Nedavno smo razgovarali u zajedništvu o nekim očitovanjima povezanima sa savješću i razumom koja ukazuju na izostanak ljudskosti, zar ne? (Da.) Navodeći neke negativne primjere, razotkrili smo neka očitovanja ljudi koji u svojoj ljudskosti nemaju savjesti ni razuma. Dakle, jeste li kroz razgovor u zajedništvu o tim negativnim primjerima naučili koja bi očitovanja u svom životu trebali posjedovati ljudi sa savješću i razumom? (Kroz Božju besjedu o nekim očitovanjima ljudi koji nemaju savjesti ni razuma, shvatio sam da bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali imati osjećaj srama te da bi, kada im se nešto dogodi, trebali moći o tome razmišljati i pristupati tome racionalno.) Tko još ima nešto za dodati? (Kroz Božju besjedu shvatio sam da neljudi imaju očitovanja nepopustljivosti i tvrdoglavosti, dok ljudi s normalnom ljudskošću mogu razlučiti ispravno od pogrešnog i znati što je ispravno, a što neispravno; oni mogu prihvatiti pozitivne stvari te na ljude, događaje i stvari gledaju relativno objektivno i racionalno. Štoviše, imaju osjećaj srama; kada učine nešto loše, mogu priznati svoje pogreške, odmah ih ispraviti i pokajati se.) Jednostavno rečeno, to se u osnovi svodi na te stvari. S jedne strane, oni sa savješću i razumom u stanju su ispravno se odnositi prema ljudima, događajima i stvarima, a također mogu objektivno procjenjivati ljude, događaje i stvari i objektivno gledati na njih. S druge strane, oni također imaju osjećaj srama i stvari čine na temelju svoje savjesti i razuma. Budući da govorimo o savjesti i razumu, razgovarajmo o konkretnom karakteru koji bi ljudi trebali posjedovati u svojoj savjesti i koji bi trebali očitovati. Već smo prije rekli da ljudi sa savješću posjeduju dvije osobine: jedna je čestitost, a druga dobrota. To jest, osim što može razlučiti ispravno od pogrešnog i znati što je ispravno, a što neispravno, netko tko posjeduje svojstvo i karakteristiku savjesti i razuma u najmanju je ruku čestita i dobra osoba. Ta čestitost i dobrota imaju svoje pojedinosti. One se ne odnose na to da netko izvana djeluje prilično neposredno ili da izgleda kao da nije zao niti na to da očito ne čini zle ili loše stvari – ne odnose se na ta izvanjska očitovanja na koja ljudi pomišljaju u svojim predodžbama. Umjesto toga, one znače imati neka očitovanja koja su u konkretnim situacijama u skladu s biti čestitosti i dobrote.

Razgovarajmo najprije o čestitosti i dobroti. Primarna očitovanja sadržana u savjesti jesu čestitost i dobrota. Pogledajmo to najprije s obzirom na vladanje. Kako se po načinu na koji se osoba vlada može reći je li ona čestita i dobra? Ljudi sa savješću obično u svom vladanju imaju granicu; to znači da u srcu imaju mjerilo prema kojem se vladaju. Na primjer, u ophođenju s drugima oni ih ne iskorištavaju. Je li to mjerilo vladanja? (Jest.) Ne iskorištavati ljude s kojima imamo posla osnovno je mjerilo vladanja. Ljudi sa savješću i razumom imaju granicu u tome kako se vladaju, kako rješavaju stvari i kako se ophode s drugima, a ta je granica da ne iskorištavaju ljude. Bilo da imaju posla s nekim siromašnim ili s nekim bogatim, neće ga iskorištavati. Oni misle: „Tuđi novac je tuđi novac. Koliko god da sam siromašan, ne mogu druge iskorištavati.” Ako nemaju novca ili im je potrebna pomoć, čak i ako vide da je netko drugi bogat, nipošto ga neće iskoristiti. Ako im netko pomogne, naći će način da mu uzvrate i nipošto neće ostati samo na tome. Na primjer, ako ih netko počasti obrokom, tražit će priliku da i oni njega počaste ili će dati sve od sebe da pomognu toj osobi kada joj bude potrebna pomoć. Oni smatraju da samo takvim vladanjem mogu imati mir u srcu. Vidiš, ne znači li to imati granicu u svom vladanju? (Znači.) To je također mjerilo vladanja. Ljudi sa savješću to mogu postići. Ako nekome duguju novac ili uslugu, u srcu neprestano osjećaju nemir i stalno će tražiti prilike da toj osobi uzvrate. Mogli bi joj uzvratiti novcem ili materijalnim stvarima ili bi joj mogli pomoći najbolje što mogu kada naiđe na neku poteškoću. Jedino tako mogu biti spokojni i u srcu se ne osjećati dužnima. Ako ne dobiju priliku da se toj osobi oduže ili joj nemaju mogućnosti uzvratiti, zauvijek će osjećati da joj duguju. Kada vide tu osobu, stalno će osjećati da je ne mogu pogledati u oči i neće moći mirne duše jesti ni spavati. Teret će im pasti s ramena, a srce će im biti mirno tek kada se toj osobi u potpunosti oduže. Jedino takvi ljudi posjeduju savjest, razum i osjećaj srama. Ako imaš posla s takvom vrstom osobe, ona ti sigurno nikada neće ništa dugovati i ti nećeš neprestano biti njezin vjerovnik. Nije li to očitovanje posjedovanja savjesti? (Jest.) Ne iskorištavati druge granica je koju ljudi te vrste imaju u svom vladanju, a može se reći i da je to načelo njihova vladanja. Oni jednostavno moraju tako postupati; ako ne postupaju tako, u srcu će osjećati nemir i stalno će imati osjećaj samooptuživanja. Je li to očitovanje čestitosti ili dobrote savjesti? (To je čestitost.) Čestitost je ovdje nešto izraženija. Ima li u tome i dobrote? (Ima i dobrote u tome – ne željeti iskorištavati druge i ne željeti drugima nanijeti štetu ili gubitak.) Element dobrote je u tome što se ne želi da drugi pretrpe gubitak. Ima li, dakle, ovo načelo njihova vladanja ikakve veze s njihovom osobnošću? (Nema.) Ima li ikakve veze s onim čemu su ih poučili obitelj ili društvo? (Nema.) Ima li ikakve veze s time jesu li siromašni ili bogati? (Nema.) Ima li ikakve veze s njihovim uvidom? (Nema.) Samo je jedna stvar važna, a to je da ima veze s njihovom savješću i razumom te s njihovom klasifikacijom. Oni se tako vladaju samo zato što u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti i dobrote te savjest i razum ljudskosti. To nije rezultat ljudskog odgoja. Čak i ako roditelji poučavaju svoju djecu, oni ih mogu naučiti samo nekim doktrinama vladanja – roditelji ne mogu promijeniti priroda-bit svoje djece i potpuno su nesposobni navesti svoju djecu da stvari čine na temelju savjesti i razuma. Stoga ovo načelo vladanja u osnovi proizlazi iz njihove ljudskosti. To što u svom vladanju imaju ovakvo načelo i granicu nije rezultat utjecaja druge osobe; to u potpunosti proizlazi iz njihove vlastite priroda-biti te iz njihove savjesti i razuma. Stoga, ako osoba posjeduje osobine čestitosti i dobrote, onda u svom svakodnevnom životu i u tijeku svog vladanja i rješavanja stvari, bilo da je bogata ili siromašna, ima li uvida ili nema, je li po karakteru brza i učinkovita ili spora i ležerna, razdražljiva ili blaga – ništa od toga nije važno. Što je važno? Važno je da u svom vladanju ima granicu; u svom vladanju ima granicu ili osnovno načelo, a to je da ne iskorištava druge. Ovo „ne iskorištavati druge” znači ne željeti iskoristiti druge i nikada ih ne iskorištavati. Ova granica i načelo vladanja proizlaze iz njezine ljudskosti; nastaju zbog osobina njezine ljudskosti. Stoga je činjenica da ima takvo načelo vladanja neraskidivo povezana s njezinom savješću te čestitošću i dobrotom njezine ljudskosti. To jest, jedino ako osoba u svojoj ljudskosti posjeduje osobine čestitosti i dobrote, u svom će vladanju imati načelo neiskorištavanja drugih; to načelo proizlazi iz osobina čestitosti i dobrote u njezinoj ljudskosti. Recite Mi, osim što su čestiti i dobri, imaju li ljudi s osobinama ljudskosti osjećaj za sram i osjećaj srama? (Imaju.) Radije bi sami pretrpjeli gubitak nego iskoristili druge. Ako nekoga iskoriste, uvijek će osjećati da mu nešto duguju. Kad god vide tu osobu, osjećat će se manje vrijednima; u srcu će se osjećati nemirno i nelagodno te će stalno željeti tražiti prilike da se iskupe. Ako od nekoga posude novac i ne vrate ga u potpunosti, u srcu će biti nemirni. Čak i ako to netko nenamjerno spomene, osjetit će kako im lice gori te će se osjećati posramljeno, pa čak i nemirno. Ako netko progovori o tome malo oštrije, poželjet će da ih zemlja proguta, doista se osjećajući previše posramljeno da ikoga pogledaju u oči. Jesu li to očitovanja osjećaja za sram? (Jesu.) Sve su to očitovanja koja pokazuju ljudi s osobinama ljudskosti, potaknuti svojom savješću. Ako ovakva vrsta osobe duguje novac ili uslugu, u srcu je nemirna, kao da je učinila nešto sramotno. Često osjeća osudu svoje savjesti i na sve moguće načine pokušava drugoj strani vratiti dug. Neki rade nekoliko poslova; neki prodaju svoju najdražu imovinu; neki rasprodaju obiteljsku imovinu; a neki se čak i razbole, ali nisu voljni potrošiti novac na liječnika – radije sami trpe siromaštvo i iscrpljenost kako bi uštedjeli novac i brzo otplatili svoje dugove. Neki ljudi to ne razumiju i kažu: „Da itko drugi zarađuje novac kao ti, odavno bi kupio auto i kuću. Ti sav svoj novac daješ za otplatu dugova, a sam teško živiš – nije li to preglupo? Ako nemaš mogućnosti vratiti novac, onda ga jednostavno nemoj vratiti.” Ali oni misle: „Kako bih se mogao tako vladati? Tako se vladati bilo bi krajnje nesavjesno – bih li tada uopće bio čovjek? Trošiti tuđi novac da bi se dobro živjelo – razlikuje li se to od trošenja prljavog novca? Bih li mogao imati mirnu savjest? Prisvajanje onoga što pripada drugima tako je prezira vrijedno i prljavo! Nije im bilo lako zaraditi taj novac. Već su mi učinili ogromnu uslugu posudivši mi novac tada i na tome sam im beskrajno zahvalan; moram im ga brzo vratiti. U svom vladanju čovjek mora postupati sa savješću i biti pouzdan; može biti miran trošeći jedino novac koji je sam zaradio. Ne iskorištavati druge i ljudima ne dugovati – to je najosnovnija granica u čovjekovom vladanju.” Vidiš, ljudi koji imaju savjest posjeduju najosnovnije, ispravno načelo postupanja. Iako su ciljevi koje si postavljaju za svoje vladanje još daleko od istina-načela, što se tiče vladanja, načelo vladanja ove vrste ljudi da ne iskorištavaju druge dovoljno pokazuje da u svojoj ljudskosti oni posjeduju osobine čestitosti i dobrote. Kada je riječ o pitanju iskorištavanja drugih ili dugovanja, iz načela vladanja o kojem ti ljudi govore može se vidjeti da su oni relativno čestiti i dobri. Oni se ne služe izokrenutim rezoniranjem niti postupaju nerazumno. Oni kažu: „Ta mi je osoba pomogla i posudila novac kada sam prolazio kroz najteže razdoblje; to je već samo po sebi bila ogromna usluga. Ako mogu vratiti taj novac, trebao bih to učiniti odmah.” Nije li to očitovanje čestitog vladanja? (Jest.) U najmanju ruku, oni imaju duh pravednosti i njihova ljudskost nije zla. A kako razmišljaju zli ljudi? „Tko ti je rekao da mi tada posudiš novac? Zar mi ga nisi mogao jednostavno ne posuditi? Spremno si ga posudio. Ako ga ne želim vratiti, neću. Iskoristit ću tvoj novac za posao i ostvariti veliku zaradu; ionako imaš viška novca. Osim toga, jednom kada je novac u mojim rukama, moj je i mogu ga trošiti kako god želim. Hoću li ga vratiti, ovisi o mom raspoloženju. Kad budem imao novca, vratit ću ti ga ako budem dobro raspoložen – smatraj to neočekivanim dobitkom. Ako ti ga ne vratim, ništa mi ne možeš; nisam ti napisao zadužnicu, pa čak i ako me tužiš, nećeš dobiti spor.” To je način razmišljanja zlih ljudi. Nije li to nerazumno? (Jest.) Način razmišljanja zlih ljudi potpuno je suprotan načinu razmišljanja čestitih ljudi. Razmišljanje čestitih ljudi vrlo je ispravno. Riječima nevjernika, oni su puni razumijevanja i razumni, u svakom su pogledu obzirni prema drugima te cijene osjećaje i pravednost, razboritost i ljudskost. Oni ne postupaju nerazumno i ne služe se izokrenutim rezoniranjem. To je čestitost. A kako razmišljaju čestiti ljudi? „Nije im bilo lako zaraditi taj novac. Čak i ako imaju puno novca, to je njihov novac, nije na tebi da ga koristiš. To što su ti ga posudili bila je usluga; kada nekome nešto duguješ, preuzeo si dug pa tada imaš odgovornost i obvezu da ga vratiš.” Vidiš, nije li način na koji razmišljaju ispravan? Nisu li razboriti? Nisu li puni razumijevanja i razumni? (Jesu.) To je očitovanje čestitosti. Ako osoba u svojoj ljudskosti ima osobinu čestitosti, tako će razmišljati. Bit će puna razumijevanja, razumna i razborita – to je očitovanje posjedovanja ljudskosti. Očitovanje neposjedovanja ljudskosti jest ponašati se poput zle osobe: postupati nerazumno, odbijati se urazumiti, divljati, zapovijedati i dominirati, stalno se služiti izokrenutim rezoniranjem, ne razumjeti čak ni rezoniranje ljudskosti te nemati nimalo razumijevanja ni razuma, a time još i manje biti sposobni dosegnuti razinu primjenjivanja istine. Ljudi koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti i dobrote puni su razumijevanja i razumni su; ono što govore vrlo je pravedno i razumno, ima ljudsku crtu i drži vodu. Samo takvi ljudi posjeduju uvjete za prihvaćanje istine. Čuvši Božje riječi, samo ljudi s takvim osobinama ljudskosti smatraju: „Božje su riječi tako ispravne, ovo je doista istina! Tako bi se ljudi trebali vladati. Ljudi bi u svom vladanju trebali imati granicu. Ljudi koji imaju savjest i razum trebali bi se ovako odnositi prema drugima te bi se ovako trebali vladati i rješavati stvari. Božje su riječi tako ispravne!” Vidiš, osobine čestitosti i dobrote u njihovoj ljudskosti pružaju im osnovne uvjete za prihvaćanje istine, omogućujući im da kažu Amen i prihvate istinu nakon što je čuju, a da ne osjećaju otpor, odbojnost prema njoj ili da je odbacuju. Oni osjećaju da su Božje riječi ispravne, potpuno usklađene s potrebama normalne ljudskosti, da mogu zadovoljiti potrebe ljudskog srca i da su ono što bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali posjedovati te da ih samo istina može zadovoljiti i omogućiti njihovoj ljudskosti da se poboljša. Stoga, jedino ljudi koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti i dobrote mogu žeđati za istinom, mogu znati da su Božje riječi istina kada ih čuju, mogu zatim u srcu prihvatiti istinu i mogu primjenjivati istinu nakon što je shvate.

