II. Interesi antikrista

Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o devetoj stavci različitih očitovanja antikrista: Svoju dužnost vrše samo kako bi se istaknuli i zadovoljili vlastite interese i ambicije; nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu. Zatim smo interese antikrista podijelili na nekoliko stavki. Prva je njihova vlastita sigurnost, druga je njihov vlastiti ugled i status, a treća su koristi. Što te koristi uključuju? (Prva je pronevjera imovine Božje kuće, druga je korištenje braće i sestara da im služe i rade za njih, a treća je korištenje svog položaja za pribavljanje hrane, pića i drugih poželjnih stvari prijevarom pod izlikom vjere u Boga.) Te „druge stvari” uključuju poseban tretman, rješavanje njihovih osobnih poslova i tako dalje, zar ne? (Da.) Zbunjuje li vas ovakav način razgovora u zajedništvu, gdje se glavne teme dijele na podteme, a podteme na različite aspekte o kojima se razgovara? (Ne.) Zapravo, što se više razgovor vodi na ovaj način, stvari bi trebale postati jasnije. Razgovarali smo o tri stavke interesa antikrista, ali postoji još jedna, koja je najvažnija, četvrti interes antikrista – njihovi izgledi i sudbina. Izgledi i sudbina vjerojatno su glavni cilj koji antikristi gaje u svojoj vjeri u Boga. To su također najveće težnje koje drže u svom srcu i najviše stvari kojima teže duboko u svom srcu. Vjerojatno ste upoznati s temom izgleda i sudbine. Ona se tiče toga gdje će ljudi završiti, kamo će ići ili kamo su usmjereni u budućnosti ili sljedećem dobu – ukratko, njihovog budućeg odredišta. Nije li to najveća i najvažnija stvar u srcu svakog vjernika u Boga? (Da.) Izgledi i sudbina nevjerojatno su važni svima koji vjeruju u Boga. Stoga se podrazumijeva da za antikriste središnji dio njihovih interesa moraju biti njihovi izgledi i sudbina, to jest, njihovo odredište.

D. Njihovi izgledi i sudbina

Razgovarajmo u zajedništvu još i o izgledima i sudbini unutar interesa antikrista iz različitih kutova i aspekata kako bi stvari bile relativno jasne. Različiti interesi antikrista o kojima smo prije razgovarali uključuju i materijalne i nematerijalne interese. Na primjer, vlastita sigurnost, ugled i status sve su nematerijalni interesi; oni su samo neopipljive stvari u njihovom duhovnom svijetu. S druge strane, materijalni interesi uključuju imovinu, hranu i piće, kao i poseban tretman, materijalne užitke i tako dalje. Dakle, što izgledi i sudbina o kojima danas razgovaramo uključuju? Ako ih promatramo iz perspektive ljudskih predodžbi, jesu li to opipljive ili neopipljive stvari? (Neopipljive su.) Stoga, to moraju biti stvari koje kod ljudi postoje u duhovnom svijetu, u njihovim predodžbama i uobraziljama te u njihovom umu. Za ljude su te stvari vrsta nade i oslonca, i ono su čemu ljudi teže cijeli svoj život. Iako su te stvari ljudima nevidljive i neopipljive, one zauzimaju dominantan položaj u njihovom srcu, dominiraju cijelim njihovim životom i kontroliraju njihove misli i postupke, njihove namjere i smjer njihovih težnji. Dakle, izgledi i sudbina nevjerojatno su važni svima! Iako su izgledi i sudbina važni, antikristi im teže na način koji je potpuno drugačiji od onoga kod normalnih, običnih ljudi. U čemu je točno razlika? Koji aspekti to pokazuju i omogućuju ljudima da jasno vide i razluče da je to metoda težnje antikrista i karakteristika antikrista? Nije li to vrijedno rasprave i razgovora u zajedništvu? Naravno, očitovanja mnogih ljudi na mnogo su načina slična očitovanjima pravih antikrista i onih s biti antikrista. Ali čak i kad su njihova očitovanja i naravi isti, njihove su biti različite. Razgovarajmo sada o četvrtoj stavci interesa antikrista – njihovim izgledima i sudbini – iz različitih aspekata.

Kako možemo raščlaniti izglede i sudbinu? Kakvom metodom i kojim primjerima možemo raščlaniti kako izgledi i sudbina u interesima antikrista nisu u skladu s istinom i kako su oni otkrivenja biti antikrista? S kojih se aspekata mogu raščlaniti? To zahtijeva pažljivo istraživanje. Podijelimo ovo u nekoliko širokih kategorija kako bi ljudi mogli točnije i jasnije razumjeti bit antikrista. Prva je kako se antikristi odnose prema Božjim riječima, druga je kako se antikristi odnose prema svojoj dužnosti, treća je kako se antikristi odnose prema orezivanju, četvrta je kako se antikristi odnose prema tituli „služitelj”, a peta je kako se antikristi odnose prema svom statusu u crkvi. Zašto ovih pet kategorija? Pokušajte to shvatiti. Možete li steći malo razumijevanja o svakoj od njih? Možete li pronaći neka odgovarajuća očitovanja ili naravi koje pripadaju antikristima? Što točno treba raščlaniti na temelju ovih pet kategorija? S obzirom na te kategorije, koje su glavne karakteristike antikrista i primarne naravi koje oni pokazuju, a koja su očitovanja normalnih ljudi koji teže istini i običnih iskvarenih ljudi? Koje su razlike između antikrista i običnih iskvarenih ljudi? Gdje leže te razlike? Koja je razlika između putova koje su izabrali? Koja je razlika u njihovim očitovanjima? Imate li imalo razumijevanja o ovim kategorijama? (U ovih pet kategorija, antikristi prvenstveno ne gledaju na stvari na temelju istine u Božjim riječima. Uvijek koriste površan izgled određenih stvari ili vlastitu situaciju da bi nagađali o Božjim nakanama na temelju vlastitih predodžbi i uobrazilja, kako bi vidjeli imaju li ikakve izglede i sudbinu. Na primjer, što se tiče njihove dužnosti, ako mogu doći u središte pozornosti i zadovoljiti svoje želje, taštinu i ponos, osjećat će se kao da su korisni ljudi u Božjoj kući i kao da imaju izglede i sudbinu. Čim ih se oreže, osjetit će da Bog nije zadovoljan njima, da je Bog nezadovoljan njima, te će postati obeshrabreni i razočarani u vjeru u Boga, a u njima će se pojaviti negativnost i otpor.) Ovaj sažetak pruža nešto svjetla i dotiče se malo istine u ovoj stvari. Sudeći prema općem značenju onoga što ste rekli, vjerojatno imate osnovno razumijevanje ovih pet kategorija. Zatim ćemo razgovarati o svakoj od njih pojedinačno.

1. Kako se antikristi odnose prema riječima Božjim

Prva je kategorija kako se antikristi odnose prema riječima Božjim. Antikristi su također ljudi koji vjeruju u Boga i slijede Ga; i oni imaju Božje riječi u svojim rukama, slušaju propovijedi, pohađaju okupljanja i imaju uobičajen duhovni život. Za antikriste je čitanje Božjih riječi također dio njihova života i to često čine. Iako i jedni i drugi čitaju Božje riječi, antikristi se razlikuju od onih koji teže istini; oni imaju potpuno drugačiji stav prema Božjim riječima. Dakle, kako se antikristi odnose prema Božjim riječima? Prvo, oni istražuju i analiziraju Božje riječi, proučavajući ih iz čudne perspektive i gledišta. Zašto to nazivam „proučavanjem”? Na temelju objektivne situacije, antikristi moraju priznati da su to Božje riječi, a također u srcu osjećaju da su Božje riječi toliko uzvišene da ih obični ljudi ne bi mogli izraziti i da se te riječi ne mogu naći nigdje drugdje. Na temelju toga, nemaju izbora nego priznati da su to Božje riječi, ali prihvaćaju li Božje riječi kao istinu? Ne prihvaćaju. Zašto onda antikristi i dalje čitaju Božje riječi? Zato što u Božjim riječima postoje stvari koje im trebaju, stvari koje žele znati i stvari koje ih održavaju u njihovom duhovnom svijetu. Koje su to stvari? One su, naravno, usko povezane s izgledima i sudbinom antikrista. Kad antikristi proučavaju Božje riječi, neprestano traže riječi koje se odnose na odredišta, ishode, gdje će ljudi završiti u budućnosti i tako dalje. Stoga se čitanje Božjih riječi od strane antikrista naziva „proučavanjem”; oni istražuju, analiziraju i donose sudove o Božjim riječima dok ih čitaju. Oni istražuju Njegove riječi dok čitaju: „Prema tonu boga, čini se da On ne voli ovakve ljude. Zašto se osjećam kao da sam jedan od njih? Trebao bih saznati kakvo odredište bog daje tim ljudima.” Kad vide da Bog govori o bacanju takvih ljudi u bezdan, pomisle u sebi: „Ovo nije dobro. Biti bačen u bezdan znači biti gotov, zar ne? Takvi ljudi nemaju izgleda i nemaju dobro odredište, pa što da radim?” Osjećaju tupu bol, nemir i nelagodu u srcu. „Zar se bog doista tako odnosi prema ovakvim ljudima? Ne, ne mogu odustati.” S tom mišlju, nastavljaju pretraživati Božje riječi. Kad vide da Božje riječi kažu: „Sinovi Moji, učinit ću to i to za vas, i to i to će vam se dogoditi”, više se ne osjećaju loše. „Božje riječi griju mi srce, divne su. Ja sam jedan od ‚sinova’ o kojima bog govori.” Zatim vide da se u Božjim riječima spominju „prvorođeni sinovi” i „kraljevati”, pa pomisle: „Sjajno! Postoje koristi i obećavajuća budućnost u vjerovanju u boga. Izabrao sam pravi put. Dobro sam se okladio. Moram biti marljiv u svojoj vjeri i držati se skuta božjih. Ne smijem odustati, čak ni u posljednjem trenutku!” Dok nastavljaju čitati, vide da Božje riječi spominju da će „onaj tko slijedi do kraja sigurno biti spašen”. Za antikriste je čitanje ovoga poput hvatanja za slamku spasa. „Postupat ću po ovim riječima. Bez obzira na vrijeme i mjesto, i bez obzira na to što se dogodi, čak i kad se mora osuše i stijene pretvore u prah, čak i ako se plava mora pretvore u zelena polja, ove se riječi neće promijeniti. Čak i ako nebo i zemlja prođu, ove riječi neće. Sve dok se držim ovih riječi, neću li imati dobar ishod, dobro odredište? Neće li moji izgledi i sudbina biti riješeni? Sjajno! Moram biti onaj koji slijedi do kraja!” Pretražujući uvijek iznova, istražujući ovako i analizirajući onako, konačno pronalaze slamku spasa u Božjim riječima i otkrivaju najveću „tajnu”. Ispunjeni su radošću: „Konačno, ne moram se brinuti da ću biti isključen, ne moram se brinuti da ću otići u jezero ognjeno i sumporno, ne moram se brinuti da ću otići u pakao. Konačno sam pronašao svoje odredište i konačno sam pronašao prolaz u nebo, predivno odredište čovječanstva – kako divno!” Ali to ne traje dugo, i kad pročitaju poglavlje Božjih riječi „O odredištu”, pomisle: „Što ove riječi kažu o odredištima? Čini se da Bog ne govori vrlo konkretno o odredištima različitih vrsta ljudi. Što točno bog misli? Što da radim? Ne bih se trebao brinuti, moram nastaviti čitati.” Zatim, kad vide da Bog kaže da „pripremiš dovoljno dobrih djela za svoje odredište”, još malo razmisle. „Ako želim imati dobro odredište, moram pripremiti dovoljno dobrih djela. Sad kad je bog postavio uvjete, to olakšava stvari. Ne moram se više upuštati u besmislene pothvate i uzaludno se truditi – sad znam kamo usmjeriti svoje napore.” Kroz razgovor u zajedništvu, antikristi nauče što su dobra djela, pronađu „put” i imaju rješenje. „Ispada da je bilo tako jednostavno. Davanje milostinje i prinosa su dobra djela. Propovijedanje evanđelja i zadobivanje više ljudi su dobra djela. Podupiranje braće i sestara je dobro djelo. Davanje stvari koje smatram vrijednima je dobro djelo. Za svoje odredište, sve ću staviti na kocku; odreći ću se svih tih stvari!” Ali onda pomisle: „Ne. Ako se odreknem svog novca i materijalnih dobara, kako ću onda živjeti u budućnosti? Trebao bih pročitati riječi božje da prvo vidim kada će Njegovo djelo završiti i kada ljudima više neće trebati te stvari u njihovom životu na zemlji. Ne bih trebao žuriti. Ali ako ne prinesem te stvari, kako onda mogu pripremiti dobra djela? Ugošćivanje neke braće i sestara i propovijedanje evanđelja da bih zadobio ljude su lake stvari. To mogu postići.” Dok pripremaju dobra djela, u srcu neprestano broje koliko su dobrih djela pripremili i kolika je vjerojatnost da će imati dobro odredište. „Pripremio sam toliko dobrih djela, ali zašto mi Bog ne daje konačan odgovor? Božje djelo još nije završilo, pa što da radim? Ne, moram vidjeti što još riječi božje kažu o izgledima i sudbini i koja druga konkretna objašnjenja sadrže.” Nastavljaju pretraživati Božje riječi uvijek iznova. Ako pronađu nešto što koristi njihovim izgledima i sudbini, osjećaju se sretno; ako pronađu nešto što je u sukobu s njihovim izgledima i sudbinom, osjećaju bol. Na taj se način, tijekom godina dok čitaju Božje riječi, opetovano osjećaju negativno i slabo zbog Božjih riječi, i opetovano se osjećaju pozitivno, sretno i presretno zbog Njegovih riječi. Međutim, bez obzira na to kakva stanja ili osjećaje proizvode, jednostavno ne mogu pobjeći od opsjednutosti svojim odredištem, izgledima i sudbinom, te nastavljaju pretraživati Božje riječi tražeći odluke i izjave o ishodima različitih vrsta ljudi. Ukratko, ulažu sav napor koji mogu u Božje riječi. Bez obzira na to kako čitaju Božje riječi, jednostavno ne znaju da u Božjim riječima postoji istina, put i život. Oni samo znaju da u Božjim riječima mogu pronaći svoje odredište, odredište čovječanstva i način da izbjegnu odlazak u pakao i gubitak svog odredišta. Dakle, nakon što su godinama na ovaj način čitali Božje riječi, što su zadobili? Mogu govoriti o mnogim ispravnim doktrinama i duhovnim teorijama, ali uopće ne mogu povezati Božje riječi sa svojom biti opiranja Bogu, buntovništva protiv Boga, neprimjenjivanja istine i potpunog odsustva ljubavi prema istini.

