Danas ćemo nastaviti razgovarati u zajedništvu o našoj prethodnoj temi. Ranije smo razgovarali o podrijetlu raznih vrsta ljudi i raspravljali smo o tri vrste. Sjećate li se koje su to tri vrste? (Jedna je vrsta reinkarnirana iz životinja, druga iz đavola, a treća iz ljudi.) Dokle smo došli u našoj raspravi? (Došli smo do rasprave o tome kako vrsta ljudi koja je reinkarnirana iz ljudi posjeduje normalnu ljudskost i kako u svojoj ljudskosti ima savjest i razum. To uključuje dvije karakteristike: razlučivanje ispravnog od pogrešnog i znanje o tome što je ispravno, a što neispravno.) Jedno je razlučivanje ispravnog od pogrešnog, a drugo je znanje o tome što je ispravno, a što neispravno; to su karakteristike ljudi. Ljudi imaju te dvije karakteristike prvenstveno zato što posjeduju savjest i razum; stoga, oni koji posjeduju savjest i razum sposobni su razlučivati ispravno od pogrešnog i znati što je ispravno, a što neispravno. I o tom smo aspektu podrobno razgovarali. Uglavnom smo razgovarali o očitovanjima onih koji ne mogu razlučiti ispravno od pogrešnog i ne znaju što je ispravno, a što neispravno, te smo s negativne strane razotkrili neka njihova očitovanja, a nakon toga smo govorili o tome što su pozitivne stvari, zar ne? (Da.) Nastavimo danas razgovarati o temi reinkarnacije iz ljudi. Oni koji su reinkarnirani iz ljudi ne samo da mogu razlučivati ispravno od pogrešnog, već također znaju što je ispravno, a što neispravno. Razlučivanje ispravnog od pogrešnog uglavnom znači znati što su pozitivne, a što negativne stvari – to jest, onaj tko može razlučiti ispravno od pogrešnog može razlučiti sve vrste ljudi, događaja i stvari; čak i kad je riječ o stvarima s kojima se prije nije susreo, koristit će savjest i razum da ih jednostavno procijeni. Ako se susretne s takvim stvarima i u savjesti osjeti nelagodu ili to razumom ne može prihvatiti, donijet će temeljnu odluku, podsvjesno osjećajući ispravnost ili neispravnost, ili pozitivnu ili negativnu prirodu takvih stvari. To jest, istinski će ljudi osjećajima svoje savjesti ili razuma procijeniti nepoznate stvari s kojima se susreću, kako bi razlučili jesu li one pozitivne ili negativne te jesu li ispravne ili neispravne. Međutim, ljudima koji ne posjeduju savjest i razum vrlo je teško razlučiti ispravno od pogrešnog i znati što je ispravno, a što neispravno, bilo da se radi o nepoznatim ili poznatim stvarima. Osobito kad je riječ o novim stvarima u društvu, oni još manje znaju jesu li one ispravne ili nisu. Ne mogu razlučiti jesu li to pozitivne ili negativne stvari. Ako se u društvu pojavi pozitivna stvar, oni će se čak povesti za svjetskim trendovima u načinu na koji se prema njoj odnose te u njezinoj osudi i odbacivanju. To je razlika između ljudi i neljudi. Vidiš, iako svi jednako izgledaju kao ljudi, neki nikada nisu čuli istinu niti su primili opskrbu Božjim riječima, ali bez obzira na to u kojem se okruženju nalaze, u svojim postupcima imaju granicu – u najmanju ruku, granicu savjesti. Nipošto neće činiti stvari koje su protivne savjesti ili moralu. To je zato što iz dubine srca osjećaju odbojnost prema negativnim stvarima te posjeduju ljudsku savjest i razum, stoga u svom vladanju i postupanju imaju temeljnu moralnu granicu. Što se tiče tih neljudi, međutim, s obzirom na odlike njihove vrste, oni ne posjeduju savjest ni razum. S jedne strane, oni ne mogu razlučiti pozitivne od negativnih stvari. S druge strane, ne osjećaju odbojnost ni gnušanje prema tim negativnim stvarima ili čak očito neispravnim stvarima niti imaju sposobnost da im se odupru; štoviše, oni mogu voljeti negativne stvari i slijediti zle trendove. Još je žalosnije da neki ljudi koji vjeruju u Boga i tvrde da slijede Boga, i dalje slijede zle trendove i čine te opake stvari baš kao i nevjernici, i to bez ikakvog osjećaja srama, pa čak i bez ikakvog prijekora savjesti.

Danas mnogi ljudi svojim telefonom snimaju selfije. Kakve fotografije snimaju ljudi s normalnom ljudskošću? Snimaju fotografije koje su smislene i vrijedne pamćenja, s ciljem da ostave neke divne uspomene. Čak i ako fotografiraju sebe, snimaju fotografije koje izgledaju profinjeno, prikladno, dostojanstveno i čestito. Njihovi su postupci u tom pogledu u potpunosti u okviru savjesti i razuma normalne ljudskosti. Ali oni bez savjesti i razuma su drugačiji; i oni snimaju selfije, ali njihovi su selfiji problematični. Kakve fotografije snimaju neke žene? Ne snimaju dostojanstvene, čestite ni prikladne fotografije. Kada na internetu vide one nevjernice kako snimaju provokativne, seksualizirane ili osobito bizarne fotografije, one ih oponašaju i također snimaju fotografije zbog kojih muškarci sline i imaju pohotne misli – to jest, one namjerno snimaju fotografije na kojima izgledaju kao bludnice, raspuštenice, ili seksualizirane fotografije. Neke se žene vole jako našminkati, lice bojiti jako bijelo, a usne vrlo crvene, a šminku nanositi na oči tako da na kraju izgledaju kao čudakinje; namjerno pred kamerom zauzimaju zavodljive, očaravajuće poze, sa zavodljivim i lascivnim pogledom zbog čega muškarci imaju pohotne misli kada sve to vide. Postoje i žene koje prebace svoju dugu kosu preko lica, lagano podižući lice i kroz pramenove kose upućuju zavodljiv, lascivan pogled. Ukratko, takve se žene fotografiraju s raznim izrazima lica i u pozama koje smatraju zavodljivim i seksi. Nakon što se slikaju, te se žene također osjećaju osobito narcisoidno, diveći se s vremena na vrijeme svojim provokativnim fotografijama. Štoviše, svoje najcjenjenije i najdraže selfije stavljaju kao pozadinu na računalo ili telefon, a neke ih žene čak i objavljuju na internetu. Kad god pogledaju te fotografije, pomisle da su tako šarmantne, da su rođene da budu zvijezda i da bi zasigurno bile jako popularna slavna osoba da ne vjeruju u Boga. Pogledajte, kakvim putem one hodaju? Ne samo da se stalno dive samim fotografijama, već ih i pokazuju ljudima oko sebe. Ako ih ljudi ne pohvale nakon što vide fotografije, u sebi osjećaju nezadovoljstvo. Ako sretnu nekoga sličnog soja tko osobito cijeni njihove fotografije i kaže: „Ovo je tako dobra fotografija, to je fotografija zvijezde! Izgledaš baš kao ta i ta”, onda su još zadovoljnije sobom i svakodnevno uživaju u tom osjećaju. Neki ljudi također vole uređivati svoje fotografije tako da stave par zečjih ušiju na glavu i dodaju mačje brkove, misleći da su slađi od zečeva i mačića. Svakoga koga sretnu pitaju: „Misliš li da više sličim zecu ili mačiću?” Kada ljudi kažu: „Tko zna kome ti sličiš?” jako se naljute. Recite Mi, nije li izopačeno da osoba ne želi biti pravo ljudsko biće, već životinja? Čak i objavljuju ta svoja „remek-djela” na internetu, pokušavajući prikupiti pohvale još većeg broja ljudi. Ima i onih koji se za selfije odijevaju kao mačevaoci ili vitezovi lutalice – ili kao Spider-Man ili Batman iz zapadnjačkih filmova – ili se odijevaju kao kul, suzdržani i tajanstveni likovi. Sve to čine u nadi da će se svidjeti drugima i da će ih oni prihvatiti, te su svakodnevno time opčinjeni. Recite Mi, kakvi su to ljudi? Jesu li to normalni ljudi? Nipošto ne; oni su neljudi. Iako je snimanje selfija samo jednostavna, trivijalna stvar među zlim trendovima, ono otkriva sklonosti i težnje osobe te otkriva njezin karakter, potrebe njezine ljudskosti i ono što leži duboko u njezinoj duši. Dostojanstveni i čestiti ljudi mobilnim telefonom, tim alatom, fotografiraju pozitivne, smislene i vrijedne stvari, dok ljudi koji nemaju osobine ljudskosti fotografiraju negativne, opake stvari – stvari koje su potrebne njihovoj priroda-biti. Može se reći da to kakva je netko osoba određuje njezine potrebe, fotografije koje snima i način na koji se odabire urediti i predstaviti. Ljudi s normalnom ljudskošću odabrat će snimiti dostojanstvene, čestite, profinjene, smislene i vrijedne slike kao uspomene, dok će ljudi bez normalne ljudskosti slijediti zle trendove svijeta, čineći stvari koje vole. Iako je snimanje selfija mala stvar, ona je dovoljna da pokaže najdublje sklonosti i težnje ljudi. Bez obzira o kojoj se stvari radi, čak i kad ljudi s normalnom ljudskošću ne mogu u tome vrlo jasno razlučiti pozitivne od negativnih stvari, jer su takvi ljudi sputani savješću i razumom, oni će prirodno odabrati pozitivne stvari. Ako zbog trenutačnog nedostatka sposobnosti razlučivanja odaberu negativnu stvar ili nenamjerno učine nešto negativno, ubrzo će to osjetiti u svom srcu – savjest će ih ukoriti ili to razumom neće moći prihvatiti. Kada se ljudi koji ne posjeduju ljudskost suoče s pozitivnim stvarima, oni smatraju da su one tako bljutave i dosadne, tako nedostojne spomena te da ih ljudi gledaju svisoka, dok u svom srcu osobito vole negativne stvari i dive im se, posebno onim stvarima koje su vrlo popularne u okviru zlih trendova. Ako netko snimi dostojanstvenu i čestitu fotografiju takve osobe, to će joj biti odbojno i frknut će nosom na nju, govoreći: „Tko još snima ovakve fotografije? To je tako zastarjelo!” Oni sami biraju snimati seksualizirane fotografije. Normalni ljudi takve fotografije smatraju odvratnima i ružnima, ali takva osoba kaže: „Ovo je seksi. Razumiješ li što je seksi? Ovo je moderno; to je visoka umjetnost. Ne razumiješ umjetnost!” Ne samo da ne osjeća gađenje kada snima svoje seksualizirane fotografije, već osobito voli slijediti te moderne i seksualizirane stvari.

Neljudi su izuzetno oduševljeni negativnim stvarima. Kada se među zlim trendovima pojave neke negativne stvari, oni će se brzo upoznati s njima i vrlo lako će ih prihvatiti. Ako imaju priliku i uvjeti to dopuste, zasigurno će činiti te stvari iz zlih trendova koje vole i odobravaju. Nipošto ih neće odbiti niti će samo promatrati sa strane, a još manje će ih prezirati ili ih se kloniti; umjesto toga, srljat će u njih. Konkretno, neki ljudi koji vjeruju u Boga također pomno prate neke pomodne izreke i običaje za koje čuju da dolaze sa Zapada. Na primjer, na Zapadu postoji praznik koji se naziva Noć vještica, što je zapravo svetkovina duhova. Na taj dan odrasli i djeca nose razne kostime poput onih za pozornicu ili za kazališne predstave. Neki se odijevaju kao vještice, neki kao prinčevi ili princeze, a drugi kao žabe, zmije, dinosauri i slično. Zatim uzimaju košare ili vrećice i idu po raznim trgovačkim centrima, trgovinama i domovima tražiti slatkiše. I neki ljudi koji vjeruju u Boga obilježavaju tu svetkovinu i odijevaju kostime duhova, osjećajući se pritom prilično sretno i smatrajući to dobrom prilikom da glume razne likove. Koje kostime biraju? Ne nose kostime donekle pozitivnih likova, poput vojnih časnika, generala ili junaka; uporno žele nositi odjeću vještica i vračeva. Odijevajući se kao razni đavli kako bi proslavili svetkovinu duhova, osjećaju se sretno i smatraju to zabavnim, ne shvaćajući da je to nešto što Bog prezire i da je to negativna stvar iz ljudskog svijeta. Takva osoba duboko u sebi nema jasno razumijevanje takvih negativnih stvari niti zna kako bi se trebala odnositi prema tim stvarima tradicionalne kulture i tim svjetovnim trendovima. Ona nema ni istinsko razumijevanje same sebe te ne zna je li ona čovjek ili duh. Ne zna je li čovjek ili duh, ali teško ju je natjerati da bude čovjek. Ali ako je tražiš da bude duh ili životinja, to joj je beskrajno zabavno i to nikada ne odbija. Recite Mi, kakve su točno takve osobe? Ako je zamoliš da bude osoba sa savješću i razumom, često će reći: „Koliko vrijedi savjest? Koga danas još briga za savjest? Koga briga za osjećaje i moralnu pravdu? Koga briga za moral?” Ali ako je zamoliš da se odjene kao vrač i glumi vrača, ili da nosi kostim dinosaura i glumi dinosaura, ne protivi se niti to odbija. Recite Mi, kakva je to osoba? Ima li ona u svojoj priroda-biti zapravo imalo ljubavi prema pozitivnim stvarima? Osjeća li uopće odbojnost prema negativnim stvarima? Sudeći prema ljudima, događajima i stvarima koje bira, očito je da nema nikakve ljubavi prema pozitivnim stvarima i da ne osjeća nikakvu odbojnost prema negativnim stvarima. Naprotiv, osjeća osobitu odbojnost prema pozitivnim stvarima te ih promatra s podsmijehom i prezirom. Što se tiče negativnih stvari – osobito onih koje su veoma popularne i trenutačno vrlo moderne među zlim trendovima – njima se uvelike divi i odobrava ih. Neki su osobito ponosni na to što mogu pratiti zle trendove i igrati uloge đavola, zlih duhova i divljih zvijeri, smatrajući da su drugačiji od ostalih. Očito je da takva osoba nema savjest ni razum; što više nešto dolazi iz zlih trendova, to joj se više sviđa. Osobito neki ljudi s Istoka – čuvši ljude kako govore o tome što je popularno na Zapadu, što zapadnjaci vole, što nose i koriste – oni to prihvaćaju bez ikakva razlučivanja i pokušavaju to oponašati. Čak i ako je to nešto opako, protivno savjesti, razumu i istini, oni to i dalje prihvaćaju. Neki ljudi kažu: „Je li to obožavanje stranih stvari i podilaženje strancima?” Je li o tome riječ? (Ne, u svojoj priroda-biti oni jednostavno vole te opake stvari.) Tako je. Smatraju da stvari popularne među istočnjacima nisu dovoljno sofisticirane, pa slijede stvari popularne na Zapadu, želeći biti jedinstveni i drugačiji od ostalih te da ih drugi jako cijene. U svakom slučaju, takva osoba nema osobine ljudskosti. Sudeći po njezinim sklonostima i težnjama, kao i po njezinim mislima, gledištima i otkrivenjima u svakoj stvari, ona nema savjest ni razum. Njezine misli i gledišta isti su kao i misli i gledišta neljudi, pa čak đavola i Sotone. Njezin stav i perspektiva pri promatranju stvari upravo su suprotni i neprijateljski stavu i perspektivi normalne osobe kakve Bog zahtijeva. Međutim, budući da istinski ljudi urođeno posjeduju ljudsku savjest i razum, oni će bilo koju osobu, događaj ili stvar prosuđivati na temelju osjećaja svoje savjesti i razuma, birajući među njima pozitivne stvari i razlučujući što je ispravno, a što neispravno.

