II. Interesi antikrista

B. Vlastiti ugled i status

Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o devetoj stavci raznih očitovanja antikrista. Ukratko to ponovimo. U koliko smo točaka podijelili interese antikrista za našu raščlambu? (Tri točke. Prva je bila vlastita sigurnost antikrista, druga vlastiti ugled i status, a treća koristi.) Interesi koji se odnose na antikriste obuhvaćaju ove tri točke: vlastitu sigurnost, status i osobne koristi – je li tako? (Jest.) Prvu točku, vlastita sigurnost, relativno je lako razumjeti. Odnosi se na opasna okruženja s kojima se susreću i dotiče se izravnih interesa antikrista: njihove osobne sigurnosti. Uglavnom smo završili s razgovorom o toj točki. Druga točka je njihov vlastiti ugled i status. Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o nekim očitovanjima toga, ali prilično općenito. Smatram da vi svi imate samo pojmovno shvaćanje i znanje o toj točki. Ako vam ne dam neke primjere i ne pružim detaljnu, konkretnu analizu, možda ćete imati samo doktrinarno i doslovno razumijevanje ovog aspekta biti i očitovanja antikrista, i možda nećete moći prepoznati ova stvarna, konkretna otkrivenja i očitovanja. Iz vaše perspektive, kad je riječ o razgovoru u zajedništvu o ovim temama, što konkretnije, to bolje, zar ne? (Da.) Vi volite čuti gotove stvari; ne volite sami dokučiti stvari. Nakon što poslušate ove propovijedi, radite li domaću zadaću? Ako u zajedništvu budem govorio previše detaljno, hoćete li smatrati da sam previše sitničav i opširan? Mogli biste reći: „Stvarno podcjenjuješ naš kvocijent inteligencije; jesmo li mi doista tako lošeg kova? Dovoljno je da navedeš samo jedan ili dva primjera. Također, kad je riječ o raščlambi biti antikrista, već smo dosta razgovarali o stvarima vezanim za njihovu ljubav prema statusu i moći. Zašto se naš razgovor o interesima antikrista također dotiče te teme? Nije li to previše ponavljanja i previše sitničavo? Je li doista potrebno o tome razgovarati?” Zapravo, malo ponavljanja nije loša stvar. Ako razgovaramo iz svih kutova, vi ćete imati temeljitije razumijevanje ovog aspekta biti antikrista. Štoviše, kad se razgovara o istini, ne smijete bježati od ponavljanja. O nekim se istinama razgovara godinama, a da ljudi nisu u njih ušli. Je li ispravno uvijek težiti izbjegavanju ponavljanja i uvijek tražiti nove stilove i izraze? (Pogrešno je.) Sama istina usko je povezana sa životom ljudi. Sve razne stvari i iskvarene naravi koje ljudi otkrivaju u svom životu, njihova očitovanja te gledišta i stavovi koje imaju prema svakojakim stvarima neprestano se iznova odigravaju svaki dan. Razgovarati o istini i raščlanjivati različite sadržaje i njihove biti iz raznih kutova apsolutno je korisno za ulazak ljudi u istinu. Prošli put smo na jednostavan, općenit način razgovarali o drugom pododjeljku interesa antikrista: njihovom vlastitom ugledu i statusu. Danas ću navesti neke primjere kako bismo o tome mogli podrobno razgovarati. Naravno, ako ste vi stekli neko novo razumijevanje ili dobili neko otkrivenje ili svjetlo na temelju Mog razgovora u zajedništvu, ili ako ste vidjeli neke relevantne primjere tijekom vlastitog iskustva ili života, i vi možete sudjelovati u razgovoru. Sljedeće, konkretno raščlanimo, iz perspektive interesa antikrista, što antikristi očituju kad je riječ o njihovom vlastitom ugledu i statusu, koje iskvarene naravi otkrivaju i na koje načine otkrivaju takve priroda-biti.

Antikristi cijene svoj ugled i status više od običnih ljudi i to je nešto unutar njihove priroda-biti; to nije trenutačni interes ili prolazni učinak njihove okoline – to je nešto u njihovom životu, u njihovim kostima, i stoga je to njihova bit. To jest, u svemu što antikristi čine, prvo o čemu razmišljaju jest vlastiti ugled i status, i ništa drugo. Za antikriste, ugled i status su njihov život i cilj kojem teže tijekom cijelog života. U svemu što čine, prvo o čemu razmišljaju je: „Što će biti s mojim statusom? A s mojim ugledom? Hoće li mi ovo donijeti dobar ugled? Hoće li to podići moj status u očima ljudi?” To je prva stvar o kojoj razmišljaju, što je dovoljan dokaz da imaju narav i bit antikrista – i samo zbog toga oni na taj način razmišljaju o stvarima. Može se reći da za antikriste ugled i status nisu neki dodatni zahtjev, a još manje nešto što nije dio njih i bez čega bi mogli. To je dio prirode antikrista, to im je u kostima, u krvi, to im je urođeno. Antikristi nisu ravnodušni prema tome posjeduju li ugled i status; to nije njihov stav. Koji je onda njihov stav? Ugled i status usko su povezani s njihovim svakodnevnim životom, s njihovim svakodnevnim stanjem, s onim čemu svakodnevno teže. Antikristima su status i ugled njihov život. Bez obzira na to kako žive, u kakvom okruženju žive, koji posao obavljaju, čemu teže, koji su im ciljevi, koji im je životni smjer, sve se vrti oko toga da imaju dobar ugled i visok status. I taj se cilj ne mijenja; nikada ne mogu ostaviti takve stvari po strani. To je pravo lice antikrista i njihova bit. Mogli biste ih staviti u prašumu duboko u planinama, a oni se i dalje ne bi odrekli svoje težnje za ugledom i statusom. Možete ih staviti u bilo koju skupinu ljudi, a sve o čemu mogu razmišljati i dalje je ugled i status. Iako antikristi također vjeruju u Boga, oni težnju za ugledom i statusom smatraju jednakovrijednom vjeri u Boga i stavljaju te dvije stvari u ravnopravan položaj. To jest, dok hodaju putem vjere u Boga, oni također teže vlastitom ugledu i statusu. Može se reći da je u srcima antikrista težnja za istinom u njihovoj vjeri u Boga zapravo težnja za ugledom i statusom, a težnja za ugledom i statusom također je težnja za istinom; zadobiti ugled i status znači zadobiti istinu i život. Ako osjećaju da nemaju slave, dobitka ili statusa, da ih nitko ne uzvisuje, ne cijeni ili ne slijedi, tada su vrlo razočarani, vjeruju da vjerovanje u Boga nema smisla, nema vrijednosti, i govore sami sebi: „Je li takva vjera u boga neuspjeh? Zar sam bez nade?” Često u svom srcu proračunavaju takve stvari. Proračunavaju kako si mogu izboriti mjesto u Božjoj kući, kako mogu imati visok ugled u crkvi, kako mogu navesti ljude da ih slušaju kad govore i da ih podržavaju kad djeluju, kako mogu navesti ljude da ih slijede bez obzira gdje se nalazili i kako mogu imati utjecajan glas u crkvi te slavu, dobitak i status – oni se u svom srcu doista usredotočuju na takve stvari. To je ono čemu takvi ljudi teže. Zašto uvijek pridaju važnost takvim stvarima? Nakon čitanja Božjih riječi, nakon slušanja propovijedi, zar oni doista ne razumiju sve to, zar doista ne mogu sve to razlučiti? Zar Božje riječi i istina doista ne mogu promijeniti njihove predodžbe, ideje i mišljenja? To uopće nije slučaj. Problem leži u njima, to je u potpunosti zato što ne ljube istinu, jer u svom srcu osjećaju odbojnost prema istini i, kao rezultat toga, uopće ne prihvaćaju istinu – što je određeno njihovom priroda-biti.

Nakon što antikristi poslušaju Božje riječi i istinu, čini se da u svom srcu pronalaze smjer. Ali što je zapravo taj takozvani smjer? To je zapravo zadobivanje svojevrsnog oruđa – ili, moglo bi se reći, svojevrsnog korisnog oružja – koje im omogućuje da budu još sigurniji u zadobivanje statusa. Stoga, oni koriste tu priliku da više slušaju, više čitaju, više uče, više sudjeluju u razgovoru u zajedništvu i više vježbaju, te postupno dolaze do točke gdje mogu govoriti o mnogim riječima i doktrinama i propovijedati hrpu takozvanih propovijedi koje su pamtljive i navode ljude da ih cijene. Jednom kad ovladaju tim doktrinama za koje ljudi misle da su dobre u smislu njihovog doslovnog značenja, kao da su se uhvatili za slamku spasa i pronašli smjer i svjetlo zore. Dakle, antikristi ne slušaju propovijedi i ne čitaju Božje riječi radi provođenja u djelo ili da bi slijedili riječ Božju, a zasigurno te stvari ne čine kako bi razumjeli Njegove nakane. Oni to čine kako bi mogli pridobiti ljude i namamiti ih da ih obožavaju i slijede, koristeći Božje riječi, ili koristeći te teorije za koje vjeruju da su duhovne, ili propovijedajući uzvišene propovijedi. Neprimjetno, Božje riječi, istina i Njegov put postaju svojevrsni kanal, svojevrsne ljestve i svojevrsno oruđe koje ti ljudi koriste kako bi zadobili status i ugled među drugima. Stoga, bez obzira na to kako na to gledali, nećete moći pronaći nikakvu iskrenu vjeru ili stvarnu pokornost unutar antikrista. Nasuprot tome, bez obzira na to koliko se trude slušati propovijedi i čitati Božje riječi, i bez obzira na to koliko se „pobožnom” činila njihova vjera u Njegove riječi, ne može se poreći jedna stvar: dok antikristi čine te stvari, njihova namjera i plan nisu slijediti Božju volju, a zasigurno ni dobro vršiti svoje dužnosti; oni ne žele biti najmanji od sljedbenika ili stvorena bića, koja poslušno prihvaćaju Božje poslanje i Njegovu suverenost i aranžmane na poslušan i savjestan način. Umjesto toga, oni samo žele iskoristiti te stvari kako bi postigli svoje osobne ciljeve, zadobili mjesto u srcima drugih i pozitivnu ocjenu pred Bogom – to je sve što žele. Dakle, bez obzira na to kako antikristi propovijedaju Božje riječi, i bez obzira na to koliko su ispravne, uzvišene, duhovne i ukusu ljudi prilagođene propovijedi koje drže, oni neće imati nimalo primjene ni ulaska. Istovremeno, njihova težnja za statusom i ugledom rađat će sve više i više „ploda”. Zašto to kažem? Kažem to jer što god ljudi poput ovih čine, ono što s mukom izgrade, smjer i ciljevi kojima teže te motiv i polazište koje gaje u dubini svog srca kad god nešto čine, ne mogu se odvojiti od ugleda i statusa koji su tako usko isprepleteni s njihovim vlastitim interesima.

Poslovica kaže da kako siješ, tako ćeš i žeti. Bez obzira na to kakav dobar kov i darove antikristi posjedovali, ili kakva pobožna i duhovna očitovanja pokazivali, budući da gaje ambiciju i želju da vladaju i kontroliraju Božji izabrani narod, i budući da ne teže istini već samo traže ugled i status, mogu li oni postupati u skladu s Božjim zahtjevima? Mogu li u svojim postupcima ispuniti mjerila koja Bog zahtijeva? (Ne.) Do kakvih će posljedica, dakle, njihovi postupci i ponašanje zapravo dovesti? (Definitivno do toga da uspostave vlastito neovisno kraljevstvo i vode glavnu riječ.) Točno. Bez obzira na to što antikristi čine, to je krajnji rezultat. Dakle, što dovodi do te posljedice? Do toga dolazi prvenstveno uslijed njihove nesposobnosti da prihvate istinu. Bilo da ih se orezuje, da im se sudi ili da ih se grdi, antikristi to neće prihvatiti u svom srcu. Bez obzira na to što rade, antikristi uvijek imaju svoje ciljeve i namjere, uvijek postupaju prema vlastitom planu, a njihov stav prema aranžmanima i radu Božje kuće jest: „Ti možeš imati tisuću planova, ali ja se držim svoga”; sve je to određeno prirodom antikrista. Mogu li antikristi promijeniti svoj mentalitet i postupati u skladu s istina-načelima? To bi bilo potpuno nemoguće, osim ako Višnji izravno ne zatraži od njih da to učine, u kojem će slučaju moći nevoljko učiniti ponešto, iz nužde. Da ne učine ništa, bili bi razotkriveni i smijenjeni. Samo pod tim okolnostima oni su u stanju obaviti nešto stvarnog posla. To je stav koji antikristi imaju prema vršenju dužnosti; to je također stav koji imaju prema primjeni istine: kad im primjena istine koristi, kad će ih svi zbog toga odobravati i diviti im se, sigurno će se prilagoditi i odraditi nešto samo za pokazivanje, tek toliko da izgleda prihvatljivo. Ako im primjena istine ne donosi nikakvu korist, ako to nitko ne vidi, i nadređeni vođe to ne vide, tada nema govora o tome da primjenjuju istinu. Njihova primjena istine ovisi o kontekstu i situaciji, i oni razmatraju kako to mogu učiniti na način koji će biti vidljiv drugima i kolike će biti koristi; imaju to u malom prstu i mogu se prilagoditi različitim situacijama. U svakom trenutku razmatraju vlastitu slavu, dobitak i status, i ne pokazuju nikakav obzir prema Božjim nakanama, i u tome ne uspijevaju primijeniti istinu i držati se načela. Antikristi obraćaju pažnju samo na vlastitu slavu, dobitak, status, osobne interese, a neprihvatljivo im je da ne ostvare nikakvu korist ili da se ne istaknu, a primjena istine za njih je problematična. Ako njihovi napori nisu prepoznati, pa čak i ako rade pred drugima, a njihov rad nije viđen, tada uopće neće primjenjivati istinu. Ako je posao izravno uređen od strane Božje kuće i nemaju izbora nego ga obaviti, i dalje uzimaju u obzir hoće li to koristiti njihovom statusu i ugledu. Ako je to dobro za njihov status i može poboljšati njihov ugled, uložit će sve što imaju u taj posao i dobro ga obaviti; osjećaju da ubijaju dvije muhe jednim udarcem. Ako to ne donosi nikakvu korist njihovoj slavi, dobitku i statusu, a loše obavljanje posla moglo bi ih osramotiti, smislit će način ili izgovor da se iz toga izvuku i ne obave taj posao. Bez obzira na to koju dužnost antikristi vrše, uvijek se drže istog načela: moraju ostvariti neku dobit u smislu ugleda, statusa ili svojih interesa i ne smiju pretrpjeti nikakve gubitke. Vrsta posla koju antikristi najviše vole jest ona u kojoj ne moraju patiti ili platiti cijenu, a gdje postoji korist za njihov ugled i status. Ukratko, što god rade, antikristi prvo razmatraju vlastite interese i postupaju tek nakon što su sve dobro promislili; oni se ne pokoravaju istini istinski, iskreno i potpuno bez kompromisa, već to čine selektivno i uvjetovano. Koji je to uvjet? To je da njihov status i ugled moraju biti zaštićeni i ne smiju pretrpjeti nikakav gubitak. Tek nakon što je taj uvjet zadovoljen, oni će odlučiti i izabrati što će učiniti. To jest, antikristi ozbiljno razmatraju kako se odnositi prema istina-načelima, Božjim poslanjima i radu Božje kuće, ili kako se nositi sa stvarima s kojima se suočavaju. Oni ne razmatraju kako udovoljiti Božjim nakanama, kako ne oštetiti interese Božje kuće, kako udovoljiti Bogu ili kako koristiti braći i sestrama; to nisu stvari koje oni razmatraju. Što antikristi razmatraju? Hoće li njihov vlastiti status i ugled biti pogođeni i hoće li se njihov prestiž smanjiti. Ako činjenje nečega u skladu s istina-načelima koristi radu crkve i braći i sestrama, ali bi naštetilo njihovom vlastitom ugledu i navelo mnoge ljude da shvate njihov stvarni stas i spoznaju kakvu priroda-bit imaju, tada definitivno neće postupati u skladu s istina-načelima. Ako će obavljanje nekog stvarnog posla navesti više ljudi da ih visoko cijene, ugledaju se na njih i dive im se, omogućiti im da steknu još veći prestiž ili omogućiti da njihove riječi imaju težinu i navedu više ljudi da im se pokore, tada će odlučiti to učiniti na taj način; inače, nikada neće odlučiti zanemariti vlastite interese iz obzira prema interesima Božje kuće ili braće i sestara. To je priroda-bit antikrista. Nije li to sebično i prezira vrijedno? U svakoj situaciji, antikristi svoj status i ugled smatraju najvažnijima. Nitko se ne može natjecati s njima. Bez obzira na metodu, sve dok ona pridobiva ljude i navodi druge da ih obožavaju, antikristi će se njome poslužiti. Ako netko drugi bude cijenjen i odobren od strane Božjeg izabranog naroda zbog svjedočenja za Boga, antikristi će također koristiti tu metodu da pridobiju ljude. Ali antikristi ne posjeduju istinu ili praktično iskustvo, pa razbijaju glavu izmišljajući niz teorija koje svjedoče za Boga na temelju ljudskih zamisli, govoreći o tome kako je Bog velik, koliko Bog ljubi čovjeka, kako Bog plaća cijenu da spasi čovjeka i koliko se Bog ponizuje i skriva. Nakon što na taj način svjedoče za Boga, ishod koji postižu jest da ih ljudi još više cijene, i da u svom srcu imaju više mjesta za njih, a za Boga više nema mjesta. Ako vide da govorenje o samospoznaji može navesti više ljudi da im vjeruju, ugledaju se na njih i cijene ih, često će govoriti o poznavanju sebe i često će sebe raščlanjivati. Raščlanjivat će činjenicu da su đavao, da nisu ljudi, da nemaju razuma, da ne teže istini i da ne posjeduju istinu. Iznosit će nekoliko varljivih, beznačajnih tema kako bi zaludili druge, zadobili njihovo povjerenje i naveli više ljudi da ih hvale i ugledaju se na njih. Tako postupaju antikristi. Ako će im određena metoda dijeljenja iskustvenog svjedočanstva omogućiti da zadobiju odobravanje i divljenje drugih ljudi, neće oklijevati da je koriste. Stvarno će se usredotočiti, uložiti napor i razbijati glavu oko te metode. Ukratko, njihov cilj i motiv u svemu tome vrti se isključivo oko statusa i ugleda. Bez obzira na to radi li se o njihovom načinu govora, metodama, ponašanju ili nekoj vrsti misli, gledišta ili metode težnje, sve se to vrti oko ugleda i statusa. To je način na koji antikristi rade.