Antikristi često istražuju i pretražuju Božje riječi tražeći Njegova otkrivenja o otajstvima. Također pretražuju Njegove riječi tražeći nove izraze, nove stvari i nove izjave, idući čak toliko daleko da traže neka otajstva koja su nepoznata bilo kojoj osobi, duhovnoj ili ne, poput toga što je smokva, što je značenje 144.000 sinova i što je pobjednik, kao i neke izjave i izraze u Knjizi Otkrivenja koje su ljudi istraživali toliko godina bez razumijevanja. Posebno se trude oko tih stvari i neprestano traže i istražuju postoje li u tim riječima ikakve izjave o odredištima ljudi i postoje li ikakva jasna objašnjenja o odredištima ljudi. Ali bez obzira na to koliko se trudili, njihovi su napori uvijek uzaludni. Stoga, dok antikristi čitaju Božje riječi, slijede Boga i prilagođavaju se situaciji u crkvi, uvijek osjećaju nemir duboko u srcu. Često se pitaju: „Mogu li primiti blagoslove? Koji su točno moji izgledi i sudbina? Hoće li biti mjesta za mene u božjem kraljevstvu? Kad stigne moje odredište, hoću li gledati u plavo nebo ili ću biti u svijetu toliko mračnom da neću moći vidjeti ni vlastitu ruku? Koje je točno moje odredište?” Dok se tako neprestano preispituju u sebi, oni također u dubini srca tiho preispituju Boga: „Jesam li kvalificiran za ulazak u kraljevstvo nebesko? Mogu li izbjeći odlazak u pakao? Mogu li ući u kraljevstvo nebesko ako ovako težim? Mogu li primiti buduće blagoslove? Hoću li ući u budući svijet? Kakav je stav boga? Zašto mi bog ne daje točnu i konkretnu izjavu o ovom pitanju kako bih mogao biti miran? Koji je točno moj ishod?” Nije li to ono što antikristi misle duboko u svom srcu dok proučavaju Božje riječi i dok se prilagođavaju situaciji i nemaju izbora nego ići naprijed? To je stav koji u dubini svog srca gaje prema svojim izgledima i sudbini: Njihove su misli neprestano zaokupljene tim stvarima, očajnički se hvataju za njih i odbijaju ih pustiti.

Kad antikristi proučavaju riječ Božju, postoji nešto što ih zanima više od traženja svojih odredišta i istraživanja otajstava; to je kada će utjelovljeni Bog napustiti zemlju, kada će završiti Svoju službu, kada će Njegovo veliko djelo biti dovršeno, kada će Njegovo djelo završiti, kada će oni koji Ga slijede uživati u velikim blagoslovima i vidjeti Njegovo pravo obličje. Hoće li moći vidjeti Boga kako napušta zemlju također je njihova najveća briga. Osim dana u kojem će Božji plan upravljanja biti uspješno dovršen, više ih brine kada će Krist napustiti zemlju, kako će biti kad Krist napusti zemlju, koliko su sada stari, hoće li još biti živi da vide Krista kako napušta zemlju za 10 ili 20 godina, što će se dogoditi ako to vide, a što ako ne mogu; takve su računice u njihovim mislima. Neki razmišljaju u sebi: „Već imam 60 godina. Ako budem još živ za 10 godina, trebao bih moći vidjeti krista kako napušta zemlju, ali ako već budem mrtav kad božje djelo završi za 10 godina, koji je smisao moje vjere u boga? Iako me bog odredio da se rodim u ovom dobu, ako ja, sljedbenik boga, propustim priliku svjedočiti tako velikom i važnom događaju, onda se ne mogu smatrati blagoslovljenom osobom i neću primiti nikakve velike blagoslove!” Takve misli u njima rađaju nesreću i nezadovoljstvo. Do koje su mjere nezadovoljni? „Već sam tako star; zašto bog još nije napustio zemlju? Zašto božje djelo još nije završilo? Kada ćemo završiti s propovijedanjem evanđelja? Neka božje djelo brzo završi, neka bog brzo dovrši svoje veliko djelo, neka katastrofe brzo dođu, neka bog požuri uništiti Sotonu i kazniti zle ljude!” Što oni rade? Ne postavljaju li zahtjeve Bogu na temelju svoje osobne volje, nadajući se da će Ga natjerati da djeluje u skladu s njihovom voljom? Nisu li njihovi osobni interesi sadržani u toj njihovoj volji? Zbog vlastitih interesa, oni željno iščekuju da Bog dovrši Svoje veliko djelo, da katastrofe brzo dođu, da Bog požuri kazniti zle i nagraditi dobre i da Bog primi Svoju slavu. Kakve motive gaje u svom srcu? Uzimaju li u obzir Božje nakane? (Ne.) Što rade? (Nadaju se da će primiti blagoslove.) Žele da se djelo Božjeg plana upravljanja vrti oko njihovih odredišta radi njihovih vlastitih interesa i odredišta. Nije li to prezira vrijedno i besramno? Koja je bit koju antikristi pokazuju u svim stvarima? Stavljanje svojih interesa iznad svega ostalog i dopuštanje da njihovi interesi vladaju kao vrhovni. To jest, ne dopuštaju da išta dođe u sukob s njihovim interesima, čak ni Božji plan upravljanja. Kada će Božje djelo završiti, kada će Njegovo veliko djelo biti dovršeno, kada će On primiti slavu i kada će uništiti ljudski rod, sve se to mora vrtjeti oko njihovih interesa i njihovih odredišta, sve to mora biti povezano s njihovim odredištima. U suprotnom, oni će zanijekati Boga, odreći se svoje vjere u Njega, pa Ga čak i prokleti.

Jedno od primarnih očitovanja toga kako se antikristi odnose prema riječi Božjoj jest proučavanje. To je stav s kojim se pravi nevjernik odnosi prema Božjoj riječi. Što je to što oni proučavaju? Ne proučavaju istinu, ni ono što Bog zahtijeva od čovječanstva, ni Njegove riječi koje razotkrivaju čovječanstvo, ni Njegove riječi koje sude čovječanstvu, a zasigurno ne proučavaju Njegove nakane; oni proučavaju vlastite izglede i sudbinu. Bez obzira na to koji dio riječi Božje čitaju, ako sadrži riječi koje se odnose na njihove izglede i sudbinu – što je ono što ih najviše brine – takve će dijelove pažljivo proučavati i označiti ih kao važne. Na primjer, kad vide Božje riječi koje razotkrivaju i raščlanjuju ljude poput njih, ili karakterizacije ili izjave o ljudima poput njih, oni će mukotrpno proučavati takve riječi i čitati ih uvijek iznova. Što traže? Traže li kako mogu razumjeti Božje nakane i pronaći načela primjene? Traže li kako mogu razumjeti sebe kroz riječ Božju? Ne. Oni nastoje čitati između redaka kako bi iza tih riječi mogli jasno vidjeti stav koji Bog gaji prema ljudima poput njih, mrzi li ih Bog i gnuša li ih se, ili će ih spasiti. Oni pomno ispituju ne samo sadržaj tih riječi Božjih, već i ton i stav Njegovih riječi te misli iza njih. Jednom kad sakupe sve dijelove Božje riječi koji se odnose na odredišta ljudi poput njih i otkriju da je Njegov stav prema njima odbacivanje s prezirom, a ne spasenje, njihov će se stav prema vjeri u Njega odmah ohladiti za 80 do 90 posto. Nevjera će se odmah pojaviti u njihovom srcu, a njihov će stav doživjeti zaokret od 180 stupnjeva. Koliki je opseg tog zaokreta? Više neće željeti vršiti dužnosti koje su planirali, niti ostaviti ono što su planirali ostaviti. Iako su prvotno željeli propovijedati evanđelje svojim obiteljima, to više neće činiti – budući da više ne vjeruju, ne dolazi u obzir ni da će ljudi u njihovim obiteljima vjerovati. Ukratko, uništit će sve soje prvotne planove i odustati od njih. Nije li to suštinski stav koji antikristi gaje prema riječi Božjoj? Njihov cilj u proučavanju riječi Božje nije težiti istini i pronaći načela za primjenu istine kako bi mogli razumjeti Njegove nakane i biti Mu odani; njihov je cilj pronaći preciznu izjavu o tome kako Bog određuje ishode i odredišta za ljude poput njih. Kad pronađu tračak nade, grčevito će ga se držati; za taj tračak nade moći će se ostaviti sve, a njihov će se stav drastično promijeniti. Ali kad se sva nada u primanje blagoslova sruši, njihov će se stav još jednom drastično promijeniti, do te mjere da će izgubiti vjeru i pribjeći izdaji, pa čak i proklinjati Boga u svom srcu. To su očitovanja antikrista.