Neki su ljudi u okruženju istočnog društva ograničeni tradicionalnom istočnom kulturom i mogu se pridržavati nekih istočnih tradicija. Iako ne čine stvari koje su protivne savjesti i moralu, duboko u sebi vole te stvari. Stoga, kada se okruženje promijeni i kada dobiju priliku, pokazat će pravu stranu svoje ljudskosti, potpuno promijeniti dojam koji ostavljaju i otkriti neljudsku osobinu. Kako bi se ta neljudska osobina trebala objasniti? Ona se označava nemogućnošću razlučivanja ispravnog od pogrešnog, neznanjem toga što je ispravno, a što neispravno, te neposjedovanjem savjesti ni razuma normalne ljudskosti. Kada su na Istoku, neki ljudi ostavljaju dojam posjedovanja čestitog stila, da su dostojanstveni, kreposni i profinjeni te da se osobito brinu za svoju obitelj, da nisu na lošem glasu. Ali kada dođu na Zapad, drugačiji su. Čuju kako neki govore: „Zapadnjaci su vrlo otvoreni i osobito su slobodni u smislu odnosa između muškaraca i žena.” To zapravo ne odgovara činjenicama, ali prema svojim mislima i predodžbama oni smatraju da su, čim stignu na Zapad, slobodni i da se ne trebaju brinuti ni o kakvom ugledu, moralnom integritetu niti o izrekama tradicionalne istočne kulture. Misle da se žene ne trebaju pridržavati ćudoređa, a da se muškarci ne trebaju držati monogamije te da nakon dolaska na Zapad mogu s pripadnicima suprotnog spola biti razuzdani, a da im se nitko neće smijati niti ih kritizirati. Vjeruju da je zapadna kultura jednostavno takva, da je to društveni trend i da mu se nitko ne protivi. Kada počnu tako razmišljati, ne skreću li time s dobrog puta? Stvari koje istinski vole u svojoj ljudskosti uskoro će biti razotkrivene, kao i pravo lice njihove ljudskosti. Nakon što istočnjaci – osobito Kinezi – dođu na Zapad, budući da su im supružnici u domovini, a oni sami u stranoj zemlji s nepoznatim ljudima i na nepoznatim mjestima, te moraju i raditi i živjeti, kao i rješavati neke druge komplicirane stvari, život im je prilično težak i osjećaju se vrlo usamljeno. Stoga je među kineskom zajednicom u Sjedinjenim Američkim Državama postala popularna svojevrsna pojava „ratnih parova”, odnosno privremenih supružnika s kojima se osniva privremeni dom i zajednički se živi, međusobno si pomažući i podržavajući se kako bi se zajedno nosili sa životnim poteškoćama i ujedno zadovoljili tjelesne potrebe. Budući da je teško sam se snalaziti u stranoj zemlji, mnogi ljudi pronalaze osobu suprotnog spola kako bi formirali ratni par i zadovoljili svoje razne potrebe. Priča se da nakon što neki ratni parovi godinama žive zajedno, supružnici obiju strana im dođu, a dvije obitelji čak postanu prijatelji i međusobno se druže. To je među nevjernicima postao moderan način suočavanja s poteškoćama života. Recite Mi, ima li među onima koji vjeruju u Boga ljudi koji čine takve stvari? (I neki bezvjernici to čine.) Među onima koji vjeruju u Boga, mnogo je ljudi koji ne teže istini, a i neki su očito bezvjernici koji su potpuno nezainteresirani za istinu. Neki čak nemaju savjest ni razum. Kada ti ljudi čuju za te negativne stvari, duboko u sebi zapravo ne osjećaju odbojnost; smatraju da su te stvari prihvatljive, a neki se čak i naslađuju njima. Ne gade im se te stvari, pa čak i misle: „Ovo je vrlo normalno. Svi nevjernici to čine; to je trend, a ne zločin. Prvo, nije protuzakonito. Drugo, ne kvari javni moral. Treće, ovo je ljudska tjelesna potreba. Pošteno je, razumno i zakonito tako postupati – što je tu loše?” Misle da je to normalno. Ne govorimo sada o nevjernicima – ako ljudi koji vjeruju u Boga mogu činiti takve stvari, kakvi su to ljudi? Nije li nešto pogrešno s njihovom ljudskošću? (Da, takvi ljudi nemaju ljudskost.) Ljudi bez ljudskosti mogu činiti takve odvratne stvari. Ljudi s ljudskošću ne samo da ne čine takve stvari, oni ne mogu čak ni prihvatiti misli i gledišta ovog zlog trenda te iz dubine srca osjećaju odbojnost i gnušanje prema njima. Bez obzira na to radi li se o međusobnoj brizi ili nekom drugom razlogu, iz perspektive ljudske savjesti i razuma, formiranje „ratnog para” nije pozitivna stvar. Ako osoba koja vjeruje u Boga ne zna ni je li takva stvar pozitivna niti je li razumna, ima li ona uopće savjest i ljudskost? Neki ljudi kažu: „Iako ne znam je li ovo pozitivna stvar, vjerujem u Boga, pa to ne mogu činiti. Nevjernici ne vjeruju u Boga niti Ga se boje, pa nisu svjesni kada to čine, ali ja vjerujem u Boga, stoga to ne mogu činiti.” Ako tako razmišljaju, to dokazuje da imaju ljudsku savjest i razum. Iako ne znaju je li ta stvar ispravna ili nije, ni je li pozitivna, niti znaju što Bog o tome kaže, mogu je procijeniti svojom osnovnom savješću i razumom ljudskosti. Čak i ako ne mogu jasno znati je li pozitivna ili negativna, mogu vidjeti da je ta stvar protivna moralu i ljudskosti i da je ne bi trebalo činiti. Imaju određenu razinu razlučivanja o takvim stvarima, pa kada im se takve stvari dogode, oni ih odbijaju. Za one koji ne odbijaju takve stvari i mogu ih u potpunosti prihvatiti, može se reći da nisu ljudi; nemaju normalnu ljudskost niti savjest ni razum. Činjenica da mogu prihvatiti te negativne stvari pokazuje da njihova savjest i razum uopće ne funkcioniraju te da nisu upotrijebili minimalno mjerilo – savjest i razum – da razluče takve stvari, odupru im se ili ih odbiju; stoga, očito postoji problem s ljudskošću takve osobe. Neki kažu: „S ljudskošću takve osobe postoji problem, pa je li ona od životinja ili od đavola?” Bez obzira na to je li od životinja ili od đavola, oni se zajednički nazivaju neljudima. Kada takvi ljudi dođu na Zapad i vide da su zapadne zemlje razvijene, bogate i slobodne te da su njihovi društveni sustavi napredniji od onih u istočnim zemljama, misle da je sve na Zapadu ispravno i bolje nego na Istoku. Misle da su istočnjaci zatvoreni, konzervativni i neupućeni, dok su zapadnjaci otvoreni i slobodni te da su mudri po pitanju svijeta, osobito otvoreni u pogledu braka ili odnosa između muškaraca i žena. Misle da je vrlo normalno da se muškarci i žene grle i ljube kada se sretnu na ulici. Ali zapravo, zapadnjaci imaju načela za grljenje pri susretu; ne grle bilo koga tek tako. Osobito to odrasli ne čine često; uglavnom to mladi ljudi vole činiti. Naprotiv, na mjestima gdje se Azijati okupljaju, često se može vidjeti muškarca i ženu kako se upuštaju u razne intimne radnje u javnosti, osobito na ulici gdje ima mnogo ljudi. Mogu se vidjeti čak i stariji ljudi kako to čine, što izgleda osobito odvratno. Možda su neki Azijati putovali na Zapad te vidjeli kulturni život i bonton zapadnjaka, a zatim počeli tvrditi da su zapadnjaci slobodni, otvoreni i seksualno razuzdani. Na temelju tih tvrdnji, mnogi Azijati proizvoljno u svojoj glavi zamišljaju svakojake opake stvari. Zapravo, ako bolje upoznaš zapadno društvo ili imaš dublji kontakt i doticaj sa zapadnjacima, otkrit ćeš da su mnoge stvari potpuno drugačije od onoga što Azijati zamišljaju i govore. Osobito u nekim zajednicama s vjerskom tradicijom ili udaljenijim zajednicama, ljudi su vrlo konzervativni i tradicionalni, nimalo poput ljudi u pričama koje šire Azijati. Tvrdnje da su zapadnjaci vrlo otvoreni u pogledu odnosa između muškaraca i žena samo su ljudske uobrazilje, a ne činjenice. Ako netko doista tako misli i tu takozvanu otvorenost, za koju misli da je istinita, primjenjuje na sebe, proizvoljno se prepuštajući svojim putenim požudama, onda je to njegov problem; to nema baš nikakve veze s trendovima, kulturom ili tradicijom bilo kojeg društva. Ne zavodi ga zapadnjačka kultura ili tradicija, već on sam ima problema. Nije li tako? (Jest.) Kada istočnjaci spomenu zapadnjake, prvo što kažu jest: „Zapadnjaci su slobodni, otvoreni i seksualno razuzdani”, implicirajući da se ljudi na Zapadu mogu prepustiti požudi ili čak počiniti incest. Vođeni takvim mislima i gledištima, istočnjaci se prepuštaju užicima nakon dolaska na Zapad. Ne prepuštaju se zato što su uistinu vidjeli te pojave pa ih oponašaju, već zato što je jednostavno u njihovoj prirodi da vole opačinu; oni jednostavno koriste takozvanu zapadnu kulturu ili zapadnu tradiciju kao izgovor da se prepuste svojoj puti. Zapravo, budući da takva osoba nije pozitivan lik i nema osobine ljudskosti, i budući da je u njezinoj urođenoj prirodi da voli negativne stvari i sve neispravne stvari, ona pronalazi razne izgovore i isprike da čini stvari koje su suprotne pozitivnim stvarima ili čak neprijateljske prema njima. Štoviše, osjeća se potpuno opravdano, misleći da su danas zapadnjaci svi takvi. Jesu li to činjenice? Ona ne govori ništa osim besmislica i iznosi neutemeljene optužbe! Očito je da kada takva osoba kaže: „Zapadnjaci su slobodni, otvoreni i seksualno razuzdani”, ona zapravo ima skrivene namjere – želi postići cilj prepuštanja svojoj požudi. Zašto takva osoba može s takvom samouvjerenošću slijediti te negativne stvari? S jedne strane, ona nema ispravno razumijevanje pozitivnih i negativnih stvari; kada se susretne s nepoznatim stvarima, ona ih ne može procijeniti minimalnim mjerilom odnosno savješću i razumom. Takva osoba očito nema osobine ljudskosti. Ako jasno pozitivnu stvar ne može shvatiti kao pozitivnu stvar niti je prihvatiti kao takvu, onda takva osoba zasigurno ne posjeduje savjest ni razum normalne osobe. S druge strane, ako netko ne zna što su pozitivne i negativne stvari, onda očito ne može razlučiti ispravno od pogrešnog i znati što je ispravno, a što neispravno. Budući da ima pogrešne misli i gledišta, čak i kad učini neke neispravne stvari ili stvari protivne savjesti i razumu, on toga uopće nije svjestan. Vrlo je jasno da takva osoba ne može razlučiti ispravno od pogrešnog i znati što je ispravno, a što neispravno. Ne posjeduje savjest ni razum normalne ljudskosti i ne zna jesu li neke stvari koje se događaju u životu ili u procesu preživljavanja ispravne ili neispravne, niti ih može svojom savješću procijeniti i vrednovati njihovu ispravnost i neispravnost. Stoga često čini neispravne stvari koje su protivne savjesti i razumu, a nakon što ih učini, uopće toga nije svjesna, pa se čak osjeća potpuno opravdano, misleći da je postupila ispravno i da je čestita osoba. Nije li to potpuno izvrtanje stvari? (Jest.)

Neki ljudi vide da su tuđa djeca osobito nestašna i kažu: „Kako nestašno dijete; na prvi pogled vidiš da to dijete nije dobro. Kad odraste, sigurno neće mariti za pravi posao. Kako bi od njega moglo išta biti?” Ali ako netko drugi toj osobi kaže da je njezino dijete nestašno, ona odgovara: „Pa što ako je nestašno? To što je moje dijete nestašno očitovanje je njegove svijetle budućnosti. Kad odraste, moći će se istaknuti među ljudima; možda čak postane i visoki dužnosnik!” Kad su tuđa djeca nestašna, taj čovjek kaže da od njih neće biti ništa kad odrastu, ali kad je njegovo dijete nestašno, kaže da će imati svijetlu budućnost kad odraste. Koja je od njegovih izjava točna? (Nijedna.) Zašto onda to govori? Govori li iz poštenosti? (Ne.) To što može reći takve stvari pokazuje da nema savjesti. Tuđa djeca još nisu ni odrasla, pa kako može reći da od njih neće biti ništa? Hoće li od ljudi nešto biti kad odrastu ovisi o Božjoj odredbi i putu kojim hodaju; kako bi to moglo ovisiti o jednoj njegovoj rečenici! To što može reći takve stvari pokazuje da nema savjesti. Radi se o istom problemu, o nestašnosti, ali kad govori o vlastitom djetetu, on to prikazuje u pozitivnom svjetlu, a kad govori o tuđoj djeci, prikazuje to u negativnom svjetlu. Jesu li njegove riječi poštene? (Nisu.) Kakva je onda osoba poštena? (Osoba sa savješću.) Koje su osobine osobe sa savješću? Osoba sa savješću posjeduje dvije osobine: čestitost i dobrotu. Biti čestit u najmanju ruku znači da kada osoba govori i postupa, njezino srce mora biti na pravom mjestu. Riječi koje izgovara moraju biti poštene, objektivne i činjenične; ne smiju biti pristrane, služiti za prikrivanje nedostataka niti se temeljiti na osjećajima. Kad su tuđa djeca nestašna, ta osoba kaže da ta djeca neće biti dobra kad odrastu, ali kad je njezino dijete nestašno, kaže da će imati svijetlu budućnost kad odraste. Isto očitovanje nestašnosti opisuje na dva različita načina. Biste li rekli da je ta osoba čestita? (Ne.) Ima li osoba koja govori isključivo na temelju osjećaja savjest? (Ne.) Već je i to dovoljno da se dokaže da ona nema savjesti. O vlastitom djetetu govori samo lijepe stvari, s blagoslovima i dobrim željama, ali tuđu djecu proklinje kad o njima govori. To nije ljubazno ni čestito. Budući da nema savjest, ona može izgovarati takve zlobne riječi. Takva osoba ne govori pošteno i ne izražava ništa osim iskrivljenog rezoniranja. S jedne strane, to pokazuje da nije čestita, a s druge, da nije ljubazna. Ljudi koji nisu ljubazni opisivat će tuđe okolnosti kao loše, bez obzira na to kakve su. Oni govore sa skrivenim namjerama, očajnički se nadajući da će drugima stvari poći po zlu. U onome što govore ima zlobe i prizvuka proklinjanja drugih. Uvijek tako govore i nikada zbog toga ne osjećaju nemir u savjesti. Tako govore o tuđim stvarima, a tako se i odnose prema drugima. Na primjer, neki muž vara ženu. Bojeći se što će drugi reći o tome, žena ljudima govori: „Moj muž ima ljubavnicu jer je jednostavno previše izvanredan. Zgodan je i sposoban. U ovom današnjem zlom društvu, te su žene tako bestidne – jednostavno mu se bacaju pod noge. To je samo zato što je on previše izvanredan. To dokazuje i da ga nisam krivo procijenila; imam tako dobar ukus!” Ali ako muž neke druge žene ima ljubavnicu, ona kaže: „Vidi se da nije pristojan čovjek. Nema ni novca ni izgled, a ipak vani ganja ljubavnice. Svaka žena koja ostane s njim je slijepa!” Čak savjetuje tu osobu da što prije napusti svog muža i nađe si novog. Ta osoba pita: „Tvoj muž također ima ljubavnicu, pa zašto si ti ne nađeš novog?” Ona kaže: „Moj je muž drugačiji od tvog. Tvoj je muž hulja. Moj je jednostavno previše izvanredan, a druge mu se nameću. Moj si muž nije mogao pomoći, dok je tvoj aktivno tražio ljubavnicu.” Vidiš, ono što govori o svemu mijenja se kad se radi o njoj. Sve što se tiče nje može se opravdati i poseban je slučaj; sve to opisuje u pozitivnom svjetlu. Ali kad se tiče drugih, onda je drugačije; sve opisuje kao loše. Ako roditelji takve osobe ne vjeruju u Boga, što će reći? „Iako moji roditelji ne vjeruju u Boga, oni su dobri ljudi. Ne svađaju se niti proklinju druge i pomažu svakome tko ima poteškoća. Nadaleko su poznati kao iznimno dobri i ljubazni ljudi. Da vjeruju u Boga, sigurno bi bili bolji od nas!” Ipak, kad roditelji neke braće i sestara ne vjeruju u Boga, ona kaže: „Tvoji su roditelji đavli.” Kad roditelji neke braće i sestara vjeruju u Boga, ona kaže: „Čak i ako vjeruju u Boga, oni su vjernici samo formalno i nisu dobri ljudi. Budući da vjeruju u Boga, zašto te ne podržavaju u izvršavanju dužnosti?” Kad god se radi o njoj samoj, mijenja se ono što govori. Nikada ne govori na temelju objektivnih činjenica, a njezine riječi nikada nisu poštene. Jedno mjerilo ima za svoje stvari, a drugo za tuđe. U dubini srca nema poštenog mjerila za procjenu raznih ljudi, događaja i stvari. Što god se tiče nje same dobro je i pozitivno te ima razna opravdanja; što god se tiče drugih, to treba osuditi, prokleti i odbaciti, i to je od đavla i Sotone. Što se tiče njezine obitelji, rodbine i prijatelja, oni su dobri ljudi, pravi vjernici te braća i sestre. Ali kad se radi o braći i sestrama u crkvi, takva ih osoba proizvoljno osuđuje, govoreći da je ovaj bezvjernik, da onaj nije posvećen izvršavanju svoje dužnosti i da bi ih sve trebalo ukloniti. Ako brat ili sestra naprave malu pogrešku ili imaju manji problem, ona se odmah toga uhvati, razglasi to, zatim im očita bukvicu i omalovažava ih strogim pogledom. Ali kad njezini rođaci učine nešto pogrešno, samo pokušava izgladiti stvari i čini sve što može da ih obrani sofizmima. Ima li takva osoba imalo poštenja? (Ne.) Nema nimalo poštenja. Kad ima posla s braćom i sestrama i drugim ljudima, stroga se pogleda „pridržava načela”, osjećajući da posjeduje istina-stvarnost. Često se hvali pred drugima, govoreći: „Pogledajte koliko se pridržavam načela. Kako čvrst stav imam. Mogu tako dobro primijeniti istinu.” Ali kad se radi o njezinoj obitelji – mužu ili ženi, djeci, rodbini, pa čak i psu – njezin se stav mijenja. Na primjer, ako njezin pas laje kad god vidi stranca i bez razlike grize poznanike kad dođu u posjet, ta osoba kaže: „Pogledajte, ovaj je pas doista dobar, vjeran čuvar. Apsolutno je odan meni, svom gospodaru; nikad se ne mijenja!” Ali ako tuđi pas bez razlike grize poznanike kad ih ugleda, ona kaže: „Ovaj pas je slijep. Čak ni ne gleda tko je došao. Nema načela u čuvanju kuće. Zašto slijepo grize?” Nije poštena čak ni prema psima. Kakva je to osoba? (To nije ljudsko biće.) Misli da je sve što radi ispravno i razumno te da je u skladu s pozitivnim stvarima; čak misli da se pridržava istina-načela. No nijednu nepoštenu stvar koju učini i nijedno iskrivljeno rezoniranje koje izrazi, nikada ne smatra pogrešnim niti to ikada ispravi. Ako je prekoriš ili razotkriješ, ona to ne prihvaća. Koji je konačni rezultat? Ona se tvrdoglavo drži svojih tvrdnji i svojih takozvanih načela, pa čak se i ponaša kao da je utjelovljenje pravde, i procjenjuje sve stvari. Zapravo, gledište i stav s kojima procjenjuje ispravnost stvari potpuno su neprijateljski nastrojeni prema istina-načelima i protive im se, ali ona sama to uopće ne shvaća. Ta osoba iznosi gomilu hereza i lažnih argumenata, i tvrdoglavo se drži tih riječi, a čak se i protivi istini i pokušava se raspravljati s onima koji mogu razlučiti ispravno od pogrešnog i koji razumiju istinu. Kakvi su to ljudi? To su nerazumni ljudi. Čak i ako se ono što rade i na čemu ustraju u očima ljudi ne smatra pogrešnim, sudeći prema njihovim mnogim očitovanjima i otkrivenjima, oni nipošto ne posjeduju čestitost, dobrotu ni razum – te osobine ljudskosti. Samo gledajući kako se u svakodnevnom životu odnose prema raznim ljudima, događajima i stvarima, vidi se da je njihova procjena čak i djeteta ili psa izvrnuta – koliko god njihov pas bio loš, i dalje je najbolji na svijetu; koliko god tuđi pas bio dobar, oni se ne mogu natjerati da kažu ijednu dobru stvar o njemu. Nipošto neće pošteno procijeniti osobu ili stvar, a još će se manje pošteno odnositi prema osobi ili stvari. U njihovoj ljudskosti postoje samo osjećaji i pristranost. Oni štite samo vlastite interese i sve ljude, događaje i stvari povezane s njima. Osim toga, smatraju da u životu nema ničega vrijednog njihova truda. U bilo kojoj skupini ljudi i u bilo kojoj stvari, osobina njihove prirode očituje se u tome što sve objektivne ljude, događaje i stvari izvrću i krivo predstavljaju. Procjenjuju ih i odnose se prema njima u potpunosti u skladu s vlastitim mislima i gledištima ili na temelju toga jesu li im oni od koristi.

