Već neko vrijeme razgovaramo u zajedništvu o temi kako težiti istini. Još nismo završili s razgovorom o tome; to je vrlo opsežna tema i doista postoji puno pitanja koja se odnose na težnju istini, zar ne? (Da.) Što se tiče teme kako težiti istini, razgovarali smo u zajedništvu o dva aspekta primjene: jedan aspekt primjene je otpuštanje, a drugi je posvećivanje sebe. Prethodno smo mnogo razgovarali o temi „otpuštanja”. Ono o čemu smo nedavno razgovarali jest „otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu”, što je podijeljeno na nekoliko aspekata: predodžbe i uobrazilje, nerazumni zahtjevi, suzdržanost i sumnja, te ispitivanje i vrebanje. Nismo li poprilično razgovarali u zajedništvu o prvom aspektu, predodžbama i uobraziljama? U okviru aspekta predodžbi i uobrazilja, sadržaj koji se odnosi na ljudske predodžbe i uobrazilje o Bogu obuhvaća njihove predodžbi o Božjem djelu, Božjoj narav-biti i utjelovljenom Bogu. Prethodno smo uglavnom razgovarali u zajedništvu o ljudskim predodžbama o Božjem djelu. Iako nismo izričito i ciljano razgovarali o ljudskim predodžbama o Božjoj narav-biti, razgovarali smo o nekim pitanjima koja se tiču raznih aspekata čovječanstva. Nakon razgovora o tim stvarima, ne bi li ljudi trebali razumjeti Božji stav prema raznim pitanjima čovječanstva? Ne bi li ljudi tada trebali razumjeti kako se Bog odnosi prema urođenim stanjima ljudi, njihovim iskvarenim naravima i ljudskosti? (Bi.) Nakon što ljudi shvate te stvari, njihove bi se predodžbe o Božjem djelu i Božjoj narav-biti trebale razriješiti. Nedavno smo razgovarali u zajedništvu o klasifikacijama svakojakih vrsta ljudi. Recite Mi, zašto mislite da smo razgovarali o ovoj temi? (Razgovor u zajedništvu o klasifikacijama svih vrsta ljudi, s jedne strane, pomaže nam da naučimo razlučivati sve vrste ljudi – tko je reinkarniran iz ljudi, tko iz životinja, a tko iz đavala. Kada budemo imali sposobnost razlučivanja, imat ćemo načela prema kojima ćemo se odnositi prema ljudima. S druge strane, to nam omogućuje da donekle razumijemo istinu o tome kakve točno ljude Bog spašava, tako da se prema Božjem djelu nećemo odnositi na temelju svojih predodžbi i uobrazilja.) Ukratko, razgovor u zajedništvu o tim stvarima omogućuje ljudima da razumiju kako Bog gleda na sve vrste ljudi, kako se On odnosi prema svim vrstama ljudi i kako On postupa s njima. Razumijevanjem biti svih vrsta ljudi ili raznih pitanja čovječanstva – kako onih koja su ljudima urođena, tako i onih koja se razviju kasnije – ljudi u osnovi mogu steći točnu spoznaju o načelima prema kojima Bog postupa s raznim pitanjima čovječanstva. Kada ljudi spoznaju te stvari, njihove predodžbe i uobrazilje povezane s Božjim djelom i Božjom narav-biti uvelike se razrješavaju. Završili smo razgovor u zajedništvu o pitanjima koja se tiču Božjeg djela i Božje narav-biti u okviru teme ljudskih predodžbi i uobrazilja. Trebali biste polako sami iskusiti i uvažiti ono o čemu se razgovaralo u zajedništvu, a s vremenom ćete zadobiti određenu spoznaju Boga. Kada se u životu susretnete s ovakvim pitanjima, trebali biste uzeti ove riječi i usporediti ih s takvim pitanjima, više tražiti i molitveno čitati, a zatim na temelju načela ili sadržaja o kojima se razgovaralo u zajedništvu riješiti probleme s kojima ste se susreli u stvarnom životu.

