II. Interesi antikrista

Danas ćemo nastaviti razgovor u zajedništvu o temi s našeg posljednjeg okupljanja. Prošli put smo razgovarali o drugoj točki interesa antikrista unutar devete stavke raznih očitovanja antikrista. U toj točki razgovarali smo o njihovom vlastitom ugledu i statusu, je li tako? (Jest.) Prisjetite se i dajte Mi približan sažetak. O koliko smo točaka prvenstveno razgovarali u vezi s vlastitim ugledom i statusom antikrista? (Bog je prošli put besjedio o dvije točke. Prva je bila o stavu antikrista prema orezivanju. Antikristi nikada ne mogu prihvatiti orezivanje niti mu se pokoriti, niti ga mogu prihvatiti kao istinu. Druga je bila o tome kako antikristi štite svoj ugled i status u skupini ljudi i koja očitovanja imaju. Bit antikrista je natjecanje i oni se moraju natjecati za svoj ugled i status.) Dakle, nastavimo danas razgovor o tome. Koju sam vam domaću zadaću dao prošli put? O čemu sam tražio da promišljate i razgovarate u zajedništvu nakon našeg okupljanja? Sjećate li se? (Bog je od nas tražio da usporedimo sebe sa onim o čemu se razgovaralo i s raščlambom očitovanja antikrista kako bismo vidjeli koje od naravi antikrista posjedujemo i na koje se od prirodā antikrista oslanjamo u svojim postupcima.) To je bila glavna tema. O čemu se radilo u podtemi? (Radilo se o tome koje natjecateljske prirode antikristi pokazuju dok štite svoj ugled i status, te da sebe usporedimo s time kako bismo vidjeli kako ih mi otkrivamo u svom stvarnom životu, i kako radimo stvari, što govorimo i što činimo radi ugleda i statusa, te koja očitovanja natjecanja s braćom i sestrama za slavu i dobitak pokazujemo kako bismo zaštitili svoj status.) Može li još tko što dodati? (Bog nam je rekao da, dok razgovaramo o tim očitovanjima antikrista, ne govorimo uvijek o tome kakvi su drugi ljudi, već da umjesto toga usporedimo sebe s tim očitovanjima i razgovaramo o tome koje naravi i otkrivenja imamo, a da su ista kao antikristova.) To je otprilike to. Koji je bio moto antikrista za ponašanje u skupini ljudi o kojem smo razgovarali prošli put? Zar to nije ostavilo dojam na vas? (Njihov moto je: „Moram se natjecati! Natjecati! Natjecati!”) Toga se sjećate. Kako to da ste se mogli sjetiti ovoga? (Zato što je taj moto antikrista o kojem je Bog govorio, „Moram se natjecati! Natjecati! Natjecati!”, nešto što ja osobno obično očitujem i često ispoljavam. Također, ton Božje besjede bio je prilično živopisan, a način na koji je Bog izrazio te riječi odgovarao je stanju mog vlastitog srca, pa je to na mene ostavilo prilično dubok dojam.) Ponekad, kad razgovaram u zajedništvu i raščlanjujem razna očitovanja antikrista i njihove različite vrste priroda-biti, koristim se nekim svakodnevnim jezikom, kao i određenim tonom i metodama koje ljudi lako prihvaćaju i koji na njih ostavljaju dubok dojam, a koristim i neke primjere koji su prilično bliski stvarnom životu. To uistinu pomaže ljudima da spoznaju bit antikrista i da spoznaju sebe. To je također korisno da ljudi spoznaju sebe i iskuse Božje riječi u svom stvarnom životu, a još je pogodnije da promijene takvu narav antikrista, zar ne? (Jest.) Približno ste se prisjetili posljednjeg razgovora, ali pojedinosti nadilaze te stvari – ima mnogo više pojedinosti. Trebali biste napraviti sažetak nakon što poslušate besjedu. U najmanju ruku, nakon što poslušate besjedu, trebali biste se okupiti i poslušati je ponovno nekoliko puta, a onda svi zajedno možete napraviti sažetak. Nakon što sam čuo vaša prisjećanja i sažetke našeg posljednjeg razgovora, mogu reći da vam je sjećanje na to prilično zahrđalo, kao da ste slušali besjedu prije godinu ili dvije i nije na vas ostavila nikakav dojam. Možda vam je ostao neki pojam i dojam o nekoj točki, rečenici ili dvije, ili o jednoj ili dvije stvari, ali čini se da većina ljudi nema nikakav pojam ni dojam o većem dijelu suštinskog znanja i raščlambe o razotkrivanju antikrista. Stoga morate više promišljati i među sobom razgovarati u zajedništvu o stvarima o kojima smo raspravljali. Nemojte ih samo poslušati i onda staviti na stranu, uopće ih ne shvaćajući ozbiljno. Ako to činite, onda će vaš ulazak u istinu biti prespor – ne valja ne promišljati o tim propovijedima! Dakle, kako radite u skladu s tim propovijedima u svom crkvenom životu? Razgovarate li o tim propovijedima na svojim okupljanjima svaki tjedan? Ili slušate li najnovije propovijedi i besjede nekoliko puta, tako da većina vas stekne dojam i dubinsko znanje o njima, a zatim kroz njih razumije istinu? Činite li to? (Bože, na našim okupljanjima svaki tjedan prvo jedemo i pijemo najnovije Božje besjede.) Crkveni vođe, propovjednici i oni koji su zaduženi za crkveni život u skupinama za odlučivanje moraju preuzeti odgovornost za to; samo se tako crkveni posao može dobro obaviti.

C. Spletkarenje za vlastitu korist

1. Pronevjera imovine Božje kuće

Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o trećoj točki interesa antikrista – koristima. Što su koristi? (Primanje blagoslova i interesi.) To je vrlo jednostavno objašnjenje; to je doslovno značenje. Dodajte još malo – što su koristi? (To su materijalni i nematerijalni interesi, poželjne stvari i pogodnosti koje ljudi mogu dobiti vršenjem svoje dužnosti ili radom u svijetu.) To je objašnjenje točno. Koristi su vrste dobrog tretmana koji ljudi primaju uz svoju plaću, a uključuju stvari poput svakodnevnih potrepština, hrane ili kupona. One se također odnose na pogodnosti i materijalni ili nematerijalni tretman koji netko dobiva dok vrši svoju dužnost; sve su to koristi. Sad kad sam objasnio što taj pojam znači, znate li svi područja, primjere i očitovanja o kojima ćemo razgovarati u ovoj točki? Određena ponašanja i postupci nekih ljudi prolaze vam kroz misli upravo sada, kao i ljudi koji su sposobni činiti te stvari, zar ne? Tko su ljudi na koje prvo pomislite? (Ljudi koji iskorištavaju svoj status da bi živjeli na račun crkve.) To je jedna vrsta ljudi. Ti ljudi također vrše svoje dužnosti. Neki od njih imaju status, oni su vođe i djelatnici na raznim razinama ili nadzornici, dok drugi vrše obične dužnosti. Koje zajedničko očitovanje svi oni imaju? Dok vrše svoje dužnosti, neprestano obavljaju neki posao i čine određene stvari za vlastito tijelo, svoje obitelji i vlastiti užitak. Svaki dan jure uokolo i plaćaju cijenu, a ono što uvijek imaju na umu jest koje će poželjne stvari dobiti obavljanjem ovog zadatka ili vršenjem ove dužnosti. Uvijek planiraju i proračunavaju koje pogodnosti i povlašteni tretman mogu iz toga izvući. Jednom kad to saznaju, učinit će sve što je potrebno da dobiju te stvari i, štoviše, sigurno neće propustiti nijednu takvu priliku da za sebe dobiju te pogodnosti i prednosti. Kad je o tome riječ, moglo bi se reći da su nemilosrdni i bezosjećajni, i sigurno ne mare za vlastiti integritet i dostojanstvo. Ne boje se da bi ih braća i sestre mogli negativno gledati, i zasigurno se ne brinu o tome kako bi ih Bog zbog toga mogao ocijeniti. Sve što čine jest da potajno promišljaju i kuju urote kako iskoristiti dužnosti koje vrše kako bi mogli uživati u svim pogodnostima koje mogu. Stoga, ljudi poput ovih imaju neku vrstu razmišljanja i argumentacije koja se, na površini, ne može smatrati pogrešnom, a to je: „Božja kuća je moja obitelj, a moja obitelj je božja kuća; što je moje, božje je, a što je božje, moje je. Dužnosti ljudi su njihove odgovornosti, a sve koristi koje oni mogu uživati iz svojih dužnosti milosti su koje Bog daruje; ljudi ih ne mogu odbiti i trebaju ih prihvatiti od Njega. Ako ih ja ne dobijem, onda će ih dobiti netko drugi, pa bih mogao i ja uživati u tim koristima i ne pretvarati se da sam ponizan, i sigurno ništa ne bih trebao skromno odbijati. Samo se trebam boriti za te koristi i pružiti ruku da ih prihvatim pokornog srca i iskrenog stava.” Oni takve koristi vide kao vrstu tretmana koji prirodno zaslužuju i koji bi trebali posjedovati; to je kao kad osoba radi i ulaže vrijeme i trud, pa osjeća da su plaća i naknada koje prima ono što joj pripada. Dakle, čak i ako su pronevjerili te stvari i izborili se za te koristi, oni to ne vide kao nešto pogrešno ili nešto čega bi se Bog gnušao, a kamoli da ih je briga imaju li braća i sestre ikakvo mišljenje o njima. Kao da je to savršeno ispravno i prirodno, antikristi uživaju u svim tim stvarima, bore se za te stvari i, štoviše, svakodnevno u svom srcu spletkare za sve te stvari. To je redovito stanje antikrista koji vrše svoje dužnosti, a to je i redovito stanje antikrista koji spletkare za svoje osobne interese dok vrše svoje dužnosti. Dakle, kakav je način razmišljanja antikrista? „Dok ljudi vrše svoju dužnost, moraju pokušati dobiti nešto zauzvrat. Budući da sam ostavio svoju obitelj kako bih vršio ovu dužnost, i budući da sam dao svoj trud, energiju i vrijeme za Boga i Njegovu kuću, trebao bih stoga uživati u svim pogodnostima koje želim.” Antikristi sve to vide kao stvari koje prirodno zaslužuju, kao stvari koje bi Bog trebao darovati ljudima a da se oni oko njih ne trebaju truditi. To je gledište koje antikristi imaju. I tako, dok vrše svoju dužnost, neprestano se bore za koristi i uvijek se boje da bi netko drugi mogao uzeti jednu od tih koristi i ostaviti ih s manje. To je stanje antikrista koji vrše svoje dužnosti. Na što se u konačnici svode sve njihove namjere, motivi i ciljevi u vršenju dužnosti? Sve se to svodi na to da spletkare kako bi dobili sve koristi za sebe, misleći da će inače biti samo veliki idioti i da život neće imati smisla. To je način razmišljanja antikrista.