Ovakvi ljudi, koji nemaju osobine ljudskosti, ne posjeduju čestitost, dobrotu ni razum ljudskosti. Sudeći prema tim očitovanjima, nije li s takvim ljudima teško izaći na kraj? (Jest.) Teško je s njima izaći na kraj i teško se s njima slagati. Ne možeš ih navesti da prihvate ispravne misli i gledišta, jer nemaju sposobnost prihvaćanja pozitivnih stvari. To znači da nemaju uvjete za prihvaćanje bilo kakvih ispravnih misli i gledišta. Stoga oni mnoga ispravna gledišta i pozitivne stvari pogrešno tumače i izvrću, a nakon što ih izvrnu, one postaju razne misli, gledišta i tvrdnje svojstvene takvim ljudima. Čak i ako vjeruju u Boga, koliko god Božjih riječi pročitali ili koliko god propovijedi i razgovora u zajedništvu poslušali, oni se u srcu uvijek drže vlastitih lažnih misli i gledišta te ih nikada ne otpuštaju. Čak i ako im Bog pruži istinu, oni od Njega nikako ne mogu prihvatiti ispravne misli ni gledišta, niti se mogu na ispravan način i s ispravnim riječima odnositi prema osobi ili stvari, niti ih ispravno procjenjivati. Na temelju osobina svoje ljudskosti, oni će se prema svim ljudima, događajima i stvarima odnositi isključivo koristeći svoje lažne misli i gledišta, i u tome će ustrajati. Dakle, možeš vidjeti da takvi ljudi, osim što imaju ohole i prijevarne naravi, imaju još jednu jasno izraženu narav, a to je da su osobito nepopustljivi. Konkretno očitovanje toga jest da su posebno tvrdoglavi, glupi, tvrdokorni i čak zadrti. Kada si u doticaju s takvom osobom i raspravljate o nekim temama ili se zajedno suočavate s nekim stvarima, vidiš da su njezini stavovi i naravi u suočavanju sa stvarima osobito nepopustljivi, tvrdoglavi, glupi i tvrdokorni. Ispravna stvar ili ispravna misao i gledište koje je normalnoj osobi jednostavno prihvatiti, njima postaje vrlo teško prihvatiti, nailazi na mnoge prepreke. Zbog toga ne znaš bi li se smijao ili plakao, i smatraš tu osobu osobito napornom: „Zašto tako jednostavna stvar s njom postaje težak problem? Je li ona uopće čovjek?” Navesti je da prihvati ispravnu stvar ili ispravno gledište naporno je kao natjerati vuka da se odrekne mesa i da umjesto toga jede razno povrće. To je jednako kao da od nje tražiš da promijeni svoju klasifikaciju – toliko je teško. Može se dogoditi da potrošiš mnogo vremena objašnjavajući neku sitnicu i uložiš silan trud samo da bi jedva uvjerio tu osobu da to prihvati, ali kad se pojavi druga stvar, njezina se nepopustljiva narav ponovno očituje, i to na osobito očit način – tako što pokazuje svoje iskrivljeno shvaćanje i tvrdoglavost, kao i svoju glupost, tvrdokornost i zadrtost. Kako budeš više dolazio u kontakt s takvim ljudima i stjecao više uvida o njima, otkrit ćeš da se ljudske biti razlikuju. Kad se radi o biti takvih ljudi, možda ćeš morati uložiti ogroman trud da dopreš do njih i da im jasno objasniš neka beznačajna pitanja, a na kraju ćeš s velikim poteškoćama postići neki rezultat. Međutim, kad se radi o pitanjima gledišta i stava, ili o važnim stvarima, s njima uopće ne možeš komunicirati. Tada ćeš shvatiti da se ljudi različito klasificiraju te da je svaka klasifikacija ljudi drugačija. Ako dvoje ljudi ne mogu nesmetano komunicirati ili skladno surađivati, te kad raspravljaju o bilo kojoj stvari i ne mogu brzo postići suglasje i konsenzus o svojim gledištima, onda se oni razlikuju po svojoj klasifikaciji. Budući da takvi ljudi koji ne znaju što je ispravno, a što neispravno, nemaju u svojoj ljudskosti sposobnost razlučivanja ispravnog od neispravnog, oni nikada neće shvatiti zašto su očito ispravne misli, gledišta, riječi i stvari, ispravni niti u čemu leži njihova ispravnost. Reći će: „Zašto je ono što ti kažeš ispravno? Zašto ono što ja kažem nije ispravno? Po čemu je točno ono što ti kažeš ispravno?” Ponekad, da bi dokazao da je ono što kažeš ispravno, moraš iznijeti činjenice i obrazložiti stvari, navesti mnogo primjera i usporedbi, toliko se mučiti i razmišljati da bi im jasno objasnio jednu stvar. Nakon što im konačno objasniš, opet ćeš morati puno razmišljati i puno se mučiti da im jasno objasniš sljedeću stvar koja se pojavi. Ako to stalno činiš, s vremenom ćeš shvatiti da time u konačnici ne možeš promijeniti klasifikaciju osobe i da je sav tvoj trud bio uzaludan. Čak i ako uložiš mnogo truda i polažeš velike nade u njih, rezultati koje ćeš dobiti bit će neznatni, jer nitko ne može promijeniti klasifikaciju osobe. Ako netko ne zna ni što je ispravno, a što neispravno, onda postoji samo jedan način da se njegova klasifikacija promijeni, a to je da se vrati u svoj izvorni oblik i ponovno reinkarnira. Ako bude imao sreće, reinkarnirat će se kao čovjek; ako ne bude imao sreće i ponovno se reinkarnira kao nešto drugo, a ne kao čovjek, onda i dalje nema nade da će takvi ljudi spoznati što je ispravno, a što neispravno. Jednostavno je tako.

Ovakvi ljudi, koji nemaju osobine ljudskosti, u svom ophođenju s drugima imaju još jednu karakteristiku: oni pronalaze razne mane kod svih ostalih, ali kad oni sami imaju te iste mane, nikada ih ne priznaju kao mane. Jednostavno kod drugih ne vide nikakve jake strane ili vrline; pronalaze jedino njihove mane i razotkrivaju njihove nedostatke, koristeći to kao izliku da kažu da drugi ne mogu skladno surađivati s njima i da su za nemogućnost skladne suradnje u potpunosti krivi drugi, dok oni sami nimalo nisu krivi, i da su drugi ti koji trebaju spoznati sebe. U čemu je ovdje problem? U svojem vladanju i postupanju sa stvarima, takvi se ljudi ne mogu racionalno odnositi prema drugima niti se mogu racionalno, ispravno i pošteno odnositi prema svojim problemima. Biste li rekli da je njihov stav u rješavanju stvari i ophođenju s ljudima ispravan ili neispravan? (Neispravan.) Ali znaju li oni to? (Ne znaju.) Oni stalno procjenjuju druge i gledaju ih s moralne visine. Način na koji gledaju druge i gledište s kojeg to čine, uključuje razlučivanje drugih vlastitim takozvanim „ispravnim i neispravnim”. Sve što drugi rade vide kao pogrešno i inferiorno u odnosu na sebe. Ako dođe do spora i ne mogu skladno surađivati, smatraju da je problem u drugima, da su to drugi uzrokovali, da drugi imaju iskvarene naravi i da su drugi ti koji bi se trebali promijeniti i preobraziti. Druge vide kao pune mana i problema, bez ijedne vrline, dok sebe vide kao prepune vrlina i bez ikakvih mana. Bi li rekao da takvi ljudi imaju razum? (Ne.) Služe li oči ljudi bez razuma ikakvoj svrsi? (Ne.) Oni jednostavno kod raznih ljudi ne vide jake strane i vrline. Naprotiv, hvataju se tuđih nedostataka – koji u stvarnosti ne moraju nužno biti nedostaci – i preuveličavaju ih. Sve je u redu dok nema problema, ali čim se problem pojavi, oni se hvataju tuđih nedostataka i ne puštaju, govoreći: „Po čemu si ti bolji od mene? Ako si bolji od mene, zašto je ovaj problem ipak nastao?” Njihov duboko ukorijenjeni prkos izbija na površinu i sva njihova stvarna unutarnja gledišta bivaju razotkrivena. Na ljude, događaje i stvari nikada ne gledaju racionalno. U njihovim je očima svako očitovanje drugih problem, mana. Prema njihovim mislima i gledištima, ništa od toga ne prolazi; sve je pogrešno, sve su to negativne stvari i sve je sredstvo koje mogu koristiti za osuđivanje. S takvim je ljudima teško izaći na kraj. Nemaju savjest ni razum normalne ljudskosti, pa u dubini svoga srca, njihovo takozvano „ispravno i neispravno” jednostavno znači da je ispravno sve što oni misle da je ispravno, a neispravno sve što misle da nije ispravno. Ispravnost ljudi, događaja i stvari prosuđuju prema vlastitim procjenama i sklonostima, kao i prema vlastitim interesima. Na ljude i stvari neće pošteno gledati. Sve što im se ne sviđa, s čime se ne slažu, od čega nemaju koristi ili na što gledaju svisoka, generaliziraju kao pogrešno i loše, bez ikakvog prostora za raspravu. S takvim ljudima nije samo teško izaći na kraj, već su i zastrašujući. Ako uz sebe imaš takvu osobu, nakon što izrazi svoje misli i gledišta, njezin se karakter u potpunosti razotkriva. Moći ćeš vidjeti što se točno nalazi u dubini njezine duše, što točno voli, koje su točno njezine potrebe i čemu točno teži. Kad to vidiš u njoj, ona ti se može zgaditi za cijeli život. Naravno, kad se svi ti njezini problemi razotkriju, dobit ćeš odgovor u vezi s njezinim očitovanjima kao što su iskrivljeno shvaćanje te tvrdoglavost, glupost, tvrdokornost i sklonost iskrivljavanjima koje otkriva zbog svoje nepopustljive naravi. Koji je to odgovor? Da takvi ljudi ne posjeduju normalnu ljudskost – to jest, da nemaju savjest ni razum čovjeka; oni su neljudi. Da imaju imalo savjesti i razuma, ne bi se hvatali za izokrenuto rezoniranje i govorili o njemu kao da je ispravno. Nakon što su vjerujući u Boga poslušali toliko propovijedi, trebali su razumjeti barem malo istine, a njihova gledišta o stvarima trebala su se donekle promijeniti. Pa zašto onda i dalje gledaju na stvari s gledišta nevjernika, a pogrešna gledišta i izokrenuto rezoniranje smatraju ispravnim i istinom, dok istinu, pozitivne stvari i ispravne stvari čak osuđuju kao negativne stvari? Kada se njihove pogrešne misli i gledišta razotkriju, dobit ćeš odgovor. Nije ni čudo što u životu mogu izgovoriti toliko riječi koje izokreću crno i bijelo i koje izvrću činjenice – to je zato što u potpunosti odbijaju prihvatiti istinu. Budući da imaju svojstvo odbojnosti prema istini, logično je da otkrivaju te stvari. To nije zbog toga kako su ih roditelji učili, niti zbog utjecaja okoline, a još manje zbog onoga što ih je društvo naučilo; to je osobina njihove ljudskosti. Oni osjećaju odbojnost prema istini; imaju to svojstvo. Što osoba voli, kakvu ljudskost otkriva, što prirodno otkriva u svakodnevnom životu i kakvo je njezino uobičajeno životno stanje – sve to ovisi o njezinim svojstvima. Nitko ne može promijeniti svojstva osobe. Baš poput zmije: budući da ima svojstvo vijugavosti, nikada neće puzati u ravnoj liniji. Baš poput raka: on hoda postrance, pa čak i ako ga staviš u uzak prostor, i dalje će hodati postrance. To su njihova svojstva, a svojstva se ne mogu promijeniti. Ako osoba ne može razlučiti ispravno od pogrešnog ili znati što je ispravno, a što neispravno, za tu se karakteristiku može reći da je to svojstvo koje ima. Budući da ima to svojstvo, ona prirodno u svakodnevnom životu otkriva mnoge stvari povezane s njim – to je sasvim normalno.

