II. Interesi antikrista

C. Spletkarenje za vlastitu korist

Danas ćemo nastaviti naš razgovor u zajedništvu o devetoj stavci različitih očitovanja antikristā i o dijelu te stavke koji se odnosi na interese antikristā. Prošli put sam u zajedništvu govorio o trećoj stavci interesa antikristā: o koristima. U toj sam stavci naveo konkretna očitovanja nekoliko aspekata i uglavnom se bavio ponašanjem antikristā, njihovim razmišljanjem i gledištima te raznim stvarima koje čine pod kontrolom tih misli i gledišta. Prošli put sam besjedio o dva aspekta: prvi je bio pronevjera imovine Božje kuće, a drugi korištenje braće i sestara da im služe i rade za njih. To su dva konkretna očitovanja spletkarenja antikristā za vlastitu korist. Sad kad sam o tome govorio u zajedništvu, jeste li vi razumjeli priroda-bit antikristā? Zapravo, nema veće razlike između iskvarenih ljudi u pogledu različitih očitovanja antikristā, bilo da se radi o njihovoj naravi ili priroda-biti. Imaju više sličnosti nego razlika; razlikuju se samo po tome imaju li dobru ili zlu ljudskost, a izrazita razlika postoji samo kad je riječ o njihovom stavu prema istini. Iako su iskvarene naravi ljudi sve iste, antikristi su u stanju mrziti istinu, opirati se Bogu, suditi Bogu i huliti na Boga, a također su u stanju činiti zlo i ometati rad crkve. To su područja u kojima se antikristi i obični iskvareni ljudi izrazito razlikuju. Svaka osoba ima narav antikrista, ali ako nije činila zlo i ometala rad crkve te se nije izravno suprotstavljala Bogu, onda je se ne može okarakterizirati kao antikrista. Iako iskvareni ljudi imaju iste ili slične misli, gledišta i iskvarene naravi, ako nečija ljudskost-bit nije bit zle osobe, onda je to izrazita razlika između njega i antikristā. Većina ljudi ne može vidjeti tu razliku i svrstava zajedno ljude s naravi antikrista i ljude koji kroče putem antikrista te ih karakterizira kao antikriste – na taj se način može lako nauditi dobrim ljudima! Ako ne razumijete jasno bit antikristā, to je golema prepreka i vašem razumijevanju sebe. Ako vidiš da je tvoja iskvarena narav ista kao narav antikrista, mislit ćeš da si antikrist, a ako vidiš da je put kojim kročiš isti kao put antikrista, onda ćeš također misliti da si antikrist. I dalje ćeš sebe karakterizirati kao antikrista ako vidiš da su način na koji radiš stvari i tvoje misli i gledišta isti kao antikristovi. Ako sebe vidiš kao antikrista na ova tri načina, onda ćeš sebe okarakterizirati kao antikrista. Kakve će to posljedice donijeti? Zasigurno ćeš postati do određene mjere negativan i odustat ćeš od sebe. Razumijevanje sebe na takav način pomalo je iskrivljeno. Dakle, je li nepotrebno razumjeti svoju antikristovsku narav? Ne, naravno da je potrebno. Svrha razgovora u zajedništvu i raščlambe naravi antikristā jest omogućiti vam da povlačite usporedbe sa sobom i dođete do točke istinskog razumijevanja sebe. Ako samo razumiješ da imaš prosječnu iskvarenu narav, ali ne prepoznaješ da imaš narav antikrista, onda je tvoje razumijevanje sebe vrlo plitko i jednostrano; nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Vi toga možda još niste svjesni u ovom trenutku. Većina ljudi misli: „Ne kročim putem antikrista, niti sam antikrist, niti imam bit antikrista, stoga nema potrebe da dođem do točke u kojoj razumijem da imam narav antikrista, da sam sposoban kročiti putem antikrista i da bih mogao postati antikrist. Kad bi to bilo moje razumijevanje sebe, ne bih li podcjenjivao sebe?” Stoga, vi niste baš zainteresirani za ove teme o razotkrivanju antikristā. Bez obzira na to jesi li zainteresiran ili ne, ako si netko tko teži istini, na kraju će doći dan kad ćeš postupno početi razumijevati ove aspekte istine i ove izjave. Čuo sam neke ljude koji u zajedništvu govore o svom iskustvenom razumijevanju, ali ne govore uopće ništa o tome kako imaju narav antikrista ili kako kroče putem antikrista. Očito je da su njihove misli, gledišta i narav potpuno isti kao oni kod antikrista – identični su – ali oni to ne razumiju. To je dovoljan dokaz da je razina razumijevanja sebe kod mnogih ljudi vrlo plitka, u smislu da su sposobni razumjeti samo da imaju iskvarenu narav, da se opiru Bogu i bune protiv Boga, da njihova ljudskost nije baš dobra i da ne vole istinu baš puno. Zapravo, ono što oni očituju i otkrivaju jest narav antikrista, a put kojim kroče jest put antikrista, ali oni to ne razumiju. Zašto to ne razumiju? Zato što ne razumiju različita očitovanja povezana s naravi antikrista, a čak ima mnogo ljudi koji se boje reći da imaju narav antikrista ili da su na putu antikrista. Čak i ako to razumiju, ne usuđuju se to reći; ako to kažu naglas, kao da su prokleti ili osuđeni. U stvarnosti, nije li tvoja situacija ista rekao ti to ili ne? Može li to promijeniti činjenicu da imaš narav antikrista? Ne, ne može. Činjenica da to ne razumiješ dokazuje da je tvoje shvaćanje istine previše plitko i da nemaš istinsko razumijevanje sebe.

3. Korištenje svog položaja za dobivanje hrane, pića i drugih poželjnih stvari prijevarom

Sljedeće ćemo u zajedništvu razgovarati o trećem očitovanju spletkarenja antikrista za vlastitu korist – korištenju svog položaja za dobivanje hrane, pića i drugih poželjnih stvari prijevarom. Naravno, „korištenje svog položaja” može se nazvati i dobivanjem hrane, pića i drugih poželjnih stvari prijevarom, pod krinkom vjere u Boga. Jeste li ikada prije pokušali promišljati o ovoj stavci i razmišljati o njoj? (Ne, nismo.) Jeste li ikada vidjeli takvu osobu? Imate li ikakvo mišljenje o takvoj osobi? Osjećate li gađenje ili odbojnost? Osjećate li prezir prema takvoj osobi? (Da.) Kakva je to osoba? Kakva je njezina ljudskost? Zašto čini te stvari? Koje je njezino gledište o vjeri u Boga? Je li takva osoba netko koga Bog spašava? Koji je, u konačnici, cilj njezine vjere u Boga? Ostavila je svoju obitelj i karijeru, trpjela teškoće i plaćala cijenu, ali koji je, u konačnici, njezin cilj u korištenju svog položaja za dobivanje hrane i pića prijevarom? Zna li ta osoba da, kad to čini, Bog to prezire i da Mu to nije drago? Jeste li ikada prije razmišljali o tim pitanjima? Iskreno govoreći, većina vas nije. A zašto niste? Neki kažu: „U društvu ima previše takvih ljudi, pa nije velika stvar imati nekoliko njih u Božjoj kući. Štoviše, nismo nužno ni mi sami tako čisti.” Ti sebe smatraš nekim tko teži istini, a ipak nikada ne dovodiš u vezu s istinom svoje postupke, misli i ideje, kao ni postupke i ponašanja drugih, koristeći perspektivu istine da bi ih promatrao i definirao. Dakle, jesi li ti i dalje netko tko teži istini? Imaju li istine koje si shvatio u svojoj vjeri u Boga i dalje vrijednost i značenje za tebe? Ne, nemaju. Svi oni koji glume duhovnost, a nemaju duhovno razumijevanje, imaju lažnu duhovnost i ne mare ni za što osim što cijeli dan provode kruto se pridržavajući pravila ili govoreći riječi i doktrine, slično onome što su činili drevni učenjaci, „potpuno se posvećujući proučavanju knjiga mudraca i ne obraćajući pažnju na vanjske stvari”. Ljudi koji glume duhovnost misle da što god drugi ljudi činili nema nikakve veze s njima, da kako god drugi ljudi razmišljali, to je njihova stvar, i odbijaju naučiti kako razlučivati ljude, prozreti stvari i razumjeti Božje namjere na temelju Božjih riječi. Većina ljudi je takva; kad završe sa slušanjem propovijedi ili čitanjem Božjih riječi, zabilježe to na papir, pohrane u svoje srce i tretiraju to kao doktrine ili pravila kojih se pridržavaju reda radi i time je stvar gotova. Što se tiče toga kako su stvari koje se događaju oko njih ili različita ponašanja i očitovanja koja vide u ljudima oko sebe povezana s tim istinama, oni nikada ne razmišljaju o tome niti pokušavaju promišljati o tome u svom srcu, niti se mole ili tragaju. Duhovni život većine ljudi u takvom je stanju. Stoga su mnogi ljudi spori i površni u ulasku u istinu; njihov je duhovni život izuzetno monoton, oni samo slijede pravila i u načinu na koji rade stvari nema načela. Može se reći da je, u slučaju mnogih ljudi, njihov duhovni život odvojen od stvarnog života i prazan, pa čak i kad se radi o drskom ponašanju i očitovanjima zlih ljudi i antikrista, oni nemaju uopće nikakvih predodžbi, a još manje ikakvih definicija, niti imaju ikakvih ideja ili pokazuju ikakvo razlučivanje. Što se tiče ponašanja, očitovanja i izreka antikrista u spletkarenju za vlastitu korist, vi ste ih možda vidjeli popriličan broj, ali u svom srcu nikada niste pokušali promišljati o tome kakvi su to točno ljudi, mogu li zadobiti istinu u svojoj vjeri u Boga, jesu li oni ljudi koji teže istini i o drugim sličnim pitanjima. Umjesto toga, cijeli dan obavljate svoje dužnosti bez stvarne predanosti, obavljajući sve što radite reda radi, i ne težite tome da možete zadobiti istinu ili razumjeti istina-stvarnost i ući u nju. Antikristi koriste svoj položaj da spletkare za vlastitu korist i koriste vjeru u Boga kao izgovor da prijevarom dobiju svakojake poželjne stvari u Božjoj kući. Te poželjne stvari prirodno uključuju hranu i piće, kao i određene materijalne užitke i slično. Bit takvih ljudi ista je kao materijalistička bit antikrista o kojoj smo prethodno govorili – to je karakter iste vrste osobe. Oni samo teže uživanju u svakojakim materijalnim pogodnostima; ne teže istini, a još manje pripremaju dobra djela. Oni samo glume da teže istini i naizgled to čine na površini. Ono čemu u dubini srca teže u osnovi su tjelesni užici jela, pića i dobrog tretmana koji su im stalno na umu. Takvih ljudi ima poprilično; svaka crkva vjerojatno ima jednog ili dvoje, a možda i više. Danas neću govoriti o očitovanjima, ponašanju i biti tih ljudi u teoretskom smislu. Prvo ću govoriti o nekoliko konkretnih reprezentativnih slučajeva i pustiti vas sve da slušate, izvučete uvide iz toga i vidite kako su takvi ljudi povezani s ovom stavkom o kojoj razgovaramo i koriste li svoj položaj i postupaju li pod krinkom vjere u Boga da bi prijevarom dobili hranu, piće, novac i materijalne stvari. Pokušajte razlučiti tu vrstu osobe, a zatim razmislite imaju li ljudi s kojima dolazite u kontakt ta očitovanja o kojima govorimo. Ako vam netko padne na pamet, vi također možete navesti nekoliko primjera. Recite Mi, je li bolje navoditi primjere ili samo ovako općenito razgovarati u zajedništvu? (Bolje je navoditi primjere.) Koja je prednost navođenja primjera? Prije svega, većina ljudi voljna je slušati te priče i stvarne slučajeve. Oni imaju likove i radnju, i većina ljudi ih smatra zanimljivima. To je kao da govoriš o svom osobnom iskustvu: ako napišeš članak o tome, ljudi će ga obično pročitati jednom ili dvaput i to je to, ali ako snimiš film ili kazališnu predstavu o tome, više će ljudi to gledati, i neće gledati samo jednom. Na taj će način ljudi temeljitije i s većom jasnoćom promatrati taj aspekt istine ili relevantne ljude, događaje i stvari, i to će na njih ostaviti dublji dojam. Osim toga, navođenje nekih konkretnih primjera pomaže ljudima da točnije povuku usporedbe i veze između svakog aspekta istine i sebe samih.

