogu izbjeći da pogriješe i budu orezani. Nadalje, bave se zadacima u kojima su vješti, gdje je manja vjerojatnost da će pogriješiti. Na taj način mogu izbjeći preuzimanje odgovornosti i, u velikoj mjeri, zaštititi se od toga da budu orezani, uklonjeni ili izbačeni. Ti su zadaci bez rizika i ne uključuju odgovornost, pa na njih mogu odgovoriti i nositi se s njima. U stvarnosti, u tome postoji skriveni element. Bi li radili te zadatke da ih mogu obaviti, a da ih nitko ne vidi? Da za njih nema osobne koristi, bi li ih radili? Definitivno ne bi. Kakve zadatke preferiraju? Preferiraju zadatke koji su relativno laki, jednostavni i mogu se obaviti bez previše patnje. Osim toga, voljni su slušati i pamtiti više propovijedi koje ih zanimaju i koje su u skladu s njihovim predodžbama. Jednom kad ih razumiju, mogu o tim propovijedima raspravljati s drugima, čineći to kako bi istaknuli sebe i prikupili divljenje od drugih. Štoviše, ako im obavljanje tih zadataka omogućuje interakciju s više ljudi i čini druge svjesnima da su oni zauzeti poslom, da su na vodećem položaju i da imaju taj status i identitet, oni će ih raditi. Oni biraju zadatke te prirode. Međutim, ako je posao koji trebaju obaviti složen i izvan njihovih sposobnosti, te ako je netko drugi vještiji od njih i postoji rizik da izgube obraz ako ne uspiju, da ih drugi gledaju svisoka, onda nisu voljni raditi te zadatke. Boje se teškog rada, umora i sramote zbog lošeg izvršenja. Nadalje, posebno su lijeni i skloni su izbjegavati naporne i teške zadatke, skrivajući se daleko od njih. Umjesto toga, preferiraju raditi zadatke koji poboljšavaju njihov imidž, koji su lagani, gdje mogu odraditi posao reda radi i kupovati srca ljudi, a da ih Višnji ne prozre. Sve su to urođene osobine antikristā. Kad je riječ o vršenju njihovih dužnosti, oni probiru. Imaju osobne izbore, planove, pa čak i spletke. Nipošto nisu jednostavno poslušni aranžmanima Božje kuće; umjesto toga, donose vlastite odluke. Što se tiče određenih aranžmana od Višnjega, ako se s njima ne slažu, uopće ih neće provesti. Potpuno zakoče te stvari, a braća i sestre u crkvi nisu svjesni toga. Ako bi provedba tih aranžmana od Višnjega dovela do sukoba s određenim pojedincima ili uvrijedila ljude, bi li ih proveli? Ne bi. U svom srcu misle: „Ako Višnji želi da se ovo učini, ja to neću učiniti. Čak i ako to učinim, moram to učiniti u ime Višnjega, tvrdeći da je to naređeno od Njega. Ne mogu si priuštiti da uvrijedim te ljude.” Antikristi su lukava sorta, zar ne? Što god radili, oni spletkare i proračunavaju to osam ili deset puta, ili čak i više. Glava im je puna misli o tome kako da si osiguraju stabilan položaj u gomili, kako da imaju dobru reputaciju i visok ugled, kako da se ulizuju Višnjemu, kako da navedu braću i sestre da ih podržavaju, vole i poštuju, i čine sve što je potrebno da postignu te ishode. Kojim putem oni hodaju? Za njih, interesi Božje kuće, interesi crkve i djelo Božje kuće nisu njihova glavna briga, a još manje su to stvari koje ih zanimaju. Što oni misle? „Te stvari nemaju nikakve veze sa mnom. Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega; ljudi moraju živjeti za sebe i za vlastiti ugled i status. To je najviši cilj koji postoji. Ako netko ne zna da treba živjeti za sebe i štititi se, onda je glupan. Kad bi se od mene tražilo da postupam prema istina-načelima i da se pokorim Bogu i aranžmanima Njegove kuće, onda bi to ovisilo o tome bi li u tome bilo ikakve koristi za mene i bi li bilo ikakvih prednosti. Ako nepokoravanje aranžmanima Božje kuće donosi mogućnost da bih mogao biti uklonjen i izgubiti priliku za stjecanje blagoslova, onda ću se pokoriti.” Stoga, kako bi zaštitili vlastiti ugled i status, antikristi često biraju neke kompromise. Moglo bi se reći da su radi statusa antikristi sposobni podnijeti bilo kakvu patnju, a radi dobre reputacije sposobni su platiti bilo kakvu cijenu. Za njih vrijedi ona izreka: „Cilj opravdava sredstvo”. To je logika Sotone, zar ne? To je Sotonina filozofija za ovozemaljsko ophođenje, a to je i Sotonino načelo preživljavanja. To je krajnje odvratno!