Kada se radi o osjećajima ili postupanju sa stvarima, neki ljudi ne znaju što je ispravno, a što neispravno. Isto tako, ne znaju što je ispravno, a što neispravno ni kada je riječ o vladanju u odnosu muškaraca i žena. Na primjer, ne znaju koju udaljenost treba održavati u interakciji i druženju s osobama suprotnog spola, koje teme, izjave i načine ponašanja izbjegavati, niti na koje pojedinosti treba paziti u svakodnevnom govoru i vladanju. To je teško razumjeti – zar svi normalni ljudi ne znaju da moraju postojati granice u druženju s osobama suprotnog spola? (Da.) Treba li ih tome poučavati? Dok je čovjek dijete, roditelji ga možda trebaju poučavati tome, ali kako postupno odrasta i postaje razuman, on prirodno spoznaje te stvari bez potrebe da ga obitelj ili društvo poučava. To je nešto urođeno, zar ne? Znati da postoje granice između muškaraca i žena osobina je ljudskosti. Osobine ljudskosti uključuju savjest i razum, stoga ljudi zasigurno znaju što znači imati osjećaj srama. Ako imaš osjećaj srama, onda znaš kako se odnositi prema osobama suprotnog spola. Ako ne znaš i postupaš bez osjećaja srama – ne znajući koji je način ponašanja ispravan, a koji pogrešan, koji je način primjeren i razuman, a koji pretjeran i prelazi granicu – onda postoji problem s tvojom ljudskošću, jer je to najmanje što bi normalna osoba trebala znati. Ako čovjek zna te stvari i može ih se pridržavati, onda posjeduje savjest i razum ljudskosti; ako ne zna ništa od toga i čak ga drugi trebaju podsjećati i obuzdavati, onda takva osoba ima velik problem. Ima takvih ljudi koji u društvu neće sjediti s pripadnicima istog spola, već će namjerno sjesti pored osobe suprotnog spola, i to vrlo blizu – ne pokušavaju to izbjeći. Kada drugi upozore takvu osobu, ona to čak smatra čudnim, govoreći: „Što je loše u tome da sjedimo blizu? Što bismo uopće mogli učiniti u javnosti? Odrasla sam osoba – trebaš li me ti nadzirati? Zašto se uvijek okomljuješ na mene?” Čak ima drskosti reći: „Što bismo uopće mogli učiniti u javnosti?” – ima li imalo osjećaja srama? (Ne.) Je li problem samo ako doista nešto učine? Ili je stvar u tome da, ako ništa ne čine, ne moraju poštovati granice između muškaraca i žena? Zar ne postoji razlika između muškaraca i žena? (Da.) Budući da je tako, trebale bi postojati granice među njima, a održavanje tih granica potaknuto je osjećajem srama u ljudskosti. Ako imaš osjećaj srama, u interakciji sa suprotnim spolom sasvim ćeš prirodno održavati granice; neće te drugi trebati nadzirati niti će te okolina morati obuzdavati – možeš to učiniti sâm. Ako nemaš čak ni to malo osjećaja srama i trebaš druge da te paze i podsjećaju, onda je netko poput tebe u velikoj opasnosti. Neki su ljudi osobito ležerni po pitanju odnosa između muškaraca i žena, i često će namigivati i očijukati s osobom suprotnog spola te je dirati. Neki se ljudi osobito vole šepuriti pred osobama suprotnog spola. Što je više osoba suprotnog spola prisutno, to su divljiji i uzbuđeniji, i to se više šepure. Drugi to smatraju neprimjerenim i nedostojanstvenim, no ne smatraju da je to problem niti osjećaju osudu svoje savjesti. Umjesto toga, misle: „To je vrlo normalno. Zar između muškaraca i žena ne bi trebalo biti tako? Nisu li žene stvorene za ovaj svijet radi muškaraca? A muškarci radi žena? Što je loše u tome da se malo zabavimo zajedno? Nije li to radosno? Tako je zamorno živjeti tako ozbiljno kao što vi živite! Zar niste čuli kako kažu: ‚Kad muškarci i žene rade zajedno, teret je lakši’?” Vidiš, njima je svaka misao ili gledište prihvatljivo. Osobito u potpunosti prihvaćaju te lažne misli i gledišta, a nimalo ne prihvaćaju pozitivne izjave, već im se opiru, pobijaju ih i odbacuju. Ako ih pokušaš upozoriti, to im je odbojno, i u srcu te mrze i gledaju na tebe s neprijateljstvom. Ne prihvaćaju ničiji savjet i ustraju u takvom ponašanju. Neki ljudi mogu na trenutak izgubiti kontrolu ili podleći nepažnji, povremeno se ponašajući pomalo raskalašeno. Bez tuđeg upozorenja oni osjećaju nemir u sebi i smatraju da ubuduće moraju paziti. To je očitovanje koje bi osoba sa savješću i razumom trebala imati. Ali ova druga vrsta ljudi već je otišla predaleko i ozbiljno prešla granicu; već se prepuštaju tjelesnoj požudi. Mnogima je to nepodnošljivo gledati. Ako tako nastave, dovest će se u opasnost, a Bog će ih odbaciti s prezirom i eliminirati. Ipak, njih nije briga i kažu: „Što može biti opasno u prepuštanju požudi?” Oni zapravo uopće nemaju svijesti. Neke žene u svojim dvadesetima ležerno se druže s muškarcima i noće u njihovoj kući. Da se to pročuje, uništilo bi im ugled, no njih to nije briga. Ima li takva osoba osjećaj srama? (Ne.) Nema nimalo osjećaja srama. Bilo da se radi o muškarcu ili ženi, ako netko u svom srcu nema granicu po pitanju odnosa između muškaraca i žena i ne zna značenje riječi „sram”, onda to u potpunosti potvrđuje da nema osobine ljudskosti. Ako osoba ima osobine ljudskosti, pa povremeno pogriješi u vezi s osobama suprotnog spola ili učini nešto što prelazi granicu, kajat će se zbog toga cijeli život. Kad god se toga sjeti, lice će joj se zažariti i osjetit će slabo bockanje u srcu; bit će joj neugodno i nelagodno, neće više htjeti to spominjati i nadat će se da se tako nešto više nikada neće dogoditi u budućnosti. To što je učinila za nju je trajna mrlja. Normalni ljudi imaju osjećaj srama i granicu po pitanju odnosa između muškaraca i žena; kontrolirat će se i zauzdavati te neće činiti takve stvari. Čak i ako na trenutak izgube kontrolu i pogriješe s osobom suprotnog spola, kajat će se. Neće pogoršavati svoju pogrešku, niti će se prepuštati i pustiti da propadnu kada im okolina to dopusti; umjesto toga, zauzdat će se. Kako se to postiže? To je dobar rezultat koji dobivaš jer te obuzdavaju tvoja savjest i razum. Tvoja savjest i razum obuzdat će te i upravljati tobom te će ti dati granicu, što je ujedno i tvoje minimalno mjerilo za postupanje u takvim stvarima; to jest, pomoći će ti da ne prijeđeš tu granicu i suzdržiš se od činjenja takvih stvari. Ako zbog slabosti ili nekog posebnog razloga privremeno budeš nesposoban nadvladati svoje nagone i tako pogriješiš s osobom suprotnog spola, u dubini srca osjećat ćeš gađenje i odbojnost, pa čak i kajanje za cijeli život – to se drugi put u ovom životu neće dogoditi. Međutim, ljude bez ljudskosti nije briga kada čine takve stvari. Čak to posvuda razglašavaju i uspoređuju se s drugima, te smatraju da je to vještina i sposobnost, da to znači imati šarma i stjecati prednost – i da bi bila šteta to ne iskoristiti. Ako se takvim ljudima pruži prilika, hoće li ponovno učiniti takve stvari? Odgovor je sigurno da – apsolutno hoće. Nikada se ne osjećaju loše nakon što učine takve stvari, već se time hvale. Nije li to odvratno? (Odvratno je.) Već je dovoljno razočaravajuće to što se ne osjećaju loše, ali čak se i hvale, što je još odvratnije. To što čine kod drugih izaziva prezir, no oni sami ne osjećaju nimalo srama; takvi ljudi nisu dostojni zvati se ljudima. Često čine takve sramotne stvari, a ipak se ne osjećaju posramljeno, ne kaju se niti se osjećaju loše, i ako se u budućnosti ukaže prilika ili uvjeti budu povoljni, ponovno će ih učiniti – to je očitovanje pomanjkanja osjećaja srama. Onda Mi recite, ako takva osoba ne primjenjuje istinu, hoće li se osjećati loše ili osjećati prijekor? (Ne.) Tako je, neće se osjećati ni loše niti će osjećati prijekor. Zašto je to tako? (Zato što nema savjesti ni razuma.) Kada se radi o činjenju sramotnih stvari, osoba bez savjesti i razuma ne osjeća se posramljeno čineći nešto što bi čak i nevjernici smatrali sramotnim, niti se osjeća loše kada to čini. Još je manje vjerojatno da će se osjećati loše kada čini stvari koje su protivne istini, zar ne? (Da.) To što ne primjenjuje istinu i ne teži istini u očima nevjernika vrlo je normalno; to se ne smatra sramotnim niti protivnim ljudskom moralu, jer takva je većina ljudi. Stoga, to u takvoj osobi ne izaziva nikakve osjećaje. Ako normalna osoba bude orezana jer ne uspije primijeniti istinu i postupi protivno načelima, budući da ima savjest i razum, osjećat će prijekor u svom srcu i nemir u savjesti. Ali kada osoba bez savjesti i razuma čini besramne stvari ili stvari koje kod drugih izazivaju prezir i gađenje, ona se ne osjeća neugodno ili nemirno. Nije li, po njezinom mišljenju, savršeno normalno da ne primjenjuje istinu? Takvi ljudi nemaju nimalo svijesti, stoga im nema spasa.

Recite Mi, ima li mnogo onih koji mogu proniknuti u to što je ispravno, a što pogrešno, što je ispravno, a što neispravno? Pogledajte ljude oko sebe, uključujući obitelj, prijatelje i kolege, a zatim pogledajte braću i sestre. Ima li među tim ljudima mnogo ili malo onih koji mogu razlučiti što je ispravno, a što pogrešno, i što je ispravno, a što neispravno te proniknuti u to? (Vrlo malo.) Nema mnogo onih koji mogu znati što je ispravno, a što neispravno. To jest, na ovom svijetu nema mnogo ljudi čestite i dobre ljudskosti, nema mnogo onih koji su pravedni i objektivni u svom govoru i postupcima, i koji ne divljaju čineći loše stvari, i nema mnogo onih koji govore razumno i koji ne primjenjuju izokrenuto rezoniranje. Takvih je ljudi premalo osobito među nevjernicima. Kada dođeš u doticaj s bilo kojim nevjernikom, dovoljno je samo čuti ga kako govori da bi znao kakva je osoba. U riječima nevjernika previše je netočnosti i primjesa. Većina njih ne govori pravedno ni objektivno; govore na temelju svojih osjećaja i kako bi zaštitili vlastite interese. Kakve god pogrešne riječi izgovorili ili kakve god pogrešne stvari učinili, u dubini srca nemaju svijesti o tome. Ako vjernik u Boga poput nevjernika ne zna što je u njegovom govoru i postupcima ispravno, a što neispravno – i iako su riječi koje izgovara i gledišta kojih se drži pogrešna, on i dalje slijepo ustraje u njima te smatra pogrešna gledišta pozitivnim stvarima i istinom, pa čak i takvim gledištima zamjenjuje istinu i Božje riječi – ima li uopće nade da takva osoba bude spašena? (Ne.) Neki ljudi vjeruju u Boga dvadeset ili trideset godina, ili čak cijeli život, ali uopće ne znaju što su pozitivne, a što negativne stvari, niti im je uopće jasno što je ispravno, a što neispravno. Dok god im nešto koristi, to im se sviđa i brane to; ako im ne koristi, kažu da je loše i pogrešno, i odbacuju to. Sve do sada žive s takvom filozofijom i takvim stavom za ovozemaljsko ophođenje, a ipak tvrde da vjeruju u Boga i da žele biti spašeni – nije li to smiješno? (Jest.) Također tvrde da su Božji sljedbenici i Božji svjedoci. Čime bi oni mogli svjedočiti za Boga? Oni ne znaju čak ni što je ispravno, a što neispravno, a ipak tvrde da žele svjedočiti za Boga – nije li to potpuna besmislica? Bi li Bog upotrijebio takve smetene ljude da svjedoče za Njega? (Ne.) Bilo bi sramota za Boga da takvi ljudi svjedoče za Njega. Oni nikada ne smatraju da je išta što Bog čini ispravno. Sudeći prema njihovim mislima i gledištima, mnoge stvari koje Bog čini nisu u skladu s njihovim mislima i gledištima, niti su u skladu s njihovim predodžbama i, naravno, nisu u skladu ni s interesima njihova tijela. Božje riječi ili Božje djelo često su protivni njihovim željama, osobnim prohtjevima, ambicijama i osobnim interesima svake vrste. Stoga je nekim ljudima koji vjeruju u Boga deset ili dvadeset godina vrlo teško izgovoriti makar i jednu jedinu riječ koja dolazi iz srca, teško im je reći da je sve što Bog čini ispravno i bez greške. Može se reći da im je nešto skriveno u srcu. Nakon svih tih godina vjerovanja u Boga, oni imaju iskustvo iz prve ruke: osjećaju da njihove želje nisu ispunjene; htjeli su biti dužnosnici, ali nisu postali, i htjeli su zadobiti blagoslove, ali ih nisu dobili. Čini se da se Božja kuća prema njima odnosi nepravedno. U srcu imaju pritužbe i osjećaj nepravde koje žele izraziti, ali ne mogu; boje se da će, ako progovore, uvrijediti Boga, dati drugima povod da to iskoriste protiv njih ili da neće uspjeti održati dobru sliku o sebi u srcu ljudi. Stoga mnoge stvari drže zatomljene u sebi. Samo zato što to ne govore naglas ne znači da u svom srcu nemaju misli ili određene stvari. A što su te takozvane „stvari”? To nisu njihovo pozitivno shvaćanje i spoznaja o Bogu i Njegovu djelu, već njihovo nerazumijevanje, prkos i ogorčenost prema Bogu, kao i uvrede za koje vjeruju da su ih pretrpjeli, nakupljene tijekom toliko godina vjerovanja u Boga. Ali budući da vjeruju u Bog, ne mogu to izreći. Zašto je u njihovu srcu toliko toga što ne mogu izgovoriti? I za to postoji razlog. Samo je to dovoljno da pokaže da nisu istinski razumjeli istinu unatoč tome što vjeruju u Boga dugi niz godina. U svojoj vjeri u Boga težnju istini ne shvaćaju ozbiljno. Što god im se dogodi, na stvari ne gledaju prema Božjim riječima niti tragaju za istinom kako bi pronašli put praktičnog djelovanja. Nikada nisu prihvatili Božje riječi kao istinu ni kao život. Ne cijene istinu, ne pridaju joj važnost niti su ozbiljni u tome kako primjenjivati istinu. Tijekom mnogih godina svojeg vjerovanja u Boga, uvijek su stajali nasuprot Bogu, pomno ispitujući, istražujući i preispitujući Božje riječi, čak im se opirući, ili procjenjujući i osuđujući Božje riječi i djelo svojim takozvanim ispravnim gledištima. Tako, nakon dugog niza godina vjere u Boga, konačno kažu nešto iz srca: „Što sam zadobio vjerujući u Boga?” Ono što time žele reći jest da nisu zadobili ništa vjerujući u Boga. U srcu vjeruju da su tijekom godina mnogo propatili i platili veliku cijenu izvršavajući svoju dužnost u Božjoj kući, ali njihova želja da zadobiju blagoslove te želja da teže slavi i dobitku nisu zadovoljene. Neki čak smatraju da Bog nije ispravio nepravde koje su pretrpjeli, pa se osjećaju prkosno, ogorčeno i puni su pritužbi. Radi zadobivanja blagoslova i radi svog odredišta, nemaju izbora nego da s gorčinom izvršavaju dio svoje dužnosti i obavljaju nešto posla u Božjoj kući, ali na kraju im se nade rasplinu i ne zadobiju ništa. Postoje li takvi ljudi? Takvih je barem jedan dio. To što nakon dugog niz godina vjere u Boga nisu zadobili ništa posljedica je njihovih vlastitih problema. Oni nemaju sposobnost shvaćanja ili razumijevanja istine, a Boga slijede i izvršavaju svoju dužnost s nakanom da zadobiju blagoslove. Iako su se donekle iskreno dali, platili veliku cijenu i mnogo propatili, nikada ih nisu zanimale riječi koje Bog govori niti istine koje On izražava. Nikada ih nisu primili u svoje srce niti su primjenu istine ozbiljno shvatili. Stoga nikada ne znaju posjeduju li istina-stvarnost ili ne. Misle: „Možemo razgovarati u zajedništvu o istini i razumijemo neke istine, pa kako se onda može reći da ne posjedujemo istina-stvarnost?” Ali oni ne mogu napisati nijedno istinsko iskustveno svjedočanstvo, pa gdje je ta njihova istina-stvarnost? Njihovi postupci i djela i dalje su isti kao postupci i djela nevjernika; samo se njihovo ponašanje malo promijenilo u usporedbi s ponašanjem nevjernika. Svojim načinima i metodama vladanja, te svojim mislima i gledištima o svim događajima i stvarima – osobito u pogledu pozitivnih i negativnih stvari, te u pogledu onoga što je ispravno, a što neispravno – nikada nisu promatrali stvari na temelju Božjih riječi ili istine. Umjesto toga, sve promatraju prema vlastitim mislima i gledištima. Smatraju da je ono što im se sviđa pozitivna stvar, a ono što mrze negativna stvar. Ljude i stvari nikada ne promatraju uzimajući Božje riječi kao temelj, i nikada ne tragaju za istinom niti prihvaćaju istinu u ljudima, događajima i stvarima s kojima se susreću – oni samo slijede vlastite puste želje da bi postupali, živjeli i izvršavali svoju dužnost prema vlastitim prohtjevima, nakanama i sklonostima. Vjeruju da njihova sposobnost da se odreknu stvari, da se daju, da pate i plate cijenu znači da su Bogu već dali veliki doprinos; misle da to znači vjerovati u Boga i da je to težnja istini. Vjeruju u boga kojeg u svom srcu zamišljaju na svoj način i teže istini na svoj način. Kada budu orezani zato što u izvršavanja svoje dužnosti stalno samovoljno i nepromišljeno postupaju prema vlastitoj volji ili kada ih se u Božjoj kući ne upotrebljava za važne zadatke, osjećaju se obeshrabreno i razočarano. Na kraju sve sažmu u jednu izjavu: „Što sam zadobio vjerujući u Boga toliko godina?” Doista nisu zadobili ništa. Razlog zašto nisu zadobili istinu jest taj što ne teže istini; za to ne mogu kriviti Boga. To je zato što Bog nije pristran prema ljudima, kao ni istina. Istinu nisi uspio zadobiti ne zato što ti Bog nije dao priliku ili zato što ti nije dopustio da čuješ Njegove riječi, već zato što si čuo Božje riječi, a ipak ih nisi razmatrao, nisi o njima promišljao, nisi ih primjenjivao niti si ih doživio. Ne prihvaćaš istinu zato što je ne ljubiš. Bog ti nije zatvorio oči niti ti je zatvorio srce; nego su tvoje sklonosti i tvoja apsurdnost blokirale tvoje srce tako da ne možeš prihvatiti istinu. Istinu nisi uspio zadobiti ne zato što ti je Bog nije pružio, već zato što nikada nisi volio čitati Božje riječi i u svom srcu ne prihvaćaš Božje riječi niti istinu. Svoja vlastita uvjerenja i gledišta smatraš istinom kojoj treba težiti i kojoj se treba pokoravati – želiš li da te ljudi obožavaju kao Boga? Božje riječi i Božje djelo za tebe su samo formalnost, obrazac; ti uopće nisi težio istini ni životu. Zato je tvoja vjera u Boga mogla završiti samo na jedan način – time da doista ništa ne dobiješ. Zašto nisi zadobio istinu? To nije zato što ti Bog nije udijelio milost, već zbog puta kojim ti sam hodaš. Bog ti je dao mnogo prilika, iskreno te i strpljivo potiče i pomaže ti, ali ti ne obraćaš pažnju. Ne prihvaćaš ni orezivanje. Uvijek težiš zadobivanju blagoslova ili težiš ugledu i statusu, nikada ne odustajući. To što na kraju nisi uspio zadobiti istinu u potpunosti je posljedica puta kojim si ti sam hodao. Nisi hodao putem težnje istini. To nema nikakve veze s Bogom. Bog nije pristran prema ljudima, a nije ni istina. Bez obzira na to kojoj klasi pripadaš, dok god si ljudsko biće, onda čak i pod pretpostavkom da je tvoja sposobnost shvaćanja istine možda nešto lošija od sposobnosti normalne osobe, ako ipak srcem možeš slušati Božje riječi, prihvaćati ih i primjenjivati – unatoč činjenici da možda razumiješ samo neke doktrine i pridržavaš se nekih pravila – ipak možeš nešto zadobiti. Većina ljudi to može, pa zašto ti ne možeš? Drugi slušaju iste propovijedi i isto tako izvršavaju svoju dužnost, pa zašto onda oni mogu zadobiti istinu, izvršavati svoju dužnost u skladu s mjerilom i odbaciti svoje iskvarene naravi i pokoriti se Bogu, a ti ne možeš? Bog ti je uredio okruženje da izvršavaš svoju dužnost, nadajući se da ćeš razumjeti istinu i moći je provesti u djelo. Bog te nije sprječavao, ali ti sâm stalno priželjkuješ svjetovne stvari i tjelesni užitak, ne jedeš niti piješ Božje riječi te u svom srcu osjećaš odbojnost prema istini i odbacuješ je. Sotonine filozofije, učenje i znanje smatraš pozitivnim stvarima i istinom, dok Božje riječi i istinu zanemaruješ, smatrajući ih svojim neprijateljem, nečim što ti se protivi. Budući da u svom srcu ne ljubiš istinu, zašto vjeruješ u Boga? Vjeruješ u Boga, ali ne slušaš Božje riječi niti ih prihvaćaš – možeš li se još uvijek nadati da ćeš biti spašen? Ne prihvaćaš istinu niti odbacuješ svoje iskvarene naravi, pa kako možeš biti spašen? Ne prihvaćaš Božje riječi i ne težiš istini, a ipak želiš da te Bog prihvati i prizna, to je pusti san; to neće uspjeti. Ne prihvaćaš Božje riječi ni istinu, što znači da u tvom srcu nema mjesta za Boga. Samo ćeš se sve više udaljavati od Boga. Bit ćeš baš poput nevjernika; bit će ti nemoguće postići spasenje.