Bez obzira na to kako Bog razotkriva prirodu antikrista ili očitovanja njihovog nedostatka ljubavi prema istini, oni neće odustati od tih svojih namjera i težnji; nastavljaju težiti pogodnostima. Na primjer, nakon što neki ljudi počnu vršiti dužnost ugošćivanja, crkva ili braća i sestre kupe nešto hrane ili uređaja ili čak daju nešto novca za domove za ugošćavanje. Ako je osoba koja vrši tu dužnost antikrist, poželjne stvari koje pokušavaju dobiti za sebe nisu tako jednostavne kao obična šibica ili mala žlica. Oni kažu: „Ja dajem svoj dom da ugostim ovu braću i sestre i nudim im uslugu dok oni vrše svoje dužnosti, pa bi Božja kuća, naravno, trebala osigurati sav materijal i novac. Ja dajem svoju kuću i kuham za sve vas i jamčim vašu sigurnost; to je već dovoljno dobro. Što se tiče ostalog – onoga što jedete, pijete i koristite – to bi trebala osigurati crkva.” Doista nije pogrešno da će crkva osigurati te stvari, ali ono o čemu ovdje želim razgovarati jest razlika između toga kako antikristi vrše dužnost ugošćivanja i kako drugi ljudi istinski vrše tu dužnost. Kad antikristi vrše dužnost ugošćivanja, taj se postupak ne može jednostavno shvatiti zdravo za gotovo; oni imaju skrivene namjere. Oni misle: „Vršim ovu dužnost ugošćivanja, pa moram smisliti kako nešto izvući iz toga. Crkva osigurava nešto hrane i drugih potrepština, pa članovi moje obitelji trebaju jesti tu hranu zajedno s braćom i sestrama i također koristiti sve te stvari kako im se prohtije. Moja obitelj je od Božje kuće, pa ono što pripada Božjoj kući pripada i mojoj obitelji.” To je stav s kojim antikristi vrše svoje dužnosti, zar ne? (Jest.) Stoga, jednom kad neki ljudi počnu vršiti dužnost ugošćivanja, njihovo se srce počne mijenjati, neprestano razmišljaju o materijalnim stvarima i novcu koji se koriste za ugošćivanje braće i sestara, i ako nitko pažljivo ne istraži te stvari, onda je stigla prilika da ti antikristi dobiju neke pogodnosti. Kakva prilika? Oni će potajno izračunati: „Ovoliko jedna osoba potroši u danu, pa koliko god novca ostane, neću ga vratiti crkvi; samo ću ga zadržati za sebe. To je u najmanju ruku novac koji sam zaradio, pa me nitko ne može kriviti što ga zadržavam; to je samo ono što zaslužujem, naravno!” Zatim će staviti preostali novac u svoj džep. Neki će antikristi tražiti svakojake izgovore da za sebe zadrže neke materijalne stvari koje su donirala braća i sestre ili osigurala Božja kuća. Na nekim mjestima, kad braća i sestre ponovno dođu odsjesti, madraca na krevetu nema, jastuka i pokrivača nema, mesa i povrća nema, a kad pitaju svoje domaćine o tome, ti antikristi kažu: „Ako hranu dugo čuvate, neće biti tako ukusna, pa smo je mi pojeli.” Nisu li to pohlepni ljudi? (Jesu.) Čim materijalne stvari koje osigurava Božja kuća, kao i stvari koje su za domove za ugošćavanje kupila braća i sestre, dospiju u domene tih antikrista, one postaju njihove; koriste ih ili jedu kako im se prohtije, ili ih čak izravno tretiraju kao svoje vlasništvo i skrivaju ih. Jednom kad braća i sestre ponovno dođu, te stvari se nigdje ne mogu vidjeti. Ako crkva ponovno treba koristiti mjesta boravka tih antikrista, treba potrošiti novac da ponovno kupi te stvari, a braća i sestre moraju ponovno donijeti te stvari u njihove kuće. Vidjevši to, antikristi se obraduju, misleći: „Vjerovati u Boga je stvarno sjajno! Ne mogu se obogatiti tako brzo radeći bilo što drugo; ovo je daleko najzgodniji način za dobivanje stvari. Također, nitko se ne bi usudio prijaviti policiji da su ti crkveni predmeti nestali; ako bi me ti doista pokušao prijaviti, onda bih ja prvo prijavio tebe! Tako da ti ne preostaje drugo nego da šutiš i trpiš, nemaš se gdje žaliti na ovo. Ja sam uzeo te stvari i pojeo ovu hranu. Što mi možeš? Bog nije pristran. Ja dajem svoju kuću za ugošćivanje braće i sestara, to je doprinos koji sam dao, i Bog će me se sjećati zbog toga. Čega se imam bojati ako uzmem malo? To je samo ono što zaslužujem! Čega se bojati ako pojedem nešto od ove hrane? Što, vi smijete jesti, a ja ne? Vi ste članovi Božje kuće, ali nisam li i ja? Ne samo da ću imati koristi od situacije, nego ću jesti sam i imati posebne obroke samo za sebe!” To je stav antikrista prema njihovim dužnostima. U vršenju svojih dužnosti, njihov je cilj dobiti te stvari, i oni ih vide kao najveće pogodnosti, govoreći: „Ovo su najveće milosti koje Bog daruje; ništa nije opipljivije od ove milosti, i ništa nije stvarnije i opipljivije korisnije od ovog blagoslova. Ovo je jednostavno tako sjajno! Svi kažu da vjerovati u Boga znači ‚primiti stostruko u ovom životu i vječni život u svijetu koji dolazi’; ovo ispunjava tu izreku. Sada imam predokus ovog blagoslova. Ovo je uistinu Božja milost!” Stoga, antikristi bez imalo skrupula uzimaju u posjed stvari koje pripadaju Božjoj kući i nemilosrdno ih uzimaju za sebe. Kako antikristi vide tu imovinu Božje kuće? Tretiraju je kao javnu imovinu u svijetu nevjernika; svi su pohlepni, svi žele uzeti stvari Božje kuće za sebe, a ipak i dalje vjeruju da su to milost i blagoslovi koje zaslužuju uživati u naknadu za vršenje svojih dužnosti. Nadalje, nikada ne osjećaju nikakvo kajanje ili sram zbog toga, niti prepoznaju vlastitu opačinu ili nedostatak integriteta. Neki od tih antikrista čak postaju sve pohlepniji i ambiciozniji. Dok vrše svoju dužnost ugošćivanja, nikada ne osjećaju da bi se Bog gnušao njihovih postupaka ili da bi Ga njihovi postupci uvrijedili. Umjesto toga, samo nastavljaju računati i uspoređivati u svojim mislima, misleći: „Ona obitelj je služila kao domaćin i dobila te stvari. Da sam ja ugostio iste ljude, onda bi te stvari s pravom trebale biti moje. Taj domaćin živi u većoj udobnosti od mene i bolje jede. Kako to da se i ja nisam tako okoristio?” Oni također računaju i natječu se za te stvari. Čim se ukaže prilika, nemilosrdni su i nipošto je neće propustiti. Stoga, kad antikristi vrše dužnost ugošćivanja, oni pohlepno žele i pokušavaju posjedovati sve što mogu – od predmeta malih poput para uložaka za cipele do nečeg velikog poput opreme koju je kupila Božja kuća. Oni iskorištavaju priliku vršenja svojih dužnosti da pronađu svakojake izgovore i načine da uzmu stvari za sebe, zloupotrebljavajući imovinu Božje kuće, dok besramno govore da to čine samo kako bi zaštitili imovinu Božje kuće i da su te stvari samo ono što zaslužuju u naknadu za vršenje svojih dužnosti. Te se stvari događaju među ljudima koji vjeruju u Boga i slijede Ga.

Dok antikristi vrše svoju dužnost ugošćivanja, mogu se izvana predstavljati kao da ne žude za stvarima niti pokušavaju uzeti stvari, odbijajući prihvatiti bilo kakvu isplatu za ugošćivanje braće i sestara, te kad vide određene bezvrijedne predmete, požurit će da ih sačuvaju. Međutim, kad su u pitanju dragocjenosti koje pripadaju Božjoj kući, nipošto ih neće tako pustiti. Možda će predati nešto što vrijedi jedan juan, ali bilo što vrijedno sto juana, tisuću juana, deset tisuća juana, ili nešto još vrjednije, čvrsto će strpati u svoje novčanike i zadržati za sebe. Nekim se ljudima dogodi opasna situacija u lokalnom okruženju dok se brinu o imovini Božje kuće, a ljudi koji znaju da oni to rade možda pobjegnu drugdje ili budu uhićeni, pa nitko osim njih ne zna za tu imovinu koju čuvaju – u takvim se situacijama ljudi iskušavaju. Oni koji istinski vjeruju u Boga, koji ljube istinu i posjeduju bogobojazno srce, mogu se u svako doba držati svoje dužnosti i neće imati nikakvu ideju niti pomisao o pronevjeri te imovine. Međutim, antikristi nisu takvi; oni će razbijati glavu i smisliti svaki mogući način da tu imovinu uzmu za sebe. Čim se nešto dogodi ljudima koji znaju da oni čuvaju imovinu, antikristi se potajno raduju u svom srcu i čak skaču od sreće. Odmah uzimaju imovinu za sebe bez ikakvog straha, a još manje osjećaju ikakav samoprijekor ili krivnju. Neki antikristi koriste tu imovinu za troškove svog kućanstva i raspolažu njome po volji, neki odmah koriste novac da kupe stvari koje žele za svoj dom, a neki čak stavljaju novac izravno na svoj bankovni račun i zadržavaju ga za sebe. A kad braća i sestre dođu po imovinu, mogu li antikristi tada priznati što su učinili? Antikristi to apsolutno nikada neće priznati. Njihov cilj u vjerovanju u Boga i vršenju svoje dužnosti jest dobivanje poželjnih stvari, a te poželjne stvari uključuju Božje prinose, imovinu Božje kuće, pa čak i osobne stvari braće i sestara. Stoga, antikristi vrše svoju dužnost s pohlepom, željom i osobnom ambicijom; oni nisu ovdje da bi težili istini, da bi prihvatili Božji sud i grdnju, ili da bi prihvatili Božje spasenje, već su došli ovamo kako bi dobili svaku korist, sve pogodnosti i svu imovinu. Za te se ljude može reći da su ispunjeni pohlepom i žudnjom. Na što su usmjerili svoje srce? Usmjerili su svoje srce na imovinu Božje kuće. Zato se, kad vrše dužnost ugošćivanja, usredotočuju na to što Božja kuća kupuje za koga, koliko novca Božja kuća izdaje kome, i koliko velike prednosti i koje poželjne stvari određeni ljudi dobivaju od Božje kuće i braće i sestara za vršenje dužnosti ugošćivanja – to su stvari koje drže na oku. Ako se od njih zatraži da ugoste običnu braću i sestre i ne mogu iz toga dobiti ništa poželjno, smislit će svakojake izgovore kako ne bi morali. Onog trenutka kad čuju da trebaju ugostiti vođu više razine, njihov stav pravi zaokret za 180 stupnjeva, mijenja se, sasvim su nasmijani i željno iščekuju vođu; jedva čekaju pozvati tu „veliku facu” koju trebaju primiti u svoj dom i obožavati tog vođu kao boga. Misle da su naišli na rudnik zlata, da je to njihova zlatna koka, i ako propuste tu priliku, njihova šansa da se obogate će nestati, pa kako bi je mogli propustiti? S pohlepom, željom i motivacijom i namjerom da zloupotrijebe imovinu Božje kuće, oni prihvaćaju tu dužnost koja im može donijeti poželjne stvari – koji je njihov konačni cilj? Je li to da dobro vrše svoju dužnost? Je li to da dobro ugoste braću i sestre? Je li to da ponude svoju odanost? Je li to da zadobiju istinu? Ne, nije ništa od toga; oni žele iskoristiti tu priliku da dobiju poželjne stvari. Neće ugostiti obične ljude, ali kad čuju da trebaju ugostiti vođu ili djelatnika sa statusom, polomit će se da to učine, a zatim će smisliti razne izgovore da Božja kuća za njih kupi svakojake dnevne potrepštine i kućansku opremu, govoreći: „Vođe ne mogu boraviti u lošim uvjetima kad dođu ovamo. Ne bi li sve trebalo biti pripremljeno da ugošćivanje bude prikladno? Mi ne uživamo u stvarima koje osigurava Božja kuća; ako i uživamo, samo se pored vođa grijemo na njihovoj vatri. Osim toga, ako vođa dođe, bojim se da neće biti naviknut na hranu koju mi ovdje jedemo svaki dan. Vođe moraju upravljati mnogim stvarima svaki dan, i ako se razbole, ne bismo li mi kao domaćini počinili propust u svojoj dužnosti? Dakle, crkva bi trebala pripremati tri obroka dnevno za vođe. Moramo imati spremno mlijeko, kruh, jaja i sve vrste povrća, voća, mesa i hranjivih namirnica za njih.” Nije li to divna i obzirna misao? Antikristi naizgled govore razumno, ali razmišljaju li u svom srcu uistinu o vođama? Koji je točno njihov skriveni cilj? Njihov cilj nije tako jednostavan. Možda su siromašni i nikada prije nisu jeli ili vidjeli lijepe stvari, i žele iskoristiti tu priliku da steknu to iskustvo, da žive poput bogatih, da žive život u kojem su sve njihove osnovne potrebe zbrinute, da iskoriste tu priliku da se pobrinu za svoje zdravlje, da jedu stvari koje obični ljudi ne mogu jesti i uživaju u nekim pogodnostima u kojima obični ljudi ne mogu uživati. Zato se njihove misli čine tako obzirnima. Ali što se krije iza njihove obzirnosti? Žele spletkariti za vlastitu korist, žele dobiti te stvari, prigrabiti te stvari, i sigurno razmatraju svaki aspekt svojih vlastitih spletki – ne bi to činili ni za koga drugog. I kad ugoste vođu, ti antikristi uistinu žive dobar život. Poslije se pitaju: „Živjeti ovako je sjajno, ali te stvari zapravo ne pripadaju meni. Kada će te stvari biti moje? Ako se riješim ovog vođe, neću više moći uživati u tim stvarima, ali ako ga se ne riješim, uistinu nemam dobre volje da ga nastavim ugošćivati. Nema šanse da bih vršio ovu dužnost da nije zbog tih poželjnih stvari. Svaki dan moram rano ustajati i kasno lijegati, stalno sam u stanju straha i moram ga dvoriti. Sada stalno mislim da više gubim vršeći ovu dužnost nego što dobivam, i da pogodnosti i zadovoljstva koja iz nje dobivam nisu dovoljna. Što ću učiniti ako vođa nastavi dugoročno živjeti ovdje? Morat ću smisliti način da ga natjeram da ode, a onda ću opet imati mir i tišinu u svom domu.” Razmišljaju li ljudi tako? Bi li ljudi koji posjeduju normalnu ljudskost i koji istinski vrše svoju dužnost razmišljali na taj način? (Ne.) Ovako razmišljaju antikristi. Bez obzira na to koliko velike poželjne stvari ili pogodnosti dobiju, njihova pohlepa i želja nikada se ne mogu zasititi; oni su nezasitni, misle da nisu ništa dobili i ne misle da je vršenje ove dužnosti rad koji bi trebali obavljati. Naprotiv, misle da je to dodatna žrtva i cijena. Bez obzira na to koliko stvari dobiju ili koliko velike pogodnosti steknu, osjećaju da su na gubitku i misle da se Božja kuća okorištava na njihov račun, da se braća i sestre okorištavaju na njihov račun, i da oni sami ne dobivaju ništa poželjno iz toga. Kako vrijeme prolazi, osjećaju da ih te poželjne stvari ne mogu zadovoljiti i da se njihova pohlepa ne može zasititi. Recite Mi, kakvu ljudskost posjeduju antikristi? Posjeduju li ikakvu ljudskost? (Ne.) A imaju li ljudi bez ljudskosti savjest? Mogu li vršiti svoju dužnost gajeći želju da je istinski obavljaju, kao i želju da budu ponizni, da budu iskreni i da se istinski trude? Mogu li vršiti svoju dužnost bez traženja isplate, bez traženja ikakve naknade i bez traženja ikakve nagrade? (Ne.) Zašto ne? Nemaju svijesti o savjesti, i bez obzira na to koliko velike pogodnosti dobiju, misle da su ih zaslužili. Nije li to „zasluženo” nešto što normalnim ljudima ne bi palo na pamet i nešto o čemu nikada ne bi razmišljali? Ima li ikakvog osjećaja srama u takvoj misli i stavu? (Ne.) Posjeduju li ljudi bez osjećaja srama ikakvu ljudskost? Ova stvar razotkriva prirodu koju posjeduju antikristi, a to je da su bez srama ili savjesti.