Prvi slučaj: Pretvaranje da rade kako bi žicali hranu i piće

Prvo, navedimo neke primjere uobičajene za Božji izabrani narod. Neki vođe i djelatnici dođu na novo radno mjesto, gdje susreću različitu braću i sestre i otkrivaju neke dobre stvari te misle: „Ovo su dobre stvari. Zašto ih ja nemam?” Nemaju li oni loše namjere u sebi? Njihova pohlepa podigla je glavu. Čim pohlepa podigne glavu, taj niski i besramni ološ zaustavi se na mjestu i pronađe svaki izgovor da radi na tom mjestu i ne ode. Koja je njihova svrha u tome što ne odlaze? (Da jednog dana mogu iskoristiti priliku.) Točno, žele iskoristiti priliku. Ako ne iskoriste tu priliku, neće mirno spavati noću. Brinu se da će, ako odu negdje drugdje, netko drugi iskoristiti tu priliku, a oni više neće dobiti tu šansu, pa pronađu izgovor da propovijedaju i rade na tom mjestu. Zapravo, njihovo srce uvijek razmišlja o tim poželjnim stvarima, a njihove su oči uvijek usredotočene na te poželjne stvari. Konačno, oni učvrste svoj položaj na tom mjestu, i većina braće i sestara ih voli, znaju da su propovjednici te ih obožavaju i ugledaju se na njih. Sada je vrijeme da ti vođe i djelatnici spomenu da postoji nešto što žele, pa smišljaju svakojake različite načine da načnu temu, ali što više govore, to postaju tjeskobniji. Razmišljaju u sebi: „Kako da zatražim ovu stvar? Ne smijem dopustiti da braća i sestre znaju da mi se ova stvar sviđa i da je želim. Moram ih navesti da mi je daju svojevoljno; ne smijem dopustiti da pomisle da ja to tražim, već da je to nešto što mi daju dragovoljno, i naravno da je to nešto što zaslužujem imati.” Nakon toga, pitaju braću i sestre: „Kakav je vaš ulazak u život u posljednje vrijeme?” Braća i sestre kažu: „Otkako si ti došao, naš crkveni život se poboljšao i svi su poletni.” „Činjenica da ste poletni znači da je stanje vašeg duha bolje. I vaš posao dobro ide. Ako Bog da, u budućnosti će vaš posao ići još bolje.” Dok vođe i djelatnici govore, usmjeravaju razgovor prema stvari koju žele. Kad braći i sestrama postane očito da vođe i djelatnici žele tu stvar, oni kažu da bi vođe i djelatnici trebali ponijeti nešto sa sobom kad odu. Vođe i djelatnici kažu: „Ne, ne mogu ništa uzeti. To nije u skladu s načelima. Bog ne bi bio sretan.” „Nema problema. Ti to zaslužuješ.” „Čak i ako zaslužujem, ne mogu.” Nakon što to kažu, brinu se da im braća i sestre to zapravo neće dati, pa kažu neke stvari zaobilaznim putem, kako bi im braća i sestre zahvalili na njihovoj dobroti, dok istovremeno samoinicijativno spominju stvar koju žele, kako bi se braća i sestre sjetili dati im nešto od toga. Nakon toga, braći i sestrama postane očito što vođe i djelatnici misle, i oni kažu: „Nemojmo sada o tome. Možemo o tome razgovarati kad budeš odlazio.” Kad vođe i djelatnici čuju braću i sestre da to govore, njihovo je srce presretno i misle: „Izvrsno. Konačno ću dobiti ono što želim!” A onda pomisle: „Ako odem odmah sutra, bit će previše očito ljudima da želim tu stvar. Otići ću za dva ili tri dana.” Kad konačno dođe treći dan, braća i sestre im pri odlasku daju vrlo težak paket. Vođe i djelatnici vide da je paket stvar koju su željeli, ali se pretvaraju da je nisu vidjeli i ne odbijaju je. Samo uzmu paket bez riječi. Kakvi su to ljudi? To su ljudi koji koriste svoj rad kao sredstvo – a svoj trud kao valutu – dok spletkare da bi dobili poželjne stvari, i ljudi koji iznuđuju stvari od braće i sestara. Nije li to oblik prijevare? Koja je svrha njihovog rada? Dobiti poželjne stvari prijevarom. Čim otkriju mjesto s nečim poželjnim i koje ima nešto što žele, zaustave se na tom mjestu i ne žele otići. Svaku dobru stvar odvlače u svoj dom. Nakon što su nekoliko godina bili vođa ili djelatnik, mnoge stvari u njihovom domu dobivene su prijevarom od braće i sestara. Neki od njih su prijevarom izvukli tajne obiteljske recepte ili obiteljsko nasljeđe od braće i sestara, a neki od njih su izmamili lokalne specijalitete. Vjera u Boga tih ljudi izgleda kao da idu od mjesta do mjesta i rade posao ne tražeći ništa zauzvrat, ali zapravo su prijevarom dobili previše poželjnih stvari od braće i sestara.

Nakon što neki vođa stigne u određenu crkvu, vidi da su žižule u tom kraju poznate diljem zemlje i pomisli u sebi: „Volim jesti žižule. Da sam se ovdje rodio, mogao bih jesti žižule svaki dan, ali nažalost ne mogu ostati mnogo dana, a žižule još nisu zrele. Kada ću ih moći jesti? Znam – mogu naći razlog da ostanem dok žižule ne sazriju, onda ću ih moći jesti, zar ne?” Nakon toga, nađe izgovor govoreći da je većina braće i sestara ovdje u lošem stanju i da ne postižu ništa u svom radu, pa on mora biti dugoročno stacioniran ovdje i truditi se pokrenuti svaki dio posla prije nego što ode. Međutim, je li to ono što on zapravo misli u svom srcu? (Ne.) U svom srcu on računa: „Otići ću kad god žižule sazriju i kad budem mogao ponijeti nešto sa sobom.” Srce mu je ispunjeno tom mišlju, i to ga zaustavi na mjestu i on se tamo stacionira. Tijekom svog boravka ondje, propovijeda neke riječi i doktrine i radi neke površne stvari, ali ne postiže mnogo u poslu. Konačno, žižule sazriju, a srce mu je prepuno sreće: „Konačno mogu jesti žižule. Dan o kojem sam sanjao konačno je stigao!” Čim žižule sazriju, on ih počne jesti, dok u srcu istovremeno razmišlja: „Nije u redu da samo jedem žižule ovdje svaki dan. Ne mogu ostati samo da bih jeo žižule. Što ako braća i sestre primijete? Moram smisliti način da ih navedem da mi daju nešto da ponesem sa sobom. Ako mi ih ne daju, moram se potruditi i reći nešto više da poguram tu stvar.” Čim braća i sestre koji tamo žive vide da on voli jesti žižule, kažu da će mu dati nešto da ponese sa sobom kad bude odlazio. Kad on to čuje, sretan je, ali kaže: „Ne bih mogao. To nije u skladu s načelima. Vjernici ne mogu žudjeti za time. Ne bih li vas iskorištavao? Ne mogu to uzeti a da vam ne platim. Kad budem odlazio, platit ću vam za to.” Te riječi koje on izgovara samo su riječi. Kad se prilično najeo i kad je vrijeme za polazak, u srcu još uvijek misli: „Hoće li mi ne dati ništa, ili će mi dati samo neke loše? Želim jesti velike, dobre.” Dva dana prije nego što će otići, stalno govori: „Sve su žižule uglavnom pobrane, zar ne? Kada će sazrjeti sljedeće godine?” Time je htio podsjetiti braću i sestre da mu ne zaborave dati nešto da ponese sa sobom. Braća i sestre sve razumiju čim to čuju: „Izgleda da mu obavezno moramo dati nešto da ponese sa sobom prije nego što ode, i moramo izabrati dobre da mu damo; inače bi nam mogao otežati stvari.” Kad je konačno vrijeme da ode, braća i sestre mu daju tri velike kutije da ponese sa sobom. Ne može ih sam nositi pa mu pomažu njegovi ljudi. Neposredno prije odlaska, pojede ih što više može – čak i ako mu od toga prisjedne, smatra da se isplati. Boji se da ih više neće moći jesti nakon što ode. Kad odlazi, i dalje to čini nevoljko i misli: „Ovaj put se isplatilo. Doći ću opet u ovo doba sljedeće godine. Ne trebam doći prerano, ali ne smijem doći prekasno. Trebao bih doći baš kad žižule sazriju. Tako mogu jesti svježe, a kad se osuše, mogu jesti suhe. Također mogu ponijeti još nešto sa sobom kad budem odlazio.” Ne računa li on to vrlo detaljno? Cijelim srcem razmišlja o tim stvarima. Uvijek razmišlja o iskorištavanju prilika i smišljanju spletki kako bi dobio poželjne stvari, kao i o izmamljivanju stvari koje su u njegovom vlastitom interesu od braće i sestara. Neće propustiti nijednu poželjnu stvar koju vidi. Čak i ako je to nešto što se ne ističe, sve dok mu zapne za oko i ostane u mislima, zajamčeno je da će na kraju pasti u njegove ruke. Nije li to ponašanje antikrista? Nisu li ljudskost i karakter takvih ljudi osobito niski? Bez obzira na to koliko takvi ljudi mogu na površini trpjeti teškoće i plaćati cijenu, i koliko dobro mogu ostaviti svoju obitelj i odreći se karijere, može li se reći da su oni ljudi koji teže istini? Nipošto ne može. Ti su ljudi vrsta koja prijevarom dobiva hranu i piće pod krinkom vjere u Boga.

Neki ljudi idu na razna mjesta propovijedati evanđelje i obavljati posao, a kad se vrate kući, donose različite lokalne specijalitete sa svakog mjesta, ili čak stvari koje su iznudili od braće i sestara. Bilo da se radi o dizajnerskoj odjeći ili elektronici, sve dok im zapne za oko, neće to propustiti, i traže da to dobiju. Ako im ti to ne daš, smislit će svakojake izgovore da te orežu, dat će ti do znanja zašto te orezuju i neće popustiti dok im ti to konačno ne daš. Ti ljudi prijevarom dobivaju svakojake poželjne stvari za sebe pod krinkom vršenja svoje dužnosti, i bezobzirni su kad pokušavaju dobiti te poželjne stvari. Ponekad im braća i sestre daju neku sitnicu, ali ti ljudi misle da to ne vrijedi mnogo novca i kažu: „Ne, hvala. Bog me je obilno blagoslovio. Ništa mi ne nedostaje.” Koriste takve riječi da odbiju te prevare braću i sestre kako bi zadobili njihovu naklonost i kako bi ih oni visoko cijenili. Međutim, ako je stvar koju im braća i sestre daju nešto o čemu su ti ljudi sanjali, i nešto što im treba i o čemu stalno razmišljaju, kad vide te stvari, žele ih prisvojiti i nipošto se neće suzdržati. Neke žene iznuđuju kozmetiku, dobru odjeću i dobre cipele od braće i sestara, a neki muškarci iznuđuju uređaje, motocikle ili elektroniku od braće i sestara. Grabe se za svaku poželjnu stvar. Bez obzira na to kakve dobre stvari braća i sestre imaju, sve dok tim ljudima zapnu za oko, smislit će svakojake načine da to prijevarom dobiju. Osim toga, ti ljudi čak smišljaju svakojake izlike i nalaze svakojake izgovore da se sastaju na večeri i prežderavaju se hranom i pićem. Do koje mjere? Kamo god idu, gledaju čija obitelj ima novca i čija obitelj dobro jede, pa ostanu kod te obitelji i ne odlaze. Zatim smišljaju svakojake izlike da održe okupljanja za suradnike i prirede večere. A koje su njihove uvodne riječi na svakoj večeri? „Naše današnje okupljanje je okupljanje kraljevstva. Ovaj stol s hranom daje nam unaprijed okus kraljevske gozbe.” Oni koji im se ulizuju žure reći: „Amen. Hvala Bogu!” Postoje neki takozvani vođe i djelatnici koji se prežderavaju hranom i pićem kamo god idu. Svaki obrok mora imati hranjive sastojke, i mora biti ribe i mesa, a jela se čak moraju mijenjati svaki tjedan; ne smiju se ponavljati. Nakon večere moraju piti fini čaj i nalaziti izgovore govoreći: „Ne mogu bez čaja. Svaki dan imam velik obim posla i moram raditi do kasno u noć. Ako ne popijem malo čaja da me razbudi, neću moći raditi noću.” To govore njihova usta, ali što misle u svom srcu? „Nije bilo lako doći do položaja koji danas imam. Ne bih li se trebao malo praviti važan? Također, sanjao sam o uživanju u nekim boljim stvarima u životu, pa ne bih li sada trebao smisliti svakojake načine da uživam u tim stvarima? Ako sada ne iskoristim svoju moć dok je imam, neću više imati priliku za to kad ona prođe. Trebao bih jesti i piti što više mogu. Tko zna hoće li doći dan kad više neću imati ovaj položaj i neću moći uživati u tim stvarima. Više neću imati tu priliku. Neće li onda cijeli moj život biti uzaludan?” Takvi ljudi prijevarom dobivaju hranu i piće pod krinkom obavljanja posla. Obave malo posla i propovijedaju nekoliko riječi i doktrina, a onda žele prijevarom dobiti poželjne stvari i jesti dobru hranu.

Nekoć je postojala osoba koja je radila na određenom mjestu, i braća i sestre koji su živjeli u tom kraju morali su svaki dan klati pile za tu osobu. Razvio je naviku, a to je da jede jedno pile dnevno, svaki dan. Nakon što ste ovo čuli, kako se vi osjećate? (Zgađeno.) Braća i sestre su uzgajali kokoši radi jaja, i klali bi kokoš da je pojedu tek kad bi ostarjela. Otkako je ta osoba stigla, čak su se i kokoši nesilice morale klati, i kao rezultat toga, bilo je sve manje i manje kokoši, a braća i sestre su došli do ruba izdržljivosti. Kasnije je bio smijenjen i otišao je kući, ali i dalje nije mogao promijeniti tu problematičnu manu. Tjerao je svoju ženu da mu svaki dan kolje pile da jede; inače bi se svađao s njom. Kakva je to osoba? Jedenje piletine prešlo mu je u krv. Jeo ju je svaki dan, za svaki obrok. Čak i nakon što je bio smijenjen, i dalje ju je morao jesti – postao je ovisan o tome. Nema li ta osoba problem? Što vi kažete, jesu li takvi ljudi dobri? (Ne.) Ukratko, svatko tko ističe zastavu vjere u Boga i koristi prilike koje se ukažu tijekom vršenja njegove dužnosti da na svakom koraku iznuđuje imovinu od braće i sestara, i da na svakom koraku prijevarom dobiva hranu i piće, nije dobra osoba. Njegova bit je bit antikrista. Bez obzira na to kamo ide raditi ili kakav posao obavlja, prvo bira obitelji za ugošćavanje koje su relativno dobrostojeće i žive relativno udobno da ga prime. Koji je njegov cilj u traženju takvih mjesta? Da dobro jede i boravi u lijepom domu – da zadovolji tijelo. Postoje neka mjesta na kojima ne može ostati zbog nepovoljnog okruženja, ali hoće li se odreći svoje pohlepe i tih svojih misli? Ne, neće. Tražit će druga takva mjesta da ga ugoste. Kao rezultat toga, nakon što ti ljudi nekoliko godina rade u stranim krajevima, izgledat će potpuno drugačije, i kad se vrate kući, braća i sestre ondje ih neće prepoznati – lica će im biti punija, trbusi okrugliji; bit će bolje odjeveni; bit će izbirljiviji i pravit će se važni. Kako će napredovati rast njihovog života? Njihov život uopće neće rasti; samo će dobro jesti i odijevati se, udebljat će se i jesti do te mjere da će biti podbuhlog lica i trbušasti. U užasnom okruženju kao što je kontinentalna Kina, bez obzira na to koju dužnost osoba obavlja, uvijek živi u strahu. Iako ponekad mogu dobro jesti i boraviti u dobrostojećim domovima za ugošćavanje, neće se moći udebljati. Dakle, kakvi su to ljudi koji mogu jesti dok ne postanu podbuhlog lica i trbušasti? (Ljudi koji uživaju u statusnim povlasticama.) To su oni koji uvijek razmišljaju o tome što će jesti i piti i u čemu će uživati u svoja tri obroka dnevno. Ako takvi ljudi nemaju dobar obrok, nisu raspoloženi za rad ili vršenje svojih dužnosti. Ako im želudac nije zadovoljan, osjećaju se zakinuto: „Danas sam tako loše jeo. Uopće nije bilo mesa, a nakon jela mi niste ponudili čaj. Dakle, ignorirat ću vas. Kad vi budete u zajedništvu razgovarali o radu crkve, ja neću govoriti. Osvetit ću vam se. Tko je rekao da je u redu da mi ne dajete dobre obroke? Moram jesti ovakvu hranu, a vi još želite da razgovaram s vama u zajedništvu. Nema šanse!” To je ono što misle u sebi, ali ne mogu to reći naglas. Samo kažu: „Sinoć sam ostao prekasno radeći, pa moram danas popodne odspavati.” Nisu li oni veliki prevaranti? Spavaju do četiri ili pet popodne, i mnogo ljudi ih tamo čeka, ali oni se ne žele ustati. Odjednom, osjete miris jabuka i skoče iz kreveta, brinući se da neće dobiti ni zalogaj. Tako oni rade i tako vrše svoje dužnosti. Bez obzira na to kamo ti ljudi idu, i bez obzira na to kako jedu i piju riječi Božje ili slušaju propovijedi, neće promijeniti svoje namjere i ciljeve, niti će se odreći svojih ambicija i želja. Sve materijalne stvari su cilj njihove težnje u ovom životu; dobro jesti, dobro se odijevati i uživati u dobrom tretmanu ciljevi su njihove vjere u Boga u ovom životu. Ako vjerujući u Boga u ovom životu mogu neprestano jesti dobru hranu, nositi lijepu odjeću i živjeti u lijepim kućama, kao i da ih braća i sestre uzdržavaju – ako mogu prijevarom dobiti te stvari – misle da će biti zadovoljni u ovom životu. U ovom svijetu, naporan rad na redovnom poslu neće osobi donijeti mnogo novca i nije lako zaraditi novac baveći se poslom – neće moći uživati u takvim stvarima. Dakle, nakon što su promislili u svojoj glavi, i dalje misle da je najbolje vjerovati u Boga, jer ne trebaju ulagati mnogo truda. Sve što trebaju učiniti je reći nekoliko riječi, malo trčati uokolo i preuzeti malo rizika, i onda mogu dobro jesti i odijevati se, čak i natjerati mnoge ljude da ih služe, i uživati u posebnom tretmanu. Misle da je takav život divan i da su obilno blagoslovljeni jer vjeruju u Boga. Stoga često govore neiskrene stvari pred braćom i sestrama, poput: „Bog nas je previše, preobilno darovao, i više nego što je čovjek ikada tražio ili želio.” Te su riječi točne, ali su u potpunom neskladu s njihovim osobnim težnjama i karakterom, te njihovim mislima, namjerama i ciljevima. Sve što govore vara ljude. Njihov vanjski izgled trčanja uokolo i davanja sebe također služi samo tome da bi prevarili ljude. Samo su proračuni, namjere i pohlepa u njihovom srcu istiniti. To je karakter tih ljudi. Bez obzira na to što rade ili kamo idu, ti materijalni užici zauzimaju prvo mjesto u njihovom srcu, i nikada ih se neće odreći i nikada ih neće zaboraviti. Bez obzira na to kako ti u zajedništvu razgovaraš o istini, i bez obzira na to kako ti u zajedništvu razgovaraš o Božjim namjerama, oni će vršiti svoje dužnosti dok se tvrdoglavo drže te pohlepe i tih želja, i gajeći te namjere i ciljeve, i bez obzira na to imaju li status ili nemaju status, njihove se namjere neće promijeniti.