Neki ljudi zapravo u dubini svog srca nikada nisu prihvatili Božje riječi; ne prihvaćaju ni jednu jedinu Božju riječ. Kad ih Božja kuća ne promiče niti upotrebljava, oni se žale: „Kako to da se ne sviđam Bogu? Zašto me Božja kuća nikada ne promiče niti me postavlja na važan položaj? Razumijem neke istine, imam težnje i odlučnost, i voljan sam davati se za Boga! Obrazovan sam, snažan, mogu trpjeti i plaćati cijenu – pa zašto mi Božja kuća neće dati priliku? Ovakvo je postupanje prema meni nepravedno! Drugi dobivaju prilike, a zašto ih ja ne dobivam? Bog nije pravedan!” Zašto onda ne pogledaš jesi li u skladu s načelima Božje kuće za promicanje i upotrebu ljudi? Tvoje je srce zatvoreno prema Bogu i opireš se riječima koje On govori – jesi li shvatio ono što Bog kaže? Jesi li ikada tražio Božje riječi kada nešto radiš? Ne slušaš što Božje riječi govore niti ikada tragaš za Božjim nakanama ili istina-načelima, pa kako bi te onda Božja kuća mogla upotrebljavati? Čak i kad bi ti Bog postavio okruženje, a Božja kuća pružila priliku da budeš promaknut i upotrijebljen, za koji bi posao bio sposoban? Koji bi posao mogao preuzeti? Kad bi se takva osoba upotrijebila za crkveni rad, sigurno bi slijedila vlastitu volju i nepromišljeno činila nedjela te uzrokovala prekidanja i ometanja, što bi moglo dovesti samo do jednog: bila bi isključena. Dva su razloga zbog kojih netko bude isključen: jedan je taj što se radi o lažnom vođi koji ne može obavljati stvaran posao, a drugi je taj što je on antikrist koji nepromišljeno čini nedjela, koji radi stvari na svoj način i ne podržava rad crkve niti interese Božje kuće. Na kraju, i jedan i drugi moraju biti isključeni. Ti nikada ne prihvaćaš istinu, osjećaš odbojnost prema čitanju Božjih riječi, tvoje je srce zatvoreno prema Bogu i ne tragaš za istina-načelima kada radiš stvari. Čak i kad bi se Bog odnosio prema tebi s milošću i dao ti priliku, pa čak i kad bi te Božja kuća promicala i upotrebljavala, ti ne bi bio sposoban za rad niti bi mogao samostalno preuzeti ikakav posao. Na kraju bi svejedno morao biti isključen. Nadaš se da će te Božja kuća promicati i upotrebljavati, ali je li tvoj način razmišljanja pozitivan? Ako tvoj cilj nije ispuniti svoju dužnost, zadobiti istinu i uzvratiti Božju ljubav, onda u tvojem načinu razmišljanja nema ničega osim ambicija i želja; to je uzrokovano djelovanjem tvoje ohole naravi, a Bog to ne prihvaća. Reci Mi, s očitovanjima poput tvojih, bi li se Božja kuća usudila upotrebljavati te? Kad bi te upotrebljavala, to bi crkvenom radu donijelo samo nevolje i gubitak. Ništa ne možeš učiniti kako treba, a nakon što nešto učiniš, nekoliko ljudi mora popravljati situaciju i čistiti nered. Stoga se Božja kuća ne usuđuje upotrebljavati te. Svaka stavka crkvenog rada prilično je važna – možeš li ih preuzeti na sebe? Ako nešto pođe po zlu, možeš li preuzeti odgovornost? Nisi sposoban za rad niti ga možeš preuzeti na sebe, a ipak i dalje želiš da te Božja kuća postavi na važan položaj – to je poprilično ambiciozno! Ako doista želiš biti promaknut kako bi bio zadužen za crkveni rad, zašto onda ne razmisliš o tome da se opremiš s više istine i bolje je razumiješ? Nemoj biti neprijatelj Božjim riječima. Odbaci svoje takozvane ispravne misli i gledišta i ozbiljno čitaj Božje riječi. Bilo bi dobro kada bi barem imao stav pokornosti prema Božjim riječima. Ti prema Božjim riječima nemaš čak ni stav pokornosti, a kamoli da ih prihvaćaš. Ako ne prihvaćaš Božje riječi, a ipak želiš biti promaknut u Božjoj kući i obavljati crkveni rad, onda nećeš izdržati ni nekoliko dana prije nego što budeš isključen. Čini se da takvi ljudi u dubini srca imaju težnje, ali one se nikada ne mogu ostvariti i njihovo srce ne može biti zadovoljeno. Iako vjeruju u Boga i već dugi niz godina u Božjoj kući izvršavaju svoje dužnosti te mogu ostavljati stvari i davati se, budući da im je srce uvijek zatvoreno prema Bogu i imaju stav otpora prema istini, oni smatraju da nakon toliko godina vjerovanja u Boga nisu ništa zadobili. Ja kažem: „To što kažeš prilično je istinito; doista nisi ništa zadobio.” Da si nakon toliko godina vjerovanja u Boga doista zadobio nešto istine, to bi doista bilo dragocjeno. Kad bi u tebi doista bilo blaga, Božjoj kući takva bi se osoba zaista svidjela i cijenila bi je. Nažalost, ti nisi takva osoba. Ono što si zadobio nije istina niti je to blago; umjesto toga, zadobio si glavu punu pritužbi, prkosa, nezadovoljstva i prigovora. Kažeš da nisi ništa zadobio, i to je točno; to je doista tako. Da si doista razumio nešto istine i zadobio nešto istine, tada u svom srcu ne bi imao pritužbi, prkosa, prigovora i drugih takvih negativnih stvari. Umjesto toga, imao bi vjeru u Boga, razumijevanje Boga, obzirnost prema Bogu, pokornost Bogu i bogobojaznost – sve te pozitivne stvari. Šteta je što u sebi nemaš pozitivne, već u potpunosti negativne stvari. Ti ih se ipak čvrsto držiš, misleći da su te stvari najdragocjenije; dok ih se držiš, misliš da si u pravu i da imaš opravdanje. To je glupa zamisao. Taj tvoj gnjev, mržnja, osuđivanje, prkos i ogorčenost nisu istina. Sve su to stvari koje dolaze od Sotone; to su zloćudni tumori nastali iz Sotoninih iskvarenih naravi. Moraš smisliti način da ih riješiš. Te ti stvari ne mogu omogućiti da postigneš spasenje niti ti mogu omogućiti da prihvatiš istinu i dođeš pred Boga otvoren i razotkriven kako bi postao istinsko stvoreno biće i prihvatio Stvoriteljevu suverenost i uređenja. Naprotiv, ako ih stalno budeš cijenio i ne budeš ih odbacivao, to će te samo sve više udaljavati od Boga, a iznutra ćeš postati sve mračniji i tonut ćeš sve niže. Na kraju ćeš zbog toga imati sve manje vjere u Boga i osjećat ćeš sve veću odbojnost prema Božjim riječima, Božjem djelu, Božjim zahtjevima i Božjoj narav-biti. Vjeruješ u Boga, a ipak se postupno sve više udaljavaš od Njega; to nije dobar znak. Za tebe je to nesreća koja će ti donijeti potpunu propast. Trebao bi to promijeniti i ne držati se toga. Ako se budeš držao tih negativnih stvari, one će te samo voditi prema uništenju. Bilo bi ti bolje da te stvari izneseš na vidjelo kako bi ih raščlanio, odbacio i prihvatio istinu. Neki ljudi kažu: „Zar nisi rekao da ljudi poput nas nisu sposobni prihvatiti istinu?” Nisi sposoban prihvatiti istinu, ali sada ti kažem: pritužbe, nezadovoljstvo, prkos, ogorčenost, mržnja i osuđivanje u tebi – sve su to stvari koje se opiru Bogu. Ako to razumiješ i možeš razlučiti probleme u sebi, trebao bi odbaciti te stvari. Neki ljudi kažu: „Ne razumijem istinu, pa ne znam kako ih odbaciti.” Znaš li se onda pridržavati pravila? Samo čini što god ti Božje riječi kažu da činiš. Na primjer, možeš li se suzdržati od činjenja zla? Možeš li se suzdržati od osuđivanja Boga? Možeš li činiti više dobrih stvari? Možeš li se suzdržati od slijeđenja zlikovaca? Možeš li svoje srce otvoriti Bogu? Možeš li prijaviti probleme Božjoj kući kada ih otkriješ? Možeš li govoriti iz srca kada se moliš Bogu? Možeš li se suzdržati od površnog izvršavanja svoje dužnosti? Ako možeš činiti te stvari, onda za tebe još uvijek ima nade. Ako ne možeš činiti ni te stvari, onda ću ti reći istinu: ti si otpisan. Pred tobom nije svjetlo, već tama. Osoba si koja još uvijek pripada Sotoni i ne možeš biti spašen.