Što se tiče ljudskih predodžbi i uobrazilja, postoji još jedna posljednja točka o kojoj nismo razgovarali u zajedništvu, a to su ljudske predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu. Je li potrebno razgovarati o tom pitanju? (Jest.) Kakve predodžbe i uobrazilje imate o utjelovljenom Bogu, o tom posebnom identitetu? Znate li koji je točno vaš najveći problem ili poteškoća u vezi s utjelovljenim Bogom? Za većinu ljudi neposredan doticaj s utjelovljenim Bogom nije ništa više od slušanja propovijedi i razgovora u zajedništvu tijekom okupljanja. Samo malen broj ljudi ima stvaran doticaj licem u lice s utjelovljenim Bogom ili čak ima neke ograničene interakcije s Njim u životu. Dakle, kada tijekom okupljanja slušate razgovor u zajedništvu ili kada s Njim dolazite u doticaj i komunicirate u radu ili u životu, kakve su vaše predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu? Koji su vaši stvarni problemi i poteškoće? Ljudi zasigurno imaju predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu; nemoguće je da ih nemaju. Ljudi ne žive u vakuumu niti su poput robota koji ne mogu razmišljati. Ako možeš razmišljati, imaš aktivan um, a ako imaš aktivan um, zasigurno ćeš imati misli kada dođeš u dodir s utjelovljenim Bogom. Te su misli često ljudske predodžbe i uobrazilje; one ne uključuju istinu niti su usklađene s istinom. Samo što većina ljudi, nakon što tri do pet godina vjeruje u Boga, u osnovi već u određenoj mjeri priznaje i prihvaća utjelovljenog Boga. Stoga, čak i ako imaju neke predodžbe, budući da su čuli mnogo istine, kada se susretnu s tim stvarima, mogu ih sami razriješiti služeći se osnovnim načelom ili vlastitim jedinstvenim metodama – možda čitanjem Božjih riječi, orezivanjem samih sebe ili molitvom – te se njihove predodžbe i uobrazilje o Bogu većinom mogu razriješiti. Jesu li onda one razriješene zato što su ljudi razumjeli istinu ili zato što su ih privremeno ublažili ljudskim metodama i sredstvima? (Privremeno su ublažene.) Drugim riječima, taj problem ostaje neriješen. Na površini se čini da je kod tih ljudi sve mirno i spokojno te neko vrijeme nemaju predodžbi, ali korijen ovog problema i dalje je skriven u njima i nije iskorijenjen. Recite Mi, je li dobro što taj problem nije iskorijenjen? (Nije.) Zašto nije dobro? Kakav će to utjecaj imati na ljude? (Ljudi imaju predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu, a kada se okolnosti poklope, te će predodžbe i uobrazilje izbiti na površinu. Primjerice, kada se susretnu sa stvarima koje se ne odvijaju onako kako očekuju, pogrešno će razumjeti Boga i žaliti se na Njega ili će se pobuniti protiv Boga i opirati Mu se.) To je stvaran problem. Ako se predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu ne mogu razriješiti u korijenu, one će uvijek postojati u tebi kao problem i imat će određeni utjecaj na tebe. Kad se ne suočavaš ni s kakvim posebnim okolnostima i samo čitaš Božje riječi te u svom srcu vjeruješ u Božji identitet i bit, kao i u Njegovu narav, tada taj problem još nema nikakav utjecaj na tebe. Ako se, kada utjelovljeni Bog stupa u interakciju s tobom, razgovara s tobom ili ti dodjeljuje posao, susretneš s orezivanjem ili stvarima koje se ne odvijaju onako kako očekuješ, tvoje predodžbe i uobrazilje mogu u tebi proizvesti neke negativne učinke. Ako su tvoje predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu razriješene, kada se susretneš s tim stvarima, možda ćeš i dalje osjećati bol i nelagodu, a u ozbiljnijim slučajevima mogao bi čak razviti buntovništvo, ali ćeš proaktivno doći pred Boga kako bi tragao za istinom da razriješiš ta pitanja, umjesto da se prema utjelovljenom Bogu odnosiš kao prema običnoj osobi ili da se buniš protiv Njega, opireš Mu se i suprotstavljaš Mu se.