Naravno, antikristi će također koristiti Božje riječi kako bi tražili osobnu korist dok ih proučavaju. Kakvu korist? Dok proučavaju Božje riječi, oni sažimaju koja su pravila Božjeg govora, kakav je Njegov ton kad orezuje ljude, kakav je Njegov način govora kad razotkriva čovječanstvo, kako tješi i potiče ljude, koje metode koristi i kakvu mudrost ima. Antikristi se specijaliziraju za učenje i oponašanje načina na koji Bog govori i radi; istovremeno, koriste i riječi koje Bog često izgovara kako bi pričali i razgovarali u zajedništvu s drugima. Dok proučavaju Božje riječi, oni se također neprestano opremaju riječima različitih istina u njima, pretvarajući ih u svoje vlastite stvari. Koriste te Božje riječi da bi obavljali posao i gomilali kapital. Na što se odnosi taj kapital? Na primjer, oni vjeruju da^[a] na okupljanju, tko je sposobniji govoriti ispravne riječi i doktrine, tko pamti više Božjih riječi, citira više Božjih riječi i objašnjava više Božjih riječi, može biti ona vrsta osobe u crkvi koja najvjerojatnije može primiti spasenje. Što god antikristi čine, to je povezano s njihovim izgledima i sudbinom. Oni nikada neće jednostavno primjenjivati Božje riječi kao istinu, niti će trpjeti ili platiti cijenu radi primjenjivanja Božjih riječi. Umjesto toga, koriste Božje riječi da bi navodili ljude na pogrešan put, koriste ih da bi uzdigli vlastiti ugled i koriste ih da bi pripremili dovoljne uvjete za svoje spasenje. Stoga, bit toga kako se antikristi odnose prema riječi Božjoj jest da oni baš nikada ne smatraju riječ Božju istinom ili putem koji bi ljudi trebali slijediti. Iako antikristi drže Božje riječi i čitaju ih svaki dan, i iako slušaju čitanja Njegovih riječi, jedno je sigurno: oni ne primjenjuju Božje riječi. Kad god dođe vrijeme da primijene Njegove riječi, njihova iskrenost nestaje – oni spletkare samo za vlastite izglede i sudbinu. Izvana, pokazuju fasadu ljubavi prema Božjim riječima i čežnje za njima. Ali u stvarnosti, u svakodnevnom čitanju i gomilanju Božjih riječi, njihov je cilj postići uvjete za svoje spasenje; čine to u nadi da će zauzvrat ostaviti dobar dojam na Boga. Ne vjeruju da Bog ispituje srca ljudi – znaju jedino da ljudi gledaju samo vanjski izgled, pa tako i Bog mora gledati samo vanjski izgled, i stoga se u tim stvarima upuštaju u prikrivanje i prijevaru, pribjegavajući lukavstvu. Misle: „Trebam to činiti samo izvana. Nije važno što mislim u srcu – ljudi to ne mogu vidjeti, a ne može ni Bog. Zapravo, bez obzira na to kako čitam božje riječi, ne činim to da bih postao neko istinsko stvoreno biće. Da moji izgledi i sudbina nisu uključeni, ne bih podnosio ovu teškoću, niti bih trpio ovu nepravdu!” U njihovoj glavi, bez obzira na to koliko dobro zvučale Božje riječi, one se ne mogu ostvariti, i ljudi ih ne mogu proživjeti. Čak i ako šačica ljudi i proživi malo Božje riječi, oni to također moraju činiti radi vlastitih ciljeva. Kao što bezvjernici kažu: „Nema besplatnog ručka”. U sebi misle: „Podnosimo takve teškoće za svoju vjeru u Boga, čitajući i slušajući Njegove riječi svaki dan, živeći u skladu s Njegovim riječima – čemu sve to? Nije li to samo radi tog jednog cilja? Svatko je u svom srcu dobro svjestan da je sve to radi njihovih izgleda i sudbine; inače, zašto bismo se odrekli divnih trenutaka težnje za svijetom samo da bismo ovdje trpjeli?” U ovoj stvari, koju su činjenicu zanijekali? Božja riječ je istina, a istina može spasiti ljude, promijeniti ljude i pomoći im da odbace svoje iskvarene naravi. Nije li to rezultat koji riječ Božja može donijeti? (Jest.) Priznaju li antikristi tu činjenicu? Niječu je, govoreći: „Svi tvrde da riječ božja može spasiti ljude, ali koga je spasila? Tko je vidio da se to dogodilo? Zašto ja u to ne vjerujem?” Zašto se kaže da riječ Božja može spasiti ljude, promijeniti ljude i pomoći im da se oslobode Sotonine iskvarene naravi? Zato što je Božja riječ istina i ona može biti život ljudi. Kad ljudi imaju riječ Božju kao svoj život, mogu biti spašeni; postaju oni koji su spašeni. Tu činjenicu antikristi ne priznaju. Vjeruju da su ljudi došli tu gdje su sada samo radi primanja blagoslova i dobrog odredišta, i da je to jedini razlog zašto ljudi vrše svoju dužnost u Božjoj kući. Poriču plodove Božje riječi, poriču rezultate koje istina postiže u ljudima i poriču da istina može osvojiti ljude, promijeniti ljude i spasiti ljude. Vjeruju da ljudi slijede Boga samo iz brige za vlastite izglede i sudbinu i u težnji za njima. Ne vjeruju da riječ Božja može promijeniti ljude, učiniti ih odanima Bogu, učiniti da se bezuvjetno pokore Bogu ili ih navesti da vrše svoje dužnosti kao stvorena bića u Božjoj kući – ne vjeruju ni u što od toga. Stoga, antikristi, koji stavljaju svoje interese na prvo mjesto, sami ne teže istini; dok se prema Božjim riječima odnose kao prema nekoj vrsti retorike, nekoj vrsti izjave, ne vjeruju da te riječi Božje mogu spasiti ljude. Vjeruju da su svi oni koji su iskreni i odani Bogu lažni i da su u to uključeni njihovi vlastiti interesi. Bez obzira na to koliko Božjih riječi čuju, bez obzira na to koliko Božjih propovijedi čuju, ono što na kraju ostaje u njihovom srcu samo su te dvije riječi – izgledi i sudbina. To jest, Božje riječi, Božje djelo i Božji plan upravljanja mogu ljudima donijeti dobre izglede i sudbinu, i donijeti im dobro odredište. Za antikriste, to je ono što je najstvarnije, to je najviša istina. Da nije toga, prvo, ne bi vjerovali u Boga. Drugo, ne bi podnosili takve nepravde da ostanu u Božjoj kući. Treće, ne bi vršili nikakve dužnosti u Božjoj kući. Četvrto, ne bi podnosili nikakve teškoće u Božjoj kući. I peto, odavno bi se vratili u svjetovni život da uživaju u bogatstvu i slavi, težili svijetu, težili slavi i dobitku, težili novcu i težili opakim trendovima. Oni sada privremeno borave u Božjoj kući samo zato što su u pitanju njihovi izgledi i sudbina. Imaju odlučan stav prema osiguravanju svojih izgleda i sudbine, dok istovremeno gaje način razmišljanja da okušaju sreću, nadajući se da će, kad Božje djelo završi, biti među onima koji će ući u kraljevstvo nebesko i primiti velike blagoslove. Kakav je to način razmišljanja? Žele tražiti dobit od Boga kako bi postigli svoje ciljeve, a ipak Mu se ne žele pokoriti; štoviše, čak ni ne vjeruju u sve riječi koje je Bog rekao, niti vjeruju da je Bog suveren nad svim stvarima. Nije li to pomalo opako? Kad je riječ o njihovom stavu proučavanja riječi Božje, oni su nevjernici. To što antikristi mogu sa takvim stavom istraživati Božje riječi, čitati Božje riječi i odnositi se prema Božjim riječima pokazuje da su oni udžbenički primjer nevjernika, pravi pravcati nevjernici. Pa zašto onda i dalje mogu obavljati neki površan posao u Božjoj kući i nastaviti slijediti bez odustajanja? Bez obzira na to kako ih se oreže, zašto mogu ostati pa čak i sudjelovati u crkvenom životu, te nastaviti slušati i čitati Božje riječi? Zašto je to tako? (Žele primiti blagoslove.) Zato što žele primiti blagoslove. Kao što bezvjernici kažu: „Tko me hrani, majka mi je, a tko mi daje novac, otac mi je”. Kakva je to logika? Nije li ta logika ispunjena Sotoninom filozofijom za ovozemaljsko ophođenje? Pod utjecajem te sotonske filozofije oni vjeruju u Boga: „Nije me briga kakvo si izvanredno djelo učinio – kakva god bila tvoja narav ili bit, sve dok mi možeš dati blagoslove, dobro odredište i dobru budućnost, i dopustiti mi da imam velike blagoslove, slijedit ću te i zasad te smatrati bogom.” Postoji li ovdje ikakva komponenta istinske vjere? (Ne.) Stoga je, u pogledu toga kako se odnose prema Božjim riječima, okarakterizirati takve ljude kao antikriste i nevjernike i više nego točno!

Stav antikristâ prema Božjim riječima jest stav proučavanja. Oni nikada ne smatraju riječ Božju riječju Božjom; čime je smatraju? Zbirkom otajstava? Fantastičnom pričom? Nejasnim i nerazumljivim tekstovima? Kada čitaju Božje riječi, oni ne tragaju za Njegovim nakanama niti pokušavaju razumjeti Njegove nakane ili Njegovu narav. Niti žele upoznati Boga, a kamoli voditi računa o Njegovim nakanama. Kada čitaju Božje riječi: „Moja je gorljiva želja sada pronaći skupinu ljudi koji su sposobni u potpunosti voditi računa Mojim nakanama”, jesu li ganuti? Oni kažu: „Što je sad to s traženjem ljudi koji vode računa o Božjim nakanama? Kakva je korist od toga da se vodi računa o tvojim nakanama? Hoće li me to nahraniti ili mi omogućiti da zaradim novac? Može li me vođenje računa Božjim nakanama dovesti do dobrog odredišta? Može li mi to donijeti velike blagoslove? Ako ne može, onda zaboravi; ne trebam voditi računa. Tražim put kako izbjeći da budem bačen u pakao i osigurati si dobro odredište. Ako mi vođenje računa o tvojim nakanama može donijeti blagoslove, onda ću voditi računa. Samo mi reci kako.” Što kažete, mogu li oni ispuniti zahtjeve koje je Bog postavio? (Ne.) Bog predlaže samo jedno: slijediti Božju volju, bojati se Boga i kloniti se zla. Čineći to, ti vodiš računa o Njegovim nakanama i možeš primiti velike blagoslove. Kada antikristi to čuju, misle: „Prebrzo sam zaključio, nisu me trebali shvatiti ozbiljno. Nisam sposoban voditi računa o Božjim nakanama, zaboravi. Ovaj put ne vodi nikamo; naći ću drugi.” Tada počinju ulagati napor u druge aspekte Božjih riječi. Ulažu napore u istraživanje i analiziranje drugih aspekata, ali nakon sve te analize, sve što dobiju samo je nekoliko riječi i doktrina. Budući da ne vole istinu i budući da vlastite interese, izglede i sudbinu smatraju doživotnim ciljevima svoje težnje, Božje su im riječi postale puke fraze. Nikada nisu iskusili nikakvo uživanje u Božjem djelu ili usmjeravanju Duha Svetoga. Kada čitaju Božje riječi, ne vide svjetlo i ne dobivaju prosvjetljenje ili opskrbu. Sve što dobiju jest nekoliko riječi i doktrina te neka otkrivenja i izreke o otajstvima i odredištima. Kada te izreke i doktrine smatraju kapitalom, čini im se da su preuzeli kontrolu nad vlastitim odredištima, da su osigurali vlastita odredišta. Međutim, usred neprestanog razotkrivanja, suda i grdnje Božjih riječi, ili usred Božjih zahtjeva prema čovjeku u različitim fazama, osjećaju se kao da su izgubili svoje odredište i da ne mogu biti spašeni. Tijekom tog razdoblja, uvijek su iznutra tjeskobni; neprestano su duboko u sebi zaokupljeni unutarnjim mentalnim borbama radi osiguravanja dobrog odredišta. Mučit će se zbog jedne Božje rečenice, postat će negativni zbog druge Božje rečenice i osjećat će se sretno zbog treće. Međutim, bez obzira na to jesu li sretni ili se hvataju za slamku spasa, za takve je ljude to samo prolazno. Stoga, na kraju, neki antikristi osjećaju kao da ljudi poput njih ne mogu biti spašeni; iz Božjih riječi vide da On, čini se, ne voli ljude poput njih – mogu li primiti blagoslove ili ne? Kakvi su im točno izgledi i sudbina? Osjećaju da su to nepoznanice, nesigurni su u to. Što će u tom trenutku učiniti? Mogu li se pokajati? Mogu li, poput naroda Ninive, napustiti zlo u svojim rukama, vratiti se da priznaju grijehe i pokaju se pred Bogom, prihvatiti Božje riječi kao svoj život i prihvatiti Božje riječi kao temelj svog postojanja? Ne mogu. Stoga, nakon mnogo godina težnje, mnogo godina nade i mnogo godina proučavanja Božjih riječi, ako zaključe da oni poput Ninivljana jednostavno ne mogu primiti blagoslove, da nemaju nikakve nade, da nipošto nisu oni koje će Bog spasiti i da ne mogu dobiti ono što žele, što će učiniti? (Napustit će Boga.)