U načelu vladanja prema kojem se druge ne iskorištava, osobine ljudskosti koje osoba jasno očituje jesu čestitost, dobrota i osjećaj srama. Naravno, osim što ne duguju usluge ili novac, ljudi sa savješću i razumom pokazuju još jedno očitovanje neiskorištavanja drugih, a to je da kada ih drugi ljudi iskoriste i oni pretrpe gubitak, oni im to ne zamjeraju, a ponekad čak mogu i dati stvari drugima a da ih se to ne traži. Ako netko stalno spominje dug koji treba vratiti, tim je ljudima neugodno: „Stalno to spominješ, kao da te tjeram da vratiš svoj dug. Zapravo mi to nikada nije bila namjera. Možeš ga vratiti kad god budeš imao novca; ako nemaš novca i zauvijek mi ostaneš dužan, i to je u redu. Ako mi baš ne želiš vratiti, neću tražiti od tebe da mi vratiš dug. Ako ga možeš vratiti, učini to; ako ne možeš, smatrat ću to dobrotvornim darom.” Vidiš, oni imaju i takvo očitovanje i tu granicu u svom vladanju. Recimo da ih netko zatraži da posude nešto što im je vrlo važno i što veoma cijene. Čak i ako nisu jako bogati, kada druga osoba kaže da to želi posuditi, oni pomisle: „Mora da je u teškoj situaciji kad traži da mu nešto posudim, pa bih mu to trebao posuditi.” Na primjer, recimo da ih netko u jeku poljoprivredne sezone zatraži da posudi njihovo vozilo. I oni sami trebaju vozilo, a ako ga posude toj osobi, njihov će vlastiti posao kasniti. Međutim, budući da su dobri u smislu svoje ljudskosti, oni ga ipak posuđuju i samo kažu toj osobi da ga brzo vrati nakon što ga prestane koristiti. Nakon nekoliko dana ta osoba vrati vozilo, ali ono je oštećeno i nije popravljeno, pa ga oni moraju sami popraviti. Pomalo su iznervirani, ali nisu previše ljuti, misleći u sebi: „Nema veze, susjedi smo i stalno se viđamo; neću mu to zamjeriti.” Eto koliko su u svom odnosu prema ljudima velikodušni; čak i kada pretrpe gubitak, ne dižu prašinu oko toga. Iako su svi jednako ljudi, načela i granice njihova vladanja razlikuju se. Neki ljudi mogu davati velikodušno, dok drugi ne samo da to ne mogu, još žele iskorištavati druge. Iako se ova vrsta relativno čestite i dobre osobe pomalo iznervira nakon što pretrpi gubitak, ona se ne ide svađati s drugom stranom niti se s njom prepire ili zahtijeva naknadu štete; jednostavno tako pokazuje strpljivost. Ako treba otići nešto obaviti i posudi nečije vozilo, nakon korištenja ga opere i spremnik napuni gorivom. Kada ga vrati vlasniku, vozilo nije nimalo oštećeno, a vlasniku još plati naknadu po najvišoj dnevnoj cijeni najma za takvu vrstu vozila. Neće dopustiti da se ta osoba osjeća iskorišteno. Smatra da bi to trebala učiniti. Neki ljudi kažu: „Mari li ova vrsta osobe samo za svoj ugled?” Koliko pripadnika iskvarenog čovječanstva može doseći ovu razinu samo radi svog ugleda? Nevjernici često kažu: „Koliko vrijedi nečiji ugled?” i „Koliko vrijedi savjest?” Nitko neće izvaditi svoj novčanik samo da bi održao privid ili da bi drugi mislili da ima savjest i ljudskost. Svakoj su osobi materijalne stvari i novac važniji od samog života. Reći nešto lijepo, pristojno ili neiskreno i laskavo radi održavanja privida nešto je što su ljudi sposobni učiniti, ali nije lako stvarno se odreći svog novca kako bi se drugima pomoglo – vrlo malo ljudi to može učiniti. Samo oni koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti i dobrote to mogu postići. Takvi ljudi stvari rade na temelju načela: „Radije bih pretrpio mali gubitak nego tebe iskoristio.” Ako ne postupaju tako, u srcu se zbog toga osjećaju loše. Često, kada ova vrsta osobe nešto posudi, ne samo da ne iskorištava zajmodavca, već ponekad čak i dodatno plati iz vlastita džepa. Na primjer, kada posudi nečije vozilo, natoči gorivo i opere vozilo te na kraju vlasniku plati naknadu po najvišoj dnevnoj cijeni najma za takvu vrstu vozila. Računajući na ovaj način, ne ispada li to skuplje nego da je jednostavno sama unajmila vozilo? (Da.) Kada vrati vozilo, ako ga vlasnik nekoliko puta dobro pogleda i pregleda, osoba koja ga je posudila osjeća nemir, brinući se da bi vlasnik mogao na vozilu uočiti neka oštećenja i zahtijevati naknadu. Konačno, nakon što provjeri vozilo, vlasnik kaže da nema nikakvih problema, prilično je zadovoljan i još spomene da vozilo može posuditi kad god poželi u budućnosti. Tek tada ti ljudi u srcu osjete mir, misleći: „Ah, vjeruje mi; to je sve što trebam čuti!” Vidiš, čemu oni teže u načinu na koji se vladaju? Ne teže tome da iskoriste druge; teže jedino tome da se vladaju vjerodostojno i da ih drugi ne gledaju svisoka. Recite Mi, može li netko tako postupati zato što mari za svoj ugled, zato što je kukavica, zato što je siromašan i nema ambicija ili zato što se boji da će ga drugi gledati svisoka? Nije ni zbog jedne od tih stvari. Najosnovnije načelo u ophođenju s drugima koje posjeduje osoba sa savješću jest ne iskorištavati druge. Ono čemu teži jest duševni mir. Čak i ako zbog toga sama pretrpi gubitak ili teško živi, ona ne krivi druge niti se nastoji s njima obračunati. Teži jedino tome da postupi ispravno pred vlastitom savješću i da nikome ništa ne duguje. Što god činila, smatra da mora postupati tako da se ne osjeća krivom, da je savjest ne optužuje i da nikoga ne iskorištava; ne čini ništa zbog čega bi ostala dužna ljudima i zbog čega bi je ljudi kritizirali iza leđa. Ona može tako postupati ne zato što je siromašna ili zato što ima slabu osobnost, a još manje zato što je tašta; naprotiv, osobine njezine ljudskosti – čestitost i dobrota – potiču je da čini te stvari. Posebno kada je riječ o tome da u ophođenju s drugima ne iskorištava ljude, ta se osoba ponaša na osobito dobar i čestit način.

Pretpostavimo da je netko u financijskim poteškoćama i da, kada dođe u kontakt s nekim tko je imućan, ta mu osoba kao čin milosrđa da neke stvari koje više ne koristi kod kuće. Primatelj u sebi pomisli: „To što mi je dao ove stvari znači da me ne gleda svisoka; učinio mi je uslugu. Pa kako da mu uzvratim? Ne mogu si priuštiti skupe darove – sve što imam je svježe povrće s polja i jaja naših domaćih kokoši. Možda mu do tih stvari nije previše stalo, ali to je najbolje što mi siromašni imamo, najpristojnije što možemo ponuditi. Dat ću mu malo da proba nešto svježe; to je ujedno i znak moje zahvalnosti.” Imućna mu je osoba zapravo dala stvari koje njoj samoj više ne trebaju, ali je primatelj to uspio ispravno shvatiti. On ne bi rekao: „Dao si mi stvari koje ne koristiš i do kojih ti nije stalo – ne otpravljaš li me time kao prosjaka? Da koristiš te stvari, bi li mi ih ipak dao? Zašto mi nisi dao lijepe stvari koje posjeduješ?” Osoba koja uistinu ima savjest i razum ne bi tako razmišljala. Ona bi samo pomislila: „To što mi je dao ove stvari znači da me ne gleda svisoka.” Čak i ako drugi ljudi iznesu neke neugodne primjedbe i ona se u sebi pomalo uzruja, ipak se prema tome može ispravno postaviti i ne pokušava se opravdavati; štoviše, u stanju je odužiti se svojem dobročinitelju onim što smatra najboljim što ima, u skladu s obiteljskom situacijom i financijskim prilikama. Vidiš, njezino je načelo u interakciji i postupanju s drugima to da ih ne iskorištava. Iako se ovo načelo ne čini osobitim i riječ je o općepoznatoj stvari na koju je većina ljudi navikla, ne mogu ga se svi pridržavati niti ga svi smatraju najosnovnijim načelom vladanja – a još je manje to nešto što svi cijene. Ljudi koji su uistinu čestiti i dobri vrlo cijene to da u odnosima i interakcijama s drugima ne ostanu nikome dužni niti da ikoga iskorištavaju. Bez obzira na to uživaju li u ugodnom životu ili pate u siromaštvu, ono čemu teže u svom vladanju i postupanju u raznim situacijama jest duševni mir, bez optužbi vlastite savjesti. Samo ovakvi ljudi teže takvom vladanju. U kojem god dobu ili društvenom okruženju bili, ili među kojom god se skupinom ljudi nalazili, oni koji se mogu tako vladati čine to jer u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti, dobrote i osjećaja srama. Suprotno tome, ako netko u svojoj ljudskosti ne posjeduje te osobine, on neće imati granicu u svojem vladanju, a čak i ako je ima, neće je moći održati. Zašto ne može održati granicu u svojem vladanju? Uglavnom zato što u svojoj ljudskosti ne posjeduje osobine čestitosti, dobrote i osjećaja srama. Neki ljudi kažu: „Zar takvi ljudi ne mogu barem ponekad održati granicu u svojem vladanju?” Mogu u posebnim okolnostima. Ponekad se doista čini da mogu održati granicu; to su posebne okolnosti. Ponekad uspiju ne iskoristiti druge ili im ne ostati dužni jer okolnosti nisu odgovarajuće ili zato što ne mogu pronaći prikladnu priliku. Na primjer, ako posude stvari ili novac i ne vrate ih, bit će posljedica: snosit će osudu javnog mnijenja ili će biti pravno odgovorni, ljudi će ih kritizirati iza leđa, ili možda čak neće moći ostati u svom selu, zaseoku ili zajednici. Oni se suzdržavaju od toga samo zato što su prisiljeni i nemaju drugog izlaza; iz bespomoćnosti nevoljko vraćaju dug svom dobročinitelju ili se privremeno suzdržavaju od toga da ga iskoriste. Međutim, takva vrsta osobe, koja ne može održati granicu u svojem vladanju, nikada ne postupa tako proaktivno, jer u svojoj ljudskosti jednostavno ne posjeduje osobine kao što su čestitost, dobrota i osjećaj srama. Nasuprot tome, ona vrsta osobe koja se uistinu može suzdržati od iskorištavanja drugih čini to proaktivno, i to je nešto što prirodno otkriva ili je sama uspostavila ovakvo načelo i granicu u svojem vladanju. Očito je da činjenica da ima ovakvo načelo za svoje vladanje predstavlja prirodno otkrivenje koje proizlazi iz njezine savjesti i razuma, a to se prirodno otkrivenje u potpunosti temelji na tome što posjeduje osobine čestitosti i dobrote; na nju ne utječu drugi niti je na to prisiljava njezino okruženje. To je jednostavno nešto što prirodno otkriva, što njezina ljudskost treba i što njezin unutarnji svijet treba. To je dovoljan temelj da se kaže da ova vrsta osobe u svojoj ljudskosti urođeno posjeduje osobine čestitosti i dobrote. Ako ne postupa na taj način, neće to moći pomiriti sa svojom savješću i u sebi će osjećati nemir; osjećat će se previše posramljeno da bi živjela i previše poniženo da bi mogla izaći pred ljude. Zbog toga se ona vlada na taj način vrlo prirodno. Recite Mi, mislite li da je ovo načelo vladanja – ne iskorištavati druge – važno? (Jest.) Neiskorištavanje drugih čini se kao osnovno načelo vladanja koje je vrlo neupadljivo, ali ono je važan pokazatelj koji odražava kakve osobine netko ima u svojoj ljudskosti. Nije li tako? (Tako je.)

Ljudi koji ne iskorištavaju druge pokazuju još jednu vrstu očitovanja. Na primjer, recimo da im razmjerno imućna osoba ponudi nešto što joj je višak ili što joj stoji neiskorišteno. Osjećajući da ne mogu iskoristiti druge a da im nečim ne uzvrate, i ne želeći nikome ostati dužni uslugu, oni kažu: „Trenutačno mi to zapravo ne treba, ali hvala ti na tvojoj dobroti.” Misliš li da su ljudi pohlepni? Kada ljudi vide lijepe stvari, sviđaju li im se i žele li u njima uživati? Svima se sviđaju i žele uživati u njima, ali među ljudima postoje razlike. Na primjer, većina ljudi voli koristiti računala poznatih marki koja su kvalitetna, brza i imaju oštru sliku. Neki ljudi nemaju novca i ne mogu si takvo računalo priuštiti, pa uvijek žele iskoristiti druge. Kada vide da netko koristi računalo poznate marke, često traže da ga posude, pa ga čak i koriste bez vlasnikova dopuštenja ili kada on nije ondje. Kada vlasnik treba koristiti računalo, oni čak izmišljaju izgovore i navode ga da umjesto toga koristi njihovo računalo. Videći da će ga oni samo nastaviti koristiti i da ga neće vratiti, vlasnik nema drugog izbora nego kupiti drugo. Tako oni jednostavno prisvoje računalo prvotnog vlasnika, ne osjećajući ni najmanji prijekor svoje savjesti. Ima li takva osoba ljudskost? Ima li savjest? (Nema.) Je li ona čestita i dobra osoba? (Nije.) Čestita i dobra osoba nipošto ne bi učinila takvo što. Pretpostavimo da netko drugi kupi novo računalo i, vidjevši da ova čestita i dobra osoba koristi sporo računalo, ponudi joj svoje staro. Čestita i dobra osoba smatra da bi prihvaćanje računala bilo iskorištavanje i odbija. Druga osoba kaže da joj za računalo može platiti samo nekoliko desetaka juana, ali čestita osoba zna da je to očito čin dobročinstva i smatra da to ne može iskoristiti. Stoga smišlja načine kako uštedjeti novac, računajući da bi se, čak i ako uštedi nekoliko stotina juana da ga kupi, to smatralo kupnjom po sniženoj cijeni. Ako druga osoba odbije novac, onda ona neće pristati na ponudu; nipošto neće prihvatiti milostinju. Recite Mi, je li ona tvrdoglava? Nevjernici kažu da je ovakva vrsta osobe tvrdoglava i beskompromisna, ali u toj nespremnosti na kompromis ogleda se vrlina u smislu osobina ljudskosti. Koja vrlina? Takva osoba vjeruje da, bez obzira na okolnosti, mora održati svoja načela i granice svojeg vladanja; samo tada može imati duševni mir i osjećati se spokojno. Ona misli da bi, kada bi iskorištavala druge, to bilo nepravedno i ne bi im mogla pogledati u oči te da bi se, kada bi koristila tuđe stvari, osjećala nelagodno, lice bi joj se zažarilo i iznutra bi osjećala nemir. Neki ljudi kažu: „Ali druga joj je osoba voljna dopustiti da to koristi.” Znači li to što je druga osoba voljna da to nije iskorištavanje? Čak i ako je druga osoba voljna, to bi i dalje bilo iskorištavanje. Iskorištavanje je uvijek iskorištavanje; njegova se priroda ne mijenja zbog voljnosti druge osobe – bit ostaje ista. Ona misli: „Kupiti tako dobro računalo za nekoliko desetaka juana očito bi bilo iskorištavanje te osobe. Nipošto to ne mogu prihvatiti. Ako uštedim dovoljno novca, kupit ću ga. Ako ne uspijem uštediti, jednostavno ću koristiti svoje staro računalo, samo radi duševnog mira.” Vidiš, nije li to granica njezina vladanja? (Jest.) Ona može održati tu granicu u svim okolnostima. Netko joj želi dati nešto tako sjajno, ima priliku dobiti nešto tako dobro – način na koji nevjernici na to gledaju jest: „Glup si ako to ne uzmeš. Bilo bi šteta to ne iskoristiti!” Ali ona ne misli tako. Smatra da to nije glupost i da ne može zavaravati samu sebe – iskorištavanje je iskorištavanje. Misli da bi, kada bi iskoristila nekoga, osjećala nemir u srcu, ne bi mogla ugodno živjeti i osjećala bi se nelagodno koristeći računalo te misli da se ne može tako vladati. Vidiš, ona neće prijeći ovu granicu svojeg vladanja – nije li to savjest koja djeluje u njoj? (Jest.) Ona u svojoj ljudskosti posjeduje osobine čestitosti i dobrote, a njezina savjest obavlja svoju funkciju, pa je u stanju održati tu granicu. To jest, razlog zbog kojeg može održati tu granicu jest to što njezina savjest neprestano obavlja svoju funkciju, dajući joj svijest i navodeći je da osjeća: „Pogrešno je to činiti, neprikladno je to činiti. Ja to ne mogu učiniti.” Njezina je savjest neprestano potiče, obuzdava i usmjerava, omogućujući joj da održi granicu svojeg vladanja. Na kraju, možda si može priuštiti kupnju onoga što joj je ponuđeno pa to koristi ili si to možda nikada ne može priuštiti pa to koristi netko drugi, no ona se zbog toga ne uzrujava. U najmanju ruku, u toj je stvari održala ovu granicu i načelo svojeg vladanja. Osoba s osobinama ljudskosti uspostavlja načela i granice svojeg vladanja i neprestano ih održava. Čak i ako naiđe na situaciju koja uključuje njezine interese i u tom trenutku osjeti kušnju, savjest će je neprestano poticati i obuzdavati. Na kraju, čak i ako drugi misle da je ta osoba pretrpjela štetu ili da je netko drugi iskoristio priliku, a ona na trenutak bude pomalo uzrujana ili ogorčena, zbog djelovanja njezine savjesti srce će joj se brzo smiriti. Razmišljat će: „Uvijek je bolje druge ne iskorištavati. Barem imam duševni mir i ne osjećam optužbu svoje savjesti.” To je ono čemu teži. To je funkcija koju savjest obavlja u ljudima: ona ih neprestano usmjerava i obuzdava, omogućujući im da donose ispravne odluke. Kada se čovjek suoči s vlastitim interesima, moralom ili čak nekim iskušenjima, savjest će ga neprestano obuzdavati, usmjeravati i ispravljati njegovo ponašanje. Naposljetku, u velikoj većini slučajeva, ljudi s osobinama ljudskosti izabrat će odreći se vlastitih interesa kako bi zadobili mir i spokoj savjesti. U posebnim okolnostima, neki od tih ljudi katkad i prijeđu granicu svoje savjesti, ali ono što slijedi jest optužba i nemir u savjesti; neki čak do kraja života nose sa sobom taj nemir i tu krivnju. To je funkcija savjesti. To jest, ljudi s osobinama čestitosti i dobrote u svojoj ljudskosti povremeno će pogriješiti, a u posebnim će okolnostima također prijeći granicu svoje ljudskosti i prekršiti načela vladanja koja su sami sebi postavili. Ali posljedica toga jest da će ih savjest osuđivati. Ako ne mogu pronaći priliku da se za to iskupe ili im okolnosti to ne dopuštaju, živjet će s unutarnjom optužbom, nemirom, samoprijekorom i krivnjom. To su normalna očitovanja koja u svim okolnostima ima osoba koja posjeduje savjest i razum te koja u svojoj ljudskosti posjeduje osobine čestitosti i dobrote.

