II. Interesi antikrista

D. Njihovi izgledi i sudbina

Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o četvrtoj stavci interesa antikrista: njihovim izgledima i sudbini, koja je podijeljena na pet dodatnih stavki. Prvo, molim vas, navedite ovih pet stavki. (1. Kako se antikristi odnose prema Božjim riječima; 2. Kako se antikristi odnose prema svojoj dužnosti; 3. Kako se antikristi odnose prema orezivanju; 4. Kako se antikristi odnose prema nazivu „služitelj”; 5. Kako antikristi pristupaju svom statusu u crkvi.) Prošli put smo razgovarali o prvoj od ovih stavki: „Kako se antikristi odnose prema Božjim riječima”. Kao prvo, upotrijebili smo riječ „proučavanje” kako bismo razotkrili jedan od glavnih stavova antikrista u njihovu odnosu prema riječima Božjim. „Proučavanje” je glavni i temeljni stav ljudi poput antikrista u njihovu odnosu prema Božjim riječima. Oni se prema Božjim riječima uopće ne odnose sa stavom prihvaćanja ili pokornosti, već ih pomno ispituju. Oni nipošto ne prihvaćaju Božje riječi niti ih smatraju istinom ili putem kojeg bi se ljudi trebali čvrsto držati, i ne odnose se prema Božjim riječima sa stavom traganja za istinom ili prihvaćanja istine. Umjesto toga, u svemu su im cilj njihove vlastite želje i ambicije, njihovi vlastiti izgledi i sudbina, te u Božjim riječima traže željena odredišta, izglede i sudbinu. Jedan od njihovih glavnih stavova u ophođenju s Božjim riječima jest da u svakoj stvari povezuju Božje riječi sa svojim izgledima i sudbinom. Sudeći po njihovu stavu u odnosu prema Njegovim riječima, priroda-bit takve osobe jest da ona ne vjeruje istinski u Božje riječi, ne prihvaća ih doista niti im se istinski pokorava, već ih pomno ispituje i analizira, tražeći u njima blagoslove i koristi kako bi stekla veliku prednost. Sudeći po njihovu stavu u načinu na koji se odnose prema Božjim riječima, koliko oni vjeruju u Boga? Imaju li istinsku vjeru u Njega? Sudeći po njihovoj biti, oni nemaju istinsku vjeru u Boga. Pa zašto onda i dalje mogu držati Božje riječi i čitati ih? Sudeći po njihovoj priroda-biti, nakanama i željama, oni ne žele iz Božjih riječi zadobiti istinu i put do promjene svoje naravi te time postići spasenje. Umjesto toga, žele u Božjim riječima tražiti sve što žele. Što traže? Traže otajstva, traže tajne poznate samo Nebu, i traže neke uzvišene doktrine i duboko znanje. Stoga, sudeći po stavu takve osobe u njezinu odnosu prema Božjim riječima i sudeći po njezinoj priroda-biti, sve su takve osobe potpuni bezvjernici. Ono što žele nije ništa više od dobrog odredišta, dobrih izgleda i dobre sudbine. Oni ne prihvaćaju riječi Božje s iskrenošću, već pokušavaju u Njegovim riječima pronaći razne prilike i putove pomoću kojih će dobiti ono što žele i zadovoljiti svoje želje i ambicije za zadobivanje blagoslova. Stoga, takva osoba nikada neće smatrati riječi Božje istinom ili putem kojeg se mora pridržavati. Ako se antikristi prema Božjim riječima odnose s takvim stavom, kakav je onda njihov stav prema jednom od najtemeljnijih zahtjeva za čovječanstvo u Božjim riječima – vršenje svoje dužnosti kao stvorenih bića? Danas ćemo u zajedništvu razgovarati o drugoj stavci – kako se antikristi odnose prema svojoj dužnosti – i razotkriti kakva očitovanja i stavove antikristi imaju dok vrše svoju dužnost.

2. Kako se antikristi odnose prema svojoj dužnosti

Antikristi se prema Božjim riječima ne odnose sa stavom prihvaćanja i pokornosti, pa se, naravno, ni prema zahtjevu u Njegovim riječima da ljudi vrše svoju dužnost kao stvorena bića ne mogu odnositi sa stavom prihvaćanja istine. Stoga, s jedne strane imaju otpor prema dužnosti koju je Bog povjerio čovjeku i ne žele vršiti svoju dužnost, a s druge strane boje se da će izgubiti priliku za zadobivanje blagoslova. To dovodi do svojevrsne pogodbe. Kakva je to pogodba? Oni iz riječi Božjih otkrivaju da bi ljudi, ako ne vrše svoje dužnosti, mogli biti eliminirani, da ako ne vrše svoje dužnosti kao stvorena bića, neće imati priliku zadobiti istinu, te da ako ne vrše svoje dužnosti kao stvorena bića, u budućnosti bi mogli izgubiti svoje blagoslove u kraljevstvu nebeskom. Što to znači? To znači da će onaj tko ne vrši svoju dužnost neizbježno izgubiti priliku za zadobivanje blagoslova. Nakon što antikristi dobiju takve informacije iz riječi Božjih te iz mnogih razgovora u zajedništvu i propovijedi, duboko u njihovom srcu razvijaju se želja i interes za vršenjem svoje dužnosti kao stvorenih bića. Pokazuje li razvijanje takve želje i interesa da se oni mogu iskreno dati za Boga i iskreno vršiti svoju dužnost? Sudeći po priroda-biti antikrista, tu je točku vrlo teško dosegnuti. Što ih onda navodi da vrše svoju dužnost? O tome bi svatko u svom srcu trebao svesti račun, a unutar tog računa trebalo bi biti nekih konkretnih priča. Dakle, kako izgleda taj račun u srcu antikrista? Oni prave vrlo fine, točne, precizne i marljive izračune, tako da to nije zbrkan račun. Kad odluče vršiti svoju dužnost, prvo računaju: „Ako ću sada vršiti svoju dužnost, morat ću se odreći radosti zajedništva s obitelji, i morat ću se odreći svoje karijere i svojih ovozemaljskih izgleda. Ako ostavim te stvari da bih vršio svoju dužnost, što mogu dobiti? Božje riječi kažu da su u ovom posljednjem dobu oni koji mogu susresti boga, koji mogu vršiti svoju dužnost u božjoj kući i koji mogu ostati do kraja, oni koji mogu zadobiti velike blagoslove. Budući da božje riječi tako kažu, pretpostavljam da bog to može učiniti i ostvariti u skladu s tim riječima. Također, bog daje mnogo obećanja tim ljudima koji mogu vršiti svoju dužnost i mogu se dati za njega!” Proučavanjem riječi Božjih, oni iščitavaju mnoga obećanja koja je Bog u posljednjem dobu dao ljudima koji vrše svoju dužnost, a to, povrh njihovih osobnih uobrazilja i svih predodžbi stvorenih njihovom vlastitom analizom i pomnim ispitivanjem tih riječi, stvara dubok interes i poticaj za vršenje njihove dužnosti. Zatim odlaze moliti se pred Bogom, gdje daju svečane zavjete i zakletve, utvrđujući odluku da će sve ostaviti i sve dati za Boga, da će Mu posvetiti ovaj život i odreći se sve tjelesne sreće i izgleda. Iako se mole na taj način i njihove se riječi čine ispravnima, ono što misle duboko u sebi znaju samo oni i Bog. Njihove molitve i njihova odluka čine se čistima, kao da to čine samo kako bi ispunili Božje poslanje, vršili svoju dužnost i udovoljili Božjim nakanama, ali duboko u svom srcu računaju kako mogu zadobiti blagoslove i dobiti ono što žele vršenjem svoje dužnosti, i što mogu učiniti da Bog vidi sve što su platili i da na Njega ostave dubok dojam onim što su platili i učinili, kako bi se On sjetio onoga što su učinili i na kraju im podario izglede i blagoslove koje žele. Prije nego što odluče vršiti svoju dužnost, duboko u svom srcu, antikristi su preplavljeni očekivanjima u pogledu svojih izgleda, zadobivanja blagoslova, dobrog odredišta, pa čak i krune, i imaju krajnje povjerenje da će te stvari postići. Oni dolaze u kuću Božju vršiti svoju dužnost s takvim nakanama i težnjama. Sadrži li, dakle, njihovo vršenje dužnosti iskrenost, istinsku vjeru i odanost koje Bog zahtijeva? U ovom se trenutku još ne može vidjeti njihova istinska odanost, vjera ili iskrenost, jer svatko gaji potpuno transakcijski način razmišljanja prije nego što počne vršiti svoju dužnost; svatko donosi odluku da će vršiti svoju dužnost vođen interesima, a također i na temelju preduvjeta svojih prevelikih ambicija i želja. Koja je nakana antikrista u vršenju njihove dužnosti? Sklopiti pogodbu, izvršiti razmjenu. Moglo bi se reći da su ovo uvjeti koje oni postavljaju za vršenje dužnosti: „Ako vršim svoju dužnost, onda moram zadobiti blagoslove i imati dobro odredište. Moram zadobiti sve blagoslove i koristi za koje je bog rekao da su pripremljeni za čovječanstvo. Ako ih ne mogu zadobiti, onda neću vršiti ovu dužnost.” Oni dolaze u Božju ne mogu vršiti svoju dužnost s takvim nakanama, ambicijama i željama. Čini se da imaju nešto iskrenosti, a naravno, za one koji su novi vjernici i tek počinju vršiti svoju dužnost, to se može nazvati i revnošću. Ali u tome nema istinske vjere ni odanosti; postoji samo taj stupanj revnosti. To se ne može nazvati iskrenošću. Sudeći po ovom stavu koji antikristi imaju prema vršenju svoje dužnosti, on je u potpunosti transakcijski i ispunjen njihovim željama za koristima poput zadobivanja blagoslova, ulaska u kraljevstvo nebesko, dobivanja krune i primanja nagrada. Dakle, izvana se čini da mnogi antikristi, prije nego što su izbačeni, vrše svoju dužnost i čak su se odrekli više i pretrpjeli više od prosječne osobe. Ono što daju i cijena koju plaćaju ravni su Pavlu, a ni ne trče ništa manje od Pavla. To je nešto što svatko može vidjeti. S obzirom na njihovo ponašanje i njihovu odlučnost da trpe i plate cijenu, ne bi trebali ostati bez ičega. Međutim, Bog ne gleda na osobu na temelju njezina vanjskog ponašanja, već na temelju njezine biti, njezine naravi, onoga što otkriva, te na temelju prirode i biti svake pojedine stvari koju čini. Kad ljudi prosuđuju druge, određuju tko su isključivo na temelju njihova vanjskog ponašanja, koliko trpe i koju cijenu plaćaju, a to je teška pogreška.