Čak i ako osoba ne razumije istinu, a posjeduje savjest i razum, tada u određenoj mjeri može razlučiti što je ispravno, a što neispravno, bez obzira na to s čime se susretne. Međutim, ljudi bez savjesti i razuma u mnogim stvarima ne znaju što je ispravno, a što neispravno, zbog čega drugi misle da su vrlo čudni. Kada ljudi s njima stupaju u interakciju ili rješavaju stvari, mnoge stvari s njima ne funkcioniraju i mnoge riječi do njih ne dopiru. Štoviše, njihove su misli i gledišta vrlo nekonvencionalni i ekstremni, i ljudi ih smatraju neshvatljivima. Čini se kao da nikada nisu živjeli u ljudskom svijetu. Oni ne razumiju mnoge stvari koje su općenito priznate kao ispravne; ne samo da ih ne mogu odobriti niti prihvatiti, nego čak mogu izraziti i niz izokrenutih rezoniranja i hereza. Konkretno, neki ljudi u skupini često izvode mutne smicalice, siju razdor, izvrću činjenice i govore laži. Kao da svaki dan nemaju ništa valjano čime bi se bavili; ili osuđuju ovu osobu ili onu stvar, i u tome uživaju. Čak i ako nitko ne obraća pažnju na stvari koje govore i nikoga to ne zanima, oni i dalje to neumorno govore i čine. Stalno siju razdor u odnosima među ljudima, iza leđa osuđuju druge te izvrću činjenice i govore laži. Kada stvari ne idu po njihovom, gunđaju, žale se, pa čak i osuđuju iza leđa. Njihov je život u potpunosti ispunjen tim stvarima. Nikada ih ne vidiš da razgovaraju u zajedništvu o svom razumijevanju – da razgovaraju o prosvjetljenju i svjetlu koje su zadobili iz Božjih riječi ili da razgovaraju i dijele sa svima svoje iskustvo u određenoj stvari. Što se više raspravlja o takvim ispravnim stvarima, to oni postaju tiši, bez ikakvog proaktivnog stava, djeluju bezvoljno i kao da ne mogu skupiti imalo energije. Ono što ih strastveno zanima jest sijanje razdora, izvrtanje činjenica i govorenje laži. Čak i kada raspravljaju o nekoj stvari, ponašaju se kao nevjernici, promatrajući je iz perspektive ispravnog i pogrešnog, ispravnog i neispravnog, nikada ni o čemu ne raspravljajući u smislu savjesti i razuma normalne ljudskosti. Oni u skupini ljudi uvijek igraju uloge komaraca, muha, štakora i slično, ometajući i uznemiravajući normalan život ljudi. Čim progovore i izraze svoja gledišta, ili procijene i osude nešto, ljudi u srcu osjećaju odbojnost i nemir, a neke ljude malog rasta koji ne razumiju istinu oni čak zaluđuju i sputavaju. Ti ljudi nikada nemaju pozitivnu ulogu u društvu; uvijek ogovaraju, izvrću činjenice i govore laži, govoreći o manama ove osobe, a zatim o onome što je ona osoba učinila. Ipak, nikada ne smatraju da u tome što čine ima išta loše; umjesto toga, vjeruju da ljudi trebaju tako živjeti i da se samo na taj način može biti sretan i slobodan. Taj pogrešan način života i rješavanja stvari oni smatraju ispravnim, nečim što bi ljudi normalne ljudskosti trebali imati, i ne prihvaćaju kada ih drugi orezuju i razotkrivaju. Ako njihov pristup u određenoj skupini ne prolazi, odlaze u drugu skupinu pronaći sebi slične – druge koji dijele njihov pokvareni način razmišljanja – kako bi s njima sudili o tome što je ispravno, a što pogrešno. Kad pronađu srodnu dušu, osjećaju da im je svaki dan života tako sretan i radostan. U bilo kojem okruženju, uloga koju ti ljudi imaju jest uloga onoga tko izvrće činjenice, govori laži, sije razdor, pokušava pridobiti ljude na svoju stranu te ometa ljude i napada ih. Ako ih pitaš koje skrivene motive imaju dok to čine i koji cilj žele postići, ni oni sami ne mogu jasno objasniti zašto to čine. Možda nemaju jasan cilj, ali stanje u kojem obično žive ispunjeno je tim očitovanjima i praktičnim postupcima. Reci Mi, koja je klasifikacija takvih ljudi? Ako kažeš da to čine sa skrivenim motivima, puni su izgovora: „Nisam namjeravao utjecati na ničije izvršavanje dužnosti, nisam namjeravao nikoga ometati niti sam namjeravao ometati rad Božje kuće. Zar ne mogu jednostavno reći što mi je na pameti?” Kada ih razotkriješ, postaju prkosni; inzistiraju na tome da to rade na taj način, da rade po svom i da na taj način žive među drugima. Bez obzira na to koga osuđuju ili koje činjenice izvrću i koje laži govore, je li njihov način življenja i vladanja ispravan? (Nije.) Ipak, oni u tome uživaju. Bi li rekao da je problem s takvim ljudima vrlo ozbiljan? (Da.) Oni su odrasli ljudi, a ipak ne znaju koje su riječi i koji postupci ispravni, vrijedni, smisleni i koji predstavljaju bavljenje pravim poslom, i ne znaju koji postupci predstavljaju zanemarivanje pravog posla – takvi su ljudi u svakom pogledu huligani, a ne normalni ljudi. Bez obzira na to uzrokuju li drugima ometanja, s obzirom na to što svaki dan žive u stanju nepromišljenog činjenja nedjela ne znajući je li ono što rade ispravno ili neispravno, i smatraju izvrtanje činjenica, govorenje laži i sijanje razdora pravim poslom, a da pritom u svojoj savjesti nemaju nikakve svijesti o tome, bi li rekao da oni imaju ljudskost? Da doista imaju normalnu ljudskost, trebali bi znati koja načela upravljaju govorom i djelovanjem, a još više bi trebali znati da se u vladanju mora razumjeti istina i da je to najveća potreba ljudi. Međutim, oni ne znaju što ljudima treba niti što bi ljudi trebali činiti. Oni nemaju normalnu ljudskost; oni su zvijeri. Neki su čak i gori od zvijeri. Pogledaj mačke: danju spavaju i ponekad se igraju, a kad padne mrak, idu loviti miševe. Miševi su štetni za ljude, pa loveći ih, mačke čine nešto korisno za ljude. Ili pogledaj kako žive psi. Osim što se igraju sa svojim gospodarom, psi čuvaju kuću. Čim naiđe stranac, počinju lajati kako bi upozorili gospodara i čuvali kuću. Kada ih gospodar izvede van, oni ostaju uz njega, a ako se stranac približi, štite svog gospodara. Oni ispunjavaju ulogu čuvanja i nadziranja kuće. Bilo mačke ili psi, svi se oni mogu baviti pravim poslom. Naravno, životinje to ne čine vođene savješću, već instinktom. Kada ih je Bog stvorio, stvorio je taj instinkt i dao im takvo poslanje. Oni se toga drže, i nitko to ne može promijeniti. Čak i životinje mogu ispunjavati svoje odgovornosti i baviti se pravim poslom. Čovjek, u najmanju ruku, mora biti vođen savješću i razumom. Trebao bi imati mjerila i granicu u svom srcu u vezi s onim što bi svaki dan trebao, a što ne bi trebao činiti, koji su postupci povezani s istinom, a koji predstavljaju zanemarivanje pravog posla. Ta se mjerila i ta granica mogu brzo procijeniti pomoću savjesti i razuma ljudskosti. Na primjer, razuzdanost i neobuzdanost, izvrtanje činjenica, govorenje laži i tako dalje – kakvi ljudi rade te stvari? Normalni ljudi mogu shvatiti: „To su stvari koje čine besposličari i huligani koji zanemaruju pravi posao. Normalni su ljudi prezauzeti pravim poslovima; tko bi radio te stvari? One nemaju smisla! Osim toga, to izvrtanja činjenica, govorenje laži i sijanje razdora negativne su i pogrešne stvari. Ako ljudi imaju savjest i razum, nipošto ih ne bi trebali činiti. Povremeno u posebnim okolnostima – netko te uvrijedi – možeš iz usijanosti promrmljati nekoliko riječi, ali to ne možeš pretvoriti u normu svojeg svakodnevnog života; ne možeš to shvatiti kao pravi posao!” To je nešto što se može procijeniti pomoću savjesti i razuma normalne osobe, pa se ona može suzdržati od tih stvari. Ali ljudi koji ne posjeduju savjest ni razum smatraju te stvari pravim poslom. Ne postaju tjeskobni niti zabrinuti zbog odgađanja svoje dužnosti. Kada ne završe svoj posao i drugi ih požuruju, ne shvaćaju to ozbiljno. Drugi su svi zauzeti izvršavanjem svojih dužnosti, ali oni se prave da to ne vide. Kad god im se prohtije, besposleno čavrljaju ili izvrću činjenice, govore laži ili siju razdor. Ta očitovanja nisu očitovanja normalne ljudskosti, već očitovanja neljudi. Kao pripadnik ljudske rase, svatko bi, nakon što dosegne odraslu dob, trebao razmišljati o nekim pravim stvarima, kao što su kakav pogled na život treba uspostaviti, kakve težnje i stremljenja treba imati, u što treba vjerovati, kojim putem treba ići, kako živjeti vrijedno i smisleno i tako dalje – previše je toga o čemu bi trebalo razmišljati i što bi trebalo razumjeti. To je osobito tako nakon što ljudi povjeruju u Boga i izvršavaju dužnost u Božjoj kući, gdje je opseg svakog pojedinog posla velik i zahtijeva napredak i učinkovitost da bi se obavio. Svi su vrlo zauzeti – tko ima slobodnog vremena za izvrtanje činjenica, govorenje laži i sijanje razdora? Većina ljudi ne troši svoje vrijeme na te stvari. Osim toga, većina ljudi nema takav hobi; svatko tko ga ima djeluje vrlo neobično i čudno. Oni koji smatraju izvrtanje činjenica, govorenje laži i sijanje razdora hobijem nisu ljudi, jer se njihovo ponašanje u potpunosti razlikuje od ponašanja normalnih ljudi i protivi se načelima za postupanje koja bi normalni ljudi trebali posjedovati. Stoga su takvi ljudi bijednici koji zanemaruju svoj pravi posao. Čine stvari koje normalni ljudi ne bi trebali činiti; uloga koju imaju uloga je nečovjeka. Ipak, oni sami misle da je to prilično dobro i ispravno. Nije li to neznanje o tome što je ispravno, a što neispravno? (Jest.)

Neki se ljudi stalno iza leđa drugih ponašaju podmuklo i nametljivo. Na primjer, neki vole provjeravati tuđe privatne podatke, kao što su osobni dnevnici i bilješke o duhovnoj posvećenosti. Neki vole prisluškivati tuđe molitve ili tuđe razgovore kako bi vidjeli spominju li ih drugi i što oni misle o njima. Neki vire u tuđa računala kako bi vidjeli poruke koje imaju, s kim se dopisuju, koje pjesme slušaju i koje videozapise gledaju, stalno zadirući u tuđi privatni život. Ima i onih ljudi dugih prstiju koji bez dopuštenja prekapaju po tuđim osobnim stvarima, paketima, pa čak i posteljini. Provjeravaju što drugi jedu, nose ili koriste. Ako pronađu nešto dobro, uzmu to i koriste, a ako im se svidi koristiti to, smatraju to svojim. Kada drugi kupe neke grickalice ili peciva, oni kradomice pogledaju i ako pronađu nešto ukusno, uzmu zalogaj ili komad. Njihov cilj nije samo pogledati, već jesti jer su pohlepni. Ako žele jesti, mogli bi zatražiti malo i nitko im se ne bi smijao. Ali zašto kradu tuđu hranu drugima iza leđa? Je li to ispravno? (Ne.) Znaju da je to pogrešno, ali svejedno to čine, i to često, prekapajući po tuđim stvarima kao da su njihove. Ako ih se otkrije, opravdavaju se govoreći da su samo gledali i ne srame se zbog toga. Kada nikoga nema u blizini, nastavljaju prekapati i krasti. Nemaju srama; čak ni ne znaju je li to ispravno ili nije. Kakva osoba čini takve stvari? Općenito govoreći, čak ni razumna djeca od šest ili sedam godina to ne čine. Ako ih odrasla osoba i dalje čini, to je zato što je navikla to činiti od djetinjstva. Poput lopova koji se navikao krasti i potkrada kamo god dođe. Čak i ako mu ništa ne nedostaje, on ipak želi krasti; to mu je postalo druga priroda i ne može prestati. Čak i da želi prestati, ne može. On je rođeni lopov. Nije li takva osoba nečovjek? (Jest.) Znatiželjan si i inzistiraš na tome da pogledaš tuđe osobne stvari, ali kakva je korist od gledanja? Čak i ako pogledaš, te stvari ti ne pripadaju i ne možeš ih dobiti. Ako nešto doista želiš jednom posuditi, jednostavno pitaj osobu i koristi to tek nakon što pristane. Radi stvari otvoreno i pošteno; nemoj biti podmukao. Ako želiš nositi nečiju odjeću, otvoreno zamoli tu osobu da ti je posudi. Možeš je nositi samo ako pristane da ti je posudi. Ako ti nevoljko želi posuditi nešto što joj je dragocjeno, to se računa kao naklonost među braćom i sestrama. Ako ti ne posudi, nemoj to potajno nositi. Svi su vjernici u Boga odrasli ljudi, a ipak se neki od njih i dalje nepristojno ponašaju, a nekolicina pojedinaca čak krade. Potajno prekapaju po tuđim stvarima ne znajući da je to pogrešno. Kad ih drugi otkriju i govore o njima, ne osjećaju sram, pa čak i misle: „Pa što ako sam prekapao po tvojim stvarima? Nisi ništa izgubio, a tvoje stvari nisu svete, pa zašto ih ne bih mogao pogledati?” Vidiš, čak primjenjuju i izokrenuto rezoniranje. Ovaj je problem ozbiljan; to nije samo problem s njihovim ponašanjem, već problem s njihovom ljudskost-biti. A što je problem s njihovom biti? Takvi ljudi nemaju nimalo svijesti kada čine nešto pogrešno. Kada netko otkrije što su učinili i ispravi ih, ne samo da to ne prihvaćaju, već se i opravdavaju, primjenjuju izokrenuto rezoniranje i ustraju u tome da to rade na taj način. To pokazuje da su neljudi. Jedna karakteristika neljudi jest da nikada ne priznaju da su u krivu kada učine nešto pogrešno, nimalo se ne kaju, ustraju u vjerovanju da su u pravu i puni su opravdanja. To jest, o pogrešnim, iskrivljenim, izokrenutim i opakim stvarima govore kao o ispravnim stvarima. To je prihvaćanje lažnog rezoniranja kao ispravnog. Oni koji posjeduju tu karakteristiku nemaju savjest ni razum. Ljudi koji nemaju savjest ni razum su neljudi. To su upravo očitovanja koja imaju neljudi. Kada potajno prekapaju po tuđim stvarima, bez obzira na to kako ih razotkriješ ili s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, oni to ne prihvaćaju. Ne samo da ne osjećaju kajanje, već primjenjuju i izokrenuto rezoniranje, govoreći: „Samo sam prekapao po nečijim stvarima – što je tu loše? U usporedbi s onima koji su promiskuitetni, koji ubijaju i pale te koji su počinili svako zlo koje se može zamisliti, ja sam najbolja osoba koja postoji! Gdje možeš pronaći tako dobru osobu kao što sam ja?” Nije li to krajnje nerazumno? (Jest.) Ako netko učini nešto pogrešno i tvrdoglavo to odbija priznati, za njega nema nade. Neki ljudi čine tako ozbiljne pogreške da su neprihvatljive čak i prema ljudskom moralu, a kamoli prema istini; njihov im kov ne omogućuje da to shvate. Što se tiče ljudskosti, čim osoba nema savjest ni razum, ona je nečovjek. Bez obzira na to koliko se smatraš dobrim, ljubaznim, velikim ili plemenitim, ako nemaš očitovanja savjesti i razuma, već umjesto toga proživljavaš mnoga neljudska očitovanja, pa čak imaš i mnoga konkretna praktična postupanja te pogrešne misli i gledišta, onda si nečovjek. Glavne karakteristike neljudi jesu da ne prihvaćaju istinu ni pozitivne stvari, već pogrešne stvari prihvaćaju kao ispravna gledišta, pa čak mogu i miješati ispravno i neispravno te crno pretvarati u bijelo kako bi zaludili ljude.