Razgovarajmo u zajedništvu o tome kako bi ljudi trebali razriješiti svoje predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu. Zapravo, taj je problem lakše razriješiti nego ljudske predodžbe i uobrazilje povezane s Božjim djelom i Božjom narav-biti, o kojima smo prethodno razgovarali. Božje je djelo vrlo široko i obuhvaća mnogo sadržaja, s mnogim istinama koje ljudi trebaju spoznati i razumjeti. Nadalje, Božja narav-bit tim je više najdublja istina među svim istinama koje bi vjernici u Boga trebali razumjeti, a ljudima ju je i najteže spoznati. Međutim, u usporedbi s ta dva aspekta istine, istina o utjelovljenom Bogu ljudima je izravnija, pa je i lakše razriješiti predodžbe i uobrazilje povezane s utjelovljenim Bogom. To je zato što je, u usporedbi s Božjim djelom i Božjom narav-biti, utjelovljeni Bog ipak potpuno stvaran – ljudi Ga mogu vidjeti i dotaknuti. On nije apstraktan; naprotiv, On ima konkretan glas i može se verbalno izražavati te ima konkretan vanjski izgled, sliku, narav i osobnost s kojima ljudi mogu doći u kontakt, uz razne aspekte istine koje izražava. Stoga su, u usporedbi s ljudskim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu i Božjoj naravi-biti, ljudske predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu konkretnije. Što je nešto konkretnije, to je ljudima lakše to spoznati, lakše im je usporediti se s tim i lakše im je to razriješiti. Tako to funkcionira u teoriji, ali kako bi konkretno trebalo razriješiti ljudske predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu? Postoje dva puta primjene, što znači da postoje dva načela primjene u vezi s ispravnim stavom koji bi ljudi trebali zauzeti prema utjelovljenom Bogu. Prvi je da Ga se ne uspoređuje s Bogom na nebu. Drugi, koji je također vrlo važan, jest da Ga se ne izjednačava s iskvarenim čovječanstvom. Ako možeš učiniti te dvije stvari, tvoje predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu u osnovi će se smatrati razriješenima u korijenu. Gledajte, je li ovaj put primjene u skladu s ta dva načela ispravan? (Jest.) Zašto su ta dva puta način razrješavanja ljudskih predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu? (Zato što su ljudi najskloniji činiti te dvije pogreške. Kada se Bog utjelovi, ljudi zamišljaju da je utjelovljeni Bog vrlo neodređen, misleći da On može činiti znamenja i čuda poput Boga na nebu i tako dalje. Ljudi su također skloni izjednačavati utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom, što lako vrijeđa Božju narav.) Jasno vidite to pitanje, zar ne? (Da.) Razlog zašto ove dvije stavke čine putove i načela za razrješavanje ljudskih predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu jest taj što se predodžbe i uobrazilje koje ljudi razvijaju o utjelovljenom Bogu uglavnom sastoje od ta dva aspekta. S jedne strane, što se tiče utjelovljenog Boga, ako ljudi utvrde da je On Bog koji dolazi s neba, da u Njemu prebiva Duh Božji kao Njegov život i da je On Duh Božji ostvaren u tijelu te ako utvrde da je Njegov identitet poseban i da je On izraz Boga na nebu, tada će Ga uspoređivati s Bogom na nebu. S druge strane, budući da se utjelovljeni Bog izvana ne razlikuje od ljudskih bića i da je samo obična osoba, ljudi ne mogu a da se prema Njemu ne odnose kao prema pripadniku iskvarenog čovječanstva. Ljudi Ga vrlo rado uspoređuju ili izjednačavaju s iskvarenim čovječanstvom, pa čak utjelovljenog Boga smatraju pripadnikom čovječanstva koji se ne razlikuje od iskvarenog čovjeka. Ta su dva aspekta izvor predodžbi i uobrazilja koje ljudi razvijaju o utjelovljenom Bogu. Ta su dva aspekta ujedno i temeljni uzrok pogrešaka koje ljudi često čine u svom odnosu prema utjelovljenom Bogu te raznih problema buntovništva, opiranja i suprotstavljanja koji nastaju u njihovu odnosu prema utjelovljenom Bogu. Stoga će se, ako se ova dva problema razriješe, postupno razriješiti i predodžbe i uobrazilje, kao i buntovništvo i suprotstavljanje koje razvijaš u vezi s utjelovljenim Bogom. Budući da su ta dva puta primjene tako važna, razgovarajmo u zajedništvu o pojedinostima svakoga od njih redom.