Stav antikrista u odnosu prema njihovoj dužnosti od početka je bio ovakav. Oni dolaze u Božju kuću vršiti svoju dužnost s ambicijama, željama i pogodbama. To je ono što računaju i planiraju duboko u svom srcu prije nego što počnu vršiti svoju dužnost. Koji je njihov plan? Što je srž i središte njihovih izračuna? Cilj im je zadobiti blagoslove, imati dobro odredište, a neki čak ciljaju na izbjegavanje nesreće. To je njihova nakana. Oni iznova i iznova pomno ispituju riječi Božje, ali ni za živu glavu ne mogu uvidjeti da su riječi Božje sve istina, da u riječima Božjim leži put primjene, te da riječi Božje mogu omogućiti ljudima da budu pročišćeni, postignu promjenu naravi i zadobiju spasenje. Ne mogu uvidjeti te stvari koliko god se trudili. Bez obzira na to kako čitaju riječi Božje, ono do čega im je najviše stalo i čemu pridaju najveću važnost nije ništa drugo nego blagoslovi i obećanja koja Bog daruje onima koji se za Njega odriču, daju, trpe teškoće i plaćaju cijenu. Kad u riječima Božjim pronađu ono što smatraju ključnim i najvažnijim sadržajem, kao da su pronašli slamku spasa. Osjećaju da će, čini se, zadobiti velike blagoslove i misle da su najblagoslovljeniji i najsretniji ljudi u ovom dobu. Stoga se duboko u svom srcu raduju: „Naišao sam na dobro vrijeme u ovom životu; nitko od onih apostola i proroka kroz vjekove nije susreo krista posljednjih dana. Danas slijedim krista posljednjih dana, stoga ne smijem propustiti ovu priliku da zadobijem velike blagoslove. Ovo je prilika da budem nagrađen i dobijem krunu! Nevjernici neće imati tu sreću, i bez obzira na to koliko uživali u ovom životu ili koliko visok status imali, kad dođu velike katastrofe, svi će biti uništeni. Stoga se moram odreći tjelesnih užitaka svijeta, jer koliko god uživao u tim stvarima, one su privremene i prolazne. Gledat ću u budućnost i zadobiti veće blagoslove i nagrade, i veću krunu!” I tako, u svom srcu upozoravaju sebe: „Dok vršim svoju dužnost, bez obzira na to koliko trpio ili koliko morao trčati uokolo, bez obzira na to da li ću biti zatvoren ili mučen, i bez obzira na to na kakve teškoće naišao, moram ustrajati, ustrajati i onda još ustrajati! Ne smijem se obeshrabriti, moram podnositi svako poniženje i nositi teško breme, i ustrajati do posljednjeg trenutka. Vjerujem da će se ono što je bog rekao: ‚Onaj tko slijedi do kraja, sigurno će biti spašen’, zasigurno obistiniti za mene.” Je li ijedna od ideja i mišljenja koje imaju i u koje vjeruju u svom srcu u skladu s istinom? (Ne.) Nijedna od njih nije u skladu s istinom, i nijedna nije u skladu s Božjim riječima ili nakanama – sve su to izračuni i planovi za njihove osobne izglede i sudbinu. Duboko u svom srcu, nemaju interesa za bilo koji zahtjev za čovječanstvo spomenut u riječima Božjim; ne obaziru se na njih. Duboko u svom srcu, imaju odbojnost i otpor prema razotkrivanju čovječanstva i zahtjevima koji su postavljeni čovječanstvu u Božjim riječima, pa čak i razvijaju predodžbe, tako da kad vide te riječi, osjećaju otpor prema njima i osjećaju se nelagodno, te ih potom jednostavno preskoče. Kad se radi o poticajima, utjesi, podsjetnicima, milosrđu i suosjećanju za čovječanstvo u Božjim riječima, pokazuju nestrpljenje i ne žele ih prihvatiti ni slušati, vjerujući da su te riječi lažne. U svom srci, imaju odbojnost i osjećaju otpor prema Božjim riječima suda i grdnje i Njegovu djelu kušnji među ljudima, te ih ne žele prihvatiti i izbjegavaju ih. Umjesto toga, samo pokazuju velik interes za riječi o Božjim obećanjima ili blagoslovima za čovječanstvo, pa ih čak i često čitaju kako bi zadovoljili nestrpljivu želju svoga srca za zadobivanjem blagoslova, željni da odmah budu uzneseni u kraljevstvo nebesko i oslobođeni svake patnje. Kad više ne mogu ustrajati tijekom vršenja svoje dužnosti i razviju sumnje o tome mogu li zadobiti blagoslove, a njihova se „vjera” poljulja, ili kad im volja nije čvrsta i žele se povući, čitaju te riječi i koriste ih kao motivaciju za vršenje svoje dužnosti. Nikada ne pokušavaju duboko promišljati o istini u Božjim riječima u bilo kojem od njihovih poglavlja ili odlomaka, i ne žele ni najmanje iskusiti sud Božjih riječi, a kamoli spoznati sebe i jasno vidjeti stvarnost duboke iskvarenosti čovječanstva kroz one riječi Božje koje razotkrivaju iskvarenu bit čovječanstva. Također se oglušuju o Božje nakane, zahtjeve i poticaje za čovječanstvo, ne obazirući se na njih i odnoseći se prema njima sa stavom nepoštovanja i ravnodušnosti. Duboko u svom srcu vjeruju: „Ono što bog kaže i čini samo je formalnost; tko to može prihvatiti? Tko to može razumjeti? Tko može uistinu primjenjivati u skladu s božjim riječima? Sve su te božje riječi suvišne. Najpraktičnije je da ljudi zamijene vršenje svoje dužnosti za blagoslove – ništa nije praktičnije od toga.” Stoga, iznova i iznova traže u Božjim riječima, i kad pronađu taj put, smatraju vršenje svoje dužnosti jedinim putem za zadobivanje blagoslova. To su nakane, ciljevi i najdublji izračuni antikrista pri vršenju svoje dužnosti. Dakle, kakva očitovanja i otkrivenja pokazuju tijekom vršenja svoje dužnosti koja omogućuju ljudima da vide da je bit takvih ljudi u potpunosti bit antikrista? Nije slučajno da su antikristi sposobni vršiti svoju dužnost – oni u potpunosti vrše svoju dužnost s vlastitim nakanama i ciljevima te željom za zadobivanjem blagoslova. Koju god dužnost vršili, njihov cilj i stav, naravno, neodvojivi su od zadobivanja blagoslova, dobrog odredišta i dobrih izgleda i sudbine o kojima danonoćno razmišljaju i brinu. Oni su poput trgovaca kojima je samo posao na pameti. Što god antikristi činili, sve je povezano sa slavom, dobitkom i statusom – sve je povezano sa zadobivanjem blagoslova i izgleda i sudbine. Duboko u sebi, njihovo je srce puno takvih stvari; to je priroda-bit antikrista. Upravo zbog takve priroda-biti drugi mogu jasno vidjeti da će oni na kraju biti eliminirani.

U Božjim riječima, Bog ima zahtjeve za sve vrste ljudi, te ima zahtjeve i jasne izjave o svim vrstama dužnosti i posla. Te su riječi sve Božji zahtjevi za čovječanstvo, a tih se zahtjeva ljudi trebaju pridržavati i trebaju ih primjenjivati i postizati. Kakav stav antikristi imaju prema Božjim riječima i Božjim zahtjevima? Usvajaju li stav pokornosti? Usvajaju li stav poniznog prihvaćanja? Zasigurno ne. S obzirom na njihovu narav, mogu li antikristi, kad dođu u Božju kuću vršiti svoju dužnost, činiti to dobro u skladu s Božjim zahtjevima i aranžmanima Božje kuće? (Ne, ne mogu.) Nipošto ne mogu. Kad antikristi vrše svoju dužnost, njihova prva misao nije tražiti načela koja vršenje njihove dužnosti podrazumijeva, niti ono što Bog zahtijeva, niti koja su pravila Božje kuće. Umjesto toga, prvo se raspituju hoće li biti blagoslovljeni ili nagrađeni za vršenje te dužnosti. Ako nije sigurno da će biti blagoslovljeni ili nagrađeni, ne žele vršiti tu dužnost; a čak i ako je vrše, bit će površni. Antikristi nevoljko vrše svoju dužnost kako bi zadobili blagoslove. Također se raspituju hoće li se moći isticati i biti cijenjeni vršenjem te dužnosti, te hoće li Višnji ili Bog znati ako vrše tu dužnost. To su sve stvari koje razmatraju kad vrše dužnost. Prvo što žele utvrditi jest koje koristi mogu dobiti vršenjem dužnosti i mogu li biti blagoslovljeni. To im je najvažnije. Nikada ne razmišljaju o tome kako voditi računa o Božjim nakanama i uzvratiti Božju ljubav, kako propovijedati evanđelje i svjedočiti o Bogu kako bi ljudi zadobili Božje spasenje i postigli sreću, a još manje ikada traže razumijevanje istine, ili traže kako riješiti svoje iskvarene naravi i proživjeti obličje čovjeka. Nikada ne razmatraju te stvari. Oni samo razmišljaju o tome mogu li biti blagoslovljeni i steći koristi, kako učvrstiti položaj, kako steći status, kako postići da ih ljudi cijene, te kako se istaknuti i postati najbolji u crkvi i u mnoštvu. Nipošto nisu voljni biti obični sljedbenici. Uvijek žele biti prvi u crkvi, imati posljednju riječ, postati vođe i natjerati sve da ih slušaju. Tek tada mogu biti zadovoljni. Vi možete vidjeti da su srca antikrista puna tih stvari. Daju li se oni istinski za Boga? Vrše li oni istinski svoju dužnost kao stvorena bića? (Ne.) Što onda žele činiti? (Imati moć.) Točno. Oni kažu: „Što se mene tiče, u svjetovnom svijetu želim nadmašiti sve ostale. Moram biti prvi u bilo kojoj skupini. Odbijam biti drugi i nikada neću biti pomoćnik. Želim biti vođa i imati posljednju riječ u bilo kojoj skupini ljudi u kojoj se nalazim. Ako nemam posljednju riječ, onda ću pokušati na sve moguće načine uvjeriti vas sve, natjerati vas sve da me cijenite i da me izaberete za vođu. Jednom kad budem imao status, imat ću posljednju riječ, svi će me morati slušati. Morat ćete raditi po mome i morat ćete biti pod mojom kontrolom.” Bez obzira na to koju dužnost antikristi vrše, pokušat će dospjeti na visok položaj, na položaj prvenstva. Nikada se ne bi mogli zadovoljiti mjestom običnog sljedbenika. A što je njihova najveća strast? Stajati pred ljudima, izdavati naredbe i grditi ljude, tjerati ljude da rade kako im se kaže. Nikada ne razmišljaju o tome kako pravilno vršiti svoju dužnost – a još manje, dok vrše svoju dužnost, traže istina-načela kako bi primijenili istinu i udovoljili Božjoj volji. Umjesto toga, razbijaju glavu tražeći načine da se istaknu, da vođe visoko misle o njima i promiču ih, kako bi oni sami mogli postati vođe ili djelatnici i mogli voditi druge ljude. To je ono o čemu po cijele dane razmišljaju i čemu se nadaju. Antikristi nisu voljni da ih drugi vode, niti su voljni biti obični sljedbenici, a još manje da tiho vrše svoju dužnost bez pompe. Koju god dužnost vršili, ako ne mogu biti u prvom planu, ako ne mogu biti iznad drugih i voditi druge ljude, smatraju vršenje svoje dužnosti dosadnim, te postaju negativni i počinju zabušavati. Bez pohvale ili obožavanja drugih, to im je još manje zanimljivo i imaju još manju želju vršiti svoju dužnost. Ali ako mogu biti u prvom planu dok vrše svoju dužnost i imati posljednju riječ, osjećaju se osnaženo i pretrpjet će svaku teškoću. Uvijek imaju osobne nakane u vršenju svoje dužnosti, i uvijek se žele istaknuti kako bi zadovoljili svoju potrebu da nadmaše druge ljude, te zadovoljili svoje želje i ambicije. Dok vrše svoju dužnost, osim što su izrazito natjecateljski raspoloženi – natječući se u svakom pogledu da se istaknu, da budu na vrhu, da se uzdignu iznad drugih – također razmišljaju o tome kako zadržati svoj trenutni status, ugled i prestiž. Ako postoji itko tko prijeti njihovu statusu ili prestižu, ne prežu ni pred čim i nemaju milosti u njihovu obaranju i uklanjanju. Čak koriste prezira vrijedna sredstva kako bi potisnuli one koji su sposobni težiti istini, koji vrše svoju dužnost s odanošću i osjećajem odgovornosti. Također su puni zavisti i mržnje prema braći i sestrama koji se izvrsno snalaze u svojoj dužnosti. Posebno su puni mržnje prema onima koje druga braća i sestre podržavaju i odobravaju; vjeruju da takvi ljudi predstavljaju ozbiljnu prijetnju onome čemu teže, njihovu ugledu i statusu, i u sebi se zaklinju: „Ili ti, ili ja; ili ja, ili ti, nema mjesta za nas oboje, i ako te ne oborim i ne riješim te se, neću sebe smatrati čovjekom!” Prema braći i sestrama koji izraze drugačije mišljenje, koji ih razotkriju ili koji prijete njihovu statusu, nemilosrdni su: smislit će bilo što kako bi našli nešto protiv njih da bi ih osudili, diskreditirali i oborili, i neće se smiriti dok to ne postignu. Imaju samo jedan stav u svom ophođenju s bilo kojom osobom: ako ta osoba prijeti njihovu statusu, oborit će je i riješiti je se. Svi njihovi zakleti sljedbenici su ljudi koji im laskaju, i koje god loše stvari ti ljudi činili i koliko god štete nanijeli radu crkve i interesima Božje kuće, oni će to zataškavati i štititi ih. Tijekom vršenja svoje dužnosti, antikristi uvijek upravljaju vlastitom slavom, dobitkom i statusom, upravljajući vlastitim neovisnim kraljevstvom. Bit vršenja njihove dužnosti jest boriti se za svoje neovisno kraljevstvo i boriti se za vlastite izglede i sudbinu.