Kakvi su to ljudi bez srama? Kakvi ljudi unutar čovječanstva nemaju srama? (Shizofreni ljudi.) Mentalno bolesni ljudi nemaju srama, trče goli ulicama, nesvjesni svih ljudi koji ih gledaju, možda se čak i smiju ljudima koji nose odjeću, govoreći: „Pogledajte kako je vama mučno nositi odjeću. Ja trčim gol ulicom bez odjeće i osjećam se tako slobodno i nesputano!” Nije li to ono što znači biti bez srama? (Da, jest.) To je ono što znači biti bez srama. Ljudi bez srama nemaju svijesti o savjesti i mentalno su bolesni; oni se okorištavaju na račun svih ostalih, žele uzeti sve što pripada bilo kome drugome, njihova pohlepa i želja nadmašile su opseg normalne ljudske racionalnosti – došli su do točke u kojoj se ne mogu kontrolirati i nemaju svijesti o savjesti. Mogu li takvi ljudi zadobiti istinu? Zasigurno ne. Oni teže samo slavi, dobitku, statusu i materijalnim interesima, i nikada ne zadobivaju istinu. Dakle, hoće li imati mjesto u kraljevstvu nebeskom? Bog ne spašava niti usavršava takve ljude. Treba li žaliti te ljude? (Ne.) Te ljude treba mrziti; oni su odvratni, gnusni i vrijedni prijezira. Karakter tih ljudi je vrijedan prijezira i nizak; oni su bez dostojanstva ili srama. Njihovo je srce ispunjeno pohlepom, ambicijom i željom. Oni samo žele iskoristiti priliku da vrše svoju dužnost kako bi pokušali dobiti prednosti za sebe, i uopće ne prihvaćaju istinu, niti postupaju prema istina-načelima. Kad se mole Bogu, također traže poželjne stvari, prednosti i Božje blagoslove. Opisuju Bogu kako su patili i žrtvovali se, i dolaze pred Boga moliti o tim stvarima samo kako bi iskoristili patnju koju su podnijeli i cijene koje su platili da se cjenkaju s Njim, da traže blagoslove i nagrade od Boga, pa čak i da otvoreno pruže ruke prema Bogu i traže materijalne pogodnosti koje žele. Ono što žele izraziti kad dođu pred Boga jesu njihove žalbe, njihov prkos, njihovo nezadovoljstvo, njihove tužaljke i njihova ogorčenost, kao i njihovo razočaranje što njihova pohlepa i želje nisu zadovoljene. Kad Bog vidi ta očitovanja, voli li ih ili ih mrzi? (Mrzi ih.) Kad učine neki mali napor radi crkve, odmah dolaze pred Boga da to objave i preuzmu zasluge, da kažu Bogu o svojim žrtvama i onome što su posvetili dok su vršili razne dužnosti ili obavljali razne poslove; prestravljeni su da Bog neće znati za te stvari, da Bog ne može vidjeti te stvari i da će Bog zaboraviti cijene koje su platili. Stoga se ti ljudi pred Bogom smatraju zlima i ljudima bez imalo srama. Kad dođu pred Boga da opišu i objave cijene koje su platili, da Mu opišu koje stvari žele dobiti, i da pruže ruke prema Bogu i zatraže nagrade koje žele, Bog kaže: „Odstupite od Mene, vi bezakonici!”. Kakav je Božji stav? „Ljudi poput tebe ne zaslužuju doći preda Me. Gadiš mi se i odbojan si mi. Dao sam ti sve što želiš; već si primio stostruko što želiš dobiti u ovom životu. Što još želiš?” Ono što Bog želi dati čovječanstvu nije prvenstveno materijalno, umjesto toga On čovječanstvu želi darovati istinu, kako bi kroz istinu mogli postići spasenje. Međutim, antikristi se drsko protive Božjem djelu, ne tragaju za istinom i ne primjenjuju istinu. Radije, žele iskoristiti priliku vršenja svoje dužnosti tijekom Božjeg djela da nepropisno dobiju poželjne stvari za sebe; oni iskorištavaju svaku priliku i profitiraju na tuđi račun u svemu, a ipak se često osjećaju kao da gube i da nisu puno profitirali. Također često osjećaju da su se previše žrtvovali i posvetili, da njihovi gubici nadmašuju dobitke i, štoviše, često žale zbog svojih žrtava i misle da nisu dovoljno promislili o stvarima ili smislili odstupnicu za sebe. Dakle, često osjećaju ljutnju u svom srcu jer nisu dobili pravovremene nagrade za svoje žrtve, a također su puni žalbi prema Bogu. U svom srcu često računaju, misleći: „Nije li bog pravedan? Bog nije pristran, zar ne? Nije li bog bog koji blagoslivlja ljude? Ne sjeća li se bog svih dobrih djela i svega što je netko posvetio i dao od sebe? Ostavio sam svoju obitelj radi božjeg djela i platio sam cijenu, ali što dobivam od boga?” Ako njihova pohlepa i želja nisu zadovoljene u kratkom roku, postaju negativni i počinju se žaliti. Ako njihova pohlepa i želja nisu zadovoljene dugoročno, onda se njihovo najdublje srce ispunjava nakupljenom gorčinom. A koje su posljedice te nakupljene gorčine? U svojem će srcu početi sumnjati u Boga i preispitivati Boga, počet će suditi Božjoj pravednoj naravi, pa će čak početi sumnjati u Božju ljubav i bit. Ako se ta gorčina dugo nakuplja, te se stvari pretvaraju u zloćudne tumore i počinju se širiti, te će u svakom trenutku postati sposobni izdati Boga. Pogotovo kad su pred nekim ljudima koji su negativni i slabi i koji su relativno nezrelog rasta, ili pred nekim ljudima koji su novi u vjeri, s vremena na vrijeme će otkriti i širiti te negativne emocije, šireći svoje nezadovoljstvo Bogom i huljenje na Boga, pa će čak neke ljude kojima nedostaje sposobnost razlučivanja dovesti u zabludu tako da po sumnjaju u Božju pravednu narav i Njegovu bit. Ne čine li to antikristi? Budući da njihove ambicije, želje, težnje i namjere nisu zadovoljene, sposobni su činiti te stvari i mogu proizvesti takav stav prema Bogu – kakva je to narav? To je očito narav antikrista i sotonska narav.

Kakvu god patnju antikrist iskusio ili kakvu god cijenu platio u crkvi, on ne smatra da je to dio njegove obveze, da je to dužnost koju bi stvoreno biće trebalo vršiti, već to smatra svojim doprinosom, kojeg bi se Bog trebao sjećati. On misli da, ako se Bog sjeća njegova doprinosa, onda bi trebao odmah ispuniti svoj dio, dajući mu blagoslove, obećanja i posebne materijalne povlastice te mu omogućujući da stekne prednosti i dobije određene posebne koristi. Tek tada će antikrist biti zadovoljan. Kakvo je antikristovo shvaćanje dužnosti? On ne smatra da je dužnost obveza koju bi stvorena bića trebala preuzeti, niti da je to odgovornost koju su oni koji slijede Boga dužni ispuniti. Umjesto toga, on smatra da je vršenje dužnosti adut u trgovini s Bogom, nešto što se može zamijeniti za Njegove nagrade, i način da zadovolji vlastite ambicije i želje te zadobije blagoslove za svoju vjeru u Boga. On misli da bi posjedovanje Božje milosti i blagoslova trebalo biti preduvjet za vršenje njegove dužnosti i da to ljudima daje istinsku vjeru u Boga, da ljudi mogu biti mirni u vršenju svojih dužnosti samo ako Bog osigura da budu bez briga za budućnost. On također misli da bi Bog trebao pružiti svaku pogodnost i povlašteni tretman onima koji vrše svoje dužnosti te da bi ljudi tijekom vršenja svojih dužnosti trebali uživati u svim koristima koje pruža Božja kuća. To su stvari koje bi ljudi trebali primiti. Tako antikristi razmišljaju u svom srcu. Ti načini razmišljanja upravo su gledište i maksima antikrista i predstavljaju njihov stav prema dužnosti. Bez obzira na to kako Božja kuća u zajedništvu razgovara o istini u vezi s vršenjem dužnosti, ono što antikristi gaje u svom srcu nikada se neće promijeniti. Zauvijek će se držati svog stajališta o vršenju dužnosti. Postoji izraz koji možemo upotrijebiti u vezi s tim očitovanjem – koji je to izraz? To je stavljanje materijalnih stvari iznad svega; to jest, stvarno je samo ono što mogu držati u rukama, a davanje obećanja je besmisleno. Bit očitovanja tih ljudi je materijalistička, zar ne? (Jest.) Materijalizam je ateizam; oni se vode samo onim što mogu vidjeti i dodirnuti, računa se samo ono što vide i niječu postojanje svega što ne mogu vidjeti. Stoga se može utvrditi da su znanje i razumijevanje dužnosti kod antikrista definitivno u suprotnosti s istina-načelima i da su u potpunosti isti kao i gledište nevjernika; uistinu, oni su bezvjernici. Ne vjeruju u postojanje Boga i ne vjeruju da su sve Božje riječi istina, istiniti put. Vjeruju samo da su slava, dobitak i status stvarni te da se sve čemu teže i u čemu uživaju može postići samo ljudskim naporom i borbom te cijenom koju plate. Po čemu se to razlikuje od gledišta koje kaže: „Ljudi moraju stvarati sreću vlastitim rukama”? Nema razlike. Ne vjeruju da ljudi na kraju zadobivaju istinu i život time što se daju i plaćaju cijenu kako bi dobro vršili svoje dužnosti radi Boga. Također ne vjeruju da ljudi koji postupaju u skladu s Božjim zahtjevima i time dođu do toga da vrše svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom mogu zadobiti odobravanje i blagoslove Stvoritelja. To pokazuje da ne vjeruju u Božje obećanje čovječanstvu niti u Božje blagoslove. Ne vjeruju u činjenicu Božje suverenosti nad svime, stoga ne posjeduju istinsku vjeru. Vjeruju samo: „Vršim svoju dužnost, pa bih trebao uživati u posebnom tretmanu Božje kuće i materijalnim blagoslovima. Božja kuća bi mi trebala pružiti svaku materijalnu povlasticu i užitak. To bi bilo realno.” To je način razmišljanja i gledište antikrista. Ne vjeruju da su Božja obećanja vjerna, niti u činjenicu da se zadobivanjem istine zadobiva život i biva blagoslovljen od Boga. Kad je riječ o vršenju njihove dužnosti, oni jednostavno ne tragaju za istinom, ne prihvaćaju istinu, a još manje priznaju ovu istinu: to što čovjek može vršiti dužnost stvorenog bića najveći je Božji blagoslov i nešto čega će se Bog sjećati, a tijekom tog procesa čovjek može zadobiti istinu i na kraju ga Bog može spasiti – to je najveće obećanje koje je Bog dao čovjeku. Ako vjeruješ u obećanja koja ti je Bog dao i možeš prihvatiti ta obećanja, onda imaš istinsku vjeru u Boga. Kako se antikristi i bezvjernici osjećaju kad čuju te riječi? (Ne vjeruju u ono što Bog kaže i misle da je to prijevara.) Misle da su te riječi koje Bog izgovara samo Njegovo nuđenje lažne nade ljudima kako bi naveo neke bezumne i prostodušne budale da služe Bogu, a zatim ih izbacio kad završe sa služenjem. Oni misle: „Zadobiti istinu? Ha! Tko može vidjeti što je istina? Tko može dotaknuti što su božja obećanja? Tko ih je primio? Božja obećanja nisu realna; samo su zadobivanje slave i dobitka te uživanje u statusnim povlasticama realni; samo su težnja za slavom i dobitkom te uživanje u statusnim povlasticama stvarni. Godinama slušam o obećanjima koja bog daruje čovjeku i istini koju on pruža čovjeku, a nisam se nimalo promijenio, nisam stekao nikakvu korist, a još manje su mi te stvari omogućile da živim uzvišenim životom sa statusom. Iako neki ljudi svjedoče govoreći da su zadobili istinu i promijenili se te da su primili božje blagoslove, i dalje izgledaju tako obično, svi su oni normalni ljudi, pa kako mogu zadobiti božje blagoslove i ući u kraljevstvo nebesko?” Oni misle da su najstvarnije samo one stvari koje mogu uhvatiti i steći svojim rukama. Nije li to gledište bezvjernika? Apsolutno jest. Dakle, kad jednom ti antikristi uđu u crkvu, na sve gledaju sa sumnjom, uvijek razmišljajući gdje mogu dobiti neku korist, koju priliku mogu iskoristiti da ugrabe neku prednost i dobiju veće praktične koristi od svoje vjere u Boga – često u mislima proračunavaju te stvari. Imaju osjećaj da samo zadobivanjem slave, dobitka i statusa mogu primiti svaku korist, pa stoga biraju težiti statusu i posvećuju se isključivo borbi za te stvari. Nikada ne razmatraju istinu niti traže Božje namjere, a jedu i piju Božje riječi samo da bi utješili svoje srce i ispunili prazninu, a ne da bi težili istini. U bilo kojem trenutku, ako tko zatraži od antikrista da se odrekne svoje pohlepe i želja, da se potpuno odrekne svoje težnje za slavom, dobitkom i statusom i da se odrekne tih koristi koje želi od svoje vjere u Boga, on to neće moći učiniti. Natjerati ga da se odrekne tih stvari za njega je kao da mu pokušavaš oguliti kožu ili iščupati tetive; bez tih stvari, osjeća se kao da mu je srce oduzeto, kao da je izgubio dušu, a bez tih ambicija i želja osjeća da nema nade za njegovu vjeru u Boga i život gubi smisao. U njihovim očima, oni koji se daju i posvećuju i plaćaju cijenu samo radi svoje dužnosti, koji ne traže osobne koristi, svi su budale. Svjetovno načelo ophođenja koje antikristi usvajaju jest: „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”. Oni misle: „Kako ljudi mogu ne misliti na sebe? Kako ljudi mogu ne težiti vlastitoj koristi?” U svom srcu preziru one koji se svega odriču i iskreno se daju za Boga, preziru one koji odano vrše svoju dužnost i koji žive vrlo štedljivo i jednostavno u pogledu svog materijalnog života, i preziru one koji su progonjeni jer vjeruju u Boga i vrše dužnost te se posljedično ne mogu vratiti kući. Često se u svom srcu podsmijevaju tim ljudima, govoreći: „Izgubili ste dom zbog svoje vjere. Ne možete biti sa svojom obitelji i živite vrlo skromno – tako ste glupi! Bez obzira na to što osoba radi, uključujući i vjeru u boga, mora usvojiti svjetovno načelo ophođenja: nipošto ne smije trpjeti gubitak. Mora biti u stanju vidjeti i dotaknuti božja obećanja i blagoslove, a jedini prikladan stav koji treba usvojiti jest: prvo skoči pa reci hop. Tako ste glupi! Pogledajte mene. Ja i vjerujem u boga i težim slavi, dobitku i statusu. Uživam u svim dobrim tretmanima božje kuće i mogu zadobiti blagoslove i u budućnosti. Ne trebam trpjeti nikakvu patnju, a blagoslovi koje primam bit će veći od vaših. Ne plaćam cijenu kao vi, odričući se svoje obitelji i posla i bez mogućnosti da se vratite kući, bez ikakve sigurnosti hoćete li u budućnosti moći primiti ikakve blagoslove.” Kakvi su to ljudi? Ne teže istini, ne vrše iskreno svoju dužnost, a ipak preziru one koji teže istini i koji se odriču svoje obitelji i posla, trpe patnju i plaćaju cijenu radi vršenja svoje dužnosti, ispunjavanja Božjeg poslanja i slijeđenja Božje volje. Ima li mnogo takvih ljudi? (Da.) Ima ih u svakoj crkvi. Jesu li ti ljudi istinski vjernici u Boga? Mogu li biti spašeni? (Ne.) Oni nisu istinski vjernici u Boga, a kamoli da je moguće da budu spašeni.