Ova očitovanja ljudi koji posjeduju osobine čestitosti i dobrote, iz perspektive ljudskosti, relativno su obična i svakodnevna, nisu uzvišena ni nadnaravna, niti baš plemenita, a u očima čovjeka to samo znači da netko ima malo integriteta i živi s nešto dostojanstva. Međutim, u Božjim su očima osobine čestitosti i dobrote u ljudskosti koje takvi ljudi proživljavaju dragocjene. Budući da ovo čovječanstvo štuje opačinu i nitko ne mari za savjest ni razum, ljudi koji su čestiti i dobri u društvu su izopćeni. Mase u društvu ismijavaju, preziru i osuđuju osnovna načela vladanja kojih se pridržavaju i koja proživljavaju. Kako ih ljudi ismijavaju? (Ljudi kažu da su glupani, tvrdoglavi i tupavi.) Upravo tako. Ljude s normalnom ljudskošću u ovom društvu drugi ismijavaju, rugaju im se, preziru ih i osuđuju; oni ne mogu zadobiti priznanje drugih niti njihovo odobravanje. Ako se u skupini ljudi uvijek držiš svojih načela vladanja, život ti je vrlo iscrpljujuć. Svaki dan, bez obzira na to s čime se susretneš, osjećaš se sputano i gnjevno te razmišljaš: „Što je loše u tome da se ovako vladam? Zašto me drugi ismijavaju? Ljudi uvijek kažu: ‚Koliko vrijedi savjest?’ Savjest je najdragocjenija stvar. Je li netko uopće čovjek ako nema savjest?” Ljudi poput tebe u svakoj su skupini nevjernika predmet ismijavanja i izopćenja; nitko te ne podržava i nitko ne staje na tvoju stranu. Čestit si i u svom se vladanju držiš načela, a ljudi kažu: „Može li ti pridržavanje načela platiti račune? Hoće li ti pridržavanje načela donijeti uvažavanje nadređenih? Hoće li te svi podržavati ako se držiš načela? Ako se u ovom društvu držiš načela, najveći si glupan; bit ćeš potlačen i na kraju nećeš imati od čega živjeti!” Stoga razmišljaš: „Što je loše u tome da se držim načela? Zašto me to što sam čestita i dobra osoba dovodi do toga da me ismijavaju, izopćuju i tlače?” Naposljetku zaključuješ da su ljudi truli do srži, da među njima nema nijednog dobrog čovjeka, da su svi oni đavli i Sotone! Kažeš da se vladaš čiste savjesti, da se želiš vladati dostojanstveno i čestito, da želiš sve rješavati po pravilima i oslanjati se na svoje vještine kako bi zarađivao za život, ne pribjegavajući ničemu nepoštenom, ali kad se tako vladaš, u društvu te lako mogu gaziti; ljudi te mogu lako srediti s vrlo malo spletkarenja. Kakve god vještine imao, izopćen si i potisnut. Osjećaš da u ovom ljudskom svijetu nemaš gdje istjerati pravdu i da ovakav život previše guši. Živjeti među tim ljudima nije kao biti u ogromnoj bačvi za bojenje, nego u stroju za mljevenje mesa – bit ćeš živ samljeven do smrti. Čak i ako ne budeš samljeven do smrti, umrijet ćeš od iscrpljenosti, svakog dana svog života idući protiv svoje volje u stanju tjelesnog i duševnog umora, pri čemu je svaka riječ koju izgovoriš i svaka stvar koju učiniš izdaja je tvoje vlastite volje. Dok tako stalno hodaš po rubu, i dalje te ismijavaju kao glupana i kao nekoga tko je tvrdoglav, tko ne zna darivati svoje nadređene niti graditi veze s kolegama. Vladaš se na temelju načela neiskorištavanja drugih, a drugi ipak na sve moguće načine pokušavaju iskoristiti tebe, a ti to ne možeš ni izbjeći. Na kraju obaviš puno posla, ali nadređeni te ne primjećuju, a sve zasluge prigrabe drugi. Nakon što povjeruješ u Boga, vidiš da u Božjoj kući postoji pravičnost, da je Bog pravedan i da, čak i ako neki ljudi postupaju nepravedno, u Božjim riječima postoji istina, u Božjim riječima postoji pravednost, Bog ima pravednu narav, a u Božjoj kući vlast imaju istina i pravednost. Kažeš: „Dakle, dobri ljudi mogu napredovati u Božjoj kući. Mogu otvoriti svoje srce i izgovoriti sve riječi koje sam držao u sebi. Mogu iskoristiti sve svoje snage i talente. Život u Božjoj kući uistinu je miran i radostan; drugi me ljudi više nikada neće potiskivati ni izopćavati. Tako je divno vjerovati u Boga i doći u Božju kuću! Da ne vjerujem u Boga, živio bih kao hodajući mrtvac i što bih dulje živio, to bih bio iscrpljeniji i izmučeniji; ne bih mogao pronaći smjer u životu, srce bi mi potamnjelo i ne bih mogao vidjeti svjetlost ni budućnost. To bi doista bilo bolno!” Prije nego što počnu vjerovati u Boga i zadobiju istinu, takvi ljudi osjećaju da u životu nemaju puta i da im je budućnost sumorna i lišena svjetlosti. Nakon što pretrpe neke neuspjehe i poraze te dožive mnoge teškoće, ne samo da sumnjaju u svoj život, već još i više osjećaju da život nema smisla. Osjećaju da bi čak smrt bila bolja nego život među takvim ljudima i u takvom svijetu! Ljudi ne žive čak ni tako sretno kao ptice na nebu niti tako slobodno kao ribe u moru – ptice barem mogu cvrkutati kada to žele, nesmetano letjeti nebom i imati svoj komadić netaknute zemlje. Ljudi koji žive u ovom svijetu nemaju čak ni pravo ni slobodu govoriti istinu; žive svaki dan noseći masku i mogu govoriti samo stvari koje ne žele reći, protivno onome što doista osjećaju u sebi – nemaju drugog izbora nego govoriti takve stvari, ali osjećaju gađenje kada to učine. Zašto život mora biti tako težak? Takvi ljudi osjećaju gađenje gledajući lica onih oko sebe, s osjećajem odbojnosti i gnušanja u srcu, ali ne mogu ih izbjeći niti ih se kloniti, već se i dalje moraju družiti s njima. Ponekad razmišljaju o tome da se jednostavno tako provlače kako bi se održali i uzdržavali svoju obitelj, ali se ipak ne mogu pomiriti s tim. Smatraju da ljudi u životu moraju težiti nečem smislenom, da moraju proživjeti obličje čovjeka, govoriti istinu i održavati granicu svojeg vladanja te da je to najmanje što bi ljudi trebali postići. Smatraju da ako osoba čak ni to ne može postići, onda nije čovjek. Ali bez puta kojim bi hodali, oni su bespomoćni i mogu se samo zbunjeno i ošamućeno provlačiti kroz život, jedva preživljavajući. Osobito kada naiđu na neke poteškoće i nađu se u bezizlaznoj situaciji, u sebi se osjećaju izrazito izmučeno: „Zašto živimo? Samo zato da svaki dan lažemo i da se družimo s ovim ljudima koji čak ni ne nalikuju ljudima i samo se provlače čekajući smrt? Budući da ću ionako prije ili kasnije umrijeti, umjesto da se provlačim čekajući smrt, mogao bih jednostavno umrijeti sada i prije se osloboditi se svega toga.” Iako se ljudi žele svega osloboditi, vrlo je rijetko da se itko usudi to učiniti; brinu se da, ako tako umru, neće imati kako položiti račun svojim roditeljima i voljenima, a također u svom srcu imaju strepnje: „Hoće li me takva smrt doista osloboditi? Ako me uistinu oslobodi, to bi bilo dobro, ali ako me ne oslobodi, bilo bi još gore.” Stoga se ljudi tako muče. Eto koliko su jadni oni koji nisu zadobili istinu. Ljudi osjećaju da u životu uvijek postoji nada i nešto čemu se mogu radovati, ali duboko u srcu osjećaju da te stvari postaju sve nejasnije i udaljenije. Što im se te stvari čine nejasnijima i udaljenijima, to se više muče i pate u srcu. Svi se takvi ljudi nadaju da će održati granicu svoje savjesti i svoja načela vladanja te da neće živjeti na način koji se protivi njihovoj volji. Ne postavljaju si stroge zahtjeve niti si zadaju vrlo visoke ciljeve u životu – ne traže veliko bogatstvo ni visok položaj, već samo da žive s duševnim mirom. Ipak, ne mogu se pridržavati čak ni tako jednostavnih načela ni tako jednostavne granice vladanja, pa svaki dan žive kao hodajući mrtvaci, osjećajući se jako iscrpljeno. Ova iscrpljenost nije tjelesni umor niti je to bol koju donosi bolest, već iscrpljenost i tijela i uma. Ova iscrpljenost osjećaj je težine koji nastaje zbog klonulosti njihova srca; pritišće im srce poput gromade, zbog čega se iznutra osjećaju sputano i bolno. No i tada se moraju suočiti sa životom i svakojakim ljudima, događajima i stvarima, pa se samo ohrabre i nastavljaju iz dana u dan, provodeći svoje dane usred teškoća, živeći iznimno bolno. Neki ljudi žele ići gledati pekinšku operu. Vide da svi zapleti u pekinškoj operi govore o tome kako je život glavnog lika težak i pun prepreka i neuspjeha, pri čemu izvođač na kraju uzvikne: „Kakva patnja…”, a oni koji u srcu nose bol suosjećaju s time. Zašto suosjećaju s time? Zato što izvođač izgovara ono što je u njihovu srcu. Ako živiš po svojoj savjesti, život u ovom svijetu nije lak i nikamo te ne vodi; nailazit ćeš na zidove, trpjeti neuspjehe i biti mučen na svakom koraku. Ako pokušaš biti loša, zla ili opaka osoba, dobro ćeš prolaziti kamo god pošao, bez ikakvih prepreka. Ako si čestita i dobra osoba te u svojoj ljudskosti posjeduješ osobine čestitosti i dobrote, onda čak i ako se tvoja čestitost i dobrota onečiste ili čak ukaljaju i sadrže neke primjese nakon što u društvu iskusiš razne stvari, osobine čestitosti i dobrote u tvojoj ljudskosti nikada se neće promijeniti i nitko ih neće moći promijeniti. Čak i ako se više ne usuđuješ govoriti istinu niti se pridržavati načela i granica svojeg vladanja, duboko u srcu čeznut ćeš za tim da govoriš istinu, da se pridržavaš svojih načela vladanja, da održiš granicu svoje savjesti i da zadobiješ osjećaj unutarnjeg mira i spokoja.

Nakon što takva vrsta čestite i dobre osobe počne vjerovati u Boga, Božja kuća – crkva – za nju je mjesto čistoće i tišine, kao i mjesto gdje njezino srce može pronaći mir i oslobođenje. Naravno, može se reći i da je to mjesto gdje može težiti ostvarenju svojih životnih težnji i mjesto koje joj omogućuje da u svom životu vidi svjetlost i da se više ne osjeća izgubljeno u smislu toga kako bi trebala usmjeriti svoje vladanje. Stoga je za nekoga tko ima savjest i razum Božja kuća njegov pravi dom. Taj dom nije dom u tjelesnom ili materijalnom smislu; naprotiv, to je sigurno mjesto gdje može vjerovati u Boga i pokoravati Mu se srcem koje je jednostavno, ogoljeno i otvoreno. Može se nazvati i sigurnim utočištem. Kako kaže izreka? Božja kuća luka je u kojoj se mogu usidriti čestiti i dobri ljudi koji posjeduju osobine ljudskosti. To jest, to je mjesto gdje mogu baciti sidro; više ne moraju jurcati uokolo i mogu prihvatiti istinu te pronaći svoj smjer i put u životu, tako da im srce bude zadovoljno. Stoga se istinsko ljudsko biće osjeća istinski zadovoljno u srcu tek kada dođe u Božju kuću; osoba koja ima savjest i razum tek kada se vrati u Božju kuću i vrati pred Stvoritelja osjeća da je pronašla svoj pravi dom, mjesto koje njezinu srcu omogućuje da zadobije mir i spokoj. Iako su njezine težnje u vladanju i načela po kojima se vlada daleko od primjenjivanja istine, ona u najmanju ruku osjeća da je u Božjoj kući i u crkvi njezino srce steklo mir i utjehu. To je razlika koju takva vrsta osobe osjeća između bivanja u Božjoj kući i bivanja u svijetu; to je razlika u njezinu srcu. Stoga, kada takva vrsta osobe dođe u Božju kuću, njezino srce zadobiva utjehu i mir; ona osjeća da je samo Božja kuća mjesto gdje može težiti svom smjeru u životu, a ujedno i okruženje koje joj je najpotrebnije i, naravno, mjesto za kojim žudi. Ona voli biti ovdje i voljna je živjeti i vladati se u ovakvom okruženju; naravno, to je njezina osobna želja. Što se tiče ove njezine osobne želje, okruženje Božje kuće, način na koji Bog djeluje, Božji zahtjevi prema ljudima i svi drugi aspekti već su dovoljni da zadovolje potrebe njezine ljudskosti, stoga ona teži istini s duševnim mirom i primjenjuje istinu u skladu s Božjim zahtjevima. Stoga, može li osoba težiti istini u potpunosti ovisi o njezinoj ljudskosti. Samo ako njezina ljudskost posjeduje osobine dobrote i čestitosti, ako voli pravičnost i pravednost, ako voli dolaziti u Božju kuću i zadobivati unutarnji mir i spokoj ili ako je njezino srce steklo potpunu utjehu nakon dolaska u Božju kuću i dolaska pred Boga, može se smiriti kako bi slušala Božje riječi, prihvatila ih i pokoravala im se; tek tada se može smiriti kako bi težila istini i bila ispravno stvoreno biće. To jest, tek kada osoba dođe u okruženje Božje kuće i njezino srce zadobije utjehu, kad razumijevanje istine njezinu srcu donese ispunjenje i kad se ostvare životne težnje i ciljevi kojima teži – samo pod tim osnovnim uvjetima ona ima priliku težiti istini. To je konkretno očitovanje onih koji posjeduju osobine ljudskosti. Naravno, kada je riječ o težnji istini, vrlo je važno posjeduje li netko osobine ljudskosti. Ako netko ne posjeduje osobine ljudskosti, on u osnovi ne ispunjava uvjete za težnju istini.