Antikristi smatraju svoj vlastiti status i ugled važnijim od bilo čega drugog. Ti ljudi nisu samo prijevarni, lukavi i opaki, već i iznimno pakosni. Što čine kada primijete da im je status ugrožen, ili kada izgube svoje mjesto u srcima ljudi, kada izgube podršku i naklonost tih ljudi, kada ih ljudi više ne štuju i ne ugledaju se na njih, i kada padnu u sramotu? Odjednom postaju neprijateljski raspoloženi. Čim izgube svoj status, postaju nespremni vršiti bilo kakvu dužnost, sve što rade je površno i nemaju interesa ni za što. Ali to nije najgore očitovanje. Koje je najgore očitovanje? Čim ti ljudi izgube svoj status, i nitko se ne ugleda na njih, i nitko nije zaluđen od njih, na vidjelo izlaze mržnja, ljubomora i osveta. Ne samo da nemaju bogobojazna srca, već im nedostaje i trunke pokornosti. Štoviše, u svom su srcu skloni mrziti Božju kuću, crkvu te vođe i djelatnike; čeznu da rad crkve naiđe na probleme ili da zastane; žele se smijati crkvi i braći i sestrama. Također mrze svakoga tko teži istini i boji se Boga. Napadaju i ismijavaju svakoga tko je odan u svojoj dužnosti i voljan platiti cijenu. To je narav antikristā – i nije li opaka? To su očito zli ljudi; antikristi su u svojoj biti zli ljudi. Čak i kad se okupljanja održavaju online, ako vide da je signal dobar, tiho proklinju i u sebi govore: „Nadam se da će signal pasti! Nadam se da će signal pasti! Bolje je da nitko ne može čuti propovijedi!” Kakvi su to ljudi? (Đavli.) Oni su đavli! Oni definitivno nisu ljudi Božje kuće. Te vrste đavola i zlih ljudi na ovaj način neprestano prave nevolje, bez obzira u kojoj se crkvi nalaze. Čak i ako ih ljudi koji imaju sposobnost razlučivanja razotkriju i ograniče, neće promisliti o sebi niti priznati svoje pogreške. Mislit će da je to bio samo trenutačni propust s njihove strane i da bi iz toga trebali naučiti. Osoba poput ove, koja se u potpunosti odbija pokajati, neće se pokoriti, bez obzira na to tko je razluči i razotkrije. Tražit će odmazdu protiv te osobe. Kad se osjećaju neugodno, ne žele da ni braći i sestrama bude lako. U svom srcu čak potajno proklinju braću i sestre, želeći da im se dogode loše stvari, i proklinju rad Božje kuće, želeći da u njega uđe nevolja. Kad god nešto pođe po zlu u Božjoj kući, potajno se raduju i slave, misleći: „Hm! Konačno je nešto pošlo po zlu. Sve se ovo događa zato što si me smijenio. Dobro je da se sve raspada!” Osjećaju se sretno i uživaju gledajući druge kako slabe i postaju negativni, govore riječi poruge i ismijavanja kako bi ocrnili ljude, pa čak i šire riječi negativnosti i smrti, govoreći: „Mi vjernici odričemo se svoje obitelji i karijere da bismo vršili svoje dužnosti i trpjeli patnju. Misliš li da Božja kuća doista može preuzeti odgovornost za našu budućnost? Jesi li ikad razmišljao o tome? Je li vrijedno cijene koju plaćamo? Moje zdravlje trenutno nije baš najbolje, i ako se iscrpim, tko će se brinuti o meni u starosti?” Govore takve stvari kako bi se svi osjećali negativno – tek tada će oni biti sretni. Ne smišljaju li zlo, nisu li zlokobni i zlonamjerni? Ne bi li takvi ljudi trebali primiti