Za antikriste, ako su im ugled ili status napadnuti i oduzeti, to je stvar još ozbiljnija od pokušaja da im se oduzme život. Bez obzira na to koliko propovijedi slušaju ili koliko Božjih riječi čitaju, neće osjećati tugu ili žaljenje što nikada nisu primjenjivali istinu i što su krenuli putem antikrista, niti zbog posjedovanja priroda-biti antikrista. Umjesto toga, uvijek razbijaju glavu tražeći načine kako zadobiti status i povećati svoj ugled. Može se reći da se sve što antikristi čine, čini kako bi se isticali pred drugima, a ne pred Bogom. Zašto to kažem? Zato što takvi ljudi toliko vole status da ga smatraju svojim životom, svojim životnim ciljem. Štoviše, budući da toliko vole status, nikada ne vjeruju u postojanje istine, pa se čak može reći da uopće ne vjeruju u Božje postojanje. Stoga, bez obzira na to kako proračunavaju da zadobiju ugled i status, i bez obzira na to kako pokušavaju koristiti lažni izgled da prevare ljude i Boga, u dubini srca nemaju nikakvog osjećaja krivnje ni prijekora, a kamoli tjeskobe. U svojoj dosljednoj težnji za ugledom i statusom, oni također bezobzirno poriču ono što je Bog učinio. Zašto to kažem? U dubini srca antikristi vjeruju: „Sav ugled i status zarađuju se vlastitim naporima. Samo stjecanjem čvrstog uporišta među ljudima i zadobivanjem ugleda i statusa mogu uživati u Božjim blagoslovima. Život ima vrijednost samo kad ljudi zadobiju apsolutnu moć i status. Samo to znači živjeti kao čovjek. Nasuprot tome, bilo bi beskorisno živjeti na način o kojem se govori u Božjoj riječi – pokoravati se Božjoj suverenosti i aranžmanima u svemu, voljno stajati na položaju stvorenog bića i živjeti poput normalne osobe – nitko ne bi cijenio takvu osobu. Status, ugled i sreća osobe moraju se osvojiti vlastitim borbama; za njih se mora boriti i osvojiti ih s pozitivnim i proaktivnim stavom. Nitko drugi ti ih neće dati – pasivno čekanje može dovesti samo do neuspjeha.” Tako antikristi proračunavaju. To je narav antikrista. Ako se nadate da će antikristi prihvatiti istinu, priznati pogreške i istinski se pokajati, to je nemoguće – oni to apsolutno ne mogu učiniti. Antikristi imaju priroda-bit Sotone i mrze istinu, pa kamo god išli, čak i ako odu na kraj svijeta, njihova ambicija da teže ugledu i statusu nikada se neće promijeniti, kao ni njihovi pogledi na stvari, ni put kojim hodaju. Neki će ljudi reći: „Postoji nekoliko antikrista koji mogu promijeniti svoje poglede na ovo.” Je li ta izjava ispravna? Ako se doista mogu promijeniti, jesu li i dalje antikristi? Oni koji imaju prirodu antikrista nikada se neće promijeniti. Oni koji posjeduju narav antikrista promijenit će se samo ako teže istini. Neki ljudi koji hodaju putem antikrista čine neko zlo koje ometa rad crkve, pa iako su okarakterizirani kao antikristi, nakon što budu smijenjeni, osjećaju istinsko kajanje i odlučuju okrenuti novi list, te nakon razdoblja razmišljanja, samospoznaje i pokajanja, dožive neku stvarnu promjenu. U tom slučaju, ti se ljudi ne mogu okarakterizirati kao antikristi; oni samo posjeduju narav antikrista. Ako teže istini, mogu se promijeniti. Međutim, može se definitivno reći da se većina onih koje crkva okarakterizira kao antikriste, ukloni ili izbaci, neće istinski pokajati ili promijeniti. Ako se ijedan od njih promijeni, to su rijetki slučajevi. Neki će ljudi pitati: „Jesu li onda ti rijetki slučajevi pogrešno okarakterizirani?” To je nemoguće. Ipak su počinili neko zlo, i to se ne može otpisati. Međutim, ako se mogu istinski pokajati, ako su voljni vršiti dužnost i ako posjeduju istinsko svjedočanstvo svog pokajanja, crkva ih i dalje može prihvatiti. Ako ti ljudi u potpunosti odbijaju priznati krivnju ili se pokajati nakon što su okarakterizirani kao antikristi, i nastave se opravdavati na sve moguće načine, tada je točno i potpuno ispravno okarakterizirati ih kao antikriste. Da su tada priznali svoje pogreške i osjetili istinsko kajanje, kako bi ih crkva mogla okarakterizirati kao antikriste? To bi bilo nemoguće. Bez obzira na to tko su, bez obzira na to koliko su zla učinili ili koliko su ozbiljne bile njihove pogreške, hoće li osoba biti određena kao antikrist ili kao netko tko posjeduje narav antikrista ovisi o tome može li prihvatiti istinu i orezivanje, te posjeduje li istinsko kajanje. Ako može prihvatiti istinu i prihvatiti orezivanje, ako posjeduje istinsko kajanje i ako je voljna cijeli život služiti Bogu, onda to doista ukazuje da se pomalo kaje. Takva se osoba ne može okarakterizirati kao antikrist. Mogu li oni istinski antikristi doista prihvatiti istinu? Nipošto ne. Upravo zato što ne ljube istinu i osjećaju odbojnost prema istini, nikada se neće moći odreći ugleda i statusa, koji su tako usko isprepleteni s cijelim njihovim životom. Antikristi u svom srcu čvrsto vjeruju da samo s ugledom i statusom imaju dostojanstvo i da su istinska stvorena bića, te da će samo sa statusom biti nagrađeni i okrunjeni, kvalificirati se za Božje odobrenje, zadobiti sve i biti istinska osoba. Kako antikristi vide status? Vide ga kao istinu; smatraju ga najvišim ciljem kojem ljudi trebaju težiti. Nije li to problem? Ljudi koji mogu biti opsjednuti statusom na ovaj način su istinski antikristi. Oni su ista vrsta ljudi kao Pavao. Oni vjeruju da su težnja za istinom, traženje pokornosti Bogu i traženje poštenja sve procesi koji vode do najvišeg mogućeg statusa; da su oni samo procesi, a ne cilj i mjerilo ponašanja, i da se čine isključivo da bi Bog vidio. To je shvaćanje besmisleno i apsurdno! Samo apsurdni ljudi koji mrze istinu mogli bi doći na tako besmislenu ideju.

Kad je riječ o antikristima, bez obzira na to o kojem se aspektu istine u razgovara u zajedništvu, njihov način shvaćanja i razumijevanja bit će drugačiji od načina onih koji teže istini. Nakon što čuju istinu, ljudi koji teže istini misle: „Ne posjedujem ovaj aspekt istine i mogu povezati ovo stanje koje je Bog otkrio sa sobom. Zašto se, nakon što sam to poslušao, osjećam tako punim kajanja i tako dužnim Bogu? Još uvijek sam daleko od težnje za istinom i ni blizu toga da se mogu istinski pokoriti. Osjećam se vrlo uplašeno; ovo mi je poslužilo kao opomena. Mislio sam da mi u posljednje vrijeme ide prilično dobro, a nisam imao pojma da zapravo nisam netko tko primjenjuje istinu ili netko tko ugađa Bogu. Od sada moram biti pažljiv i razborit, i usredotočiti se na molitvu pred Bogom i moliti Ga za usmjeravanje i osvjetljenje. Ne smijem ići svojim putem. Ući ću duboko u ovaj aspekt istine i još uvijek imam prostora za napredak. Nadam se da će Bog postaviti okruženje koje će mi omogućiti da bolje postupam i da ponudim svoju iskrenost i odanost.” Tako razmišljaju ljudi koji teže istini. Dakle, kako antikristi shvaćaju razne vrste istina? Nakon što čuju Božje riječi koje kore čovjeka, što misle? „Nisam to baš dobro odradio, napravio sam propust u svojim postupcima i pojavile su se pogreške. Koliko ljudi zna za to? Božje su riječi izgovorene prilično jasno; znači li to da me je On prozreo? Pa, ovo nije sjajan ishod; to nije ono što želim. Ako me je Bog prozreo, zna li još netko za to? Ako je netko saznao, to bi bilo još gore. Ako samo Bog zna, a nitko drugi ne zna, onda je u redu. Ako neki ljudi čuju ove Božje riječi koje razotkrivaju čovjeka pa ih povežu sa mnom i primijene na mene, to bi bilo loše za moj ugled. Morat ću smisliti način da to popravim. Kako to mogu popraviti?” Antikristi razmišljaju na ovaj način. Na primjer, nakon što posluša Boga kako u zajedništvu govori o tome da ljudi moraju biti pošteni, antikrist će odmah pomisliti: „Samo se glupani trude biti pošteni ljudi. Kako bi netko tako pametan kao ja mogao biti poštena osoba? Pošteni ljudi su blesani i idioti; govore što god im padne na pamet, sve govore drugim ljudima i dopuštaju im da sve razumiju. Ja to nikada ne bih učinio! To što Bog kaže da bismo trebali biti pošteni ljudi je relativno, pa ću ja jednostavno biti mudra osoba, i to je to. Što se tiče toga da budem poštena osoba, samo ću birati kada ću biti takav. Otvorit ću se o nekim stvarima, ali neću govoriti o svim onim tajnama i skrivenim stvarima koje gajim duboko u srcu, stvarima zbog kojih bi me ljudi mogli gledati svisoka kad bih o njima govorio. Kakva je korist od toga da budeš poštena osoba? Mislim da od toga nema nikakve koristi. Neki ljudi uvijek raščlanjuju sebe, pokušavaju biti pošteni i govoriti pošteno, i iznose na vidjelo svoje iskvarene naravi, ali nisu zadobili Božju milost, i kad bi trebali biti orezani, i dalje bivaju orezani; Bog im ne daje nikakvo dodatno uzvišenje.” Oni nastavljaju razmišljati: „Morat ću izabrati drugi put. To nije put kojim bih trebao ići; ostavit ću ga drugima. Kako pametna osoba poput mene može tako živjeti?” Bez obzira na to koji aspekt istine antikrist čuje, kakve proračune radi u svom srcu? Može li tu istinu shvatiti čisto? Je li sposoban prihvatiti je kao istinu u dubini svoga srca? Nipošto ne. Oni neprestano proračunavaju i planiraju, te neprekidno promatraju. Kako na kraju reagiraju? Mijenjaju se prema situaciji, prilagođavaju se uvjetima, uglađeni su i lukavi u ophođenju s drugim ljudima i djeluju u potpunoj tajnosti. Bez obzira na to što čine, bez obzira na to što misle ili proračunavaju duboko u sebi, ne mogu dopustiti da drugi znaju, niti mogu dopustiti da Bog zna; ne mogu te stvari otkriti Bogu, a kamoli o njima jasno komunicirati s ljudima – oni vjeruju da su te stvari njihova osobna stvar. Stoga su antikristi vrsta ljudi koji su potpuno nesposobni primjenjivati istinu. Osim što sami ne primjenjuju istinu, oni također preziru ljude koji primjenjuju istinu, a još više ismijavaju one ljude koji bivaju orezani jer su napravili neka odstupanja dok su primjenjivali istinu, ili jer su skrenuli na krivi put, ili napravili neke pogreške, i zlurado im se smiju sa strane. Oni ne vjeruju u Božju pravednost, a kamoli da različiti načini na koje On postupa s ljudima sadrže istinu i Njegovu ljubav; antikristi ne vjeruju u te stvari. Sa svog stajališta, oni vjeruju da su sve te stvari laži namijenjene obmanjivanju ljudi; misle da su sve to samo neka vrsta izgovora, hrpa izreka koje lijepo zvuče. A čemu se često potajno raduju? „Srećom, nisam dovoljno glup da sve ponudim; srećom, nisam govorio o onim prljavim, ružnim stvarima koje gajim duboko u sebi; srećom, još uvijek se držim svog statusa i ugleda i dajem sve od sebe da ih slijedim i trčim radi njih. Da nisam trčao radi sebe, tko bi mislio na mene?” Antikristi nisu samo prijevarni, već su i opaki, osjećaju odbojnost prema istini i opake su naravi; to jest, svi aspekti iskvarenih naravi koji se očituju u iskvarenim ljudima, u antikristima su potvrđeni i „uzdignuti” korak dalje. Ako želite vidjeti iskvarene naravi čovječanstva, pronađite antikrista da ga raščlanite i s njim stupite u kontakt; to je najbolji način da se ilustrira problem i najbolji način da se prozre iskvarena bit iskvarenog čovječanstva i lice Sotone. Ako uzmeš antikrista kao tipičan primjer, te ga raščlaniš i upoznaš, moći ćeš te stvari jasnije razumjeti.

Težnja antikrista za statusom i ugledom daleko nadilazi težnju običnih ljudi, a isto vrijedi i za njihovu želju za statusom i ugledom. Obični ljudi nemaju tako ogromnu želju za statusom i ugledom, dok je ta želja kod antikrista izuzetno jaka i očita. Jednom kad stupiš u kontakt s antikristom, razgovaraš s njim i provedeš vrijeme s njim, njegova priroda-bit bit će razotkrivena pred tvojim očima i ti ćeš ga odmah prozreti. Toliko je velika njihova želja. Kad se tvoji kontakti s njima prodube, osjećat ćeš gađenje prema njima i odbacit ćeš ih. Na kraju, ne samo da ćeš ih odbaciti, već ćeš ih čak i osuditi i prokleti. Antikristi nisu dobra stvorenja; oni su Božji neprijatelji, kao i neprijatelji svih koji teže istini. Antikristi osjećaju odbojnost prema istini i sposobni su činiti svakakve loše stvari radi statusa i ugleda. U svemu što čine, prerušavat će se, oponašati i glumiti u skladu sa situacijom, radeći kompromise radi statusa i ugleda. Same duše i biti takvih ljudi su prljave; odvratne su. Nemaju ni trunke ljubavi prema istini ili pozitivnim stvarima. Istovremeno, koriste pozitivne stvari i propovijedanje ispravnih riječi i doktrina kako bi zaludili ljude, kako bi mogli zadobiti ugled i status te zadovoljiti svoje želje i ambicije. To je ponašanje i bit antikrista. Ti ne možeš vidjeti kako Sotona izgleda, kako se Sotona vlada u svijetu i ophodi s ljudima, i kakvu priroda-bit Sotona ima; ti ne znaš kakav je točno Sotona u Božjim očima. To nije problem; sve što trebaš učiniti jest promatrati i raščlaniti antikrista, i vidjet ćeš sve te stvari – Sotoninu priroda-bit, Sotonino ružno lice i Sotoninu opačinu i zlobu – sve će ti to biti vidljivo. Antikristi su živi Sotone; oni su živi demoni.