Razgovarajmo sada o drugim očitovanjima čestitosti i dobrote u ljudskosti ljudi. Upravo sam govorio o tome kako ljudi koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti i dobrote uspostavljaju osnovno načelo za svoje odnose i interakcije s drugima, kao i za način na koji se vladaju i rješavaju stvari – ne iskorištavaju druge ljude. Naravno, to je također granica njihovog vladanja. Osim što ne iskorištava druge, ovakva osoba ima još jedno očitovanje: spremna je suosjećati s drugima i pomoći im, a također im je spremna i davati. U očima drugih, takvi su ljudi pomalo glupi – previše su dobrodušni, lako vjeruju drugima i sažale se nad njima i, unatoč tome što ni sami nisu dobrostojeći, vole davati. Vole se suprotstaviti nepravdi; kada vide da se netko suočava s poteškoćama, ne stoje skrštenih ruku niti se pretvaraju da ne vide, nego preuzimaju inicijativu pokušavajući pomoći. Čak i ako nisu sposobni pomoći, ipak imaju dobre namjere. Kada vide da se netko suočava s poteškoćama, osjećaju da se ne bi mogli pomiriti sa svojom savješću ako mu ne bi pružili pomoć. Čak i ako druga osoba to ne traži, oni ipak osjećaju da bi joj trebali pomoći. Nakon što druga osoba primi njihovu pomoć, samo kaže hvala i na tome se sve završi, ali to čestitoj i dobroj osobi ne smeta; kada se kasnije netko drugi doista bude suočavao s poteškoćama, ona će mu svejedno pomoći. Ljudima se to čini pomalo neuko ili glupo; drugi joj savjetuju da prestane činiti djela dobrote, govoreći joj da bi, kad pomaže ljudima, barem trebala dobiti njihovu zahvalnost. Čuvši to, ona razmišlja: „Trebamo li od ljudi dobiti zahvalnost zbog toga što im pomažemo? Koliko je truda potrebno da se nekome pomogne? Zašto toliko komplicirati stvari?” Eto koliko je takva osoba jednostavna; jednostavno je spremna pomoći drugima. Reci Mi, misliš li da spremnost da se pomogne drugima ima ikakve veze s ljudskošću osobe? (Ima.) Ona doista ne traži nikakvu protuuslugu. Postoji li na ovom svijetu itko tko nema nikakvih želja ni prohtjeva? (Ne.) Kako onda takva osoba može pomagati drugima ne tražeći ništa zauzvrat? Kod većine ljudi, koje to posebne okolnosti moraju postojati ili u kakvom odnosu moraju biti s osobom da bi joj pomogli? Jedna je mogućnost da se radi o najbližem odnosu – krvnom srodstvu. Osim toga, osoba kojoj pomažu mora biti sposobna ili se iz pomaganja toj osobi mora zadobiti neka korist, tako da od toga imaju samo koristi, a nikakve štete. To su jedini takvi slučajevi. Osim u tim slučajevima, tko bi pomagao drugima bez razloga? Točnije rečeno, oni ne pomažu drugima besplatno; moraju zadobiti neku korist. Čak i ako nema neposredne koristi, ipak mora postojati neka dugoročna. U svakom slučaju, pomažu samo kada iz toga mogu nešto zadobiti. A kad je riječ o ljudima koji su spremni pomoći drugima, ostavimo po strani koliko pomoći pružaju ili ima li ono u čemu pomažu ikakvu vrijednost – bilo da je riječ o nečemu velikom ili nečemu beznačajnom – odakle dolazi ta njihova spremnost? Ima li to veze s njihovom ljudskošću? (Ima.) Na koji se aspekt ljudskosti to odnosi? (Na dobrotu.) To ima veze s dobrotom; kada u svojoj ljudskosti posjeduju osobinu dobrote, ljudi su spremni pomoći drugima. Na primjer, recimo da vide brata ili sestru kako postaju negativni i slabi. Zapravo, oni sami nisu crkveni vođe i s tim bratom ili sestrom imaju samo običan odnos, ali kada ih vide negativne i slabe, uznemire se i u svom srcu osjećaju breme. Neće imati mirnu savjest ako ne pomognu i misle: „Iako moj vlastiti rast nije velik i ne razumijem mnoge istine, ipak je dobro da pokušam ispuniti svoje obveze. Nakon što čuju što govorim, možda će moći promisliti o sebi i prestati biti negativni – ne bi li to bilo dobro?” Dakle, ako netko postane negativan i slab – osim ako im to ne promakne – jednom kada to primijete, traže priliku da s tom osobom razgovaraju u zajedništvu. Ako oni sami ne mogu jasno razgovarati, pronalaze odlomak Božjih riječi kako bi s njom razgovarali. Ukratko, kombinacijom poticanja, usmjeravanja i čitanja Božjih riječi toj osobi, ona na kraju razumije Božje nakane, više nije negativna i može normalno izvršavati svoju dužnost, što im daje osjećaj zadovoljstva. Oni jednostavno ne mogu podnijeti gledati ljude kako su negativni i nemarni ili u boli i patnji; samo ih žele utješiti i podržati. Ako druga osoba ostane negativna, osjećaju da bi trebali ispuniti svoju odgovornost. Kada, zahvaljujući njihovom savjetu i usmjeravanju, ta osoba prestane biti negativna, oni su veoma sretni i smatraju da se vladaju prilično dobro. Ne traže nikakvu korist; samo bi se, kada su u mogućnosti nekome pomoći, osjećali nemirno ako to ne bi učinili i grizla bi ih savjest. Recite Mi, mislite li da su ta grižnja savjesti i taj osjećaj nemira očitovanja i otkrivenja osobina ljudskosti? (Jesu.)

Neki su ljudi skloni suosjećati s drugima. Naravno, gledano iz određene perspektive ljudskosti, to bi mogla biti i ljudska slabost, jer ponekad mogu suosjećati sa zlim ljudima i pomagati im, ali oni tu slabost ne mogu promijeniti. Nakon što pomognu zloj osobi, a ona se izvuče iz nevolje i počne napredovati, ipak ih gleda svisoka i ignorira. Osjećaju se uznemireno pa govore: „Zašto je takva? Kada je bila na dnu i tražila moju pomoć, suosjećao sam s njom i pomogao joj – a sada kada napreduje i dobro živi, ignorira me.” U svom srcu oni to ne mogu shvatiti; ne mogu prozreti bit zlih ljudi. Nakon nekog vremena, ako ih neka druga zla osoba zamoli za pomoć, možda će ipak suosjećati s njom, ali će prvo provjeriti je li ta osoba zla. Ako osoba nije tako mrska i prilično je jadna, prema njoj će ipak imati suosjećanja. Kada vide da neka braća i sestre svoju dužnost izvršavaju u punom radnom vremenu, ali im je obitelj siromašna i u životu se suočavaju s poteškoćama, oni pomisle: „Unatoč tome što je tako siromašna, ona i dalje može izvršavati svoju dužnost – to je zaista dobra osoba! Ja živim u izobilju; ako joj ne pomognem, osjećat ću da prema njoj nisam ispravno postupio. Trebao bih joj nešto dati i pomoći joj, kako bi mogla kupiti nešto odjeće ili svakodnevnih potrepština.” Vidiš, oni su dobrodušni; kada vide ljude kako doživljavaju poteškoće, ne mogu a da ne suosjećaju s njima i ne pomognu im. Među ljudima ima onih dobrih, zlih, a također i onih neukih. Dobri su ljudi sposobni davati i pomagati drugima, zli su ljudi sposobni činiti svakojake zle stvari, a razne neuke ljude drugi uvijek iskorištavaju i naređuju im te bi mogli učiniti svakojake gluposti; oni su u različitoj mjeri neuki. Ukratko, ima svakakvih ljudi. Ljudi koji posjeduju odlike ljudskosti skloni su suosjećati s drugima. Druge uvijek vide kao vrijedne sažaljenja, u ljudima uvijek mogu vidjeti ono što je vrijedno sažaljenja i uvijek mogu vidjeti u čemu su ljudi dostojni suosjećanja; njihova savjest ima element blagosti. To jest, kada vide da se netko suočava s poteškoćama, nailazi na bolne situacije ili da ga zli ljudi maltretiraju ili se nepravedno odnose prema njemu, oni u sebi postaju ogorčeni i suosjećaju s takvim ljudima; uvijek imaju suosjećajno srce. Zapravo, njihove vlastite okolnosti možda nisu puno bolje od tuđih i ne mora nužno biti da ih išta manje maltretiraju, ali budući da u svojoj ljudskosti imaju dobrotu, nikako ne mogu a da ne suosjećaju s drugima. Kada se ljudi suočavaju s poteškoćama ili trpe bol, oni ne stoje skrštenih ruku niti ih ignoriraju. Ponekad, pod utjecajem društvenog okruženja – videći da ljudi brinu samo o sebi dok ignoriraju svoje bližnje – poželjet će se suzdržati od pomaganja ljudima, ali im to nikako ne uspijeva; kada vide siromašnu osobu koja si ne može priuštiti obrok, nakon premišljanja joj ipak na kraju pomognu. Na primjer, pretpostavimo da se neka osoba jako prehladi – kašlje, kiše i ima visoku temperaturu. Neki se ljudi boje da će se zaraziti, pa se drže podalje. S druge strane, dobrodušni ljudi ne mogu a da za tu osobu ne pokažu zabrinutost: „Prehladio si se; jesi li uzeo kakav lijek?” Ako osoba nema novca za lijek, oni će potrošiti vlastiti novac da joj ga kupe. Vidiš, kada dobrodušna osoba vidi da je netko bolestan i da pati, ona ne stoji skrštenih ruku. To jest, kada se ljudi suočavaju s poteškoćama, kada su suočeni s patnjom ili teškim neprilikama, ljudi s osobinama ljudskosti uvijek to mogu osjetiti i uvijek mogu shvatiti da im je potrebna pomoć. U istom su okruženju kao i svi ostali, ali su posebno osjetljivi na stvari koje drugi ne mogu osjetiti. Zašto je to tako? Jednostavno zato što ljudska srca nisu ista. Ljudi bez ljudske topline ne mare bez obzira na to koliko drugi pate, kao da to ne mogu opaziti. Ljudi koji imaju ljudske topline, budući da u osobinama njihove ljudskosti postoji element dobrote, nikako ne mogu a da ne suosjećaju s onima oko sebe koji proživljavaju bol i poteškoće, a zatim, vođeni svojom savješću, pružaju pomoć – ne bi ih mogao zaustaviti čak ni da pokušaš. Oni to ne čine očekujući da će drugi pamtiti njihovu dobrotu niti u nadi da će oni silno hvaliti njihovu ljudskost i njihov karakter; oni su jednostavno spremni to učiniti, a to im pruža osjećaj unutarnje postojanosti. To su misli i ponašanja koja proizlaze iz osobina ljudskosti; nitko ih ne može promijeniti i nitko ih ne može ograničiti. Stvari koje čine ili načini na koje se vladaju i načela po kojima to čine, čisto su prirodna otkrivenja normalne ljudskosti. Ta prirodna otkrivenja ljudskosti u potpunosti dolaze iz njihova srca. Oni dragovoljno postupaju na taj način; nitko im ne govori da to rade niti jure za ikakvom koristi. Jednostavno su spremni to učiniti, a jedino im činjenje takvih stvari pruža mir; ako ih ne čine, u sebi osjećaju nemir. Čak i kada naiđu na neku zlu osobu koja se suočava s poteškoćama, oni znaju da ne bi trebali pomagati zlim ljudima, ali također pomisle: „Postajem li okrutan?” Čak i ako ne pomognu toj zloj osobi, njihovo suosjećanje ostaje nepromijenjeno i prirodno će se ponovno otkriti u prikladnom okruženju i s pravim ljudima. To je osobina ljudskosti. Osobine ljudskosti su urođene i, naravno, također se mogu otkriti bilo kada i bilo gdje; vrlo su prirodne, vrlo čiste i vrlo jednostavne. Stoga, kada netko u svojoj ljudskosti posjeduje osobine čestitosti i dobrote, to ne proizlazi iz onoga čemu su ga roditelji ili društvo naučili niti je pod utjecajem bilo kakvog okruženja; to su urođene osobine nečije ljudskosti.

Neki ljudi vole davati. Misliš li da ljudi koji vole davati također moraju biti bogati? Moraju li to biti ljudi koji su prebrodili mnoge životne oluje i razočarali se u smrtni svijet? Moraju li to biti ljudi koji su uživali u svem bogatstvu i raskoši svijeta – i prozreli sve to – pa su počeli ravnodušno gledati na uživanje u materijalnim stvarima? Moraju li to biti ljudi čija je osobnost razmjerno bezbrižna i velikodušna? Ne, ne moraju biti takvi. Među ljudima koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti i dobrote, postoji vrsta osobe koja živi posebno štedljivo. Ako joj tijekom jela ispadne zrno riže, ona ga mora podići i pojesti, jer ne može podnijeti pomisao da ga potrati. Kada pere zube i umiva se, koristi samo malo vode. Kada joj se odjeća već iznosi, ne može podnijeti da je baci; opere je i nastavi nositi. Kada kupuje stvari, pažljivo planira i raspoređuje budžet, kupujući jeftine stvari sve dok je kvaliteta prihvatljiva. Budući da je takva osoba tako štedljiva, znači li to da je škrta? (Ne.) Takva je osoba posebno štedljiva kada je riječ o njoj samoj, ali nije škrta kada je riječ o drugima. Na primjer, kada vidi da netko teško živi, daje mu neke svoje stvari, poput odjeće ili kućanskih aparata. Neki ljudi kažu: „Je li ta osoba nekakav milosrdni siromah?” Nije to u pitanju – ona jednostavno osjeća da su drugi prilično vrijedni sažaljenja, pa im uvijek želi pomoći. Zapravo, ni ona sama nije dobrostojeća ni bogata i ne traži ništa zauzvrat kada drugima pomaže. Ona jednostavno ima takvu ljudskost; voli pomagati drugima, a to je ujedno i njezino načelo vladanja. Je li to također osobina ljudskosti? (Jest.) Osnovno načelo prema kojem se takva osoba odnosi prema drugima jest pomoći kada bi trebala pomoći i suosjećati kada bi trebala suosjećati. Kada se drugi ljudi suočavaju s poteškoćama, ona će ponuditi svoju ljubav i pomoći im praktičnim postupcima; kada drugima nešto nedostaje, ona im daje svoje stvari. U njezinim osobinama ljudskosti uvijek postoji takva spremnost; takve se misli u njoj uvijek mogu javiti ili uvijek može osjetiti bol onih oko sebe kojima su potrebne pomoć i suosjećanje. Je li to savjest koja djeluje u njoj? (Da.) Takva osobina ljudskosti nije određena osobnošću, već je posljedica djelovanja savjesti. Stoga ona ima taj način razmišljanja – ili tu osobinu ljudskosti – da je drugima spremna pomoći. Kada ljudi trebaju pomoć i kad je od nje zatraže, ne samo da suosjeća, već i iskreno pomaže; čak i ako joj to oduzme nešto vremena i mora im dati neke stvari, ona je spremna to učiniti. Ta se spremnost, u najmanju ruku, temelji na dobroti u nečijoj ljudskosti. Ako neka osoba u svojoj ljudskosti nema dobrote, kao prvo, neće imati subjektivnu spremnost pomoći drugima, a kao drugo, neće suosjećati kada se od nje zatraži pomoć niti će iskreno pomagati ljudima. Ako osoba nema tu iskrenost, odradit će to površno i bit će nemarna prema tebi. Nevoljko će učiniti nešto malo kako bi sačuvala obraz ili iz pristojnosti, ili zato što je vode neki njezini interesi; ipak, boji se da bi ti jednog dana mogla biti podređena ili da bi joj jednog dana mogao biti od koristi – iz mnogo razloga može nevoljko pristati da ti pomogne. Međutim, osoba čija ljudskost doista ima osobinu dobrote ljudima ne pomaže pasivno i, naravno, još manje pomaže nevoljko ili nerado; umjesto toga, ta spremnost urođeno postoji u osobinama njezine ljudskosti. Ona drugima pomaže dragovoljno, iskreno i samoinicijativno. Na primjer, pretpostavimo da ti treba njezina pomoć oko nečega. Kada je zamoliš za pomoć, osjetit će veliko suosjećanje prema tebi i pomoći će ti s velikim poletom, iskrenošću i spremnošću. Možda joj povjeriš da nešto obavi za tebe ili da za tebe prenese poruku ili ti je možda potreban neki predmet – kakva god ti pomoć od nje bila potrebna, ukratko, ona će tom pitanju pristupiti s iskrenošću, zdušnošću, ozbiljnošću i odgovornošću.