Bez obzira na to s kojim se problemom antikristi susretnu ili što čine, prvo o čemu razmišljaju nije mogu li zadobiti istinu i postići spasenje, već razmišljaju o svim svojim tjelesnim koristima. U njihovom srcu, sve koristi povezane s njihovim tijelom zauzimaju najvažnije mjesto, najviše mjesto, vrhovno mjesto. U svom srcu nikada ne razmatraju Božje namjere, nikada ne razmatraju Božje djelo, a još manje razmatraju koju bi dužnost čovjek trebao vršiti. Bez obzira na to kako Bog zahtijeva od ljudi da vrše svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom, bez obzira na to kako Bog zahtijeva od ljudi da budu stvorena bića u skladu s mjerilom, antikristi su potpuno ravnodušni. Bez obzira na to koje metode On primjenjuje ili koje riječi izgovara, Bog ne može ganuti te ljude i time ih natjerati da promijene svoje planove i odreknu se svoje pohlepe i želja. Ti su ljudi i imenom i u stvarnosti materijalisti i bezvjernici među antikristima. Dakle, mogu li se ti ljudi smatrati najnižim talogom u redovima antikrista? (Da, jer neki antikristi još uvijek mogu pružiti neku uslugu radi statusa, dok ovi ljudi nisu voljni ni pružiti uslugu.) Točno. Ti ljudi žele koristi, sve u što upiru pogled i o čemu razmišljaju cijeli dan jesu koristi, i sve što rade vrti se oko koristi. Neki ljudi vrše dužnost ugošćivanja i kad im ponestane jaja, riže ili brašna, odmah kažu crkvi da pošalje nekoga da to kupi. Sami ne kupuju ništa; kao da nikada nisu jeli te stvari u svojoj kući prije nego što su počeli vršiti dužnost ugošćivanja. Prije su sve te stvari sami kupovali, ali čim su počeli vršiti tu dužnost, počeli su izmišljati izgovore, osjećati se ispravnima i samouvjerenima i postajati utjerivači dugova, vjerovnici Božje kuće, kao da im Božja kuća nešto duguje – takvi ljudi nisu dobri.

Boravio sam u nekim domovima za ugošćavanje u kontinentalnoj Kini, a neka od braće i sestara imali su fantastičnu ljudskost. Iako su vjerovali samo dvije ili tri godine i nisu razumjeli mnogo istine, ipak su svoju dužnost ugošćivanja vršili iskreno. Kad bi im Božja kuća pokušala dati novac, odbili bi ga; vratili bi novac za sve što bi im braća i sestre dali, i pažljivo bi čuvali sve što pripada Božjoj kući; ako se nešto što je Božja kuća kupila ne bi potrošilo, čak bi Božjoj kući dali protuvrijednost u novcu. Neki koji su bili financijski bolje stojeći bili su voljni domaćini i ne bi uzeli ni novčića od Božje kuće. Neki ljudi nisu bili imućni, ali čak ni oni ne bi uzeli nikakav novac od Božje kuće. Bez obzira na to što su crkva ili braća i sestre dali njihovoj kući za potrebe ugošćivanja, ne bi ništa od toga prisvojili. Je li to bilo zato što su razumjeli istinu? Ne, to je bilo pitanje karaktera. Štoviše, i što je još važnije, bili su istinski vjernici i, zajedno s dobrim karakterom, bili su u stanju to činiti, inače ne bi to mogli. Bio sam u nekim domovima za ugošćavanje i domaćini su iznijeli svoje najbolje poplune i deke da ih Ja koristim, a Ja sam rekao: „Ovo je potpuno novo i nekorišteno. Vratite to natrag u ambalažu, neću to koristiti.” Inzistirali su da ih koristim. Zatim je bilo nekih domaćina koji su kupili sve nove stvari da ih Ja koristim, a Ja sam rekao: „Nemojte kupovati nove stvari, to je takvo bacanje novca. Koristit ću ono što imate ovdje. Nemojte trošiti novac. Ne predlažem da ljudi kupuju ovo i ono kamo god idem. Nije potrebno uvijek koristiti nove stvari.” Neki su ljudi i dalje inzistirali na trošenju tog novca. Bilo je i nekih domaćina koji su za obroke pripremali mnogo jela. Budući da nisu znali što volim jesti, pripremili su mnogo jela kako bih imao izbora, jer da su pripremili samo nekoliko jela, brinuli bi se da neću dobro jesti. I takvih ljudi ima mnogo. Neki domaćini su, međutim, drugačiji. Kad sam boravio kod tih domaćina, nasumično su nabavili neke svakodnevne potrepštine da se snađem, sastojci koje su koristili za kuhanje bili su samo ono što su im braća i sestre donijeli, a kad su trebali ići kupiti više, pružali su ruke prema Meni tražeći novac. Zatim postoje i neki drugi domaćini, u čijim sam domovima ostavio neke stvari na čuvanje. Kad se neko vrijeme nisam vratio, domaćini su provalili u ladicu i neke su stvari nestale. Svi oni vjeruju u Boga i svi vrše dužnost ugošćivanja, no je li razlika među njima suštinska? Neki koji vjeruju u Boga sposobni su za takve stvari – je li to nešto što ljudi čine? To je ono što čine razbojnici, banditi, zlikovci i lupeži. Jesu li istinski vjernici sposobni činiti takve stvari? Ako vam istinski vjernik čuva nešto na sigurnom, onda bez obzira na to koliko dugo vas nema, čak i ako je to osam ili deset godina, uvijek će vam to čuvati na sigurnom; neće to dirati, gledati niti premetati po tome. Kod nekih domaćina, međutim, ako ostavite nešto u njihovom domu, oni će to otvoriti i pogledati čim izađete kroz vrata. Što oni pretražuju? Pretražuju po vašoj torbi da vide ima li unutra nečeg vrijednog, poput nakita, mobitela ili novca – premeću po svim tim stvarima. Što neke žene vole pretraživati? Žele vidjeti imate li vi kakvu lijepu odjeću. Nakon što su pretražile, misle: „Oh, ova odjeća je tako lijepa. Isprobat ću je.” Recite Mi, zar se te stvari ne događaju? (Da.) Kako to znaš? Jeste li vi to vidjeli? Imam čvrste dokaze da se te stvari događaju. Jedne godine, pred kraj jeseni, ostavio sam nešto odjeće u jednom domu za ugošćavanje. Jednog dana, odjednom sam se sjetio neke od te odjeće koju bih trebao nositi i planirao sam otići po nju, pa sam otišao u taj dom. Pogodite što se dogodilo. Kad sam ušao u kuću, stara gospođa domaćin je tamo isprobavala Moj vuneni kaput. Baš se slučajno dogodilo da sam to vidio. Rekao sam: „Što to radiš?” Zastala je. Nikada nije zamislila takvu slučajnost da ću vidjeti što radi, i bilo joj je tako neugodno. Ljudi poput nje, međutim, imaju debelu kožu, i odmah je rekla: „Oh, zar ne misliš da mi tvoj vuneni kaput savršeno stoji?” Rekao sam: „To je Moj kaput. Ne mogu ga nositi ako ga ti nosiš.” Rekla je: „Evo ti ga, ne želim ga.” Odgovorio sam: „Zašto ga onda isprobavaš ako ga ne želiš? Nisu li vrata ormara bila zaključana?” Rekla je: „Baš se dogodilo da danas nisam imala što raditi pa sam ga izvadila da pogledam.” Rekao sam: „Nije tvoj pa ga nisi trebala dirati.” Ovo je primjer nečega što se stvarno dogodilo. Ne znam kakva joj je bila namjera u tome. Recite Mi, je li netko takav osoba koja vjeruje u Boga? Trebam li je smatrati vjernicom u Boga i članicom Božje obitelji? (Ne.) Nisu dostojni biti Božji sljedbenici, oni su dio Sotonine bande, bez srama, bez savjesti ili razuma, bez ikakve ljudskosti – oni su hulje. Hoće li Bog spasiti takve ljude? Ljudi poput ovih nemaju ni minimum integriteta i dostojanstva niti minimum poštovanja prema Bogu – Bog ih nikako ne može spasiti. Istina koju Bog govori i život koji On pruža čovjeku nisu namijenjeni takvim ljudima; ti ljudi nisu članovi Božje obitelji, već su bezvjernici izvan Božje kuće i od đavla su. Osim što je bit prirode antikrista takva da ne voli istinu i osjeća odbojnost prema istini, njihov je karakter također nevjerojatno nizak i podao, a takvi su ljudi odvratni, vrijedni prijezira i mrski. Iz očitovanja tih ljudi koji pronevjeruju imovinu Božje kuće o kojima smo upravo govorili, dovoljno je pokazati da koju god dužnost ti ljudi vrše, nikada se istinski ne daju i nikada to ne čine iskreno. Umjesto toga, dolaze sa svojim planovima, pohlepom i željama, trče za koristima, a ne da bi zadobili istinu. Stoga, kako god gledali, za Boga ljudskost takvih ljudi nije u skladu s mjerilom. Pa recite Mi, smatrate li vi da je ljudskost takvih ljudi u skladu s mjerilom i smatrate li ih dobrim ljudima? (Ne.) I vi prezirete takve ljude, zar ne? (Da.) Kad neki ljudi čuju da je Božja kuća nešto kupila, žele svoj dio toga, a kad vide da braća i sestre doniraju odjeću, onda bez obzira na to zaslužuju li je imati te bi li je trebali imati, idu je pokušati dobiti, djelujući proaktivnije od bilo koga drugog; kad čuju da Božja kuća ima neki posao koji treba obaviti ili da ima nekih prljavih ili napornih poslova koje treba obaviti, odmah se sakriju i ne možete ih nigdje pronaći. Takvi su ljudi lukavi i prepredeni, niskog karaktera – vrijedni su prijezira, mrski i odvratni!