odmazdu? (Da, trebali bi.) Mislite li da takvi ljudi doista imaju Boga u svojim srcima? Ne čine se kao istinski vjernici u Boga, oni u osnovi ne vjeruju da Bog ispituje dubine ljudskih srca. Nisu li oni bezvjernici? Da doista vjeruju u Boga, kako bi mogli govoriti takve stvari? Neki bi mogli reći da je to zato što im nedostaju bogobojazna srca – je li to točno? (Ne, nije točno.) Zašto nije točno? (Bog je jednostavno odsutan iz njihovih srca; oni su u suprotnosti s Bogom.) U stvarnosti, usuđuju se govoriti takve stvari jer ne vjeruju u postojanje Boga. Još manje vjeruju da Bog ispituje svakoga i ne vjeruju da Bog promatra svaku njihovu riječ i postupak, svaku misao i ideju. Ne vjeruju u te stvari, pa se ne boje i mogu slobodno i bezobzirno izgovarati takve đavolje riječi. Čak i nevjernici često govore: „Nebo ima oči” i „Dok čovjek djela, Nebo gleda”. Svatko tko ima i malo istinske vjere ne bi olako izgovarao te đavolje riječi bezvjernika. Neće li biti teških posljedica za vjernike koji tako misle i govore? Nije li priroda ovoga teška? Vrlo je teška! To što mogu na takav način nijekati Boga znači da su istinski đavli i zli koji su se infiltrirali u Božju kuću. Samo se đavli i antikristi usuđuju otvoreno galamiti protiv Boga. Interesi Božje kuće predstavljaju Božje interese, i sve što Božja kuća čini pod Božjim je vodstvom, Njegovim dopuštenjem i Njegovim usmjeravanjem; usko je povezano s Božjim djelom upravljanja i ne može se odvojiti od njega. Ljudi koji na ovaj način otvoreno proklinju rad Božje kuće, koji ga kleveću u svom srcu i žele se smijati Božjoj kući, koji žele vidjeti da je sav Božji izabrani narod uhićen, da je rad crkve potpuno paraliziran i da se vjernici odvraćaju od svoje vjere, koji će biti sretni kad se to dogodi – kakvi su to ljudi? (Đavli.) Oni su đavli, oni su reinkarnirani zli demoni! Obični ljudi imaju iskvarene naravi, povremeno su buntovni i gaje pokoju sitnu ideju kad se osjećaju negativno i slabo, i to je to, ali ne bi bili tako loši niti bi u njima nastale tako opake i zlonamjerne misli. Ovakva je bit prisutna samo u antikristima i đavlima. Kad antikristi imaju te ideje, sumnjaju li da bi mogli biti u krivu? (Ne, ne sumnjaju.) Zašto ne? (Zato što ono što misle i govore smatraju istinom. Ne vjeruju u Boga, nedostaju im bogobojazna srca i njihova je priroda da se opiru Bogu.) Točno, to je njihova priroda. Kada je Sotona ikada tretirao Boga kao Boga? Kada je vjerovao da je Bog istina? Nikada nije, i nikada neće. Antikristi, ti đavli, isti su; ne tretiraju Boga kao Boga niti vjeruju da je On istina. Ne vjeruju da je Bog Onaj koji je stvorio sve stvari i ima suverenost nad njima. Zato misle da je sve što kažu ispravno. Oni bezobzirno misle i postupaju na ovaj način; to je njihova priroda. Kad iskvareni ljudi čine isto, doživljavaju unutarnji sukob. Imaju savjest i ljudsku svijest. Njihova savjest, svijest i istine koje razumiju imaju učinak na njih iznutra, i to dovodi do sukoba. Kad nastane taj sukob, odvija se bitka između dobra i zla, pravde i opačine, i dolazi se do ishoda: Oni koji teže istini stoje na Božjoj strani, dok