1. Kako se antikristi odnose prema orezivanju

Antikristi gaje goleme ambicije i želje kad je riječ o statusu i ugledu, a drugima je to nevjerojatno odvratno i gnusno. To je dovoljno da pokaže kako je priroda-bit antikrista vrlo ružna i opaka. Dakle, koja specifična očitovanja ilustriraju prirodu-bit antikrista? Prvo, razmislimo o tome kako se antikristi odnose prema orezivanju. (Mrze ga i ne prihvaćaju ga.) Na koji ga način mrze? Opišite podrobnije. (Bio je jedan antikrist koji je učinio podosta zla, a kad su braća i sestre išli razotkriti neka njegova očitovanja, on se uopće nije pokajao, bio je vrlo nepopustljiv i nije osjećao ni najmanje kajanja. Čak je smatrao da mu je nanesena nepravda. Vidio sam takva očitovanja.) To je klasično očitovanje antikrista. Arhetipski stav antikristā prema orezivanju jest žestoko odbijanje da ga prihvate ili priznaju. Bez obzira na to koliko zla činili ili koliko štete nanosili radu Božje kuće i ulasku u život Božjeg izabranog naroda, ne osjećaju ni najmanje kajanja niti da išta duguju. S tog gledišta, imaju li antikristi ljudskost? Nipošto ne. Oni nanose svakojaku štetu Božjem izabranom narodu i štete radu crkve – Božji izabrani narod to vidi jasno kao dan i vidi slijed zlih djela antikristā. Pa ipak, antikristi ne prihvaćaju niti priznaju tu činjenicu; tvrdoglavo odbijaju priznati da su u zabludi ili da su odgovorni. Nije li to pokazatelj da osjećaju odbojnost prema istini? Antikristi do te mjere osjećaju odbojnost prema istini – bez obzira na to koliko loših stvari učinili, tvrdoglavo to odbijaju priznati i ostaju nepokolebljivi do kraja. To u dovoljnoj mjeri dokazuje da antikristi nikada ne shvaćaju ozbiljno rad Božje kuće niti prihvaćaju istinu. Nisu došli vjerovati u Boga; oni su Sotonine sluge, došli su ometati i prekidati rad Božje kuće. U srcima antikrista postoje samo ugled i status. Vjeruju da bi, kad bi priznali svoju pogrešku, morali prihvatiti odgovornost, a tada bi njihov status i ugled bili ozbiljno narušeni. Zbog toga se opiru sa stavom da će poricati do smrti. Bez obzira na to kako ih ljudi razotkrivali ili raščlanjivali, oni daju sve od sebe da to poreknu. Bilo da je njihovo poricanje namjerno ili ne, ukratko, s jedne strane, ta ponašanja razotkrivaju priroda-bit antikrista, a to je odbojnost prema istini i mržnja prema njoj. S druge strane, to pokazuje koliko antikristi cijene vlastiti status, ugled i interese. Kakav je, ka tome, njihov stav prema rad i interesima crkve? To je stav prezira i neodgovornosti. Nedostaje im svaka savjest i razum. Zar izbjegavanje odgovornosti od strane antikristā ne pokazuje te probleme? S jedne strane, izbjegavanje odgovornosti dokazuje njihovu priroda-bit koja osjeća odbojnost prema istini i mrzi je, dok s druge strane pokazuje njihov nedostatak savjesti, razuma i ljudskosti. Bez obzira na to koliko je ulasku u život braće i sestara nanijeta šteta njihovim ometanjem i zlodjelima, oni ne osjećaju grižnju savjesti i nikad se ne bi mogli osjećati loše zbog toga. Kakvo je to stvorenje? Čak i priznanje malog dijela njihove pogreške značilo bi da imaju malo savjesti i razuma, ali antikristi nemaju čak ni tu malu količinu ljudskosti. Pa čime biste ih vi nazvali? Antikristi su u biti đavli. Bez obzira na to koliku štetu nanijeli interesima kuće Božje, oni to ne vide. U svom srcu nisu ni najmanje ožalošćeni zbog toga, niti sebe prekoravaju, a još manje se osjećaju dužnima. To apsolutno nije ono što bi se trebalo vidjeti kod normalnih ljudi. Oni su đavli, a đavli su lišeni svake savjesti ili razuma. Bez obzira na to koliko loših stvari učinili i bez obzira na to kolike gubitke nanijeli radu crkve, oni to žestoko odbijaju priznati. Vjeruju da bi priznanje značilo da su učinili nešto pogrešno. Misle: „Zar bih ja mogao učiniti nešto pogrešno? Nikad ne bih učinio ništa pogrešno! Ako me natjeraju da priznam svoju pogrešku, ne bi li to bila uvreda za moj karakter? Iako sam bio uključen u taj incident, nisam ga ja uzrokovao i nisam bio glavna odgovorna osoba. Idi traži koga god hoćeš, ali ne bi trebao dolaziti k meni. U svakom slučaju, ne mogu priznati ovu pogrešku. Ne mogu preuzeti tu odgovornost!” Misle da će doživjeti osudu zbog toga, da će biti osuđeni na smrt i poslani u pakao i jezero ognjeno i sumporno ako priznaju svoju pogrešku. Recite Mi, mogu li takvi ljudi prihvatiti istinu? Može li se očekivati njihovo istinsko pokajanje? Bez obzira na to kako drugi razgovaraju u zajedništvu o istini, antikristi joj se i dalje opiru, postavljaju se protiv nje i prkose joj u dubini svog srca. Čak i nakon što su smijenjeni, i dalje ne priznaju svoje pogreške i ne pokazuju nikakva očitovanja pokajanja. Kad se ta stvar spomene deset godina kasnije, oni i dalje ne poznaju sebe i ne priznaju da su pogriješili. Kad se ta stvar spomene dvadeset godina kasnije, oni i dalje ne poznaju sebe i još uvijek se pokušavaju opravdati i braniti. I još gnusnije, kad se ta stvar spomene trideset godina kasnije, oni i dalje ne poznaju sebe i još uvijek se pokušavaju prepirati i opravdavati, govoreći: „Nisam pogriješio, pa ne mogu ni priznati. To nije bila moja odgovornost; ne bih je trebao preuzeti.” I na svačije iznenađenje, trideset godina nakon što su smijenjeni, ti antikristi i dalje gaje stav otpora prema načinu na koji se crkva prema njima ponijela. Čak ni nakon trideset godina, uopće se nisu promijenili. Pa, kako su proveli tih trideset godina? Može li biti da nisu čitali Božju riječ ili promišljali o sebi? Može li biti da se nisu molili Bogu ili Mu se povjeravali? Može li biti da nisu slušali propovijedi i razgovore u zajedništvu? Može li biti da su bezumni i da ne posjeduju razmišljanje normalne ljudskosti? Kako su proveli tih trideset godina doista je misterij. Trideset godina nakon što se incident dogodio, i dalje su puni ogorčenja, misleći da su im braća i sestre nanijeli nepravdu, da ih Bog ne razumije, da se Božja kuća loše ponijela prema njima, stvarala im probleme, otežavala im i nepravedno ih krivila. Recite Mi, mogu li se takvi ljudi promijeniti? Nipošto se ne mogu promijeniti. Njihovo je srce ispunjeno neprijateljstvom prema pozitivnim stvarima te otporom i protivljenjem. Vjeruju da su drugi ljudi, razotkrivajući njihova zla djela i orezujući ih, naštetili njihovom karakteru, obeščastili njihov ugled i nanijeli golemu štetu njihovu ugledu i statusu. Nikada neće doći pred Boga da se mole, traže i prepoznaju vlastite pogreške u toj stvari i nikada neće imati stav pokajanja ili priznavanja svojih pogrešaka. Još će manje prihvatiti sud i grdnju Božjih riječi. Danas i dalje gaje neposlušnost, nezadovoljstvo i pritužbe dok se opravdavaju pred Bogom i traže od Boga da ispravi te nepravde, da otkrije tu stvar i da prosudi tko je točno bio u pravu, a tko u krivu, do te mjere da zbog te stvari čak sumnjaju u Božju pravednost i poriču je te sumnjaju u činjenicu da u Božjoj kući vladaju istina i Bog i to poriču. To je konačni ishod orezivanja antikristā – prihvaćaju li oni istinu? Uopće ne prihvaćaju istinu; smrtno su protiv njezina prihvaćanja. Iz ovoga možemo vidjeti da priroda-bit antikrista osjeća odbojnost prema istini i mrzi je.

Budući da antikristi ne prihvaćaju orezivanje, imaju li ikakvo znanje o orezivanju? Kad razgovaraju u zajedništvu o ovom aspektu istine, što govore? Što uče druge? Oni kažu: „Orezivanje ljudi jedna je od metoda kojom se Bog služi da bi ih usavršio. Ono omogućuje ljudima da bolje upoznaju sebe. Kad su ljudi orezani, trebaju to prihvatiti i bezuvjetno mu se pokoriti. Oni koji ne prihvaćaju orezivanje su ljudi koji se bune protiv Boga i ne vole istinu. Ako želiš primijeniti istinu, prvo moraš prihvatiti orezivanje; tako Bog usavršava ljude i svaki pojedinac to mora iskusiti. Može se reći da je prihvaćanje orezivanja jedan od najboljih putova primjene za ljude da razumiju istinu i time postignu samospoznaju i udovolje Bogu. Bez obzira na to tko si – vođa ili običan vjernik – i bez obzira na to koju dužnost vršiš, moraš se pripremiti na orezivanje. Ako ne možeš prihvatiti orezivanje, to dokazuje da si netko bez stasa, da si dijete. Svatko tko može prihvatiti orezivanje je zrela osoba koja posjeduje život i sposobna je biti usavršena.” Te velike riječi izlaze iz usta antikristā poput udaraca čekića i zvuče sjajno! Ali što su te riječi? Je li ijedna rečenica koju izgovore istina? Možete li vi to razlučiti? I vi često govorite takve stvari, zar ne? (Da.) Recite Mi, što su te riječi? (Doktrine.) Upotrijebite uobičajenu frazu da sažmete i definirate što su doktrine. (Slogani.) Možete li se sjetiti još nekih fraza? (Beskorisne, teoretske riječi.) Još nekih? (Sve su to gluposti i prazne priče.) Točno, ova definicija pogađa u središte stvari i životna je. To se zove svakodnevni jezik: doktrine su sve besmislice. Što se podrazumijeva pod riječju „besmislice”? Prazne riječi. U stvarnosti, kako to karakteriziramo? Kao riječi i doktrine. Ove riječi koje antikristi govore samo su riječi i doktrine. Kad je riječ o temi orezivanja, oni mogu često izgovarati takve doktrine, ali dokazuje li to da imaju istinsko razumijevanje i shvaćanje toga? Čim ih čujete kako izgovaraju te riječi, znate da nemaju nikakvo stvarno razumijevanje orezivanja. Njihova sposobnost da izgovore takvu hrpu besmislica pokazuje da ne teže istini. Kad bi doista bili orezani, nema šanse da bi to prihvatili. Stav antikristā prema orezivanju jest neprijateljstvo i otpor; nipošto ga ne prihvaćaju niti mu se pokoravaju kao istini. Za njih bi to bila uvreda njihovom karakteru i dostojanstvu.

Imate li još primjera o tome kako se antikristi odnose prema orezivanju? (Neki antikristi, kad se suoče s orezivanjem, na površini mogu djelovati kao da upoznaju sebe, ali između redaka krije se mudrovanje i zavodljiva priroda njihovih riječi. Ponekad, ako pogriješe, reći će: „Bog je ovo dopustio, svatko bi se trebao pokoriti Božjoj suverenosti.” Ponekad će antikristi čak iznositi lažne protuoptužbe, govoreći: „Ne smijete tražiti pogreške kod vođa i djelatnika, niti imati previsoke zahtjeve prema njima.” Antikristi govore takve stvari u nastojanju da zalude ljude i spriječe ih da ih razluče.) To je jedno očitovanje – to jest, antikristi izvrću ono što je pogrešno u ispravno, prave od crnoga bijelo. Užasnuti da će ljudi prozreti njihove probleme, antikristi žure pribjeći mudrovanju i koriste svakojake verbalne trikove kako bi zaludili ljude, uznemirili im um i zamaglili im vid, kako bi ih spriječili da imaju ikakvo znanje ili da razluče stvari koje su oni učinili te kako bi time zadržali svoj visoki status i dobar ugled u mislima ljudi. To je ista vrsta stava o kojem smo maloprije govorili, što se tiče toga da se antikristi nipošto neće promijeniti kad su orezani ili kad pogriješe ili krenu krivim putem. Koji su još neki primjeri? (Antikristi su kivni na svakog tko ih orezuje, a kasnije bi čak mogli tražiti prilike da im se osvete i napadnu ih.) Napadanje i osvećivanje su drugo očitovanje. Kako je to povezano s time da antikristi štite vlastiti status i ugled? Zašto se žele osvećivati i napadati? (Tko god ih je orezao, razotkrio je svo zlo koje su učinili i prave činjenice o tome; nanio je štetu njihovom statusu i ugledu i uništi0 sliku o njima koja je postojala u srcima ljudi, pa su kivni na tu osobu.) Točno, u tome leži veza. Misle da su im ljudi koji su ih orezali povrijedili ponos, doveli ih u neugodnu poziciju, uništili im ugled i ozbiljno narušili njihov status u mislima drugih time što su ih razotkrili pred tolikim ljudima. To je razlog njihove osvete. U toj su stvari njihov ugled i status pretrpjeli štetu i, kako bi iskalili svoju ogorčenost i mržnju u svom srcu, traže prilike da napadnu i osvete se ljudima koji su ih razotkrili i orezali. Koja još očitovanja antikristi pokazuju? (Neki su antikristi također posebno lukavi. Kad ih netko orezuje, možda im se na površini neće suprotstaviti niti davati ikakve izjave, i zapravo se može činiti da nešto razumiju o sebi, ali kasnije će nastaviti činiti ista zla djela kao i prije i nikada se istinski neće pokajati. Koriste takve privide da bi zaludili ljude.) To je još jedno očitovanje. Određena vrsta antikrista čini upravo to. U sebi misle: „Dok sam živ, ima nade. Zasad ću biti strpljiv i neću dopustiti da me prozreš. Ako ti se otvoreno suprotstavim i odbijem prihvatiti orezivanje, reći ćeš da sam netko tko ne primjenjuje istinu niti je voli, a ako se to pročuje, to će utjecati na moj ugled. Ako naša braća i sestre saznaju, sigurno će odbiti prihvatiti vodstvo nekoga tko nimalo ne voli istinu. Prvo moram stvoriti dobru sliku. Kad se suočim s orezivanjem i netko razotkriva bilo kakve pogreške ili prijestupe koje sam učinio, stisnut ću zube i otrpjeti to pretvarajući se da to prihvaćam i kimajući glavom u znak priznanja, ne dopuštajući nikome da me prozre ili zna što stvarno mislim. Zatim mogu stvoriti privid, pustiti koju suzu i reći nešto o tome da sam dužan Bogu i tako prebroditi tu stvar. Na taj će način braća i sestre misliti da sam netko tko prihvaća istinu i s pravom mogu nastaviti biti vođa – a tada će moj ugled i status biti sačuvani, zar ne?” Sve što čine je privid. Biste li rekli da je takve ljude lako prozreti? (Nije ih lako prozreti.) Potrebno je razdoblje promatranja i interakcije s njima da bi se vidjelo štite li interese Božje kuće kad se susretnu s problemima i postupaju li doista u skladu s istina-načelima. Bez obzira na to koliko dobro ili ispravno govorili na površini, to je samo privremeno; prije ili kasnije, način na koji stvarno razmišljaju izaći će na vidjelo. Čak i ako ih Bog ne otkrije, mogu li antikristi tako čvrsto skrivati svoje prave misli i svoju priroda-bit? Mogu li ih prikrivati cijeli život? To bi bilo nemoguće; prije ili kasnije, te će stvari izaći na vidjelo. Stoga, bez obzira na to koliko opaki ili lukavi antikristi bili, sve dok gaje namjere i motive i protive se istini u svojim postupcima, na kraju će ih ljudi koji razumiju istinu razlučiti i prozreti. Ovakvi antikristi su najlukaviji od svih; na površini se čini da prihvaćaju istinu i pozitivne stvari, ali zapravo, u dubini svog srca i u svojoj biti, ne vole istinu, pa čak osjećaju i odbojnost prema pozitivnim stvarima i istini. Budući da su rječiti, većina ih ne može razlučiti, i samo ljudi koji razumiju istinu mogu razlučiti i prozreti takvu osobu. Ima li još primjera? (Bio je jedan antikrist koji je vidio da njegovi suradnici imaju bolji kov od njega i da su bolji u obavljanju posla od njega. Kako bi osigurao svoj status, potajno je iskrivljavao činjenice i donosio sudove o svojim suradnicima i partnerima, zaluđujući ljude, privlačeći ih i navodeći ih da ga slušaju. To je dovelo do uzajamnog nepovjerenja među njegovim suradnicima. Više nisu skladno surađivali i ni u jednom aspektu posla nisu postignuti rezultati. Kad su zla djela antikrista razotkrivena, on ne samo da to nije prihvatio, već je čak davao izgovore i pokušavao izbjeći odgovornost. Bilo je očito da bi učinio sve za svoj ugled i status; bez obzira na to koliko je braće i sestara povrijedio i bez obzira na to koliko je ozbiljno ometao i prekidao rad Božje kuće, jednostavno ga nije bilo briga, a kamoli da je bio uzrujan ili osjećao krivicu. Nije imao ni trunke ljudskosti ili razuma.) Ukratko, antikristi se ne ustručavaju žrtvovati bilo čije interese kako bi zaštitili vlastiti ugled i status. Čak i ako moraju pregaziti sve kako bi održali vlastiti status, neće oklijevati to učiniti. Kad je riječ o zaštiti njihova ugleda i statusa, nije ih briga hoće li drugi ljudi živjeti ili umrijeti, a rad Božje kuće i interesi crkve jednostavno čak i ne postoje u njihovoj glavi i uopće nisu u okviru njihova razmatranja. Iz tih postupaka možemo vidjeti da antikristi nisu ljudi iz Božje kuće; oni su nevjernici koji su se ušuljali. Božja kuća nije njihov dom, pa nijedan od njezinih interesa nema nikakve veze s njima. Oni samo žele postići svoj cilj da imaju vlast i kontroliraju ljude te da zadovolje svoje osobne ambicije i želje u Božjoj kući. Budući da je to vrsta priroda-biti koju antikristi imaju, oni nipošto neće prihvatiti orezivanje, niti će prihvatiti bilo koji aspekt istine.