Neki antikristi vode desetak ljudi u malom timu, a neki vode crkvu ili čak i više ljudi. Bez obzira na to koliko ljudi vode, oni već kontroliraju te ljude dok vrše svoje dužnosti i među njima vladaju kao kraljevi. Ne zanima ih kako Bog osuđuje i prezire takve stvari, već im je stalo samo do toga da čvrsto drže moć u svojim rukama i strogo kontroliraju one pod sobom koje mogu kontrolirati. Stoga, sudeći prema nakanama i motivima antikrista u vršenju njihovih dužnosti, njihova je bit zlobna i opaka. Dakle, na temelju njihova ponašanja pri vršenju dužnosti, kakvu narav otkrivaju? Njihova je narav također zlobna. Kako se ta zlobna narav očituje? Iako možda trpe teškoće i plaćaju cijenu dok vrše svoje dužnosti, nijedna dužnost koju vrše nije izvršena u skladu s Božjim riječima. Tijekom vršenja svojih dužnosti, oni uopće ne provode radne aranžmane, a kamoli da traže načela koja je Božja kuća postavila za svaki zadatak. Oni zadovoljavaju samo svoje osobne sklonosti i želju za moći, kao i svoju osobnu želju da uvijek nešto rade. Sve su to neki uvjeti za koje antikristi vjeruju da im mogu donijeti krunu. Oni se samozavaravaju: „Ako samo budem radio ovako, plaćao cijenu, odricao se i davao se, bog će mi na kraju sigurno dati krunu i nagraditi me!” Nikada se ne obaziru na zahtjeve i načela koja se u Božjim riječima naglašavaju i opetovano iznose čovječanstvu, niti ozbiljno shvaćaju; smatraju ih samo skupom izreka. Oni razmišljaju ovako: „Kakvi god bili tvoji zahtjevi, ne mogu popustiti u držanju svoje moći niti u svojim težnjama, i ne mogu se odreći svojih želja ni ambicija. Ako nemam te stvari, kakvu onda pokretačku snagu ili motivaciju imam za vršenje svoje dužnosti?” To su neka od očitovanja antikrista dok vrše svoje dužnosti. Što god Božje riječi kažu i kakve god zahtijevane standarde i načela Višnji imao za razne zadatke, antikristi ne slušaju i ne obaziru se. Koliko god konkretne bile riječi Višnjega, koliko god strogi bili zahtjevi u vezi s tim aspektom rada, oni se prave da ne čuju ili ne razumiju, te i dalje ispod toga postupaju nepromišljeno i samovoljno i divljaju, radeći stvari prema vlastitim nakanama. Vjeruju da će, ako budu radili prema Božjim zahtjevima i prema metodama koje zahtijeva Višnji, izgubiti svoj status, a moć koju drže bit će prenesena na druge i raspršena. Vjeruju da je raditi po istini i prema zahtjevima u Božjim riječima nevidljivi napad na njihovu moć i oduzimanje te moći – to je napad na njihov osobni ugled. Oni misle: „Nisam toliko glup. Ako prihvatim vaša mišljenja, neću li ispasti nesposoban i bez talenta za vođenje? Ako prihvatim vaša mišljenja, ako priznam da griješim, hoće li me braća i sestre i dalje slušati? Hoću li i dalje imati ugled? Ako budem radio prema zahtjevima Višnjega, neću li izgubiti priliku da se istaknem? Hoće li me braća i sestre i dalje obožavati? Hoće li i dalje slušati što govorim? Ako me nitko ne bude slušao, koji je smisao vršenja ove dužnosti? Kako ću i dalje moći obavljati ovaj rad? Ako nemam autoritet u skupini i moj ugled se smanji, i ako svi budu slušali Božje riječi i primjenjivali ih u skladu s istina-načelima, neće li moje vodstvo biti isprazno? Neću li postati marioneta? Kakav ću onda imati entuzijazam za sve to? Ako je moje vodstvo isprazno i što god radim besmisleno, hoću li i dalje imati ikakve izglede za budućnost?” Ono što antikristi žele jest biti postavljeni iznad svih ostalih u bilo kojoj skupini, čime bi zauzvrat dobili buduću krunu i buduće nagrade. Vjeruju da će, sve dok postanu istaknuta figura i vođa drugima među Božjim izabranim narodom, imati pravo zauzvrat dobiti buduću krunu i primiti velike blagoslove u budućnosti. Stoga, antikristi ni u jednom trenutku neće popustiti u držanju moći koju imaju i ni pod kojim okolnostima neće popustiti u svojoj budnosti. Boje se da će im, ako i malo popuste, moć u njihovim rukama biti oduzeta ili oslabljena. Kada vrše svoje dužnosti, ne čine to najbolje što mogu na svom položaju, ne vrše svoje dužnosti dobro i ne svjedoče o Bogu u skladu s načelima Božjih riječi i Njegovim zahtjevima. Umjesto toga, koriste takve prilike da se čvrsto uhvate za krunu za koju vjeruju da će je uskoro primiti. Čak i ako su neki antikristi u stanju pridržavati se zahtjeva Božje kuće kao skupa propisa, to još uvijek ne može pokazati da su oni ljudi koji prihvaćaju istinu i pokoravaju se Božjim riječima. Koji je razlog tomu? Neki antikristi, tijekom vršenja svojih dužnosti, uvijek žele prigrabiti moć i zadovoljiti svoju želju za njom, i uvijek žele imati status te s položaja statusa držati prodike ljudima i naređivati im. Ali neki su antikristi drugačiji i imaju ovakvu brigu: „Ptica koja prva isturi glavu biva pogođena. To znači da će onaj tko isturi glavu i pogriješi nastradati. Neću biti takva budala. Bez obzira na to koliko sam sposoban, uložit ću samo trideset posto, a ostalih sedamdeset sačuvat ću za sebe kao odstupnicu – moram se malo suzdržati. Što god božja kuća kaže ili zahtijeva od mene, naizgled ću se složiti i neću biti onaj koji prekida i ometa. Tko god vodi, slijedit ću ga, i odobravat ću što god kaže. Bit ću dobro sve dok se držim propisa koje je dao višnji i ne kršim ih. Što se tiče posvećivanja moje odanosti Bogu i iskrenog davanja sebe za njega, za to nema potrebe. Uložit ću malo truda u vršenje svoje dužnosti, učiniti tek toliko je prihvatljivo, i neću biti budala. Što god radio, moram se malo suzdržati kako na kraju ne bih ostao bez ičega i kako se sav trud ne bi pokazao uzaludnim.” Ovakav antikrist vjeruje da je glupo od drugih što preuzimaju odgovornosti u vršenju svojih dužnosti i uvijek isturaju glavu kako bi riješili probleme, te da on sam ne smije biti takva budala. U srcu zna da će onaj tko teži statusu i upravlja vlastitom moći prije ili kasnije biti razotkriven, ali da bi se primijenila istina, mora se platiti cijena, uložiti napor, ponuditi iskrenost i biti odan. Morao bi pretrpjeti mnogo teškoća, a on to nije voljan učiniti. Usvajaju kompromisni pristup, niti isturaju glavu niti se povlače, slijedeći srednji put. Vjeruju: „Učinit ću što god se od mene traži. Samo ću odraditi formu i gotovo, a ako se od mene traži da to učinim bolje, jednostavno neću. Da bih to učinio bolje, morao bih platiti višu cijenu i provjeriti više materijala – bilo bi tako naporno! Kad bi mi bog za to dao dodatne nagrade, onda u redu, ali čini se da božje riječi ne govore ništa o dodatnim nagradama. Budući da je tako, ne trebam se mučiti i umarati; bolje je samo ne umarati se.” Može li takva osoba dobro vršiti svoju dužnost? Može li zadobiti istinu? Mogu li oni koji ne teže istini, već su površni ili negativni i lijeni u svom poslu, dobiti Božje odobravanje? Nipošto ne mogu.

Koje je najočitije očitovanje antikrista? Kao prvo, oni ne prihvaćaju istinu, što je nešto što svatko može vidjeti. Ne samo da ne prihvaćaju tuđe prijedloge, već, što je najvažnije, ne prihvaćaju ni orezivanje. Nedvojbeno je sigurno da antikristi ne prihvaćaju istinu; kad bi mogli prihvatiti istinu, ne bi bili antikristi. Pa zašto onda antikristi i dalje vrše svoje dužnosti? Koja je točno njihova nakana u vršenju dužnosti? To je: „primiti stostruko u ovom životu i vječni život u budućem svijetu”. Oni u potpunosti slijede tu izreku u svojim dužnostima. Nije li to transakcija? To je u potpunosti transakcija. Sudeći po prirodi te transakcije, nije li to opaka narav? (Da.) Dakle, na koji su način opaki? Može li Mi itko reći? (Iako antikristi čuju toliko istina koje je Bog izrazio, nikada ne teže za njima. Čvrsto se drže svog statusa i ne puštaju ga, vršeći svoju dužnost samo radi osobne koristi i kako bi vladali nad drugima.) Taj je odgovor donekle točan, uhvatili ste bit, ali nije dovoljno konkretan. Ako u potpunosti znaju da je pogrešno sklapati pogodbe s Bogom, ali i dalje ustraju do kraja i odbijaju se pokajati, onda je taj problem ozbiljan. Danas većina ljudi vrši svoje dužnosti s nakanom da zadobije blagoslove. Svi žele iskoristiti vršenje svojih dužnosti kako bi bili nagrađeni i dobili krunu, a ne razumiju značaj vršenja dužnosti. O tom problemu treba jasno razgovarati u zajedništvu. Dakle, razgovarajmo prvo o tome kako je uopće nastala ljudska dužnost. Bog radi kako bi upravljao čovječanstvom i spasio ga, pa On, naravno, ima zahtjeve za ljude. Ti zahtjevi su njihova dužnost. Očito je da ljudska dužnost proizlazi iz Božjeg djela i Njegovih zahtjeva za čovječanstvo. Bez obzira na to koju dužnost netko vrši, to je najpravilnija, najljepša i najpravednija stvar među ljudima. Kao stvorena bića, ljudi bi trebali vršiti svoju dužnost, i tek tada mogu primiti odobrenje Stvoritelja. Stvorena bića žive pod vlašću Stvoritelja i prihvaćaju sve što Bog pruža i sve što od Boga dolazi, stoga bi trebali ispunjavati svoje odgovornosti i obveze. To su odredila Nebesa, prihvatila zemlja, i to je odredio Bog. Iz toga se vidi da je za ljude vršenje dužnosti stvorenog bića pravednije, ljepše i plemenitije od bilo čega drugog što čine dok žive u ovom ljudskom svijetu; ništa među ljudima nije smislenije ili vrjednije, i ništa ne donosi veći smisao i vrijednost životu stvorene osobe od vršenja dužnosti stvorenog bića. Na zemlji, jedina skupina ljudi koja istinski i iskreno vrši dužnost stvorenog bića jesu oni koji se pokoravaju Stvoritelju. Ta skupina ne slijedi svjetovne trendove; oni se pokoravaju Božjem vodstvu i usmjeravanju, slušaju samo Stvoriteljeve riječi, prihvaćaju istine koje je izrazio Stvoritelj i žive po riječima Stvoritelja. To je najistinitije, najsnažnije svjedočanstvo, i to je najbolje svjedočanstvo vjere u Boga. To što stvoreno biće može vršiti dužnost stvorenog bića, da može udovoljiti Stvoritelju, najljepša je stvar među ljudima i nešto što bi se među njima trebalo širiti kao priča za pohvalu. Sve što Stvoritelj povjeri stvorenim bićima, ona bi trebala bezuvjetno prihvatiti; za čovječanstvo je to i sreća i povlastica, a za sve one koji vrše dužnost stvorenog bića, ništa nije ljepše ili vrjednije spomena – to je nešto pozitivno. A što se tiče toga kako Stvoritelj postupa s onima koji mogu vršiti dužnost stvorenog bića i što im obećava, to je stvar Stvoritelja; to se ne tiče stvorenog čovječanstva. Da kažemo malo jasnije i jednostavnije, to ovisi o Bogu i ljudi se nemaju pravo miješati. Dobit ćeš što god ti Bog dâ, a ako ti ne dâ ništa, onda nemaš što reći o tome. Kada stvoreno biće prihvati Božje poslanje i surađuje sa Stvoriteljem kako bi vršilo svoju dužnost i činilo što može, to nije transakcija ni trgovina; ljudi ne bi trebali pokušavati razmijeniti izražavanje stavova ili postupke i ponašanja kako bi zadobili bilo kakva obećanja ili blagoslove od Boga. Kada vam Stvoritelj povjeri ovaj posao, pravo je i ispravno da, kao stvorena bića, prihvatite tu dužnost i poslanje. Ima li u tome ičega transakcijskog? (Ne.) Sa strane Stvoritelja, On je voljan povjeriti svakome od vas dužnosti koje bi ljudi trebali vršiti; a sa strane stvorenog čovječanstva, ljudi bi trebali radosno prihvatiti tu dužnost, smatrajući je svojom životnom obvezom, vrijednošću koju bi trebali proživjeti u ovom životu. Ovdje nema transakcije, ovo nije ekvivalentna razmjena, a još manje uključuje bilo kakvu nagradu ili druge tvrdnje koje ljudi zamišljaju. Ovo nipošto nije trgovina; ne radi se o razmjenjivanju cijene koju ljudi plaćaju ili teškog rada koji pružaju pri vršenju svoje dužnosti za nešto drugo. Bog to nikada nije rekao i ljudi to ne bi trebali tako shvaćati. Stvoritelj daje čovječanstvu poslanje, a stvoreno biće, primivši od Stvoritelja poslanje koje Bog daje, preuzima na sebe vršenje svoje dužnosti. U toj stvari, u tom procesu, nema ničeg transakcijskog; to je prilično jednostavna i ispravna stvar. To je kao s roditeljima koji, nakon što rode dijete, odgajaju ga bezuvjetno i bez prigovora. Što se tiče toga hoće li dijete biti odano svojim roditeljima, njegovi roditelji nisu imali takve zahtjeve od dana kad se rodilo. Ne postoji nijedan roditelj koji, nakon što rodi dijete, kaže: „Odgajam ga samo da ćeš mi služiti i poštovati me u budućnosti. Ako me neće poštovati, zadavit ću ga odmah.” Ne postoji nijedan takav roditelj. Dakle, sudeći po načinu na koji roditelji odgajaju svoju djecu, to je obveza, odgovornost, zar ne? (Da.) Roditelji će nastaviti odgajati svoje dijete, bez obzira na to je li odano ili ne, i bez obzira na teškoće, odgajat će ga dok ne odraste, i nadati se najboljem za njega. U toj odgovornosti i obvezi koju roditelji imaju prema svom djetetu nema ničeg uvjetnog ni transakcijskog. Oni s relevantnim iskustvom to mogu razumjeti. Većina roditelja nema zahtijevane standarde o tome je li njihovo dijete odano. Ako je njihovo dijete odano, oni će biti malo veseliji nego inače i bit će malo sretniji u starosti. Ako njihovo dijete nije odano, jednostavno će pustiti da tako bude. Tako će razmišljati većina roditelja koji su relativno otvorenog uma. Sve u svemu, bilo da se radi o roditeljima koji odgajaju svoju djecu ili o djeci koja uzdržavaju svoje roditelje, radi se o odgovornosti, o obvezi, i to spada u očekivanu ulogu osobe. Naravno, sve su to sitnice u usporedbi s vršenjem dužnosti stvorenog bića, ali od stvari ljudskog svijeta, one su među ljepšima i pravednijima. Nepotrebno je reći da se to još više odnosi na vršenje dužnosti stvorenog bića. Kao stvoreno biće, kada netko dođe pred Stvoritelja, trebao bi vršiti svoju dužnost. To je vrlo ispravna stvar i trebali bi ispuniti tu odgovornost. Na temelju toga što stvorena bića vrše svoje dužnosti, Stvoritelj je učinio još veće djelo među čovječanstvom, proveo je daljnji korak djela na ljudima. A koje je to djelo? On pruža čovječanstvu istinu, dopuštajući im da zadobiju istinu od Boga dok vrše svoje dužnosti i time odbace svoje iskvarene naravi i budu pročišćeni, da udovolje Božjim nakanama i krenu na ispravan put života te, u konačnici, da se mogu bojati Boga i kloniti se zla, postići potpuno spasenje i više ne biti podvrgnuti nevoljama od strane Sotone. To je konačni učinak koji Bog namjerava postići time što navodi čovječanstvo da vrši dužnosti. Stoga, tijekom procesa vršenja tvoje dužnosti, Bog ti ne daje samo da jasno vidiš jednu stvar i razumiješ malo istine, niti ti samo dopušta da uživaš u milosti i blagoslovima koje primaš vršeći svoju dužnost kao stvoreno biće. Umjesto toga, On ti dopušta da budeš pročišćen i spašen te da, u konačnici, dođeš živjeti u svjetlu Stvoriteljeva lica. To „svjetlo lica” Stvoriteljeva uključuje veliku količinu šireg značenja i sadržaja – nećemo se danas time baviti. Naravno, Bog će sigurno dati obećanja i blagoslove takvim ljudima i dati različite izjave o njima – to je daljnja stvar. Što se tiče sadašnjeg trenutka, što svatko tko dođe pred Boga i vrši svoju dužnost kao stvoreno biće prima od Boga? Istinu i život, najvrjednije i najljepše stvari među čovječanstvom. Nijedno stvoreno biće među ljudima ne može lako primiti takve blagoslove iz ruke Stvoritelja. Tako lijepu i tako veliku stvar antikristi su izvrnuli u transakciju u kojoj traže krune i nagrade iz Božje ruke. Takva transakcija pretvara nešto najljepše i najpravednije u nešto najružnije i najopakije. Nije li to ono što antikristi čine? Sudeći po tome, nisu li antikristi opaki? Oni su doista opaki! To je očitovanje njihove opačine.