Ima ljudi koji, vidjevši da im je kći lijepa, žele to iskoristiti da na njoj zarade mnogo novca. Stoga je zaruče za bogataša i zahtijevaju mnogo darova za zaruke. Čim se dočepaju darova, počnu jesti, piti i uživati. Nakon nekog vremena, kada potroše gotovo sav novac, vrate se obitelji tog čovjeka i traže još. Kada obitelj kaže da su već dali sav novac za zaruke i da ne mogu dati više, roditelji zaruče djevojku za drugu obitelj i ponovno traže podosta darova za zaruke. Prva obitelj vidi da oni neće dopustiti da im se kći uda u njihovu obitelj, pa zahtijevaju povrat darova za zaruke. Što ti ljudi kažu? „Moja se kći ne može udati za tvog sina jer nisi dao dovoljno novca za zaruke. Ne bismo ti trebali vratiti novac. Tko ti je rekao da ne daš dovoljno? Nisi dao dovoljno novca, a ipak želiš oženiti moju kćer? Nema šanse!” Nakon što izmame novac, počnu se služiti izokrenutim rezoniranjem. Prva obitelj shvati da su naišli na prevarante, nitkove, pa ih jednostavno ignoriraju. Drugu obitelj nasamare na isti način. Uz mnogo natezanja djevojka biva zaručena za nekoliko obitelji, i nakon svih tih zavrzlama, na kraju se ne uda, ali njezina obitelj zaradi mnogo novca. Je li ta obitelj dobra? (Nije.) Zašto nije? (Iskoristili su udaju svoje kćeri da prevarom izmame novac od muškaraca. Kada su od njih zatražili da ga vrate, oni su odbili i služili se izokrenutim rezoniranjem. Nemaju nimalo razuma. Takvi ljudi ne znaju što je ispravno, a što neispravno i nemaju osjećaj srama, stoga su loši.) Oni pokazuju sva ta ponašanja. Ne znaju što je ispravno, a što neispravno i nemaju osjećaj srama. Troše prevarom stečen novac bez ikakve grižnje savjesti, čak dobro jedu i piju te svaki dan žive mirne savjesti. Recite Mi, ima li takvih ljudi među onima koji vjeruju u Boga? (Vjerojatno ima.) Ima. Ti ljudi imaju svakojake prevarantske taktike, zbog kojih se nemoguće od njih obraniti. Takav je kaotični svijet poroka nevjernika, ali ako netko tko vjeruje u Boga može na ovaj način varati ljude, on zasigurno nije dobra osoba. Njegova je priroda suviše loša; čak i dok vjeruje u Boga, on je bezvjernik. Nije li to određeno njegovom prirodom? (Jest.) On čak ne vjeruje ni u odmazdu, a ipak vjeruje u Boga – kakav je to bijednik? On prijevarom uzima darove za zaruke i ne dopušta svojoj kćeri da se uda. To je obmana. Štoviše, ne prevari samo jednu obitelj, već nekoliko, a ipak živi mirne savjesti. I čak tvrdi da vjeruje u Boga. Priznaje li Bog takvu osobu? (Ne.) Bog ne priznaje njezinu vjeru. Ako u Božjoj kući ima takvih ljudi, mora ih se ukloniti. Božja kuća ne želi takve ljude. Prevaranti se ne mogu promijeniti; Bog ne spašava zle ljude. Prevarant će varati ljude kamo god pođe. Kada dođe u Božju kuću, hoće li varati braću i sestre? Hoće li varati Božju kuću? Sigurno hoće. Hoće li Bog spasiti takvu osobu? Bog je neće spasiti. Kakvi su ljudi prevaranti? Da budemo precizni, oni su neljudi. Neljudi su ljudi bez savjesti i razuma. Hoće li onda takva osoba, dok vjeruje u Boga, ići uokolo i varati ljude? Sigurno hoće. Ako tvrdi da vjeruje u Boga, neka će se braća i sestre odnositi prema njoj s ljubavlju, pomagati joj s njezinim poteškoćama i davati joj kad je u potrebi. Ali na kraju, kako vrijeme prolazi, otkrit će da ta osoba uopće ne teži istini i da je prevarant. Nisu li oni nasamareni? Stoga čovjek mora znati kako razlučiti prevarante kako ga ne bi nasamarili. Time se štiti braću i sestre da ne budu nasamareni. Ako se otkrije takva osoba, treba je ukloniti, jer je na lošem glasu i sposobna je učiniti bilo što loše – ona je nitkov u društvu. Kako nitkov može postići spasenje? Nitkovima nije dopušteno postojati unutar crkve. Oni nisu podobni živjeti među Božjim izabranim narodom. Treba ih ukloniti; nedostojni su ostati u Božjoj kući.

Ima i nekih ljudi koji osobito vole posuđivati stvari od drugih. Bilo da se radi o hrani, odjeći, alatima, računalima ili namještaju, oni posuđuju sve – čak i novac, nakit i automobile. Neki imaju vlastiti novac, ali ne kupuju stvari; jednostavno vole posuđivati od drugih, namjerno ih iskorištavajući. Na primjer, neki ljudi posude automobil da bi nekamo otišli i ne natoče gorivo kada ga potroše. Neki čak posude automobil, pa ga ne vrate, već čekaju da vlasnik dođe i zatraži ga prije nego što ga oni vrate. Neki ljudi posude alat, pa kad ga pokvare, ne daju ga popraviti za vlasnika, a ne kažu ni riječ isprike. Neki ljudi posude novac i potroše ga, bez namjere da ga vrate, kao da je njihov. Samo se nadaju da će zajmodavac zaboraviti na to, što bi bilo upravo ono što žele, namjerno iskorištavajući situaciju. Tuđi novac koriste za posao, hranu, piće i zabavu, dok svoj štede kako bi dobili kamate ili uložili u dionice. Kada ih se pita kada će vratiti novac, oni kažu: „Vratit ću kad budem imao novca. Kako da vratim kad ga sada nemam!” Vidite? Njihovo se pravo lice razotkrilo, zar ne? Od samog početka namjera im je bila da ga nikada ne vrate. Kakva je to osoba? To je nitkov. Drugi, vidjevši da netko ima lijep sat, traže da ga posude na nekoliko dana i na kraju ga cijelog zaprljaju. Kada vlasnik dođe po njega, oni se uzrujaju i kažu: „Tako si škrt! Imao sam ga samo nekoliko dana, a ti ga već tražiš natrag!” Kakav je to mentalitet? Stalno žele prisvajati tuđe dobre stvari za sebe. Nije li to pohlepa? Smatraju da je posuđivanje stvari savršeno legitimno, pa stalno traže prilike da posude od drugih. Što god posudili, nikada to ne žele vratiti, nadajući se da će te stvari prisvojiti za sebe. Kakva je to osoba? (To je grubijan i nitkov; to je nečovjek.) Među nevjernicima ima mnogo takvih nitkova i neljudi – o njima nećemo dalje raspravljati. Ali ima li takvih ljudi među onima koji vjeruju u Boga? Ako se takva osoba uvuče u crkvu, nije li ona grubijan i nitkov? (Jest.) Takvi nitkovi vjeruju u Boga samo da bi zadobili blagoslove. U interakciji s braćom i sestrama, uvijek imaju mentalitet iskorištavanja. Stalno gledaju tko među braćom i sestrama ima novca, tko ima utjecaja ili čija obitelj ima lijepe stvari, i posebno takve ljude ciljaju. Iskorištavaju koga god mogu i druže se s onima koje je lako iskoristiti. Stalno posuđuju stvari od braće i sestara te im govore što da rade pod parolom „braća i sestre jedna su obitelj”, pa čak i zahtijevaju da ih braća i sestre ugoste. Neki među braćom i sestrama koji su tek počeli vjerovati u Boga ne razumiju istinu i nemaju sposobnost razlučivanja, pa se prema takvoj osobi odnose kao prema bratu ili sestri, smatrajući da bi bilo neugodno odbiti ih. Ali s vremenom shvaćaju da ta osoba živi na njihov račun u njihovom domu i da neće otići, jede bez prestanka kad god vidi dobru hranu i uzima si lijepe stvari kako joj se prohtije. Štoviše, ta osoba nimalo ne teži istini niti izvršava svoju dužnost, već po cijele dane samo razmišlja kako da iskoristi. Stoga im ona postane odbojna. Vidjevši da u Božjoj kući ima takvih ljudi, neki čak razviju predodžbe o Bogu, misleći u sebi: „Kako je Bog mogao izabrati takvu osobu?” Zapravo, takvu osobu nije izabrao Bog nego se ona uvukla u crkvu. Ljudi koji su joj propovijedali evanđelje nisu znali njezinu pravu pozadinu, i crkva ju je prihvatila. Takve se situacije doista događaju. Bog nipošto ne bira takve nitkove i neljude. Ako se takvi zli ljudi i nitkovi otkriju, treba ih se kloniti i odbaciti. Nemojte se prema njima odnositi kao prema braći i sestrama; oni su samo gotovani. Ako se prema takvom nitkovu odnosiš kao prema bratu ili sestri i misliš da je on netko koga je Bog izabrao, onda je tvoje shvaćanje iskrivljeno. Ljudi koje Bog bira su, u najmanju ruku, oni s dobrom ljudskošću koji su sposobni prihvatiti istinu. Bog nipošto nikada ne bi izabrao nitkove i zle ljude, jer Bog ne spašava nitkove i zle ljude; Bog ne želi takve ljude. Čak i ako takvi ljudi povjeruju u Boga, On će ih svejedno razotkriti i eliminirati. Razumijete li sada? (Da.) Nakon što imaju posla s njima, ljudima se takvi pojedinci potpuno zgade, preziru ih i gade ih se. Dakle, kad bi se takvi ljudi družili s Bogom, bi li se oni mogli svidjeti Bogu? Odgovor je očit: Bogu se takvi ljudi nipošto ne sviđaju niti bi ih On ikada izabrao. Božjoj kući ne trebaju takvi ljudi za izvršavanje dužnosti niti su oni sposobni za ikakav posao. Oni su samo huligani, ljudi koji samo besposličare. Dolaze u Božju kuću samo da bi živjeli na tuđi račun. Misle da su svi ljudi koji vjeruju u Boga bezazleni, osobito iskreni i puni ljubavi te voljni pomoći drugima. Misle da će vjernicima, čak i ako im posude novac, biti previše neugodno tražiti novac natrag te da ih neće prijaviti ako ga ne vrate. Misle da je te ljude najlakše iskoristiti. A budući da ne žele raditi, jednostavno posuđuju novac od braće i sestara. Mogu se snaći bez posla, a crkva može pomoći ako naiđu na poteškoće. Ne samo da im je stanarina plaćena, već im je pokriven i džeparac, pa dane provode bezbrižno. Neka braća i sestre nemaju sposobnost razlučivanja, pa na kraju doista uzdržavaju takve ljude te dopuštaju da ih iskorištavaju i da nađu rupe u sustavu. Nije li to zato što nemaju sposobnost razlučivanja? (Jest.) Ljudi su suviše glupi i nemaju sposobnost razlučivanja drugih, pa ponekad čine neke glupe stvari. Znate li sada kako razlučiti takve ljude? (Da.) Budući da ih možete razlučiti, trebali biste takve ljude ukloniti. Oni nisu Božji izabrani narod, pa nema potrebe iskazivati im ikakvu ljubav. Uvijek žele dobiti nešto ni za što i žeti gdje nisu sijali – oni su huligani! Na temelju čega bi oni trebali trošiti tvoj teško zarađeni novac i koristiti tvoje stvari kako im se prohtije? Tolerirati i popuštati takvoj osobi, pa čak je i uzdržavati – to nije dužnost koju ti je Bog dao niti je to poslanje ni zadatak koji ti je Bog povjerio. Nemaš baš nikakvu odgovornost niti obvezu iskazivati joj ljubav. Iskazivanje ljubavi istinskoj braći i sestrama u skladu je s načelima i Božjim zahtjevima; to je tvoja odgovornost i obveza. Opskrbljivati istinsku braću i sestre, pomagati im i podržavati ih, čak i financijskom i materijalnom pomoći, u skladu je s Božjim nakanama. To su dobra djela i Bog ih pamti. Ali što se tiče ovih neljudi, nema potrebe biti pristojan niti ima potrebe postupati s ljubavlju prema njima. Ljubav, tolerancija i strpljenje namijenjeni su istinskoj braći i sestrama. Nema potrebe iskazivati ljubav, toleranciju ni strpljenje prema neljudima, grubijanima, nitkovima i huliganima. To je načelo. Ako prema huliganu, gotovanu koji nema osjećaj srama i ne zna što je ispravno, a što neispravno, slijepo iskazuješ strpljenje i ljubav, to je glupo i bez načela, i Bog to nimalo ne pamti. To što činiš te stvari nema nikakve veze s istinom; Bog to ne prihvaća i uzaludno je.