Iz primjera koje smo upravo naveli, može se vidjeti da su ambicija i želja antikristā da teže ugledu i statusu urođene. Antikristi se rađaju takvi, s takvom vrstom priroda-biti. Oni to uopće ne uče nakon što se rode i to nije posljedica njihova okruženja. To je kao kad neki bolesni ljudi ne dobiju svoje bolesti nakon rođenja, već ih naslijede. Takve je bolesti nemoguće izliječiti. Antikristi se rađaju s ambicijom da teže ugledu i statusu i ne razlikuju se od reinkarnacija đavoljih kraljeva. Antikristi osjećaju odbojnost prema istini i mrze je te uopće ne prihvaćaju Božji sud i grdnju. Dakle, bez obzira na to s kakvim se orezivanjem susreli, neće ga prihvatiti. Ako ih oreže običan brat ili sestra, bit će još manje voljni to prihvatiti. Vjeruju: „Nisi pozvan da me orežeš, nisi dostojan! Koliko si dana vjernik? Kad sam ja postao vjernik, ti se još nisi ni rodio! Kad sam ja postao vođa, ti još nisi ni počeo vjerovati u Boga!” To je stav koji gaje prema braći i sestrama koji ih orezuju. Usredotočuju se na kvalifikacije i staž te na temelju toga odbijaju orezivanje. Dakle, mogu li prihvatiti kad ih Višnji orezuje? Na temelju njihove priroda-biti, neće ni to prihvatiti. Iako na površini možda neće ništa reći, njihovo će se srce sigurno opirati i odbijati. U to nema sumnje. Kad se doista suoče s orezivanjem od strane Višnjega, najčešće očitovanje antikristā jest da očajnički mudruju i se opravdavaju kako bi izbjegli odgovornost, čak i lažu Višnjemu i skrivaju stvari od onih ispod sebe kako bi se izvukli nekažnjeno. Antikristi često koriste pristup laganja Višnjemu i skrivanja stvari od onih ispod sebe kako bi izbjegli orezivanje od strane Višnjega. Na primjer, ako u crkvi ima mnogo problema, oni ih nikada ne prijavljuju. Ako njihova braća i sestre žele prijaviti te probleme, antikristi im to ne dopuštaju, a tko god to učini, nailazi na njihovo suzbijanje i isključivanje. Kao rezultat toga, većina je ljudi prisiljena držati se po strani, ostaviti probleme neriješenima i ponašati se kao oni koji ugađaju drugima. Antikristi blokiraju i zataškavaju sve probleme crkve, držeći ih u potpunoj tajnosti, i ne dopuštaju Višnjemu da se umiješa ili da postavlja pitanja. Antikristi također što je više moguće zadržavaju radne aranžmane Višnjega i ne prosljeđuju ih niti provode. Ako radni aranžmani Višnjega uopće ne utječu na njihov osobni ugled ili status, mogli bi to površno objaviti i odraditi reda radi, ali ih sigurno neće stvarno provesti. Ako radni aranžmani Višnjega predstavljaju prijetnju za njihov ugled i status ili imaju određeni utjecaj na njihov ugled i status, onda antikristi moraju razmisliti. Moraju razmotriti kako djelovati, prema kome djelovati i kada djelovati. Moraju pažljivo vagati te stvari, proračunavajući ih uvijek iznova u svojoj glavi. Ako se u radu crkve pojave neki problemi, antikristi znaju da će sigurno biti orezani ili čak smijenjeni kad Višnji sazna za te probleme, pa probleme zataškavaju i ne prijavljuju ih Višnjemu. Uopće ih nije briga kakav će utjecaj ili štetu ti problemi donijeti radu Božje kuće ako se ne riješe; ravnodušni su prema bilo kakvim gubicima koje će rad Božje kuće pretrpjeti. Ne razmišljaju o tome koje će postupanje koristiti radu Božje kuće ili udovoljiti Bogu, oni razmatraju samo vlastiti ugled i status, kako će ih Višnji gledati i tretirati te kako zaštititi svoj ugled i status da ostanu netaknuti. To je način na koji antikristi gledaju na stvari i razmišljaju o problemima i to u potpunosti predstavlja njihovu narav. Stoga, antikristi nipošto neće istinito izvijestiti o problemima koji postoje unutar crkve ili koji se pojave u njihovu radu. Bez obzira na to koji posao obavljali, bez obzira na to s kakvim se poteškoćama suočavali, ili ako se susretnu sa situacijama s kojima se ne znaju nositi ili u kojima ne znaju kakav izbor napraviti dok obavljaju taj posao, oni će to zataškati i sakriti, bojeći se da će Višnji reći da su preslabog kova, ili saznati za njihovu stvarnu situaciju, ili ih orezati jer se nisu pravovremeno pozabavili s tim poteškoćama ili situacijama i riješili ih. Antikristi zanemaruju interese Božje kuće i rad crkve kako bi izbjegli orezivanje od strane Višnjega. Ne ustručavaju se žrtvovati rad i interese crkve kako bi sačuvali svoj status i egzistenciju te osigurali da Višnji ima dobar dojam o njima. Nije ih briga za odgađanje ili utjecaj na napredak rada crkve, a još manje ih je briga za ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Bez obzira na to s kakvim se poteškoćama braća i sestre susretali ili koji problemi postojali u smislu njihova ulaska u život, antikristi ih ne mogu riješiti i neće tražiti od Višnjega. Jasno znaju da će zataškavanje problema i njihovo nerješavanje odgoditi i utjecati na napredak rada crkve te uzrokovati gubitke u životima braće i sestara, ali oni te stvari ignoriraju i nije ih briga za njih. Bez obzira na to koji se veći problemi pojave u crkvi, oni ih nikada ne prijavljuju, već daju sve od sebe da ih sakriju i zataškaju. Ako braća i sestre otkriju njihova zla djela i napišu pisma prijavljujući ih, antikristi se još više trude zataškati i sakriti ta pisma. Koji je njihov cilj u zataškavanju i skrivanju tih pisama? To je da zadrže svoj status, zaštite svoj ugled i prestiž te sačuvaju sve što u tom trenutku posjeduju. Za njih je biti smijenjen ili to da ih Višnji ocijeni kao nesposobne za njihov posao poput gubitka života i osude na smrt, to je kao da su u svojoj vjeri u Boga došli do kraja puta. Dakle, bez obzira na sve, oni nikada ne traže od Višnjega. Umjesto toga, smišljaju načine kako sakriti sve probleme koji postoje u njihovu radu i spriječiti Višnjega da ih otkrije. Nije li ta njihova praksa vrlo podla? Vjeruju da dobar vođa u očima Boga i Višnjega mora biti netko tko nikada nema nikakvih problema ili poteškoća, tko se može dobro nositi sa svim stvarima i sposoban je za sve vrste posla. Misle da se dobar vođa nikada ne žali na poteškoće niti traži pomoć oko problema te da dobar vođa u potpunosti mora biti savršena, besprijekorna osoba u mislima Boga i Višnjega, koja može dobro obaviti posao, a da je Višnji ne mora orezivati. Posljedično, oni žestoko čuvaju svoj status, nadajući se da će ostaviti dobar dojam na Višnjega i navesti Višnjega da pogrešno povjeruje da su sposobni za svoj posao, da mogu preuzeti svoj posao na sebe i da se neće pojaviti veliki problemi, te stoga misle da nema potrebe izravno se raspitivati o njihovu radu ili im davati smjernice, a zasigurno nema potrebe orezivati ih. Antikristi žele stvoriti takvu sliku o sebi, kako bi druge naveli da pogrešno vjeruju da Bog vjeruje u njih i sve im povjerava, da im On povjerava važne zadatke i ima veliko povjerenje u njih, do te mjere da se ustručava orezati ih, iz straha da bi njihovo postajanje negativnima i nemar utjecali na posao. Antikristi navode braću i sestre da misle da su oni popularne osobe u Božjoj kući i crkvi te važne osobe u Božjoj kući. Zašto žele ostaviti takav dojam iluzije i privida na braću i sestre? Zato da bi ih ljudi cijenili i obožavali, kako bi mogli uživati u statusnim povlasticama u crkvi, kao i u visokom statusu i povoljnom tretmanu, do te mjere da mogu zauzeti Božje mjesto. Često govore braći i sestrama: „Bog ne može osobno razgovarati s vama, ne može se spustiti na vašu razinu i osobno obavljati posao, i ne bi mogao živjeti s vama i usmjeravati vas u svim različitim stvarima s kojima se susrećete u svakodnevnom životu. Dakle, tko će obavljati te konkretne zadatke? Neće li to činiti vođe i djelatnici poput nas?” Dok daju sve od sebe da zaštite svoj status, često govore ovakve stvari i izražavaju ovakve ideje, kako bi braća i sestre potpuno i bez sumnje vjerovali u njih i imali povjerenja u njih. Kakva je priroda te njihove prakse? Nije li to laganje Višnjemu i skrivanje stvari od ljudi ispod njih? (Jest.) To je pametan dio njihova pristupa. Većina ljudi je slabog kova, ne razumiju istinu, ne mogu razlučiti antikriste i jedino mogu biti zaluđeni i iskorišteni od strane antikrista. Kad bi antikristi izravno pokušali zavesti ljude govoreći: „Višnji doista vjeruje u mene, sluša me u svim stvarima,” ljudi bi možda bili malo oprezni i imali malo sposobnosti razlučivanja o njima, ali antikristi ne govore na tako izravan način. Koriste određeni način govora kako bi zaludili ljude i naveli ih da pogrešno vjeruju da Višnji sigurno ima vjere i povjerenja u njih kad im povjerava posao vođenja. Glupani koji nemaju sposobnost razlučivanja i ne teže istini nasjedaju na to i slijede ih. I, kad se nešto dogodi, ti glupani se ne mole Bogu niti tragaju za istinom u Božjim riječima, već dolaze pred antikriste, tražeći od antikrista da im pokažu put i izaberu put za njih. To je cilj koji antikristi žele postići svojim postupcima. Ako u crkvi nema nekoliko ljudi koji razumiju istinu da razluče i razotkriju antikriste, većina će im ljudi slijepo vjerovati, obožavati ih i slijediti te živjeti pod njihovom kontrolom. To je tako opasno! Ako je netko zaluđen i kontroliran od strane antikrista tri ili pet godina, njegov će život pretrpjeti veliki gubitak. Ako je zaluđen i kontroliran od strane antikrista osam ili deset godina, tada će biti potpuno uništen; čak i ako se želi spasiti, neće imati priliku.

Antikristi često zaluđuju ljude, pridobivaju ih i kontroliraju tvrdnjama da su oni popularni ljudi u Božjoj kući, koje je Bog postavio na važne položaje i koje Bog cijeni i kojima vjeruje, u nastojanju da postignu svoj cilj da uvijek uživaju u statusu i zauvijek imaju posljednju riječ. Čega se antikristi najviše boje? Najviše se boje gubitka statusa i toga da budu na zlu glasu. Boje se da će braća i sestre misliti da ne teže istini, da su vrlo lošeg kova, da nemaju duhovno razumijevanje, da ne obavljaju nikakav stvaran posao i da nisu sposobni obavljati nikakav stvaran posao. To su stvari koje se antikristi najviše užasavaju čuti. Kad antikristi čuju takve izjave i objave, uspaniče se, pa se čak i naljute, ponekad idući toliko daleko da prave ispade, govoreći: „Ja sam lošeg kova, pa samo naprijed, upotrijebi koga god možeš; ja ionako ne mogu raditi ovaj posao! Nije li bog pravedan? Vjerujem u njega sve ove godine, ostavio sam obitelj i karijeru zbog njega i toliko sam se dao za sve vas, svoju braću i sestre. Zašto ne možete ni pravednu riječ reći o meni?” Više nisu mogli obraćati pažnju na svoj ugled i status, niti su se više pokušavali prikriti ili pretvarati; njihova je ružnoća u potpunosti razotkrivena. Nakon što su iskalili svoj bijes, brišu suze i misle: „O, ne; osramotio sam se. Moram se vratiti na scenu!” Zatim se nastavljaju pretvarati, nastavljaju učiti dobre parole i doktrine, te slušati, čitati, propovijedati i zaluđivati ljude. Osjećaju da moraju spasiti svoj ugled i status te se nadaju da će ih se jednog dana, kad dođe vrijeme izbora, braća i sestre i dalje sjetiti, sjetiti se dobrih stvari koje su učinili, cijene koju su platili i onoga što su rekli. To je krajnje besramno, zar ne? Ta se njihova stara priroda uopće nije promijenila, zar ne? Zašto se antikristi nikada ne mijenjaju? To je određeno njihovom priroda-biti, ne mogu se promijeniti; oni su jednostavno takvi. Kad su se njihove ambicije i želje potpuno pretvorile u dim, prave ispade, a zatim se počnu puno bolje ponašati. Nedavno sam pitao kako je jedna osoba, a neka braća i sestre su rekli da se jako dobro ponašao. Što je značilo „dobro se ponašao”? Značilo je da se u posljednje vrijeme puno bolje ponašao nego prije; više nije stvarao nevolje, napadao ljude niti se borio za status, i učio je kako s ljudima razgovarati nježnije, skromnije i tiše. I koristio je prave riječi da pomogne drugima, a u svakodnevnom životu pokazivao je posebnu brigu i pažnju prema drugim ljudima. Bilo je to kao da se preobrazio u potpuno novu osobu. Ali je li doista? Ne. Dakle, što su bili ti postupci? (Vanjsko dobro ponašanje.)