oni koji ne teže istini stoje na strani Sotoninih opakih sila. Sve što antikristi čine jest suradnja sa Sotonom. Oni izbacuju negativnost, šire neutemeljene glasine i smiju se Božjoj kući. Proklinju i kleveću rad Božje kuće i proklinju braću i sestre. Čak se osjećaju spokojno čineći sve to, bez ikakve grižnje savjesti, bez i najmanje trunke kajanja, i vjeruju da su njihovi postupci potpuno ispravni. To u potpunosti otkriva sotonsku prirodu antikristā i otkriva njihova ružna lica koja se opiru Bogu. Stoga, nije pretjerano reći da su antikristi istinski đavli i Sotona. Antikristi su rođeni đavli i nipošto nisu primatelji Božjeg spasenja. Nipošto nisu dio običnog iskvarenog čovječanstva. Antikristi su reinkarnirani đavli, rođeni su zli demoni. Tako stvari stoje.

Antikristi su najviše usredotočeni na ugled i status. Kad je riječ o ugledu i statusu, koje postupke poduzimaju antikristi? Postupaju bezobzirno, razbijaju glavu, iscrpljuju svaku misao i ne štede truda ni troška kako bi upravljali vlastitim ugledom i statusom. Te dvije stvari su njihova žila kucavica, njihovo sve. Vjeruju da stjecanje te dvije stvari znači da su stekli sve. U njihovom svijetu postoji samo status, ugled i vlastiti interesi; ništa im drugo nije važno. Stoga, ima li koristi razgovarati u zajedništvu o istini, ljudskosti, pravdi ili pozitivnim stvarima s ljudima poput antikrista? (Nema koristi.) Tako je, nema koristi. To je kao da pokušavate reći prostitutki kako da bude žena u kreposnoj kući, ili je učiti da bude kreposna žena i majka; ona ne želi slušati, ne sviđa joj se to i smatra to odbojnim. Koliko joj je to odbojno? Ona te u svom srcu psuje i koristi prilike da te ismijava, izruguje ti se, napada te i isključuje te. Zar danas u crkvi nema ljudi koji, čim čuju da netko u zajedništvu govori o istini, ili o takvim istinama kao što je pokoravanje Božjoj orkestraciji i aranžmanima ili poslušnost aranžmanima Božje kuće, pokažu posebno buntovnički stav? (Da, ima.) Trebalo bi da ima. Promatrajte i prepoznajte one koji pokazuju takvo ponašanje. Kada u zajedništvu razgovarate o potrebi pokoravanja Božjoj suverenosti, orkestraciji i aranžmanima, oni reagiraju snažnom odbojnošću, misleći: „Cijeli dan govore o pokoravanju Božjim aranžmanima, kao da je sve Bog uredio i ljudi uopće nemaju izbora!” Čim u zajedništvu razgovarate o istini ili o potrebi da se skladno surađuje, da se u svojim dužnostima traže Božje nakane i postupa prema istina-načelima, postaju posebno odbojni i nespremni slušati. Čak i ako nevoljko slušaju, ne mogu mirno sjediti, a ako nekako i uspiju mirno sjediti, gotovo je sigurno da su zaspali. Kada u zajedništvu razgovarate o istini i o slijeđenju načela pri obavljanju poslova, postaju pospani i drijemaju. Nakon što se neko vrijeme ne razgovara o istini i nema orezivanja, postaju puni energije. Postupaju samovoljno i bezobzirno, donose jednostrane odluke, i jednom rukom grabe ugled, a drugom hvataju status. Skaču više od bilo koga drugog i stvaraju svakojake nevolje. Svi ti ljudi su antikristi; svi se oni opiru Bogu i mogu u svakom trenutku napraviti veliku nevolju.