U posljednjim danima Bog dolazi utjelovljen da djeluje, izražava mnoge istine, otvara čovječanstvu sva otajstva Božjeg plana upravljanja i pruža sve istine koje ljudi moraju razumjeti i u koje moraju ući kako bi bili spašeni. Te istine i te Božje riječi blago su svima koji vole pozitivne stvari. Istine su potreba iskvarenog čovječanstva, a također su i neprocjenjivo blago za čovječanstvo. Svaka Božja riječ, svaki zahtjev i svaka nakana nešto su što bi ljudi trebali razumjeti i shvatiti, čega se moraju pridržavati kako bi postigli spasenje i istina koju moraju zadobiti. Ali antikrist te riječi smatra teorijama i sloganima, čak se i oglušuje o njih, a što je još gore, prezire ih i poriče. Antikrist najdragocjenije stvari među ljudima smatra lažima šarlatana. Antikrist u svom srcu vjeruje da na svijetu ne postoji Spasitelj, a kamoli istina ili pozitivne stvari. Misli da se sve lijepo ili bilo koja korist moraju osvojiti ljudskim rukama i silom oduzeti ljudskom borbom. Antikrist misli da ljudi bez ambicija i snova nikada neće uspjeti, ali njegovo je srce ispunjeno odbojnošću i mržnjom prema istini koju je izrazio Bog. Istine koje je Bog izrazio smatra teorijama i sloganima, ali moć, interese, ambicije i želje smatra pravednim ciljevima koje treba njegovati i za kojima treba težiti. Također koristi službu koju obavlja koristeći se svojim darovima kao sredstvo za sklapanje pogodbe s Bogom u pokušaju da uđe u kraljevstvo nebesko, zadobije krune i uživa u većim blagoslovima. Nije li to opako? Kako on tumači Božje nakane? Kaže: „Bog određuje tko je šef gledajući tko se najviše daje i trpi za njega i tko plaća najvišu cijenu. On određuje tko može ući u kraljevstvo i tko prima krune gledajući tko je sposoban trčati uokolo, rječito govoriti i tko ima duh razbojnika te može silom otimati stvari. Kao što je Pavao rekao: ‚Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti’ (2 Timoteju 4,7–8).” On slijedi te Pavlove riječi i vjeruje da su njegove riječi istinite, ali ignorira sve Božje zahtjeve i izjave za čovječanstvo, misleći: „Te stvari su nevažne. Važno je samo da, nakon što sam izvojevao svoju bitku i završio svoju trku, na kraju primim krunu. To je istina. Ne misli li bog tako? Bog je izgovorio tisuće i tisuće riječi i održao bezbrojne propovijedi. U konačnici, ono što želi reći ljudima jest da ako želite krune i nagrade, na vama je da se otimate, borite, grabite i plijenite.” Nije li to logika antikrista? U dubini svog srca, tako antikrist uvijek gleda na Božje djelo, i tako tumači Božju riječ i plan upravljanja. Njegova je narav opaka, zar ne? On izvrće Božje nakane, istinu i sve pozitivne stvari. Smatra Božji plan upravljanja za spasenje čovječanstva otvorenom pogodbom, a dužnost koju Stvoritelj zahtijeva od čovječanstva smatra otvorenom eksproprijacijom, agresijom, prijevarom i transakcijom. Nije li to opaka narav antikrista? Antikrist vjeruje da, kako bi zadobio blagoslove i ušao u kraljevstvo nebesko, mora to postići putem pogodbe, te da je to pošteno, razumno i najlegitimnije. Nije li to opaka logika? Nije li to sotonska logika? Antikrist uvijek gaji takva gledišta i stavove duboko u svom srcu, što dokazuje da je narav antikrista previše opaka.

Iz nekoliko sadržajnih stavki o kojima smo upravo razgovarali u zajedništvu, jeste li uspjeli uvidjeti opaku narav antikrista? (Da.) Prva stavka bila je kako antikristi gledaju na svoju dužnost, zar ne? Dakle, kako antikristi gledaju na svoju dužnost? (Antikristi smatraju svoju dužnost transakcijom u kojoj vrše razmjenu za vlastito odredište i vlastite interese. Bez obzira na to koliko je Bog radio na ljudima, koliko im je riječi izgovorio i koliko im je istina izrazio, oni sve to odbacuju te i dalje vrše svoju dužnost s nakanom da sklope pogodbu s Bogom.) Antikristi smatraju svoju dužnost transakcijom. Oni vrše svoju dužnost s nakanom da sklope pogpdbu i zadobiju blagoslove. Misle da bi vjerovanje u Boga trebalo biti radi zadobivanja blagoslova i da je zadobivanje blagoslova kroz vršenje dužnosti ispravno. Oni izvrću pozitivnu stvar vršenja dužnosti i ocrnjuju vrijednost i značaj vršenja dužnosti kao stvoreno biće, istovremeno ocrnjujući i legitimnost toga; oni dužnost koju bi stvorena bića trebala prirodno vršiti pretvaraju u transakciju. To je opačina antikrista; to je prva stavka. Druga stavka je da antikristi ne vjeruju u postojanje pozitivnih stvari ili istine, i ne vjeruju i ne priznaju da su Božje riječi istina. Nije li to opako? (Jest.) Što je tu opako? Božje su riječi stvarnost svih pozitivnih stvari, ali antikristi to ne mogu vidjeti i ne priznaju. Oni Božje riječi smatraju sloganima, vrstom teorije, i izvrću činjenicu da su Božje riječi istina. Koji je ovdje najveći i glavni problem? Bog želi upotrijebiti te riječi da spasi čovječanstvo, a čovjek mora prihvatiti Božje riječi prije nego što može biti pročišćen i postići spasenje – to je činjenica, i to je istina. Antikristi ne priznaju niti prihvaćaju to Božje obećanje čovječanstvu. Kažu: „Biti spašen? Biti pročišćen? Kakva je korist od toga? Beskorisno je! Ako sam pročišćen, mogu li doista biti spašen i ući u kraljevstvo nebesko? Mislim da ne!” Oni ne obraćaju pažnju na tu stvar i nisu za nju zainteresirani. Što to prešutno podrazumijeva? To je da oni ne vjeruju da su Božje riječi istina; vjeruju da su to samo izreke i doktrine. Oni ne vjeruju niti priznaju da Božje riječi mogu pročistiti ili spasiti ljude. To se može usporediti s time kada je Bog u ono vrijeme definirao Joba kao nekoga tko se boji Boga i kloni se zla, i kao savršenu osobu. Jesu li te riječi koje je Bog izgovorio istina? (Da.) Dakle, zašto bi Bog rekao tako nešto? Koji je temelj? Bog promatra ponašanje ljudi, pomno ispituje njihova srca i vidi njihovu bit, i na temelju toga je rekao da se Job boji Boga i kloni se zla i da je savršena osoba. Bog je promatrao Joba više od dan ili dva, a Jobova očitovanja straha od Boga i klonjenja zla također su trajala više od dan ili dva, i sigurno nisu obuhvaćala samo jednu ili dvije stvari. Dakle, kakav je stav Sotona zauzeo prema toj činjenici? (Skeptičan i sumnjičav stav.) Sotona nije bio samo skeptičan, on je to nijekao. Njegove riječi, jednostavno rečeno, bile su: „Ti si Jobu dao toliko toga, uključujući krave, ovce i bezbrojna imanja. On ima razloga da te obožava. Ti kažeš da je Job savršena osoba, ali tvoje riječi ne drže vodu. Tvoje riječi nisu istina, nisu stvarne, netočne su, i ja niječem tvoje riječi.” Nije li to ono što je Sotona mislio? (Jest.) Bog je rekao: „Job se boji Boga i kloni se zla, on je savršena osoba.” Što je Sotona rekao? (Bi li on obožavao boga bez razloga?) Sotona je rekao: „Pogrešno, on nije savršena osoba! Primio je od tebe koristi i blagoslove, pa te se boji. Ako mu oduzmeš te koristi i blagoslove, neće te se bojati – on nije savršena osoba.” Dakle, za svaku rečenicu koju Bog izgovori, Sotona će pokraj nje staviti upitnik i križić. Sotona niječe Božje riječi i niječe Božje definicije ili izjave o bilo čemu. Možemo li reći da Sotona niječe istinu? (Da.) To je činjenica. Dakle, kakav je stav antikrista prema Božjim riječima koje razotkrivaju, sude i grde čovječanstvo te iznose razne konkretne zahtjeve čovječanstvu? Priznaju li ih i kažu li „Amen”? Mogu li ih slijediti? (Ne mogu.) Moglo bi se reći da je neposredna reakcija antikrista u njihovom srcu na sve vrste Božjih riječi: „Pogrešno! Je li to doista tako? Kako to da je onako kako ti kažeš? To nije ispravno – ne vjerujem u to. Zašto je to što si rekao tako neugodno? Bog ne bi tako govorio! Da ja govorim, trebalo bi reći ovako.” Sudeći po tim stavovima antikrista prema Bogu, mogu li se oni pridržavati Božjih riječi kao istine? Nipošto ne mogu. To je ono što je kod njih opako; to je druga stavka. Treća stavka je ono što antikristi misle o svrsi Božjeg plana upravljanja, a to je da Bog želi spasiti čovječanstvo i dopustiti mu da se oslobodi Sotoninih iskvarenih naravi i sila tame te postigne spasenje. Zašto se za njihovu narav kaže da je opaka? Oni vjeruju da je to transakcija, pa čak vjeruju i da je to samo igra. Igra između koga? Igra između boga iz legende i skupine neukih i glupih ljudi koji žele ući u kraljevstvo nebesko i osloboditi se svijeta patnje. To je također transakcija u kojoj obje strane dragovoljno sudjeluju, gdje je jedna strana voljna dati, a druga voljna primiti. To je takva vrsta igre. Tako oni vide Božji plan upravljanja – nije li to otkrivenje opake naravi antikrista? Budući da su antikristi puni ambicija i budući da žele odredište i blagoslove, oni najljepši pothvat čovječanstva i Božje djelo upravljanja za spasenje čovječanstva izvrću u igru, transakciju – to je opaka narav antikrista. Osim toga, antikristi imaju još jedno očitovanje, koje zvuči prilično komično i smiješno. Zašto je smiješno? Antikristi ne vjeruju u sve djelo koje je Bog učinio, niti vjeruju da je sve što je Bog rekao istina i da može spasiti čovječanstvo, ali imaju neiscrpnu volju da trpe teškoće, plaćaju cijenu te da sklapaju i omogućuju tu pogodbu. Nije li to smiješno? Naravno, to nije opačina antikrista, već njihova glupost. S jedne strane, oni ne vjeruju da Bog postoji, ne priznaju da su Božje riječi istina, pa čak i izvrću Božji plan upravljanja, ali s druge strane i dalje žele steći osobne koristi od Božjih riječi i Njegovog plana upravljanja. Drugim riječima, s jedne strane oni ne vjeruju u postojanje svih tih činjenica, a kamoli u njihovu autentičnost, dok s druge strane i dalje žele tražiti korist i iskoristiti svaku prednost, želeći biti oportunisti i zadobiti stvari koje ne mogu steći u svijetu, a sve to dok i dalje misle da su izuzetno pametni. Nije li to smiješno? Oni zavaravaju sami sebe i izuzetno su glupi.