Da bi se ljudske predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu razriješile, prvo načelo primjene jest da Ga se ne uspoređuje s Bogom na nebu. Bog na nebu duhovno je tijelo, a Bog na zemlji je tijelo. Ne uspoređivati Ga s Bogom na nebu svakako znači ne pokušavati gledati Boga na nebu i utjelovljenog Boga jednog uz drugog. Budući da identitet i bit utjelovljenog Boga, kao i djelo koje On čini, predstavljaju Boga na nebu, prirodno je da ljudi često stavljaju utjelovljenog Boga i Boga na nebu zajedno kako bi Ih usporedili. Dakle, što je pogrešno u tome da Ih se uspoređuje? Zašto Ih se ne može uspoređivati? Najprije pogledajte što ljudi općenito uspoređuju, pa ćete znati je li ispravno da Ih tako uspoređuju. Dakle, što ljudi uspoređuju kada uspoređuju utjelovljenog Boga s Bogom na nebu? Uspoređuju Njihovu silu, Njihov autoritet i Njihove naravi, a ulaze čak i u veće pojedinosti, uspoređujući čine li znamenja i čuda, silu Njihovih riječi i rezultate koje Njihove riječi postižu. Što još uspoređuju? (Bog na nebu govori poput grmljavine, izazivajući strah u svima, dok utjelovljeni Bog govori na običan, normalan i vrlo stvaran način. Ljudi uspoređuju i u tom pogledu.) To jest, uspoređuju mnoge nadnaravne sposobnosti. Bog na nebu stvorio je sve stvari; Bog na nebu govori poput grmljavine; Bog na nebu može mrtve vratiti u život; Bog na nebu vidi sve od početka do danas; Bog na nebu govori i ono nastaje, On zapovijeda i ono se uspostavlja; Bog na nebu može nešto pretvoriti u ništa, a ništa u nešto; Bog na nebu može činiti razna znamenja i čuda i tako dalje. Ljudi sve to uspoređuju: ono što Bog na nebu čini i govori, silu, autoritet, svemogućnost i narav koje On pokazuje, kao i Njegovu nadmoć i svemoć. Što još? Bog na nebu ima vrhovnu vlast nad svime stvorenim i orkestrira sve stvoreno, a ima suverenost i nad ljudskim sudbinama te ih uređuje; Bog na nebu ljudima postavlja svakojaka okruženja; On ispituje sve stvoreno, ispituje cijelu zemlju i svaki ljudski pokret te svaku riječ i djelo, znajući što svaka osoba misli i osjeća. Bilo da su sve takve stvari zamišljene u ljudskim predodžbama ili su to stvari koje su ljudi duboko osjetili, u konačnici su sve one dio biti koju posjeduje Bog na nebu i nekih stvarnih pojava koje On može pokazati, a koje ljudi mogu zamisliti unutar granica svoje sposobnosti razumijevanja. To su očitovanja načina na koji Bog na nebu djeluje; konkretno, to je ono što Duh Božji može učiniti. Neki od tih aspekata odgovaraju Duhu Božjem i povezani su s Njim, dok su neki onečišćeni ljudskim predodžbama i uobraziljama. Ali bilo da su to ljudske predodžbe i uobrazilje ili ono što je istina o Duhu Božjem, u konačnici su sve te stvari dio proživljavanja, ili biti i otkrivenja, koje Bog na nebu posjeduje i nosi te koje može ostvariti. Upravo zato što su to bit, narav ili sila koju Bog na nebu posjeduje i nosi, ta očitovanja i otkrivenja povezana su samo s Duhom Božjim – to jest, povezana su s Božjim suštinskim identitetom i biti. Bit, narav