Drugi slučaj: Ogorčenost zbog nemogućnosti odlaska u inozemstvo

Dok sam radio u kontinentalnoj Kini, bio je jedan vođa koji je mislio da može ići s nama u inozemstvo i bio je vrlo sretan zbog toga. Mislio je: „Napokon sam uspio. Napokon mogu uživati u velikim blagoslovima s bogom! Prije sam trpio nevolje s bogom. Danas sam napokon nagrađen. Zaslužujem to. U najmanju ruku, ja sam vođa i iskusio sam mnogo nevolja, pa kad mi se pruža ova dobra prilika, trebao bih moći sudjelovati u tome – trebao bih moći uživati u toj poželjnoj stvari.” Tako je on mislio. Međutim, nakon što sam proveo neko vrijeme u njegovoj neposrednoj blizini, primijetio sam da mu nedostaju načela u onome što govori i radi, da nema dobru ljudskost, da su njegova namjera i želja da bude blagoslovljen prilično jake i da ga ponekad treba orezati. Nakon što je nekoliko puta orezan, pomislio je: „Sad sam gotov. Višnji me prozreo i više ne spominje odlazak u inozemstvo. Izgleda da nema nade da ću otići u inozemstvo.” Neprestano je prevrtao te stvari u svom srcu. Zapravo, mogli smo vidjeti da on nije netko tko teži istini, da je u osnovi neprikladan za odlazak u inozemstvo i da, čak i da ode, ne bi mogao obavljati nikakav posao, pa nismo o tome razgovarali s njim. Osjećao je da nema nade da će otići u inozemstvo, pa je počeo praviti druge planove. Jednog je dana izašao i nikad se više nije vratio. Ostavio je samo pismo u kojem je pisalo: „Vjerovao sam u Boga toliko godina i obavio nešto posla. Sada vi idete u inozemstvo, ali ja nisam prikladan da idem s vama. U danima koji slijede, provest ću vrijeme nadoknađujući to. Bog me prezire, pa ću Ga napustiti. Neću Ga tjerati da gleda nekoga koga prezire. Sakrit ću se.” Te su riječi zvučale kao da imaju smisla i s njima nije bilo velikog problema. Zatim je rekao: „Tako je otkad sam se rodio. Bez obzira na to s kim sam, samo me iskoriste. Mogu trpjeti nevolje s drugima, ali ne i uživati u blagoslovima s njima.” Što je time mislio? (Mislio je da ga je Bog iskoristio.) Upravo je to mislio. Osobito kad je rekao: „Bez obzira na to s kim sam, mogu samo trpjeti s njima, ne mogu uživati u blagoslovima s njima”, mislio je: „Pretrpio sam toliko nevolja i preuzeo toliko rizika zajedno s vama, a kad je vrijeme da uživam u blagoslovima s vama, vi niste voljni.” Govoreći te riječi, on se žalio, i zbog toga se u njemu pojavila ogorčenost. Riječima je govorio: „Bog me prezire. Napustit ću boga. Neću dopustiti da osjeća prezir”, ali u srcu je zapravo bio ogorčen: „Vi idete u inozemstvo uživati u blagoslovima i želite me se riješiti!” Je li se to doista dogodilo? (Ne.) Pa što se dogodilo? Mislio je da smo ga orezali jer smo ga se htjeli riješiti, a ne zato što nije težio istini ili što nije imao načela u onome što je govorio i radio. Nije shvaćao da ima problem. Umjesto toga, mislio je: „Trpio sam nevolje s tobom, pa bih trebao uživati u blagoslovima s tobom. Ti me apsolutno moraš pustiti da uđem u kraljevstvo i da postanem jedan od pripadnika naroda kraljevstva. Bez obzira na to što činim, ti me nikada ne bi trebao napustiti.” Nije li to ono što je mislio? (Da.) Koja je bit takvog načina razmišljanja? (To je ista bit kao kod Pavla kad je pokušao trgovati s Bogom u zamjenu za krunu.) Točno, to je Pavlova bit. Vjerovao je u Boga, slijedio Ga, trpio nevolje i platio cijenu kako bi dobio krunu i bio blagoslovljen. Nije imao istinsku vjeru niti je težio istini. Samo je pokušavao trgovati s Bogom. Ako pogodba ne bi uspjela, ne bi bio blagoslovljen i osjećao se kao da je ostao kratkih rukava, pa bi postao bijesan, osjetio da je sve izgubljeno i odbacio svaki oprez, i u njegovu bi se srcu pojavila ogorčenost. To su stvari koje je pokazao dok je govorio. Što je ta osoba učinila sljedeće? Nakon toga, otišao je baviti se biznisom i oko njega se vrtjelo nekoliko mladih dama. Iako nije rekao da ne vjeruje u Boga, nije vršio svoju dužnost i nije bio Božji sljedbenik. Nitko nikada nije pomislio da će odustati od prilike da slijedi Boga i otići baviti se biznisom samo zato što je bio malo orezan. Njegovo bijesno držanje i način na koji se prije očitovao bili su kao kod dvije različite osobe. Tako se razotkrila njegova priroda. Prije to nije činio isključivo zato što mu situacija to nije dopuštala. To je jedan aspekt. Drugi je aspekt taj da je skrivao tko je, pretvarao se da nije takav i suzdržavao se od toga. Ako si uistinu dobra osoba, bez obzira na to s kakvom se situacijom suočiš, prvo moraš ostati postojan na svom mjestu i znati tko si. Osim toga, mogu li ljudi koji uistinu imaju nešto ljudskosti činiti stvari i nedjela koja su lišena ljudskosti? (Ne.) Nipošto ne mogu. Iz ovoga je jasno da je najbuntovnija stvar to kad ljudi ne mogu prihvatiti istinu, i da su oni u najvećoj opasnosti. Ako nikada ne mogu prihvatiti istinu, onda su nevjernici. Ako se želja takve osobe da bude blagoslovljena sruši, ona će napustiti Boga. Zašto je to tako? (Zato što teži tome da bude blagoslovljena i da uživa u milosti.) On vjeruje u Boga, ali ne teži istini. Za njega je spasenje ukras i lijepa riječ. Ono čemu njegovo srce teži jesu nagrade, kruna i poželjne stvari – želi primiti stostruko u ovom životu i dobiti vječni život u budućem svijetu. Ako ne može dobiti te stvari, onda neće vjerovati; njegovo će se pravo lice pokazati i napustit će Boga. Ono u što vjeruje u svom srcu nisu Božje djelo niti istine koje Bog izražava, a ono čemu teži nije spasenje, a kamoli dobro vršenje dužnosti stvorenog bića; nego, isto kao i Pavao – želi biti bogato blagoslovljen, imati veliku moć, nositi veliku krunu i biti na istoj razini s Bogom. To su njegove ambicije i želje. Stoga, svaki put kad u Božjoj kući postoji neka korist ili poželjna stvar, on se bori da je se dočepa, počinje rangirati ljude prema njihovim kvalifikacijama i stažu i razmišlja: „Ja sam kvalificiran. Trebao bih imati udjela u ovome. Moram se boriti da to dobijem.” Stavlja sebe na prvo mjesto u Božjoj kući, a zatim misli da je sasvim prikladno da uživa u tim povlasticama Božje kuće. Na primjer, u vezi s odlaskom u inozemstvo, ta je osoba prvo pomislila da bi trebala moći sudjelovati, da većina ljudi nije tako dobra kao on, da oni nisu trpjeli toliko nevolja kao on, da nisu tako kvalificirani kao on, da nisu vjerovali u Boga toliko godina kao on i da nisu bili vođa tako dugo kao on. Koristio je svaki izgovor i metodu procjene kako bi sebe rangirao. Bez obzira na to kako je rangirao ljude, uvijek je sebe stavljao na čelo i u redove onih koji su kvalificirani. Konačno, osjećao je da je sasvim prikladno da uživa u takvom tretmanu. Onog trenutka kad to nije dobio i onog trenutka kad se njegova fantazija o blagoslovu i stjecanju stvari u njegovu interesu srušila, poduzeo bi nešto u vezi s tim, postao bijesan, raspravljao se s Bogom umjesto da se pokori i traga za istinom. Jasno je da je njegovo srce već bilo ispunjeno tim stvarima kojima je težio, i to je dovoljno da pokaže da su stvari kojima je težio potpuno nespojive s istinom. Bez obzira na to koliko je posla obavio, njegov cilj i namjera nisu bili ništa drugo nego dobiti krunu – kao što su to bili i Pavlov cilj i namjera – i čvrsto se toga držao i nikada nije odustao. Bez obzira na to kako se s njim razgovaralo u zajedništvu o istini, bez obzira na to kako je bio orezivan, razotkrivan i raščlanjivan, i dalje se tvrdoglavo držao namjere da bude blagoslovljen i nije je puštao. Kad nije dobio Božje odobravanje i kad je vidio da mu se želja za blagoslovom srušila, postao je negativan i povukao se, napustio svoju dužnost i pobjegao. Nije uistinu ispunio svoju dužnost niti pružio dobru uslugu u širenju evanđelja kraljevstva, a to u potpunosti otkriva da nije imao istinsku vjeru u Boga, da se nije uistinu pokoravao i da nije imao ni trunke istinskog iskustvenog svjedočenja – bio je samo vuk u ovčjoj koži koji se skrivao u stadu ovaca. Na kraju je osoba koja je bila nevjernik do srži temeljito razotkrivena i eliminirana, a njegov život vjernika došao je kraju. To je jedan slučaj.