Upravo smo raščlanili opaku narav antikrista kroz tri očitovanja i zaključili s još jednim: antikristi su toliko glupi da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Koja su to tri očitovanja? (Prvo, antikristi gledaju na vršenje svoje dužnosti kao na transakciju; drugo, antikristi ne priznaju riječ Božju, ne vjeruju da je Božja riječ nešto pozitivno i ne priznaju da Božja riječ može spasiti ljude, već je smatraju teorijama i sloganima; treće, antikristi gledaju na Božje djelo upravljanja za spasenje čovječanstva kao na puku transakciju i igru.) I još jedno očitovanje? (Apsurdnost i krajnja glupost antikrista.) Nije li ovo prilično konkretno? (Jest.) Biste li vi rekli da je osoba koja posjeduje takvu narav pomalo nenormalnog mentalnog stanja i razuma? (Da.) Na koji su način nenormalni? (Antikristi žele sklapati pogodbe s Bogom i od Boga primiti izglede i odredište, ali i dalje ne vjeruju u Božji plan upravljanja niti u to da Bog može spasiti čovječanstvo. Njihovo je razmišljanje proturječno, stvari koje žele su stvari koje niječu. To u osnovi nema smisla, stoga je njihov razum nenormalan i nešto nije u redu s njihovim mentalnim stanjem.) To pokazuje da im nedostaje normalne ljudskosti. Oni ne znaju da sami sebi proturječe takvim načinom razmišljanja i kalkuliranjem. Kako do toga dolazi? (Uvijek slijede pogrešan put jer nikada ne prihvaćaju istinu niti je primjenjuju.) A znaju li da je put kojim idu pogrešan? Zasigurno ne znaju. Kad bi znali da će tako pretrpjeti gubitak, sigurno to ne bi činili. Oni misle da im to donosi prednost: „Pogledajte kako sam pametan. Ništa vi ne prozirete; svi ste budale. Kako možete biti tako bezazleni? Gdje je bog? Ne mogu ga vidjeti ni dotaknuti, a nema jamstva da se božja obećanja mogu ostvariti! Vidite kako sam pronicljiv – kad napravim korak naprijed, razmišljam deset koraka unaprijed, a vi ne radite nikakve izračune ni za jedan jedini korak.” Misle da su vrlo pametni. Stoga, nakon što vrše svoju dužnost dvije ili tri godine, neki ljudi misle: „Vršim svoju dužnost nekoliko godina i još uvijek nisam ništa zadobio, nisam vidio nikakva čuma niti sam vidio ikakve neobične pojave. Prije sam jeo tri obroka dnevno i još uvijek jedem tri obroka. Ako preskočim obrok, gladan sam. Ako noću izgubim sat ili dva sna, danju sam i dalje pospan. Nisam razvio nikakve posebne moći! Svi kažu da je bog svemoguć i da možeš primiti velike blagoslove ako vršiš svoju dužnost. Vršim svoju dužnost nekoliko godina i ništa se nije promijenilo. Nije li i dalje tako? Često imam slabosti, negativnost i pritužbe. Svi kažu da istina može promijeniti ljude i da Božja riječ može promijeniti ljude, ali ja se uopće nisam promijenio. U srcu mi još uvijek često nedostaju roditelji, nedostaju mi djeca, pa se čak i prisjećam svojih prijašnjih dana u svijetu. Dakle, što točno bog radi na ljudima? Što sam zadobio? Svi kažu da kad ljudi vjeruju u boga i steknu istinu, onda nešto zadobiju, ali da jesu, ne bi li bili drugačiji od ostalih? Sad starim i zdravlje mi nije kao prije. Bore na licu su mi se jako povećale. Ne kažu li da ljudi koji vjeruju u boga postaju mlađi što duže žive? Zašto sam ja ostario umjesto da sam se pomladio? Božje riječi ionako nisu točne, moram napraviti planove za sebe. Vidim da je to sve što se tiče vjere u boga, svaki dan sam zauzet čitanjem božje riječi, pohađanjem okupljanja, pjevanjem himni i vršenjem svoje dužnosti. Čini se dosadnim i ne osjećam se nimalo drugačije nego prije.” Čim tako razmišljaju, naći će se u nevolji, zar ne? Nastavljaju razmišljati: „Sada stvarno patim vršeći svoju dužnost, božja obećanja i blagoslovi čine se vrlo dalekima. Također, neki ljudi koji vjeruju u boga umiru u nesrećama, pa postoji li uopće takvo što kao božja zaštita čovjeka? Recimo da ne postoji, jesu li onda članci sa svjedočanstvima koje su neki ljudi napisali, govoreći da je bog činio čuda kako bi im spasio život u najopasnijim trenucima, istiniti ili lažni?” Oni o tome razmišljaju i u srcu su nesigurni, a kad nastave vršiti svoju dužnost, osjećaju se bezvoljno i bez entuzijazma te više nisu proaktivni. Stalno se povlače i počinju raditi stvari polovično i površno. Kakve izračune rade u svojim mislima? „Ako ne primim blagoslove, ako uvijek bude ovako, onda moram napraviti druge planove. Moram ponovno isplanirati hoću li nastaviti vršiti svoju dužnost ili ne i kako ću to činiti u budućnosti. Ne smijem opet biti ovako glup. Inače u budućnosti neću dobiti svoje izglede i odredište, ni svoju krunu, a neću ni uživati u ovozemaljskoj sreći. Neće li onda sav ovaj trud pasti u vodu? Ako i dalje ne dobijem ništa kao sada, onda mi je bilo bolje prije, dok sam radio i težio za svijetom, a nazivao se vjernikom u boga. Ako bog nikada ne kaže kada će djelo završiti, kada će nagraditi ljude, kada će dužnost doći kraju i kada će se bog otvoreno pojaviti čovječanstvu, ako bog nikada ne da ljudima precizna objašnjenja, koja je onda svrha da ovdje gubim vrijeme? Bilo bi mi bolje da se vratim zarađivanju novca u svijetu i uživanju u ovozemaljskoj sreći. Barem neću protratiti svoj život. Što se tiče budućeg svijeta, tko zna? Sve je nepoznato, za sada ću samo dobro proživjeti ovaj život.” Nije li se u njihovom razmišljanju dogodila promjena? Kad na ovaj način kalkuliraju i krenu pogrešnim putem, mogu li i dalje dobro vršiti dužnosti koje imaju? (Ne, ne mogu.) Neki ljudi kažu: „Antikristi vole status, zar ne? Ako im daš položaj, neće li ostati u Božjoj kući?” Treba li antikristima status u ovom trenutku? Možda im status nije najvažnija stvar u ovom trenutku. Što im je potrebno? Potrebno im je da im Bog da precizno objašnjenje. Ako ne mogu zadobiti blagoslove, onda će otići. S jedne strane, ako ne mogu biti postavljeni na važan položaj tijekom vršenja svoje dužnosti, onda osjećaju da su im izgledi neizvjesni, sumorni i beznadni. S druge strane, ako u procesu vršenja svoje dužnosti stvari nikada ne idu kako oni očekuju – ako osobno ne svjedoče silasku Boga u Njegovoj slavi na dan kada Njegovo veliko djelo bude dovršeno, ili ako im Bog ne kaže jasnim jezikom koje će se godine, mjeseca, dana, sata i minute On otvoreno pojaviti čovječanstvu, kada će Božje djelo doći kraju i kada će doći velike katastrofe, ako im te stvari ne kaže jasnim jezikom, onda će njihovo srce biti nemirno. Nisu u stanju mirno i poslušno vršiti svoje dužnosti i ne mogu se osjećati zadovoljno ovom situacijom. Ono što žele je rezultat, ono što žele je da im Bog da izjavu preciznim jezikom i omogući im da točno znaju mogu li primiti sve stvari koje žele. Ako predugo uzalud čekaju na tu izjavu, napravit će još jedan izračun u svojim mislima. Kakav izračun? Kalkulirat će tko im može dati sreću, tko im može dati stvari koje žele, a ako ne mogu dobiti stvari u budućem svijetu, onda moraju dobiti sve što žele u ovom životu. Ako im ovaj svijet i čovječanstvo mogu dati blagoslove, utjehu i tjelesne užitke te ugled i status u ovom životu, onda će napustiti Boga u bilo koje vrijeme, pod bilo kojim okolnostima, i živjeti svoj dobar život. To su izračuni antikrista. U Božjoj kući oni mogu napustiti svoju dužnost i ostaviti posao koji trenutačno rade u bilo koje vrijeme, pod bilo kojim okolnostima, kako bi težili za ovozemaljskom srećom i izgledima. Neki ljudi mogu čak izdati braću i sestre, izdati interese Božje kuće i izdati Boga kako bi zadobili koristi i izglede u svijetu. Stoga, koliko god se antikristi činili izvanrednima u vršenju svojih dužnosti, koliko god bili natjecateljski raspoloženi, svi oni mogu napustiti svoje dužnosti, izdati Boga i napustiti Božju kuću u bilo koje vrijeme, pod bilo kojim okolnostima. Mogli bi izdati Božju kuću u bilo koje vrijeme, pod bilo kojim okolnostima, postajući Juda. Ako antikristi vrše svoje dužnosti, neizbježno će to koristiti kao sredstvo za cjenkanje. Zasigurno će pokušati zadovoljiti vlastitu želju za zadobivanjem blagoslova u kratkom vremenskom roku – u najmanju ruku pokušavajući prvo zadovoljiti svoju želju za statusnim povlasticama i zadobiti obožavanje drugih, a zatim pokušavajući ući u kraljevstvo nebesko i primiti svoju nagradu. Njihov vremenski rok za vršenje dužnosti mogao bi biti tri godine, ili bi mogao biti pet, čak deset ili dvadeset godina. To je dodijeljeno vrijeme koje daju Bogu i najduže je vrijeme koje daju sebi za vršenje svoje dužnosti. Kad taj vremenski rok istekne, i njihova će izdržljivost dosegnuti svoju granicu. Iako mogu činiti ustupke radi vlastite želje za blagoslovima, za divnim odredištem, krunom i nagradama te podnositi teškoće i plaćati cijenu u Božjoj kući, protok vremena nikada ih neće natjerati da zaborave na svoje izglede i sudbinu ili svoje osobne ambicije i želje, ili da ih se odreknu, a još manje će se te stvari promijeniti ili oslabiti s protokom vremena. Stoga, sudeći prema ovoj biti antikrista, oni su pravi pravcati bezvjernici i oportunisti koji ne vole pozitivne stvari i vole samo negativne stvari, skupina izroda koji se žele provući na prevaru u Božjoj kući, ti su ljudi sramotni.

Jedna od glavnih namjera i jedan od glavnih stavova antikrista prema svojoj dužnosti jest da ju koriste kao priliku za trgovanje s Bogom i za zadobivanje koristi koje žele. Oni također vjeruju: „Kad ljudi napuste svoju obitelj i odreknu se svojih izgleda u svijetu kako bi vršili svoju dužnost u božjoj kući, podrazumijeva se da bi trebali nešto zadobiti, dobiti nešto zauzvrat, samo je to pošteno i razumno. Ako vršiš svoju dužnost i ne primaš ništa, čak i ako primaš neke istine, to se ne isplati. Promjena naravi također nije tako opipljiva korist – čak i ako si primio spasenje, nitko to neće moći vidjeti!” Ti bezvjernici zatvaraju oči pred svakim zahtjevom koji Bog ima za čovječanstvo. Ne priznaju ga niti vjeruju u njega te zauzimaju stav nijekanja. Sudeći prema stavovima i namjerama s kojima se antikristi odnose prema svojoj dužnosti, oni očito nisu ljudi koji teže istini, već su bezvjernici i oportunisti; oni su od Sotone. Jeste li vi čuli da Sotona može odano vršiti dužnost? (Ne.) Ako Sotona može vršiti svoju „dužnost” pred Bogom, onda ta dužnost mora biti pod navodnicima jer Sotona to čini pasivno i pod prisilom, Bog njime manevrira i Bog ga iskorištava. Stoga, zbog svoje antikristovske biti, i zato što ne vole istinu, osjećaju odbojnost prema istini, a još više zbog svoje opake prirode, antikristi ne mogu vršiti svoje dužnosti kao stvorena bića bezuvjetno ili bez naknade, niti mogu težiti istini ili zadobiti istinu dok vrše svoje dužnosti ili ih vršiti prema zahtjevima Božjih riječi. Zbog te njihove prirode, stava s kojim se odnose prema svojim dužnostima i raznih očitovanja tijekom vršenja svojih dužnosti, antikristi pokazuju nemar prema svojim dužnostima. Tijekom vršenja svojih dužnosti oni mogu činiti zlo i igrati ulogu prekidanja i ometanja rada Božje kuće u bilo koje vrijeme, pod bilo kojim okolnostima. Koje je glavno i istaknuto očitovanje tijekom vršenja njihovih dužnosti? To je da postupaju tvrdoglavo, samovoljno i autokratski te da rade stvari bez savjetovanja s drugima. Rade stvari kako im se prohtije, ne uzimajući u obzir posljedice. Oni samo razmatraju kako se mogu izdići iznad drugih i kako mogu kontrolirati više ljudi kroz vršenje svojih dužnosti. Oni samo žele pokazati Bogu da su podnijeli teškoće i platili cijenu u vršenju svojih dužnosti, da imaju zasluge i da imaju pravo tražiti od Boga nagrade i krunu, kako bi ostvarili svoje ambicije i želje te postigli svoj cilj primanja blagoslova.