ili sila koju Bog na nebu posjeduje i nosi, a koju ljudi mogu zamisliti, osjetiti ili spoznati, izvanredna je i velika u odnosu na stvoreno čovječanstvo te je još više izvan dosega bilo kojeg ljudskog bića koje ima svojstva stvorenog bića; On nadilazi sva stvorena i nestvorena bića. Bit i sila koje Sam utjelovljeni Bog posjeduje i nosi ili otkriva sve su Bogu suštinske; dio su Božje naravi ili Božje biti koje nadilaze ono što sva stvorena i nestvorena bića mogu zamisliti, spoznati ili dokučiti. Što se tiče toga koliko je točno Bog velik, koliko točno sile ima i koliko točno nadilazi sve stvoreno, za stvoreno će čovječanstvo to uvijek biti nerješiva tajna. Ljudi nikako ne mogu u potpunosti spoznati Boga; ono što vide jednostavno je previše ograničeno. Ostavljajući po strani dio koji se odnosi na nerealne ljudske predodžbe i uobrazilje o Bogu i govoreći samo o istinskoj sili, autoritetu i biti koje Bog posjeduje, ono što utjelovljeni Bog može učiniti, proživjeti i otkriti jednostavno je previše ograničeno. Da upotrijebimo neprikladnu ljudsku metaforu kako bismo to opisali, možda je ono što utjelovljeni Bog proživljava, otkriva i može učiniti samo kap u moru ili vrh ledenog brijega Božjeg suštinskog identiteta i biti, i ništa više. Drugim riječima, ono što utjelovljeni Bog može proživjeti i otkriti od Božjeg identiteta, Božje narav-biti i Božje sile vrlo je ograničeno. Budući da je utjelovljeni Bog Bog koji živi među ljudima u obličju stvorenog ljudskog bića, ono što On može učiniti, kao i nagoni i urođena priroda koje može proživjeti, vrlo su ograničeni. Iako je On Duh Božji ostvaren u tijelu i u Njemu prebiva Duh Božji, budući da je to tijelo u obličju pripadnika stvorenog čovječanstva, Božja bit i Božja narav koje On može proživjeti, otkriti i izraziti vrlo su ograničene. To je jedan razlog. S druge strane, svaki put kada se Bog utjelovi, to je neizbježan rezultat potreba Božjeg djela – to jest, neizbježna potreba jedne etape Božjeg djela, što znači da ova etapa Božjeg djela zahtijeva da se Bog utjelovi, što znači da se Bog mora utjeloviti kako bi obavio tu etapu djela. Budući da se Bog treba utjeloviti, On tu etapu djela obavlja putem Svog utjelovljenja, a postoje razni aspekti Božje naravi, biti i sile koje Bog treba izraziti i koji su potrebni za tu etapu djela. Koji god su aspekti naravi, biti i sile Bogu potrebni u ovoj etapi djela, kada se On utjelovi, On u tom tijelu ostvaruje Božju narav, bit i silu povezane s potrebama te etape djela. Jednostavno rečeno, to tijelo može ostvariti svako djelo koje je potrebno u toj etapi djela Božjeg utjelovljenja. Primjerice, ova etapa djela u posljednjim danima zahtijeva obavljanje djela grdnje i suda. Utjelovljeni Bog tada može izraziti Božji gnjev, veličanstvo i Božju pravednu narav; može izraziti takvu narav, a može i obavljati takvo djelo. Tijekom ovog Božjeg utjelovljenja, ono što ljudi vide i doživljavaju uključuje Božju grdnju i sud, Božji gnjev, Božje veličanstvo i Božju pravednu narav. Kada je