Koristeći razna očitovanja antikrista u njihovom pronevjeravanju imovine Božje kuće za raščlambu njihove brige za vlastite koristi u svakom pogledu, možemo vidjeti da su ti ljudi bezvjernici, materijalisti, ljudi prezira vrijednog, niskog i inferiornog karaktera, mrski, i da nisu oni koje će Bog spasiti. Definiciju takvih ljudi ne treba podizati na razinu toga da osjećaju odbojnost prema istini; već ih možemo prozreti u pogledu njihove ljudskosti i karaktera, tako da nema potrebe podizati to na tako visoku razinu kao što je povezanost s istinom. Stoga, bilo u Božjoj kući ili u bilo kojoj skupini ljudi, takvi bi ljudi uvijek trebali biti najniži i oni kojima najviše nedostaje karaktera. Naravno, ako ih se procjenjuje u Božjoj kući koristeći istinu, onda se čine još više vrijednim prezira i nižima. Imate li vi još primjera ovog očitovanja koje antikristi pokazuju? (Jedan antikrist je vodio tiskanje knjiga za Božju kuću i pronevjerio je stotine tisuća yuana Božjih prinosa kroz lažno računovodstvo. Nakon što je istražen, utvrđeno je da prije nego što je počeo vršiti tu dužnost, njegova obitelj nije imala mnogo novca, ali nakon što je počeo vršiti tu dužnost, kupio je kuću i auto, ali te se stvari nisu mogle otkriti iz računa. Njegova obitelj je bila zaista zlobna i stoga se prinosi nisu mogli povratiti.) Nisu li vođe i djelatnici snosili izravnu odgovornost za ovaj događaj? (Da. Kasnije, kad je više pojedinosti izašlo na vidjelo, otkriveno je da vođe i djelatnici koji su u to vrijeme bili odgovorni nikada nisu provjerili račune kojima je upravljao taj antikrist. Bili su nemarni u svojoj odgovornosti, a situacija je uzrokovana njihovom neodgovornošću. Definitivno su bili izravno odgovorni.) Dakle, trebaju li se njihovi prijestupi zabilježiti u Božjoj knjizi zapisa? (Da.) Kako se s tim ljudima postupilo nakon toga? (Neki su uklonjeni i izbačeni, a neki vraćaju prinose.) To je prikladan način postupanja s njima. Vođe i djelatnici su zanemarili svoju dužnost i nisu ispunili svoje nadzorne odgovornosti u ovom pitanju. Konkretno, koristili su pogrešnu osobu i nisu se potrudili paziti na tu osobu ili je nadzirati, nisu bili u stanju na vrijeme otkriti probleme s tom osobom koju su koristili, pa su nastale teške posljedice, koje su uzrokovale da Božji prinosi i imovina Božje kuće pretrpe značajan gubitak; to je bila odgovornost svih tih ljudi koji su bili izravno odgovorni, i njihovi prijestupi bi se trebali svi zabilježiti. To je bila štetna posljedica koju su sami sebi donijeli time što nisu koristili pravu osobu za posao i to je uzrokovalo gubitak Božjoj kući, a na kraju su Božji prinosi bili cijena koja je plaćena. Recite Mi, jesu li antikristi uvijek pohlepni, ili im se te zle ideje javljaju samo kad vide nešto vrijedno? (Uvijek su pohlepni.) Zato, kad se družite s takvim ljudima i u kontaktu ste s njima, u potpunosti možete otkriti njihovu pohlepu i želje. Ova posljedica je nastala jer vođe i djelatnici nisu bili odgovorni, nisu razlučivali ljude, nisu jasno vidjeli ljude i koristili su pogrešne ljude, pa je na njima bila teška odgovornost i zaslužili su biti izbačeni.

Prethodno smo u zajedništvu razgovarali o glavnim aspektima prirode, biti i naravi antikrista te putu kojim oni idu. Ono o čemu danas razgovaramo i što raščlanjujemo jesu očitovanja unutar domene ljudskosti antikrista, a to je povezano sa stvarnim životom. Iako je ovo manji aspekt, i dalje može pomoći ljudima da prepoznaju određena očitovanja antikrista; to su također određene očite karakteristike, znakovi i simboli antikrista. Na primjer, antikrist voli status, slavu, dobitak i utjecaj, i vrlo je sebičan, prezira vrijedan i zloban, i ne voli istinu, pa kakva je onda njegova ljudskost i karakter? Neki kažu: „Iako neki antikristi vole ugled i status, ipak imaju častan i plemenit karakter te posjeduju savjest i razum.” Je li to ispravno? (Ne, nije.) Zašto ne? Nećemo govoriti o tome kakvu bit naravi antikristi imaju; prvo pogledajmo njihovu ljudskost i karakter. Oni zasigurno nisu dobri ljudi, nisu ljudi s dostojanstvom, savješću ili plemenitim integritetom, a još manje su ljudi koji vole istinu. Mogu li ljudi s takvom ljudskošću slijediti ispravan put? Zasigurno ne, jer njihov karakter ne posjeduje bit koja slijedi ispravan put, pa stoga ti ljudi ne mogu voljeti istinu, a još manje je mogu prihvatiti. Sudeći po namjeri i stavu s kojim antikristi vrše svoju dužnost, karakter i ljudskost antikrista navode ljude da ih odbace i osjećaju odbojnost prema njima, a još više ih Bog odbacuje s prezirom. Bez obzira na to koju dužnost vrše, uvijek žele pronevjeriti imovinu Božje kuće i tražiti od Njega nagrade, novac, predmete i koristi. A kao kakve ih ljude Bog gleda? Ti ljudi definitivno nisu dobri ljudi. Dakle, kako ih točno On definira u Svojim očima? Kakvo im ime On daje? U Bibliji je zabilježena priča iz Doba milosti: Juda je često krao iz kese za novac, a na kraju ga je Bog iskoristio da posluži za izdaju Gospodina Isusa. Gospodin Isus je bio pribijen na križ, a Juda, koji je odigrao ulogu izdajice svog Gospodina i prijatelja, umro je tako što mu se raspukla utroba. Stoga, ti ljudi koji pronevjeruju imovinu Božje kuće i kradu prinose dane Bogu svi su Jude u Božjim očima, što podrazumijeva da su ti ljudi od Boga nazvani Judama. Iako ti antikristi koji su sada osuđeni kao Jude ne čine stvari poput izdaje svog Gospodina i prijatelja kao što je to učinio Juda, njihova priroda-bit je ista. Što im je zajedničko? Iskoristili su svoj položaj i priliku za vršenje svoje dužnosti da kradu i pronevjere imovinu Božje kuće. Zato su ti ljudi od Boga nazvani Judama i ravni su njemu koji je izdao svog Gospodina i prijatelje. To jest, ti antikristi koji pronevjeruju i otimaju imovinu Božje kuće jednaki su Judi koji je izdao svog Gospodina i prijatelje, i ne treba mnogo razmišljati da bi se shvatilo kakav ishod čeka takve ljude.

2. Korištenje braće i sestara da im služe i rade za njih

Koristi koje antikristi nastoje steći dok vrše svoju dužnost nisu ograničene samo na ono o čemu smo već razgovarali – novac, materijalne predmete, hranu i korisne stvari – opseg tih koristi vrlo je velik. Na primjer, kada antikristi vrše dužnost, oni iskorištavaju braću i sestre u ime vršenja te dužnosti, navodeći braću i sestre da im služe i rade za njih, i naređujući im – nije li to korist koju antikristi nastoje steći? (Jest.) Neki ljudi uvijek sve rade sami kod kuće prije nego što postanu crkveni vođe i čini se da nemaju ambicija ni zlih namjera. Međutim, kad su jednom izabrani za crkvene vođe i steknu status, rade li i dalje sve sami? Kad jednom steknu status, misle da su drugačiji, da bi trebali imati poseban tretman u Božjoj kući i da moraju naučiti kako mobilizirati „moć masa” kako bi zajednički izvršili njihovu vlastitu „dužnost”; svaki posao u njihovoj kući postaje posao koji spada u nadležnost crkve, a svoje kućanske poslove i dnevne zadatke raspodjeljuju među braćom i sestrama. Na primjer, kad postoji neki posao koji treba obaviti u njihovoj kući, kažu braći i sestrama: „Posljednjih par dana sam zauzet crkvenim poslom. Ima li tko od vas vremena da mi pomogne s jednim poslom?” Troje ili petero ljudi javi se dobrovoljno i, nakon nekog vremena, posao je gotov. Ti vođe misle: „Gdje se mnogo ruku složi, tu se teret ne osjeti. Dobro je biti vođa, samo moram nešto reći i to se obavi. Kad god ubuduće budem imao nešto što treba obaviti kod kuće, zamolit ću braću i sestre da mi pomognu.” Kako se to nastavlja, oni ne obave puno posla crkvenih vođa, ali zato jako puno organiziraju da ljudi idu raditi za njihovu kuću, pa čak i to stavljaju na raspored – kakvi su to „zauzeti” crkveni vođe! Nikad nemaju toliko posla kod kuće prije nego što postanu vođe, ali nakon što to postanu, kod kuće ima puno više poslova za obaviti. Neka braća i sestre sade im usjeve, neki im zalijevaju zemlju, neki im sade povrće, neki plijeve, neki gnoje, a neki im pomažu prodavati povrće i onda im daju sav novac od prodaje, ne zadržavajući ni novčića za sebe. Nakon što postanu crkveni vođe, njihov kućni život cvjeta; što god radili, ljudi ih uvijek podržavaju i pomažu im, a svaka njihova riječ vrlo je učinkovita. Osjećaju se tako sretno i zadovoljno te sve više misle: „Ova titula crkvenog vođe je sjajna, a imati status je fantastično. Ako mi ikad kod kuće ponestane hrane, samo moram reći riječ i ljudi mi daju hranu, a ne traže ni novac za to. Kakav je ovo udoban život! Stvarno me bog blagoslivlja zbog moje vjere. Ovo je veliki blagoslov i to je doista božja milost! Bog je tako velik; hvala bogu!” Nakon što im neko služi ili izvrši njihove naredbe, oni uvijek „zahvaljuju bogu” i „prihvaćaju to od boga”. Do te mjere ti beznačajni crkveni vođe mogu iskoristiti svoj položaj – biste li vi to mogli učiniti? Biste li vi bili sposobni za tako nešto? Zašto se ljudi natječu da postanu vođe? Zašto se natječu za status? Da nema nikakve prednosti koja se može steći, bi li se itko natjecao za status? Kad bi status za koji su se natjecali značio da trebaju rintati i raditi poput teglećeg konja, nitko se ne bi trudio. Upravo zato što se stjecanjem statusa može steći toliko koristi, ljudi se polome da ga se dočepaju i natječu se za njega. Biti beznačajan crkveni vođa donosi im tako velike koristi i donosi tako velike pogodnosti i toliko prednosti u njihov život – kakva se osoba tako ponaša? Jesu li oni netko tko teži istini? Jesu li oni netko s ljudskošću i savješću? Jesu li oni netko s bogobojaznim srcem? (Ne.) Oni vjeruju da djeluju kao crkveni vođe za svakoga i za Božju kuću i ne smatraju to dužnošću. Vjeruju da je svaki posao koji obavljaju kao crkveni vođe učinjen na temelju žrtvovanja njihovog života kod kuće, pa bi im braća i sestre trebali nadoknaditi cijenu koju plaćaju. Ako nemaju vremena obavljati kućanske poslove, onda bi im braća i sestre trebali pomoći u tome; ako nemaju vremena raditi u polju, onda bi se braća i sestre trebali pojaviti na njihovim poljima i obaviti posao za njih kao da su to dužni učiniti. Čega god da su se odrekli zbog toga što su crkveni vođe, braća i sestre bi im to trebali dvostruko nadoknaditi. To su neke od stvari u kojima antikristi koriste braću i sestre da im služe i naređuju braći i sestrama da rade za njihov osobni život dok oni vrše svoju dužnost. Kad antikrist jednom postane vođa, nipošto neće propustiti takvu priliku i nipošto neće stajati po strani i gledati kako im te prednosti izmiču kroz prste. Umjesto toga, čine upravo suprotno: koriste svaki trenutak i grabe svaku priliku da iskoriste braću i sestre da rade za njih, i da ih natjeraju da rade za njih poput teglećih životinja. Kako bi ih naveli da im služe, ti vođe iskorištavaju naivnost i poštenje braće i sestara, pa čak iskorištavaju i mentalitet braće i sestara da spremno vrše svoje dužnosti i plaćaju cijenu za Boga. U međuvremenu, također lažno prikazuju neke izjave kao istinu i koriste ih da obrazuju braću i sestre, kako bi usvojili ovu ideju: i vođe su ljudi, i vođe imaju obitelj, i vođe moraju živjeti svoj život, i ako vođa nema vremena baviti se svojim kućanskim poslovima, onda bi braća i sestre te poslove trebali smatrati svojim vlastitim dužnostima; ne bi trebali čekati da ih vođa zamoli da rade te stvari, već bi trebali aktivno i dobrovoljno raditi te stvari koje vođa ne može da uradi. Tako opčinjeni i namamljeni, mnoga braća i sestre spremno služe tim vođama. To je cilj koji antikristi žele postići grabljenjem moći i statusa, i to je jedan od zadataka koje žele izvršiti i jedna od koristi za koje se žele izboriti grabljenjem moći i statusa. Ima li mnogo takvih ljudi? (Da.) Ti ljudi su Sotone. Ljudi koji su bez istine i koji ne slijede pravi put sposobni su za takve stvari, čak i ako imaju samo trunku statusa – jesu li ti ljudi jadni? Što mislite o njihovom karakteru? Imaju li imalo savjesti ili razuma?