Tijekom vršenja svojih dužnosti, antikristi neprestano kalkuliraju za vlastite izglede i odredište: koliko godina sada vrše svoje dužnosti, koliko su teškoća podnijeli, koliko su toga ostavili radi Boga, koliku su cijenu platili, koliko su svoje energije utrošili, koliko su godina svoje mladosti žrtvovali i imaju li sada pravo primiti nagrade i krunu; jesu li nakupili dovoljno zasluga ovih nekoliko godina vršeći svoje dužnosti, jesu li osobe koje Bog favorizira i jesu li osobe koje mogu primiti nagrade i krunu u Božjim očima. Tijekom vršenja svojih dužnosti oni neprestano na taj način odmjeravaju, kalkuliraju i planiraju, dok istovremeno promatraju riječi i izraze drugih te promatraju procjene i izjave braće i sestara o njima. Naravno, ono što ih najviše brine jest zna li Višnji da oni postoje i da vrše svoje dužnosti. Još su više zabrinuti kako ih Višnji vidi, kako govori o njima i kako ih procjenjuje, razumije li Višnji njihove „brižne namjere” u podnošenju teškoća i plaćanju cijene, zna li Višnji jasno za patnju i nevolje koje su podnijeli u godinama slijeđenja Boga i kako Bog na nebu sudi svemu što čine. Istovremeno dok se bave dužnostima koje imaju, njihov um također neprestano kalkulira te nastoji prikupiti informacije iz više izvora i odvagnuti mogu li izbjeći nesreće, zadobiti Božje odobrenje i primiti tu nepoznatu krunu i blagoslove. To su stvari koje često kalkuliraju duboko u svom srcu, najosnovnije i najvažnije stvari koje kalkuliraju svakog trenutka svakog dana. Međutim, nikada ne pokušavaju promišljati ili razmišljati o tome jesu li oni sami ljudi koji primjenjuju istinu; koliko točno istine razumiju; koliko istine koju razumiju mogu stvarno primijeniti; je li njihova narav doživjela stvarnu promjenu; postoji li i najmanja trunka iskrenosti, ili bilo kakve primjese, transakcije ili zahtjevi sadržani u onome što čine za Boga; koliko su iskvarenosti otkrili u vršenju svojih dužnosti; jesu li svaka dužnost i zadatak koje svakodnevno obavljaju izvršeni prema istina-načelima; i je li vršenje njihovih dužnosti u skladu s mjerilom i udovoljava li Božjim namjerama. Nikada ne razmišljaju o tim stvarima niti pokušavaju promišljati o njima. Oni samo kalkuliraju mogu li u budućnosti zadobiti blagoslove i koje je njihovo odredište. Oni samo kalkuliraju vlastite interese i vlastite dobitke i gubitke, ali nikada ne troše nikakvu energiju ili napor na istinu, na promjenu naravi ili na to kako udovoljiti Božjim namjerama. Antikristi nikada ne promišljaju o svojoj iskvarenoj naravi ili pogrešnim putovima kojima su išli, ne spoznaju ih niti ih raščlanjuju i nikada ne razmatraju kako promijeniti vlastito pogrešno gledište. Nikada neće mrziti to što su prekršili istinu i učinili mnoga zla djela kako bi se opirali Bogu, nikada neće mrziti sebe jer žive po svojoj iskvarenoj naravi i nikada neće osjećati kajanje zbog pogrešnih putova kojima su išli ili stvari koje su učinili da bi prekidali i ometali crkveni rad. Tijekom vršenja svoje dužnosti, osim što pod svaku cijenu skrivaju vlastite nedostatke, slabosti, negativnost, pasivnost i iskvarenu narav, daju sve od sebe da se istaknu kako bi se mogli izdići iznad drugih i smišljaju svaki mogući način da Bog i Božji izabrani narod vide njihove talente, darove i sposobnosti. Time se tješe i navode sebe da misle kako imaju zasluge i sigurnost da će dobiti krunu i nagrade te da ne trebaju ići putem težnje za istinom. Stoga je razum antikrista nezdrav. Koliko god se u zajedništvu razgovaralo o istini i koliko god se jasno o njoj govorilo, oni i dalje ne razumiju Božje namjere niti zašto netko uopće vjeruje u Boga, kao ni koji je ispravan put kojim bi ljudi trebali ići. Zbog svoje opake naravi, zbog svoje opake prirode i zbog priroda-biti takvih ljudi, oni duboko u sebi ne mogu razlučiti što je točno istina i što su pozitivne stvari, što je točno ispravno, a što pogrešno. Čvrsto se drže vlastitih ambicija i želja, smatrajući ih istinom, jedinim ciljevima u životu i najpravednijim životnim pozivom. Ne poznaju istinu da ako se narav osobe ne promijeni, ona će zauvijek biti neprijatelj Božji, i ne znaju da se ono što Bog daje osobi kao blagoslov i kako se Bog odnosi prema osobi ne temelji na njezinom kovu, darovima, talentima ili kapitalu, već na tome koliko istine primjenjuje i koliko istine zadobiva te je li osoba koja se boji Boga i kloni se zla. To su istine koje antikristi nikada neće razumjeti. Antikristi to nikada neće vidjeti i u tome je njihova najveća glupost. Od početka do kraja, kakav je stav antikrista prema svojoj dužnosti? Vjeruju da je vršenje dužnosti transakcija, da tko god se najviše dâ u svojoj dužnosti, dâ najveći doprinos Božjoj kući i izdrži najviše godina u Božjoj kući, imat će na kraju veće izglede da bude blagoslovljen i dobije krunu. To je logika antikrista. Je li ta logika ispravna? (Ne.) Je li takvo gledište lako preokrenuti? Nije ga lako preokrenuti. To je određeno priroda-biti antikrista. U svom srcu antikristi osjećaju odbojnost prema istini, uopće ne tragaju za istinom i idu pogrešnim putem, pa njihovo gledište o sklapanju transakcija s Bogom nije lako preokrenuti. U konačnici, antikristi ne vjeruju da je Bog istina, oni su bezvjernici, ovdje su da bi iskoristili priliku za zadobivanje blagoslova. Da bezvjernici vjeruju u Boga, to je samo po sebi apsurdno, to je apsurdna stvar, a to što oni žele sklopiti pogodbu s Bogom i zadobiti blagoslove podnoseći patnju i plaćajući cijenu za Boga, još je apsurdnija stvar.

Antikristi vjeruju u Boga samo kako bi zadobili blagoslove i krunu. Nisu krenuli tim putem zato što ih je netko prisilio, a kamoli zato što su ih Božje riječi na bilo koji način zaludile. Bog je dao obećanja čovječanstvu, ali istovremeno dok je davao obećanja, podario im je i velik broj istina i postavio im mnogo zahtjeva, što bi normalni ljudi trebali moći vidjeti. Kako razmišljaju ljudi s razumom normalne ljudskosti? „Nije lako zadobiti te blagoslove, stoga moram postupati u skladu s Božjim zahtjevima i ići ispravnim putem; ne smijem ići Pavlovim putem. Ako ljudi idu Pavlovim putem, onda su potpuno gotovi. Samo kada ljudi vjeruju u riječi Božje, prihvaćaju ih i pokoravaju im se, sva obećanja, blagoslovi, izgledi i odredište o kojima je Bog govorio imat će ikakve veze s njima. Ako ne vjeruju u te riječi Božje, ne prihvaćaju ih i ne pokoravaju im se, onda sva ta obećanja i blagoslovi o kojima je Bog govorio neće imati nikakve veze s njima.” Ljudi s razumom normalne ljudskosti razmišljat će ovako. Ali zašto antikristi ne razmišljaju ovako? Antikristi su Sotone, oni su đavli i nemaju razum normalne ljudskosti – to je prvi razlog. Drugo, antikristi osjećaju odbojnost prema istini, ne vjeruju u svaku riječ izgovorenu iz usta Božjih i osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima. Može li osoba koja ne priznaje istinu i osjeća odbojnost prema pozitivnim stvarima primjenjivati u skladu s istinom i u skladu s pozitivnim stvarima? (Ne, ne može.) To je kao da tjerate vuka da jede travu kao što to čini ovca – oni to suštinski ne mogu učiniti. Kada nema mesa i uskoro će umrijeti od gladi, možda će biti prisiljeni pojesti malo trave, ali čim ima mesa za jelo, njihov prvi izbor je sigurno jesti meso; to je određeno vučjom prirodom. Antikristi imaju takvu prirodu. Njihovi interesi mogu ih potaknuti da pokažu neka dobra ponašanja, plate određenu cijenu i pokažu neka dobra očitovanja, ali nikada ne mogu odustati od težnje za tim koristima i želje za njima. Na primjer, ono za čime teže tijekom vršenja svoje dužnosti su osobni interesi, a ono o čemu razmišljaju jest kako pretvoriti vršenje svoje dužnosti u kapital za zadobivanje blagoslova za sebe. Jednom kada se ta nada sruši i jednom kada se ta obrambena linija sruši, oni mogu odustati od svoje dužnosti u bilo koje vrijeme, pod bilo kojim okolnostima. Kada dođe to vrijeme, i ti im kažeš koliko je dobro i kako je vršiti svoju dužnost nešto što su odredila Nebesa, prihvatila zemlja, hoće li i dalje slušati? (Ne, neće.) Kada odluče odustati i otići, ljudi ih pokušavaju uvjeriti: „Trebao bi ostati. Vršiti svoju dužnost je tako dobro, a vratiti se u svijet je tako teško. Nećeš ništa zadobiti, bit ćeš zlostavljan i iscrpljen, nećeš zadobiti istinu i nećeš imati priliku biti spašen.” Ljudi možda misle da je u redu dati im savjet, ali oni ne samo da neće ostati, već će i plakati od srama. Zašto će plakati? (Osjećaju se povrijeđeno.) To je istina. A kako su povrijeđeni? (Osjećaju se povrijeđeno jer misle da su podnijeli mnogo patnje i platili veliku cijenu, ali nisu dobili ono što su željeli.) Misle da nisu ništa zadobili i puni su jada i pritužbi. Bog čini tako veliko djelo, a to ih nikada nije ganulo, niti su ikada pustili suzu zbog toga, ali kada ih drugi pokušaju uvjeriti, počnu plakati. Ako su se osjećali povrijeđeno, zašto to nisu rekli? Ne bi li jasno izricanje riješilo stvari? Zašto plaču? Zašto jednostavno ne govore otvoreno? Zato što su njihove misli toliko neizrecive da se čak i oni srame govoriti o njima. U početku su dali Bogu zakletvu koja je potresla nebo i zemlju, a što je sada? „Gorko se kajem; kako sam mogao biti tako glup? Da sam znao što će biti, nikad ne bih tako postupio! Tada nisam ništa razumio. Rekli su da je vjerovati u boga dobro, pa sam vjerovao u njega. Čak sam napustio svoju obitelj i posao da bih vršio svoju dužnost u božjoj kući. Mnogo sam patio, bio sam proganjan i uhićen, ali nisam dobio apsolutno ništa od vršenja svoje dužnosti ovih posljednjih nekoliko godina.” Osjećaju se povrijeđeno i žalosno te žale zbog svega što su učinili. Misle da se nije isplatilo i misle da su bili nasamareni i zavedeni. Što biste vi rekli da treba učiniti s takvom osobom? (Treba je navesti da brzo ode.) Biste li je i dalje pokušavali uvjeriti? (Ne.) Ako je nastavite pokušavati uvjeriti, počet će se valjati po podu i praviti scene. Nipošto ne smijete pokušavati uvjeriti takve ljude.