Nakon što budu razotkriveni i sva njihova zla djela izađu na vidjelo, neki antikristi kad vide braću i sestre, kažu: „Osjećam se kao da me Bog nedavno prosvijetlio i osvijetlio, i u jako sam dobrom stanju. Osjećam duboku mržnju prema svojim prijašnjim postupcima i nikada neću moći zaboraviti niti otpustiti gubitke koje sam nanio svojoj braći i sestrama. Jako sam tužan.” Dok to govore, briznu u plač i čak preuzmu inicijativu da zamole braću i sestre da ih orezuju, govoreći: „Ne brinite se da ću biti slab. Ako me vidite da radim nešto pogrešno, onda me orežite, mogu to prihvatiti – mogu to prihvatiti od Boga; neću vam zamjerati.” Prešli su put od tvrdoglavog odbijanja, opiranja i prkošenja orezivanju od strane braće i sestara, opravdavanja i raspravljanja u svoju korist, s puno ogorčenja, do aktivnog traženja da budu orezani. To je prilično brza promjena stava, zar ne? Znači li to da osjećaju kajanje? Na temelju tog stava, izgleda da je došlo do preokreta, pa bi ga ti trebao orezati. To mu može omogućiti da shvati pogreške koje je počinio u prošlosti i pomoći mu da upozna sebe. U tom trenutku, trebao bi mu pomoći pokazujući iskrenost i reći: „Vidim da se u posljednje vrijeme ponašaš prilično dobro. Govorit ću ti iz srca. Ako nešto što kažem nije ispravno i ne možeš to prihvatiti, onda ne obraćaj pažnju; ako vjeruješ da je ono što kažem ispravno, onda to prihvati od Boga. Moja je namjera pomoći ti, a ne dolijevati ulje na vatru ili te napadati. Otvorimo svoja srca jedan drugome i razgovarajmo u zajedništvu. Kad si služio kao vođa, ponašao si se bahato i odbijao priznati svoje pogreške; čak i ako si ih izvana priznavao, duboko u sebi nisi prihvatio krivnju – i poslije, kad bi naišao na istu vrstu problema, i dalje si postupao kao i prije. Razgovarajmo, na primjer, o onom posljednjem incidentu. Zato što si bio neodgovoran, nešto je pošlo po zlu i nanesen je veliki gubitak imovini Božje kuće. Tvoja je neodgovornost također dovela do toga da su mnoga braća i sestre uhićeni i zatvoreni te su za to platili cijenu. Ne misliš li da bi trebao preuzeti odgovornost za to? Ti si bio osoba izravno odgovorna za taj incident, pa bi trebao doći pred Boga, priznati svoje grijehe i pokajati se. Zapravo, ako priznaš svoju pogrešku, Bog će to u najgorem slučaju smatrati prijestupom i to neće utjecati na tvoju buduću težnju ka istini. Braća i sestre također će se moći ispravno odnositi prema tebi i smatrati te članom Božje kuće; neće te izopćiti niti napadati. Istina je da je sve u vezi s osobom u Božjim rukama, ali ako nikada ne težiš istini, Bog će te sigurno prezirati i napustiti, i tada ćeš postati meta uništenja. Ako prihvatiš Božje djelo i pokoriš mu se te se možeš istinski pokajati, Bog se neće sjećati tvojih prošlih prijestupa te ćeš pred Bogom i dalje biti osoba koja teži istini. Ne tražimo Njegov oprost ili pomilovanje, ali u najmanju ruku, moramo činiti ono što bi ljudi trebali činiti; to je odgovornost i dužnost svakog stvorenog bića i to je put kojim bismo svi trebali ići.” To su istinite riječi, zar ne? Ima li u njima ikakvog ruganja ili prijevare? Ima li u njima ikakvog sarkazma ili ismijavanja? (Ne.) To su samo iskrene riječi, izgovorene smireno i u skladu s načelom pomaganja ljudima i duhovnog izgrađivanja ljudi. Te su riječi ispravne; u njima postoji put primjene, kao i istina za kojom treba tragati. Međutim, mogu li antikristi prihvatiti te riječi? Mogu li ih shvatiti i primijeniti kao istinu? (Ne mogu.) Kako će odgovoriti na te riječi? „Čak i sada, vi se svi još uvijek držite te moje pogreške i ne puštate, ha? Čak se ni Bog ne sjeća ljudskih prijestupa, pa zašto vi uvijek istražujete moje? Kažete da želite sa mnom iskreno razgovarati i da mi pomažete. Kakva je to pomoć? To je očito pokušaj da se bavite prošlošću i smatrate me odgovornim. Samo me pokušavate natjerati da preuzmem odgovornost, zar ne? Jesam li ja sâm odgovoran za taj incident? Sve je u Božjim rukama, što znači da je On taj koji je odgovoran. Kad se taj incident dogodio, zašto nam Bog nije dao nikakve naznake o tome? Nije li to Bog postavio? Pa, kako onda možete kriviti mene?” To oni govore što misle, zar ne? U čemu je njihov problem? Na površini, činilo se da su se preokrenuli i postali ponizniji; izgledali su puno bolje nego prije, kao da više ne teže statusu i ugledu i kao da mogu mirno sjesti, razgovarati s nekim i voditi iskren razgovor. Pa kako su onda još uvijek sposobni reći nešto takvo? Kakav se problem u tome može vidjeti? (Način na koji su se ponašali bio je samo iluzija koju su stvorili kako bi se mogli vratiti na scenu.) Što još? (Oni uopće ne poznaju sebe uistinu, i to nisu pokazatelji stvarnog kajanja. To je samo vrsta licemjernog postupanja. Kad drugi ljudi s njima razgovaraju o njihovim problemima, oni i dalje nisu sposobni prihvatiti istinu. Jasno je da je njihova priroda-bit neprijateljski raspoložena prema istini.) U ovome su dvije stvari vrlo jasne. Kao prvo, kad antikrist izgubi svoj status, jedno od njegovih stanja jest: „Dok je života, ima i nade” – uvijek su spremni ponovno se uzdići. Druga je točka da se, u pogledu pogrešnog puta kojim su prije išli i prijestupa koje su počinili, antikristi apsolutno nikada neće istinski preispitati. Neće priznati svoje pogreške niti prihvatiti istinu, a još manje će shvatiti svoju bit iz činjenica svog zlodjela ili sažeti kako primjenjivati u skladu s istinom. Kad su smijenjeni i izgube svoj status, ne misle: „Što sam točno pogrešno učinio? Kako bih se trebao pokajati? Ako se ovakva stvar ponovi, kako bih trebao postupiti da budem u skladu s Božjom voljom?” Oni nemaju taj stav obraćenja. Čak i ako su orezani, i čak i ako su smijenjeni, i dalje se neće preokrenuti i težiti istini, tražiti put primjene ili promijeniti smjer svojih težnji. Bez obzira na to kolike gubitke donesu Božjoj kući i bez obzira na to koliko velik pad dožive, nikada neće priznati svoje grijehe. Njihovi ih neuspjesi neće navesti da ubuduće teže istini i tragaju za njom; umjesto toga, računat će što točno mogu učiniti kako bi sve popravili i vratili status koji su izgubili. To su te dvije stvari. Prva je vrsta stanja u kojem se nalaze nakon što izgube status, a to je stalna spremnost na povratak. Druga je njihovo odbijanje da priznaju ili shvate pogrešan put kojim su išli. Unutar te druge stvari, neshvaćanje pogrešnog puta kojim su išli jedan je njezin dio; osim toga, oni se nipošto neće istinski pokajati, niti će prihvatiti istinu, i sigurno neće, sa srcem punim kajanja, nadoknaditi štetu koju su nanijeli Božjoj kući. Nipošto neće razmišljati o tome kako se preobraziti, kako se promijeniti od ljudi koji ne teže istini u ljude koji teže istini i primjenjuju je. Ove dvije stvari jasno pokazuju da antikristi osjećaju odbojnost prema istini i da su po prirodi opaki; posebno su dobri u prikrivanju i prilagođavanju svom okruženju, poput kameleona. Imaju prevrtljivu bit, a u dubini njihovog srca, njihova težnja za statusom i njihove ambicije i želje nikada ne popuštaju, niti će se ikada promijeniti. Nitko ne može promijeniti te ljude. Gledajući ta očitovanja, koja je priroda-bit takve osobe? Je li antikrist brat ili sestra? Je li antikrist stvarna osoba? (Ne.) Ako te ljude smatrate braćom i sestrama, ne znači li to da ste ozbiljno glupi? Ta su očitovanja otkrivenja biti antikrista. Kad antikristi nemaju status, to je vrsta stanja u kojem se nalaze; proračuni u njihovim srcima, ono što otkrivaju i kako izvana postupaju, te vrsta stava prema istini i prema svojim prijestupima koji imaju u dubini svog srca su takvi, i njihovo se gledište neće promijeniti. Bez obzira na to koliko ti razgovarao o istini ili govorio o ispravnim, pozitivnim putovima primjene, oni to nikada neće istinski prihvatiti duboko u sebi; umjesto toga, opirat će se tome. Čak će i vjerovati: „Dakle, više nemam status, pa se ono što kažem ne računa. Nitko me više ne podržava; vi me samo želite ismijavati i naučiti me lekciju. Jesi li ti kvalificiran da me učiš lekciju? Što ti misliš, tko si ti? Kad sam ja postao vođa, ti još nisi bio naučio hodati! Nisi li ono malo što govoriš naučio od mene? A ti me pokušavaš naučiti lekciju. Stvarno ne znaš svoje mjesto u svemiru!” Oni misle da ljudi trebaju određeni staž kako bi ih orezivali, razgovarali s njima, čavrljali s njima ili vodili iskren razgovor s njima. Kakva je to sorta ljudi? Samo su antikristi sposobni reći takve stvari; normalni ljudi i ljudi koji imaju nešto srama i imalo razuma nikada ne bi rekli te stvari. Ako vam netko drži propovijed, smireno vodi iskren razgovor s vama, ukazuje na probleme koje imate i daje vam neke prijedloge, biste li to mogli prihvatiti? Ili biste imali isti način razmišljanja kao antikrist? Na primjer, recimo da si vjernik 10 godina, ali nikada nisi služio kao vođa. Druga osoba vjeruje samo dvije godine, ali ima viši status od tebe, i ti se zbog toga osjećaš uzrujano. Recimo da si vjerovao u Boga 20 godina prije nego što si konačno postao vođa manjeg okruga. Netko drugi postane vođa okruga nakon što je vjerovao samo pet godina i počne te voditi, a tebi je to teško prihvatiti. Ako te orezuju, osjećaš se nelagodno, i čak i ako su u pravu što te orezuju, ti to i dalje ne želiš prihvatiti. Jeste li ikada imali takav stav ili očitovanja? (Da.) To je narav antikrista. Mislite li da samo antikristi imaju narav antikrista? Svatko tko ima narav antikrista u opasnosti je, može krenuti putem antikrista, i ta ga narav može uništiti. Tako stoje stvari. Kad razgovaramo o biti antikrista i raščlanjujemo je, to uključuje i ljude koji imaju narav antikrista. Biste li rekli da su ljudi koje to uključuje manjina ili većina? Ili to uključuje sve? (Uključuje sve.) Točno, jer narav antikrista je narav Sotone, a svi iskvareni ljudi posjeduju narav Sotone. Sada smo malo razgovarali o ovoj temi kako se antikristi odnose prema orezivanju. Da bismo ušli u više pojedinosti, mogu se dati neki konkretni primjeri. To ću prepustiti vama da o tome razgovarate tijekom svojih okupljanja. Dok razgovarate, nemojte uvijek govoriti o tome kakvi su drugi ljudi. Naravno, razgovor o očitovanjima drugih je neizbježan, ali trebali biste uglavnom razgovarati o svojim vlastitim očitovanjima. Ako u sebi možete pronaći neka očitovanja ili otkrivenja koja su povezana s naravi antikrista, to će biti korisno i blagotvorno za vaše poznavanje samih sebe, i pomoći će vam da se riješite te naravi.

Već smo prije razgovarali o temi različitih očitovanja naravi antikrista – možete li se sada prepoznati u njima? Jeste li uspjeli steći neko razumijevanje? Možete li riješiti neke stvarne probleme? Bez obzira na to koji aspekt svojih iskvarenih naravi mijenjate, sve se to postiže na temelju razumijevanja istine, promatranja sebe kroz istinu, a zatim i upoznavanja samih sebe. Stoga je sposobnost razlučivanja i raščlambe različitih očitovanja iskvarene naravi put kojim morate kročiti kada je riječ o spoznavanju samih sebe i postizanju promjene u naravi. Jeste li već shvatili tu poantu? Neki od vas možda nisu i misle: „Uvijek razgovarate o tim trivijalnim temama i stvarima; nikada ne govorite o nekim dubokim istinama niti otkrivate neka duboka otajstva. To je tako dosadno i zamorno! Kakve veze te stvari o kojima razgovarate imaju s našim ulaskom u kraljevstvo nebesko, zadobivanjem velikih blagoslova i usavršavanjem u budućnosti?” Ti ljudi nikada ne razumiju; postaju pospani dok slušaju te stvari. Ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje to ne shvaćaju; ne razumiju različita ljudska stanja kojih se svaka istina dotiče, niti odnose između različitih istina. Oni te stvari ne razumiju. Što im podrobnije objašnjenje daš, to postaju zbunjeniji i manje toga usvajaju, pa uvijek postaju pospani. Kad okupljanje tek počne, oni pjevaju i plešu i ne postaju pospani bez obzira na to koliko su pravila i ceremonije dosadni ili se stalno ponavljaju. Međutim, čim se razgovara o istini i različitim stanjima ljudi, počnu drijemati. Što se događa s ljudima koji uvijek tako postaju pospani? Nisu li razotkriveni? To je očitovanje neljubljenja istine, zar ne? Kada je riječ o detaljima različitih istina koje se tiču ulaska u život, ljudi koji istinski teže istini i koji posjeduju određeni kov razumiju ih bolje što više o njima slušaju, dok oni koji ne ljube istinu i nemaju duhovno razumijevanje postaju samo zbunjeniji što više o njima slušaju. Što više slušaju, to im se čini dosadnijim, i ma koliko slušali, i dalje se osjećaju isto; ne mogu u tome čuti nikakav put. Smatraju da stvari koje se tiču ulaska u život zapravo i nisu toliko komplicirane, pa nema potrebe toliko o njima razgovarati. Takvi su ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje. Promjena naravi uključuje jako puno istina. Ako na putu traženja promjene svoje naravi ljudi ne ulože vrijeme i trud u svaku istinu, ne postignu razumijevanje, shvaćanje i znanje o svakoj istini i ne pronađu put primjene, tada nipošto neće moći ući ni u jednu istinu. Koji je način na koji ljudi mogu upoznati Boga? Kroz razumijevanje i ulazak u sve različite istine; to je jedini način. Štoviše, svaka istina nije neka vrsta teorije ili neka vrsta znanja ili filozofije; ona se tiče života ljudi i stanja njihovog postojanja, stanja u kojima se nalaze i stvari o kojima svakodnevno razmišljaju, te različitih misli, ideja, nakana i stavova koje proizvode pod dominacijom svojih iskvarenih biti. Dakle, to su teme o kojima govorimo. Kad shvatiš te teme, povežeš ih sa sobom, pronađeš načela primjene i upoznaš različita stanja i gledišta koja tvoje različite naravi proizvode, ti ćeš uistinu shvatiti istine koje su s njima povezane, i tek tada ćeš moći ispravno postupati u skladu s istina-načelima. Ako samo doslovno razumiješ riječi, i kad vidiš kako Bog razotkriva sebičnost i podlost antikrista, misliš: „Antikristi su sebični i podli, ali ja sam prilično nesebičan; imam puno ljubavi za dati, tolerantan sam, rođen sam u intelektualnoj obitelji, stekao sam visoko obrazovanje i na mene su utjecale poznate ličnosti i remek-djela, ja nisam sebična osoba” – je li izgovaranje tih stvari prihvaćanje istine? Je li to upoznavanje samoga sebe? Sasvim je očito da ne razumiješ tu konkretnu istinu, niti različita stanja koja su obuhvaćena tom konkretnom istinom. Kad shvatiš različita stanja o kojima Bog govori i koja razotkriva, a koja su obuhvaćena određenom istinom, i možeš to povezati sa sobom i pronaći precizna načela primjene, ti si krenuo putem primjene istine i ušao si u istina-stvarnost. Ako to nisi učinio, onda si samo razumio doktrinu; nisi razumio istinu. To je kao tema o kojoj smo upravo govorili, o tome kako se antikristi odnose prema orezivanju. Različita stanja, očitovanja i otkrivenja o kojima smo razgovarali u zajedništvu, sve se to tiče priroda-biti i naravi antikrista. Koliko toga razumiješ? Koliko si toga povezao sa sobom? Jesu li izjave, detalji i stanja sadržani u ovoj temi koje si shvatio povezani s drugim ljudima ili s tobom? Imaš li ti sâm ikakve veze s tim stanjima? Jesi li ih uistinu povezao sa sobom, ili si ih samo nevoljko priznao i složio se s njima? To ovisi o tvom shvaćanju istine i o tvom stavu prema istini. Povezivanje tih stanja sa sobom samo je preduvjet da bi mogao primjenjivati istinu; to ne znači da si je već počeo primjenjivati. Međutim, ako ne možeš povezati ta stanja sa sobom, onda nećeš imati apsolutno nikakve veze s primjenjivanjem istine. U tom slučaju, kad slušaš propovijedi, što ćeš čuti? Samo ćeš se pretvarati; činit će se kao da vjeruješ u Boga, ali zapravo nećeš primjenjivati u skladu s Njegovim riječima i nećeš moći ući u stvarnost Njegovih riječi. Bit ćeš samo autsajder, predmet koju nečemu služi, kontrast. Kada je riječ o tome kako biste trebali uspoređivati sebe s tim stanjima i kako biste trebali raščlaniti različita stanja koja se odnose na stvari koje sam rekao, to ovisi o vašoj vlastitoj spoznaji. Sve što ja mogu učiniti jest reći vam ove riječi i opskrbiti vas ovim riječima, a za ostalo ćete morati sami uložiti trud. Možete li prihvatiti ove riječi ili ne, ovisi o vašem stavu. Neki su ljudi nepopustljivi u svom srcu; uvijek se pretvaraju i pokušavaju zaštititi svoj status i ugled. Jasno je da imaju probleme, ali ih ne vide niti priznaju, pa čak i preuzimaju na sebe da razotkrivaju i raščlanjuju druge. Kao rezultat toga, ti drugi ljudi na kraju imaju koristi od toga, dok oni sami ne dobivaju ništa. Ti su ljudi budale, zar ne? To je glupo ponašanje. Svrha slušanja propovijedi nije naučiti kako razlučivati druge ljude, niti slušati u ime drugih; svrha je da ti sâm čuješ što se govori i da to primiš za sebe. Ti slušaš Božje riječi, istinu i propovijedi, i iz svega toga dolaziš do razumijevanja istine, stječeš život i postižeš promjenu naravi. Ima li to ikakve veze s drugim ljudima? Ove riječi imaju veze s tobom. Ako usvojiš takav stav, onda bi te ove riječi mogle promijeniti, postati tvoja stvarnost i omogućiti ti da postigneš promjenu naravi.