Ovo nije bio usamljen slučaj. To nije bila jedina osoba koja je posrnula i bila razotkrivena zbog pitanja odlaska u inozemstvo. Primjer koji smo upravo naveli bio je primjer muškarca, ali postojao je i drugi, primjer jedne žene. U početku je plan bio da i ta žena pođe s nama u inozemstvo. Kad se to dogodilo, u sebi je bila vrlo sretna i počela je planirati i pripremati se za to, ali na kraju, zbog raznih razloga, nije mogla ići. U tom trenutku nije bila obaviještena jer je situacija bila preopasna. Jednom prilikom, na sastanku za suradnike, saznala je za tu odluku. Analizirajte ovo: kakav bi mogao biti rezultat kad je ta žena to saznala? (Da osoba ima razmišljanje normalne osobe, vjerojatno ne bi imala veliku reakciju nakon što bi to saznala. Smatrala bi da je to zato što je situacija opasna pa ne može ići u inozemstvo i mogla bi se ispravno nositi s tim. Međutim, kad bi ova žena to saznala, možda bi postala bijesna i pokušala se raspravljati s Bogom.) Točno, vi ste donekle shvatili karakter takvih ljudi. Ti su ljudi takvi – bez obzira na to o čemu se radi, ne žele ostati kratkih rukava, već bi se htjeli okoristiti. U svemu moraju nadmašiti sve ostale i biti bolji od svih ostalih. U svemu moraju biti najbolji; moraju dobiti svaku poželjnu stvar i neprihvatljivo im je da u nečemu nemaju udjela. Nakon što je ta žena saznala za to, istog se trena naljutila i bacila se na pod praveći ispad bijesa. Njezina se demonska strana pokazala, držala je prodike svojim suradnicima i iskaljivala svoj bijes na njima. Odakle je došao njezin bijes? Izgledalo je kao da je ljuta na braću i sestre, ali na koga je zapravo bila ljuta? (Bila je ljuta na Boga.) Upravo to se događalo. Koji je onda bio uzrok njezina bijesa? Gdje je bio njegov korijen? (U tome što njezine želje nisu bile zadovoljene.) Stvar je u tome što nije dobila poželjnu stvar i njezin cilj nije bio postignut. Ovaj put nije uspjela steći prednost; drugi su stekli prednost, a ona nije mogla sudjelovati, pa je bila bijesna; više se nije mogla pretvarati; potpuno je iskalila nezadovoljstvo i ogorčenost iz svog srca. U prošlosti je uvijek morala prva znati što Višnji radi. Uvijek je željela imati kontakt s Višnjim i nije se družila s braćom i sestrama. Uvijek je sebe smatrala osobom visokog ranga, a ne prosječnim članom, pa je mislila da bi i ovaj put trebala ići u inozemstvo – ako nitko drugi ne bi trebao, ona bi trebala. Bila je glavni kandidat i trebala je imati povlasticu da se prema njoj tako postupa. To je ono što je njezino srce uistinu mislilo. Sada je vidjela da neće imati tu povlasticu, da su sve nevolje koje je trpjela ovih godina bile uzaludne; nije imala ništa od statusa koji je mukotrpno održavala i tretmana koji je željela. U tom se trenu sve to rasplinulo u ništa. Nevjerojatno, nije se mogla domoći tako velike poželjne stvari; nevjerojatno, bila je izostavljena, pa je pomislila da ne zauzima visoko mjesto u Božjem srcu i da je prosječna osoba. Obrambena linija u njezinu srcu potpuno se srušila i više se nije pretvarala niti skrivala stvari. Počela je praviti ispade bijesa, vikati na ljude, iskaljivati se, ljutiti se i razotkrivati ono što joj je bilo prirodno, ne mareći za to što drugi govore ili kako na to gledaju. Nakon toga, poslana je u jedan tim da vrši dužnost. Dok je vršila svoju dužnost, učinila je mnogo loših stvari, a braća i sestre u timu na kraju su zajedno napisali pismo tražeći da je se izbaci. Koji je bio razlog njezina izbacivanja? Braća i sestre su prenijeli da se zlo koje je učinila može opisati jednom frazom: toliko da se sve ne bi moglo zapisati! Drugim riječima, učinila je previše zla, a priroda onoga što je učinila bila je previše teška – to se nije moglo jasno prenijeti u jednoj ili dvije rečenice, niti se moglo ispričati u jednoj ili dvije priče. Učinila je bezbroj zlih djela i to je razljutilo ljude, pa ju je crkva izbacila. Ta zla djela koja je učinila nisu bila učinjena prije nego što se pojavilo pitanje odlaska u inozemstvo, pa zašto je bila u stanju činiti te stvari nakon što se ono pojavilo? Zato što se pitanje odlaska u inozemstvo nije odvijalo kako je željela. Jasno je da su zla djela koja je učinila i ružnoća koju je otkrila bili neka vrsta osvete i iskaljivanja uzrokovani isključivo time što nije dobila tu poželjnu stvar. Recite Mi, kad se osoba koja uistinu teži istini i koja ima ljudskost suoči s ovakvom situacijom, čak i ako ne razumije mnoge istine, je li u stanju izazvati takva očitovanja? Je li sposobna otkriti takve stvari? Svatko tko ima imalo ljudskosti, imalo savjesti i imalo osjećaja srama neće činiti te stvari, već će se suzdržati. Iako njegovo srce nije sretno, nezadovoljno je i pomalo povrijeđeno, razmišlja o tome kako je samo prosječna osoba, da se ne bi trebao boriti za tu stvar, da oni koji vjeruju u Boga trebaju težiti istini, pokoravati se Božjim orkestracijama u svemu, da ne bi trebao praviti nikakav izbor i da su ljudi stvorena bića i nimalo impresivni. Bit će nesretan nekoliko dana, ali onda će to proći. I dalje će vjerovati kako treba i neće činiti zlo niti se osvećivati zbog toga, niti će se iskaljivati zbog toga. Nasuprot tome, ljudi koji ne teže istini i čiji je karakter užasan samo zbog jedne male stvari u stanju su pokazati sva ta zla djela koja nikada prije nisu učinili. To objašnjava problem. To objašnjava bit ljudskosti takvih ljudi i objašnjava istinske težnje takvih ljudi, naime da je ova stvar u potpunosti razotkrila njihovo pravo lice. Kao prvo, njihova je bit u potpunosti bit antikrista. Kao drugo, nikada nisu težili istini, niti su sebe ikada smatrali predmetom spasenja i pokoravali se Božjim orkestracijama i aranžmanima. Ne teže pokornosti Bogu; teže samo statusu i uživanju; teže samo dobrom tretmanu i teže samo tome da budu na istoj razini s Bogom. Što god Bog uživa, uživaju i oni. Na taj način ne slijede Boga uzalud. To su stvari kojima teže. To je priroda-bit takvih ljudi; to je njihovo pravo lice i unutarnji krajolik njihovih srca. To je pitanje privelo kraju dvadeset godina vjere za tu ženu – sve je otišlo u nepovrat.

Recite Mi, gdje bi te dvije osobe sada trebale biti? U crkvi ili negdje drugdje? (U svijetu nevjernika.) Zašto to kažete? Kako ste vi to odlučili? Na čemu se temelje vaše riječi? (Zato što su nevjernici i njihova vjera u Boga nema za cilj da teže vršenju svojih dužnosti kao stvorena bića. Na kraju, takvi ljudi ne mogu ostati postojani u svojoj vjeri i mogu se samo vratiti u svijet.) Na kraju, ne mogu ostati postojani u svojoj vjeri, ali još nije kraj, pa kako to da su nestali? Moraš pogledati o čemu su u sebi razmišljali. Mogli su činiti takve stvari i donositi takve odluke samo kad se u njihovom srcu odvijala neka aktivnost. Na koji su način analizirali i procijenili tu stvar da ih je to navelo da izaberu takav put? U svom je srcu mislio: „Vjerovao sam u boga sve ove godine i pretrpio sam mnogo nevolja. Uvijek sam čeznuo za danom kad ću moći steći ime za sebe. Budući s višnjim, mogu steći ime za sebe i istaknuti se. Sada napokon imam priliku otići u inozemstvo. To je golema stvar! To je nešto o čemu se nikad nisam usudio razmišljati prije nego što sam povjerovao u boga. To je isto kao dobiti krunu vjerujući u boga, ali ispada da neću biti dio tako velike poželjne stvari. Ne mogu je dobiti. Prije sam mislio da imam određeno mjesto u božjem srcu, ali sada vidim da to nije slučaj. Čini se da ne mogu dobiti nikakvu poželjnu stvar slijedeći boga. Nije mislio na mene kad se radilo o tako velikoj stvari kao što je odlazak u inozemstvo, pa zar nije još manja šansa da ću u budućnosti dobiti krunu? Nije sigurno tko će je dobiti, a izgleda da nema nade da ću to biti ja.” Je li i dalje bio voljan slijediti Boga kad je mislio da nema nade? Koji je bio njegov cilj u trpljenju nevolja i plaćanju cijene prije? Bilo je to samo zbog te mrvice nade, zbog tih malih zamisli koje je držao u svom srcu, da se tako ponašao i očitovao. Sada kad su mu se nade srušile i njegove su se zamisli izjalovile, može li nastaviti vjerovati? Može li i dalje biti zadovoljan ostankom u Božjoj kući i vršenjem svoje dužnosti? Može li biti voljan ne dobiti ništa i pokoriti se Božjim orkestracijama i aranžmanima? Ambicije i želje antikrista toliko su velike da nipošto neće biti voljni da njihovi napori i cijena koju su platili imaju takav rezultat. Ono o čemu sanjaju jest da u zamjenu za cijenu koju plaćaju i svoje napore dobiju krunu i poželjne stvari, da bez obzira na to koju poželjnu stvar Božja kuća ima, oni trebaju dobiti udio – u redu je ako drugi ne dobiju, ali oni moraju. Mogu li ljudi s tako snažnim ambicijama i pohlepom vršiti svoju dužnost ne dobivajući ništa zauzvrat i ulagati napor ne dobivajući ništa zauzvrat? Nipošto to ne mogu postići. Neki ljudi kažu: „Neka teže istini. Kad jednom poslušaju mnoge istine, neće li to moći postići?” Drugi ljudi kažu: „Ako ga Bog grdi i sudi mu, neće li ga to promijeniti?” Je li to slučaj? Bog ne grdi takve ljude i ne sudi takvim ljudima i ne spašava takve ljude. To su upravo oni ljudi koje će On eliminirati. U čemu se razlikuje ono što sam Ja rekao u usporedbi s onim što ste vi upravo rekli? Je li ono što ste vi rekli istinska aktivnost u njihovom srcu? Je li to očitovanje biti takvih ljudi? (Ne.) Što je onda to što ste vi rekli? (Osjećaji i prazne teorije.) Priroda onoga što ste vi rekli naginje pomalo analizi i procjeni, te ih procjenjuje i definira na temelju teorije. To nisu njihove istinske misli i otkrivenja, niti su to njihova istinska gledišta. To je očitovanje takvih ljudi koji imaju bit antikrista. Ako postoji poželjna stvar koju nisu dobili, korist u kojoj nisu uživali ili prednost koju nisu stekli, oni su bijesni, gube vjeru u vjerovanje u Boga i težnju istini, ne žele vjerovati u Boga, žele pobjeći i žele činiti loše stvari. Čine loše stvari kako bi se iskalili i osvetili – iskalili svoja pogrešna shvaćanja o Bogu i svoju ogorčenost prema Bogu. Treba li se s tim ljudima pozabaviti? Treba li im dopustiti da nastave vršiti svoju dužnost u crkvi? (Ne.) Kako onda treba postupati s tim ljudima? (Treba ih izbaciti.) Postoji li itko tko je prestao vjerovati jer nije mogao otići u inozemstvo? (Da.) Kakvi su to ljudi? (Nevjernici. Oni vjeruju u Boga samo kako bi težili tome da budu blagoslovljeni, a kad njihove ambicije i želje nisu zadovoljene, izdaju Boga.) U stanju su prestati vjerovati u Boga zbog tako male stvari. Za takve se ljude ne može reći da imaju istinsku ili lažnu vjeru – njihov je karakter tako loš!

Treći slučaj: Smatraju da je nemoguće nastaviti živjeti nakon povratka kući na selo

Neki se ljudi rode na selu i njihove obitelji nemaju mnogo novca za život. Predmeti koje koriste u svakodnevnom životu su jednostavni, a osim tvrdog kreveta, ormara i pisaćeg stola, u kući nemaju drugog namještaja. Pod im je od opeke ili zemlje – nemaju čak ni betonske podove. Žive u vrlo skromnim okolnostima. Nakon što povjeruju u Boga, vrše svoju dužnost propovijedanja evanđelja i odlaze u neka bogata područja. Bila je jedna takva žena koja je pogledala oko sebe i vidjela da većina braće i sestara u svojim domovima ima ili drvene podove ili pločice; zidovi su imali tapete; kuće su im bile vrlo čiste i mogli su se kupati svaki dan. Imali su i mnogo namještaja u svojim kućama: stalke za televizor i velike ormare, kao i kauče i klima-uređaje. U spavaćim sobama imali su Simmons krevete, a u kuhinjama sve vrste aparata: hladnjake, mikrovalne pećnice, pećnice, štednjake, kuhinjske nape itd. Bio je to prizor od kojeg se vrtjelo u glavi. Osim toga, u velikim gradovima poput ovoga, postojala su neka mjesta gdje je mogla ići dizalom gore-dolje među katovima. To joj je mjesto otvorilo oči i nakon što je neko vrijeme tamo radila i propovijedala evanđelje, nije se htjela vratiti. Zašto je to bilo tako? Mislila je: „Zemljana kuća moje obitelji nije ni do koljena ovom mjestu ni u kojem pogledu. Svi vjerujemo u Boga, pa kako to da ti ljudi žive toliko bolje od moje obitelji? Život tih ljudi je poput života na nebu. Moja obitelj živi u svinjcu – to je toliko gore od ovih ljudi!” Nakon te usporedbe, osjećala se uzrujano, osjećala se još više vezanom za to mjesto i još joj se manje vraćalo. Mislila je: „Ako mogu dugoročno raditi ovdje, onda se neću morati vratiti kući, zar ne? Ta zemljana rupa nije prikladna za boravak ljudi.” Ostala je u velikom gradu neko vrijeme i naučila jesti, odijevati se i uživati u životu kao što to čine gradski ljudi, i naučila je živjeti kao što to čine gradski ljudi. Tih dana je osjećala je da je život tako dobar. Bilo je dobro imati novca. Siromaštvo ljudima nije davalo budućnost. Na siromašne su drugi samo gledali svisoka, a čak su i oni sami sebe podcjenjivali. Što je više o tome razmišljala, to se manje htjela vratiti, ali nije mogla ništa učiniti – morala je ići kući. Nakon što se vratila kući, imala je pomiješane osjećaje u srcu i bilo joj je vrlo teško to podnijeti. Čim je ušla u kuću, vidjela je da je pod od zemlje, a kad je sjela na ležaj od opeke, osjećala je da je tako tvrd i neudoban. Kad je dodirnula zidove, ruka joj je bila prekrivena prljavštinom. Kad je spomenula nešto ukusno što je htjela jesti, nitko nije razumio te nazive, a nije bilo ni uvjeta da se okupa kad se htjela oprati prije spavanja. Mislila je da je takav život previše bijedan i zamjerala je roditeljima što su toliko siromašni da joj nisu mogli priuštiti ništa što je željela te je uvijek gubila živce s njima. Otkako se vratila, bilo je kao da je postala druga osoba. Gledala je s neodobravanjem na članove svoje obitelji i na sve u svom domu, misleći da je sve tako seljački da više ne može tamo živjeti i da će, ako nastavi tamo živjeti, umrijeti od gorčine. Odlazak od kuće otvorio joj je oči, ali to se pretvorilo u lošu stvar, zbog čega su se njezini roditelji jako ljutili na nju. U tom joj je trenutku sinula ideja: „Da moji roditelji ne vjeruju u Boga i da ja ne vjerujem u Boga, živjeli bismo bolje nego sada. Čak i ako ne bismo mogli spavati na Simmons krevetima, barem bismo mogli bolje jesti i mogli bismo staviti pločice na pod.” Mislila je da je to posljedica vjerovanja u Boga, da vjerovanje u Boga znači da se mora biti siromašan, da se ne može živjeti dobro ako se vjeruje u Boga i da se ne mogu jesti dobre stvari niti nositi lijepa odjeća. Od tada se ta velika junakinja koja je postigla uspjeh u nekoliko pokrajina nije mogla osoviti na noge i cijeli je dan bila pospana. Ujutro se mučila da ustane, a prvo što bi učinila bilo je da se uredi i našminka, a zatim obuče odjeću kakvu ljudi u gradu često nose. Zatim se mrštila i razmišljala o tome kada bi se mogla riješiti tog provincijskog života i živjeti onako kako žive ljudi u gradu. Propovijedi koje je nekoć držala i odlučnost koju je imala, sve je nestalo – sve je zaboravila. Nije čak ni znala je li vjernica. Eto kako se brzo promijenila. Zato što su joj se oči malo otvorile i što su se njezino životno okruženje i kvaliteta života promijenili, bila je razotkrivena.