Božja kuća je dobra zemlja kanaanska. Ona je čista zemlja. Ljudi dolaze u Božju kuću i primaju sud i orezivanje riječi koje dolaze od Boga, i primaju Njegovu opskrbu, pomoć, usmjeravanje i blagoslove. Bog osobno djeluje i pastirski vodi ljude, te iako ljudi moraju platiti određenu cijenu i podnijeti nešto patnje, sve je to vrijedno. Sve što ljudi čine kako bi se oslobodili ovog zlog svijeta, promijenili svoje naravi i bili spašeni, vrijedno je. Ali za antikriste, ako to nije radi zadobivanja blagoslova ili nagrada, ako kruna i nagrade ne postoje, onda sve to nije vrijedno – sve su to bezumni postupci i očitovanja obmane. Koliko god veliku odluku da su prije donijeli ili koliko god uzvišenu zakletvu da su dali, sve se to može jednostavno otpisati i ne računa se. Ako pate i plaćaju cijenu vršeći svoju dužnost na ovaj način, a na kraju ne dobiju ništa, onda bi im bilo bolje da što prije pobjegnu iz ovog „mjesta nevolje”. Antikristi gledaju na davanje sebe za Boga, podnošenje teškoća i plaćanje cijene dok vrše svoju dužnost kao na stvari koje su prisiljeni činiti i kao na adute za pregovaranje koje koriste kako bi stekli kapital, zamijenili ga za krunu i nagrade. Sama ta polazna točka je pogrešna, pa kakav je konačni rezultat? Kod nekih ljudi, vršenje njihove dužnosti splasne i ne mogu službovati do kraja. Istovremeno, zbog svoje priroda-biti, takvi ljudi neprestano krše istina-načela tijekom vršenja svoje dužnosti, postupajući nepromišljeno i samovoljno i čineći samo ono što izaziva prekidanja i ometanja. U što se, dakle, pretvaraju dužnosti koje oni vrše? U Božjim očima, to nisu dobra djela, već zla djela, i to hrpe njih. Takvi rezultati imaju svoj korijen. Može li osoba koja jednostavno ne vjeruje u istinu ili u Božje riječi postupati u skladu s Njegovim riječima? Zasigurno ne može. Ona će samo tražiti svaku priliku da se istakne, prigrabi moć, kontrolira druge, kontrolira ponašanje i misli drugih, pa čak i da kontrolira sve u vezi s ljudima radi vlastitih ciljeva. Stoga su neki od tih ljudi koji čine mnoga zla djela izbačeni, a neki koji su relativno podmukli i dobri u prikrivanju i dalje borave u Božjoj kući. Zašto se kaže da ti ljudi borave u Božjoj kući? Ti ljudi nisu počinili očito zlo, a neki od njih čak znaju gdje im je mjesto te su pristojni i poslušni, čineći što god se od njih traži, ali što se tiče njihove biti, oni ne mogu ispuniti svoje dužnosti i obveze dajući sve od sebe. Oni se ne daju za Boga, umjesto toga zabušavaju i trate vrijeme, vjerujući da će, ako izdrže do kraja, pobijediti i nešto zadobiti. Kakvi su to ljudi? To su oportunisti, oni ljudi koji u osnovi ne teže istini. Neki su ljudi počinili zlo u Božjoj kući, ali prema upravnim odlukama Božje kuće, nisu dosegnuli razinu da budu uklonjeni ili izbačeni, i još uvijek vrše svoje dužnosti. Zapravo, duboko u sebi, oni znaju da razlog zašto ih Božja kuća nije uklonila ili izbacila nije taj što nije dobro obaviještena o njima ili ne poznaje njihovo stvarno stanje, već zbog raznih drugih razloga. Određeni broj tih ljudi koji nisu izbačeni također su antikristi. Zašto to kažem? Zato što ti ljudi sada nemaju priliku za to, ali na temelju svoje priroda-biti, jednom kad zadobiju status i moć, odmah će počiniti mnogo zla. Osim toga, iako ti ljudi nisu uklonjeni iz Božje kuće, obično ima više štete nego koristi kada je u pitanju vršenje njihovih dužnosti. Često čine loše stvari, stvari koje štete interesima Božje kuće. Iako to i sami znaju, nikada ne osjećaju kajanje, nikada ne misle da su pogriješili i nikada ne misle da nisu trebali tako postupiti. Nemaju namjeru pokajati se, i kakvo se stanje umjesto toga javlja u njihovom srcu? „Sve dok me božja kuća ne izbaci, ja ću samo otezati svoj boravak ovdje i zabušavati dok mi ne istekne vrijeme. Neću težiti istini, a ako me zamole da nešto učinim, učinit ću što mogu. Ako sam sretan, učinit ću malo više, a ako nisam sretan, učinit ću malo manje. Također, moram ih kočiti i širiti negativnost i predodžbe, širiti osuđujuće riječi. Kad dođe vrijeme, čak i ako me uklone i izbace i ne zadobijem nikakve blagoslove, iskoristit ću neke ljude kao žrtvene jarce i povući neke druge sa sobom.” Nisu li to zli ljudi? Oni promatraju koji ljudi nemaju sposobnost razlučivanja, koji su često slabi i negativni, koji imaju lošu ljudskost, koji su promiskuitetni, koji izgledaju kao nevjernici, a zatim te ljude privlače k sebi i iza kulisa im šire negativnost. Znaju li oni prirodu takvih postupaka? Itekako znaju. Zašto onda i dalje mogu tako postupati? (Njihova se priroda ne može promijeniti.) To da se njihova priroda ne može promijeniti nešto je što je očito na površini, ali što oni zapravo misle? (Žele da svatko bude na gubitku i žele druge povući sa sobom u propast kako bi se osvetili Bogu.) Imaju takav zlonamjeran um. Znaju da su im dani odbrojeni i da će prije ili kasnije morati biti uklonjeni. Znaju što su učinili i znaju prirodu tih stvari koje su učinili, ali ne samo da se ne preokreću, ne kaju se niti se odriču zla kojeg se drže, već umjesto toga udvostručuju ulog i privlače još zlih ljudi da s njima čine zlo. Čak šire negativnost i predodžbe, uzrokujući da više ljudi napusti svoje dužnosti i nanoseći štetu interesima Božje kuće. To ima prirodu osvete, a ono što time govore jest: „Ja ne mogu nastaviti vjerovati i prije ili kasnije će me božja kuća sigurno ukloniti, stoga neću ni vama svima olakšati, a neću dopustiti ni da božjoj kući bude lako!” Prije nego što je Božja kuća donijela ikakvu odluku o njima, oni udaraju prvi. Nisu li to djela zlih ljudi? Oni vjeruju: „Nemam nade da ću zadobiti blagoslove. Ne trebate mi vi govoriti o stvarima koje sam prije činio – sve mi je to jasno. Ne trebate me vi izbacivati; ja ću sam odustati.” Čak vjeruju da u takvom postupanju ima samosvijesti i razuma, da je to mudar potez. Kažu: „Ako mi ti ne dopustiš da zadobijem blagoslove i ja ne dobijem ništa, ne samo da se neću pokajati, nego ću te i kočiti, širiti negativnost te širiti predodžbe i zablude tebi iza leđa. Ako ja ne mogu zadobiti blagoslove, onda neka nitko drugi ni ne pomišlja da će ih dobiti!” Nisu li takvi ljudi zlonamjerni? Neki antikristi također šire ovakve riječi: „Ljudi poput nas su predmeti iskorištavanja u božjoj kući; svi smo mi previše glupi!” Vide da ne mogu zadobiti blagoslove, pa se posebno usredotočuju na širenje tih stvari onim ljudima koji su negativni, smeteni i nerazboriti. Ne nosi li to prirodu ometanja? Jednom kad povjeruju da ne mogu ostati postojani u Božjoj kući i da neće biti blagoslovljeni te da će prije ili kasnije biti uklonjeni, put koji biraju nije odricanje od zla kojeg se drže, ispovijedanje i kajanje pred Bogom, vršenje svoje dužnosti s iskrenošću i ispravljanje svojih prošlih pogrešaka. Umjesto toga, udvostručuju ulog u širenju negativnosti u Božjoj kući, ometajući druge u vršenju njihovih dužnosti, nanoseći štetu radu Božje kuće i ometajući ga, pokušavajući navesti više ljudi da čine zlo poput njih, da postanu negativni i povuku se te da napuste vršenje svojih dužnosti, čime postižu svoj cilj osvete. Nije li to ono što zli ljudi čine? Imaju li takvi ljudi i dalje Boga u svom srcu? (Ne, nemaju.) U njihovom je srcu nejasni Bog na nebu, a Boga kojeg ljudi mogu vidjeti na zemlji i koji djeluje među ljudima smatraju čovjekom. Postoje i neki ljudi koji čine suprotno. U svom su srcu uvijek vjerovali u nejasnog Boga, ali na kraju se pokoravaju ljudima koje idoliziraju kao bogove, pa se tim ljudima pokoravaju u svemu što čine. Što znači vjerovati u Boga kao da je čovjek? Kada vjeruju u nejasnog Boga, vjeruju da im taj nejasni Bog kojeg ne mogu vidjeti može podariti blagoslove i da ima dovoljno sposobnosti da ih uvede u sljedeće doba te im da nagrade i krunu. Prije nego što toga postanu svjesni, počinju sumnjati u praktičnog Boga na zemlji. Bez obzira na to kako Ga gledaju, On im ne izgleda kao Bog, pa im je teško vjerovati u Njega. U svom srcu vjeruju da je samo Bog na nebu istiniti Bog, a budući da je praktični Bog kojeg mogu vidjeti previše neznatan, previše normalan i previše praktičan, po njihovom mišljenju On nema ono što je potrebno da bi vjerovali u Njega, i tog Boga smatraju čovjekom. Kada Boga smatraju čovjekom, javljaju se njihove poteškoće: „Osim što daje ljudima istinu i neka obećanja, što još ta osoba može učiniti? Bez obzira na to kako ga gledam, ne sliči bogu i ne može ljudima donijeti nikakve prednosti ili koristi. On je samo čovjek; što ta osoba može učiniti? Ako ljudi vjeruju u boga, još uvijek imaju malo nade, malo duhovnog oslonca. Ali ako vjeruju u čovjeka, kakve prednosti i koristi taj čovjek može dati ljudima? Mogu li se nade i potpora za ljude ostvariti kroz njega? Hoće li te nade i potpora propasti? Ako je on čovjek, onda ga se ne treba bojati. Reći ću što trebam reći i učiniti što trebam učiniti pred njegovim očima.” Tako zli ljudi postupaju s Bogom. Kada Ga nisu vidjeli, zamišljaju da je Bog tako uzvišen, tako svet, tako neuvredljiv, ali kada vide Boga na zemlji, njihove uobrazilje i predodžbe postaju neodržive. Što će učiniti kada se to dogodi? Postupaju s Bogom kao s čovjekom. Tada i ono malo poštovanja prema Bogu u njihovom srcu nestaje, a da ne spominjemo njihovu bojazan ili strah od Njega. Bez tih stvari, zli ljudi postaju odvažniji, a obrambene linije i oprez u njihovom srcu nestaju, i tada će se usuditi učiniti bilo što. Čak i ako takvi ljudi vjeruju do samog kraja, oni će i dalje biti ljudi koji se opiru Bogu.

Antikristima je lako vjerovati u Boga na nebu, ali vjerovati u Boga na zemlji, to im uistinu teško pada. Pavao je bio živi primjer toga. Kakav je bio konačni ishod njegove vjere u Krista? U što se na kraju pretvorio cilj kojem je težio u svojoj vjeri u Krista? Htio je postati krist i zamijeniti Krista. Zanijekao je Boga na zemlji i htio je zadobiti krunu i blagoslove od Boga na nebu. Ovi su antikristi potpuno isti kao Pavao. Boga na zemlji smatraju čovjekom, a nejasnog Boga na nebu kojeg se ne može vidjeti smatraju u svom srcu najvećim Bogom, onim kojeg se može prevariti, s kojim se može poigravati po volji, tumačiti ga kako im drago, činiti ga predmetom predodžbi i opirati mu se kako im se prohtije. To je razlika u načinu na koji se bezvjernici i antikristi odnose prema Bogu na nebu i Bogu na zemlji. Upravo zato što se prema Bogu na zemlji odnose s takvim stavom, pokazuju različita očitovanja u postupanju sa svojim dužnostima. Ta očitovanja uključuju to da postaju sve manje zainteresirani i voljni vršiti svoje dužnosti kada vide Boga na zemlji. To uzrokuje da izgube interes za vjeru u Boga i da razviju neke negativne misli i očitovanja. Stoga, antikristi na kraju ne mogu ostati postojani; čak i ako ih crkva ne ukloni, otići će sami od sebe. Znate li za takve primjere? (Da, upoznao sam jednog antikrista. Bio je izrazito samovoljan. Nije težio istini niti ju je primjenjivao, a svoju je dužnost vršio na površan i nesavjestan način. Također, nije se trudio učiti svoju struku, bio je izrazito lijen i držao se nadmeno. Svaki dan su ga zanimali samo hrana i odjeća, i upuštao se u blud. Kada je izbačen, nije imao ni najmanju namjeru pokajati se, već je to doživio kao neku vrstu olakšanja.) Ljudi poput njega ne cijene priliku da vrše dužnost, a još manje poštuju ili vrednuju vlastitu dužnost; oni su površni i trate svoje vrijeme. Je li mu itko kroz razgovor u zajedništvu ukazao da to nije način na koji se vrši dužnost? (Jest. I ja sam s njim razgovarao u zajedništvu, ali nije slušao, stav mu je bio prilično nemaran.) Neka netko drugi navede primjer. (Bio je jedan redatelj koji je konstantno vršio svoju dužnost na površan način; velik dio materijala koji je snimio bio je neprikladan, a također je uzrokovao prekide i ometanja. Nakon što je premješten u grupu B, prestao je vršiti svoju dužnost. Cijeli se dan bavio poslom i zarađivanjem novca, družio se s nevjernicima i na kraju je uklonjen. Zapravo, čak i da ga crkva nije uklonila, povukao bi se sam od sebe. Nije težio istini i na kraju nije mogao ostati postojan.) Narav-bit ovih antikrista je ista, osjećaju odbojnost prema istini i pozitivnim stvarima, vole nepravednost i imaju izrazito snažne ambicije i želje. Svojoj dužnosti pristupaju kao igri i na površan način, a njihov je stil ponašanja izrazito neprimjeren i neobuzdan. Njihova je priroda opaka i zlobna. U Božju kuću dolaze i vrše dužnost samo da bi zadobili blagoslove, a da nije radi zadobivanja blagoslova, ne bi vjerovali u Boga! U osnovi nema razlike između tih ljudi i nevjernika, oni su pravi pravcati bezvjernici i nevjernici; to je njihova bit. Ako im ne dopustiš da budu poput nevjernika i zahtijevaš od njih da vrše svoju dužnost među vjernicima u Boga, taj će im život biti vrlo bolan i svaki će im dan izgledati kao mučenje. Smatraju da je nezanimljivo vršiti svoju dužnost s braćom i sestrama u Božjoj kući na pristojan način, držeći se svog mjesta, te da taj život nije tako slobodan i nesputan kao druženje s nevjernicima u svijetu – takav način života smatraju zanimljivim. Stoga su došli u Božju kuću i vrše dužnost čisto iz nužde, to je potaknuto namjerom da zadobiju blagoslove i to čine radi zadovoljenja svojih osobnih ambicija i želja. Sudeći prema njihovoj narav-biti, oni u osnovi ne vole istinu niti pozitivne stvari, a kamoli da vjeruju u ono što Bog može postići. Oni su pravi pravcati bezvjernici i pravi pravcati oportunisti. Nisu došli vršiti svoje dužnosti, došli su činiti zlo, uzrokovati ometanja i sklapati poslove. Stoga, sudeći prema svim tim očitovanjima antikrista, jesu li ti ljudi, dok su u Božjoj kući, korisni ili štetni za njezin rad? (Štetni.) Jeste li ikada vidjeli osobu s biti antikrista koja je donekle darovita i sposobna, i koja se može držati svog mjesta dok vrši svoju dužnost u Božjoj kući, a da ne stvara nevolje ili prekide? Pretpostavimo da ti antikristu kažeš: „Za osobu poput tebe, koja je u prošlosti činila zlo, nije sigurno hoćeš li u budućnosti imati ikakve izglede ili sudbinu. Budući da si donekle darovit, samo marljivo službuj u Božjoj kući!” Hoće li on biti voljan službovati ne obazirući se na to hoće li biti blagoslovljen ili će doživjeti nesreću? Nipošto neće. Ljudi koji to mogu postići su oni s relativno dobrom ljudskošću, ali posjeduju li antikristi takvu ljudskost? (Ne, ne posjeduju.) Njihova je narav zlobna. Oni misle: „Ako mi ne daš koristi, ili neka obećanja ili obveze, kako onda mogu marljivo raditi za tebe? Nema šanse, ni u snu!” To je zlobna narav. To je sveobuhvatno očitovanje načina na koji se antikristi odnose prema svojoj dužnosti, Bogu i Božjim zahtjevima. Mislite li vi da postoji ijedan antikrist koji kaže: „Bog me uzvisio i dao mi ovaj dar, stoga ću sebe darovati Bogu”? (Ne.) Što bi rekli? „Ti me želiš iskorištavati? Stalo ti je samo do mojih darova i talenata. Ako želiš izvući korist od mene, onda mi trebaš dati nešto zauzvrat. A da me iskorištavaš, nema šanse!” Oni ne vjeruju da ih to Bog uzvisuje, niti vjeruju da je to prilika dana od Boga koju bi trebali cijeniti; vjeruju da ih se iskorištava. To je ono u što antikristi vjeruju. Neki su ljudi možda u određenom razdoblju neuki, uzrokuju prekide i ometanja, čine neke loše stvari, a zatim su izolirani radi promišljanja o sebi. Oni koji teže istini neko vrijeme promišljaju i kažu: „Moram se ispovjediti i pokajati Bogu, i ne mogu se više tako ponašati u budućnosti. Moram naučiti biti pokoran, naučiti surađivati s drugima i naučiti tragati za istinom i postupati u skladu s Božjom riječi, ne smijem više činiti zlo.” Nakon toga, crkva im uredi da vrše svoju dužnost, a oni zahvaljuju Bogu lijući suze, cijeneći iz dubine srca tu priliku koju im je Bog dao. Osjećaju se počašćenima što ponovno imaju priliku vršiti svoju dužnost. Smatraju da bi je trebali cijeniti i ne dopustiti da im ponovno izmakne, i vrše svoju dužnost bolje nego prije. Imaju nešto spoznaje o sebi i doživjeli su neke promjene. Iako možda i dalje čine neke neuke stvari, i možda i dalje postaju negativni i slabi te ponekad dižu ruke od posla, sudeći prema njihovom cjelokupnom načinu razmišljanja i stavu, oni su se već preobrazili. Mrze svoje prethodne postupke i stekli su određenu spoznaju o tome. Mogu prihvatiti istinu i donekle su pokorni. Što je još važnije, kada im Božja kuća dopusti da se vrate i vrše svoju dužnost, oni ne odbijaju, ne izgovaraju se niti se opiru, i zasigurno ne govore neugodne stvari. Umjesto toga, osjećaju se počašćenima i smatraju da ih Bog nije napustio, i misle da, budući da još uvijek imaju priliku vršiti svoju dužnost u Božjoj kući, trebaju je cijeniti. Njihov se stav već uvelike promijenio. Takvi su ljudi oni koji mogu biti spašeni.