U nekim crkvama postoje braća i sestre koji obično ne borave u svojim vlastitim domovima, već umjesto toga dugo borave u kući svog crkvenog vođe. Zašto često borave u kući svog vođe? Zato što je, otkako je vođa preuzeo položaj „vođe”, njegovoj kući postala potrebna dugoročna kućna pomoćnica. Odaberu jednu sestru, i ta sestra postaje posvećena kućna pomoćnica u kući vođe. Ta sestra postaje kućna pomoćnica, a što onda postaje njezina dužnost? Ona ne obavlja posao koji joj pripada ili posao vezan za crkvu, već umjesto toga služi cijeloj vođinoj obitelji u njihovom svakodnevnom životu, i smatra da je potpuno opravdano što se brine o kućanskim poslovima za vođu te nema nikakvih pritužbi ni predodžbi o tome. U kome je ovdje problem? Bez obzira na to koliko posla crkveni vođa mora obaviti ili koliko ljudi vodi, je li doista toliko zauzet? Zar se doista ne može snaći u svom svakodnevnom životu? Čak i ako ne može, to je njegova stvar. Kakve to veze ima s bilo kim drugim? Ako su braća i sestre nepažljivi ili besposleni, takvi im vođe pokažu svoje nezadovoljstvo i iskoriste to da s njima „razgovaraju u zajedništvu o istini”, i zbog te stvari braća i sestre bivaju orezani – što se ovdje događa? Kad je posteljina u njihovom domu prljava, braća i sestre je moraju oprati, kad je njihov dom neuredan, braća i sestre ga moraju pospremiti, a kada je vrijeme obroka, braća i sestre moraju kuhati; ti vođe postaju gotovani, i tako se ponašaju kao vođe. Kad takvi ljudi imaju ta očitovanja i takvu vrstu ljudskosti, jesu li sposobni težiti istini? (Ne.) Zašto ne? (Takvim ljudima previše nedostaje ljudskosti i previše su odvratni. Jednostavno ih neće zanimati istina.) Ako ih neće zanimati istina, zašto postaju vođe? (Čine to kako bi težili ugledu i statusu te kako bi se istaknuli.) Ne možete to jasno objasniti, zar ne? Kakvi ljudi mogu iskorištavati braću i sestre da rade za njih i služe im? Nije li to jedna od očitih karakteristika antikrista? U svemu traže samo vlastitu korist, brinu se samo o vlastitom dobitku i gubitku i ne razmatraju je li takvo postupanje u skladu s istinom, ima li u tome ljudskosti, je li to ugodno Bogu, mogu li braća i sestre iz toga izvući ikakvu korist ili pouku – oni ne razmatraju te stvari, već samo svoj vlastiti dobitak i gubitak te mogu li ostvariti opipljive koristi. To je put koji slijede antikristi, i to je karakter antikrista. To je jedna vrsta ljudi koja posjeduje status. Neki ljudi nemaju status i obavljaju obične dužnosti, a kad steknu neke kvalifikacije, također žele da im drugi služe. Neki ljudi obavljaju nekoliko rizičnih dužnosti i također žele naređivati drugima da im služe. Postoje i neki koji obavljaju posebne dužnosti i koji svoje dužnosti smatraju osnovnim uvjetom, adutom za pogađanje i nekom vrstom kapitala pomoću kojeg navode braću i sestre da im služe. Na primjer, neki ljudi imaju posebne stručne vještine koje drugi nisu naučili ili svladali. Kad u Božjoj kući počnu obavljati dužnost vezanu za te stručne vještine, misle da su drugačiji od drugih ljudi, da su postavljeni na važan položaj u Božjoj kući, da su sada u višem sloju i osobito osjećaju da se njihova vrijednost udvostručila i da su ugledni. Posljedično, misle da postoje određeni zadaci koje ne trebaju sami obavljati, da je sasvim prirodno naređivati drugima da im služe bez naknade kad su u pitanju takvi dnevni zadaci kao što je donošenje hrane ili pranje rublja. Postoje čak i neki koji koriste izgovor da su zauzeti svojom dužnošću kako bi naveli braću i sestre da za njih rade ovo ili ono. Osim onoga što apsolutno moraju sami obaviti, sve ostalo u čemu im drugi mogu služiti ili što mogu narediti drugima da izvrše, prepuštaju drugima da to učine. Zašto je to tako? Oni misle: „Ja imam kapital, ja sam ugledan, ja sam rijedak talent u božjoj kući, obavljam posebnu dužnost i glavni sam primatelj kultiviranja božje kuće. Nitko od vas nije dobar kao ja, svi ste na nižoj razini od mene. Ja mogu dati poseban doprinos božjoj kući, a vi ne možete. Stoga mi vi trebate služiti.” Nisu li to pretjerani i besramni zahtjevi? Svatko gaji te zahtjeve u svom srcu, ali naravno, antikristi te stvari zahtijevaju još bezobzirnije i besramnije, i bez obzira na to kako s njima razgovarali u zajedništvu o istini, oni ih se neće odreći. I obični ljudi posjeduju ta očitovanja antikrista, i ako imaju malo talenta ili daju neki neznatan doprinos, vjeruju da imaju pravo uživati u nekom posebnom tretmanu. Ne peru vlastitu odjeću i čarape i navode druge da to rade za njih, i postavljaju neke nerazumne zahtjeve koji su protivni ljudskosti – toliko im nedostaje razuma! Te ideje i zahtjevi koje ljudi imaju nisu u području racionalnosti; gledajući s najniže razine, nisu u skladu s mjerilima ljudskosti i savjesti, a s najviše razine, nisu u skladu s istinom. Sva se ta očitovanja mogu svrstati u kategoriju antikrista koji teže vlastitoj koristi. Svatko tko posjeduje iskvarene naravi sposoban je činiti te stvari, a i usuđuje ih se činiti. Ako netko ima malo talenta i kapitala i daje neki doprinos, onda želi iskorištavati druge, želi iskoristiti priliku dok vrši svoju dužnost da bi težio vlastitoj koristi, želi imati sve gotovo i uživati u sreći i tretmanu koji proizlaze iz naređivanja drugima da im služe. Postoje čak i neki koji se odreknu svoje obitelji i posla kako bi vršili svoju dužnost, i za to vrijeme razviju neku manju bolest te ih posljedično obuzmu osjećaji i žale se da se nitko ne brine o njima niti ih pazi. Ti vršiš svoju dužnost za sebe, vršiš svoju vlastitu dužnost i ispunjavaš svoju vlastitu odgovornost – kakve to veze ima s drugim ljudima? Koju god dužnost netko obavlja, nikada je ne obavlja za nekog drugog ili u službi nekog drugog, i stoga nitko nije dužan služiti drugima bez naknade ili da mu drugi naređuju. Nije li to istina? (Jest.) Iako Bog zahtijeva da ljudi budu puni ljubavi i da budu strpljivi i tolerantni prema drugima, ne može se subjektivno zahtijevati od drugih da budu takvi, i činiti to je nerazumno. Ako netko može biti tolerantan i strpljiv prema tebi i pokazati ti ljubav a da ti to ne zahtijevaš, onda je to do njega. Međutim, ako ti braća i sestre služe zato što ti to od njih zahtijevaš, ako im ti silom naređuješ i iskorištavaš ih, ili ti služe na temelju toga što si ih ti prevarom naveo na to, onda je problem u tebi. Neki čak iskorištavaju priliku dok vrše svoju dužnost i često je koriste kao izgovor da iznuđuju stvari od određene bogate braće i sestara, navodeći ih da kupuju ovo ili ono i pružaju im usluge. Na primjer, ako im treba još odjeće, kažu bratu ili sestri: „Ti znaš šivati odjeću, zar ne? Idi i sašij mi nešto za obući.” Taj brat ili sestra kaže: „Izvadi onda svoj novčanik. Ti kupi materijal, a ja ću ti nešto sašiti.” Oni ne vade svoj novac, već umjesto toga prisile brata ili sestru da im kupe materijal – nije li priroda tog čina prijevarna? Iskorištavanje odnosa između braće i sestara, iskorištavanje vlastitog kapitala, iskorištavanje prilike tijekom vršenja svoje dužnosti da zahtijevaju svakojake usluge i tretman od braće i sestara, da naređuju braći i sestrama da rade za njih – sve su to očitovanja inferiornog karaktera antikrista. Mogu li takvi ljudi težiti istini? Mogu li se uopće promijeniti? (Ne.) Čuvši Me kako ovako govorim u zajedništvu, možda će neki ljudi shvatiti da je loše činiti te stvari i moći će se malo obuzdati, ali znači li obuzdavanje da su sposobni tragati za istinom i primjenjivati istinu? Obuzdati se samo znači doći do spoznaje i voditi računa o svom imidžu i taštini. Nakon što su čuli ovu Moju raščlambu, ti ljudi vide ozbiljnost problema i shvaćaju da ne smiju ponovno pogriješiti te da će biti razotkriveni i odbačeni ako ih braća i sestre prozru. Njihova spoznaja seže samo do te točke, ali njihove se želje i pohlepa ne mogu ukloniti iz njihova srca.