Ljudi koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti i dobrote vrlo su ozbiljni i odgovorni kada im drugi povjere da nešto riješe. Na primjer, ako takva osoba ide u grad nešto obaviti, a netko je zamoli da joj pomogne kupiti neki lijek, dok ga kupuje, ona razmišlja: „Trebam li uzeti zapadni ili kineski lijek? Zapadni lijek djeluje brzo, ali nadražuje želudac. Možda će imati nuspojave ako ga uzme? U tom ću slučaju pitati postoji li neki kineski lijek koji je razmjerno učinkovit, a ne nadražuje želudac.” Vidiš, ona vrlo pažljivo razmatra stvari. Kada osoba koja je odgovorna i koja ima osobinu dobrote pristane pomoći nekome da nešto obavi, pomoći će mu odabrati stvari koje mu trebaju na iskren, ozbiljan i odgovoran način. Možda nije tako ozbiljna kada rješava vlastite stvari, a kada kupuje stvari, jednostavno kupi ono što joj se čini u redu, ali kada za druge rješava stvari, posebno je pažljiva i posebno odgovorna. U sebi misli: „Budući da mi je povjerio tu stvar, to znači da me cijeni; moram to obaviti za njega kako treba. Štoviše, to nije ništa teško. To je prava sitnica. Moram se pobrinuti da bude zadovoljan onim što učinim. Ali ne znam kakav mu lijek odgovara, a njemu se žuri kupiti lijek za svoju bolest, pa ću mu jednostavno kupiti i kineski i zapadni lijek.” Nakon što kupi lijek i donese ga, druga osoba odabere onaj koji je slučajno baš onakav kakav joj treba. Vidiš, ona to radi od srca i radi to ozbiljno, tako da je stvar obavljena prilično besprijekorno. Ali kad je riječ o nekome tko je neodgovoran i ne posjeduje osobinu dobrote, ako ga zamoliš da ti pomogne kupiti lijek, on će također pristati, ali u ljekarni će jednostavno nasumično kupiti neki lijek za tu bolest i zatim se vratiti. Pitaš ga koliku količinu lijeka treba uzimati svaki dan i postoje li kakve kontraindikacije, a on kaže: „Ne znam. Sam pročitaj upute. U svakom slučaju, otišao sam i nabavio ti lijek.” Na kraju, zapadni lijek koji je kupio ne smiju uzimati ljudi skloni alergijama, što ti slučajno jesi. Tako da je lijek kupljen uzalud, a ti ipak moraš sam otići kupiti drugi lijek. Nije obavio tu stvar, a ti mu sada čak i duguješ uslugu. Jesi li u sebi sretan? (Ne.) Kako je ta stvar obavljena? Nije obavljena dobro. Povjerio si tu stvar pogrešnoj osobi; nisi pronašao pravu osobu. Moraš pronaći nekoga tko posjeduje osobine ljudskosti. Ako je takvu osobu teško pronaći, onda kada nekome povjeriš da ti pomogne kupiti lijek, moraš mu dati dodatne upute i jasno objasniti stvari. Ako mu nisi dao upute, a osoba kojoj si to povjerio nema ljudskosti, onda ta stvar zasigurno neće biti dobro obavljena; ne samo da ćeš baciti novac, nego ćeš mu još i dugovati uslugu. Ako pronađeš nekoga tko posjeduje ljudskost, on će učiniti sve što je u njegovoj moći da to obavi za tebe. Budući da ima iskreno srce i može preuzeti odgovornost te u svojoj ljudskosti posjeduje osobinu dobrote, kada za tebe rješava stvari, može paziti na tebe i misliti na tebe, kupujući stvari koje ti trebaju po razumnoj cijeni. Nasuprot tome, kada netko bez osobina ljudskosti rješava nešto za tebe, jednostavno će to površno odraditi i biti nemaran prema tebi. Bit će pun lijepih riječi, ali kada bude rješavao stvar, uopće neće pitati za cijenu niti će uspoređivati cijene; jednostavno će ti nasumično nešto kupiti. Ako ne usporediš te dvije vrste ljudi, čini se kao da i jedni i drugi mogu obaviti stvari. Međutim, kad ljudi s odlikama ljudskosti kada nešto obave za tebe, možeš biti zadovoljan. Oni imaju očitovanja ljudskosti; mogu zadovoljiti tvoje potrebe i razmotriti stvari za tebe. Oni su iskreni na taj način. To dokazuje da su dobri, da su prava ljudska bića i da su dostojni tvog povjerenja. S druge strane, kada nekome bez odlika ljudskosti povjeriš da nešto obavi, on to neće dobro obaviti. Čak i ako povremeno obavi stvari kako treba, ne čini to s iskrenošću – to je puka slučajnost. Ti kažeš: „Taj je lijek bio dobar. Bilo mi je bolje nedugo nakon što sam ga uzeo.” Bilo bi u redu da to nisi rekao, ali sada kada si mu to rekao, još si mu više dužan. Očito je da je išao obaviti nešto za sebe, a ipak ti mora reći: „Vidiš? Išao sam onamo samo radi tebe.” Tražit će od tebe uslugu, a ti mu taj neznatni dug zahvalnosti nećeš moći vratiti do kraja života; zapravo si upao u zamku zlog đavla. Međutim, netko s ljudskošću neće od tebe tražiti usluge koliko god dobro nešto obavio za tebe. Kada mu izraziš svoju zahvalnost, on kaže: „Nije to ništa posebno. Bilo mi je usput.” Vidiš, on govori samo istinu. Zapravo, već je odradio sjajan posao i puno ti pomogao. Čak se ni tvoji najbliži možda ne bi tako ponašali prema tebi, ali čovjek s osobinama ljudskosti može učiniti ono što čak ni tvoji voljeni ne mogu. On tu stvar rješava sasvim dobro i ne traži ništa zauzvrat. Uvijek osjećaš da mu duguješ uslugu, pa mu s vremena na vrijeme daš malo voća ili nešto drugo i uvijek ga imaš na umu kada se pojavi nešto dobro. Ali on to u svojoj glavi ne smatra ničim velikim, osjećajući da to što ti je pomogao da nešto obaviš nije od njega zahtijevalo gotovo nikakav trud te da je to sasvim normalno. Također ti kaže da će ti opet pomoći ako ti ubuduće oko nečega bude trebala pomoć. Vidiš, zar među ljudima ne postoje razlike? (Da, postoje.) Kažem ti, ljudi s ljudskošću posjeduju osobine čestitosti i dobrote i takvi su ljudi uvijek najpouzdaniji. Samo su takvi ljudi dostojni povjerenja, jer u svojim postupcima imaju granicu. Razlog zbog kojeg u svojim postupcima imaju granicu jest taj što posjeduju osobine ljudskosti kao što su čestitost i dobrota.

Kada je riječ o ljudima koji nemaju osobine ljudskosti, čak i ako je u pitanju netko koga nikada nisi uvrijedio, dok god činiš nešto što se tiče njegovih interesa, on će tražiti priliku da ti se osveti. Nasuprot tome, kada je riječ o nekome tko doista ima osobine ljudskosti, čak i ako si ga prije povrijedio ili čak ugrozio njegove interese, on te nipošto neće mrziti niti će ti se osvetiti. Čak i ako u razgovoru s tobom ima pomalo loš stav ili njegove riječi zvuče pomalo grubo ili ti pomalo održi prodike, to su normalna očitovanja koja proizlaze iz ljudskosti – on ti se nipošto neće beskrajno osvećivati niti će te zauvijek mrziti kao što bi to činila zla osoba. Na čemu se to temelji? Temelji se na granici koju ima u svojem vladanju. Upravo zato što ima savjest i razum te u svojoj ljudskosti posjeduje osobine čestitosti i dobrote, u svojem vladanju nikada neće prijeći granicu. Ako ga netko uvrijedi, čak i ako se želi osvetiti, njegova mu savjest to nipošto neće dopustiti. Ako je ljut, jednostavno će izgovoriti neke ljutite riječi kako bi se malo ispuhao i na tome će ostati – nipošto neće učiniti ništa kako bi se osvetio. To je osobina osobe s ljudskošću. Vidiš, čak i kada neke ljude nitko nije uvrijedio, oni ipak žele mučiti druge; žele se nadmetati s njima i boriti se protiv njih, uvijek se pitajući kako spletkariti protiv njih iza njihovih leđa. I to je osobina ljudskosti – to je osobina koju zli demoni i zli đavli imaju u svojoj ljudskosti. Nasuprot tome, netko tko u svojoj ljudskosti posjeduje osobine čestitosti i dobrote ne može se natjerati da muči druge. Kada bi činio takve stvari, savjest bi ga prekoravala i disciplinirala. Čak i ako ga Bog ne disciplinira, Duh Sveti ga ne prekori, a ni braća i sestre ga ne prekore, njegova ga savjest drži pod kontrolom. Kada osobu sputava njezina savjest, ona ne pretjeruje u svojim postupcima i ima granicu za ono što čini. Čak i ako je uvrijediš, povrijediš, ili čak učiniš nešto što prelazi svaku mjeru, ona se neće htjeti prepirati s tobom. U najgorem će te slučaju jednostavno izbjegavati i ignorirati, neće se družiti, biti u interakciji niti raditi s tobom. Ali nipošto ti neće nauditi niti će te pokušati prevariti; neće spletkariti protiv tebe iza leđa niti će se služiti spletkama da te uhvati u zamku – nipošto neće činiti takve stvari. Pogledajte i vidite koji su ljudi oko vas takvi – to su dobri ljudi najviše kvalitete. U interakciji s takvom osobom možeš se osjećati potpuno opušteno. Čak i ako je povrijediš do te mjere da bude potpuno shrvana, najviše što će učiniti jest da će te u sebi mrziti, neće ti više htjeti posvećivati pažnju i nikada neće biti prijatelj s tobom, ali neće spletkariti protiv tebe niti će tražiti priliku da ti se osveti, a kamoli reći: „Osveta se najbolje servira hladna”. To su istinska čestitost i dobrota. Sposobnost da se to postigne nipošto nije nešto što se može odglumiti; to je istinska osobina ljudskosti. Samo će osoba koja posjeduje osobine ljudskosti imati ispravna načela i granice u svojem vladanju. Tijekom interakcije i druženja s njom, moći ćeš u njoj vidjeti ta ponašanja i očitovanja, kao i ta prirodna očitovanja njezine ljudskosti.

Budući da su klasifikacije ljudi različite, različite su i njihove reakcije na razne stvari. Vidiš, kada ti zli ljudi, oni koji su reinkarnirani iz đavala, iskoriste druge, kakva je njihova reakcija ako ih netko razotkrije? Oni će reći: „Tko ne iskorištava druge? Nije li korist tu da se iskoristi? Što je loše u tome da se malo okoristiš? Ako postoji prilika da se okoristiš, a ti to ne učiniš, nisi li glupan i kreten?” To je logika razbojnika. Oni u svom srcu nemaju svijest o savjesti, nemaju osjećaj za sram i ne osjećaju stid. Budući da nemaju savjest, nemaju mjerilo za procjenu pitanja iskorištavanja drugih. Njihovo je načelo da su koristi tu da se prigrabe, a kada ih prigrabiš, one su tvoje. Bila bi šteta ne prigrabiti ih i zbog toga bi ispao glupan. Nije li to logika razbojnika? A kako ljudi koji su reinkarnirani iz životinja gledaju na pitanje iskorištavanja drugih? Ako im kažeš: „To što radiš je iskorištavanje – nije dobro iskorištavati druge ljude niti je dobro dugovati im nešto”, što oni misle? „Ova korist pripada meni. Ne dugujem im ništa ako ih iskoristim. Što je loše u iskorištavanju? Vještina je biti u stanju iskoristiti nekoga; ako nemaš tu vještinu, bit ćeš na gubitku.” To je logika nitkova. Oni nemaju granice, nemaju osjećaj za sram, ne osjećaju stid, a još manje imaju ikakav osjećaj savjesti. Nemaju mjerilo za prosuđivanje bilo čega. Čak i ako im kažeš koje je mjerilo ispravno, oni to ne smatraju mjerilom niti znaju da je to mjerilo ispravno. Oni nemaju razumnost normalne osobe niti mogu razlikovati ispravno od pogrešnog. Cijeli dan provode u magli; ništa što kažeš ne može im donijeti jasnoću niti ih natjerati da shvate. Oni su jednostavno smušeni ljudi. Međutim, ljudi sa savješću i razumom posjeduju osobine ljudskosti. Ako nenamjerno iskoriste nekoga i ti im na to ukažeš, uznemirit će se i pocrvenjeti: „Jesam li ih iskoristio? Kako to nisam shvatio? I da mi na to ukaže netko drugi – kako neugodno!” Oni će reći: „Koliko god da sam ih iskoristio, moram im sve to u potpunosti vratiti – mogao bih čak dodati i nešto kamata.” Moraju pronaći način da poprave tu situaciju. Ne žele da ih prati glas osobe koja voli iskorištavati druge. Kad bi stekli takav glas, osjećali bi se potpuno osramoćeno. Stoga, kada im netko doista ukaže na njihov problem, neće se pokušavati opravdati – neće reći: „Nisam ih iskoristio niti sam to želio.” Neće koristiti takvu logiku nitkova da bi se raspravljali i opravdavali. Budući da u sebi imaju element čestitosti, kada netko to spomene, ispravno će se s tim suočiti, učiniti sve što je moguće da to nadoknade i obeštete drugu stranu, te nikada više neće ponoviti takvo što; ako ponove, sami će sebi opaliti šamar. Ponižavajuće im je to što je netko razotkrio ono što su učinili i što ih ljudi sada kritiziraju iza leđa i grde ih u lice. Nemaju gdje sakriti svoj sram i voljeli bi da mogu pronaći rupu u zemlji u koju bi se zavukli; radije bi da se takvo što nikada u njihovu životu nije dogodilo. Budući da imaju savjest, nakon što iskoriste druge u srcu osjećaju sram. Previše im je neugodno da bi se opravdavali, smatrajući da je to što su učinili previše sramotno, pa ostaju bez riječi i nemaju što reći u svoju obranu; jedino žele obeštetiti drugu stranu. Takvi se ljudi razlikuju od zlih ljudi i đavala. Koliko god sramotne bile stvari koje đavli čine, oni ne osjećaju sram. Kada ljudi s osobinama ljudskosti čuju za takve stvari, odmah pocrvene: „Toliko ljudi zna za ovo; kako ponižavajuće!” Neugodno im je i osjećaju se potpuno osramoćeno, a u srcu su osobito uzrujani i nemirni. Vidiš, duboko u svom srcu, ljudi različitih klasifikacija imaju različita gledišta i stavove prema istom pitanju. Zbog razlika u osobinama njihove ljudskosti, razni ljudi imaju različite stavove prema istom pitanju. Ako netko osjeća stid, to dokazuje da ima i osjećaj srama, što pak dokazuje da posjeduje osobine ljudskosti. Nasuprot tome, ako netko nema osjećaj srama, a nakon što počini zla djela i učini sramotne stvari pokuša se raspravljati u svoju obranu ili čak odbije priznati što je učinio i pravi se glup, on je osoba bez osobina ljudskosti. Ljudi koji nemaju osobine ljudskosti u najmanju ruku nisu čestiti i dobri ljudi; nemaju ljudskosti ni razuma i nedostojni su da ih se naziva ljudima. Kada zli ljudi i đavli čine loše stvari i zla djela, a njihovi neprijatelji u njih upiru prstom i obasipaju ih uvredama, oni im uzvraćaju uvrede, smatrajući da na to imaju potpuno pravo. Još i čine sve što je moguće da bi se opravdali i obranili, izražavajući izokrenuto rezoniranje kao da je to zapravo zdravo rezoniranje, govoreći drsko i bez prestanka – razum do njih jednostavno ne dopire i potpuno su besramni! Što se tiče ljudi reinkarniranih iz životinja, kada iskoriste druge ljude i zbog toga im se prigovori, osjećaju da im je nanesena nepravda i također čine sve što je moguće kako bi smislili izgovore i razloge. Kada se opravdavaju, također su slatkorječivi i govore bez prestanka te, poput zlih ljudi, ni oni ne osjećaju sram. Budući da su oni životinje bez svijesti o savjesti, da cijele dane provode u magli i da ni u čemu ne razlikuju ispravno od pogrešnog, stoga nemaju svijesti kada je riječ o ovakvim stvarima; daju neke naizgled uvjerljive izgovore kako bi pokušali zataškati ono što su učinili, a zatim smatraju da je stvar riješena. Ne misle da je problem u njihovu vladanju; misle da, dok god pružaju dovoljno izgovora i razloga, mogu izbjeći odgovornost i da nitko neće saznati za ono što su učinili. Zavaravat će sami sebe, misleći: „To je već prošlo. Nikada nisam učinio takvo što, nikada nisam napravio tu pogrešku. Nemojte misliti da sam loša osoba. Ja nisam netko tko iskorištava druge. Pogledajte kako sam dobrodušan i dobar, koliko razumijevanja imam za druge!” Vidiš, to je netko tko je smušen. Jedino su ljudi koji posjeduju osobine ljudskosti osobito osjetljivi na ovakva pitanja koja se tiču dostojanstva. Čak i ako nitko ne zna što su učinili, ako to sami shvate, u sebi će osjećati nemir i krivnju, pa čak će imati osjećaj kao da ih ljudi gledaju. Ako nekoliko ljudi koji ih prilično dobro poznaju doista sazna za ono što su učinili, osjećat će se još nemirnije i bit će ih previše sram da bi se pokušali opravdati. Učinit će sve što je moguće da to brzo nadoknade i nikada više neće ponoviti takvo što, smatrajući to krajnje sramotnim! To su različita očitovanja triju klasifikacija ljudi u vezi s istim pitanjem.