U čemu je razlika između antikrista i ljudi koji mogu biti spašeni? Kada antikristi vrše svoju dužnost, žele imati posljednju riječ, težiti za moći i koristima i jednostavno činiti što god im se prohtije. Ako ne zadobiju moć ili koristi, onda ne žele vršiti svoju dužnost. Nakon što prekidaju i ometaju rad crkve te ih Božja kuća smijeni, izolira ili ukloni, mogu li se oni uistinu pokajati? Što kažu? „Želite da se pokajem kako biste me mogli iskorištavati? Dovedete me kad sam koristan i šutnete me kad vam ne trebam.” Kakva je to iskrivljena logika? Što znači šutnuti? Da nisu počinili zlo, bi li se Božja kuća obračunala s njima? Bi li se Božja kuća proizvoljno obračunala njima da su vršili svoju dužnost u skladu s načelima? Ti su ljudi nanijeli gubitke radu crkve jer su uzrokovali prekide i ometanja te su počinili zlo. Božja kuća se obračunala s njima, a oni ne samo da to odbijaju prihvatiti ili promisliti o sebi i pokušati spoznati sebe, već su umjesto toga puni ogorčenosti. Smatraju da više nisu omiljeni ni utjecajni te da ih se tlači i da se s njima loše postupa. Kada im se ponovno pruži prilika da vrše svoju dužnost, ne samo da nisu zahvalni u svom srcu i ne cijene tu priliku, već čak iznose lažnu protuoptužbu, govoreći da ih Božja kuća iskorištava. Ne prihvaćaju od Boga stav s kojim se Božja kuća odnosila prema njima. Umjesto toga, vjeruju da su ih ljudi zlostavljali, odbacivali i maltretirali. Srce im je puno pritužbi i ne žele ponovno vršiti svoju dužnost. Njihovo opravdanje za to što ne žele ponovno vršiti svoju dužnost jest to da ne žele biti iskorištavani, i vjeruju da Božja kuća iskorištava svakoga tko vrši svoju dužnost. To je tako besmisleno i lažno! Postoji li ijedna riječ u tome koja odgovara istini, ljudskosti ili razumnosti? (Ne.) Dakle, antikristi ne prihvaćaju istinu, njihovo srce je puno plahovitosti, zlobe, pritužbi, transakcija, a još više, njihovo srce je puno osobnih želja. Te stvari ispunjavaju njihovo srce. Ne mogu prihvatiti od Boga da se Božja kuća na bilo koji način pozabavi njima niti bilo koje okruženje koje im Bog postavi. Mogu pristupiti tim stvarima samo s plahovitošću, po načelu „oko za oko, zub za zub”. Svemu tome pristupaju koristeći Sotonine metode i Sotoninu logiku. Tako na kraju ipak ne zadobiju istinu i mogu biti samo eliminirani. Različiti ljudi imaju različite reakcije na to što su zamijenjeni i što su njihove dužnosti izmijenjene, ili čak što su izolirani ili uklonjeni. Ljudi koji uistinu vole istinu gnušaju se vlastitih djela. Antikristi koji ne vole istinu ne samo da ne prihvaćaju u svom srcu te stvari od Boga, već su i puni mržnje. Koje su posljedice toga? To u njima izaziva pritužbe, ocrnjivanje, osuđivanje i osudu. To ih vodi do odbacivanja Boga i huljenja na Njega. To je izvor njihovog ishoda, to je određeno njihovom priroda-biti. Antikristi nisu sposobni razumjeti istinu, prihvaćati stvari od Boga i pokoravati se svemu što je Bog uredio, stoga je njihov ishod određen. Božja ih kuća uklanja u ovom životu; nema potrebe spominjati što će im se dogoditi u budućem svijetu. Možete li vi prozrijeti te stvari? Ako otkrijete takve ljude oko sebe, možete li ih prepoznati u ovim Mojim riječima? Koja su najistaknutija očitovanja antikrista? Ne vjeruju u istinu, ne prihvaćaju istinu, ne pokoravaju se Božjim orkestracijama i aranžmanima, ne mogu prihvatiti ništa od Boga, te ne priznaju svoje pogreške i nikad se ne kaju, bez obzira na to kakva su zlodjela počinili. To određuje da su ti ljudi od Sotone i da su mete uništenja.

Svi biste trebali usporediti sebe s raznim otkrivenjima, očitovanjima i postupcima antikrista koje sam razotkrio; tijekom vršenja svojih dužnosti, vi ćete nesumnjivo pokazati neka od tih očitovanja, otkrivenja i postupaka, ali po čemu se vi razlikujete od antikrista? Možete li vi prihvatiti od Boga ono što vas zadesi? (Da, možemo.) Biti u stanju prihvatiti od Boga ono što vas zadesi, to je najrjeđa stvar. Možete li se preokrenuti ako krenete pogrešnim putem, učinite nešto pogrešno, učinite nešto iz neznanja ili počinite prijestupe? Možete li se pokajati? (Da, možemo.) Biti u stanju pokajati se i preokrenuti se najdragocjenija je i najrjeđa stvar. Ali antikristima nedostaje upravo to. Samo ljudi koje će Bog spasiti imaju to. Koje je stvari najvažnije posjedovati? Prvo je vjerovanje da je Bog istina; to je najosnovnija stvar. Možete li vi to učiniti? (Da, možemo.) Antikristi ne posjeduju tu najosnovniju stvar. Drugo je prihvaćanje da je Božja riječ istina; i to se može smatrati najosnovnijom stvari. Treće je pokoravanje Božjoj orkestraciji i aranžmanima. To je antikristima potpuno nedostižno, ali tu vama počinje bivati teško. Četvrto je prihvaćanje svega od Boga bez raspravljanja, opravdavanja, navođenja razloga ili prigovaranja. To je antikristima potpuno nemoguće. Peto je kajanje nakon pobune ili počinjenja prijestupa. To će vama jednostavno biti teško postići. To je kada, nakon počinjenja prijestupa, ljudi postupno steknu nešto spoznaje o vlastitim iskvarenim naravima kroz razdoblje promišljanja i traganja, tuge, negativnosti i slabosti. Naravno, za to je potrebno vrijeme. Može proći jedna ili dvije godine, a može i duže. Čovjek se može uistinu pokajati tek nakon što u potpunosti shvati svoje iskvarene naravi i preda se od srca. Iako to nije lako, na kraju se mogu vidjeti očitovanja kajanja kod onih koji teže istini, onih koji mogu postići Božje spasenje. Ali antikristi to ne posjeduju. Razmislite o tome, koji antikrist ne poteže stare priče od prije tri ili pet godina, ili čak 10 ili 20 godina, nakon što učini nešto loše? Bez obzira na to koliko je vremena prošlo, nakon što ga ti ponovno sretneš, sve o čemu govori i dalje su ti njegovi argumenti. On i dalje ne prepoznaje niti prihvaća vlastita zla djela, i ne pokazuje čak ni najmanji tračak kajanja. To je razlika između antikrista i običnih iskvarenih ljudi. Zašto se antikristi ne mogu kajati? U čemu je korijenski uzrok? Ne vjeruju da je Bog istina, što vodi do toga da nisu u stanju prihvatiti istinu. To je beznadno i to je određeno samom bit antikrista. Kada vi čujete Mene kako raščlanjujem razna očitovanja antikrista, mislite: „Gotov sam. I ja imam narav antikrista – nisam li i ja antikrist?” Nije li to nedostatak sposobnosti razlučivanja? Istina je da ti imaš narav antikrista, ali ono po čemu se ti razlikuješ od antikrista jest to što ti još uvijek posjeduješ pozitivne stvari. Ti možeš prihvatiti istinu, ispovjediti se, pokajati se i promijeniti se, a te pozitivne stvari mogu ti omogućiti da odbaciš naravi antikrista i omogućiti da tvoje iskvarene naravi budu pročišćene te da postigneš spasenje. Ne znači li to da imaš nadu? Još uvijek ima nade za tebe!

Svima vama je pisanje članaka s iskustvenim svjedočenjem vrlo teško i ne možete ih napisati. Neki ljudi napišu samo jedan članak sa svjedočenjem nakon mnogo godina iskustva. Neki napišu samo jedan nakon što vjeruju 10 ili 20 godina, i u njemu sažmu srž iskustava svih tih godina. Neki vjeruju u Boga 30 godina i još uvijek nemaju istinsko iskustveno znanje. U biti, oni ne razumiju istinu. Dakle, što bih Ja trebao učiniti suočen s ovom trenutnom situacijom u kojoj vi ne razumijete istinu? Moram vam govoriti s više truda i upornosti, više vam ponavljati i nadugo objašnjavati, a vi morate imati malo strpljenja i više slušati Moj razgovor u zajedništvu. Slušajte pažljivo, steknite sposobnost razlučivanja i nastojte razumjeti bit svakog aspekta istine. Kao što sam upravo rekao, ako razumiješ koja su očitovanja onih koji posjeduju narav antikrista, koja su očitovanja onih ljudi s biti antikrista i u čemu je razlika između to dvoje, onda ćeš imati put kojim možeš ići, a istovremeno ćeš imati i sposobnost razlučivanja. Moći ćeš razlučiti vlastite iskvarene naravi i bit antikrista. Ako sretneš antikrista, moći ćeš ga pravovremeno razlučiti i razotkriti, pravovremeno zaustaviti i ograničiti njegove nepromišljene i samovoljne postupke i prakse te izbjeći ili smanjiti gubitke koje njegova zla djela nanose radu crkve. U suprotnom, ako imaš slabu sposobnost shvaćanja i nedostaje ti sposobnost razlučivanja, ili ako nisi temeljit kada je u pitanju istina i uvijek samo razumiješ doktrine te ne možeš prozrijeti nečiju bit, to će te dovesti ne samo do toga da nećeš moći razlučiti antikriste oko sebe, već i do toga da ćeš ih slijediti kao da su dobri vođe. Pažljivo razmisli, dobro promisli, donose li stvari koje antikristi čine više koristi ili više štete Božjoj kući? Nakon pažljivog razmatranja, možeš vidjeti da, iako se čini da antikristi čine neke dobre stvari dok rade u Božjoj kući, oni zapravo čine više štete nego koristi. Zapravo, njihova dobra djela donose još veće skrivene opasnosti, uzrokujući više štete nego koristi radu crkve. Uloga koju ti ljudi igraju u Božjoj kući jest uloga Sotoninih slugu.

25. travnja 2020.