Postoji jedna duhovna izreka: „Obnavljam svoj zavjet ljubavi prema Bogu: posvećujem Mu svoje tijelo i srce”. Ta je izreka vrlo „veličanstvena”. Kada sam prvi put čuo te riječi, duboko sam u Svom srcu osjetio „veličanstvenost” ljudskog jezika. Ljudi smatraju svoje zavjete tako dragocjenima, tako čistima i besprijekornima; svoju posvetu ljubavi smatraju tako čistom i svetom. Mogu li antikristi obnoviti svoje zavjete ljubavi prema Bogu i posvetiti Mu svoje tijelo i srce? (Ne mogu.) Zašto ne? Neki ljudi kažu: „Nakon što sam pročitao toliko Božjih riječi, kada vidim da moj način razmišljanja ne funkcionira ili ne donosi rezultate, samo obnovim svoj zavjet ljubavi prema Bogu i ponovim zavjet koji sam Mu prvotno dao. Nije li to povratak? Nije teško.” Mogu li antikristi učiniti tako nešto? (Ne mogu.) Zašto ne mogu? Nije li „obnavljam svoj zavjet ljubavi prema Bogu” najmudrija ljudska izjava? Nije li to najveća i najčišća ljudska ljubav? Pa zašto antikristi to ne mogu postići? (Antikristi nemaju razumijevanja o Bogu, a kamoli istinsku ljubav. Sva njihova ljubav je lažna i temelji se na njihovim interesima. Jednom kada za njih ne bude koristi, okrenut će leđa i otići.) Kada antikristi dođu do te točke, osjećaju da je nešto pošlo po zlu i da su se pogrešno kladili. Da bi podigli svoj duh, trebaju upotrijebiti slogan ili teoriju da podupru svoj duhovni svijet – kakav slogan? „Obnavljam svoj zavjet ljubavi prema Bogu: posvećujem Mu svoje tijelo i srce.” To znači da će početi ispočetka. Inače, neće moći nastaviti živjeti i njihova vjera u Boga će završiti. Bog govori svaki dan tijekom Svog djela, i svaki put kad govori, Njegove su riječi sve o istini – sve su to riječi koje razotkrivaju ljudske iskvarene naravi, koje zahtijevaju da ljudi uđu u istina-stvarnosti i razumiju istina-načela – sve su to takve riječi. I tako, antikristi misle: „Zašto nijedna od ovih riječi ne govori o odredištima ili ne spominje stvari vezane za dobivanje blagoslova? Ne znači li to da su naši izgledi i sudbina propali u božjim rukama? Zar nema više božjeg obećanja za nas? Ako bog nikada ne spominje te stvari, onda će se možda naše nade izjaloviti. Ako se naše nade izjalove, što da radimo? To je lako. Ako božje riječi ne govore ništa o tim stvarima, onda upotrijebimo ljudsku metodu: obnovimo svoje zavjete ljubavi prema bogu!” Kako su ljudi imali tako velik entuzijazam, tako veliku ljubav i vjeru kada su prvi put povjerovali u Boga? Kada je to dosegnulo vrhunac, ljudi su donosili odluke pred Bogom i zavjetovali se govoreći: „Na svakom mjestu i u svako vrijeme u ovom životu, dat ću se za Boga i posvetiti Mu se bez ikakvih pritužbi ili žaljenja. Bez obzira na kišu ili sunce, bez obzira na uspone i padove, bez obzira na to jesam li bolestan i bez obzira na nevolje, slijedit ću Ga do kraja, dok se mora ne isuše i stijene ne pretvore u prah. Ako prekršim ovaj zavjet, udarit će me grom s neba i neću imati dobro odredište.” Zašto su njihovi zavjeti sada nestali? Osjećaju da je to zato što je prošlo previše vremena i to je istrošilo njihovu vjeru i ljubav. U svom srcu misle: „Ne, moram podići svoj duh. Moram biti svjež i živahan te imati jednako vjere i entuzijazma kao i tada. Moram povratiti svoje težnje, svoje odredište i svoju želju za primanjem blagoslova. Na taj način, neće li moja vjera u Boga i moja ljubav prema Njemu biti jednako velike kao prije? Neće li moja istinska posvećenost Njemu biti ista kao prije?” Međutim, bez obzira na to koliko se osoba koja uopće ne teži istini bori duboko u svom srcu ili koliko se prisjeća svoje prvotne vjere u Boga i entuzijazma prema Njemu, to ne može promijeniti njezinu trenutnu situaciju. Kakva je to situacija? Kada njihovi izgledi i sudbina propadnu, kada se njihovi izgledi i sudbina sve više udaljavaju od njih, kada je njihova želja za primanjem blagoslova gotovo uništena i kada se sve njihove optimistične misli i sve njihove želje ne mogu ostvariti, postaje im vrlo teško ustrajati – vrlo im je bolno u dubini srca ustrajati na taj način. Često doživljavaju stanje i raspoloženje u kojem se čini kao da više ne mogu izdržati. Često jedva čekaju kada će Božje djelo biti dovršeno kako bi mogli uživati u blagoslovima kraljevstva nebeskog. Neki se ljudi čak nadaju: „Neka se božje djelo brzo završi, neka se velike katastrofe brzo spuste – ako se nebo sruši, svi će umrijeti, nitko ne bi trebao očekivati dobre rezultate. Ako ja ne mogu dobiti blagoslove, onda ne bi trebao nitko!” Duboko u svom srcu, oni se ne nadaju dolasku Božjeg kraljevstva, ne nadaju se da će Božje veliko djelo biti dovršeno i ne nadaju se da će Božji šestisućljetni plan upravljanja konačno biti proslavljen, ili da će Bog zadobiti pobjednike među ljudima i odvesti čovječanstvo na predivno odredište – oni se ne nadaju tim stvarima. Naprotiv, kada se sve njihove želje za blagoslovima suočavaju s uništenjem, duboko u svom srcu, oni proklinju Božje djelo, gnušaju se Božjeg djela, a još više, gnušaju se Njegovih riječi.

Neki ljudi sada, nakon što su toliko godina slušali propovijedi, što više slušaju, to više razumiju, srca im postaju jasnija i više žele slušati. Nasuprot tome, drugi ljudi osjećaju sve veću odbojnost što više slušaju propovijedi. Čim čuju Božje riječi, njihova se demonska strana otkriva. Čim počnu slušati Boga kako u zajedništvu govori o istini i to se dotakne ljudskih iskvarenih naravi, njihov buntovnički način razmišljanja izbija na površinu, a njihova odbojnost izbija sva odjednom – dokle to ide? Neki u sebi proklinju: proklinju Boga, proklinju istinu, proklinju crkvene vođe i djelatnike i proklinju one koji više teže istini. Kada vide takve ljude, ne vole ih i žele ih napasti. Kada vide takve ljude kako propovijedaju Božje riječi, razmišljaju o Božjim riječima i u zajedništvu govore o Božjim riječima, proklinju u sebi dok se ne umore i ne osjete pospanost. Stoga, nekim ljudima oči zasjaju čim čuju razgovor u zajedništvu o Božjim riječima, dok drugima, kada čuju razgovor o Božjim riječima ili čuju nekoga da kaže kako je primio neku vrstu svjetla iz Božjih riječi, um postane zbunjen, misli nejasne, a duh im potone. Srce im se osjeća tako zagušeno da ne mogu disati i uvijek čeznu izaći van udahnuti svježeg zraka. Ali kada razgovarate o stvarima poput izgleda i odredišta, Božjih blagoslova, kada će Božje djelo završiti te o otajstvima, bez obzira na to koliko je soba mala ili zrak loš, oni ne izlaze po zrak niti drijemaju, naćule uši i slušaju. Nije važno koliko dugo govoriš, pa čak i ako moraju biti bez sna ili hrane. Kada su neki novi vjernici stupili u kontakt sa Mnom, razgovarao sam s njima u zajedništvu o stanjima ljudi i o tome kako bi ljudi trebali težiti istini, ali nisu razumjeli i pitali su Me mogu li govoriti o nekim otajstvima. Rekao sam: „Želiš čuti o otajstvima? Onda dopusti da ti prvo kažem jednu činjenicu. Oni koji se neprestano raspituju o otajstvima i uvijek obraćaju pažnju na istraživanje tih stvari u Božjim riječima nisu dobri. Svi su oni bezvjernici i farizeji.” Novi vjernici su zanijemili na Moj odgovor i bilo im je previše neugodno da dalje pitaju, ali su kasnije našli priliku da ponovno pitaju, a ja sam im odgovorio na isti način. Što vi mislite o tome kako sam im odgovorio? (Bilo je dobro. Moglo im je pomoći da promisle o sebi.) Bi li promislili? Ne bi. Kako im onda možete pomoći? Samo im recite: „Otajstva nisu život ni istina. Bez obzira na to koliko otajstava razumijete, to se neće izjednačiti s time da razumijete istinu. Čak ni odgonetavanje svakog otajstva neće se izjednačiti s time da možete ići u nebo ili imati dobro odredište.” Što mislite o tome da im se pomogne ovim riječima? Ne objašnjava li to stvar savršeno? Kada ljudi koji imaju duhovno razumijevanje, vole istinu i teže istini čuju ove riječi, kažu: „Mislio sam da su otajstva život, ali sada kada znam da nisu, neću ih više istraživati. Dakle, što je život?” To pokazuje da su pomalo razumjeli. Dakle, pomaže li to antikristima nakon što čuju ove riječi? Mijenjaju li se? Nisu se u stanju promijeniti. Oni ne nalaze nikakve koristi u ovim riječima, vjeruju da u ovim riječima nema blagoslova, da se one ne tiču njihovih izgleda i sudbine, da su nepovezane i nespojive s njihovim izgledima i sudbinom i da su beskorisne, pa ih ne mogu prihvatiti. Dakle, kakav je razgovor u zajedništvu povezano s njihovim izgledima i sudbinom? Možete reći, na primjer: „Danas se u svijetu pojavljuju mnoge čudne pojave. Na nekim su se mjestima pojavila četiri mjeseca, a krvavi mjesec je primijećen nekoliko puta. Često se događaju čudne nebeske pojave. Razne pošasti i nesreće također su se pojavile u ljudskom svijetu, a na nekim su se mjestima ljudi upuštali u kanibalizam. Gledajući situaciju, već smo stigli u ‚vrijeme čaša i pošasti’ koje su prorečene u Knjizi Otkrivenja.” Kada antikristi čuju ove riječi, oči im zasjaju, a uši im se naćule. Raduju se: „Dobro je što sam rođen u ovom dobu. Mogu primiti velike blagoslove. Zaista sam pametan! Nisam izabrao težiti svjetovnim stvarima. Odrekao sam se svojih svjetovnih izgleda i svoje obitelji da bih slijedio ovu etapu božjeg djela – tako mi je drago što sam mogao slijediti do sada. Božji je dan blizu. Na temelju situacije, čini se da ću moći dočekati dan kada će božje djelo biti dovršeno prije nego što umrem. Toga ću dana sigurno biti jedan od onih koje je On spasio. Kako divno!” U svom se srcu potajno raduju što su izabrali pravi put, pronašli prava vrata i platili neke cijene. Također se raduju što su slijedili do ove točke bez odustajanja, što su još uvijek u Božjoj kući i nisu uzrokovali nikakve nevolje, niti su uklonjeni ili izbačeni. Dakle, hoće li od tada primjenjivati istinu ili će se nastaviti držati istih nada? Njihov se najdublji stav neće promijeniti. Stoga, kada pronađu dio Božjih riječi za koji vjeruju da se ispunio, osjećaju se kao da su pronašli blago. Odmah se osjećaju sretnima, da su izabrali pravi put, ušli na prava vrata i izabrali pravog Boga te da su mudri ljudi i mudre djevice. „Srećom, tada sam se odrekao svog posla. Donio sam pravu odluku. Kako sam tako pametan? Da tada nisam bio tako oprezan, možda bih sada propustio blagoslove. Moram i dalje biti oprezan u budućnosti i posvetiti svoj život borbi za svoje izglede i sudbinu.” Koju bit antikrista vi vidite u ovoj stvari? Nisu li ti ljudi oportunisti? Oni nemaju stvarnu vjeru u Boga, u Njegove riječi ili Njegovo djelo. Oni su oportunisti, ljudi koji su se ušuljali u Božju kuću. Stoga, u Božjoj kući, ti ljudi uvijek samo popunjavaju broj, provode dane bez cilja. Broje na prste koliko su godina slijedili Boga, koje su cijene platili, koje su velike stvari učinili, koje su djelo Božje osobno iskusili i koje korake Božjeg djela donekle razumiju. Računaju te stvari u sebi po cijeli dan, iznova i iznova, ostavljajući za sobom najvažnije stvari koje su od istine i života. Oni vjeruju u Boga samo da bi primili blagoslove – to je oportunizam. Nijedna Božja riječ, niti ičije iskustveno znanje, nikada ne mogu promijeniti njihov oportunistički stav. Takvi su antikristi. Nikada neće učiniti nikakve ustupke kada su u pitanju njihovi vlastiti interesi; nikada neće promijeniti svoja gledišta, promijeniti smjer i ciljeve puta kojim idu, ili promijeniti svoja načela vladanja radi svojih izgleda i sudbine. Neće provesti nijednu Božju riječ u djelo radi svojih izgleda i sudbine, niti jednu jedinu. Neki kažu: „Oni povremeno provode neke riječi u djelo, kao što je ostavljanje stvari ili davanje sebe.” Bez obzira na to što provode u djelo, čine to pod pretpostavkom da će imati izglede i sudbinu i da mogu primiti blagoslove. Bez obzira na to koju istinu provode u djelo, to je s primjesama i to je učinjeno s nakanom i ciljem. To je potpuno drugačije od primjene koju Bog zahtijeva.