Upravo smo spomenuli da ljudi s osobinama ljudskosti obično imaju načela u načinu na koji se odnose prema drugima. Kada izvješćuju o nečijoj situaciji ili pružaju informacije o njoj, ili kada nekoga procjenjuju, mogu ga promatrati i odnositi se prema njemu na temelju svoje čestite i dobre ljudskosti. Čak i ako ne razumiju istinu, i dalje imaju neke osnovne granice. Na primjer, prosječnu će osobu procijeniti ovako: „Nije učinila ništa loše. Živi pristojno. Obična je osoba u svijetu i može se smatrati da je bezazlena.” Vidiš, oni će na temelju vlastite savjesti ispravno procijeniti prosječnu osobu. Mogu se čak ispravno odnositi prema onima koji su ih u prošlosti uvrijedili, povrijedili ili naštetili njihovim interesima te ih ispravno procijeniti. To još više otkriva osobine čestitosti i dobrote koje ti ljudi imaju u svojoj ljudskosti. To jest, oni mogu ispravno procijeniti prosječnu osobu – ako je dobra, dobra je, a ako nije dobra, tako će i reći. Ako se od njih traži da lažu, oni to ne mogu učiniti; osjećaju da bi to bilo protivno njihovoj volji. Oni jednostavno govore onako kako jest i nazivaju stvari pravim imenom. I prema ljudima koji su ih uvrijedili oni mogu postupati prema ovom načelu. Čak i ako postoji netko tko im se ne sviđa ili prema kome osjećaju odbojnost, ako se od njih traži da izvijeste o toj osobi ili da je procijene, radije neće zauzeti stav, govoreći: „Bojim se da moja procjena ove osobe ne bi bila objektivna zbog osobnih zamjerki prema njoj i nesuglasica koje imam s njom, pa se suzdržavam. Vi je možete procijeniti na temelju procjena svih ostalih.” To je ono što su ljudi s osobinama ljudskosti u osnovi sposobni postići. Osobito kada netko ima status, a ipak se može pošteno odnositi prema drugima, to još više otkriva osobine njegove ljudskosti. Način na koji se netko sa statusom odnosi prema ljudima jest ono što drugima doista može omogućiti da jasno vide posjeduje li u svojoj ljudskosti osobine čestitosti i dobrote. Kada netko nema status, čini se da se može pravedno odnositi prema ljudima, a njegove su procjene o njima razmjerno objektivne. To samo po sebi možda ne ukazuje ni na što – kada ima status, pogledaj kako se odnosi prema onima koji su ga uvrijedili, povrijedili i kako se odnosi prema onima koji su ga prethodno isključivali ili čak namjerno ugnjetavali. Budući da ljudi koji doista imaju osobine ljudskosti u svojoj ljudskosti posjeduju čestitost i dobrotu, kada imaju status, mogu se ispravno odnositi prema onima koji su ih u prošlosti uvrijedili, povrijedili ili čak namjerno ugnjetavali. Kada ne razumiju istinu, možda se prema ljudima neće odnositi u skladu s istina-načelima s potpunom točnošću, ali također imaju svoje granice i svoja načela u načinu na koji se odnose prema ljudima. Na primjer, ako ostala braća i sestre u crkvi izaberu određenog pojedinca za kandidata ili za vođu, a ta osoba slučajno bude netko tko ih je prije uvrijedio, oni se nipošto neće namjerno uplitati niti ometati izbor kada vide da sva braća i sestre kažu da ta osoba nije loša i da se promijenila. Možda im se ta osoba osobno ne sviđa previše, ali ako Božja kuća upotrebljava tu osobu i braća i sestre je izaberu, oni će, u okolnostima u kojima nisu u potpunosti prozreli tu osobu, rješavati stvari po pravilima i postupati prema načelima. Nipošto se neće nepravedno odnositi prema njoj samo zato što prema njoj imaju osobne zamjerke niti će je namjerno maltretirati ili mučiti. Povremeno, zbog svojih iskvarenih naravi ili slabosti svoje ljudskosti, mogli bi se – u posebnim okolnostima – verbalno okomiti na tu osobu riječima koje ne bi trebalo izgovarati, jer svatko ima iskvarene naravi i nitko nije bez mane. Međutim, oni se mogu držati osnovnih načela; to jest, neće proganjati ljude, ugnjetavati ih ili se osvećivati onima s kojima su u neprijateljskom odnosu samo zato što oni sami imaju status. Ako se to sporadično i dogodi, njihova će ih savjest poslije optuživati, govoreći im: „Pogrešno je to što si učinio. Sada kada imaš status, iskoristio si moć kojom raspolažeš da bi se tim ljudima osvetio – to je neprimjereno!” Oni će promišljati o sebi, njihova će ih savjest optuživati, a povrh toga njihov će ih razum obuzdavati u ugnjetavanju drugih ljudi i osvećivanju drugim ljudima te će usmjeravati njihovo ponašanje, neprestano ih podsjećajući: „To je neprimjereno.” Stoga će biti odmjereni u svom govoru i neće pretjerivati u stvarima koje čine. To su neka osnovna očitovanja ljudi sa savješću i razumom normalne ljudskosti u načinu na koji se odnose prema drugima. Čak i ako privremeno žele postupiti prema svom raspoloženju i ciljati na ljude kojima zamjeraju ili koji su im u prošlosti naštetili, pa čak i ako bi drugi ljudi smatrali potpuno razumnim da im se sada osvete, oni su i dalje odmjereni u onome što čine i imaju granicu koju nipošto neće prijeći. Kad bi mogli prijeći svoju granicu i mahnito se osvetiti, onda ne bi bili netko tko u svojoj ljudskosti posjeduje osobine čestitosti i dobrote. Upravo zato što imaju slabosti ljudskosti i žive u okviru normalne ljudskosti, oni također osjećaju mržnju i bijes prema onima koji su ih povrijedili, i žele im se osvetiti. Međutim, budući da njihova ljudskost posjeduje osobine čestitosti i dobrote te ih njihova savjest i razum obuzdavaju i usmjeravaju, kada se žele nekome osvetiti, savjest će ih prekoriti, a razum kontrolirati, te će pomisliti u sebi: „Zaboravi. To bi bilo neprimjereno. To što je prije učinio nije me zapravo povrijedilo, a čak i ako mu se sada osvetim, to neće riješiti nikakve probleme.” Poslužit će se razumnim načinima kako bi uspostavili kontrolu i držali se pod nadzorom, dok će istovremeno uvjeravati sami sebe i urazumiti se. Ako, povrh toga, razumiju i neke istine, tada će njihovo ponašanje u tom pogledu postati još bolje i usklađenije s istina-načelima. Ukratko, kada je riječ o tome kako se odnose prema drugima, oni će s vremena na vrijeme u svojoj ljudskosti otkrivati osobine čestitosti i dobrote te će često otkrivati neke misli i ponašanja koja su vođena osobinama ljudskosti. Često se može čuti da govore: „Zaboravi. Ako se spustim na njegovu razinu, neću li biti isti kao on? Osim toga, to što se dogodilo pripada prošlosti. Svi smo odrasli – ima li smisla ovako vraćati milo za drago?” Imat će neke misli i gledišta koja proizlaze iz osobina ljudskosti koje će ih obuzdavati. Naravno, radi se i o tome da njihove misli i gledišta koja nastaju pod vodstvom njihove savjesti i razuma neprestano usmjeravaju, obuzdavaju, kontroliraju i ograničavaju njihove riječi i postupke. Nakon toga, te misli o osvećivanju drugima koje prelaze granice razuma u njihovu će srcu postajati sve bljeđe i bljeđe. Pod stalnim ispravljanjem savjesti i razuma, zajedno s težnjom istini i sve većom zrelošću koja dolazi s godinama, misli i postupci onih koji u svojoj ljudskosti posjeduju takve osobine kao što su čestitost i dobrota – dok ti ljudi teže istini – sve će više naginjati pozitivnome, sve će se više usklađivati s istina-načelima i postajat će sve usmjereniji. To jest, ljudi će u tom procesu postupno otpustiti mržnju, zamjerke i razne osobne probleme nastale iz njihova vlastitog uskogrudnog razmišljanja. Ako čovjeka vode i obuzdavaju isključivo savjest i razum, on može jednostavno samo otpustiti mržnju i zamjerke te jednostavno reći: „Zaboravi, to je prošlost.” Ali ako čovjek može težiti istini i razumjeti istinu, neće biti ograničen samo na to da jednostavno otpusti stvari i pusti da prođu i da se završe; umjesto toga, moći će primjenjivati tome podučava istina-načela i, vođen savješću i razumom, živjeti ispravnije, rješavajući ta pitanja i odnoseći se prema onima prema kojima je imao razne zamjerke onako kako Bog podučava. Stoga, samo ako čovjek ima osnovna načela za odnos prema drugima i na tom temelju također razumije istinu, može postupno ući u istina-stvarnost i početi postupati u skladu s istina-načelima.

Načela prema kojima se ljudi sa savješću i razumom odnose prema drugima obuzdana su osobinama čestitosti i dobrote u okviru njihove ljudskosti. Dakle, ljudi koji u svojoj ljudskosti ne posjeduju te osobine čestitosti i dobrote nemaju načela u načinu na koji se odnose prema drugima. Vidiš, kada neki ljudi nemaju status, ako ih netko povrijedi ili gleda svisoka, a oni nemaju sposobnost osvetiti se, čine se vrlo poslušni, kao da se vladaju prilično velikodušno te bi mogao pomisliti da su prilično dobri i nikada ih nećeš vidjeti da se osvećuju nekome tko ih je uvrijedio, ali to ne može odrediti kakva svojstva njihova ljudskost zapravo ima. Trebao bi promotriti kako se odnose prema ljudima – mogu li se pošteno odnositi prema ljudima, mogu li se prema onima koji su ih u prošlosti uvrijedili odnositi na temelju savjesti i razuma te mogu li imati načela u odnosu prema ljudima – kada imaju status, glavnu riječ i moć odlučivanja. To ti govori koja je zapravo nečija klasifikacija. Kada nemaju status, ljudi bez osobina ljudskosti pretvaraju se da su vrlo poslušni. Kada nisu sposobni osvetiti se drugima, ne usuđuju se tražiti osvetu, ali u srcu pamte svaku uvredu. Njihov je um pun mržnje, osvete i načina da muče ljude i kuju zavjere protiv njih. Čekat će svoje vrijeme i tražiti prilike za osvetu, iščekujući da vide kako oni koji su ih u prošlosti uvrijedili doživljavaju svoj pad. Jednom kada steknu status i kada ga učvrste, njihov stav prema onima koji su ih u prošlosti uvrijedili ili koji su s njima u sukobu potpuno je drugačiji od stava koji bi imali ljudi sa savješću i razumom. Oni se jednostavno moraju osvetiti i razbijat će glavu tražeći načine da to učine. Nipošto neće otpustiti svoju mržnju niti će otpustiti ikakve zamjerke. Nipošto neće biti poput ljudi s osobinama ljudskosti koji bi rekli: „Zaboravi. Toliko je godina prošlo. Ide mi sasvim dobro, a ono što su učinili nije me zapravo povrijedilo. Osim toga, što bi se postiglo osvetom?” Oni nipošto neće reći „Zaboravi”; u srcu će pamtiti taj dug. Kada imaju status, kažu: „Jesi li mislio da sam zaboravio svoju mržnju? Ranije si me uvrijedio, povrijedio i ugnjetavao – zar si mislio da je to sada samo stvar prošlosti? To je nemoguće! Sada imam status; stvari su drugačije – kako da ti se ne osvetim? Iskoristit ću moć kojom raspolažem da ti pokažem za što sam sposoban, da ti dam do znanja da nisam obična osoba!” Njihov je unutarnji svijet pun mržnje, a um im je pun načina za osvetu i načina da poraz pretvore u pobjedu, nastojeći da nitko ne zaboravi koliko su opasni te da ih ljudi više ne gaze kao prije, nego da ih se boje. Vidiš, ne razlikuju li se takvi ljudi od nekoga s osobinama ljudskosti? (Da.) O čemu neprestano razmišljaju u svojoj glavi? „Pokazat ću ti koliko sam opasan. Pokazat ću ti da se sa mnom ne treba poigravati. Učinit ću da se uplašiš kad god me vidiš i da se više nikada ne usudiš maltretirati me!” Recite Mi, mislite li da mogu postupi u njihovom srcuti prema tim mislima? (Da.) Svakako mogu. Njihovo je srce ispunjeno mržnjom, štoviše, pripadaju klasifikaciji đavla i nemaju mjerilo prema kojem bi procijenili je li takvo razmišljanje ispravno ili pogrešno. Kada tako razmišljaju, nemaju savjest ni razum da ih obuzdavaju – ništa ih ne može obuzdati niti usmjeriti. Dok te opake, zlobne stvari neprestano bujaju i prelijevaju se u njima, oni također neprestano kuju zavjere i traže prilike da učine stvari koje žele učiniti. Sada imaju status – njihova je prilika konačno stigla. Recite Mi, mislite li da će popustiti? Nipošto neće popustiti. Iskoristit će ovu priliku i upotrijebiti moć kojom sada raspolažu kako bi sve svoje misli pretvorili u stvarnost, navodeći one koji su ih u prošlosti povrijedili i svoje neprijatelje da ih se boje, pokazujući svima koliko su kompetentni i sposobni, navodeći sve te ljude da im se u srcu dive i osiguravajući da imaju status u njihovu srcu. Sljedeće što će učiniti jest osramotiti te ljude te ih riječima i postupcima ugnjetavati i okomiti se na njih. Gledat će tko ih je u prošlosti uvrijedio i razmišljati: „Moram ga poslati da propovijeda evanđelje na najteže, najopasnije mjesto koje postoji. Ako ne želi ići, orezat ću ga. Ako i nakon toga ne ode, ocrnit ću ga i izbaciti! A tko god se zauzme za njega doživjet će istu sudbinu!” Neki su ih ljudi u prošlosti uvrijedili, a sada su izabrani za vođe, ali su im i dalje podređeni. Oni razmišljaju: „Kakvu propovijed mogu održati da u potpunosti uništim njihov ugled? Ako se budu dobro ponašali i u svemu me slušali, zaboravit ćemo prošlost. Ali ako budu neposlušni, ako im budem odbojan i budu nezadovoljni mnome, pa čak i požele prijaviti moje probleme, morat ću im pokazati s kim imaju posla! Učinit ću sve što je moguće da ih braća i sestre smijene i otpuste, i pobrinut ću se za to da se više nikada ne mogu izvući! Poslat ću ih na farmu da obrađuju zemlju ili uzgajaju svinje. Ako i dalje ne budu slušali, naći ću najopasnije mjesto na koje mogu otići i izvršavati svoju dužnost, gdje ih policija može uhititi u bilo kojem trenutku!” Već samo gajenje takvih misli vrlo je ozbiljno; to je već prelaženje granica. To što mogu tako razmišljati već dokazuje da oni zapravo nemaju nikakve savjesti ni razuma. A ako doista mogu činiti te stvari, onda povrh toga što nemaju savjest ni razum, u sebi imaju i element đavolje prirode. Ne samo da je njihovo srce lišeno ljudskosti, nego i sadrži đavolju prirodu. Nisu li on đavli? Kada takav čovjek nema status, prilično se dobro pretvara i podnosi stvari. Ovladao je izrekom „Spavanje na pruću i lizanje žuči”. Učio je iz izreka „Osveta se najbolje servira hladna” i „Dok si živ, imaš priliku”, kao i „Srce premijera dovoljno je veliko da u njemu plovi brod”. Do sada se pretvarao i konačno je njegovo pravo lice izašlo na vidjelo. Kakav je to bijednik? To nije čovjek, to je đavao. Samo pogledaj koji se ljudi dobro ponašaju kada nemaju status, ali čim ga dobiju, odmah se čine kao potpuno druge osobe. Brzo se raspituju o tome gdje se nalaze i kakve su situacije svih onih koji su ih uvrijedili te koje dužnosti trenutačno obavljaju. Zatim traže prilike da stvore probleme s tim ljudima i preuveličaju njihove probleme, okomljujući se na njih do te mjere da oni postanu poslušni i predaju im se, a tada vjeruju da je crkveni rad dobro obavljen. Takvi su ljudi zli đavli i moraju biti brzo smijenjeni. Ako ne budu smijenjeni, patit ćeš zajedno s ostalima – prije ili kasnije okomit će se i na tebe.