Neki ljudi misle: „Ja ulažem napor za božju kuću, dao sam toliko doprinosa božjoj kući, obavljam dužnost u kojoj me nitko ne može zamijeniti. Kad imam potrebe, braća i sestre i božja kuća dužni su mi pomoći kako bi ispunili moje zahtjeve. U svako doba, trebali bi mi služiti bezuvjetno i bez naknade.” Nije li to sramotan način razmišljanja? Nije li to očitovanje niskog karaktera? Na primjer, svatko se ponekad razboli, ali neki ljudi kad se razbole, nikad o tome ne govore drugima, već umjesto toga nastavljaju obavljati svoje dužnosti kako bi trebali. Nitko ne zna za to niti brine o njima, a oni se ne žale potajno niti odgađaju svoje dužnosti. Ipak, neki se ljudi pretvaraju da su bolesni čak i kad nisu, ponašaju se kao carice ili plemići, pokušavajući na sve načine navesti ljude da im služe i čineći sve moguće kako bi dobili poseban tretman. Pretvaraju se da su bolesni kad nisu, a ako se doista razbole, onda je to još veća gnjavaža, jer tko zna koliko će ljudi tada patiti zbog njih i koliko će i koliko će im oni posvuda naređivati. Nesreća je za sve kad se takva osoba razboli; neki im kuhaju pileću juhu, neki ih masiraju, neki ih hrane, a neki im pomažu hodati – ne pati li mnogo ljudi? (Da.) Izvorno je to bila samo obična, manja bolest, ali oni se moraju pretvarati da je to ozbiljna, smrtonosna bolest – zašto se moraju pretvarati? Čine to kako bi prevarili braću i sestre da im pružaju usluge, da im služe i poslužuju ih. Nisu li ti ljudi sramotni? (Da.) Ima li mnogo takvih ljudi? Niste li vi svi takvi? (Još to nisam prepoznao kod sebe.) Ako to niste prepoznali, to dokazuje da obično ne ispitujete svoje ponašanje u svakodnevnom životu, ne ispitujete svoje misli i svoju priroda-bit i ne prihvaćate Božje ispitivanje. Neki se ljudi malo više umore dok obavljaju svoje dužnosti i izgube malo sna noću, i prave od toga veliku stvar. Kad se sljedećeg jutra probude, jauču: „Nisam oka sklopio cijelu noć. Posljednjih par dana bio sam toliko zauzet svojom dužnošću da sam bio preumoran da spavam. Požurite i nađite nekoga da me izmasira!” Zapravo su spavali šest sati. Kakve god probleme imali, uvijek svaljuju krivnju na svoju dužnost; bilo da su umorni, da pate, ili da su bolesni i osjećaju se neugodno, uvijek za te stvari krive svoju dužnost. Zašto krive svoju dužnost? Samo se radi o stjecanju nekih prednosti, navođenju svih da suosjećaju s njima, i onda mogu opravdano tražiti od ljudi da im služe i poslužuju ih. Kakvi su to ljudi koji se uvijek žele ponašati kao carevi i carice i navoditi druge da im služe? Ti su ljudi niskog karaktera i odvratni su. Kad se neki ljudi osjećaju malo loše i povremeno ne mogu jesti, prikazuju to kao smrtno ozbiljno, prave od toga veliku pompu i odmah nađu nekoga da ih izmasira. Kad ih masaža i najmanje zaboli, viču i glasno jauču, a to znači: „Čak i primanje masaže za mene uključuje patnju. Ako mi bog ne da nagradu i ne usavrši me, onda ću stvarno biti na gubitku!” Kad podnesu malo patnje i plate malu cijenu, žele to objaviti cijelom svijetu kako bi svi na zemlji znali. Zar ti ne vršiš svoju dužnost za sebe? Zar ti ne vršiš svoju dužnost pred Bogom? Zašto objavljuješ svoju patnju ljudima? Nije li to površno? Takvi su ljudi niskog karaktera i tako su odvratni! Na koje su još načine ti ljudi niski? Također pokazuju neke posebne navike i hirove, nadajući se da će ljudima dati do znanja da su drugačiji od svih ostalih, i vrlo dragocjeni te da im je potrebna velika briga i zaštita. Na primjer, kad netko kaže da nema dobar apetit i ne može ništa jesti, osoba poput ove uhvatit će se za trbuh i reći da i ona ima loš želudac, ali ustraje u vršenju svoje dužnosti, i naredi nekome da požuri i donese joj lijek za želudac. Bio je i netko kome sam Ja rekao: „Vidiš, Ja mogu jesti samo male porcije, i Moj želudac ne podnosi hladnu hranu i pića.” Kad je ta osoba čula Mene kako to govorim, odgovorila je: „Tvoj želudac ne podnosi hladne stvari? I moj isto.” Ja sam rekao: „Kako tvoj želudac ne podnosi hladne stvari?” Rekla je: „Čim mi postane hladno, boli me trbuh; ne podnosi hladne stvari.” Dok je to govorila, ogulila je bananu i progutala je u nekoliko zalogaja. Ja sam rekao: „Tvoj želudac mora da stvarno nevjerojatno ne podnosi hladne stvari, kad tako progutaš tu bananu u nekoliko zalogaja. Podnosi li tvoj želudac doista hladne stvari?” Nisu li takvi ljudi besramni i bez razuma? Ako osobi nedostaje razuma i osjećaja srama u njezinoj normalnoj ljudskosti, ona uopće nije čovjek, već je zvijer. Zvijeri ne mogu razumjeti istinu i ne posjeduju integritet, dostojanstvo, savjest i razum normalne ljudskosti. Budući da ti ljudi nemaju srama ni dostojanstva, kad obave i najmanju dužnost i podnesu i najmanju teškoću, žele to objaviti cijelom svijetu kako bi svi priznali njihov trud, iznova gledali na njih s divljenjem i kako bi im Bog dao poseban tretman, ljubazno se odnosio prema njima i blagoslovio ih. Istovremeno, netko im mora odmah služiti, odgovarati na njihove zahtjeve i biti im na raspolaganju. Kad su žedni, netko im mora natočiti čaj; kad su gladni, netko im mora poslužiti hranu. Uvijek moraju imati nekoga tko im služi, radi što kažu i ispunjava njihove potrebe. Kao da je njihovo tijelo rođeno za nekog drugog i prirodno im je potreban netko da im služi; kao da im nedostaje sposobnost da se brinu o sebi ako im nitko ne služi, i kao da su invalidi. Kad nemaju kome reći što da radi, ili nekoga kome mogu narediti da radi za njih i služi im, osjećaju se usamljeno i prazno, te osjećaju da život nema smisla ni nade. Kad nađu priliku i izgovor da navedu druge da im služe i poslužuju ih, osjećaju se zadovoljno i sretno, kao da žive u oblacima. Misle da je život tako divan, da je vjera u Boga tako divna, da je to smisao vjere u Boga i da tako vjernik treba vjerovati u Boga. Njihovo shvaćanje dužnosti je da se radi o ulaganju truda i ispunjavanju svojih odgovornosti na temelju toga da im drugi služe i da mogu slobodno naređivati drugima – to je njihova dužnost. Vjeruju da bi uvijek trebali primiti nagradu za svoju dužnost, da uvijek moraju nešto dobivati i pokušavati nešto dobiti. Ako ne pokušavaju dobiti novac ili materijalne stvari, onda pokušavaju dobiti tjelesne užitke i radosti, i u najmanju ruku njihovo bi tijelo trebalo biti u stanju oduševljenja i udobnosti, i tada će se osjećati sretno, tada će imati energije za vršenje svoje dužnosti i moći će je vršiti s nešto odanosti. Imaju li takvi ljudi iskrivljeno shvaćanje istine, ili jednostavno ne prihvaćaju istinu zbog svog inferiornog karaktera? (Imaju inferioran karakter, pa ne prihvaćaju istinu.) Ti su ljudi bezvjernici u potpunosti, odano potomstvo antikrista i utjelovljenje antikrista.

U Božjoj kući ima nekih glumaca koji su u svijetu uživali u glumi i voljeli glumačku profesiju, ali ondje nisu uspjeli ostvariti svoje ambicije. Sada su došli u Božju kuću i želje su im se konačno ostvarile: mogu se baviti profesijom koju vole, srce im je ispunjeno neopisivom radošću i istovremeno zahvaljuju Bogu što im je pružio tu priliku. Jedna od tih osoba na kraju je imala sreću dobiti glavnu ulogu i tada je osjetila da je osoba sa statusom i vrijednošću te da bi trebala učiniti nešto glede svog statusa i vrijednosti. Gledala je što rade slavne osobe i zvijezde u svijetu, kako se ponašaju, kakav je njihov stil i kakav način života imaju, te ih je kopirala i oponašala, vjerujući da to znači živjeti kvalitetan i plemenit život. Dakle, od trenutka kad je dobila glavnu ulogu i postala „zvijezda”, počela se držati važno. U kojoj se mjeri počela držati važno? Jedan manji događaj može objasniti taj problem. Kad su svi u ekipi bili spremni za početak snimanja, jedna obrva te dotične „zvijezde” nije bila dobro iscrtana i svi su morali čekati na nju, vrtjeti se oko nje i služiti joj. Prošlo je deset minuta, pa dvadeset, a zvijezda je smatrala da joj obrva nije baš dobro iscrtana, pa je natjerala vizažisticu da je obriše i ponovno iscrta. Prošao je sat vremena, a cijela ekipa čekala je da se toj „zvijezdi” dobro iscrta obrva prije nego što su mogli početi snimati – svi su morali služiti toj osobi i vrtjeti se oko nje. Kakva je to osoba? Je li to normalna osoba? Je li to netko s ljudskošću? Ne. To je osoba iz Sotoninog tabora, od Sotone je i nije netko iz Božje kuće. Ima li u Božjoj kući zvijezda? U Božjoj kući nema zvijezda, samo braće i sestara; postoje samo različite dužnosti, nema razlike između visokih i niskih položaja. Dakle, na temelju čega je ta jedna osoba natjerala braću i sestre da čekaju na nju? Jedno je sigurno, smatrala je da je važnija od drugih, da je njezina dužnost važnija od dužnosti drugih, da se film ne može snimiti bez nje i da bi bez nje drugi uzalud vršili svoje dužnosti. Zato su joj svi drugi morali služiti, platiti cijenu i biti strpljivi kako bi je čekali, i nitko se nije smio žaliti. Osim nedostatka ljudskosti, odakle takvim ljudima načela za takvo ponašanje? Dolaze li njihova načela iz istine i Božjih riječi ili iz ljudskih iskvarenih naravi? (Iz ljudskih iskvarenih naravi.) Ne samo da oni koji dolaze iz Sotoninog tabora imaju iskvarene sotonske naravi, već su i njihovi postupci, ponašanje i očitovanja unutar skupina ljudi odvratni. Zašto su odvratni? Uvijek žele zagospodariti situacijom, manipulirati drugim ljudima i navesti druge da se vrte oko njih i da oni budu središnja figura. Čineći to, očito sebe postavljaju na položaj viši od svih ostalih; žele se izdizati iznad svih i kontrolirati sve ostale. Je li to nešto što bi ljudi trebali činiti? (Ne.) Tko to čini? (Sotona.) To je nešto što Sotona čini. Postoji li među istinama u kojima Bog zahtijeva od ljudi da vrše svoje dužnosti ikakav zahtjev da ljudi zagospodare situacijom i kontroliraju misli i ponašanje svih dok vrše svoje dužnosti? (Ne.) Odakle to onda dolazi? To je sotonska priroda s kojom se ljudi rađaju. Ljudi su Sotone i posjeduju tu prirodu od rođenja. Ne trebaju je učiti, ne treba ih nitko tome podučavati i bez obzira na to kako s njima dijeliš istinu, oni se toga neće odreći. Bio je i netko tko je imao nekoliko stršećih vlasi koje nisu bile sređene prije nego što je stupio na pozornicu da izvede svoj nastup. Što se tiče njegova izgleda, izgledao je dobro, ali nije htio na vrijeme izaći na pozornicu; bez obzira na to koliko su ga braća i sestre nagovarali, sve je bilo uzalud. Smatrao je sebe zvijezdom, vodećom figurom; natjerao je sve da plate cijenu i potroše svoje vrijeme radi tih nekoliko vlasi kose, i svi su morali služiti samo njemu. Je li to očitovanje kakvo bi trebao imati netko s normalnom ljudskošću? Kakva je priroda tog čina? Nije li se držao važno? Bio je neodgovoran i potpuno nerazuman. Što se njega ticalo, ničija dužnost nije bila važna kao njegova i svi su mu morali služiti. Mislio je: „Ako je potreban cijeli dan da se ove dvije vlasi kose osuše i namjeste, onda ćete me morati čekati cijeli dan; ako su potrebna dva dana, onda ćete morati čekati dva dana; a ako je potreban cijeli život, onda ćete me morati čekati cijeli život. Kakav posao i interesi božje kuće – moji interesi su na prvom mjestu! Ako ne mogu namjestiti kosu, neće li moj imidž biti narušen kad stanem pred kameru? Moj imidž je tako važan. Interesi božje kuće ne znače ništa!” Kakvo je stvorenje ova osoba? Takva bi osoba također rekla: „Volim boga, svjedočim o bogu, vršim svoju dužnost za boga i ostavljam sve.” Nije li sve to laž? Ne može se odreći nečega poput sušenja jedne ili dvije vlasi kose, pa čega se onda može odreći? Što može ostaviti? Sve to njezino ostavljanje je lažno! Takvi su ljudi potpuno iracionalni, bez savjesti su i inferiornog su karaktera, a još manje vole istinu. Budući da njihova ljudskost nije na razini, nitko s njima neće govoriti o istini, nisu je vrijedni, a njihov karakter nije na razini. A budući da su tako niske ljudskosti, ne bi li razgovor o istini s njima bio poput razgovora o istini sa svinjom ili psom? Kad budu imali nešto ljudskog obličja i mogli govoriti kao ljudsko biće, tada će ljudi s njima govoriti o istini, ali sada to ne zaslužuju. Ima mnogo ovakvih ljudi, popriličan broj. Pa zašto neki ljudi ne očituju te stvari? Zato što još nisu iskoristili priliku; samo zato što su njihov kov i talent tako obični i nisu imali priliku doći u središte pozornosti i nisu stekli neki kapital, ali u svom srcu kuju urote, njihovi su planovi još u fazi razvoja. Zato nisu pokazali takvo očitovanje. Međutim, to što nemaju takvo očitovanje ne znači da nemaju tu prirodu. Ako ne težiš istini i slijediš put antikrista, prije ili kasnije doći će dan kad ćeš dopustiti da ti to očitovanje izmakne. Ti si ti, a biti bez ljudskosti znači biti bez ljudskosti; ne možeš postati netko s ljudskošću tako što se pretvaraš ili zato što nemaš talenta i lošeg si kova. Stoga postoji samo jedan put: kad osoba može prihvatiti istinu i prihvatiti da bude orezana, tada se njezin karakter može donekle poboljšati. Kad se može suočiti s tim činjenicama, ispravno im pristupiti, a zatim je u stanju često ispitivati i provjeravati vlastito ponašanje i svoje najdublje srce, ona tada može postati bolja i malo se obuzdati. Koja se svrha može postići time da se malo obuzdaš? Nećeš se toliko sramotiti, tvoj će ugled postati malo bolji, ljudi te se neće gaditi, Bog te neće prezirati i na taj način možda još uvijek imaš priliku da te Bog spasi. Nije li to minimum razuma koji bi čovjek trebao posjedovati? Nije li za nekoga s minimumom savjesti i razuma lako primjenjivati i ući na ovaj način?