djelo koje obavlja utjelovljeni Bog djelo otkupljenja, darivanje milosti i blagoslova čovječanstvu te opraštanje ljudskih grijeha, tada je slika Boga koju predstavlja utjelovljeni Bog puna milosrđa i dobrote, puna strpljenja i trpeljivosti te puna ljubavi, a On ljudima ujedno daruje i obilnu milost – to su očita obilježja Božje naravi i biti u toj etapi djela. Stoga, o kojem god se Božjem utjelovljenju radilo, ljudi nikako ne mogu sveobuhvatno vidjeti ili spoznati narav i bit Boga na nebu. Primjerice, jedno od obilježja Gospodina Isusa koje su vjernici tijekom Doba milosti vidjeli bila je Njegova golema trpeljivost i strpljenje prema ljudima te praštanje ljudima, kao i obilno milosrđe i dobrota. Stoga su neki vjernici u Gospodina mogli iskusiti strpljenje, trpeljivost i bezgraničnu, neizmjernu ljubav koja je dolazila od Boga – to jest, milosrđe i dobrotu koji su dolazili od Boga. U Doba milosti glavno obilježje utjelovljenog Boga koji je obavljao djelo otkupljenja bili su milosrđe i dobrota. Međutim, u ovoj etapi djela u posljednjim danima, budući da utjelovljeni Bog namjerava razriješiti ljudske iskvarene naravi, a ne oprostiti ljudske grijehe, ono što ljudi u ovoj etapi djela doživljavaju od utjelovljenog Boga jesu Božje veličanstvo, gnjev, sud i grdnja. Ljudi čak vide Božju nemilosrdnu stranu, videći Ga kako nemilosrdno sudi ljudima i razotkriva ih – praktički svaki put kada govori, osnovni sadržaj je kontinuirano, neprestano i neumorno razotkrivanje raznih iskvarenih naravi, otkrivenja iskvarenosti i iskvarenih stanja u ljudima. Ono što ljudi ovaj put vide u utjelovljenom Bogu jesu Božje veličanstvo i gnjev, Božje netoleriranje uvrede i Božja pravedna narav; ono što doživljavaju jesu Božja grdnja i sud te kušnje i oplemenjivanje. U svemu što Bog govori ljudi doživljavaju Božju pravednost, veličanstvo i nesnošljivost prema uvredama, a često osjećaju i Božju srdžbu, mržnju, gnušanje i odbacivanje usmjerene prema čovječanstvu, pa čak i Njegova prokletstva i osudu. Iako je utjelovljeni Bog u potpunosti sposoban predstavljati samoga Boga, predstavljati Božji identitet, Božju narav i Božju bit, budući da se ovo obličje Božjeg utjelovljenog tijela razlikuje od obličja Božjeg suštinskog identiteta, On je ograničen tim obličjem tijela i nagonima tog obličja. Ono što ljudi u utjelovljenom Bogu mogu vidjeti od Božje biti, Božje naravi i Božje sile ograničeno je u odnosu na Božji suštinski identitet i bit. To je sasvim normalno. Ljudi bi to trebali razumjeti i ne bi trebali slijepo uspoređivati utjelovljenog Boga s Bogom na nebu, a zatim se, kada Ih ne mogu uskladiti, jako razočarati, suditi Mu i osuditi Ga, odbaciti Boga i zanijekati Božji identitet, Božje djelo ili Božju bit. Neki ljudi čak razviju predodžbe zbog jedne jedine stvari, pokušavaju uskladiti utjelovljenog Boga s Bogom na nebu, a kada u tome ne uspiju, postaju negativni i slabi, pri čemu neki čak pomišljaju na to da odustanu od svoje vjere. To je vrlo glupo očitovanje, a ujedno i vrlo neuko.