Prije je ta žena išla posvuda, propovijedala i radila. Imala je čvrstu odlučnost i veliku snagu, ali to je bilo samo izvana. Čak ni ona sama nije znala čemu teži duboko u sebi, što voli i kakva je osoba. Jedno iskustvo odlaska u grad iz temelja joj je promijenilo stanje u životu, a jedno razdoblje života u blagostanju potpuno je promijenilo smjer njezina života. Što je točno bio razlog? Tko ju je promijenio? Nije valjda Bog? Naravno da ne. Koji je onda bio razlog? Razlog je bio taj što ju je okruženje razotkrilo, razotkrilo je njezinu priroda-bit, njezine težnje i put kojim je išla. Kojim je putem išla? To nije bio put težnje za istinom, niti Petrov put, niti put onih koji su spašeni i usavršeni, niti put nastojanja da se ispuni dužnosti stvorenog bića, već put antikrista. Konkretno, put antikrista je put težnje za ugledom, statusom i materijalnim užicima. To je bit takvih ljudi. Da to nisu bile stvari za kojima je težila i da je bila osoba koja teži za istinom, onda je tako mala promjena okruženja nipošto ne bi razotkrila. U najgorem slučaju, osjetila bi malu slabost u srcu, osjećala bi se malo uzrujano i bilo bi joj malo bolno, ili bi imala neka glupa očitovanja, ali ne do te mjere da bude razotkrivena na tako ogoljen način. Koja je bit onoga čemu takvi ljudi teže? Oni teže za istim stvarima kao i nevjernici, i za istim stvarima kao i bilo koja osoba na ovom svijetu koja teži za slavom, dobitkom i zlim trendovima. Vole modernu odjeću nevjernika, vole kako nevjernici slijede zle trendove, a još više vole opsjednutost nevjernika raskošnim životom tijela. Stoga, s jednom promjenom njezinog okruženja, pogled te žene na život i njezin stav prema ovom svijetu i prema životu potpuno su se promijenili. Mislila je da vjerovanje u Boga i težnja za istinom nisu najvažniji i da bi ljudi, dok su živi na ovom svijetu, trebali uživati u tijelu i životu, trebali bi slijediti trendove i biti poput karizmatičnih i smionih figura u društvu za kojima se drugi okreću, koje izazivaju zavist drugih i koje ljudi idoliziraju. Postoje neki ljudi koji, nakon što se susretnu s više okruženja, nakon što se susretnu sa svakakvim ljudima i nakon što im se otvore oči, budući da teže za istinom i razumiju Božje nakane, postanu sposobniji prozreti te zle trendove i čovječanstvo. Njihova su srca sposobnija gnušati se puta kojim idu svjetovni ljudi, kao i razlučiti ga i potpuno ga napustiti u težnji da hodaju putem kojim ih Bog usmjerava. Što se tiče onih ljudi koji ne teže za istinom i koji imaju bit antikrista, čim im se otvore oči i susretnu se s različitim okruženjima, njihove ambicije i želje ne samo da se ne smanjuju, već rastu i postaju veće. Nakon što njihove ambicije i želje postanu veće, ti ljudi još više zavide na životu onim ljudima u svijetu koji uživaju u dobrim stvarima i imaju novac i utjecaj, i duboko u svom srcu razvijaju prezir prema životu vjernika. Misle da većina vjernika ne teži za svijetom, da nemaju novca, statusa, utjecaja i da nisu vidjeli mnogo svijeta, da nisu karizmatični kao nevjernici, da ne razumiju kako uživati u životu kao nevjernici i da se ne razmeću toliko kao nevjernici. Kao rezultat toga, protivljenje i neprijateljstvo prema vjerovanju u Boga raste duboko u njihovom srcu. Stoga se za mnoge ljude s biti antikrista, od trenutka kad su počeli vjerovati u Boga pa sve do sada, ne može reći jesu li oni doista netko s biti antikrista, ali jednog će ih dana, kad se pojavi pravo okruženje, ono razotkriti. Prije, kad ti ljudi još nisu bili razotkriveni, i oni su slijedili pravila i radili kako treba. Što god ih je Božja kuća zamolila da učine, oni su to učinili, i bili su sposobni podnositi patnju i plaćati cijenu. Izgledalo je kao da su predani dužnosti, kao da su ljudi na pravom putu i kao da imaju obličje i držanje ljudi koji vjeruju u Boga. Međutim, bez obzira na to što su činili izvana, njihova bit i put kojim su išli nisu izdržali kušnju vremena ili kušnju različitih okruženja. Bez obzira na to koliko godina osoba vjeruje u Boga i bez obzira na to koliko je čvrst temelj njezine vjere, ako ima bit antikrista i na putu je antikrista, tada će nužno težiti za materijalnim užicima, težiti za raskošnim načinom života, težiti za bogatim materijalnim pogodnostima i, štoviše, težiti za svakojakim poželjnim stvarima, dok će istovremeno zavidjeti na stavu i pristupu životu koji imaju svjetovni ljudi. To je sigurno. Stoga, iako sada svi slušaju propovijedi, jedu i piju riječi Božje i vrše svoje dužnosti, ljudi koji to čine, ali ne teže za istinom, nužno će težiti za materijalnim stvarima. Te će stvari imati prednost u njihovom srcu i čim se pojavi pravo okruženje ili okolnost, njihove će želje rasti i doći do izražaja. Čim dođe do te točke, tada će biti razotkriveni. Ako ljudi ne teže za istinom, prije ili kasnije za njih će doći taj dan. Što se tiče ljudi koji teže za istinom, razumiju istinu i kojima je istina temelj, kad dođu ta iskušenja i okruženja, oni su im sposobni ispravno pristupiti, odbaciti ih i stajati postojano u svom svjedočanstvu o Bogu. Kad dođu ta iskušenja, oni su također sposobni razlučiti što je pozitivno, a što negativno, i znati je li to nešto što žele. To je baš kao što neke žene nisu zainteresirane za muškarce koji ih jure, bez obzira na to koliko novca ti muškarci imaju. Zašto nisu zainteresirane? Zato što ti muškarci nemaju dobar karakter. Neke žene ne traže partnera zato što ih ne jure bogati muškarci. Da ih juri muškarac s novcem i kupi im dizajnersku haljinu koja košta 20.000 juana, bile bi privučene, a da im zatim kupi bundu od nerca vrijednu 100.000 juana, ili veliki dijamant, lijepu veliku kuću i auto, odmah bi bile voljne udati se za njega. Dakle, kad su te žene nekoć govorile da se neće udati, je li to bila istina ili laž? Bila je to laž. Stoga, postoje mnogi ljudi koji kažu da ne teže za svijetom i da ne teže za izgledima i užicima svijeta, ali to važi kad pred njih nisu stavljena nikakva iskušenja; okruženje tome ne pogoduje. Čim se pojavi pogodno okruženje, oni će upasti duboko u njega i neće se moći izvući. To je baš kao primjer koji smo upravo naveli. Ta se žena nije izvukla iz te situacije. Nakon što je neko vrijeme uživala u gradskom životu, nije znala tko je i izgubila je smjer. Da je smještena u palaču, bi li onda zahtijevala od svojih roditelja da se što prije ubiju kako ne bi okaljali njezino ime? Takvi su ljudi sposobni učiniti bilo kakvu glupost radi svog užitka, ugleda, raskošnog načina života i visoke kvalitete života. Bezvrijedni su i niskog su karaktera. Jesu li takvi ljudi ikada težili za istinom? (Ne.) Odakle su onda došle propovijedi koje je propovijedala? Je li imala propovijedi za propovijedanje? Ono što je propovijedala nisu bile propovijedi, već doktrina. Razmetala se i zaluđivala ljude, a ne propovijedala. Propovijedala je toliko propovijedi, pa kako to da nije mogla riješiti ni vlastite probleme? Je li znala da može doći do te točke? Je li jasno vidjela stvari? Propovijedala je toliko propovijedi, a ipak, nakon što je neko vrijeme uživala u životu u gradu, nije mogla nadvladati takva iskušenja i nije mogla stajati postojano u svom svjedočanstvu. Dakle, jesu li to što je propovijedala bile propovijedi? Očito je da nisu. Ovo je treći slučaj.

Četvrti slučaj: Prijevarno korištenje prinosa za otplatu dugova

Prije, dok sam bio u kontinentalnoj Kini, trebali smo naći relativno sigurno mjesto za sastanke suradnika, pa smo našli jednu obitelj za ugošćavanje. Ta je obitelj bila voljna ugostiti nas i pomogla je štititi to mjesto. Međutim, nakon nekog vremena, u toj obitelji su počeli razmišljati ovako: „Izgleda da vi planirate sastajati se ovdje dugoročno. Ne možete se sastajati nigdje drugdje osim u mojoj kući, pa bih trebao iskoristiti priliku i okoristiti se situacijom. Ne bih li bio budala da učinim drugačije?” Jednom kad smo se okupili na sastanku suradnika i dok još nisu stigli svi sudionici, u kuću obitelji koja ugošćuje bez očitog razloga došla je jedna osoba. Sjela je u dnevnu sobu i nije odlazila. Domaćin je došao i rekao da je ta osoba došla naplatiti dug te da je njegova obitelj posudila novac od te osobe prije nekoliko godina i nije ga vratila. Što kažete, što se ovdje događalo? Ta je osoba mogla doći prije ili kasnije, ali došla je točno u to vrijeme naplatiti dug. Je li to bila samo slučajnost ili je netko to namjerno isplanirao? Čovjek nije mogao a da ne posumnja. Nešto je tu bilo sumnjivo. O čemu se radilo? Nije li obitelj imala loše namjere i namjerno pozvala tu osobu da dođe? (Jest.) Rekao sam: „Odmah ga natjeraj da ode odavde.” Domaćin je rekao: „Neće otići dok mu se ne plati.” Rekao sam: „Zašto mu ne vratiš novac?” Domaćin je počeo okolišati, dajući naslutiti da neće platiti svoj dug čak i da ima novca – htio je besplatan zajam. Utjerivač duga čekao je ondje i još nije bio otišao do vremena kad su neki drugi suradnici trebali stići. Što je domaćin planirao učiniti? Nije li to bila unaprijed smišljena spletka? (Da.) Poslije sam rekao nekome da domaćinu da novac i natjera ga da se odmah riješi utjerivača duga. Nakon što mu je novac dan, utjerivač duga otišao je u roku od pola sata. Zdrav razum nam govori da se utjerivač duga ne bi trebao vratiti, ali ta stvar još nije bila gotova. Mjesec dana kasnije, utjerivač duga ponovno je došao prije sastanka suradnika. Domaćin je rekao da je prošli put otplaćen samo dio duga, a ne cijeli. Koji je bio njegov cilj kad je to rekao? Da Božja kuća ponovno otplati dug umjesto njega. Bilo je isto kao i prošli put, nakon što je domaćinu dan novac, utjerivač duga je otišao. Od tog trenutka, kad god smo išli onamo na sastanak, utjerivač duga više nikada nije došao jer smo već otplatili domaćinov dug u dvije rate. Domaćin se brinuo da nećemo pristati da platimo ako odmah zatraži toliko novca, pa ga je zatražio u dva dijela. Kako bi trebalo gledati na taj novac? Je li mu ga Božja kuća posudila ili je on izmanipulirao Božju kuću da mu ga da? (Izmanipulirao je Božju kuću.) Zapravo, prevario je Božju kuću da mu da novac. Dakle, zašto mu je Božja kuća dala novac? Zar mu nismo mogli ne dati novac? Uostalom, razumno je i zakonito da mu ga ne damo, ali to bi značilo da se suradnici ne mogu sastati. Koje je, dakle, bilo naše obrazloženje da mu ga damo? Moja je zamisao tada bila da taj novac smatramo najamninom. Da smo unajmili hostel ili sportsku dvoranu, ne bi li nas i to koštalo? Na tim se mjestima ne možemo sastajati, a nije ni sigurno. Ovdje domaćin pomaže štititi ovo mjesto i naša je sigurnost zajamčena, pa je li razumno da Božja kuća potroši nešto novca da otplati njegove dugove? (Jest.) Samo što novac nije dan na častan i pošten način. Međutim, u okruženju poput zemlje velikog crvenog zmaja, često je potrebno činiti takve stvari.

Neki ljudi imaju zlu ljudskost i nisu posve voljni vršiti dužnost ugošćivanja. Mi ih koristimo da štite mjesto na kojem se nalazimo, pa im moramo dopustiti da se malo okoriste situacijom. Međutim, nakon što se okoriste, mogu li i dalje postići spasenje? Ne, ne mogu. Nije da ih Bog ne bi spasio, već takva vrsta osobe ne može postići spasenje. Oni varaju svakoga i iskorištavaju svakoga. Kad vrše svoje dužnosti i pokušavaju pripremiti neka dobra djela, uvijek iz toga moraju prijevarom izvući nešto poželjno, i bez obzira na to s kim su u interakciji, drže se načela da se uvijek samo okoriste i nikada ne ostanu kratkih rukava. To je načelo koje slijede pri vršenju dužnosti u Božjoj kući. Dakle, odakle dolaze ta „dobra djela”? Njih je kupila i platila Božja kuća, umjesto da su ti ljudi sami pripremili dobra djela Oni ne pripremaju dobra djela. Oni osiguravaju mjesto, Božja kuća troši novac i tretira to kao najamninu. To nema nikakve veze s dobrim djelima i to nije njihovo dobro djelo. Kakvo je to ponašanje kad osoba, pod krinkom pružanja mjesta za braću i sestre u ime Božje kuće, prijevarno stječe novac ili stvari od Božje kuće? Kakav karakter ima takva osoba? Može li Bog upamtiti njezino ponašanje? Gdje se njezin karakter svrstava u srcima ljudi i u Božjem srcu? Pripremanje dobrih djela nešto je što bi ti trebao pripremiti – pripremaš dobra djela radi svog odredišta i sve što činiš, činiš za sebe, a ne za druge. Čineći ono što bi trebao, već si primio nagradu i dobio si poželjnu stvar koju si namjeravao, pa kako te Bog vidi u Svom srcu? Činiš dobra djela kako bi stekao nešto u svom interesu, a ne kako bi zadobio istinu ili život, a kamoli da bi udovoljio Bogu. Može li Bog i dalje spašavati takve ljude? Ne, ne može. Oni samo pripreme neko malo dobro djelo i izvrše malu obvezu i dužnost, a ipak pružaju ruke i traže plaću od Božje kuće, sitničare s Božjom kućom, smišljaju svakojake načine da prevare Božju kuću i steknu poželjne stvari te se pobrinu da nikada ne ostanu kratkih rukava, kao da posluju. Kao takvo, to dobro djelo nije dobro djelo – pretvorilo se u zlo djelo, i ne samo da ga Bog neće upamtiti, već će tim ljudima poništiti i oduzeti pravo da budu spašeni. Kad je taj domaćin natjerao Božju kuću da mu otplati dug, je li to po svojoj prirodi bilo pomalo prijevarno? To je ono što antikristi čine. Kad žele novac, ne rade to na častan i pošten način; umjesto toga, rade to na način koji je po prirodi prijevaran, koristeći priliku da iznude stvari. Spašava li Bog one koji iznuđuju prinose Bogu? (Ne, ne spašava.) Ako se ti ljudi pokaju i imaju istinsku vjeru, treba li ih spasiti? (Ne.) Zašto? (Činjenica da su ti ljudi mogli postupiti prijevarno prema Božjoj kući znači da u njihovom srcu nema mjesta za Boga – oni su tipični bezvjernici.) Hoće li se bezvjernici pokajati? Vrsta bezvjernika koji su antikristi neće se pokajati. Njihovi vlastiti interesi u središtu su svega što čine i nikada se neće pokajati čak i ako umru. Ne priznaju da su učinili nešto loše niti priznaju da su učinili zlo, pa za što bi se kajali? Pokajanje je za ljude koji imaju ljudskost, koji imaju savjest i razum te koji mogu jasno vidjeti svoju iskvarenost i priznati je. Kad je ta obitelj koja ugošćuje obavila malu dužnost, morala je iz toga izvući nešto poželjno i nije propustila ni takvu priliku. Bili su okorjeli prevaranti. Ovo je četvrti slučaj.