Neki ljudi često napadaju braću i sestre, vođe i djelatnike te Božju kuću i njezine radne aranžmane; čak napadaju i donose sudove o Bogu. A koja im je izlika za to? „Pošten sam u onome što radim. Nemam drugih namjera. Govorim ove stvari i činim ovo sa stavom traganja za istinom i s ozbiljnošću!” Zvuče prilično razumno i govore s prizvukom pravednosti. Zapravo, nijedna riječ koju kažu i ništa što čine nije u skladu s istinom i rezultat su njihovih pogrešnih misli i gledišta; štoviše, sve to uzrokuje prekide i ometanja u radu crkve, a ipak oni misle: „Ono što radim je ispravno. U pravu sam. Ne možeš me osuditi!” Vjeruju u Boga, a ipak Ga napadaju. Njihovo je srce puno prkosa i ogorčenosti prema Bogu, pa Ga čak omalovažavaju i gledaju svisoka, a ipak ne shvaćaju da je to pogrešno, nego to čine kao da je ispravno, kao da je to njihova dužnost i obveza. Među iskvarenim čovječanstvom za takve se ljude može reći da imaju najozbiljnije probleme. Njihova očitovanja i otkrivenja nisu tipične pogrešne misli i gledišta ili načini rješavanja stvari koji se obično viđaju kod normalnih ljudi, niti su to nedostaci ljudskosti. O čemu je onda tu riječ? (Riječ je o Bogu i djelu Božje kuće.) Riječ je o stavu osobe prema pozitivnim stvarima i prema Bogu. Ta njihova očitovanja ne tiču se samo odnosa među ljudima ili načina na koji ljudi rješavaju stvari i sredstava kojima to čine, već i odnosa između ljudi i Boga, načina na koji se ljudi odnose prema Bogu i njihova stav prema Njemu. Ne samo da u stavu tih ljudi prema Bogu nema ni najmanje pokornosti, već u svom srcu također često napadaju i osuđuju svo Božje djelo i riječi koje nisu u skladu s ljudskim predodžbama te donose sudove o njima. Čak poriču da su sve Božje riječi istina i mogu odbaciti sve radne aranžmane Božje kuće. Izvana ne iznose nikakve argumente ili izjave niti otvoreno i očito potiču ljude, ali u dubini svog srca često gaje misli kojima donose sudove o Bogu i napadaju Ga. S vremena na vrijeme šire neke pogrešne misli i gledišta kojima donose sudove o Bogu, šireći negativnost i smrt kako bi uznemirili ljudska srca i udaljili ih od Boga. Bit tih ljudi je bit antikrista. Antikristi u svom srcu imaju toliko lažnih misli i gledišta. Iako se ne usuđuju otvoreno ih izraziti, te stvari prirodno otkrivaju u svojoj zakulisnoj interakciji s ljudima. Recite Mi, imaju li takvi ljudi problema? (Imaju.) Kakav je to problem? (Takvi ljudi imaju bit đavla, jer između Boga i njih nema zavade, a Bog izražava toliko istina da spasi ljude, a oni Ga ipak neprestano napadaju i donose sudove o Njemu. Oni u svom srcu mrze istinu i mrze Boga – imaju bit đavla.) Vidiš, Ja ovdje propovijedam, i dok svi slušaju, neki ljudi duboko u sebi razmišljaju kako da to ispravno razumiju i prihvate: „Koja je tema današnje propovijedi? Kako da se usporedim s tim razotkrivenim očitovanjima iskvarenosti i spoznam sebe?” To je stav prihvaćanja. Ti ljudi sa stavom prihvaćanja, koji žive unutar savjesti i razuma normalne ljudskosti, često zadobiju prosvjetljenje i svjetlo. Oni u dubini svog srca ne odbacuju Božje djelo ni pozitivne stvari. Samo što zbog svog lošeg kova malo sporije shvaćaju istinu, a ponekad su u pogrešnom stanju jer su pod kontrolom svojih iskvarenih naravi. Međutim, njihovo srce teži istini, a njihov je odnos s Bogom uglavnom normalan. Samo što ponekad, kada ih uznemire njihove iskvarene naravi, oni razviju negativno stanje i nisu tako bliski Bogu. Ali u svom srcu ne ispituju niti preispituju Boga, niti Mu se opiru ili Ga isključuju, a još manje imaju stav omalovažavanja i ismijavanja Boga ili naslađivanja na Njegov račun. No postoji druga skupina ljudi koja je drugačija. Bez obzira o kojoj se temi raspravlja, oni propovijed ne slušaju s mentalitetom žeđi za istinom te pokoravanja istini i prihvaćanja istine. Umjesto toga, slušaju sa stavom ispitivanja i preispitivanja: „Zašto to govoriš? S kojom svrhom izgovaraš ove stvari? Koga pokušavaš razotkriti i otkriti? Ili koga pokušavaš napasti i osuditi? Kakve to veze ima sa mnom?” Ako su drugi u stanju to prihvatiti i primijeniti na sebe, osjećaju se ozlojeđeno. Ako saznaju da neka osoba smatra da su te istine izvan njezina dosega i da ih ne može primijeniti na sebe, vrlo su zadovoljni i imaju snažan osjećaj postignuća: „Napokon mogu likovati nad Bogom! Napokon imam nešto protiv Njega!” Propovijedi često slušaju s takvim stavom. Osobito kada se govori o nečemu što cilja na njihova stanja i očitovanja, njihov stav nije stav prihvaćanja niti je stav poniznosti i skrušenosti. Umjesto toga, u svom srcu osjećaju otpor, odbojnost i gnušanje. Smatraju da samo dociram i iznosim zvučne riječi. Ne žele slušati i ne mogu to prihvatiti. Osobito kada se dotaknu njihove bolne točke i njihovih slabosti, osjećaju još veću odbojnost i gnušanje, i u izuzetno im je neugodno. Njihova neugoda ne proizlazi iz kajanja ili tuge zbog činjenice da imaju iskvarene naravi, već iz njihova otpora prema načinima i jeziku kojim se razotkrivaju, kao i prema sadržaju razotkrivanja i njihovoj vlastitoj razotkrivenoj biti, i odbacivanja svega toga. U uobičajenim okolnostima, kada normalna osoba preuzme neki zadatak u okviru crkvenog rada, dok god sa stavom poniznosti i pokornosti prihvaća od Višnjeg radne aranžmane ili opskrbu i smjernice, nakon nekog će vremena postići određeni napredak. Shvatit će kako se to radi, otkrit će neke metode te će pronaći neka načela i putove praktičnog postupanja. Drugim riječima, neprestano će napredovati, mijenjati se i nešto zadobivati. Ali oni koji u svom srcu gaje otpor su drugačiji. Budući da je njihovo srce puno ispitivanja i ismijavanja Boga te otpora i opreza prema Bogu, za njih su Bog i istina predmeti njihova ispitivanja. Oni ne žeđaju za istinom. Kad izvršavaju svoje dužnosti, oslanjaju se na svoje darove ili sitničavu dovitljivost da bi nešto obavili. Čim se susretnu s problemima ili poteškoćama, neće tragati za istinom da bi ih riješili. Kada se radi o stvarima koje uključuju istina-načela, jednostavno nemaju pojma. S kojim god se pitanjima suočavali, ako ona uključuju istina-načela, njima je to naporno, zahtjevno i nedostižno – kao tjerati ribu da živi na suhom ili tjerati svinje da lete. Koliko god se takvi ljudi trudili, oni ne mogu dosegnuti istinu. Što god rekli, zvuče kao laici, zbog čega sumnjaš u to jesu li oni svih tih godina svoje vjere ikada čitali Božje riječi ili razgovarali u zajedništvu o istini te jesu li ikada doista živjeli crkvenim životom. To je jednostavno zbunjujuće. Nisu li takvi ljudi vrlo problematični? Imam izraz kojim ih opisujem: nemaju duhovnu auru. To znači da čak i kada rade najjednostavniju stvar, oni ne mogu shvatiti kako je napraviti niti mogu shvatiti kako se to radi čak i ako se potrude. Nemati duhovnu auru ne znači nužno da osoba izgleda tupo i tromo, već da je bezumna kada je riječ o obavljanju stvari. Što god radila, ne može pronaći načela ili smjer te koliko god dugo to radila, ne može dokučiti u to uključena pravila. To je osobito istinito za razne poslove u Božjoj kući. Iako takvi ljudi mogu biti obrazovani, relativno mladi i izgledati inteligentno, kada izvršavaju dužnosti i obavljaju posao u Božjoj kući, oni izgledaju osobito nespretno. Ljudi se naljute samo ih gledajući; to je zbunjujuće. Kako živa i zdrava osoba koja je obrazovana i nadarena može biti tako nesposobna za svaki posao? Kako može biti tako nespretna? Svoj posao u svijetu nije loše obavljala, pa zašto je onda tako nezgrapna i nevješta kada obavlja posao Božje kuće? Ovdje postoji problem. Nakon tri do pet godina vjere u Boga, takvi ljudi razumiju samo onih nekoliko riječi i doktrina. Kada govore, samo izvikuju parole i u svojim postupcima nemaju baš nikakvih načela. Nakon sedam ili osam godina vjere, i dalje govore iste stare stvari, bez imalo napretka. Poput plastičnog cvijeća, uopće se nisu promijenili. Nemaju samospoznaje, nemaju ulaska u Božje riječi i ništa nisu zadobili. Kada razgovaraju u zajedništvu o istini, kao da pričaju priče ili govore o svakodnevnim stvarima – zašto to zvuči tako nezgrapno? Drugi kažu: „Svoju dužnost moramo izvršavati s posvećenošću, moramo prinijeti svoju iskrenost, dobro izvršavati svoju dužnost i davati za Boga.” Ali što oni kažu? „Treba samo naporno raditi, dati sve od sebe i napraviti dobar posao!” Nakon više od deset godina vjere u Boga, oni ne mogu čak ni izgovoriti riječi „izvršavati svoju dužnost s posvećenošću.” Sve što znaju reći je: „Uložimo više truda, radimo više, činimo stvari za Božju kuću, posvetimo svoj život radu za Božju kuću. Nemamo mnogo, ali imamo svoju snagu!” To su sve stvari koje govore laici; ne mogu čak ni u potpunosti koristiti duhovne izraze. Takvi ljudi vjeruju u Boga već dosta godina, najmanje sedam ili osam, ili više od deset godina. Sve su to vrijeme izvršavali dužnosti u Božjoj kući i pošteno su se naslušali propovijedi. Pa zašto onda ne mogu pravilno koristiti duhovne izraze kada govore? O čemu takvi ljudi svaki dan razmišljaju, čime su zaokupljeni, o čemu duboko promišljaju i što razmatraju u svom srcu? To je potpuna misterija! Ako ih promatraš neko vrijeme, otkrit ćeš da ono o čemu svaki dan razmišljaju, o čemu duboko promišljaju i čime su zaokupljeni zapravo jesu sve same tjelesne stvari. Uskogrudni su, sitničavi i pretjerano zahtjevni, po cijeli dan zaokupljeni time tko je dobar, a tko loš, osobnim zamjerkama i drugim takvim beznačajnim, besmislenim stvarima koje nemaju nikakve veze s istinom. Sve su njihove misli, ideje i gledišta pogrešne, izopačene i apsurdne. Izvana takvi ljudi djeluju obrazovano i kao da imaju kov; neki su čak vodili poslove u društvu. Zašto se onda čini da nemaju ni najmanje duhovne aure nakon što povjeruju u Boga? Kako god ih promatrao, izgledaju poput drvene figure ili robota. Zašto su tako nespretni koju god dužnost izvršavali? Zašto duhovni izrazi iz njihovih usta zvuče tako nezgrapno? Gori su čak i od papige koja može oponašati govor. Ako pred papigom stalno govoriš „Amen, hvala Bogu!”, ona može naučiti to vrlo tečno izgovarati. Ali ti ljudi ne mogu reći čak ni „hvala Bogu”; oni kažu „hvala, Bože.” I ako pogledaš njihova načela za rješavanje stvari, ono o čemu svaki dan u svom srcu razmišljaju, što proračunavaju i planiraju, i ono što vole i za čime strastveno teže u sebi, to nema ni najmanje veze s pozitivnim stvarima; sve su to stvari zlih trendova, negativne stvari. Stoga nije nimalo pogrešno reći da je sve o čemu ti ljudi u svom srcu razmišljaju zlo. Čak i kada na okupljanjima razgovaraju u zajedništvu, sav sadržaj njihova razgovora, sve njihove misli i gledišta koja otkrivaju iskrivljeni su. Uopće ne tragaju za istinom niti mogu zadobiti ikakvo prosvjetljenje ili osvjetljenje. Kada drugi razgovaraju i dijele svoje osobno prosvjetljenje, osvjetljenje i razumijevanje Božjih riječi, oni izgledaju vrlo nezgrapno, potpuno izgubljeno i kao da tu ne pripadaju. Kada se radi o trudu i radu, imaju nešto snage i voljni su naporno raditi, ali ako ih zamoliš da razgovaraju o istini, ne mogu reći ni riječ. Koliko god godina takvi ljudi vjerovali u Boga, oni nikada ne shvate kojim bi putem ljudi trebali ići u životu ili čemu je najvrjednije težiti. Osoba s nešto savjesti i razuma, čak i ako ne vjeruje u Boga, do svoje pedesete ili šezdesete godine može prepoznati nešto zdravog razuma i uvida koji bi ljudi trebali posjedovati u životu; na dubljoj razini može prepoznati i neke životne filozofije. To se podrazumijeva za vjernike u Boga – nakon deset ili dvadeset godina vjere mogu razumjeti neke istine i razviti istinsku vjeru i bogobojazno srce. Ali oni koji ne ljube istinu, koliko god godina vjerovali u Boga, nemaju nikakvo shvaćanje pitanja koja se tiču njihova života, puta kojim treba ići ili duhovnih stvari u životu niti osjećaj za to. Čak i da dožive stotu, moći će izgovoriti samo onih nekoliko doktrina i tvrdoglavo se držati onih nekoliko gledišta. Nisu li takvi ljudi vrlo problematični? Kakvi su to ljudi? Ako takvi ljudi imaju zlu ljudskost, oni su đavli i Sotone. Ako nisu zli ljudi, već samo smeteni, otupljeni i tupoglavi ljudi, što su oni? (Životinje.) To znači da su reinkarnirani iz životinja; to je apsolutno istina. I oni reinkarnirani iz đavla i oni reinkarnirani iz životinja dijele zajedničku osobinu: ne prihvaćaju istinu i osjećaju odbojnost prema istini. Dok razgovaraš o istini, oni reinkarnirani iz đavla otvoreno pokazuju odbojnost i otpor; imaju jasne ideje, misli i gledišta usmjerene protiv svake istine. Oni reinkarnirani iz životinja, međutim, nemaju jasne misli i gledišta; oni su smeteni. U svom srcu samo osjećaju odbojnost i ne prihvaćaju istinu. Također imaju neke iskrivljene misli i gledišta koja su potpuno neodrživa. To su gledišta koja se ne mogu iznijeti na vidjelo i koja nijedna normalna osoba nikada ne bi izrekla, a ipak ih oni dragocjeno čuvaju. Ukratko, očitovanja i onih reinkarniranih iz đavla i onih reinkarniranih iz životinja jesu stav izrazite odbojnosti i gnušanja prema istini: prvi posjeduju izrazito subjektivnu odbojnost, gnušanje i osudu; potonji posjeduju rastresenu odbojnost, gnušanje i udaljavanje – iako to nije tako radikalno, priroda njihova stava prema istini je ista. Stoga, koliko god propovijedi ove dvije vrste ljudi čuli, oni ih ne mogu shvatiti niti razumjeti jer ih jednostavno ne mogu prihvatiti. Ako netko vjeruje u Boga tri ili pet godina i ne može u potpunosti ili pravilno koristiti duhovne izraze, to je oprostivo, jer su duhovni izrazi svima vrlo nepoznati; oni su nova vrsta jezika. Kada ljudi počnu vjerovati u Boga, duhovne izraze koje čuju ne razumiju baš dobro i mnogi su im strani. Ali nakon više od pet godina vjere u Boga, zbog toga što često slušaju propovijedi, razgovaraju u zajedništvu o istini i dolaze u dodir s tim jezikom, postupno se s njim upoznaju. Moći će ga govoriti s lakoćom, tečno, prirodno i slobodno. Moći će ga koristiti i on će postati njihov vlastiti jezik i dio njihova života. To su očitovanja normalnih ljudi. Oni koji nemaju očitovanja normalnih ljudi to ne mogu postići. Čak i kada izgovaraju neke osnovne duhovne izraze, to zvuči vrlo nezgrapno i drugi ih teško razumiju. Kada si u interakciji s takvim ljudima, malo je vjerojatno da ćeš čuti da kažu ijednu stvar koja duhovno izgrađuje ljude, ili koja je racionalna ili potpuna. Što god kažu nepotpuno je – ima početak, ali nema kraj, ili ima kraj, ali nema početak – ili pak u njihovu razmišljanju nema logike, samo bujica besmislica. Nakon toliko godina života, još uvijek ne znaju kako govoriti. Ne mogu izraziti, opisati niti jasno objasniti ono što misle ili što su iskusili. Uvijek govore u nepotpunim rečenicama, uvijek govore gluposti ili pak izražavaju iskrivljene misli i gledišta. Iz kojeg god kuta to promatrao – njihov stav prema Bogu, otkrivenja i očitovanja njihove ljudskosti u svakodnevnom životu ili činjenica da ništa nisu zadobili nakon što toliko godina života – takvi ljudi su neljudi. Je li neljudima lako razumjeti istinu? (Ne.) Sada postaje sve jasnije da takvim ljudima nije lako razumjeti istinu.

Što se tiče znanja o tome što je ispravno, a što neispravno, nakon što smo razmotrili ove primjere, ne biste li sada trebali znati kako razlučiti što je ispravno, a što neispravno? Većina primjera o kojima smo raspravljali su negativni. Usporedbom s tim negativnim primjerima ljudi bi u osnovi trebali znati koje su stvari pozitivne. Svatko tko posjeduje osobine ljudskosti ima svijest o takvim negativnim stvarima. Stoga bi normalna osoba takve stvari činila samo u posebnim okolnostima, a nakon što ih učini, bila bi uzrujana i patila bi te bi imala stav pokajanja. Ali neljudi su drugačiji. Čak i da te stvari čine stotinu godina, oni neće znati da su u krivu; i dalje će misliti da su u pravu i ustrajati do kraja. Ako razotkriješ da je ono što rade pogrešno, oni će odbrusiti: „Na temelju čega kažeš da je ono što radim pogrešno? To radim toliko godina i nitko nikada nije rekao da sam u krivu.” Kako se osjećaš kada čuješ da to govore? (Smatram da je ta osoba nerazumna.) Oni su nerazumni. Kažeš im da je to pogrešno, ali oni to ne prihvaćaju te su i dalje nesvjesni što je ispravno, što neispravno. Tada možeš samo zanijemiti: „S tobom je nemoguće razgovarati; dosta mi je ovog razgovora!” Jesu li ti sada jasna očitovanja neljudi? (Jesu.) Neljudi ne razumiju životna pitanja, pitanja osjećaja, kako se vladati i rješavati stvari niti pitanja koja se tiču integriteta i dostojanstva; moglo bi se također reći da su im te stvari nedostižne. Mirne savjesti biraju pogrešne misli, gledišta i načine postupanja u odnosu prema ljudima i stvarima, u svom vladanju i postupanju. Štoviše, slijepo ustraju i vjeruju da je to ispravno. To otkriva da u njihovoj ljudskosti uopće nema savjesti ni razuma. Dakle, očito je da ti ljudi ne posjeduju osobine ljudskosti; može se samo reći da su oni neljudi. Ne posjeduju ni trunke savjesti ni razuma, i u potpunosti žive prema Sotoninim filozofijama, misleći da su nešto posebno i ne pokoravajući se nikome. Nakon što ti ljudi povjeruju u Boga, ako se malo daju za Boga, tada misle da su ljudi koji ljube Boga i koji Mu se pokoravaju. Takvi ljudi mogu tvrditi da ljube Boga, ali u svom srcu i dalje gaje predodžbe o Njemu, i kada vide da Bog čini stvari koje nisu u skladu s njihovim predodžbama, i dalje donose sudove o Bogu i opiru Mu se. U takvim okolnostima čak imaju drskosti besramno izjaviti da su oni ti koji najviše ljube Boga. Nisu li oni nerazumni? Takvih je ljudi u religiji jako mnogo. Govore o Bibliji i izvana se čini da razumiju sve doktrine, a ipak ne mogu prepoznati istinu koju Bog izražava. Dok vjeruju u Gospodina Isusa, osuđuju utjelovljenog Boga. Ljudi vjeruju u Boga, a ipak Mu se opiru, pa Ga čak pokušavaju uhvatiti u zamku i napasti Ga. Stalno smišljaju spletke protiv Boga, stalno žele donositi sudove o Bogu, stalno žele procjenjivati jesu li Božje riječi ispravne ili pogrešne, procjenjivati jesu li Božja djela ispravna ili pogrešna i ispitivati je li Bog u pravu ili u krivu. Imaju li takvi ljudi imalo savjesti ili razuma? Vjeruješ u Boga, jedeš i piješ Njegove riječi, uživaš u tolikoj Njegovoj milosti i tolikim Njegovim blagoslovima, a ipak, čim otkriješ da Bog čini nešto što nije u skladu s tvojim predodžbama, usuđuješ se donositi sudove o Bogu, opirati Mu se i osuđivati Ga. To je nerazumno. Nerazumni ljudi su neljudi; nisu podobni vjerovati u Boga niti su podobni doći pred Boga.

U redu, to je sve za naš današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

27. travnja 2024.