U ovoj prvoj temi govorili smo o različitim očitovanjima toga kako se antikristi odnose prema orezivanju. S jedne strane, razgovor o ovoj temi pomaže svima vama da shvatite kakav stav antikristi imaju i kakva su otkrivenja njihove priroda-biti kada je riječ o ovoj stvari; s druge strane, daje vam neke pozitivne smjernice i opomene. O preostalim problemima možete sami razgovarati u zajedništvu i rješavati ih; to su vaše vlastite stvari.

2. Kako se antikristi odnose prema onima koji su jači od njih

Kada je riječ o želji antikrista da zaštite vlastiti ugled i status, oni ne pokazuju i ne otkrivaju svoju priroda-bit samo kada ih se orezuje – antikristi se susreću s mnogim drugim vrstama situacija i stvari. Stoga, druga tema o kojoj ćemo razgovarati u zajedništvu jest kako antikristi održavaju svoj status i ugled unutar skupina ljudi. Koja ponašanja antikristi pokazuju dok su u skupini ljudi, a koja mogu ilustrirati da u svemu što čine pokušavaju zaštititi vlastiti ugled i status? Je li ova tema jasna ili ne? Je li njezin opseg velik ili malen? Je li reprezentativna ili ne? (Jest.) Ova je tema izravno povezana s priroda-biti antikrista. Kakva očitovanja antikristi pokazuju dok žive među skupinama ljudi? Kakvu vrstu stava i koje radnje koriste da bi zaštitili svoj ugled i status? Kao prvo, ako antikristi nemaju status, jesu li i dalje antikristi? (Da.) Trebate jasno razumjeti ovaj koncept. Nemojte misliti da samo ljudi sa statusom mogu posjedovati bit antikrista i biti antikristi, ili da obični ljudi bez statusa nisu antikristi. Opseg je zapravo prilično velik. Svaka osoba koja posjeduje bit antikrista i dalje je antikrist, bez obzira na to ima li status ili ne, i je li vođa ili običan vjernik; to je određeno njezinom biti. Dakle, kakva očitovanja pokazuju ljudi s biti antikrista dok su obični sljedbenici? Koja otkrivenja priroda-biti služe kao dovoljan dokaz da su oni, zapravo, antikristi? Kao prvo, pogledajmo kako žive unutar skupina ljudi, kako postupaju s drugim ljudima i sa stvarima te stav koji gaje prema istini. Ono o čemu bismo najviše trebali razgovarati nije što antikristi jedu, kako se odijevaju, gdje borave ili kako se kreću, već kako štite svoj ugled i status dok su u skupinama. Čak i ako su obični vjernici, oni i dalje neprestano pokušavaju zaštititi svoj ugled i status, neprestano otkrivajući takvu narav i bit te čineći takve stvari. Stoga nam to omogućuje da napravimo korak dalje u našem razumijevanju naravi i biti antikrista. Bez obzira na to imaju li antikristi status ili ne, i bilo kada ili bilo gdje da se nalaze, narav i bit antikrista uvijek se u njima otkrivaju i očituju. To nije ograničeno ni na kakav prostor, geografiju, ljude, događaje ili stvari.

Kada antikristi obavljaju dužnost, bez obzira o kojoj je riječ i u kojoj se skupini nalaze, pokazuju jasan oblik ponašanja, a to je da se u svemu uvijek žele istaći i pokazati, uvijek teže sputavati ljude i kontrolirati ih, uvijek žele voditi ljude i imati glavnu riječ, uvijek žele biti u središtu pozornosti, uvijek žele privući poglede i pažnju ljudi na sebe i žele svačije divljenje. Kad god se antikristi pridruže nekoj skupini, bez obzira na broj ljudi u njoj, tko su članovi skupine ili koja je njihova profesija ili identitet, antikristi prvo procijene stvari kako bi vidjeli tko je impozantan i izvanredan, tko je rječit, tko je impresivan, a tko je kvalificiran ili ima ugled. Procjenjuju koga mogu pobijediti, a koga ne, kao i tko ih nadmašuje, a tko je inferioran. To su prve stvari koje gledaju. Nakon što brzo procijene situaciju, počinju djelovati, ostavljajući po strani i zasad ignorirajući one koji su ispod njih. Prvo prilaze onima za koje vjeruju da su superiorni, koji imaju neki ugled i status, ili onima s darovima i talentom. To su ljudi s kojima se prvo mjere. Ako je bilo koga od tih ljudi braća i sestre cijene, ili su dugogodišnji vjernici u Boga i ugledni su, tada postaju mete zavisti antikrista i, naravno, smatraju se konkurencijom. Zatim se antikristi tiho uspoređuju s tim ljudima koji imaju ugled, status i koji uživaju divljenje braće i sestara. Počinju razmišljati o takvim ljudima, ispitujući što mogu učiniti i čime su ovladali te zašto ih neki ljudi cijene. Gledajući i promatrajući, antikristi shvaćaju da su ti ljudi stručnjaci u određenoj profesiji, te uviđaju činjenicu da ih svi visoko cijene jer duže vjeruju u Boga i mogu podijeliti neka iskustvena svjedočenja. Antikristi takve ljude smatraju „plijenom” i prepoznaju ih kao protivnike, a zatim oblikuju plan djelovanja. Kakav plan djelovanja? Gledaju aspekte u kojima se ne podudaraju sa svojim protivnicima, a zatim počinju raditi na tim aspektima. Na primjer, ako nisu tako dobri u određenoj profesiji kao oni, proučavat će tu profesiju, više čitati knjige, više tražiti razne informacije i poniznije i više tražiti upute od drugih. Sudjelovat će u svakoj vrsti posla vezanog uz tu profesiju, postupno stječući iskustvo i njegujući vlastitu moć. A kada povjeruju da imaju kapital za natjecanje sa svojim protivnicima, često istupaju kako bi izrazili svoje „briljantne poglede” i često namjerno pobijaju i omalovažavaju svoje protivnike, kako bi ih osramotili i okaljali njihova imena te time istaknuli koliko su sami pametni i izvanredni i potisnuli svoje protivnike. Ljudi bistra pogleda sve to mogu vidjeti, samo oni koji su bezumni i neuki i kojima nedostaje sposobnost razlučivanja to ne mogu vidjeti. Većina ljudi vidi samo entuzijazam antikrista, njihovu težnju, njihovu patnju, plaćanje cijene i vanjsko dobro ponašanje, ali stvarna situacija skrivena je u dubinama srca antikrista. Koji je njihov temeljni cilj? Zadobiti status. Meta na koju je usmjeren sav njihov rad, sav njihov trud i sva cijena koju plaćaju jest ono što u svom srcu najviše obožavaju: status i moć.

Kako bi zadobili moć i status, prva stvar koju antikristi čine u crkvi jest pokušaj da zadobiju povjerenje i poštovanje drugih ljudi, kako bi mogli uvjeriti više ljudi i navesti što više njih da im se dive i da ih obožavaju, čime postižu svoj cilj da imaju posljednju riječ i drže vlast u crkvi. Kada je riječ o zadobivanju moći, najvještiji su u natjecanju i borbi s drugim ljudima. Oni koji teže istini, oni koji imaju ugled u crkvi i oni koje braća i sestre vole, njihovi su glavni protivnici. Svaka osoba koja predstavlja prijetnju njihovom statusu njihov je protivnik. S onima koji su jači od njih natječu se bez uzmicanja; a protiv onih koji su slabiji od njih natječu se bez imalo sažaljenja. Srce im je ispunjeno filozofijama natjecanja i borbe. Vjeruju da, ako se ljudi ne natječu i ne bore, neće moći zadobiti nikakve koristi i da stvari koje žele mogu dobiti samo natjecanjem i borbom. Kako bi zadobili status i zauzeli istaknuti položaj unutar skupine ljudi, čine sve što je potrebno da se natječu s bilo kime i ne štede ni jednu jedinu osobu koja predstavlja prijetnju njihovom statusu. Bez obzira na to s kime su u interakciji, ti su kontakti ispunjeni natjecanjem i borbom, i nastavljaju se natjecati i boriti do duboke starosti. Često govore: „Bih li mogao pobijediti tu osobu ako bih se borio protiv nje?” Tko god je rječit i može govoriti logično, strukturirano i metodično, postaje meta njihove zavisti i oponašanja. Štoviše, postaje njihov protivnik. Tko god teži istini i posjeduje vjeru te je u stanju često pomagati braći i sestrama i podržavati ih i omogućiti im da izađu iz negativnosti i slabosti, također postaje njihov protivnik, kao i svatko tko je vješt u određenoj struci i donekle cijenjen od braće i sestara. Tko god postigne rezultate u svom poslu i zadobije priznanje Višnjega, prirodno im postaje još veći protivnik. Koja su gesla antikrista, bez obzira na to u kojoj se skupini nalaze? Podijelite svoja razmišljanja. (Borba s drugim ljudima i s Nebom izvor je beskrajne zabave.) Nije li to suludo? To je suludo. Ima li još koje? (Bože, ne misle li oni: „U cijelom svemiru, samo ja vladam”? To jest, žele biti najviši, i bez obzira na to s kim su, uvijek žele nadmašiti druge.) To je jedna od njihovih ideja. Ima li još koja? (Bože, sjetio sam se tri riječi: „Pobjednik je kralj.” Mislim da uvijek žele biti superiorni u odnosu na druge i istaći se, gdje god da su, i teže biti najviši.) Većina onoga o čemu ste govorili su neke ideje; pokušajte ih opisati nekom vrstom ponašanja. Antikristi ne žele nužno zauzeti najviši položaj gdje god da se nalaze. Kad god odu na neko mjesto, imaju narav i način razmišljanja koji ih tjeraju na djelovanje. Kakav je to način razmišljanja? To je: „Moram se natjecati! Natjecati! Natjecati!” Zašto tri „natjecati”, zašto ne jedno „natjecati”? (Natjecanje je postalo njihov život, od toga žive.) To je njihova narav. Rođeni su s naravi koja je divlje ohola i teško ju je obuzdati, to jest, smatraju da su bez premca i izrazito su egoistični. Nitko ne može obuzdati tu njihovu nevjerojatno oholu narav; ni oni sami je ne mogu kontrolirati. Dakle, njihov se cijeli život svodi na borbu i natjecanje. Za što se bore i natječu? Naravno, natječu se za slavu, dobitak, status, obraz i vlastite interese. Bez obzira na to koje metode moraju koristiti, sve dok im se svi pokoravaju i dok stječu koristi i status za sebe, postigli su svoj cilj. Njihova volja za natjecanjem nije privremena zabava; to je vrsta naravi koja dolazi od sotonske prirode. To je poput naravi velikog crvenog zmaja koji se bori s Nebom, bori se sa zemljom i bori se s ljudima. E sad, kada se antikristi bore i natječu s drugima u crkvi, što žele? Bez sumnje, natječu se za ugled i status. Ali ako zadobiju status, kakva im je korist od toga? Kakvo im je dobro od toga ako ih drugi slušaju, dive im se i obožavaju ih? Antikristi to ni sami ne mogu objasniti. U stvarnosti, vole uživati u ugledu i statusu, da im se svi smiješe i da ih dočekuju s laskanjem i ulagivanjem. Dakle, svaki put kad antikrist ode u neku crkvu, čini jednu stvar: bori se i natječe s drugima. Čak i ako osvoje moć i status, nisu gotovi. Da bi zaštitili svoj status i osigurali svoju moć, nastavljaju se boriti i natjecati s drugima. To će činiti dok ne umru. Dakle, filozofija antikrista je: „Dok si živ, ne prestaj se boriti”. Ako takva zla osoba postoji u crkvi, hoće li to ometati braću i sestre? Na primjer, recimo da svi tiho jedu i piju riječi Božje i razgovaraju u zajedništvu o istini, a atmosfera je mirna i raspoloženje ugodno. U tom trenutku antikrist će kipjeti od potisnutog bijesa. Postat će ljubomoran na one koji razgovaraju u zajedništvu o istini i mrzit će ih. Počet će ih napadati i osuđivati. Neće li to poremetiti mirnu atmosferu? To je zla osoba koja je došla ometati i zgroziti druge. Takvi su antikristi. Ponekad antikristi ne nastoje uništiti ili poraziti one s kojima se natječu i koje potiskuju; sve dok postignu ugled, status, taštinu i ponos te navedu ljude da im se dive, postigli su svoj cilj. Dok se natječu, otkrivaju jednu vrstu jasne sotonske naravi. Kakva je to narav? Da se, u kojoj god se crkvi pojave, uvijek žele natjecati i boriti s drugim ljudima, uvijek se žele natjecati za slavu, dobitak i status, i osjećaju da su postigli svoj cilj tek kada je crkva bačena u kaos i metež, kada su zadobili status i svi im se pokoravaju. To je priroda antikrista, to jest, oni koriste natjecanje i borbu kako bi postigli svoje ciljeve.

Koje je geslo antikrista, u kojoj god se skupini nalaze? „Moram se natjecati! Natjecati! Natjecati! Moram se natjecati da budem najviši i najveći!” To je narav antikrista; kamo god idu, natječu se i pokušavaju postići svoje ciljeve. Oni su Sotonine sluge i ometaju rad crkve. Narav antikrista je ovakva: počinju tako što gledaju po crkvi da vide tko vjeruje u Boga dugi niz godina i ima kapital, tko ima neke darove ili talente, tko je bio od koristi braći i sestrama u njihovom ulasku u život, tko ima više ugleda, tko je stariji, o kome se dobro govori među braćom i sestrama, tko ima više pozitivnih stvari. Ti ljudi trebaju biti njihova konkurencija. Ukratko, svaki put kad su antikristi među skupinom ljudi, ovo je ono što uvijek čine: natječu se za status, natječu se za dobar ugled, natječu se da imaju posljednju riječ o stvarima i pravo donošenja odluka u skupini, što ih, kad to jednom zadobiju, čini sretnima. Mogu li obavljati stvarni posao nakon što zadobiju te stvari? Nipošto ne, oni se ne natječu i ne bore kako bi obavljali stvarni posao; njihov je cilj nadvladati sve ostale. „Nije me briga jesi li mi se voljan pokoriti ili ne; u smislu kapitala, ja sam najveći, u smislu govorničkih vještina, ja sam najbolji, a u smislu darova i talenata, ja imam najviše.” Bez obzira na područje, uvijek se žele natjecati za prvo mjesto. Ako ih braća i sestre izaberu za nadzornike, natjecat će se sa svojim suradnicima da imaju posljednju riječ i pravo donošenja odluka. Ako ih crkva zaduži za određeni posao, inzistirat će na tome da vode glavnu riječ o tome kako se on obavlja. Željet će se truditi da sve što kažu i sve što odluče uspije i postane stvarnost. Ako braća i sestre usvoje nečiju tuđu ideju, hoće li to proći kod njih? (Ne.) To znači nevolju. Ako ga ne slušaš, pokazat će ti svoje, učiniti da osjećaš da ne možeš bez njega i pokazati ti kakve će biti posljedice ako ga ne poslušaš. Eto koliko je bahata, mrska i nerazumna narav antikrista. Nemaju ni savjesti ni razuma, pa čak ni trunke istine. U djelima i postupcima antikrista može se vidjeti da ono što čine nema nimalo razuma normalne osobe, te iako se s njima može razgovarati u zajedništvu o istini, oni je ne prihvaćaju. Ma koliko ispravno bilo to što kažeš, kod njega to ne prolazi. Jedino čemu vole težiti jesu ugled i status, koje vrlo visoko cijene. Sve dok mogu uživati u statusnim povlasticama, zadovoljni su. To je, vjeruju, vrijednost njihova postojanja. U kojoj god se skupini ljudi nalaze, moraju ljudima pokazati „svjetlo” i „toplinu” koju pružaju, svoje talente, svoju jedinstvenost. I zato što vjeruju da su posebni, prirodno misle da bi se prema njima trebalo postupati bolje nego prema običnim ljudima, da bi trebali primiti podršku i divljenje ljudi, da bi ih ljudi trebali gledati s poštovanjem, obožavati ih – misle da im sve to pripada. Nisu li takvi ljudi drski i besramni? Nije li problem imati takve ljude u crkvi? Kad se nešto dogodi, zdrav razum nalaže da ljudi trebaju slušati onoga tko govori ispravno, pokoriti se onome tko da prijedlog koji je koristan za rad Božje kuće i usvojiti prijedlog koji je u skladu s istina-načelima. Ako antikristi kažu nešto što nije u skladu s načelima, svi ostali ih možda neće poslušati ili usvojiti njihov prijedlog. U tom slučaju, što će antikristi učiniti? Nastavit će se pokušavati braniti i opravdavati, i smišljati načine kako uvjeriti druge i natjerati braću i sestre da ih slušaju i usvoje njihov prijedlog. Neće razmatrati kakav bi učinak na rad crkve mogao imati njihov prijedlog ako bude usvojen. To nije u okviru njihova razmatranja. Što je jedino što će razmatrati? „Ako moj prijedlog ne bude usvojen, kako ću se onda pojaviti pred ljudima? Dakle, moram se natjecati i truditi se da moj prijedlog bude usvojen.” Kad god se nešto dogodi, ovako oni razmišljaju i postupaju. Nikada ne promišljaju o tome je li to u skladu s načelima ili ne, i nikada ne prihvaćaju istinu. To je narav antikrista.