Kad Me čujete da vam govorim o takvim ljudima, osjećate se prilično opušteno, ali kad bih govorio o određenim ljudima među vama, kako biste se onda osjećali? Biste li reagirali normalno? Reći ću ti, ako želiš postići promjenu naravi i ući u istina-stvarnost, moraš proći jedan test za drugim. Nemoj podcjenjivati te stvari; ako tvoja ljudskost nije na razini, tada ne samo da će te se braća i sestre gaditi, već te ni Bog neće usavršiti niti spasiti. Najosnovniji uvjeti da Bog nekoga spasi jesu da ta osoba posjeduje ljudskost, razum i savjest te da mora znati za sram. Kad netko takav dođe pred Boga i čuje Njegove riječi, Bog će ga osvijetliti, voditi i usmjeravati. Ljudi koji ne posjeduju ljudskost, savjest, razum ili osjećaj srama zauvijek će biti nekvalificirani da dođu pred Boga. Čak i ako slušaš propovijedi i poznaješ neke doktrine, i dalje nećeš biti prosvijetljen, i tako nikada nećeš moći ući u istina-stvarnost. Ako ne možeš ući u istina-stvarnost, onda nije teško shvatiti da su tvoje nade u postizanje spasenja ravne nuli. Ako posjeduješ samo ta očitovanja antikrista te narav i bit antikrista, a nemaš nijedno od očitovanja normalne ljudskosti koje Bog od tebe zahtijeva, onda si u velikoj opasnosti. Ako se možeš poistovjetiti sa svakim od tih očitovanja i biti antikrista koje razotkrivam, zajedno s njihovim postupcima i očitovanjima, ako ih sve posjeduješ u većoj ili manjoj mjeri, onda je to za tebe vrlo opasno. Ako i dalje ne težiš istini i čekaš dok ne budeš okarakteriziran kao antikrist, tada ćeš biti potpuno gotov. Što je smrtna bolest: imati bit antikrista ili narav antikrista? (Imati bit antikrista.) Je li? (Da.) Dobro razmislite, a onda odgovorite ponovno. (I bit antikrista i narav antikrista su smrtne bolesti.) Zašto je tako? (Zato što ljudi s biti antikrista neće težiti istini, a isto vrijedi i za ljude s naravi antikrista. Bez obzira na to s kojim se problemom susretnu, ljudi s naravi antikrista nikad se ne usredotočuju na težnju istini i nemaju čak ni minimum ljudskosti i razuma; takvi ljudi nisu sposobni zadobiti istinu i ne mogu postići spasenje – to je također smrtna bolest.) Tko bi još želio govoriti? (Moje je shvaćanje da nijedno od toga dvoga nije smrtna bolest, ali ako netko ne teži istini, onda je to smrtna bolest.) To je dobar pogled na stvar. Međutim, postoji preduvjet za to, a to je bit antikrista – oni ljudi koji posjeduju bit antikrista jednostavno ne teže istini, oni su bezvjernici – posjedovanje biti antikrista je najopasnija stvar. Što se podrazumijeva pod biti antikrista? To znači da ti ljudi jednostavno ne teže istini; teže samo statusu, oni su urođeno neprijatelji Božji, oni su antikristi, oni su utjelovljenje Sotone, oni su đavli od rođenja, bez ljudskosti su, materijalisti su, oni su tipični bezvjernici i takvi ljudi osjećaju odbojnost prema istini. Što znači „osjećati odbojnost prema istini”? To znači da ne vjeruju da je Bog istina, ne priznaju činjenicu da je Bog Stvoritelj, a još manje priznaju činjenicu da Bog ima suverenost nad svim stvarima i svime. Dakle, kad se takvim ljudima pruži prilika da teže istini, mogu li to učiniti? (Ne.) Zato što ne mogu težiti istini i zato što su zauvijek neprijatelji istine i neprijatelji Božji, oni nikada neće moći zadobiti istinu. Zauvijek ne biti u stanju zadobiti istinu je smrtna bolest. A svi oni koji posjeduju narav antikrista dijele, u smislu naravi, sličnosti s onima koji posjeduju bit antikrista: pokazuju ista očitovanja, pa čak i način na koji ih pokazuju, njihov način razmišljanja te njihove predodžbe i uobrazilje o Bogu su isti. Međutim, za ljude koji posjeduju narav antikrista, bez obzira na to mogu li prihvatiti istinu i priznati činjenicu da je Bog Stvoritelj, sve dok ne teže istini, njihova narav antikrista postaje smrtna bolest i zbog toga će njihov ishod biti isti kao i onih s biti antikrista. Ipak, srećom, među onima s naravi antikrista ima nekih koji posjeduju ljudskost, razum, savjest i osjećaj srama, koji vole pozitivne stvari i koji posjeduju uvjete da ih Bog spasi. Budući da teže istini, ti ljudi postižu promjenu naravi, odbacuju svoje iskvarene naravi i odbacuju svoju narav antikrista, tako da njihova narav antikrista za njih više nije smrtna bolest i postoji mogućnost da budu spašeni. U kojim se okolnostima može reći da je posjedovanje naravi antikrista smrtna bolest? Postoji preduvjet za to, a to je da, iako ti ljudi priznaju postojanje Boga, vjeruju u Božju suverenost, vjeruju i priznaju sve što Bog kaže i mogu vršiti svoje dužnosti, jedna stvar nedostaje: nikada ne primjenjuju istinu niti teže istini. Tako njihova narav antikrista za njih postaje kobna i može ih stajati života. Kad je riječ o ljudima s biti antikrista, bez obzira na okolnosti, nije moguće da takvi ljudi vole istinu ili prihvate istinu i oni nikada ne mogu zadobiti istinu. Razumijete li? (Da.) Razumijete. Ponovite Mi. (Ljudi s biti antikrista urođeno su neprijatelji Božji. Oni nipošto nisu ljudi koji vole i mogu prihvatiti istinu i nemoguće je da ikada zadobiju istinu, pa je za njih njihova narav antikrista smrtna bolest. S druge strane, određeni ljudi koji posjeduju narav antikrista, uz preduvjet da posjeduju ljudskost, razum, savjest i osjećaj srama, te vole pozitivne stvari i teže istini, a zatim postižu promjenu naravi kroz težnju istini, oni slijede pravi put i za njih njihova narav antikrista nije smrtna bolest. Sve to odlučuje bit tih ljudi i put koji slijede.) To jest, nije moguće da ljudi s biti antikrista ikada teže istini i nikada ne mogu postići spasenje, dok se ljudi s naravi antikrista mogu svrstati u dvije vrste: jedna vrsta teži istini i može postići spasenje, a druga vrsta uopće ne teži istini i ne može postići spasenje. Oni koji ne mogu postići spasenje svi su služitelji; određeni odani služitelji mogu opstati i moguće je da ih čeka drugačiji ishod.

Zašto ljudi s biti antikrista ne mogu postići spasenje? Zato što ti ljudi ne priznaju istinu niti priznaju da je Bog istina. Ti ljudi ne priznaju da postoje pozitivne stvari i ne vole pozitivne stvari. Umjesto toga, vole opake i negativne stvari; oni su utjelovljenje svega opakog i negativnog, i oni su ti koji izražavaju sve negativno i opako, i zato osjećaju odbojnost prema istini, neprijateljski su raspoloženi prema istini i mrze istinu. Mogu li s takvom biti težiti istini? (Ne.) Stoga je nemoguće navesti te ljude da teže istini. Je li moguće pretvoriti jednu životinju u drugu vrstu životinje? Na primjer, je li moguće pretvoriti mačku u psa ili miša? (Ne.) Miš će uvijek biti miš, često se skrivajući u rupama i živeći u sjeni. Mačka će uvijek biti prirodni neprijatelj miša i to se ne može promijeniti – to se nikada ne može promijeniti. Ipak, među onima s naravi antikrista ima nekih koji vole istinu i pozitivne stvari, koji su voljni uložiti sve da primjenjuju istinu i teže istini; oni primjenjuju sve što Bog kaže, slijede bez obzira na to kako ih Bog vodi, čine sve što Bog traži, put koji slijede u potpunosti je u skladu s putem koji Bog zahtijeva, i teže u skladu sa smjerom i ciljevima koje je Bog naznačio. Što se tiče ostalih, osim činjenice da ne teže istini, oni također slijede put antikrista i nije teško shvatiti kakav će biti ishod tih ljudi. Ne samo da neće zadobiti istinu, već će izgubiti i priliku da budu spašeni – kako su jadni ti ljudi! Bog im daje prilike i također ih opskrbljuje istinom i životom, ali oni te stvari ne cijene i ne slijede put ka tome da budu usavršeni. Ne radi se o tome da Bog favorizira neke ljude nad drugima i ne daje tim ljudima prilike, već oni gube mogućnost da budu spašeni zato što ne cijene te prilike ili ne postupaju kako Bog zahtijeva. Stoga njihova narav antikrista postaje kobna i stoji ih života. Oni misle da razumijevanje nekih doktrina i pokazivanje nekih vanjskih postupaka i dobrog ponašanja znači da se Bog neće baviti pitanjem njihove naravi antikrista, da je mogu sakriti i da posljedično prirodno ne trebaju primjenjivati istinu i mogu činiti što god žele te mogu postupati u skladu s vlastitim razumijevanjem, metodama i željama. Na kraju, bez obzira na to kakve im prilike Bog daje, oni ustraju na svom putu, slijede put antikrista i postaju neprijatelji Božji. Oni ne postaju neprijatelji Božji zato što ih je Bog takvima definirao od samog početka – Bog im isprva nije dao nikakvu definiciju, jer u Božjim očima oni nisu bili Njegovi neprijatelji ili ljudi s biti antikrista, već su bili samo ljudi sa sotonskim, iskvarenim naravima. Bez obzira na to koliko istina Bog izražava, oni i dalje ne teže istini. Ne mogu stupiti na put spasenja, već umjesto toga slijede put antikrista i na kraju gube priliku da budu spašeni. Nije li to šteta? To je takva šteta! Ti su ljudi tako jadni. Zašto su jadni? Razumiju nekoliko riječi i doktrina i misle da razumiju istinu; plaćaju malu cijenu i pokazuju neko dobro ponašanje dok vrše svoju dužnost i misle da primjenjuju istinu; imaju nešto talenta, kova i darova, i mogu govoriti neke riječi i doktrine, obavljati neki posao, vršiti neke posebne dužnosti i misle da su zadobili život; mogu podnijeti malo patnje i platiti malu cijenu i pogrešno misle da se mogu pokoriti Bogu i odreći se svega za Boga. Koriste svoje vanjsko dobro ponašanje, svoje darove i riječi i doktrine kojima su se opremili da nadomjeste primjenjivanje istine – to je njihov najveći problem, njihova kobna mana. To ih navodi da pogrešno vjeruju da su već krenuli putem spasenja i da već posjeduju rast i život. U svakom slučaju, ako ti ljudi na kraju ne mogu postići spasenje, onda ne mogu kriviti nikoga osim sebe; to je zato što se oni sami ne usredotočuju na istinu, ne teže istini i više su nego voljni slijediti put antikrista.

Postoje neki ljudi koji nakon što 30 godina slušaju propovijedi još uvijek ne znaju što je istina, a što doktrina. Kad otvore usta, sve što govore su prazne teorije, riječi za držanje lekcija drugima i prazne parole, i uvijek govore samo o tome kako su u prošlosti trpjeli i platili cijenu, ističući tako svoj viši položaj. Nikada ne govore o svojoj samospoznaji, o tome kako prihvaćaju orezivanje, kako otkrivaju iskvarene naravi, kako se bore za slavu i dobitak, ili kakva očitovanja antikristove naravi imaju. Nikada ne govore o tim stvarima; govore samo o svojim doprinosima, a ne govore o svojim prijestupima. Nisu li ti ljudi u velikoj opasnosti? Neki ljudi slušaju propovijedi 20 ili 30 godina i još uvijek ne znaju što je istina-stvarnost ili što znači pokoriti se Božjim orkestracijama i aranžmanima, i zato sumnjam da ti ljudi možda nemaju sposobnosti za razumijevanje Božjih riječi. Nakon što 30 godina slušaju propovijedi, misle da imaju rast, ali kad nemaju status, i dalje mogu biti negativni, a potajno će plakati i žaliti se, pa čak mogu i napustiti svoju dužnost. Nakon što 30 godina slušaju propovijedi, kad budu smijenjeni, i dalje mogu biti jogunasti i nerazumni te se suprotstavljati Bogu. Što su razumjeli nakon toliko godina slušanja propovijedi? Ako nisu razumjeli što je istina nakon slušanja tolikih propovijedi, nisu li onda vjerovali uzalud? To je ono što se zove smetena vjera!

14. ožujka 2020.