Kada antikristi čitaju Božje riječi, uglavnom ih koriste da traže svoje odredište i otajstva, zajedno sa sadržajem koji se odnosi na to kada će Božje djelo i plan upravljanja završiti, kada će se katastrofe spustiti i tako dalje. Radi vlastitog odredišta, mogu se jako potruditi i učiniti mnogo toga. Dakle, kada Božje djelo završi i velike se katastrofe spuste, mogu li se stvari koje su učinili, cijene koje su platili i stvari kojih su se odrekli zamijeniti za blagoslove koje žele i mogu li izbjeći patnju u katastrofama – to je ono što žele znati i do čega im je stalo. Kroz cijeli proces proučavanja Božjih riječi, bez obzira na to koliko godina on traje, stalo im je samo do vlastitih izgleda i sudbine. Stoga, njihov fokus tijekom čitanja Božjih riječi i sadržaj koji traže u Božjim riječima imaju neke posebne znakove i karakteristike. Općenito, u prvih šest mjeseci ili godinu dana, novi vjernici traže takve teme u Božjim riječima. Ali nakon što prođe šest mjeseci ili godina dana, neki ljudi vide da su sve te dijelove već pročitali i smatraju da je besmisleno dalje ih istraživati, da im to ne može omogućiti da uđu u istinu, pa čak može utjecati na njih i ometati ih u ulasku u istinu, te više ne čitaju te dijelove. Za njih je dovoljno samo ih povremeno pogledati i razumjeti. Ostatak vremena razmišljaju: „Kako mogu ući u istinu? Postoji mnogo Božjih riječi koje razotkrivaju čovječanstvo. One razotkrivaju ljudsku prijevaru, buntovništvo i ohole naravi; razotkrivaju razne ljudske vjerske predodžbe i stavove prema Bogu. Štoviše, razotkrivaju razna ljudska očitovanja nenormalne ljudskosti. Dakle, kako mogu iz Božjih riječi pronaći ono što bi ljudi trebali provoditi u djelo?” Ljudi koji vole istinu i teže istini posvećuju svoje napore tim stvarima. Često pitaju o stvarnim problemima koje trebaju razumjeti i u koje trebaju ući u svom stvarnom životu, poput ovoga: „Što bismo trebali sljedeće učiniti i kako bismo trebali provoditi u djelo? Nakon što smo povjerovali u Boga, sigurno ćemo biti drugačiji od nevjernika i ljudi s vjerskim uvjerenjima, pa kakve bi se kvalitativne promjene trebale dogoditi u našem životu? U smislu ponašanja i ophođenja s drugima, kako bismo trebali govoriti i postupati, kako bismo trebali komunicirati s drugima i kako bismo trebali provoditi istinu u djelo?” Međutim, čak i ako vjeruju 10, 20 ili 30 godina, antikristi nikada neće postaviti ta pitanja. Oni proučavaju Božje riječi i traže nadu u primanje blagoslova i svoje odredište u Božjim riječima, i čak i ako traže 20 ili 30 godina, to im neće dosaditi. Čim se pojavi i najmanji znak nevolje, brzo traže sadržaj povezan sa svojim odredištem u Božjim riječima, a zatim procjenjuju kakav bi Božji stav prema njima mogao biti na temelju njihove trenutne vjere. Čini se da svoje odredište prosuđuju u ciklusima i razdobljima. Nikada neće promijeniti svoje razmišljanje i stavove i početi težiti istini zbog promjena u Božjem načinu djelovanja ili izražavanja Njegove gorljive nakane prema čovječanstvu. Nikada neće učiniti tako nešto. Stoga, neki ljudi koji vjeruju 20 ili 30 godina još uvijek posvećuju svoje napore onim otajstvima i onim temama koje je Bog spomenuo, a koje uključuju sudbinu i odredište čovječanstva. Do koje mjere neki ljudi tome posvećuju svoje napore? Kažu: „Kada sam usporedio svaki dio božjih riječi, otkrio sam najveće otajstvo. Kada krist napusti zemlju, bit će to u proljeće.” Što vi mislite kako se Ja osjećam nakon što ovo čujem? Osjećam li se sretno ili tužno? Ne osjećam se ni sretno ni tužno. Mislim da je to smiješno. Zaista postoje ljudi koji posvećuju svoje napore tome, do te mjere da znaju određeno godišnje doba. Ako mogu ići dalje i otkriti točno vrijeme, do te mjere da budu točni do minute i sekunde, zaista bi bili „genijalci”! Da takvi „genijalci” mogu otkriti nešto što ni Ja sâm ne znam, zaista je i smiješno i iritantno. Zašto je to smiješno? Nijedna osoba ne zna točno vrijeme kada se Bog utjelovio, čak ni Sotona to ne zna. Bi li Bog dopustio bilo kojoj osobi da zna nešto što čak ni Sotona ne zna? Naravno da ne. Isto tako, kada je riječ o vremenu kada će Bog dovršiti Svoje veliko djelo i kada će Njegovo tijelo završiti s radom na zemlji i otići – je li to nešto što bi Bog ikome rekao? Postoji li razlog da svi to znaju? (Ne postoji.) Hoće li Bogu izletjeti išta što ne želi da ljudi znaju kada govori? Nipošto neće. Ipak, neki ljudi zapravo kažu da su u Njegovim riječima pronašli vrijeme kada će Bog napustiti zemlju. Čak kažu da će to biti u proljeće. Nije li to čudno? Nije li to smiješno? Na kojim Božjim riječima ti ljudi temelje tu izjavu? Kada je Bog govorio o činjenju nečega u proljeće, mogao je misliti na nešto drugo. Je li mogao misliti na ovo? Kako su to mogli projicirati na ovo? Bog će ljudima jasno i izričito reći ono što želi da znaju. Ljudi neće moći razumjeti ono što On ne želi da znaju, bez obzira na to koliko istraživali; takve stvari čovječanstvo ne može znati. Ti ljudi kažu da znaju i da su njihova istraživanja dala rezultate. Čak navode i određeno vrijeme. Nije li to govorenje besmislica? To je zaluđivanje ljudi, ometanje njihovog uma i prekidanje njihove vizije. To dolazi od Sotone i nipošto nije prosvjetljenje od Boga. On ne bi prosvijetlio ljude o ovome. Beskorisno im je to znati. Bog apsolutno nikada ne bi slučajno odao išta što ne želi da ljudi znaju. Zato kažem da je to smiješno. Dakle, zašto je to iritantno? (Bog izražava istinu kako bi ljudi mogli promijeniti svoje iskvarene naravi kroz ove riječi i kako bi im omogućio da teže istini i zadobiju istinu, ali antikristi koriste Njegove riječi da istražuju odredišta i otajstva.) I to je pomalo iritantno, ali koji je pravi razlog Moje ljutnje? Na primjer, ako bogati roditelj zaradi mnogo novca za svoju djecu, a djeca su mu još mala i moraju se oslanjati na njega da ih odgaja, i njihova egzistencija u potpunosti ovisi o tom roditelju, hoće li se ta djeca nadati da će im roditelj brzo umrijeti? Hoće li naći gataru da brzo izračuna kada će im roditelj umrijeti? Postupa li itko tako? (Ne.) Da postupa, ne bi li to bilo iritantno? Bilo bi iritantno! Takvi su ljudi mrski! Sada kada je Bog došao na zemlju, čak i ako Njegovo tijelo može živjeti više od stotinu godina i raditi stotinu godina, istine koje ljudi mogu razumjeti su ograničene. Razmislite o tome, od utjelovljenja Gospodina Isusa do sadašnje etape Božjeg djela, koliko je istina čovječanstvo zadobilo u ovih dvije tisuće godina? Čovječanstvo u osnovi ne razumije istinu. U ovoj je etapi Bog djelovao 30 godina i govorio gotovo 30 godina. Oni koji su najviše čitali Božje riječi, čitaju ih 30 godina. Koliko su istina ljudi razumjeli? Njihovo je razumijevanje vrlo ograničeno. Brzina kojom čovječanstvo ulazi u istinu je spora. To jest, unijeti istinu u ljude i pretvoriti je u njihov život prilično je teško i vrlo sporo. Ipak, čak i uz tu sporost, neki se ljudi i dalje nadaju: „Kada će bog napustiti zemlju? Kada će božje djelo završiti?” Bi li im odlazak Boga sa zemlje i završetak Njegovog djela koristili? Onoga dana kada Bog napusti zemlju, oni će umrijeti. Bit će osuđeni na smrt. Čemu se imaju radovati? Kakva je to vrsta osobe? Nisu li oni nemoralni? Među svjetovnim ljudima nazivaju se nezahvalnim sinovima. Mi ih nazivamo bezvjernicima i antikristima, i oni nisu dobri.

Dok je Bog izražavao sadržaj knjige „Riječ se pojavljuje u tijelu”, mnogi su vjerovali: „Utjelovljeni Bog samo obavlja djelo. On provodi nekoliko koraka djela, ima nekoliko načina djelovanja i nekoliko načina govora, i to je to, nakon toga će Njegovo djelo biti dovršeno. Nakon što Njegovo djelo bude dovršeno, to tijelo više neće imati nikakvu svrhu i neće više biti potrebe da On govori. Mi ćemo do tada nešto zadobiti i samo trebamo iščekivati dan kada će Božje djelo biti dovršeno. Jednom kada budemo mogli govoriti o tim božjim riječima i propovijedati ih, imat ćemo odredište i primiti velike blagoslove.” Neki su ljudi gajili takav stav. Zatim sam Ja podijelio još mnogo riječi, naime, riječi iz sveska „O spoznaji Boga”, kao i riječi koje dijelim tijekom ovog vremenskog razdoblja. Kada su neki ljudi to vidjeli, pomislili su: „Nisu li sve Božje riječi sadržane u knjizi ‚Riječ se pojavljuje u tijelu’? Zašto je on sada izrazio svezak ‚O spoznaji Boga’? Zašto bog neprestano izražava sve više i više riječi? Od sada bi trebao govoriti o nekim otajstvima, nekim nebeskim stvarima i o tome kako će ljudi u budućnosti hodati s bogom na nebu. Govor o tim stvarima stvarno nas ispunjava oduševljenjem!” Koja vrsta ljudi je tako razmišljala? (Antikristi.) Zašto su razvili takve misli? Zato što ih istina uopće ne zanima. Mislili su: „Mi slijedimo boga već dugi niz godina. Znamo kako je bog djelovao na početku. Osobno smo iskusili nekoliko koraka božjeg djela. Također smo osobno iskusili načine na koje bog govori i vidjeli to vlastitim očima. Mi smo božji svjedoci i naraštaj najdostojniji primanja blagoslova.” Nisu slijedili Boga zato što je On govorio i izražavao istinu, već zbog Božjeg predodređenja. Bog ih je vodio da iskuse nekoliko koraka djela, a oni su Ga pasivno slijedili. Kasnije, kada je Božje djelo nastavilo napredovati, On je izabrao više ljudi koji su mogli držati korak s Njegovom sadašnjom etapom djela. Ciljana skupina primatelja Božjeg djela neprestano se širila i mijenjala. Neki ljudi koji su slijedili Boga na početku postupno su eliminirani jer nisu težili istini, jer su počeli gajiti razne predodžbe i pogrešna shvaćanja o Bogu te zato što su se u njima pojavile razne vrste neposlušnosti i nezadovoljstva prema Bogu. Postojali su i subjektivni i objektivni razlozi za eliminiranje tih ljudi. Subjektivno, zato što nisu težili istini, uzeli su Božje riječi kao doktrine i propovijedali ih nadaleko i naširoko, poput farizeja. Sve do sada, neki ljudi još uvijek ne razumiju što su istina-stvarnosti – oni su poput mrtvih ljudi. Objektivno, eliminirani ljudi bili su oni koji su osobno iskusili početak Božjeg novog djela, ali zbog svog karaktera, svoje težnje i svog kova, nisu bili kvalificirani za Božje naknadno, novije djelo. Kao takvi, ti su ljudi brzo eliminirani i odbačeni u koracima Božjeg djela. Može se reći da su se, u razdoblju prije nego što su izražene riječi iz sveska ‚O spoznaji Boga’, mnogi ljudi duboko u svom srcu potajno radovali, govoreći: „Osoba kojoj sam se ja protivio i koju sam osuđivao konačno nema što reći. Koraci njegovog djela konačno su dovršeni. U prošlosti sam imao predodžbe o njemu. Nisam mu bio poslušan i osjećao sam nezadovoljstvo prema njemu, a također sam ga osuđivao i protivio mu se. Doista, bio sam u pravu. On nije bog; on nije krist. Nije važno kako se odnosim prema njemu jer on nije bog. On je samo božji kanal, božji glasnogovornik.” Štoviše, neki su čak rekli: „Ovo tijelo nije ništa drugačije od nas. Duh je taj koji govori i djeluje u njemu; to nema nikakve veze s ovim tijelom.” Neki su ljudi potajno osuđivali Krista i hulili na Njega na ovaj drzak način. Kada su izražene istine iz knjige „Riječ se pojavljuje u tijelu”, Drugi svezak: „O spoznaji Boga”, ti ljudi koji su osuđivali Krista i hulili na Njega osjetili su nelagodu u svom srcu. Koji je bio razlog te nelagode? S jedne strane, dugo su gajili predodžbe u svom srcu, postavili su se protiv osobe koja je izražavala istinu. Bili su neposlušni i osjećali su nezadovoljstvo prema toj osobi, pa su je čak osuđivali i hulili na nju. S druge strane, riječi koje je Bog izrazio nakon 2013. godine otkrile su mnoga otajstva dotad nepoznata čovječanstvu. Ta su otajstva imala određeni učinak u vidu učvršćivanja vjere novih vjernika koji još nisu postavili čvrste temelje i u trenu su unijele sigurnost u njihova sumnjičava srca. Međutim, onima koji su vjerovali u Boga dugi niz godina, ali su se prethodno protivili Kristu, osuđivali Ga i hulili na Njega, ta su otajstva zadala izravan udarac, zbog čega su se osjećali još nelagodnije. Mislili su: „Sada smo potpuno gotovi. Eliminirani smo od strane boga. On nas ne želi. Bog je prije izrazio toliko riječi, ali mi smo ga uvijek smatrali ljudskim bićem. Mislili smo da, nakon što se dovrše koraci njegovog djela, ostatak neće imati nikakve veze s njim, da će ta osoba završiti svoje služenje i da ćemo od tada nadalje komunicirati s bogom na nebu i vjerovati u boga na nebu. Gajili smo predodžbe o bogu na zemlji. Bili smo mu neposlušni i prezirali smo ga.” Kroz riječi izražene tijekom 2013. godine, drskost tih ljudi je znatno umanjena. Prije toga, neki su ljudi razvili sumnje u Božje djelo. Opirali su se utjelovljenom Bogu i hulili na Njega, a neki su čak i napustili svoju vjeru. Zašto je to bilo tako? Zato što su razvili predodžbe. Ne samo da su nijekali utjelovljenog Boga i Božje djelo, već su nijekali i Božje postojanje. Na temelju stava tih ljudi prema Bogu, kakav bi ishod trebali imati? Na temelju njihovog stava i gledišta prema Bogu, koja je njihova bit? (Bit bezvjernika.) Prva glavna karakteristika bezvjernika je oportunizam. Jednom kada pronađu vlastite interese u Božjoj riječi, uhvatit će se za njih, neće ih pustiti i pokušat će izvući korist iz Njegovih riječi. Druga je da su sposobni huliti na Boga bilo kada i bilo gdje, sposobni su razviti predodžbe o Bogu bilo kada i bilo gdje, a kada jedna sitnica nije u skladu s njihovim predodžbama, u stanju su suditi Bogu, osuđivati Ga i opirati Mu se. Uopće se ne boje Boga. Svi ti ljudi imaju bit antikrista; svi su oni antikristi. Koja je još jedna njihova karakteristika? Ti ljudi nemaju apsolutno nikakvu ljubav prema istini. Oni su prvi primili Božje riječi, prvi su čuli Božje riječi, a također su i oni koji su osobno iskusili korake i metode Božjeg djela. Ti ljudi vjeruju već 30 godina, ali velika većina njih ne može obavljati nikakve dužnosti u Božjoj kući i nemaju nikakvih iskustava o kojima bi govorili. Kamo god idu, govore samo o tim mrtvim riječima i doktrinama. Koja je njihova najočitija karakteristika? Vjeruju u Boga 30 godina, ali njihova se narav uopće nije promijenila i nimalo se ne boje Boga niti imaju razumijevanja o Bogu. Sposobni su ležerno potajno suditi Božjem utjelovljenom tijelu, pa čak i izmišljati priče kako bi osudili Boga bez i najmanjeg straha ili bojazni. Ne vole istinu, osjećaju odbojnost prema istini i protive se istini. Kada je riječ o utjelovljenom Bogu, usuđuju se reći bilo što; usuđuju se sve procjenjivati i svemu suditi, a kad god razviju predodžbe, usuđuju se širiti ih. Nisu li ti ljudi odvratni? (Jesu.) Jesu li to ljudi koje je Bog izabrao? Vjeruju u Boga 30 godina, ali ne posjeduju nikakvu stvarnost i njihova se naravi uopće nije promijenila – nisu li to mrtvi ljudi? Zar oni koji istinski teže istini i istinski posjeduju normalnu ljudskost ne mogu razumjeti neke istine i ući u njih nakon što vjeruju u Boga samo tri godine? (Mogu.) Ali postoje ljudi koji vjeruju u Boga 30 godina, a da nemaju nikakvih iskustava. Ako ih upitaš da govore o svojim iskustvima, govorit će samo o doktrinama, sloganima i poučnim riječima. Dakle, kakav su trud uložili u Božje riječi u proteklih 30 godina? Što su zadobili? Očito je da ne prihvaćaju Božje riječi. Prihvaćaju Božje riječi o davanju blagoslova i obećanja čovječanstvu, Njegove riječi koje lijepo zvuče, Njegove utješne i poticajne riječi i riječi koje su uhu ugodne, ali ne prihvaćaju nijednu od istina koje je Bog izrazio niti ijedan od Njegovih zahtjeva za čovječanstvo. Ne prihvaćaju niti jedan jedini od njih. Ne bi li te ljude trebalo eliminirati? (Trebalo bi.) Je li eliminiranje takvih ljudi nepravda? (Ne.) To je zato što namjerno čine grijeh unatoč tome što jasno poznaju istinu.