Koje je primarno očitovanje potpunog nedostatka razuma kod antikrista? Oni vjeruju da imaju darove, da su sposobni, da su dobrog kova te da bi ih drugi ljudi trebali obožavati i podržavati, a Božja kuća postaviti na važan položaj. Nadalje, vjeruju da bi Božja kuća trebala usvojiti i promicati sve prijedloge i ideje koje iznesu, a ako ih Božja kuća ne usvoji, postaju vrlo ljuti, okreću se protiv Božje kuće i uspostavljaju vlastita neovisna kraljevstva. Ne uzrokuje li ovo otkrivenje naravi i biti antikrista prekide i ometanja u crkvi? Može se reći da sve radnje antikrista uzrokuju goleme prekide i ometanja u radu crkve i ulasku u život Božjeg izabranog naroda. Kada se antikristi natječu za vodeće položaje u crkvi i ugled među Božjim izabranim narodom, koriste sva moguća sredstva da napadnu druge i uzdignu sebe. Ne razmatraju koliko bi teško mogli naštetiti radu Božje kuće i ulasku u život Božjeg izabranog naroda. Razmatraju samo mogu li njihove ambicije i želje biti zadovoljene i mogu li njihov vlastiti status i ugled biti osigurani. Njihova uloga u crkvama i među Božjim izabranim narodom jest uloga demona, zla i Sotoninih slugu. Oni nipošto nisu ljudi koji istinski vjeruju u Boga, niti su sljedbenici Božji, a kamoli ljudi koji vole i prihvaćaju istinu. Dok njihove namjere i ciljevi još nisu postignuti, nikada ne promišljaju o sebi i ne spoznaju sebe, nikada ne promišljaju o tome jesu li njihove namjere i ciljevi u skladu s istinom, nikada ne traže kako hodati putem težnje za istinom da bi postigli spasenje. Oni ne vjeruju u Boga s pokornim stanjem uma niti tako biraju put kojim bi trebali ići. Umjesto toga, mozgaju i misle: „Kako mogu doći na položaj vođe ili djelatnika? Kako se mogu natjecati s vođama i djelatnicima crkve? Kako mogu zaluditi i kontrolirati Božji izabrani narod i pretvoriti krista u običnu figuru? Kako mogu osigurati mjesto za sebe u crkvi? Kako se mogu pobrinuti da imam čvrsto uporište u crkvi i zadobijem status, jamčiti da ću uspjeti i neću podbaciti te u konačnici postići svoj cilj kontroliranja Božjeg izabranog naroda i uspostavljanja vlastitog kraljevstva?” To su stvari o kojima antikristi razmišljaju danju i noću. Kakva je to narav i priroda? Na primjer, kada obična braća i sestre pišu članke sa svjedočanstvima, razmišljaju o tome kako vjerno izraziti svoja iskustva i razumijevanje u pisanom obliku. Stoga se mole pred Bogom u nadi da će im On podariti više prosvjetljenja u vezi s istinom i omogućiti im da zadobiju veće i dublje razumijevanje o njoj. A kada antikristi pišu članke, razbijaju glavu razmišljajući o tome kako pisati na način koji će natjerati više ljudi da ih razumiju, znaju za njih i dive im se te kako da time zadobiju status u mislima većeg broja ljudi. Žele iskoristiti ovu najobičniju, sitnu stvar kako bi povećali svoju slavu. Ne mogu propustiti čak ni takvu priliku. Kakvi su to ljudi? Neki antikristi, vidjevši da drugi mogu pisati članke sa iskustvenim svjedočenjima, žele napisati nešto što je divnije od bilo čijeg drugog iskustvenog svjedočenja, u nastojanju da se s njima natječu za status i ugled. I tako, izmišljaju i plagiraju priče. Čak se usuđuju činiti stvari poput davanja lažnog svjedočanstva. Kako bi se proslavili, kako bi više ljudi znalo za njih i kako bi im se ime pročulo, antikristi ne oklijevaju činiti svakakve sramotne stvari. Neće propustiti ni najmanju priliku da postanu poznati, da steknu status i da budu cijenjeni među skupinom ljudi i gledani s posebnim poštovanjem. Koja je svrha toga da ih drugi gledaju s posebnim poštovanjem? Koje posljedice i ciljeve antikristi žele postići? Antikristi žele da ih drugi vide kao izvanredne ljude, ljude koji su plemenitiji od bilo koga drugog i koji se ističu u određenim područjima; žele ostaviti dobar dojam u mislima drugih, dubok dojam, pa čak i postupno navesti druge ljude da im zavide, dive im se i gledaju ih s poštovanjem. Dok se svom snagom trude postići taj cilj, također nastavljaju hodati istim putem kao i prije.

Bez obzira na to u kojoj se skupini ljudi nalazili, bez obzira na to pretvarali se ili naporno radili, ono što je skriveno u dubini srca antikristâ nije ništa drugo doli želja za statusom. Bit koju otkrivaju i očituju nije ništa drugo doli borba i nadmetanje. Što god antikristi činili, oni se s drugima natječu za status, obraz i interese. Najčešće se to očituje u natjecanju za dobro ime, dobru ocjenu i status u mislima ljudi, kako bi ih ljudi cijenili i obožavali te se vrtjeli i okupljali oko njih. To je put kojim antikristi kroče; to je ono za što se antikristi natječu. Bez obzira na to kako Božje riječi osuđuju i raščlanjuju te stvari, antikristi neće prihvatiti istinu, niti sud i grdnju Božjih riječi, niti će se odreći tih stvari koje je Bog osudio. Naprotiv, što više Bog razotkriva te stvari, to lukaviji antikristi postaju. Oni usvajaju prikrivenije i lukavije načine kako bi težili tim stvarima, tako da ljudi ne mogu vidjeti što rade i pogrešno vjeruju da su se oni odrekli tih stvari. Što više Bog razotkriva te stvari, to više antikristi pronalaze načine da koriste podmuklije i pametnije metode kako bi težili za njima i zadobili ih. Štoviše, koriste se milozvučnim riječima kako bi prikrili svoje skrivene motive. Ukratko, antikristi nipošto ne prihvaćaju istinu, ne promišljaju o svom ponašanju, niti dolaze pred Boga moleći se i tragajući za istinom. Naprotiv, u svom su srcu još nezadovoljniji Božjim razotkrivanjem i sudom, do te mjere da zauzimaju neprijateljski stav prema tome. Ne samo da se ne odriču svoje težnje za ugledom i statusom, već ih cijene još više i smišljaju načine kako sakriti i prikriti tu težnju te spriječiti ljude da ih prozru i uoče. Bez obzira na situaciju, antikristi ne samo da ne uspijevaju primijeniti istinu, već kad se otkriju njihove prave boje, to jest, kad slučajno otkriju te svoje ambicije i želje, osjećaju se još zabrinutijima da će drugi na temelju Božjih riječi i istine prozreti njihovu bit i pravo lice, pa to pokušavaju prikriti i daju sve od sebe da se obrane. Koja je svrha njihova prikrivanja? Svrha je zaštita njihova statusa i ugleda od gubitaka te očuvanje snage za sljedeću borbu. To je bit antikrista. Bilo kada ili u bilo kakvoj situaciji, ciljevi i smjer njihova vladanja neće se promijeniti, kao ni njihovi životni ciljevi, načela u pozadini njihovih postupaka, niti želja, ambicija i cilj u dubini njihova srca da teže statusu. Ne samo da će dati sve od sebe da se domognu statusa, već će pojačati svoje napore da ga dobiju. Što se više u Božjoj kući u zajedništvu razgovara o istini, to će oni vještije izbjegavati neka očita ponašanja i očitovanja koja drugi ljudi mogu prozreti i razlučiti. Prebacit će se na drugačiju metodu i gorko plakati dok priznaju svoje pogreške i osuđuju sami sebe, zadobivajući suosjećanje ljudi, navodeći ih da pogrešno vjeruju da su se pokajali i promijenili te otežavajući ljudima da ih razluče. Kakva je to bit antikrista? Nije li pomalo podmukla? (Jest.) Kad su ljudi toliko podmukli, oni su đavli. Mogu li se đavli istinski pokajati? Mogu li uistinu ostaviti po strani svoju ambiciju i želju za statusom? Đavli bi radije umrli nego ostavili po strani tu ambiciju. Bez obzira na to kako bi ti s njima razgovarao u zajedništvu o istini, bit će beskorisno, oni neće ostaviti po strani tu ambiciju. Ako u ovoj situaciji izgube bitku i braća i sestre ih razotkriju, kad prijeđu u sljedeću skupinu, i dalje će se nastaviti boriti i natjecati za status, obraz, posljednju riječ i pravo na donošenje odluka. Natjecat će se za te stvari. Bez obzira na situaciju ili na skupinu ljudi u kojoj se nalaze, načelo kojeg se uvijek drže jest natjecanje: „Samo ja mogu voditi; nitko drugi ne smije voditi mene!” Nipošto nisu voljni biti obični sljedbenici, niti prihvatiti vodstvo ili pomoć drugih ljudi. To je bit antikrista.

Ima li u crkvi onih koji vjeruju u Boga dugi niz godina, a ipak uopće ne teže istini i uvijek teže statusu i ugledu? Kakva su očitovanja takvih ljudi? Biste li vi rekli da su ljudi koji uvijek ističu sebe, koji su skloni iznošenju originalnih misli i izbacivanju zvučnih ideja, takvi ljudi? Kakve stvari oni često čine? (Netko iznese svoje stajalište i ono se svima drugima čini ispravnim, ali da bi pokazao koliko je pametan, ta osoba iznese drugačije stajalište, za koje će ljudi smatrati da je još ispravnije i koje će pobiti stajalište prve osobe, pokazujući tako koliko je pametan.) To se zove isticanje sebe. Oni odbacuju tuđa gledišta, a zatim iznose vlastitu jedinstvenu perspektivu, za koju čak ni sami ne smatraju da je realna ili valjana – puki slogan – ali moraju pokazati ljudima koliko su briljantni i natjerati sve da ih slušaju. Uvijek moraju biti drugačiji, uvijek moraju iznositi originalne misli, uvijek izbacuju zvučne ideje, i bez obzira na to koliko je izvedivo i praktično ono što drugi kažu, oni moraju glasati protiv toga i pronaći razne razloge i izgovore da zaniječu tuđa gledišta. To su najčešća ponašanja ljudi koji pokušavaju iznositi originalne misli i izbacivati zvučne ideje. Ma koliko da su nečiji postupci bili ispravni ili prikladni, oni će ih odbaciti i zanemariti. Iako jasno znaju da je ta osoba postupila prikladno, i dalje govore da njezini postupci nisu bili prikladni i prikazuju to kao da su oni mogli bolje obaviti posao i da uopće nisu ništa lošiji od te osobe. Ljudi poput ovih misle da nitko nije dobar kao oni, da su u svakom pogledu bolji od drugih. Za njih je sve što drugi kažu neispravno; drugi su bezvrijedni, a oni su sami dobri u svakom pogledu. Čak i ako učine nešto pogrešno i budu orezani, neće biti voljni pokoriti se, uopće neće prihvatiti istinu, a mogu iznijeti i hrpu izgovora, zbog kojih drugi misle da nisu pogriješili i da nisu trebali biti orezani. Ljudi koji vole a ideje na ovaj su način oholi i samopravedni. Zapravo, velikoj većini tih ljudi nedostaje stvarni talent i ne mogu ništa dobro učiniti, što god rade pretvori se u potpuni kaos. Ali nemaju samosvijesti i misle da su bolji od drugih, usuđuju se miješati i uplesti u sve što drugi rade i neprestano izbacuju zvučne ideje, uvijek želeći da ih drugi cijene i slušaju. Bez obzira na situaciju ili na skupinu u kojoj se nalaze, oni samo žele da im drugi služe i slušaju ih; ne žele služiti niti slušati nikoga drugog. Nisu li to antikristi? Toliko su antikristi oholi i samopravedni; toliko im nedostaje razuma. Govore samo o varljivim doktrinama, a ako drugi ukažu na njihove pogreške, moraju izvrtati riječi i logiku te govoriti na lažan, milozvučan način kako bi ljudi osjetili da su u pravu. Bez obzira na to koliko je nečije mišljenje ispravno, antikristi će upotrijebiti rječit način govora kako bi ono zvučalo neispravno i natjerati sve da prihvate njihovo vlastito mišljenje. Antikristi su takva vrsta su ljudi – iznimno su sposobni zaluditi druge, mogu ih zaluditi do te mjere da budu bačeni u zbrku, dezorijentirani i da više ne znaju što je ispravno, a što pogrešno. Na kraju će svi oni kojima nedostaje sposobnost razlučivanja biti temeljito zaluđeni i zarobljeni od strane tih antikrista. U većini crkava postoje ljudi koji ovako zaluđuju druge. Kad Božji izabrani narod razgovara u zajedništvo o istini ili dijeli svoje iskustveno svjedočenje, antikristi uvijek ustanu i izraze vlastita mišljenja. Ne otvaraju svoje srce da iskreno razgovaraju u zajedništvu o svom iskustvenom znanju; umjesto toga, uvijek ukazuju na stvari i daju kritičke, neodgovorne primjedbe o iskustvenom znanju drugih ljudi, kako bi se pohvalili koliko su pametni i postigli svoj cilj da ih drugi cijene. Antikristi su najvještiji u govorenju o riječima i doktrinama; nikada ne mogu podijeliti istinsko iskustveno svjedočenje i nikada ne govore o samospoznaji. Umjesto toga, uvijek traže probleme u drugim ljudima i dižu veliku buku oko njih. Nikada ne vidite antikriste kako otvorenog uma prihvaćaju tuđa mišljenja ili proaktivno razgovaraju u zajedništvu o vlastitim iskvarenim naravima i razotkrivaju se drugima. Zasigurno ih ne vidite kako razgovaraju o tome kakva su pogrešna i apsurdna gledišta gajili i kako su ih promijenili, i nipošto ih ne čujete kako priznaju pogreške koje su učinili ili svoje nedostatke… Bez obzira na to koliko su dugo antikristi u interakciji s drugima, uvijek čine da drugi osjećaju kao da oni nemaju nikakve iskvarenosti, da su rođeni sveci i savršeni ljudi i da bi ih drugi trebali obožavati. Ljudi koji uistinu posjeduju razum ne žele da ih drugi cijene ili obožavaju. Ako ih drugi doista cijene i obožavaju, smatraju to sramotnim jer znaju da su iskvareni ljudi s iskvarenim naravima i da ne posjeduju cstvarnosti. Znaju vlastitu mjeru, pa kakvu god iskvarenost otkrili i kakva god pogrešna gledišta proizveli, mogu o tim stvarima iskreno a i dati drugima do znanja, a to čini da se osjećaju vrlo opušteno, oslobođeno i sretno. Uopće ne osjećaju da je to teško učiniti. Čak i ako ih drugi osuđuju, gledaju svisoka, nazivaju glupima ili preziru, ne osjećaju se jako uzrujano. Naprotiv, osjećaju da je to vrlo normalno i mogu tome ispravno pristupiti. Budući da ljudi imaju iskvarene naravi, prirodno će otkrivati iskvarenost. Bez obzira na to priznaješ li ti to ili ne, to je činjenica. Ako možeš prepoznati vlastitu iskvarenost, to je dobra stvar, a još je bolje ako je drugi mogu jasno vidjeti, na taj te način neće obožavati niti cijeniti. Ljudi koji razumiju istinu i posjeduju malo razuma mogu otvoriti svoje srce i u zajedništvu razgovarati o spoznaji samih sebe; ne smatraju to teškim. Ali to je vrlo teško za antikriste. Oni gledaju na one koji se otvaraju na čist način kao na idiote, a na one koji govore o svojoj samospoznaji i govore iskreno kao na budale. Stoga antikristi potpuno gledaju svisoka na te ljude. Ako netko može razumjeti istinu i svi ga posebno odobravaju, antikristi će tu osobu vidjeti kao trn u oku te će je joj suditi i osuđivati je. Pobijat će ispravne prakse i pozitivne stvari koje ta osoba posjeduje i prikazat će ih kao neispravno i iskrivljeno razumijevanje. Tko god učini nešto što koristi crkvi ili braći i sestrama, antikristi će smisliti načine da ga omalovaže, ismiju i izrugaju; bez obzira na to koliko je dobra stvar koju je učinio ili koliko je koristila ljudima, antikristi neće smatrati da je vrijedna spomena, i umanjit će je i minimizirati, svodeći je do te mjere da se čini potpuno bezvrijednom. S druge strane, ako antikristi učine nešto malo dobro, dat će sve od sebe da to preuveličaju i uvećaju, kako bi svi to vidjeli, znali da su to oni učinili i da je to njihovo zaslužno djelo, kako bi ih braća i sestre gledali s posebnim poštovanjem, stalno ih imali na umu, osjećali veliku zahvalnost prema njima i sjećali se onoga što je dobro u vezi s njima. Svi su antikristi sposobni postupati na ovaj način, kao i oni koji posjeduju narav antikrista. U tom pogledu, antikristi se ne razlikuju od licemjernih farizeja; zapravo, gori su od njih. To su najčešća i najočitija tipična očitovanja antikrista.