Što se tiče Njegova identiteta i biti, utjelovljeni je Bog povezan s Bogom; On posjeduje Božji identitet i bit. Međutim, budući da su Njegovo tjelesno obličje i svojstva samog tijela povezani s nagonima stvorenog čovječanstva i ograničeni na njihov opseg, bez obzira na to kakvo djelo utjelovljeni Bog ovaj put obavlja, što može učiniti, što može postići te Božji identitet i bit koje može predstavljati povezani su samo s Njegovim djelom i službom u ovom utjelovljenju. On može predstavljati onaj Božji identitet i bit koji odgovaraju Njegovoj službi i djelu ovaj put. Djelo koje se ovaj put treba obaviti predstavlja Božji identitet i bit te predstavlja Božju narav. Koju god Božju narav treba predstavljati, koju god Božju narav treba izraziti i koje god Božje djelo treba obaviti, On će predstavljati odgovarajuću Božju narav; moći će predstavljati odgovarajuću Božju narav i obaviti odgovarajuće djelo koje Bog namjerava obaviti, ali nije moguće da On sve to predstavlja. Djelo obavljeno u bilo kojem Božjem utjelovljenju dovoljno je da predstavlja narav koju Bog namjerava izraziti u tom utjelovljenju, a također je dovoljno da izrazi djelo koje Bog namjerava obaviti u tom utjelovljenju. Štoviše, narav koju Bog izražava i bit koju otkriva nipošto nisu proturječne Božjem suštinskom identitetu i biti niti On u tom pogledu čini ikakve pogreške. Budući da su identitet i bit utjelovljenog Boga u potpunosti jedno s Božjom suštinskom biti ili biti Boga na nebu, bilo u pogledu Njegovih riječi, života koji živi ili Njegova djela, ili u pogledu Božje naravi, biti i drugih aspekata koje ljudi mogu vidjeti, utjelovljeni Bog istovjetan je Bogu na nebu; Oni su isti. Bez obzira na to može li On predstavljati Boga u Njegovoj cijelosti i bez obzira na to mogu li ljudi vidjeti Boga u Njegovoj cijelosti, ukratko, Njegov identitet i bit potječu od Boga na nebu. Čak i ako, po tvom mišljenju, utjelovljeni Bog ne može predstavljati Boga na nebu u Njegovoj cijelosti, Njegov identitet i bit i dalje su identitet i bit samoga Boga. Čak i ako nakon što Ih uspoređuješ mnogo godina i dalje ne možeš otkriti nikakvu vezu između utjelovljenog Boga i Boga na nebu kojeg poznaješ, identitet i bit utjelovljenog Boga i dalje se ne mijenjaju, jer to je činjenica. A koja je to činjenica? To je činjenica da je bit utjelovljenog Boga bit Boga na nebu, a Njegov se identitet nikada ne mijenja zbog Njegove biti – to je Božji identitet. Možda Mi prije trideset godina većina ljudi ne bi povjerovala da sam to rekao, ali nakon trideset godina mislim da sam kompetentan to reći. Zašto to kažem? Da ovih trideset godina djela nije obavljeno i da ove istine nisu izražene, bilo bi malo preuranjeno reći: „Utjelovljeni Bog predstavlja Samoga Boga.” To je zato što bi, bez izražavanja Božjih riječi, izražavanja Božje naravi te izražavanja Božjeg identiteta i biti, kad si rekao: „Utjelovljeni Bog predstavlja Samoga Boga”, ljudi pomislili da nisi normalan ili bi pomislili da si nečuveno buntovan. Ali, uz toliko izraženih Božjih riječi i toliko izražavanja Božje narav-biti i Božjeg suštinskog identiteta, mislite li da je pretjerano reći: „Utjelovljeni Bog predstavlja Samoga Boga”? (Nije.) Je li to preuveličavanje? Je li to neprimjereno? (Nije.) To nije hvalisanje. Stoga se o tome može li utjelovljeni Bog predstavljati Boga na nebu, posjeduje li narav i bit Boga na nebu te posjeduje li identitet Boga na nebu, ne može suditi po Njegovu vanjskom izgledu. Možda je Njegov vanjski izgled vrlo neznatan i izgleda vrlo obično i normalno te Ga neki ljudi čak i odbacuju; možda nema nikakvih natprosječnih kvaliteta niti ikakvih nadnaravnih očitovanja, a kamoli ikakvih takozvanih jedinstvenih osobina u očima iskvarenog čovječanstva ili ičega čemu se iskvareno čovječanstvo divi, na što gleda s poštovanjem ili čemu se čudi. Ali budući da djelo koje obavlja, Njegova bit i Njegova narav mogu izraziti narav i bit Boga na nebu, može se utvrditi da je Njegov identitet identitet utjelovljenog Boga, identitet Samoga Boga.