Peti slučaj: Zahtijevanje plaće za rad za kuću Božju

U kontinentalnoj Kini postoji posao koji je relativno opasan i rizičan i koji trebaju obavljati ljudi s nešto pameti i s određenim kvalifikacijama. U to je vrijeme postojao netko tko je imao te kvalifikacije, pa mu je Višnji dodijelio da obavi neki posao. Dok je obavljao taj posao, postavio je zahtjev, rekavši da čim ga počne raditi, više neće moći svaki dan ići na svoj redovni posao, a njegova je obitelj malo teže živjela. Božja kuća dala mu je nešto novca za troškove života, zbog čega je bio vrlo sretan te je preuzeo posao koji mu je dan; međutim, njegov je radni učinak bio tek prosječan. Nakon nekog vremena, njegova obitelj više nije imala problema s preživljavanjem, ali pojavilo se nešto drugo što je iznio Božjoj kući, pa mu je Božja kuća dala još novca za troškove života kako bi osigurala da može preživjeti. On je nevoljko pristao nastaviti raditi svoj posao, ali koliko ga je dobro radio? Bio je to potpuni kaos. Ako mu se nešto radilo, napravio bi malo, a ako mu se nije radilo, ne bi napravio uopće ništa. To je odgodilo posao i nanijelo određene gubitke radu Božje kuće, pa su drugi ljudi to morali ispravljati. Kasnije je Božja kuća stupila u kontakt s njim kako bi mu rekla da se potrudi u svom poslu te da će mu Božja kuća nastaviti pomagati u rješavanju svih poteškoća koje ima. Nije to rekao izravno Božjoj kući licem u lice, već je nasamo rekao nekolicini braće i sestara: „Zar su životni troškovi ono što mi nedostaje? Kakav veliki problem to malo novca može riješiti? Radeći ovaj posao, ja rješavam tako golem problem za Božju kuću. Božja kuća bi trebala rješavati i velike probleme za mene. Trenutno moj sin nema novca za školarinu i taj problem nije riješen. To malo novca nije ono što mi nedostaje.” Te su riječi bile ono što je uistinu mislio, ali nije se mogao natjerati da to kaže Božjoj kući licem u lice; umjesto toga, to se otkrilo kad se žalio nasamo. Kako bi trebalo riješiti ovu situaciju? Treba li ga Božja kuća nastaviti koristiti ili pronaći nekog drugog? (Pronaći nekog drugog.) Zašto? Njegov karakter i bit već su se otkrili. Ne samo da je htio da Božja kuća uzdržava njegovu obitelj, već je htio i da Božja kuća plaća školarinu njegovom sinu, a kasnije je rekao da mu je žena bolesna i htio je da Božja kuća plaća njezino liječenje. Nije li tražio sve više i više? Mislio je da je čineći tu malu stvar za Božju kuću dao velik doprinos i da bi mu Božja kuća trebala bezuvjetno osigurati sve što mu je potrebno. Da je radio na redovnom poslu, bi li si mogao priuštiti poslati sina na fakultet? Bi li si mogao priuštiti liječenje svoje žene? Ne nužno. Dakle, kad je radio taj mali posao u Božjoj kući, zašto je neprestano tražio novac od Božje kuće? Što je mislio? Kakvo je bilo njegovo gledište o tome? Mislio je da bez njega Božja kuća neće imati nikoga drugog da obavi taj posao, pa mora iskoristiti ovu priliku da pronađe razloge i zatraži još novca od Božje kuće, da se toga nipošto ne bi trebao odreći te da će, ako propusti ovu priliku, ona nestati. Nije li to ono što je mislio? Mislio je da je obavljanje ovog posla poput rada za plaću i zarađivanja novca, pa bi trebao ucjenjivati Božju kuću. Poslije, kad je shvatio da ne može ucjenjivati Božju kuću, nije radio svoj posao. Je li to osoba koja uistinu vjeruje u Boga? (Ne.)

Ljudi koji uistinu vjeruju u Boga ne boje se podnositi teškoće dok vrše svoju dužnost. Neki ljudi ne spominju poteškoće koje njihova obitelj ima dok vrše svoju dužnost. Neki ljudi u siromašnim područjima vrše dužnost ugošćivanja, i kad braća i sestre dođu, a nema riže za jelo, oni odu i posude novac, ali ne kažu ništa. Da kažu nešto, bi li im Božja kuća mogla dati novac? (Da.) Božja kuća može si priuštiti stvari koje su im potrebne da ugoste braću i sestre. Pa zašto onda ne kažu ništa? Kad bi im ti to ponudio, oni bi odbili. Nakon što odu i posude novac, postupno će ga sami vratiti. Ne žele novac od Božje kuće. Antikristi su potpuna suprotnost. Postavljaju uvjete, pružaju ruke i postavljaju zahtjeve prije nego što su obavili ikakav posao. Kako mogu tako lako pružiti ruke? Kako mogu pružiti ruke na tako „samouvjeren” način? Takvi ljudi nemaju srama, zar ne? Nakon što zatraže nešto novca, žele još. Ako im se ne da novac, neće raditi nikakav posao – neće pustiti sokola dok ne vide zeca: „Radit ću onoliko koliko mi platiš. Ako mi ne platiš, nema šanse da ću raditi bilo što drugo za tebe. Ovo je za mene posao, i ako u tome nema koristi za mene, neću ga raditi. Izlažem se riziku da bih vršio svoju dužnost, pa u tome mora biti nečega za mene, i to mora biti u skladu s onim što ulažem. Ne mogu ostati kratkih rukava!” Dakle, moraju tražiti stvari za koje smatraju da ih zaslužuju i moraju naći izgovore da ih zatraže – moraju razbijati glavu da bi ih zatražili i smišljati svakojake načine da ih zatraže. Ako im se to može dati, utoliko bolje, a ako im se ne da, onda će dići ruke od svega i otići, i neće pretrpjeti nikakve gubitke. Osim toga, misle da sav taj posao koji Božja kuća radi uključuje rizik i da bi se, ako im Božja kuća ne da stvari koje traže, bojala da će je oni prijaviti, te da nema nikoga drugog prikladnog, pa ih mora koristiti, a ako ih koristi, mora ih i platiti. Nije li to po prirodi pomalo prijevarno? Nije li to po prirodi pomalo nalik iskorištavanju tuđe nevolje? Računaju li se takvi ljudi kao vjernici? To su bezvjernici koji nisu dio Božje kuće – oni čak nisu ni prijatelji Božje kuće. Kad prijatelji Božje kuće vide da su vjernici sjajni ljudi, pomažu im pružiti zaštitu i pomažu u nekim stvarima. Takvi ljudi mogu biti pomalo blagoslovljeni. Nasuprot tome, antikristi vjeruju u Boga isključivo da bi dobili poželjne stvari. Ako ne mogu dobiti poželjne stvari, onda neće vršiti nikakvu dužnost, neće ispunjavati nikakvu obvezu i neće se uopće davati. Kad Božja kuća organizira da izvrše neku dužnost, oni prvo pitaju koje poželjne stvari nudi, a ako ne nudi ništa poželjno, onda to neće učiniti. Kakva je razlika između njih i prevaranata iz nevjerničkog svijeta? Ti ljudi i dalje žele biti spašeni i blagoslovljeni od Boga. Ne traže li nemoguće stvari? Da ti ljudi nisu niskog karaktera i da nisu potpuno lišeni srama, kako bi njihovo srce bilo sposobno smisliti tako izopačene načine postupanja? Kako mogu imati takav stav prema vršenju svoje dužnosti? Jeste li vi u stanju činiti takve stvari? (Da, i mi smo.) U kojoj mjeri? Postoji li granica? U kojem biste trenutku pomislili da je to vrlo ozbiljno i da više ne možete tako nastaviti? (Ponekad u srcu osjećam prijekor i savjest me optužuje. Postoje i trenuci kad se bojim da će drugi razotkriti stvari koje sam učinio, pa ih više ne činim.) Bez obzira na to što ljudi čine, njihov je karakter od iznimne važnosti. Osoba koja nema nimalo srama sposobna je učiniti bilo kakvu lošu stvar. Ona je potpuno zla osoba. Ne postoji granica ni za što što čini i ona ne postupa prema svojoj savjesti. Kakvi su to ljudi čija ljudskost nema savjesti? To su zvijeri i demoni, i Bog ih neće spasiti. Ljudi koji su u stanju prijevarno stjecati Božje prinose i iznuđivati ih dok Bog vrši Svoje djelo, i koji traže plaću od Božje kuće, nisu dobri ljudi. Misle da je Božju kuću lako prevariti, da nitko nije odgovoran za brigu o stvarima u Božjoj kući i da nitko ne posjeduje stvari u Božjoj kući, pa ih mogu posjedovati i prijevarno uzimati kako im se prohtije. Misle da su time stekli prednost. Je li tu prednost doista tako lako steći? Prednost koju si stekao nije bila velika, ali koja je posljedica njezina stjecanja? Gubitak svog života.

Ako osoba uistinu ima nešto ljudskosti i malo savjesti, hoće li biti u stanju činiti takve stvari? Vjeruješ u Boga, a ipak si u stanju varati Ga i iznuđivati Božje prinose. Kakva si ti osoba? Jesi li uopće osoba? Samo demoni čine takve stvari. Zvijeri ne čine takve stvari. Pogledaj samo psa. Vlasnik ga je odgojio i on štiti kuću za svog vlasnika. Kad dođe loša osoba, on oglasi uzbunu i napadne je. Proganja svakoga tko uzme stvari njegova vlasnika. Kad kokoši, patke i guske u domu njegova vlasnika pobjegnu, on ih pomaže tražiti. Kad se svinje u domu njegova vlasnika tuku, on ih pokušava razdvojiti. Pas zna da njegov vlasnik želi da on pazi na svinje, pa je sposoban ispuniti tu odgovornost. Pas se ne svađa sa svojim vlasnikom i ne kaže: „Čuvao sam svinje za tebe, pa kako to da mi ne daš malo piletine ili nečeg za jelo?” On to nikada ne kaže. Čak je i pas u stanju štititi dom svog vlasnika i ispunjavati svoje obveze prema vlasniku bez naknade, ali ti ljudi gori su i od životinja. Nakon što izvrše neku malu obvezu, misle da su ostali kratkih rukava, a nakon što ispune neke odgovornosti i ulože malo truda, osjećaju se nelagodno, misle da je dogovor bio neravnopravan i da su iskorišteni, pa smišljaju svakojake načine da to nadoknade. Kad vjeruješ u Boga, Bog te štiti i vodi te i daruje ti tolike istine. Kako možeš ne misliti na to da Mu uzvratiš? Ne misliš na to da Mu uzvratiš, ali Bog ne pokreće to pitanje. Međutim, kad izvršiš malu obvezu, ideš k Bogu tražeći da to nadoknadiš. Kad izvršiš malu obvezu, želiš iznuđivati stvari i prijevarno steći nešto – smišljaš svakojake načine da to nadoknadiš. Ne tražiš li smrt? Nije li mnogo ono što ti je Bog dao? S obzirom na očitovanja ljudi, što oni zaslužuju? Imaju li ljudi stvari u kojima danas uživaju i koje posjeduju zato što su ih zaslužili? Ne. To su stvari koje ti je Bog darovao i stvari kojima te On blagoslovio. Već si mnogo primio. Bog ti je darovao život, istinu i put ne tražeći ništa zauzvrat. Kako si Mu uzvratio? Kad obaviš dio svojih obveza i dužnosti, u sebi osjećaš da je to teško podnijeti i da si pretrpio gubitak te smišljaš svakojake načine da to nadoknadiš. Ako želiš to nadoknaditi, Bog ti može dati nešto zauzvrat, ali hoćeš li se i dalje moći spasiti nakon što to dobiješ? Doći će dan kad će ti ljudi točno znati što je najvažnije i što je najvrjednije. Ljudi koji imaju bit antikrista nikada neće spoznati vrijednost istine. Kad dođe dan da se njihov ishod otkrije, i kad se sve otkrije i objavi, tada će znati. Neće li tada biti prekasno? Ishod svih stvari je blizu i sve će stvari proći. Samo će Božje riječi i Njegova istina ostati zauvijek. Oni koji posjeduju istinu i primjenjuju Božje riječi ostat će zajedno s Njegovim riječima i s Njegovom istinom. To je vrijednost i moć Božjih riječi. Međutim, antikristima nikada neće biti jasna ta činjenica, pa pod krinkom vjere u Boga, razbijaju glavu, smišljaju svakojake načine i koriste sva moguća sredstva kako bi izvukli razne koristi za sebe te koriste još nespretnija prijevarna sredstva da steknu Božje prinose te da ih pronevjere i prigrabe. Svi postupci i ponašanja tih ljudi zabilježena su u Božjoj bilježnici do u slovo. Kad dođe dan da se njihovi ishodi otkriju, Bog će odrediti ishod svake osobe na temelju tih zapisa. Sve su te stvari istinite. Bez obzira vjeruješ li u to ili ne, sve će se te stvari otkriti. Ovo je peti slučaj. Kakva je osoba taj čovjek? Je li njegov karakter plemenit ili nizak? (Nizak.) U Božjim očima, on nije časna osoba; on je nizak. Skraćeno ga se naziva „ništarijom”.