Kakav bi čovjek trebao biti izabran za crkvenog vođu? Kao prvo, trebao bi imati breme za izvršavanje svoje dužnosti i biti odgovarajućeg kova. Kao drugo, njegova bi ljudskost trebala biti čestita i dobra, i trebao bi se moći pošteno odnositi prema ljudima. Dok nije imao status, doista je bilo neke braće i sestara koji su ga uvrijedili ili koji su bili u sukobu s njim, ali nakon što postane vođa, on se može ispravno odnositi prema tim ljudima, promičući ih kada ih treba promaknuti i upotrebljavajući ih kada trebaju biti upotrijebljeni. Neki mu ljudi kažu: „Taj je čovjek prije loše govorio o tebi”, ali on može prijeći preko toga. Prednost daje radu Božje kuće, govoreći: „Božjoj su kući upravo sada potrebni ljudi. Ako je prikladan za izvršavanje ove dužnosti, trebali bismo ga upotrijebiti.” Tko god pokušavao posijati razdor, to ne utječe na njega. Čak i ako se radi o čovjeku koji se prema njemu najgore odnosio, ako je taj čovjek u skladu s načelima Božje kuće za upotrebu ljudi, vođa će ga po potrebi upotrijebiti. Ostavljajući po strani vodi li takav čovjek računa o Božjim nakanama ili kakvog je kova ili može li dobro obavljati posao, samo u smislu ljudskih klasifikacija, on je apsolutno pravi čovjek. Može se pošteno odnositi prema ljudima, osobito prema onima koji su bili u sukobu s njim ili prema onima koji su ga u prošlosti ugnjetavali, povrijedili ili čak vrijeđali ili maltretirali – prema svima njima može se odnositi ispravno i pošteno. To nam je dovoljno da kažemo da je taj čovjek dovoljno čestit i dobar; on je u skladu s načelima i ispunjava uvjete da ga Bog usavrši. Neki ljudi kažu: „Je li onda taj čovjek netko tko teži istini? Ako ne teži istini, ne bi li bio nesposoban tako se odnositi prema ljudima?” Je li to točno? Recite Mi, čak i ako netko ne teži istini, dok god u svojoj ljudskosti prirodno posjeduje osobine čestitosti i dobrote, hoće li moći imati osnovno načelo u načinu na koji se odnosi prema ljudima? (Da.) Kada ima status, hoće li moći otpustiti osobne zamjerke, ne zamjerati ljudima ranije učinjene nepravde i ne odnositi se prema ljudima na temelju svojih osobnih zamjerki? Moći će to postići. Ako ti ne možeš postići ni to, kako se uopće možeš nadati da ćeš provoditi istinu u djelo i pokoravati se Božjim riječima? Ako ti je čak i to nedostižno, ti nisi čestita i dobra osoba; moglo bi se također reći da nisi osoba koja posjeduje osobine ljudskosti – ti nisi čovjek. Ako nisi čovjek i nemaš savjest ni razum, odakle ti pravo da pokušavaš težiti istini? Ako ne ispunjavaš osnovne uvjete za pokoravanje Božjim riječima i težnju istini, ne možeš zadobiti istinu i nedostojan si da te se naziva čovjekom. Ako se prema ljudima ne možeš pošteno odnositi, možeš li voljeti istinu? Možeš li provoditi Božje riječi u djelo? Ako ne možeš otpustiti čak ni sitne osobne zamjerke te se možeš osvetiti svakome tko ti šteti ili tko te je prije uvrijedio, i ako nemaš čak nikakva mjerila savjesti i razuma, hoćeš li moći provoditi Božje riječi u djelo? Nema šanse! Stoga, kada biraš vođu, prvo bi trebao pogledati kako se on odnosi prema drugima; to je jedno od mjerila za procjenu ima li netko osobine ljudskosti. To jest, tko god ga je u prošlosti uvrijedio, on ne zamjera, nikada se nikome nije osvetio i ostaje isti čak i nakon što zadobije status. Možda će se ponašati nadmoćno, pomalo imati želju za statusom ili uživati u statusnim povlasticama, ali po potrebi upotrebljava one koji su ga u prošlosti uvrijedili i s njima stupa u interakciju kako treba – možda u svom srcu pamti te zamjerke, ali ne čini ništa da bi se osvetio. To je nešto što nitko bez odlika ljudskosti ne može postići; zvijeri to ne mogu postići, a đavli još manje. To mogu postići samo ljudi koji posjeduju savjest. Kada ljudi sa savješću čine bilo što, njihova ih savjest potiče i iznutra usmjerava njihovo ponašanje, a njihov razum obuzdava njihove impulse i naglost; još više, obuzdava i usmjerava njihove iracionalne misli i ponašanja. Čak i ako imaju status, neće činiti stvari kako bi se osvetili drugima. To je jasan znak da netko ima osobine ljudskosti. Pogledajte ljude oko sebe – tko god je takav, pravi je čovjek. Možda je prosječnog kova, možda nije visoko obrazovan i još je prilično mlad; moguće je i da izvana ne djeluje tako entuzijastično niti se čini da previše teži, a moguće je i da ubuduće neće težiti istini – ali takav je čovjek, u najmanju ruku, netko na koga se možeš osloniti, zar ne? (Da.)

Sada kada smo završili razgovor u zajedništvu o očitovanjima čestitih i dobrih ljudi u načinu na koji se odnose prema drugima, razgovarajmo o tome kakva konkretna očitovanja i karakteristike takvi ljudi imaju kada učine nešto loše i počine prijestupe. Ako u svojoj ljudskosti, kao iskvarena ljudska bića, posjeduju osobine čestitosti i dobrote, kada učine nešto loše, bez obzira na to jesu li toga svjesni ili ne, promišljat će o svojim riječima i postupcima te ih preispitivati. Ako su nekome nanijeli štetu ili ako netko negativno reagira na njih ili ih negativno procijeni, oni će preispitati sebe: „Koje su moje riječi bile pogrešne? Što sam učinio pogrešno? Jesam li imao ikakve namjere dok sam tada govorio? Jesam li napadao tu osobu? Jesam li doista ja kriv za loše posljedice koje su je zadesile? Je li ta osoba previše osjetljiva ili ja tada nisam bio dovoljno obziran i upotrijebio sam neprimjerene riječi?” Često će sebe preispitivati i imat će stav poniznog vladanja. Taj stav proizlazi iz njihove čestitosti i dobrote i, naravno, također proizlazi iz njihove razumnosti. To je jedan aspekt. Nadalje, ako promišljanjem o sebi otkriju da imaju neke probleme ili ako drugi ukažu na njih, bit će uznemireni i srce će im se stegnuti: „Jesam li u ovome pogrešno pristupio? Možda to nisam trebao tako učiniti? Nisam to tada učinio namjerno i nisam imao nikakve namjere.” Kao iskvarena ljudska bića, u nekim posebnim okolnostima ili u pogledu nekih posebnih pitanja, oni mogu reći: „Nisam to učinio namjerno niti s ikakvim namjerama”, kako bi spasili svoj ponos, ali u sebi će osjećati krivnju. Tijekom procesa stalnog preispitivanja i promišljanja o sebi, ako otkriju da je ono što su učinili doista bilo pogrešno, ponovno će osjećati nemir, osjećajući da to nisu trebali učiniti na taj način; osjećat će žaljenje i uznemirenost te će pokušati pronaći načine da nadoknade ono što su učinili ili prilike da to isprave, pa će se čak samoinicijativno ispričati i priznati svoju pogrešku. Nakon što otkriju da su učinili nešto loše, ljudi s osobinama ljudskosti najprije će u srcu osjetiti nalet uznemirenosti, pocrvenjet će i glava će im pulsirati; to su normalne reakcije koje dolaze iz savjesti. Na čemu se temelje te normalne reakcije? Temelje se na tome da ljudi u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti, dobrote i razumnosti. Ta očitovanja nemaju zato što žele spasiti vlastiti ponos niti zato što su se osramotili ili ih drugi gledali svisoka, već zato što osjećaju krivnju i prekoravaju sebe jer su učinili nešto loše, osjećajući da to nisu trebali tako učiniti. To je stav priznavanja vlastitih pogrešaka, a to je i reakcija koja proizlazi iz osude njihove savjesti i funkcije njihove razumnosti. Oni će reagirati; nipošto neće biti potpuno otupjeli niti će se pokušati besramno prepirati i opravdavati niti će pokušati pronaći načine da izbjegnu odgovornost, već će imati stav samoinicijativnog priznavanja i prihvaćanja, kao i spremnosti da snose odgovornost. Budući da ljudi ove vrste u svojoj ljudskosti posjeduju osobine čestitosti i dobrote, njihov osjećaj srama vrlo je očit. Ako učine nešto imalo pogrešno, onog trenutka kada netko na to ukaže, neće moći sakriti svoj sram. Ako bi se još malo prepirali, osjećali bi: „Očito je to moja krivnja, a oni su to već jasno objasnili, pa oko čega se ja još uvijek prepirem?” Izravno će priznati svoju pogrešku, osjećat će se potpuno osramoćeno i htjet će u zemlju propasti. Jesu li to učinci savjesti i razuma? (Jesu.) Ako mnogo ljudi zna za ono što su učinili, bit će ih još više sram pojaviti se pred drugima te će pokušati pronaći načine da to nadoknade i isprave ono što su učinili. To jest, nakon što ljudi sa savješću i razumom učine nešto loše, oni imaju osnovni stav priznavanja svoje pogreške; u stanju su prihvatiti tu činjenicu i imaju osjećaj srama. Nadalje, ne radi se samo o tome da će oni priznati pogrešku i ostaviti stvari na tome; također će pokušati pronaći načine da to nadoknade. Budući da imaju savjest, ulažu srce u ono što rade; kada se suoče s nekom situacijom, uzimaju je k srcu i prema njoj se odnose ozbiljno i odgovorno, usmjeravajući svoj um na promišljanje o problemu koji je pred njima i odnose se prema njemu ozbiljno, umjesto da budu površni, da to odrađuju reda radi, a još manje da izbjegavaju odgovornost. Mogu preuzeti odgovornost, ozbiljno i svim srcem prihvatiti svoju pogrešku, a zatim odgovorno govoriti i postupati, nastojeći gubitak svesti na najmanju moguću mjeru. Oni nipošto nisu poput ljudi đavolje sorte, koji pobjesne onog trenutka kada ih netko kritizira jer su učinili nešto loše, koji smišljaju svaki mogući način da izbjegnu i otklone odgovornost, koji pokušavaju na sve načine na druge prebaciti krivnju i koji se drže kao sveci koji nikada ne čine ništa loše. Za one koji su reinkarnirani iz životinja još više vrijedi da ne znaju što je ispravno, a što pogrešno u bilo čemu što rade. Ako ukažeš na to da su učinili nešto loše, oni to priznaju, ali ako ih pitaš u čemu su pogriješili, oni kažu: „Ne znam, ali budući da kažeš da sam pogriješio, onda sam pogriješio.” Ipak, kada se ponovno susretnu s takvom stvari, opet će učiniti isto. Koliko god pogrešnih ili zlih stvari učinili ili koliko god iskvarenih naravi razotkrili, na kraju se uvijek vraćaju na onih istih nekoliko rečenica: „Što sam učinio pogrešno? Je li bilo pogrešno što sam toliko godina patio i plaćao cijenu? Da ne vjerujem u Boga i da nemam savjesti ni razuma, bih li mogao ovoliko patiti?” Oni koji su reinkarnirani iz životinja prostodušni su i uvijek se vraćaju na onih istih nekoliko rečenica. Ali ljudi đavolje sorte mnogo su lukaviji od onih koji su reinkarnirani iz životinja; oni će primijeniti različita sredstva i metode kako bi činili zlo i naveli ljude na pogrešan put, a neki ljudi koji su malog duhovnog rasta i nemaju sposobnost razlučivanja doista mogu biti prevareni. Ukratko, đavli nipošto neće priznati kada učine nešto loše. Ne samo da ne priznaju da su ljudi s iskvarenim naravima, već čak žele da drugi misle kako su sveti i nepovredivi te besprijekorni ljudi koji nikada ne griješe. Kakvo god zlo učinili, uvijek iznose razloge zašto su to učinili i uvijek se pokušavaju opravdati. Na kraju izjavljuju da nisu sposobni činiti zlo, da čak i ako učine nešto loše, za to imaju razlog, da nisu ljudi s iskvarenim naravima, da nikada neće učiniti ništa loše i da su jednostavno sveci i besprijekorni ljudi. Međutim, ljudi koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine savjesti i razuma drugačiji su. Budući da su oni čestiti ljudi koji nisu nepošteni ni lažljivi, ako kažeš da su učinili nešto loše, spremni su to najprije prihvatiti, čak i ako to nisu učinili ili to nema nikakve veze s njima. Kada im drugi kažu: „Jesi li glup? Ako to prihvatiš, morat ćeš snositi odgovornost”, oni kažu: „I ja sam sudjelovao u onome što se dogodilo; bio sam umiješan.” Oni to mogu prihvatiti; njihov je stav pošten i čestit. I oni će ponekad htjeti izbjeći odgovornost, ali onda će promisliti: „Zašto izbjegavati odgovornost za nešto što svatko tko ima oči može vidjeti da se dogodilo? Štoviše, Bog ispituje najdublje dijelove ljudskog srca. Ako si umiješan u ono što se dogodilo, Bog ti neće pustiti da se izvučeš. Pred Bogom su svi ljudi ogoljeni, a svi su njihovi postupci i djela na vidjelu. Možeš li uspjeti pobjeći pred Bogom? Stoga bi se ova stvar trebala rješavati prema pravilima; svatko treba preuzeti odgovornost koja mu pripada. Ako sam u ovome pogriješio, snosit ću odgovornost. Spreman sam prihvatiti kaznu, a spreman sam prihvatiti i orezivanje. Prihvatit ću kako god Božja kuća postupi sa mnom; na kraju krajeva, ja sam bio taj koji je odlučio učiniti nešto loše.” Vidiš, kada učine nešto loše i suoče se s orezivanjem, kao prvo, imaju stav prihvaćanja; kao drugo, u stanju su to ispravno shvatiti. Kao treće, budući da ljudi takve vrste, nakon što učine nešto loše, usmjeravaju svoj um na promišljanje o situaciji i na promišljanje o sebi, kada se ponovno susretnu s istom vrstom stvari, razmišljat će o tome kako izbjeći pogreške. Budući da imaju osjećaj srama i stalo im je do vlastita ponosa, u stanju su pokajati se kada učine nešto loše.