Svatko tko posjeduje prirodu antikristā treba biti okarakteriziran kao antikrist. Kada žele postupati samovoljno, treba ih se obuzdati i zaustaviti; to je izvan svake sumnje. Neki bi mogli reći: „Što ako ih ne možemo zaustaviti? Što da radimo?” Reći ću vam siguran način da ih zaustavite samo jednom rečenicom. Kada se nađete u takvoj situaciji, jednostavno recite: „Ako prestaneš postupati bezobzirno, samovoljno donositi odluke i imati posljednju riječ, hoćeš li umrijeti?” Kako to zvuči? (Dobro.) Mislite li da bi antikrist doista mogao umrijeti ako ga se spriječi da postupa samovoljno? (Da.) Kako ste došli do tog „da”? (Antikristi su takvi u samoj svojoj srži; ako ne mogu postupati samovoljno, osjećaju se jadno i ne mogu nastaviti živjeti.) Točno, takvi su oni u samoj svojoj srži, i ako ne mogu tako postupati, osjećaju se jadno. Dakle, jesu li ti ljudi normalni? (Ne.) Nisu normalni. Kako bi normalna osoba razmišljala? „Ako ne mogu postupati samovoljno, onda ću jednostavno odustati; što je tu tako teško? To mi čak i olakšava život!” Tako bi razmišljala normalna osoba. Ali antikrist će se osjećati jadno ako mu ne dopustite da tako postupa. Ne prebiva li u njima đavao? (Da.) Dakle, ako im se ne dopusti da postupaju samovoljno, mogu se osjećati kao da umiru. Što to „umiranje” znači? To znači da ih đavao u njihovom srcu muči i ometa, čineći da se osjećaju nesposobnima to podnijeti ili nastaviti živjeti, kao da su na rubu smrti; eto što to znači. Za antikriste, zle ljude i one đavle koji nastoje ometati rad Božje kuće, izgovaranje te jedne rečenice učinkovitije je od raspravljanja o bilo kojoj istini s njima. Ta jedna izjava korisna je za ljude poput antikrista, zlih ljudi i đavola, koji ometaju rad Božje kuće. Ima li koristi govoriti istinu tim ljudima? (Ne, nema.) „Morate skladno surađivati i vršiti svoju dužnost te rješavati stvari prema istina-načelima” – takve se riječi govore već dugi niz godina; postoji li itko tko ih ne razumije ili ne pamti? Ne bi trebalo da postoji. Pa zašto neki ljudi i dalje postupaju samovoljno? To može značiti samo jedno: oni ne vladaju sobom; nisu normalni ljudi. Njihov um i srce ne mogu upravljati njima; postoji nešto drugo unutar njih što njima upravlja, nasilno i snažno ih usmjeravajući da postupaju na taj način, što je upravo prekidanje i ometanje rada Božje kuće, nanošenje štete radu Božje kuće i uzrokovanje gubitaka interesima Božje kuće. Tko bi mogao činiti takve stvari? Samo Sotona i đavli. Oni koji slijede Boga, normalni ljudi, istinska stvorena bića, ne bi imali motivaciju činiti takve stvari; samo Sotona i đavli imaju motivaciju i namjerno čine te stvari. Jeste li zapamtili ovu izjavu? (Da.) Onda ćemo ovdje za danas zaključiti naš razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

29. veljače 2020.