Šesti slučaj: Ulaganje golemog truda u osvajanje položaja radi hrane i odjeće

Mnogi ljudi, nakon što povjeruju u Boga, uvijek teže statusu i tome da drugi imaju visoko mišljenje o njima. U Božjoj kući uvijek se žele istaknuti u gomili i biti na čelu stada. Radi tih stvari napuštaju svoju obitelj i odriču se karijere, trpe teškoće i plaćaju cijenu, a zatim im se konačno ispuni želja i postanu vođe. Nakon što postanu vođe, život tih ljudi doista postaje drugačiji. Očituju svaki aspekt izgleda i stila koji su nekoć imali u glavi o tome kakvi su ljudi na položaju, od načina na koji se odijevaju i uređuju, do načina na koji govore i ponašaju se. Nauče govoriti službenim tonom, naređivati ljudima i navoditi ih da za njih obavljaju privatne poslove. Jednostavno rečeno, nauče biti dužnosnici. Kad odu na neko mjesto da budu vođe, to znači da onamo idu biti dužnosnici. Što znači biti dužnosnik? Znači to da „ulažu golem trud u osvajanje položaja radi hrane i odjeće”. To je pitanje koje se tiče tjelesnih užitaka. Nakon što postanu vođe, po čemu se njihov život razlikuje od prijašnjeg? Ono što jedu, kako se odijevaju i stvari koje koriste su drugačiji. Kad jedu, paze da hrana bude hranjiva i ukusna. Paze na marku i stil odjeće koju nose. Nakon što su godinu dana bili vođe na određenom mjestu, postali su podbuhli i debeli; odjeveni su od glave do pete u dizajnersku odjeću; a njihovi mobiteli, računala i kućanski aparati sve su redom vrhunske marke. Jesu li imali takve uvjete prije nego što su postali vođe? (Ne.) Nakon što su postali vođe, nisu se trudili zarađivati novac, pa odakle im novac da kupe sve te stvari? Jesu li im braća i sestre to darovali ili im je Božja kuća to dodijelila? Jeste li vi ikada čuli da Božja kuća dodjeljuje te stvari svakom vođi i djelatniku? (Ne.) Pa kako su ih onda dobili? U svakom slučaju, to nisu stvari koje su stekli vlastitim teškim radom; radije, to su stvari koje su dobili nakon što su stekli status i postali „dužnosnici” – pri čemu su uživali u statusnim povlasticama – iznuđivanjem od drugih, te prijevarom i prisvajanjem. Je li u crkvama posvuda bilo takvih ljudi među svim različitim redovima vođa i djelatnika s kojima ste vi došli u kontakt? Kad tek postanu vođe, nemaju ništa, ali za manje od tri mjeseca imaju vrhunska računala i mobitele poznatih marki. Nakon što postanu vođe, neki ljudi misle da bi trebali uživati u tretmanu visokog standarda – kad izlaze, trebali bi se voziti automobilom; računala i mobiteli koje koriste trebali bi biti bolji od onih koje koriste prosječni ljudi, moraju biti vrhunske marke, a kad model zastari, moraju ga zamijeniti novim. Ima li Božja kuća ta pravila? Božja kuća nikada nije imala ta pravila, i ne postoji nijedan brat ili sestra koji tako misli. Pa odakle dolaze te stvari u kojima ti vođe uživaju? Kao prvo, dobili su te stvari iznuđivanjem od braće i sestara i navođenjem bogatih ljudi da im ih kupe pod krinkom obavljanja rada Božje kuće. Osim toga, sami su kupili te stvari zloupotrebom i krađom prinosa. Nisu li oni ološ koji prijevarom stječe hranu i piće? Razlikuje li se to imalo od ljudi u prethodnih nekoliko slučajeva koje sam podijelio? (Ne.) Što im je zajedničko? Svi su koristili svoj položaj da pronevjere prinose i domognu ih se iznudom. Neki ljudi kažu: „Zar radom u Božjoj kući i time što su vođe ili djelatnici nisu kvalificirani da uživaju u tim stvarima? Zar nisu kvalificirani da dijele Božje prinose zajedno s Njim?” Recite Mi, jesu li? (Ne.) Ako trebaju kupiti neke stvari za obavljanje rada Božje kuće, u tom slučaju Božja kuća ima pravila koja kažu da ih mogu kupiti, ali kupuju li ti ljudi stvari unutar odredbi tih pravila? (Ne.) Što vi vidite što vam pokazuje da ne kupuju? (Kad bi im to doista trebalo za rad, smatrali bi da je nešto u redu sve dok se može koristiti, ali ono čemu antikristi teže su vrhunske dizajnerske stvari, i koriste najbolje od svega. Sudeći po tome, vidimo da koriste svoj status kako bi uživali u tim materijalnim stvarima.) Točno. Da je potrebno za rad, nešto bi bilo u redu sve dok se može koristiti. Zašto trebaju koristiti tako otmjene i skupe stvari? Također, jesu li drugi ljudi sudjelovali u odluci i složili se s njom kad su kupovali te stvari? Nije li to problem? Da su drugi ljudi sudjelovali u odluci, bi li se svi oni mogli složiti s time da kupe te vrhunske stvari? Nipošto ne. Vrlo je očito da su te stvari dobili krađom prinosa. To je jasno kao dan. Također, Božja kuća ima pravilo – u svakoj crkvi, ni čuvanje prinosa ni suradnja u obavljanju rada nikada nije posao samo jedne osobe. Pa zašto su ti ljudi, kao pojedinci, mogli koristiti i trošiti prinose kako im se prohtjelo? To nije u skladu s načelima. Nije li priroda tih stvari koje oni čine krađa prinosa? Kupili su te stvari i stekli ih bez suglasnosti i odobrenja drugih vođa i djelatnika, a kamoli da su obavijestili druge ljude, i nitko drugi nije znao što rade. Nije li priroda toga pomalo nalik krađi? To se zove krađa prinosa. Krađa je varanje. Zašto se zove varanje? Zato što su kupili te otmjene stvari i dobili ih pod krinkom obavljanja rada Božje kuće. Takvo se ponašanje zove prijevara i zove se varanje. Jesam li pretjerao okarakteriziravši to na ovaj način? Pravim li od muhe slona? (Ne.) I ne samo to, nego nakon što ti takozvani vođe ostanu neko vrijeme na nekom mjestu, vrlo jasno ispipaju koji posao tamošnja braća i sestre rade u svijetu, kakve društvene veze imaju, kakve koristi mogu izvući i dobiti od tih ljudi, i koje veze mogu iskoristiti. Na primjer, koja braća i sestre rade u bolnici, u državnoj službi ili u banci, ili tko je poduzetnik, čija obitelj posjeduje trgovinu, automobil ili veliku kuću, i tako dalje, te stvari vrlo jasno ispipaju. Jesu li te stvari unutar opsega posla tih vođa? Što rade ispitujući te stvari? Žele iskoristiti te veze i iskoristiti tu braću i sestre koji imaju posebne položaje u svijetu da im služe i pružaju usluge. Vi mislite da oni to rade kako bi obavljali crkveni rad i razgovarali u zajedništvu o istini kako bi riješili poteškoće Božjeg izabranog naroda? Je li to ono što rade? Iza svega što rade stoji namjera i cilj. Kad istinski vođe i djelatnici rade, usredotočuju se na rješavanje problema i na dobro obavljanje rada crkve. Ne obraćaju pažnju na stvari koje nemaju veze s radom crkve. Usredotočuju se samo na to da pitaju tko u crkvi iskreno vrši svoju dužnost, tko je učinkovit u svojoj dužnosti, tko može prihvatiti istinu i provoditi je u djelo, i tko je odan u vršenju svoje dužnosti. Zatim ih promiču, te istraže one ljude koji uzrokuju prekide i ometanja i pozabave se njima u skladu s načelima. Samo ljudi koji tako postupaju istinski su vođe i djelatnici. Rade li antikristi te stvari? (Ne.) Što oni rade? Rade stvari i pripremaju se kako bi prikupili poželjne stvari za sebe i radi vlastitih interesa, ali se ne posvećuju radu crkve i ne smatraju ga važnim. Stoga, nakon što se učvrste na određenom mjestu, prilično su dobro ispipali koja im braća i sestre mogu pružiti kakve usluge. Na primjer, tko god radi u tvornici lijekova, može im dati besplatne lijekove kad su bolesni i dati im visokokvalitetne uvozne lijekove; tko god radi u banci, može im olakšati polaganje ili podizanje novca; i tako dalje. Sve te stvari vrlo jasno ispipaju. Okupljaju te ljude pred sobom bez obzira na to je li njihova ljudskost dobra ili ne. Sve dok ih ti ljudi slijede i voljni su biti njihovi pomagači i pristaše, antikristi će im davati poželjne stvari, držati ih blizu, njegovati ih i štititi, dok ti ljudi rade kako bi učvrstili položaj tih antikrista u crkvi i održali snage tih antikrista. Dakle, kad želiš vidjeti obavlja li crkveni vođa stvaran posao, pitaj ga o stvarnoj situaciji braće i sestara u toj crkvi i kako napreduje rad crkve, i moći ćeš jasno vidjeti je li on doista netko tko obavlja stvaran posao. Neki ljudi dobro ispipaju obiteljske stvari i životne okolnosti braće i sestara u crkvi. Ako ih pitaš tko radi u tvornici lijekova, čija obitelj posjeduje trgovinu, čija obitelj ima automobil, čija obitelj ima velik posao, ili tko radi u kojoj lokalnoj službi i može učiniti nešto za braću i sestre, oni ti to mogu točno reći. Ako ih pitaš tko teži istini, tko je površan u svojoj dužnosti, tko je antikrist, tko pokušava pridobiti ljude, tko je učinkovit u propovijedanju evanđelja, ili koliko mogućih primatelja evanđelja ima na tom području, oni te stvari ne znaju. Kakvi su to ljudi? Žele iskoristiti sve društvene veze na mjestu gdje se nalaze i objediniti ih da postanu mala društvena skupina. Stoga se mjesto gdje se nalaze ti vođe ne može nazvati crkvom. Nakon što oni završe s njim, ono postaje društvena skupina. Kad se ti ljudi okupe, ne otvaraju svoje srce i ne razgovaraju u zajedništvu o svom iskustvenom razumijevanju; umjesto toga, gledaju tko ima jače veze, tko ima visok položaj u društvu i vrlo je uspješan, tko je poznat u društvu, tko ima utjecaj u društvu i tko može pružiti posebno pogodne usluge i poželjne stvari vođi. Tko god ti ljudi bili, oni imaju položaj u srcu vođe. Nije li to ono što antikristi rade? (Da.) Što to antikristi rade? Grade li crkvu? Oni ruše crkvu i uništavaju crkvu, te ometaju i prekidaju rad Božje kuće. Stvaraju svoje vlastito neovisno kraljevstvo, svoju privatnu skupinu i kliku. To je ono što antikristi rade.

U kontaktu sam s vama toliko godina, ali pitam li vas što vaše obitelji rade, koliko su dobrostojeće i kakvog ste podrijetla? (Ne.) Zašto ne pitam te stvari? Nema smisla pitati ih. Božja kuća nije društvo. Nema potrebe ulagivati se drugima ili hvatati veze. Pitanja o tim stvarima nemaju nikakve veze s vjerom u Boga. Ne pretvarajte Božju kuću u društvo. Bez obzira na to kakvo je tvoje obiteljsko podrijetlo, jesi li siromašan ili bogat, u kakvom okruženju živiš, je li to grad ili selo, nije važno. Ako ne težiš istini, bez obzira na to koliko si visok položaj nekoć imao u društvu, nije važno. Ja na to neću gledati. Kad razgovaram s ljudima, nikada ne pitam o njihovoj obiteljskoj situaciji. Ako su voljni o tome govoriti, onda slušam, ali nikada te stvari nisam smatrao važnim informacijama o kojima se moram raspitivati, a kamoli pokušavao prikupiti neku vrstu informacija pomoću kojih bih iskoristio ljude. Međutim, kad antikristi pitaju o tim stvarima, oni to sigurno ne rade samo da bi čavrljali, već to rade to kako bi sebi pribavili neku korist. Na primjer, čija god obitelj posjeduje trgovinu koja prodaje proizvode za zdravlje i može im omogućiti da ih kupuju po veleprodajnoj cijeni, oni se ulaguju toj obitelji; ili, tko god ima prijatelja kojeg mogu iskoristiti da im pomogne kupiti lijepe stvari, oni će to zapamtiti. Vode popis tih „veza” i tih ljudi za koje misle da su posebni talenti, i koriste ih u ključnim trenucima. Misle da su svi ti ljudi talentirani i da su im od velike koristi. Je li to gledište ispravno? (Ne.) Ljudi koji ne teže istini, i koji su od svijeta i od Sotone, te stvari smatraju važnijima od života i istine. Ako je neka osoba nekoć bila običan radnik u društvu, čim vođa to čuje, ne želi joj posvetiti nikakvu pažnju bez obzira na to koliko ta osoba revno teži u svojoj vjeri, ali kad vođa vidi da je netko bio funkcioner i da mu je obitelj dobrostojeća, da ima superioran stil života i živi na visokoj nozi, on mu podilazi. Je li to dobar vođa? (Ne.) Jeste li vi ikada bili podvrgnuti takvom tretmanu? Što ste vi mislili u sebi nakon što ste bili podvrgnuti takvom tretmanu? Jeste li osjećali da u Božjoj kući nema ljubavi ni topline? Predstavljaju li antikristi Božju kuću? Ne predstavljaju Božju kuću. Oni predstavljaju Sotonu. Način na koji se ponašaju i njihova bit su od Sotone i nemaju apsolutno nikakve veze s istinom. Oni predstavljaju samo sebe. Postoje i neki antikristi koji, nakon što te „veze” dobiju u svoje ruke i kontaktiraju ih, koriste te veze da za njih obavljaju privatne poslove, ili čak da urede posao za članove svoje obitelji. Recite Mi, događaju li se takve stvari? (Da.) Antikristi su i više nego sposobni činiti te stvari. Osoba bez savjesti, koja nema srama, i koja je do krajnosti sebična i niska, u stanju je učiniti bilo što – u stanju je učiniti bilo što što nije u skladu s istinom i što se protivi moralu i savjesti. Dakle, u očima antikrista, korištenje svog položaja za obavljanje privatnih poslova, prikupljanje koristi i slične stvari, najnormalnija je stvar na svijetu, i to ne bi trebalo iznositi i razlučivati ili razumijevati. To je baš kao što nevjernici kažu: „Ulaganje golemog truda u osvajanje položaja radi hrane i odjeće”. To je cilj kojem i antikristi teže time što su vođe. Baš kao što tome teže, oni također naporno rade u tom smjeru bez trunke samoprijekora, koristeći moć u svojim rukama i svoj položaj da prijete braći i sestrama kako bi ih natjerali da rade stvari, kao da je to jedino razumno, i iznoseći braći i sestrama svakojake prakse i zahtjeve koji nisu u skladu s načelima. Neke smušene ljude koji nemaju sposobnost razlučivanja ti vođe koriste i naređuju im protiv njihove volje, a moglo bi čak biti i nekih ljudi koji troše vlastiti novac da za njih obavljaju poslove, ali ne mogu ništa reći, i misle da time vrše svoju dužnost i pripremaju dobra djela. Reći ću ti: zapravo si u krivu. Čineći to, ne pripremaš dobra djela; radije, pomažeš zloj osobi u činjenju zlih djela i jačaš njezinu oholost. Zašto to kažem? Kad radiš te stvari, to nije u skladu s načelima. Ti ne vršiš svoju dužnost. Ti pomažeš antikristu da kuje planove za svoju osobnu korist i obavljaš za njega privatne poslove. To nije tvoja dužnost; to nije tvoja odgovornost. To nije poslanje koje ti je Bog dao, niti je to rad Božje kuće. Čineći to, ti služiš Sotoni i radiš za Sotonu. Hoće li te Bog pamtiti po radu za Sotonu? (Ne.) Čega će se onda Bog sjećati? U Bibliji postoji jedna rečenica. Gospodin Isus je rekao: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40). To je ono što je Bog odredio. Što te riječi znače? Ako si u stanju učiniti nešto za najmanjega od braće i sestara, onda je ta stvar sigurno učinjena u skladu s načelima i u skladu s Božjim zahtjevima. Ne gledaš koliko je visok nečiji status, već radiš stvari u skladu s načelima. Neki ljudi samo obavljaju stvari, ulažu trud i rade za one sa statusom, i entuzijastično ih podržavaju, ali ako ih osoba bez statusa zamoli da nešto učine, čak i ako je to dužnost ili odgovornost koju bi trebali izvršiti, oni na nju ne obraćaju pažnju. Dakle, kako se karakteriziraju stvari koje oni rade? S Božjeg stajališta, te se stvari karakteriziraju kao rad za Sotonu, i On ih se uopće neće sjećati. Ovo je šesti slučaj. Jeste li vi vidjeli ovakve slučajeve? (Ja jesam, Bože. Prije, kad je kod nas bila jedna antikristica kao vođa, koristila je svoj položaj da za sebe zadrži dobru hranu, korisne predmete, šminku i druge stvari koje su darovala braća i sestre. Nekim je stvarima već istekao rok, ali ih svejedno nije dala braći i sestrama; sve ih je prisvojila. Također, kupila je pernatu jaknu, ali kasnije, kad je vidjela da je jedna sestra kupila pernatu jaknu koja nije puno koštala i bila je dobre kvalitete, smislila je svakojake riječi kako bi na prijevaru sestri uzela jaknu, i natjerala je sestru da potroši još novca kako bi kupila njezinu pernatu jaknu.) Može se reći da je svaki antikrist zla osoba, i da nema ljudskosti, nema savjesti i osobito je niskog karaktera. Ti ljudi na kraju moraju biti otkriveni i isključeni.