Nevjernici često kažu: „Čovjek može živjeti u kanti za smeće, a da ne osjeti smrad.” Kad je riječ o ljudima bez savjesti i razuma, čak i ako stotinu puta učine istu lošu stvar, neće imati osjećaj srama ni osjećaj krivnje. Oni nisu ljudi! Ako je netko čovjek, nakon što jednom ili dvaput učini istu lošu stvar, pomislit će: „Sada sam stvarno zabrljao. Hoću li se ikada promijeniti?” Postat će zabrinut i tjeskoban te će doći pred Boga kako bi se molio i priznao svoje grijehe. Čak će se pitati ima li za njega pomoći – imat će tu pogrešnu predodžbu. Budući da mu je stalo do vlastita ponosa i ima osjećaj srama, on smatra: „Sada sam već nekoliko puta napravio takvu pogrešku; hoće li se Božja kuća pozabaviti mnome? Je li Bog odustao od mene? Previše se sramim da bi me Bog spasio!” Kakva god pogrešna razumijevanja imao o Bogu, ukratko, nakon što učini nešto loše, takav će čovjek zasigurno steći neko iskustvo i izvući pouke, pa će pokušati pronaći svaki mogući način da to nadoknadi i ispravi svoje pogreške, nastojeći da ih više ne ponovi. Mislit će u sebi: „Ne nastojim udovoljiti drugima, ali u najmanju ruku moram biti u miru sa samim sobom. Jedino kada sam u miru sa samim sobom, mogu odgovarati Bogu u Njegovoj prisutnosti. Ako nisam u miru ni sa samim sobom, kako bih mogao imati obraza suočiti se s Bogom?” Ako netko ima takve misli, one su zasigurno potaknute osobinama savjesti i razuma u njegovoj ljudskosti. Ako nemaš takve misli, činit ćeš iste pogreške iznova i iznova, štoviše, nećeš htjeti slušati niti prihvatiti ono što bilo tko kaže; možda čak nikada nećeš imati stav pokajanja niti ćeš ikada htjeti priznati činjenice ili svoje pogreške, a kamoli snositi odgovornost. Ima i onih koji mrze svakoga tko ukaže na njihove pogreške; oni se s njima prepiru, zagorčavaju im život, pa čak ih i napadaju i osvećuju im se. Takvima nema pomoći; to su ljudi bez osobina ljudskosti. Međutim, ljudi koji imaju osobine ljudskosti nipošto neće tako postupati. Nakon što jednom ili dvaput naprave istu pogrešku, promišljat će: „Zašto i dalje mogu činiti ovu pogrešku?” Oni mogu tragati za istinom kako bi to riješili. Bi li rekao da je to stav zaokreta? (Da.) Biti u stanju promišljati o sebi kada učiniš nešto loše i biti spreman ispraviti svoje pogreške – to je stav zaokreta. Kakvi onda ljudi posjeduju stav zaokreta? Nije li to stav koji se može pojaviti samo kod ljudi čija ljudskost posjeduje osobine savjesti i razuma? (Jest.) Ako ljudi ne posjeduju savjest i razum ljudskosti, hoće li napraviti zaokret? (Neće.) Hoće li osjećati kajanje i mrziti sebe? (Neće.) Hoće li uzeti k srcu pogrešne stvari koje su učinili i prijestupe koje su počinili? Sigurno neće, zar ne? Točnije, ljudi bez savjesti nemaju srce, pa neće ulagati srce u ono što rade niti će uzeti k srcu kada učine nešto loše. Budući da nemaju srce, neće promišljati o sebi niti će prihvatiti istinu; nemaju tu sposobnost. Kada čuju da drugi govore kako su učinili nešto loše, samo ljudi sa savješću mogu tome pristupiti ozbiljno i svim srcem, uzeti to k srcu, a zatim osjetiti krivnju i kajanje. Samo na temelju osjećaja krivnje i kajanja mogu napraviti zaokret, i tek kada naprave zaokret, mogu imati priliku pokoriti se Božjim riječima te praktično postupati i vladati se prema Božjim riječima i istina-načelima. Međutim, ljudi bez savjesti nikada ne osjećaju krivnju ni kajanje; kakvo god zlo učinili, nikada to ne uzimaju k srcu. Koliko god drugi razotkrivali njihove probleme, oni to ne shvaćaju ozbiljno i na to se oglušuju. Budući da nemaju savjest, tome neće pristupiti ozbiljno i svim srcem niti će o tome promišljati i razmišljati svim srcem. Ako ne ulože srce u promišljanje o sebi, neće osjetiti kajanje ni krivnju, a bez kajanja i krivnje neće napraviti zaokret. U tom je slučaju takvim ljudima apsolutno nemoguće prihvatiti istinu i pokoriti se Božjim riječima; to su jednostavno ljudi koji nemaju baš nikakve nade da će postići spasenje. Stoga, iz ljudske perspektive, nije da Bog ne spašava te ljude koji nemaju osobine ljudskosti; nego, upravo zato što netko ne posjeduje osobine ljudskosti – osnovni uvjet za postizanje spasenja – on ne može prihvatiti istinu niti joj se pokoriti, čime se njegova nada u postizanje spasenja praktički svodi na nulu. Imajući to na umu, posjedovanje osobina ljudskosti izravno je povezano s postizanjem spasenja; to je točno tako. Ako ne posjeduješ osobine ljudskosti, nećeš ni priznati kada učiniš nešto loše niti ćeš to uzeti k srcu, promišljeno tome pristupiti, ozbiljno o tome razmisliti, osjetiti krivnju i kajanje, a zatim to ispraviti i promijeniti. Ako ne možeš napraviti zaokret kada je riječ o nečemu tako jednostavnom kao što je činjenje pogreške, onda ćeš biti još manje sposoban napraviti zaokret kada je riječ o razotkrivanju iskvarenih naravi. Budući da su iskvarene naravi u izravnoj suprotnosti s Bogom, one su po svojoj prirodi i biti mnogo ozbiljnije od samog činjenja nečeg lošeg. Ako ne uspiješ spoznati svoje iskvarene naravi i ne tragaš za istinom kako bi ih riješio, onda će ti biti vrlo teško riješiti ih. Budući da su iskvarene naravi same po sebi duboko ukorijenjene, ako nisi netko tko teži istini, nećeš ih moći riješiti, i posljedično, nećeš moći ostvariti promjenu u svojoj život-naravi. U tom slučaju, postizanje spasenja za tebe neće biti pitanje toga je li teško ili nije – postat će nemoguće. Stoga nečiji stav i reakcija nakon što učini nešto loše ili počini prijestup izravno ovise o tome posjeduje li osobine ljudskosti. Vrlo je važno to jasno uvidjeti.

Pogledajte ljude oko sebe i razlučite priznaju li i prihvaćaju li samoinicijativno nakon što učine nešto loše, osjećaju li kajanje i uznemirenost te naprave li nakon nekog vremena zaokret – to jest, naprave li zaokret u svojim mislima, stavovima i ponašanju. Ako ne naprave zaokret, onda sto posto nisu ljudi. Ako, jedenjem i pijenjem Božjih riječi, prosvjetljenjem Duha Svetog, utjecajem svog okruženja ili uz pomoć braće i sestara – kojim god sredstvima netko napravi zaokret – ta osoba u svom srcu ima pošten stav prihvaćanja istine, ako se sve manje opravdava – čak do te mjere da s tim potpuno prestane – i, sudeći prema njezinim riječima i postupcima, osjeća kajanje i uznemirenost zbog pogreške koju je prethodno napravila te želi pronaći priliku da to nadoknadi, onda ta osoba ima nadu u postizanje spasenja; to je osoba koja posjeduje osobine ljudskosti. Međutim, nakon što naprave pogrešku, neki ljudi to ne uzimaju k srcu. Nikada ne govore o pogrešci koju su napravili niti je priznaju, ne analiziraju sebe niti se osjećaju uznemireno. Čini se da uopće nemaju namjeru napraviti zaokret; otupjeli su i tupavi, cijeli dan provode u bezbrižnoj lakoumnosti i uopće ne osjećaju da su napravili pogrešku. Čak i ako je priznaju, samo olako prijeđu preko nje i na tome ostane. Baš poput besramnih nitkova, u jednom trenutku priznaju svoje pogreške, a već ih u sljedećem opet čine te ih nastavljaju priznavati čim ih naprave. Kao da se šale ili igraju; ne shvaćaju to ozbiljno. Odnose se prema tome kao prema dječjoj igri, kao prema proceduri i formalnosti, umjesto da prihvate ono što se dogodilo i promijene se iz dubine svoga srca. Kakva je to osoba? To nije ljudsko biće. Ne zna kako se vladati niti zna kakav put odabrati u svojem vladanju. Ona ne razumije te stvari; gleda na njih kao na vrlo jednostavne i površne. Nakon što učini nešto loše, čak i ako u tom trenutku ništa ne kaže, kasnije uvijek smišlja načine da se opravda i opere svoje ime. Koristeći priliku na okupljanjima ili u trenucima kada svi spomenu to pitanje, uvijek želi svima dati do znanja i objasniti ono što želi reći u svoju obranu – što je tada mislila i kako je postupila, da su joj namjere bile dobre, ciljevi ispravni i da nije učinila ništa loše. Ne samo da ne osjeća kajanje zbog svojih pogrešaka i prijestupa, već ih ne želi ni priznati, pa čak želi izbjeći i osloboditi se odgovornosti, nadajući se da će spasiti svoj ugled u očima svih drugih. Iako takvi ljudi zvuče lijepo dok govore, sudeći prema njihovim očitovanjima u svim područjima, oni ne priznaju niti prihvaćaju činjenicu da su napravili pogrešku. Što misliš, hoće li onda napraviti zaokret? Neće. S vremena na vrijeme spominju tu stvar, pa je čak moraju prepričati svima koji za nju ne znaju. Nakon što je prepričaju, smišljaju svaki mogući način da se, radeći druge stvari, pokažu u dobrom svjetlu kako bi popravili svoj ugled koji je u toj prethodnoj situaciji bio narušen i time pridobili ljude. Nakon što se neko vrijeme dobro ponašaju i svi zaborave što su prije učinili, oni ponovno počinju razmišljati o tome da sebe uzdižu i da svjedoče o sebi. Stalno nabrajaju koliko su doprinosa dali Božjoj kući, koliko su dobrih stvari učinili za Božju kuću i od kolikih su gubitaka poštedjeli Božju kuću. Oni jednostavno nemaju namjeru napraviti zaokret; nemaju osjećaj srama. Kada ljudi koji nemaju osjećaj srama naprave pogreške i počine prijestupe, ne samo da ne naprave zaokret, već postaju još gori. U sebi misle: „Tko nije griješio? Ta pogreška koju sam prije napravio u osnovi nije bila ništa strašno. A osim toga, nisam jedino ja bio umiješan. Ali to ne smijem reći. Moram svima pokazati da se ponašam prihvatljivo i da imam stav kajanja, a onda ću učiniti neke dobre stvari da to nadoknadim kako bih skrenuo pozornost svih i malo ih pridobio – zar to neće upaliti?” U svom srcu ne vjeruju da Bog sve ispituje. Žele te stvari raditi pred drugima; misle da Bog ne može vidjeti što misle u svom srcu – to da Bog ispituje najdublje dijelove ljudskog srca za njih je samo doktrina. Ne znaju da Bog ispituje, ne priznaju niti vjeruju da Bog može ispitati najdublje dijelove ljudskog srca, pa sve rade samo da bi drugi vidjeli. Duboko u sebi oni su nepopustljivi i skloni opiranju. Opiru se istini, opiru se prihvaćanju činjenica, opiru se priznavanju svojih pogrešaka, a još se više opiru tome da naprave zaokret. Oni ne naprave zaokret – ne ukazuje li to na problem? Koliko god velike pogreške napravili ili koliko god velike prijestupe počinili, oni ne naprave zaokret. Oni su baš poput Pavla, koji se opirao Bogu i kojeg je Bog izravno oborio, a ipak je mislio da je prilično dobar. Takvi ljudi misle: „Ako jurim uokolo i dajem se, ako zadobijem mnogo ljudi i donesem mnogo ploda propovijedanjem evanđelja, dajući doprinose kako bih iskupio svoje grijehe, onda bi mi Bog trebao dati krunu. Krune pripadaju ljudima poput mene. Ako ja ne dobijem krunu, tko će? Što je tako strašno ako se pogriješi? Nakon što sam se opirao Bogu, u redu je dok god sam spreman to ispraviti. Ako ubuduće budem samo više propovijedao evanđelje, Bog se neće sjećati mojih prijestupa.” Vidiš, kakav je njihov stav prema Bogu? Kakav je njihov stav prema istini? To je stav lišen ljudskosti; to je stav đavla. Na Božje riječi, istinu ili ispravan životni put nikada ne gledaju kao na stvari koje bi trebali odabrati i kojima bi trebali težiti. Nikada nisu imali namjeru napraviti zaokret i baš nikada neće pognuti glavu i priznati svoje grijehe niti će ikada priznati svoje pogreške i poraz. Riječi „neuspjeh” i „pogreška” ne postoje u njihovom rječniku, a kamoli riječ „prijestup”, pa se ljudi te vrste neće pokajati. Može li se onda reći da takvi ljudi imaju savjest i razum? Posjeduju li u svojoj ljudskosti osobine čestitosti, dobrote i osjećaj srama? (Ne.) Nipošto ne posjeduju. Koliko god velik prijestup počinili, čak i kad su im činjenice ravno pred očima, oni u srcu ne osjećaju krivnju. To je zastrašujuće! Ako si netko tko ima savjest, zasigurno ćeš osjećati krivnju kada učiniš nešto loše i počiniš prijestup. Ako doista napraviš veliku pogrešku i prouzročiš gubitke Božjoj kući, osjećat ćeš toliku tugu da ćeš poželjeti da si mrtav, proklinjat ćeš sebe i smatrat ćeš da si nedostojan živjeti pred Bogom; međutim, ljudi koji su poput Pavla nemaju takvo kajanje. U Božjoj kući često vidimo da neki ljudi, nakon što izgovore samo jednu laž ili učine samo jednu stvar koja krši načela, u srcu stalno osjećaju prijekor, a tek nakon što priznaju drugima svoju pogrešku, osjećaju se kao da im je s leđa pao težak teret. Prilično je mnogo takvih ljudi. Kakve god pogreške napravili, u stanju su promišljati o sebi, a istovremeno to mogu shvatiti kao upozorenje i opomenuti sami sebe da ne ponove istu pogrešku. Ako je čovjeku stalo do vlastita ponosa, ako ima osjećaj srama, a povrh toga ima i razum, kada učini nešto loše, previše ga je sram da bi se pokušao opravdati ili da bi pokušao izbjeći odgovornost i prebaciti krivnju na druge. Umjesto toga, spreman je preuzeti odgovornost, povremeno osjeća krivnju i uznemirenost, a zatim napravi zaokret. Neki se ljudi osjećaju osramoćeno kada učine nešto loše i počine prijestupe, osjećajući prevelik sram da bi se suočili s Bogom te braćom i sestrama, dok se oni bez osobina ljudskosti ne osjećaju tako. Vidiš, iako su obje vrste ljudi ljudska bića, neki se, ako se iza njihovih leđa proširi glasina da su se s nekim spetljali – a to može biti nešto o čemu su u svojoj glavi samo nakratko razmišljali – čim čuju da nekoliko ljudi o tome razgovara, osjećaju potpuno osramoćeno i previše ih je sram da bi ikoga pogledali u oči. Ljudi s osjećajem srama imat će takva očitovanja. Ipak, neke ljude nije briga čak ni kada ih uhvate u krevetu s nekim: „Što sam učinio pogrešno? Zar se nisam samo malo spetljao s nekim? Što je tu tako strašno? Nije li to danas uobičajena pojava?” Vidiš, to je očito drugačije, zar ne? Ako ljudi s osobinama ljudskosti čuju da drugi samo raspravljaju o njima, osjećaju se toliko posramljeno i tužno da ne mogu jesti, osjećajući se previše posramljeno da se pojave pred drugima i osjećajući da ne mogu nastaviti živjeti, dok neke ljude nije briga čak ni kada ih uhvate u krevetu s drugom osobom. Ljudi se jednostavno razlikuju; ako čovjek nema osjećaj srama, on nije ljudsko biće. Mogu li ljudi bez osjećaja srama zadobiti istinu? Ljudi bez savjesti i razuma ne ljube istinu. To je zato što ne mrze grijeh, opake stvari ni negativne stvari. Osim toga, nemaju osjećaj srama kada učine nešto loše i besramno pokušavaju izbjeći odgovornost. Kao rezultat toga, ova vrsta osobe nikada neće svojevoljno doći pred Boga kako bi prihvatila sud i grdnju Božjih riječi, samoinicijativno priznala svoju iskvarenost ili se dragovoljno pokorila istini; ona nema takvu potrebu, misli da je to nepotrebno i da joj to ne treba. Međutim, što se tiče ljudi koji doista imaju savjest i razum, budući da zbog svojih načela i granica vladanja u svim aspektima osjećaju da su Božje riječi i Božji zahtjevi prema ljudima ono što im treba, oni su voljni postupati prema Božjim riječima; ako to ne učine, osjećaju nemir u sebi. Ako čuju i razumiju Božje zahtjeve, ali ne postupaju u skladu s njima, s jedne strane, osjećaju da ih braća i sestre promatraju, a s druge, važnije strane, osjećaju da ih Bog potajno gleda i da, kamo god pošli, ne mogu pobjeći Njegovom ispitivanju. Misle: „Bog zna što god da kažeš. Ako učiniš nešto loše, ali to ne priznaš, ne osjećaš kajanje, ne uzmeš to k srcu, ne ispraviš to i ne napraviš nikakav zaokret, kako će Bog gledati na to?” To pitanje – „Kako će Bog gledati na to?” – proizlazi, s jedne strane, iz njihove vjere u Boga i priznavanja Boga, a s druge strane, uglavnom proizlazi iz funkcije njihove savjesti i razuma. Dakle, na kraju krajeva, čovjekova savjest i razum određuju potrebe njegove ljudskosti, put kojim hoda, a još više njegova načela i stavove prema svim vrstama stvari. Naravno, oni također određuju može li čovjek krenuti putem težnje istini, a još u većoj mjeri određuju može li čovjek na kraju postići spasenje.

Sadržaj današnjeg razgovora u zajedništvu u cijelosti se ticao raznih sitnica u životu koje se odnose na ljudskost – voli li čovjek iskorištavati druge u svojem vladanju i rješavanju stvari, je li srdačan i voljan pomoći drugima i suosjećati s njima, je li voljan davati, koja su njegova načela za ophođenje s drugima te kakvi su njegovi stavovi i gledišta kada učini nešto loše. Iako su to beznačajne stvari u životu, neka vrlo neupadljiva očitovanja ljudskosti u svakodnevnom životu ljudi, ono što u pozadini one odražavaju jesu osobine čovjekove ljudskosti. Vođeni savješću i razumom, ljudi s osobinama ljudskosti pridržavat će se osnovnih moralnih granica, dok ljudi bez osobina ljudskosti jednostavno ne razumiju što je granica ljudskosti i što su načela vladanja. Dakle, ima li čovjek savjest i razum određuje put kojim hoda. Moglo bi se reći i da to određuje čovjekovu budućnost i odredište – to je jednostavno tako. U redu, završimo ovdje naš današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

18. svibnja 2024.