Bog je učinio toliko djela i izgovorio toliko riječi u posljednjim danima, i ljudi su to iskusili i vidjeli su svaki korak Božjeg djela vlastitim očima. Bez obzira na to iz koje se perspektive gleda, neosporno je da Bog izražava toliko istina i spašava toliko ljudi, i to nitko ne bi trebao dovoditi u pitanje. Koliko god utjelovljeni Bog bio običan i normalan, koliko god se čovjeku činio nezamjetnim, ljudi bi svejedno trebali prihvatiti Njegove riječi kao istinu. Neki kažu: „Budući da je utjelovljeni bog tako beznačajan i tako običan, i nimalo velik, kako bismo mu se mogli diviti? Može li tako obično tijelo biti sposobno za ikakvo veliko djelo? Možemo li doista primiti velike blagoslove od njega? Ne znamo; sve što možemo jest odnositi se prema njemu kao prema običnoj osobi.” Drugi kažu: „Zato što su nas neke stvari koje si ti učinio ostavile neuvjerenima, a neke su nam stvorile predodžbe, a neke su nam nerazumljive, i zato što si ti rekao neke stvari koje su nam neprihvatljive, ti ne možeš predstavljati boga na nebu – i stoga se moramo boriti protiv tebe do samog kraja. Ako od nas zatražiš da propovijedamo evanđelje, nećemo; ako od nas zatražiš da vršimo svoju dužnost, nećemo; i ako od nas zatražiš da prihvatimo istinu, nećemo. Borit ćemo se protiv tebe kao osobe do samog kraja – baš da vidimo što nam možeš!” U srcu tih ljudi koji uopće ne prihvaćaju istinu postoji tisuću – deset tisuća – razloga da zaniječu Božje djelo, da zaniječu da su Božje riječi istina i da zaniječu Njegovo utjelovljeno tijelo. Ali postoji jedna stvar koja im možda nije tako jasna: bez obzira na to koliko razloga imali, ako ne prihvate te istine, neće biti spašeni. Ako ti ne prihvaćaš Mene kao osobu ili se ne pokoravaš Božjem djelu, to je u redu – Ja te neću siliti. Ali ako ne priznaješ ove Božje riječi kao istinu i ne provodiš ih u djelo kao istinu, kažem ti ovo potpuno iskreno: ti nikada nećeš biti spašen, niti ćeš ikada proći kroz vrata kraljevstva nebeskog. Ako zaobiđeš ove Božje riječi, ove istine i ovog Krista koji djeluje i spašava čovječanstvo, onda ma koliko doktrine razumio ili ma koliko velike teškoće podnio, nećeš zadobiti istinu; ti si samo ništarija. Bez obzira na tvoj razlog za vjerovanje u Boga i bez obzira na tvoj cilj u vršenju svoje dužnosti, ti ne možeš biti spašen. A ako ne možeš biti spašen, kakve blagoslove možeš primiti? Neki se ljudi natječu s Bogom na nebu, neki se natječu s Bogom na zemlji i usuđuju se osporavati Božje riječi i istinu, do te mjere da ih čak nije briga kakav će biti njihov ishod i odredište. Nije li to podlo? Tako su opaki ti izrodi! Svaki od njih je zla osoba. Svi su oni bezvjernici, oportunisti, besramni ljudi i to je bit antikrista.

Upravo sam u zajedništvu govorio o stavu antikrista prema Božjim riječima. Kada antikristi pristupaju Božjim riječima, oni u njima ne traže istinu niti načela primjene. Oni iz Božjih riječi ne traže razumijevanje o tome kako se bojati Boga i kloniti se zla, i zasigurno ne traže razumijevanje Božjih nakana kako bi mogli postati osobe koje udovoljavaju Njegovim nakanama. Umjesto toga, oni u Božjim riječima žele pronaći svoje željeno odredište, kao i razne koristi koje žele, uključujući i to mogu li primiti blagoslove i kako mogu primiti više milosti u ovom životu te mogu li primiti stostruko više u budućem svijetu, i tako dalje. To su stvari koje oni traže u Božjim riječima. Stoga, iz koje god perspektive na to gledali, antikristi nikada ne smatraju Božje riječi istinom, niti vjeruju da su Božje riječi istina i da bi ih čovječanstvo trebalo prihvatiti. Njihov stav prema Božjim riječima jest da ih žele iskoristiti kako bi dobili željene blagoslove i odredište. Žele iskoristiti Božje riječi kao odskočnu dasku za postizanje onoga čemu teže i ostvarenje svojih ciljeva. Na temelju njihove težnje, puta kojim idu i njihovog stava prema Božjim riječima, ti su ljudi hrpa bezvjernika, hrpa oportunista. Kada antikristi u Božjim riječima ne mogu pronaći željene koristi i odredište, ili kada ih, u procesu proučavanja Božjih riječi, razočaraju Božje riječi o izgledima i sudbinama ili Božja obećanja čovječanstvu, a njihove se želje ne mogu zadovoljiti, oni bez uglađenosti i bez oklijevanja ostavljaju po strani Božje riječi koje drže u rukama, ostavljaju i napuštaju Boga te teže životu koji žele. Oni ne dolaze pred Boga da bi prihvatili Njegovo spasenje. Kada čitaju Božje riječi, ne smatraju ih istinom, već ih žele iskoristiti za postizanje svojih osobnih ciljeva i zadovoljenje svojih osobnih želja i ambicija. Stoga neumorno pretražuju Božje riječi tražeći svoj ishod i odredište. Traže ono što Bog kaže o nesrećama, Njegova otkrivenja o otajstvima, Njegova otkrivenja o razvoju čovječanstva i neke povjerljive pojedinosti o Njegovom djelu. To je sadržaj do kojeg im je stalo. Ne zanima ih ništa izvan tog okvira. Čak često preziru neke od Božjih zahtjeva za iskvareno čovječanstvo i tim se zahtjevima opiru. Čak osjećaju odbojnost prema Božjem razotkrivanju iskvarenog čovječanstva. Često pronalaze greške u izrazima i tonu govora koji se koriste u Božjim riječima i pokušavaju pronaći nešto što mogu iskoristiti protiv Boga. Na primjer, kada Bog razotkriva čovječanstvo kao „bludnice” i „prostitutke”, oni kažu: „Kako to mogu biti božje riječi? Bog ne bi tako govorio! Bog bi trebao govoriti na profinjen, nježan i obziran način.” Kada je riječ o nekim Božjim riječima koje nisu u skladu s ljudskim predodžbama, nisu u skladu s ljudskom gramatikom i nisu u skladu s ustaljenim razmišljanjem iskvarenih ljudi, oni misle: „Ovo nisu božje riječi, bog ne bi tako govorio! Bog je tako uzvišen, velik i nedokučiv, pa kako bi njegove riječi mogle biti tako obične? Kako bi mogle biti toliko protivne zdravoj pameti? Ako su božje riječi istina, trebale bi biti izgovorene na takav način da ih svi visoko cijene, obožavaju ih i dive im se. Sve bi trebale biti nedokučive – takve bi trebale biti božje riječi!” Kada je riječ o Božjim riječima, oni imaju razne predodžbe, razne odredbe, pa čak i razne zahtjeve. Na temelju njihovih zahtjeva i odredbi, može se vidjeti da je bit antikrista bit Sotone. Njihov stav prema Bogu i Božjim riječima jest istraživanje, opiranje, suđenje, traženje nečega što bi mogli iskoristiti protiv Boga i pronalaženje grešaka. Ne ulažu nikakav trud u traganje za istinom u Božjim riječima, niti joj se pokoravaju, niti je prihvaćaju ili provode u djelo. Stoga je bit antikrista bit Sotone i zlih duhova. Kako se antikristi odnose prema Božjim riječima, tako se odnose i prema Bogu. Riječi Božje predstavljaju samog Boga. Sve istine koje je Bog izrazio predstavljaju Njegovu narav, Njegovu bit, a još više, Njegov identitet i status. Bez obzira na to jesu li te riječi izražene od strane Božjeg tijela ili Božjeg Duha, i bez obzira na to koji sadržaj On izražava, te riječi nedvojbeno predstavljaju Boga. Stoga, istraživanje i analiziranje Božjih riječi od strane antikrista i razvijanje predodžbi o njima jednako je razvijanju predodžbi o Bogu. Oni proučavaju Boga. Ne vjeruju u Božje riječi i ne prihvaćaju Božje riječi, što znači da ne vjeruju u Božje postojanje, zasigurno ne vjeruju da su Božje riječi istina, a još su manje sposobni pokoriti se Bogu. To je bit antikrista.