U prošlosti je postojala tročlana obitelj koja je došla u inozemstvo vršiti svoju dužnost. Nakon dolaska, svakodnevno su tjerali braću i sestre da ih vode u kupovinu – neki od njih su htjeli pernate jakne, neki hlače, a drugi cipele. Izgovarali su se da nisu ponijeli toliko novca. Ako nisu ponijeli toliko novca, onda nisu trebali kupovati, ali oni su i dalje to htjeli, i nisu htjeli prosječne stvari, već otmjene, koje su braća i sestre platili vlastitim novcem. Nakon što je obitelj neko vrijeme vršila svoju dužnost, ljudi su počeli osuđivati njihovo ponašanje – hrana koju su jeli, mjesto gdje su živjeli i stvari koje su koristili, sve je bilo previše raskošno! Otac u obitelji čak je tjerao braću i sestre da mu kupuju mlijeko, a kad bi bio žedan, pio ga je kao da je voda. Koliko ljudi na ovom svijetu može piti mlijeko kao vodu? Koja to razina ljudi mora biti? Poslije je tjerao braću i sestre da kupuju mandarine i naranče, i kupili su jednu veliku vreću koju je obitelj pojela za dva dana. Nakon toga je rekao da žele dodatne vitamine, pa je rekao braći i sestrama da kupe trešnje, čak koristeći Mene kao izgovor, govoreći: „Moraš kupiti trešnje za Boga!” Ja sam rekao: „Sada je zima. Nije sezona trešanja. Ja ih neću jesti; ne kupujte ih za Mene.” On je rekao: „Svejedno ih moramo kupiti!” Kad su braća i sestre kupili jednu kutiju trešanja, njegova ju je obitelj smjesta dokrajčila. Nikad nisam vidio nekoga tko bi mogao tako jesti – jeli su voće kao da je riža i pili mlijeko kao da je voda. A onda, kad je došlo vrijeme za obrok, vidjeli su da ima ribe i jeli su je proždrljivo. Način na koji su je jeli vama bi se zgadio – bili su poput izgladnjelih duhova koji nikada prije nisu jeli ništa dobro. Mislili su da tu priliku da jedu dobre stvari treba iskoristiti, pa su se grabežljivo natrpavali hranom. Na kraju je dijete toliko pojelo da mu je pozlilo. Nakon toga je dijete reklo nešto što je imalo iskrivljenu logiku: „Da nisam jeo tu ribu umjesto Boga, ne bih se razbolio!” Ja nisam ni bio tamo kad ju je jeo, i nisam ništa o tome znao. Jeo ju je na svoju ruku – kako je mogao kriviti Mene? Ali jest Me krivio. Kako bi se trebalo postupati s takvim ljudima? (Treba ih ukloniti.) Što su oni? (Đavli i Sotone.) Oni su od đavla. U to sam vrijeme rekao lokalnim crkvenim vođama: „Uklonite ih i tjerajte ih odavde, što je dalje moguće. Nikad više ne želim vidjeti njihova lica!”

Bio sam u nekim crkvama i stupio u kontakt s nemalim brojem braće i sestara. Vidio sam svakojake loše i zle ljude, ali broj ljudi s kojima mogu normalno komunicirati prilično je malen. S većinom ljudi doista se ne može komunicirati, a previše je nerazumnih ljudi. Sve što govore ima iskrivljenu i pogrešnu logiku, i predstavljaju laži kao da su istina – oni su samo zvijeri, đavli i Sotone, i nemaju ni trunke ljudskosti ni razuma. Takvi ljudi čine najmanje oko trećine ljudi u svakoj crkvi. Nitko od njih ne vrijedi ništa, i nitko od njih ne može biti spašen; svi bi trebali biti isključeni što je prije moguće. Ljudi s kojima volim komunicirati su oni koji mogu prihvatiti istinu, koji su relativno pošteni i koji mogu govoriti iz srca. Bez obzira na to kakvu iskvarenost otkrivaju ili kakva odstupanja imaju, sve dok su voljni razgovarati o istini i mogu je prihvatiti, mogu se slagati s njima. Što se tiče prijevranih ljudi i onih koji vole iskorištavati druge, na njih ne obraćam pažnju. Neki se ljudi u Mom prisustvu uvijek žele isticati i navesti Me da imam visoko mišljenje o njima. Preda Mnom se ponašaju na jedan način, a iza Mojih leđa na drugi, kako bi Me prevarili. Takvi su ljudi đavli i treba ih poslati što je dalje moguće; nikad ih više ne želim vidjeti. Kad ljudi imaju slabosti i nedostatke, mogu ih podržati i opskrbiti, a kad imaju iskvarene naravi, mogu s njima razgovarati o istini, ali ne upuštam se u razgovor s đavlima niti slušam što govore. Neki su ljudi novi vjernici i postoje neke istine koje ne razumiju, pa mogu govoriti i postupati u neznanju. Možemo razgovarati o istini, ali ako ti razumiješ neke istine, a zatim namjerno praviš nerazumne scene, iracionalno Mi se suprotstavljaš i pronalaziš Mi mane, onda neću imati obzira prema tebi. Zašto neću imati obzira prema tebi? Ti nisi netko tko može biti spašen, pa zašto bih imao obzira prema tebi? Imati obzira prema nekome znači da ga mogu tolerirati i biti strpljiv s njim. Strpljiv sam s neukim ljudima i prosječnom iskvarenom osobom, ali ne s neprijateljima ili đavlima. Ako se đavli i neprijatelji pretvaraju da ti govore ugodne stvari i podmićuju te, varaju te ili ti pružaju trenutnu sreću, možeš li vjerovati onome što govore? (Ne, ne možemo.) Zašto? Zato što oni ne mogu prihvatiti istinu, to si već jasno vidio, i ti su ljudi već otkriveni. Nisu iskreni u onome što govore, kad razgovaraju o istini, sve je to licemjerno, i teško je razlučiti je li ono što govore istina ili laž. Ako možete točno vidjeti te stvari, onda možete biti sigurni da su oni đavli i Sotone. Samo njihovim uklanjanjem ili izbacivanjem problem se može temeljito riješiti. Neki ljudi kažu: „Zašto im se ne da još jedna prilika?” Ti ljudi nemaju šanse za pokajanje; nije moguće da se pokaju. Oni su baš poput Sotone – bez obzira na to koliko je Bog svemoguć i mudar, iz Sotonine perspektive to nije bit koju bi Bog trebao imati. Sotona se ne odnosi prema Bogu kao Bogu, i misli da su njegovi lukavi planovi mudrost, da je njegova priroda-bit istina, a da Bog nije istina. To je čisti Sotona, i suđeno mu je da bude neprijateljski raspoložen prema Bogu do samog kraja. Dakle, zlim je ljudima suđeno da ne mogu voljeti istinu i težiti istini, i kao takve, Bog ih ne spašava. Njihovo uklanjanje iz crkve i izbacivanje iz Božje kuće najispravnija je odluka i nije nimalo pogrešna.

Antikristi o kojima sam danas govorio i koje sam raščlanio nikada neće promijeniti smjer i ciljeve kojima teže. Čemu god teže, u svemu daju prednost vlastitom interesu, koristeći svu svoju snagu i razbijajući glavu kako bi se na prijevaru dočepali hrane i pića u Božjoj kući. Nikada se nisu iskreno dali za Boga; samo žele prevarom doći do hrane i pića, interesa i dobrog tretmana. Misle da Bog to ne vidi, da ne zna za to i da to ne može ispitati, pa stoga zaslijepljeno teže tim stvarima. Naravno, takva je njihova priroda-bit – ne vole istinu, niti mogu hodati putem težnje za istinom, pa im je suđeno da budu okarakterizirani kao antikristi. To su ljudi koje Bog isključuje i koje bi Božja kuća trebala izbaciti čim budu otkriveni. Od otkrivanja da je osoba na putu antikrista, do toga da čini niz stvari koje nisu u skladu s istinom, do dana kada je okarakterizirana kao antikrist, sve to svima pokazuje da se antikristi ne mijenjaju. Njihov konačni ishod je da budu izbačeni iz Božje kuće i isključeni od Boga – oni se ne mogu promijeniti. Dakle, kakvo vam dobro donosi znanje o tim stvarima? Neki ljudi kažu: „Mi ne stječemo hranu i piće prijevarom. Težimo istini i želimo vršiti svoju dužnost kao stvorena bića. Slijedimo Boga i pokoravamo se Njegovim orkestracijama i aranžmanima. Ne ponašamo se kao antikristi, niti planiramo hodati putem antikrista. Kakva je korist od toga što znamo za te slučajeve?” Za običnu braću i sestre, ta očitovanja i otkrivenja antikrista mogu služiti kao upozorenje svakoj osobi i dati im do znanja koji je put ispravan te koja su ponašanja i načini ponašanja u skladu s Božjim nakanama. Za vođe i djelatnike crkve na svim razinama, ovo je dokaz iz stvarnog života za razlučivanje antikrista. Kakvo dobro donosi razlučivanje antikrista radu crkve? Pomaže vam da točno identificirate antikriste i izbacite ih iz crkve u pravo vrijeme, čineći crkvu čišćom i slobodnom od ometanja, prekida i štete od tih antikrista, tako da oni koji istinski teže istini i koji se mogu iskreno dati za Boga imaju čisto i mirno okruženje, slobodno od ometanja đavla i Sotone. Dakle, kada je u pitanju istina o razlučivanju antikrista, bez obzira na to razlučujete li ih iz perspektive činjenica i očitovanja, ili na temelju istina-načelā, morate ovladati s oba ta aspekta. To je korisno za vaš ulazak u život i za rad crkve – to je nešto što trebate razumjeti.

Danas sam govorio o nekoliko slučajeva. Sve su to neka ponašanja, načini postupanja i očitovanja zlobe, besramnosti i potpunog nedostatka ikakvog moralnog dna kod antikrista. Svi takvi slučajevi trebali bi biti oni koji su se dogodili oko vas, a može se reći da načini postupanja i očitovanja antikrista u određenoj mjeri postoje u svima vama. Drugim riječima, svi vi imate neke naravi antikrista i neke postupke antikrista. Stoga, dok razlučujete antikriste, trebali biste također provjeravati vlastito ponašanje, ispitivati ga i promišljati o njemu. Neki bi ljudi mogli reći: „Ti uvijek govoriš o takvim slučajevima, o takvim pričama, i ulaziš u takve detalje. Kako to koristi našem ulasku u istinu? Trenutno smo jako zauzeti svojim dužnostima i ne želimo bilježiti te stvari niti ih slušati. Kod ulaska u istinu, dovoljno je držati se dviju stvari – jedna je pokoravanje Bogu, a druga je pravilno vršenje svoje dužnosti. To je tako jednostavno!” U teoriji je možda tako jednostavno, ali precizno i konkretno govoreći, nije tako jednostavno. Ako razumiješ premalo istina, tvoj će ulazak biti općenit i površan, a ako su istine koje razumiješ općenite, onda će i pojedinosti koje doživljavaš također biti malobrojne, i nikada nećeš biti pročišćen u Božjoj prisutnosti. Bog traži od ljudi da teže istini i uđu u istina-stvarnosti, pa ljudi moraju razumjeti te pojedinosti. Što vi vidite iz ovoga? Bog je odlučio spasiti vas, stoga mora biti strog i temeljit s vama i nipošto ne smije biti nemaran, smeten ili zadovoljan onim što je tek približno točno. Za Boga ne postoje izrazi „više-manje”, „otprilike”, „možda” i „vjerojatno”. Ako želiš biti spašen i želiš hodati putem spasenja, moraš razumjeti sve te pojedinosti istine. Ako sada nisi dorastao zadatku, u redu je – nije prekasno početi ulaziti u pojedinosti istine sada. Ako si samo zadovoljan stavom da dobro vršiš svoju dužnost bez grešaka i da se možeš pokoriti kad ti se stvari dogode, onda nikada nećeš ući u istina-stvarnosti. Svaka istina koju Bog pruža ljudima ima mnogo konkretnih pojedinosti, i ako ljudi ne razumiju te pojedinosti, nikada neće razumjeti istinu niti Božje nakane. Je li dobra stvar što je Bog ozbiljan s ljudima? (Jest.) Bilo da se radi o vršenju njihovih dužnosti, njihovom pokoravanju, njihovim međuljudskim odnosima, ili o tome kako pristupaju pitanju svojih izgleda i sudbine, ili čak o stvarima o kojima sada govorim, poput toga kako razlučiti antikriste, kako ne hodati putem antikrista i kako odbaciti narav antikrista, trebali bi ovladati svakom od tih stvari. Jednom kad budete uistinu sposobni razlučiti te pojedinosti i ne budete znali samo propovijedati ponešto jednostavne i prazne doktrine, tada ćete ući u istina-stvarnosti. Samo ljudi koji uđu u istina-stvarnosti imaju priliku i nadu da budu spašeni; puko propovijedanje riječi i doktrina samo je puko službovanje. Ako ljudi žele ući u istina-stvarnosti, moraju početi s ovim pojedinostima. Inače, nikada neće ostvariti promjenu naravi.

4. travnja 2020.