Kakav stav antikristi gaje dok nešto rade? Žele činiti dobre stvari pred drugima, a loše stvari u tajnosti. Žele da svi znaju za dobre stvari koje čine i da prikriju sve loše stvari kako nitko ne bi saznao za njih, do te mjere da ni jedna jedina riječ o tome ne izađe na vidjelo, i osjećaju se primoranima dati sve od sebe da ih sakriju. Ova narav antikrista je odvratna, zar ne? Koja je svrha takvog postupanja antikrista? (Da zaštite svoj ugled i status.) Točno. Na površini se čini da se ne natječu za status niti govore išta radi statusa, ali sve što čine i govore jest radi zaštite i zadržavanja svog statusa te radi posjedovanja visokog ugleda i dobrog imena. Ponekad čak teže statusu unutar skupine, a da nikome ne dopuste vidjeti da to čine. Čak i ako nekoga preporuče, to jest, obave neke od stvari koje bi trebali, žele da im osoba koju su preporučili bude vrlo zahvalna i da zna da je priliku za vršenje te dužnosti dobila samo zbog njihove preporuke. Antikristi nikada neće propustiti takvu priliku. Oni misle: „Iako sam te preporučio, ja sam i dalje tvoj vođa, pa me ti ne možeš nadmašiti.” Strast antikrista prema statusu i ugledu posve je očita. Kako bi se natjecali za status i zaštitili ga, ne propuštaju ni jedan jedini pogled ili nenamjernu riječ od bilo koga, a još manje bilo što što se događa u bilo kojem kutku. Antikristi primjećuju sve te stvari, velike i male, a riječi koje su drugi izgovorili neprestano im se vrte po glavi. S kojim ciljem to rade? Uživaju li u ogovaranju? Ne; žele u svemu tome pronaći način i priliku da zaštite vlastiti status. Ne žele da njihov status ili ime pretrpe gubitke zbog nekog trenutnog nemara ili nepažnje. Radi statusa, naučili su steći „uvid” u sve; kad god brat ili sestra kažu nešto što smatraju nepoštovanjem ili izraze mišljenje koje se sukobljava s njihovim, oni to ne puštaju; shvaćaju to ozbiljno, provode detaljno istraživanje i duboku analizu, a zatim pronalaze odgovarajući odgovor kako bi se nosili s onim što je rečeno, do te mjere da je njihov status čvrsto utemeljen u svačijem umu i apsolutno nepokolebljiv. Onog trenutka kad je njihovom imenu nanijeta šteta ili čuju neke riječi koje mu štete, brzo će pronaći izvor toga i pokušati naći izgovore i racionalizacije kojima će se iskupiti. Stoga, bez obzira na to koje dužnosti antikristi vrše, bez obzira na to djeluju li kao vođe i djelatnici ili ne, svaka pojedina stvar kojom se zaokupljaju i svaka pojedina riječ koju izgovore jest radi njihova statusa i ne može se odvojiti od njihove želje da zaštite svoje interese. U dubini srca antikrista, oni nemaju apsolutno nikakav koncept primjenjivanja istine ili zaštite interesa Božje kuće. Stoga se bit antikrista može precizno definirati na sljedeći način: oni su Božji neprijatelji; oni su čopor đavola i Sotona koji su došli ometati, prekidati i uništavati rad Božje kuće. Oni su Sotonine sluge; nisu ljudi koji slijede Boga, niti su članovi Božje kuće, niti su oni koje Bog spašava.

Je li vas dirnulo išta o čemu smo danas razgovarali u zajedništvu? Koji vas je dio dirnuo? (Posljednji dio, to jest, kad je Bog raščlanio natjecateljsku prirodu antikrista.) Nije dobro uvijek se natjecati. Takvo je ponašanje povezano s antikristima i uništenjem. To nije dobar put. Što bi ljudi trebali činiti kad posjeduju ta očitovanja i otkrivenja? Kakav bi izbor trebali napraviti? Kako bi trebali izbjegavati te stvari? To su problemi o kojima bi ljudi sada trebali najviše razmišljati i promišljati, a to su i problemi s kojima se ljudi svakodnevno susreću. Kako se mogu suzdržati od natjecanja kad se stvari dogode i kako bi trebali riješiti bol i nelagodu u svom srcu nakon što se natječu – to je problem s kojim se svaka osoba mora suočiti. Ljudi imaju iskvarene naravi, pa se svi natječu za ugled, dobitak i obraz, i teško im se suzdržati od natjecanja. Znači li onda, ako se osoba ne natječe, da se riješila naravi i biti antikrista? (Ne, to je samo površinska pojava. Ako se njihova unutarnja narav ne riješi, onda se problem kročenja putem antikrista ne može riješiti.) Dakle, kako se može riješiti problem hodanja putem antikrista? (S jedne strane, mora se imati spoznaja o toj stvari i doći pred Boga i moliti se kada se otkriju misli i ideje o borbi za status. Nadalje, mora se otvoriti i razotkriti pred braćom i sestrama, a zatim se svjesno pobuniti protiv tih neispravnih misli i ideja. Također se mora tražiti od Boga da sudi, grdi, orezuje i disciplinira. Tada će se moći krenuti na ispravan put.) To je prilično dobar odgovor. Međutim, to nije lako postići; osobito je onima koji previše vole ugled i status to još teže postići. Odustati od ugleda i statusa nije lako – ljudi to mogu postići samo težnjom za istinom. Samo razumijevanjem istine mogu spoznati sebe, jasno vidjeti ispraznost težnje za slavom, dobitkom i statusom te jasno vidjeti istinu o iskvarenosti čovječanstva. Tek kada ljudi istinski spoznaju sebe, mogu napustiti status i ugled. Nije lako odbaciti svoju iskvarenu narav. Ako si priznao da ne posjeduješ istinu, da imaš previše nedostataka i da otkrivaš previše iskvarenosti, a ipak ne ulažeš napor u težnju za istinom, već se prikrivaš i upuštaš u licemjerje, navodeći ljude da pogrešno vjeruju da ti možeš učiniti bilo što, onda će te to dovesti u opasnost – i prije ili kasnije, doći će vrijeme kada ćeš udariti u zid i pasti. Moraš priznati da nemaš istinu i biti dovoljno hrabar da se suočiš sa stvarnošću. Imaš slabosti, otkrivaš iskvarenost i posjeduješ svakojake nedostatke. To je normalno, jer ti si obična osoba, nisi nadčovjek niti si svemoguć, i moraš to priznati. Kada te drugi preziru ili ismijavaju, nemoj odmah reagirati s odbojnošću zato što je ono što govore neugodno, ili se tome opirati zato što vjeruješ da si sposoban i savršen – to ne bi trebao biti tvoj stav prema takvim riječima. Kakav bi trebao biti tvoj stav? Trebao bi si reći: „Imam svoje mane, sve u vezi sa mnom je iskvareno i manjkavo, i ja sam samo obična osoba. Bez obzira na njihov prezir i ismijavanje, ima li u tome istine? Ako je dio onoga što govore istina, onda to moram prihvatiti od Boga.” Ako imaš takav stav, to je dokaz da si sposoban ispravno se nositi sa statusom, ugledom i onim što drugi govore o tebi. Status i ugled nije lako ostaviti po strani. Onima koji su donekle nadareni, u određenoj mjeri imaju kova ili posjeduju neko radno iskustvo, još je teže ostaviti te stvari po strani. Iako ponekad mogu tvrditi da su ih ostavili po strani, u a to ne mogu učiniti. Čim situacija to dopusti i imaju priliku, nastavit će težiti slavi, dobitku i statusu kao i prije, jer svi iskvareni ljudi vole te stvari, samo što oni koji ne posjeduju darove ili talente imaju nešto slabiju želju za statusom. Oni koji posjeduju znanje, talent, dobar izgled i poseban kapital, imaju izrazito jaku želju za ugledom i statusom, do te mjere da su ispunjeni tom ambicijom i željom. To je ljudima najteže ostaviti po strani. Kad nemaju status, njihova je želja u početnoj fazi. Jednom kad steknu status, kad im Božja kuća povjeri neki važan zadatak, a osobito ako su radili dugi niz godina i imaju mnogo iskustva i kapitala, ta želja više nije u početnoj fazi, već je već pustila korijen, procvjetala i uskoro će donijeti plod. Ako osoba ima stalnu želju i ambiciju činiti velike stvari, postati slavna, postati neka velika ličnost, onda čim počini veliko zlo i njegove posljedice su se pokazale, bit će potpuno gotova i eliminirana. Stoga, prije nego što to dovede do velike nesreće, moraju brzo preokrenuti situaciju, dok još ima vremena. Kad god nešto radiš, i u bilo kojem kontekstu, moraš tragati za istinom, truditi se biti poštena osoba i osoba pokorna Bogu i ostaviti po strani težnju za statusom i ugledom. Kad imaš stalnu misao i želju za natjecanjem za status, tada moraš shvatiti do kakvih će štetnih posljedica takvo stanje dovesti ako se ne riješi. Zato ne gubi vrijeme dok tragaš za istinom, nadvladaj svoju želju za natjecanjem za status dok je u početnoj fazi i zamijeni je primjenjivanjem istine. Kad primjenjuješ istinu, tvoja će se želja i ambicija za natjecanjem za status smanjiti i nećeš ometati rad crkve. Na taj će način tvoji postupci biti upamćeni i odobreni od Boga. Dakle, što pokušavam naglasiti? Sljedeće: moraš se riješiti svojih želja i ambicija prije nego što procvjetaju, donesu plod i dovedu do velike nesreće. Ako ih ne riješiš dok su još u povojima, propustit ćeš veliku priliku; a jednom kad dovedu do velike nesreće, bit će prekasno da ih riješiš. Ako ti nedostaje čak i odlučnost da se pobuniš protiv tijela, bit će ti vrlo teško stupiti na put težnje istini; ako naiđeš na poteškoće i neuspjehe u svojoj težnji za slavom, dobitkom i statusom i ne dođeš k sebi, onda je to opasno: postoji mogućnost da ćeš biti eliminiran. Kad oni koji vole istinu naiđu na jedan ili dva neuspjeha u pogledu svog ugleda i statusa, mogu jasno vidjeti da slava, dobitak i status nemaju nikakvu vrijednost. Sposobni su potpuno se odreći statusa i ugleda i odlučiti da će, čak i ako nikada ne budu posjedovali status, i dalje nastaviti težiti istini i pravilno vršiti svoju dužnost te dijeliti svoje iskustveno svjedočenje i time postići rezultat svjedočenja o Bogu. Čak i kad su obični sljedbenici, i dalje su sposobni slijediti do samog kraja, i sve što žele jest primiti Božje odobravanje. Samo su to ljudi koji istinski vole istinu i imaju odlučnost. Božja kuća eliminirala je mnoge antikriste i zle ljude, a neki koji teže istini, nakon što su vidjeli neuspjeh antikrista, promišljaju o putu kojim su ti ljudi kročili, a također promišljaju o sebi i spoznaju sebe. Iz toga stječu razumijevanje Božje namjere, odlučuju biti obični sljedbenici i usredotočuju se na težnju istini i dobro vršenje svoje dužnosti. Čak i ako Bog kaže da su oni služitelji ili ponizne ništarije, njima je to u redu. Samo će pokušati biti ponizni ljudi i mali, beznačajni sljedbenici u Božjim očima, koji će na kraju od Boga biti nazvani kvalificiranim stvorenim bićima. Takvi su ljudi dobri i to su oni koje Bog odobrava.

Bog voli ljude koji teže istini, a ono čega se najviše gnuša jest kad ljudi teže slavi, dobitku i statusu. Neki ljudi doista cijene status i ugled, duboko su vezani za njih, ne mogu ih se odreći. Uvijek osjećaju da bez statusa i ugleda nema radosti ni nade u životu, da nada u ovom životu postoji samo kad žive za status i ugled, pa čak i ako imaju malo slave, nastavit će se boriti, nikada ne odustajući. Ako je to misao i gledište koje ti imaš, ako ti je srce ispunjeno takvim stvarima, onda si nesposoban voljeti istinu i težiti istini, nedostaju ti ispravan smjer i ciljevi u tvojoj vjeri u Boga, i nesposoban si težiti spoznaji samoga sebe, odbaciti iskvarenost i proživljavati sliku čovjeka; puštaš da stvari idu svojim tokom dok vršiš svoju dužnost, lišen si svakog osjećaja odgovornosti i zadovoljan si samo time da ne činiš zlo, ne uzrokuješ ometanja i ne budeš uklonjen. Mogu li takvi ljudi kvalificirano vršiti svoju dužnost? I može li ih Bog spasiti? Nemoguće je. Kad djeluješ radi ugleda i statusa, čak misliš: „Sve dok ono što činim nije zlo djelo i ne predstavlja ometanje, onda čak i ako je moj motiv pogrešan, nitko to ne može vidjeti niti me osuditi.” Ti ne znaš da Bog sve ispituje. Ako ne prihvaćaš ili ne primjenjuješ istinu i Bog te odbaci s prezirom, za tebe je sve gotovo. Svi koji nemaju bogobojazna srca misle da su pametni; zapravo, čak ni ne znaju kad su Ga uvrijedili. Neki ljudi ne vide te stvari jasno; oni misle: „Ja težim ugledu i statusu samo kako bih više radio, preuzeo više odgovornosti. To ne predstavlja prekid ili ometanje rada crkve i zasigurno ne šteti interesima Božje kuće. To nije velik problem. Ja jednostavno volim status i štitim svoj status, ali to nije zao čin.” Na površini se može činiti da takva težnja nije čin zla, ali do čega na kraju dovodi? Hoće li takvi ljudi zadobiti istinu? Hoće li postići spasenje? Nipošto neće. Stoga, težnja ugledu i statusu nije ispravan put – ona ide u potpuno suprotnom smjeru od težnje istini. Ukratko, bez obzira na to koji je smjer ili cilj tvoje težnje, ako ne promišljaš o težnji za statusom i ugledom, i ako ti je vrlo teško to ostaviti po strani, onda će to utjecati na tvoj ulazak u život. Sve dok status ima mjesto u tvom srcu, bit će u potpunosti sposoban kontrolirati smjer tvog života i cilj tvoje težnje i utjecati na njih, u kojem će ti slučaju biti vrlo teško ući u istina-stvarnost, a da ne govorimo o postizanju promjena u tvojoj naravi; hoćeš li na kraju moći zadobiti Božje odobravanje, naravno, ne treba ni govoriti. Štoviše, ako nikada ne budeš sposoban odreći se svoje težnje za statusom, to će utjecati na tvoju sposobnost da kvalificirano vršiš svoju dužnost, što će ti vrlo otežati da postaneš kvalificirano stvoreno biće. Zašto to kažem? Bog se ničega više ne gnuša nego kad ljudi teže statusu, jer je težnja za statusom sotonska narav, to je pogrešan put, rođen je iz Sotoninog kvarenja ljudi, to je nešto što je Bog osudio i to je upravo ono čemu će Bog suditi i što će ukloniti. Bog se ničega više ne gnuša nego kad ljudi teže statusu, a ipak se ti i dalje tvrdoglavo natječeš za status, nepokolebljivo ga cijeniš i štitiš, uvijek ga pokušavajući uzeti za sebe. Nema li u svemu tome pomalo prirode suprotstavljanja Bogu? Status ljudima nije odredio Bog; Bog ljudima pruža istinu, put i život, kako bi na kraju postali kvalificirano stvoreno biće, malo i beznačajno stvoreno biće – a ne netko tko ima status i ugled i koga tisuće ljudi štuju. Dakle, s koje god se perspektive gleda, težnja za statusom je put u propast. Bez obzira na to koliko je razuman tvoj izgovor za težnju statusu, taj je put i dalje pogrešan i Bog ga ne odobrava. Ma koliko se ti trudio ili ma koliku cijenu platio, ako želiš status, Bog ti ga neće dati; ako ti ga Bog ne da, nećeš uspjeti u borbi da ga dobiješ, a ako se nastaviš boriti, bit će samo jedan ishod: bit ćeš razotkriven i eliminiran – bit ćeš na putu u propast. Je li ti to jasno?

7. ožujka 2020.