Neki kažu: „Utjelovljeni Bog je previše beznačajan i previše običan. Njegove riječi i djela često u meni stvaraju predodžbe i uopće nisu u skladu s mojim uobraziljama. Vidim da je utjelovljeni bog samo obična osoba. On ne predstavlja boga, pa bez obzira na to koliko istina izražava u svojim riječima i djelu, on nije poput boga.” Odakle dolaze te riječi? Što one predstavljaju? Ne predstavljaju li Sotonu? Od početka do kraja, Sotona nikada nije priznao Božji identitet i status. Nikada nije vjerovao da su Božje riječi istina i zasigurno nikada nije prihvatio Božje riječi. Stoga, kada se Sotona obraća Bogu, želi to činiti na ravnopravnoj osnovi. Način na koji govori jest da ismijava Boga i izruguje Mu se, te da Ga obmanjuje, i u njegovom srcu nema mjesta za Boga. A stvari koje antikristi čine i riječi koje govore potpuno su iste kao i Sotonine. Njihova je bit ista, osim što je Sotona nevidljiv čovječanstvu, dok su antikristi vidljivi i opipljivi; oni su Sotone odjevene u ljudsku kožu. Da nisu Sotone, ne bi mogli činiti i govoriti takve stvari. Sotona često laže i vjeruje da su i Božje riječi laži. Sotona često vara ljude i nepošten je, prijevaran i opak, i vjeruje da Bog govori na isti način. Što god da Bog kaže, antikristi će uvijek nešto dodati Božjim riječima, pridajući im vlastito značenje i dajući proizvoljna objašnjenja. Štoviše, čak misle da neke od Božjih riječi nisu tako briljantne kao njihove, da nisu na njihovoj razini i visokim standardima te da nisu dovoljne da osvoje iskvareno čovječanstvo. Stoga žele iznijeti načine, ton i sadržaj Božjih riječi pred neke ljude kako bi ih analizirali i sudili im, a još više, kako bi ih kritizirali i osuđivali. Koji je njihov cilj u tome? Dok slijede Boga, raduju se stjecanju izgleda i sudbine koje žele od ovog Boga i čekaju da dobiju odredište koje žele od ovog Boga. Pa zašto se onda i dalje tako ponašaju? Ne pucaju li time sami sebi u nogu? Postoji samo jedan razlog. To jest, u njihovim očima, riječi koje izgovara takav Bog previše su uobičajene i obične – i Njegova su djela previše obična. Takav Bog nije onaj kojeg žele štovati, niti onaj u njihovim uobraziljama, i On nije u skladu s njima. Ako slijede takvog Boga, njihovo odredište i njihovi izgledi i sudbina mogli bi pasti u vodu. Stoga žestoko prkose takvom Bogu. Sude Mu, potkopavaju Ga i pokušavaju sabotirati, ometati i uništiti Njegovo djelo kako Ga On ne bi mogao obaviti. Tada će njihov cilj biti postignut. Neki kažu: „Ako postignu svoj cilj, neće li onda i njihovo odredište nestati?” Ova vrsta ljudi jednostavno ne priznaje postojanje Boga, niti priznaje Božje utjelovljeno tijelo, a kamoli činjenicu da Njegovo djelo upravljanja spašava čovječanstvo. Oni se jednostavno kockaju. Ako se ovaj Bog doista sruši, tada mogu činiti što god žele i više neće morati trpjeti takve teškoće u Božjoj kući. Tada se mogu mirne duše vratiti u svijet, vratiti se opakim trendovima i onome što nazivaju normalnim životom. Neće morati podnositi nikakve nesreće, neće morati prolaziti nikakvu vrstu oplemenjivanja i zasigurno neće morati podnositi sud i grdnju Božjih riječi. Sve će to prestati postojati, a svijet će nastaviti kao i obično. To je ono za čime čeznu u svojim snovima. Nisu li ti ljudi loši? Koji je korijen toga što su tako loši? (Njihova je bit Sotona, stoga mrze Boga.) Zapravo, duboko u srcu tih antikrista, zlih demona, u njihovom duhu, oni to mogu osjetiti – znaju kako Bog gleda na ljude poput njih. Bog mrzi ljude poput njih. Oni nisu u skladu s Bogom. Njihovu ljudskost i priroda-bit Bog prezire. Stoga, koliko god naporno radili i koliko god željeli primiti blagoslove, njihov konačni rezultat neće ovisiti o njihovoj volji. Oni ne mogu promijeniti nijednu činjenicu. Oni nisu u skladu s Bogom. Nisu u skladu s Božjim riječima. Nisu u skladu s Kristom. Pa kako će na kraju završiti? Svima im je suđeno da propadnu. U svom srcu imaju nejasno razumijevanje takvog rezultata, pa zašto onda i dalje ostaju u Božjoj kući? Jednostavno nisu voljni odreći se tako dobre prilike za primanje blagoslova, pa se žele kockati: „Ako se ovako kockam, možda još uvijek mogu primiti blagoslove. Možda se još uvijek mogu provući i preživjeti. Možda se, ako bog ne bude pažljiv i ne obrati pozornost, mogu provući kroz vrata kraljevstva nebeskog.” S tim pustim nadama o „možda”, oni se nastavljaju povlačiti po Božjoj kući, ali njihovo se gledište i njihov stav prema Bogu nikada ne mijenjaju. Preziru Božje riječi, preziru istinu i preziru sve pozitivne stvari.

Bog od ljudi zahtijeva da budu pošteni. Neki, čuvši to, misle: „Nije li to vrlo nisko mjerilo? Vjerujemo u Boga već niz godina, zašto nam sada govori da ‚budemo pošteni’? Ako je ovo riječ božja, onda bi trebala biti duboka, trebala bi biti sve uzvišenija, sve nedokučivija, sve više izvan dosega čovjeka. Potrebna su nam viša zahtijevana mjerila, a ne ovi obični, beznačajni, niski zahtjevi.” Takvi ljudi ne razumiju što je istina-stvarnost. Kad oni koji ne razumiju istinu čuju ovu propovijed, osjećaju se uzrujano, ali kroz razgovor u zajedništvu, kroz iskustvo te nakon što prođe određeno vrijeme, shvate da su te riječi od Boga ono što ljudima treba. Zašto su one ono što ljudima treba? Sotona je čovjeka iskvario u najvećoj mjeri, pa stoga nijedna osoba nije poštena; ovaj je svijet pun laži, a to vrijedi i za one koji vjeruju u Boga. Svakog dana ljudi izgovaraju jednu laž za drugom; njihov je govor prepun Sotoninih laži i prijevara. Zato je Bog čovjeku postavio ovaj najjednostavniji i najizravniji zahtjev: budi pošten. S vremenom i kroz iskustvo, ljudi razvijaju razumijevanje Božjih riječi te shvaćanje Njegovih zahtjeva i Njegovih nakana; pod usmjeravanjem i uputama iz Njegovih riječi, postupno shvaćaju koliko su Njegove riječi praktične, kako svaku Njegovu riječ treba razumjeti i ući u nju, kako nijedna Njegova riječ nije isprazna, da su sve Njegove riječi ono što čovječanstvo treba, kako Bog tako temeljito razumije ljude i može ih prozreti te da vrlo dobro razumije njihovu iskvarenost. To je put kojim prolazi obična osoba. Ipak, kad antikristi vide ovu izjavu u kojoj Bog zahtijeva da ljudi budu pošteni, gledaju na nju sa stavom prezira, poruge, sarkazma pa čak i otpora. Nakon što stvore mišljenje o toj izjavi, potisnu je u drugi plan, njihov prezir prema Bogu raste i gledaju na Njega i Njegovu riječ sa sve većim prezirom, do te mjere da više ni ne proučavaju Njegovu riječ. Kad neki ljudi govore o svojim iskustvima o tome kako su otkrili svoju prijevarnu narav i kako su se pokajali i pokušali biti pošteni, u umu tih antikrista javljaju se otpor, odbojnost i prezir. Ne samo da odbijaju prihvatiti ono što ti ljudi govore, već osjećaju otpor i odbojnost prema iskustvenoj spoznaji koju braća i sestre dijele, do te mjere da osjećaju mržnju i prezir prema onima koji više dijele i imaju bolju spoznaju. Oni misle: „Vi ste budale. Bog vam kaže da budete pošteni i vi to jednostavno činite. Kako možete biti tako poslušni? Zašto ne slušate riječi koje ja govorim? Pogledajte mene – nitko od vas ne zna kakvo je moje pravo stanje, nitko ne zna koliko sam prijevaran i lukav. I neću vam o tome govoriti; mislite li da zaslužujete to čuti?” To je stav koji imaju prema Božjem zahtjevu; ne samo da ga odbijaju prihvatiti, već mu se opiru i osuđuju ga. Nisu li to očitovanja bezvjernika? To su tipični bezvjernici. Naizgled, nisu otvoreno osudili riječ Božju, nisu bacili knjige Njegove riječi da gore u peći. Izvana, svakodnevno čitaju riječ Božju i slušaju propovijedi te razgovaraju u zajedništvu tijekom okupljanja, ali zapravo su se u dubini njihovog srca javili duboko gnušanje, otpor i odbacivanje riječi Božje. Drugim riječima, u samom trenutku kad su stvorili predodžbe o riječi Božjoj, već su je odbacili. Neki kažu: „Jesu li ti antikristi već odbacili Božju riječ prije nego što je On te stvari izrekao?” U tom trenutku je još nisu bili odbacili. Zašto je tako? Zato što su imali mnogo predodžbi i uobrazilja o Bogu, a to ih je navelo da Ga cijene i da Mu se dive te da Ga smatraju velikim čovjekom. Ali kad je Bog izrazio Svoje riječi, njihov se pogled na Njega potpuno promijenio i rekli su: „Riječi koje bog govori zapravo su tako obične! Tako su jednostavne, tako izravne, tako lake za razumjeti: i sam mogu govoriti takve riječi! Ne govore li svi da je bog velik? Zašto bi nam onda rekao da budemo pošteni? Ako je bog tako velik, ako je doista vrhovni, ne bi trebao ljudima postavljati tako male i niske zahtjeve!” Kad su čitali riječ Božju i smatrali je plitkom te osjećali da se ne podudara s ljudskim predodžbama ili da nije u skladu s velikom slikom i identitetom Boga, stvorili su predodžbe o Božjim riječima. U pozadini stvaranja tih predodžbi, u njima se javilo duboko gnušanje prema riječima Božjim, a potom se temelj u dubini njihovih srca koji je držao njihove uobrazilje i predodžbe o Bogu potpuno srušio. Kakav je ishod tog sloma? Iz same dubine svog srca odbacili su i osudili riječ Božju. Dakle, što prolazi kroz misli antikrista kad ljudi propovijedaju riječ Božju? Oni su poput promatrača koji gledaju sa strane. Kad čuju da netko hvali Božje riječi ili dijeli svoje iskustvo Božjih riječi, ti su antikristi također promatrači, gledaju sa strane, i duboko u svom srcu nikada ne kažu „Amen”. Ponekad se čak i rugaju ljudima, govoreći: „Što si dobio time što si pošten? Iako pokušavaš biti pošten, bog te neće nužno spasiti, a nećeš nužno ni biti blagoslovljen. Vrlo malo ljudi će primiti blagoslove. Ako ja ne dobijem nikakve blagoslove, onda ih nitko od vas neće dobiti!” Priroda-bit antikrista je antagonistička prema riječi Božjoj i prema samom Bogu, i zbog toga antikristi ne mogu prihvatiti riječ Božju, a još manje joj se pokoriti. Ako ne prihvate riječ Božju i ne pokore joj se, mogu li steći iskustvo o njoj? Ne mogu. Kakva je onda osobna spoznaja o kojoj govore? Sve su to samo uobrazilje, zaključci, doktrine ili teorije, a ponekad čak i samo neke lijepo zvučeće riječi drugih ljudi koje oni ponavljaju. I stoga je nemoguće da se u njima pojavi ikakvo iskustvo ili spoznaja Božjih riječi. Dakle, zbog različitih stavova koje antikristi gaje prema Bogu i Njegovoj riječi, i zbog njihove priroda-biti, bez obzira na to jesu li do dana današnjeg vjerovali u Boga 10, 20 ili čak više godina, nikada nećeš od njih čuti niti u njima vidjeti ikakvo iskustvo riječi Božje, a još manje ćeš vidjeti i najmanju spoznaju o Bogu. Nećeš ih čuti kako govore da su imali predodžbe i pogrešna shvaćanja o Bogu, te da su bili prosvijetljeni kroz Božje razotkrivanje, i da su na kraju došli do točke gdje više ne shvaćaju Boga pogrešno niti gaje predodžbe o Njemu. Oni nemaju to iskustvo, niti imaju tu spoznaju. To je razlog zašto antikristi ne mogu zadobiti istinu niti uopće govoriti o bilo kakvom osobnom iskustvu ili spoznaji, bez obzira na to koliko truda uložili u proučavanje Božje riječi. Oni samo slijede druge u čitanju i učenju napamet nekih poznatih odlomaka iz riječi Božje koje braća i sestre često citiraju; obavljaju formalnosti i prilagođavaju se situaciji, a zatim nastavljaju razmišljati na isti način kao i uvijek. Ne rješavaju predodžbe koje se u njima javljaju o Bogu, niti sukobe i probleme koji se javljaju između njih i Boga, bez obzira na to koliko su značajni. Te predodžbe i ti problemi uvijek ih prate. Koje su posljedice toga što ne rješavaju te probleme? Ogorčenost u njihovom srcu postaje sve dublja, a njihova mržnja prema Bogu sve veća. Ako tako nastave, koje će biti posljedice ako duže vjeruju u Boga? Mogu li ih ta nakupljena ogorčenost i te predodžbe natjerati da se odreknu svojih izgleda, sudbine i nakane da zadobiju blagoslove? (Ne.) Ako se ti problemi ne riješe, koji će biti konačni ishod? (Eksplodirat će.) Riječ „eksplodirati” je prilično izravna. Kako će eksplodirati? Na koliko načina? (Sjećam se nekih Božjih riječi koje sam prije čitao: „Oni se doslovno preko noći iz nasmijane, ‚dobrodušne’ osobe mogu pretvoriti u ružnog i okrutnog ubojicu” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje djelo i čovjekova primjena.).) U kojem su se kontekstu pretvorili u ubojice? Kad je njihova želja da zadobiju blagoslove srušena, odbacuju sve maske i kažu: „Nitko od nas se neće dobro provesti, pa ne moram ovo skrivati – vjerujem u boga samo da bih zadobio blagoslove. Da sam znao da neću zadobiti blagoslove, odavno bih otišao!” Govore sve riječi koje su im u srcu i ne boje se da će biti osuđeni. Zašto se ne boje osude? Zašto su u stanju odbaciti svu krinku uljudnosti i eksplodirati? Zato što više ne žele vjerovati i žele otići. Sve su ove godine trpjeli poniženja i teškoće radi svojih ciljeva, i primjenjuju te riječi i koriste ih kao svoju duhovnu potporu. Danas, kad vide da nema nade da će zadobiti blagoslove, osjećaju da bi mogli jednostavno odbaciti sve krinke i otvoreno reći: „Ja sam samo bezvjernik. Ne volim pozitivne stvari. Volim težiti za svjetovnim stvarima i volim opake trendove. Kažu da su božje riječi istina i da božje riječi mogu promijeniti ljude i spasiti ih. Zašto ja to nisam vidio? Zašto ja to ne mogu iskusiti ili osjetiti? Što je božja riječ promijenila kod ljudi? Mislim da božje riječi nisu ništa. Postoji samo jedna stvar koja ima najopipljivije koristi, a to je da će oni koji slijede boga biti blagoslovljeni i ući u kraljevstvo nebesko. Te su riječi istinite. Ne bih vjerovao u boga da to nije radi zadobivanja blagoslova! Gdje je bog? Ako bog može spasiti ljude, zašto je razapet? Nije mogao ni sam sebe spasiti!” Govore ono što stvarno misle – nije li u tome otkrivena njihova đavolja strana? Predodžbe i ogorčenost nakupljena tijekom godina eksplodiraju iz njih. Time antikristi konačno pokazuju svoje pravo lice.

Ima nekih antikrista koji često govore stvari poput: „Odrekao sam se svoje obitelji i karijere, toliko sam se trudio i toliko sam patio u svojoj vjeri u boga, i što sam time dobio? Nije li bog onaj bog koji blagoslivlja ljude? Nije li bog onaj bog koji ljudima daje milost? Pa što sam ja dobio?” Bog je čovjeku dao toliko istina i dao je toliko ne tražeći ništa zauzvrat; iako se ljudi toliko protive Bogu i bune se protiv Njega, On se toga ne sjeća i još uvijek dolazi spasiti čovjeka. Antikristi ne vide koliko je čovjek zadobio od Boga. Na što oni zapravo misle kad kažu: „Što sam ja dobio?” (Na blagoslove.) Antikristi žele sve. Sposobni su se odreći svega da bi vjerovali u Boga i slijedili Ga, i misle da će, čineći to, imati priliku uspjeti i da će im se to isplatiti. Odriču se svijeta i svojih izgleda, a u budućnosti žele posjedovati cijeli svijet. Ono što žele u zamjenu mora vrijediti više od onoga čega su se odrekli. Mora biti vrjednije od tih stvari i pružiti im veće prednosti, tek tada će izvršiti razmjenu. Mislite li da antikristi izgovaraju te riječi u trenutku bijesa tijekom svojih eksplozija? (Ne.) Oni te riječi definitivno dugo drže u sebi prije nego što konačno eksplodiraju iz njih. Nakon toga, sve o čemu su antikristi razmišljali i za čime su težili tijekom godina biva razotkriveno, sve njihove krinke padaju. Koja je ključna točka onoga što govore? „Vjerovao sam u boga i slijedio Ga sve ove godine, i što sam time dobio?” Ono što žele zadobiti nije istina. Oni ne žele istinu. Ne žele život, ne žele promjenu naravi, ne žele Božje spasenje. Misle da su savršeni ljudi i ne žele zadobiti te stvari. Žele zadobiti nešto dodatno, neke veće blagoslove od onih koji se mogu dobiti na ovom svijetu. To jest, žele zamijeniti stvari iz svijeta kojih su se odrekli za blagoslove koje je Bog obećao. Žele primiti najveći blagoslov od Boga. Kad vide da ne mogu ostvariti svoje želje i da je sva nada izgubljena, moraju odustati. Ali kad dođe vrijeme za to, s obzirom na njihovu narav, hoće li se moći tu zaustaviti? Neće. Postoje neke obitelji u kojima su svi vjernici, a među njima se pojave antikristi. Kad ti antikristi vide da neće primiti blagoslove, počnu ometati svoje obitelji kako bi ih spriječili da vjeruju. Jesu li to još uvijek obitelji? To su bliske obitelji u smislu vanjskih fizičkih ili krvnih veza. Ali kad pogledamo put kojim svaki član ide, iako svi vjeruju u Boga više od 10 godina, neki se razotkrivaju kao antikristi, neki teže istini i prilično dobro vrše svoje dužnosti, a neki teže istini na prosječnoj razini – time se otkrivaju njihove priroda-biti. Naravno, najgori od njih su antikristi, koje čovjek treba odbaciti i koje Božja kuća treba izbaciti. Dakle, jesu li to obitelji? Jesu li prave obitelji takve? To čak nisu ni iste vrste ljudi! Neki ljudi su živjeli s đavlima toliko godina i još uvijek ih smatraju članovima obitelji. Ne mogu ih se odreći i čak budalasto vjeruju da su to njihovi voljeni. Kakvi su to voljeni? Nakon što se antikristi pokažu, upuštaju se u svakojako zlo. Mogu čak i progoniti prave vjernike u svojim obiteljima. Još gore, mogu predati članove svoje obitelji opakim vlastima. Neki roditelji izdaju svoju djecu, a neka djeca izdaju svoje roditelje. Bez obzira na to koliko je njihov odnos blizak ili intiman, ne postoji ništa što antikristi neće učiniti. Budući da antikristi mogu izdati i progoniti prave vjernike u svojoj obitelji, ne znači li to da su oni neprijatelji? (Da.) Pojava jednog ili dva antikrista u crkvi znači opasnost za braću i sestre. Čim antikristi vide da neće primiti blagoslove, dižu ruke od svega, odbacuju sve krinke i počinju razmišljati o ometanju druge braće i sestara. Neka su braća i sestre slabi, malenog rasta i ne razumiju istinu. Antikristi toj braći i sestrama pokazuju neke neosnovane glasine na internetu, a zatim raspiruju plamen dodajući vlastita uljepšana objašnjenja, čime ometaju i zavode tu braću i sestre te ih na kraju uništavaju. Naravno, neka braća i sestre imaju sposobnost razlučivanja i odmah prepoznaju antikriste. Ako se s antikristima javno suoče, to će uzrokovati nevolje, pa je dovoljno da samo pronađu mudar način da ih izoliraju kako oni ne bi mogli ometati ili mučiti druge. U ophođenju sa Sotonama, ljudi moraju postupati mudro.

Antikristi vjeruju u Boga i slijede Ga radi svojih izgleda i sudbine. Grčevito se drže svoje želje za blagoslovima i donose svoje ambicije sa sobom kad ulaze u Božju kuću te kad čitaju, prihvaćaju i propovijedaju Božju riječ. Čine ustupke, podnose poniženja i trpe svakojake teškoće u Božjoj kući radi svojih izgleda i sudbine. I nakon mnogo godina čekanja i promatranja, kad su im nade srušene, također napuštaju crkvu i kuću Božju zbog svojih izgleda i sudbine, jer se njihova želja i nakana da zadobiju blagoslove ne mogu ostvariti. Kakav je ishod takvih ljudi? Bit će eliminirani. A zašto će biti eliminirani? Odlučuje li Bog da ih neće spasiti od trenutka kad uđu u Njegovu kuću, ili se radi o tome da oni imaju neke vlastite probleme? (Imaju vlastite probleme.) Kad antikristi uđu u kuću Božju, umiješaju se poput kukolja među pšenicu. Neki ljudi kažu: „Ali zar Bog ne zna za to?” Bog zna za to; Bog sve to ispituje. Ljudi poput ovih ne mogu se promijeniti. Čak i ako su pročitali sve riječi Božje, čak i ako su čitali o otajstvima, odredištu čovjeka i raznim iskvarenim naravima čovjeka koje je Bog razotkrio, i druge takve riječi, to je beskorisno, jer oni ne prihvaćaju istinu. Riječi koje je Bog izgovorio upućene su cijelom čovječanstvu. Nisu skrivene ni od koga i dane su svima jednako. Svatko može čitati i čuti Božje riječi, ali na kraju ih antikristi nikada neće zadobiti, jer su oni antikristi, đavli i Sotone. Sotona se nije promijenio nakon toliko godina provedenih uz Boga, pa zar ne vrijedi isto i za antikriste? Čak i ako ih tjeraš da čitaju Božju riječ svaki dan, neće je zadobiti, jer su oni antikristi i imaju bit antikrista. Nemoguće je natjerati antikriste da se odreknu vlastitih interesa ili svojih izgleda i sudbine. To je kao tjerati svinju da leti. To je nemoguć zadatak. Antikristi žele vidjeti neposredne koristi, a također žele vidjeti i vječne koristi u budućnosti. Ako ne mogu postići ili zadovoljiti jednu od tih stvari, odmah će postati neprijateljski raspoloženi i mogu otići u bilo kojem trenutku. Antikristi čitaju između redaka Božjih riječi, slušajući njihov ton i naglasak, pokušavajući pogoditi značenje i nakanu Njegovih riječi, kako bi procijenili te razne koristi do kojih im je stalo i koje žele zadobiti. Hoće li im biti moguće razumjeti istinu kad pristupaju Božjoj riječi s takvim stavom? (Ne.) Stoga, u svakom slučaju, antikristi su u suprotnosti sa Bogom i smrtni su neprijatelji Boga i Njegove riječi. Neki ljudi kažu: „Taj i taj je prije bio stvarno dobar. Zašto se sada tako ponaša? Nakon što se s njim razgovaralo u zajedništvu o riječi Božjoj, rekao je da je razumije i obećao je da će se truditi vršiti svoje dužnosti, pa zašto se ne može promijeniti?” Reći ću ti istinu. Nije samo da se ne mogu promijeniti sada – neće se moći promijeniti ni u budućnosti. Zašto je tako? Zato što nemaju namjeru mijenjati se. Razmisli o ovome: ako vuk ne može naći ovcu za jelo, kad gladuje, ponekad će pojesti nekoliko zalogaja trave i popiti malo vode da utaži glad. Ali znači li to da se njegova priroda promijenila? (Ne znači.) Dakle, kad antikristi ne čine ništa zlo i privremeno pokazuju neka dobra ponašanja, to ne znači da su se promijenili ili prihvatili istinu. Čim ih se ozbiljno oreže tako da se to dotiče njihove moći i statusa, i vide da nemaju nade – da će sigurno biti eliminirani – odmah će postati negativni, dići će ruke od svega i njihovo izvorno, pravo lice izaći će na vidjelo. Tko može promijeniti takve ljude? Bog ih ne planira spasiti, On samo koristi činjenice da ih razotkrije i eliminira. Dakle, te Sotonine sluge treba razlučiti i odbaciti.

Razlučivanje antikrista je poput razlučivanja zlih ljudi i Sotone, a raščlanjivanje antikrista je poput raščlanjivanja nevidljivog Sotone i đavala. Antikriste koje danas raščlanjujemo čovjek može vidjeti. Možeš vidjeti što rade i čuti što govore; možeš vidjeti sva njihova očitovanja i dokučiti njihove nakane. Ne možeš vidjeti niti dotaknuti Sotonu ili đavle duhovnog kraljevstva, pa će oni za tebe uvijek biti samo pojam i naziv. Ali antikristi koje danas raščlanjujemo su drugačiji. To su živi đavli i Sotone. Oni su opipljivi đavli i Sotone od krvi i mesa. Ti đavli i Sotone protive se Bogu i odbacuju Ga u duhovnom kraljevstvu, i osjećaju gnušanje prema svakoj riječi koju je Bog izgovorio. Kad dođu u crkvu, i dalje čine te stvari. I dalje se protive, osjećaju gnušanje prema Božjim riječima i odbacuju Božje riječi kao i prije. Često čak i preziru Božje riječi. Sve dok dolazi iz Božjih usta, čak i vrlo mala stvar stvorit će mnogo pitanja u njihovom srcu. Istraživat će je, analizirati i obrađivati koristeći svoj um. Stoga, za antikriste, Božje riječi nisu predmet njihove vjere. Nikada neće vjerovati u Božje riječi. Bez obzira na to koliko su Božje riječi praktične, istinite ili vjerne, oni neće vjerovati u njih. Dakle, sudeći prema ovim točkama, nisu li antikristi neprijatelji Božji? Nije li njihova urođena priroda u neprijateljstvu s istinom? Ove vrste ljudi rođene su kao neprijatelji Božji, rođene su s odbojnošću prema istini. Nikada se neće odnositi prema Božjim riječima niti ih se držati kao istine. Zbog njihove biti, njihovih raznih očitovanja prema Bogu i njihovih raznih stavova prema Božjim riječima, na kraju te vrste ljudi bivaju osuđene Božjim riječima i prezrene od Boga. Dakle, hoće li moći zadobiti najveću korist za kojom teže – svoje izglede i sudbinu? Nikada. Stoga, kome Bog govori o obećanjima i blagoslovima koje će dati čovječanstvu i o odredištu koje je pripremio za čovječanstvo? Imaju li antikristi ikakvog udjela u tim stvarima? (Ne.) Divno odredište o kojem je Bog govorio i koje je obećao čovječanstvu dano je onima koje Bog spašava, ljudima koji vjeruju u Božje riječi i prihvaćaju Božje riječi kao istinu. Nije dano antikristima koji su neprijateljski nastrojeni prema Bogu i koji smatraju Božju riječ lažima varalice.

11. travnja 2020.

Fusnota:

a. Izvorni tekst ne sadrži izraz „oni vjeruju da”.