Nastavimo razgovarati u zajedništvu o tome zašto ne bismo utjelovljenog Boga trebali uspoređivatis Bogom na nebu. Upravo smo spomenuli da, kada većina ljudi dođe u doticaj s utjelovljenim Bogom, voli Ga uspoređivati s Bogom na nebu. Nakon svega o čemu smo dosad razgovarali u zajedništvu, recite Mi, je li primjereno tako Ih uspoređivati? (Nije.) Nije li to golema pogreška? (Jest.) Je li glupo činiti tu pogrešku? Ima li ikakvih štetnih posljedica? (Ima.) Koje su to? (Kada ljudi ograničavaju Boga na temelju svojih predodžbi i uobrazilja, skloni su pobuniti se protiv Boga i opirati Mu se, a također su skloni ne prihvatiti Božje djelo ili Božje spasenje; posljedice su vrlo ozbiljne.) Prema utjelovljenom se Bogu moraš razumno odnositi. Što bi onda trebao učiniti da bi bio razuman? Moraš promisliti: što znači to što se Bog na nebu sada utjelovio kako bi obavio Svoje djelo? Trenutačno je utjelovljeni Bog taj koji ima posljednju riječ. S punim autoritetom može predstavljati Boga na nebu kako bi obavio djelo suda u posljednjim danima. Stoga, ako imaš ikakvih pitanja ili problema, moraš tražiti od utjelovljenog Boga. Budući da On može predstavljati Boga na nebu, On može riješiti tvoje probleme; može predstavljati Boga na nebu u rješavanju problema u tvom životu, problema s tvojom vjerom u Boga, problema u vezi s tvojim spasenjem te problema u vezi s tvojim budućim odredištem i sudbinom. S druge strane, ako se moliš Bogu na nebu i tražiš od Njega, ali zanemaruješ ovog Boga na zemlji i zanemaruješ utjelovljenog Boga, onda samo pokušaj i vidi možeš li i dalje primati jasne upute, jasno prosvjetljenje i svjetlost te jasan put primjene. Ako to možeš zadobiti moleći se Bogu na nebu i oslanjajući se na Njega, onda je to zapravo prilično dobro i nećeš morati tražiti od utjelovljenog Boga. Ali ako, nakon što si se dugo molio Bogu na nebu, tražio od Njega i oslanjao se na Njega, još uvijek nisi primio jasnu svjetlost, put primjene ili jasno rješenje, što bi trebao učiniti? (Tražiti istina-načela u Božjim riječima.) Onda nema drugog načina; možeš samo tražiti u riječima koje je izgovorio i djelu koje je utjelovljeni Bog obavio. Spusti se na zemlju; tvoja te umišljenost ne može spasiti, može ti samo naštetiti. Bog na nebu je svemoguć, uzvišen, velik, izvanredan i transcendentan, ali čovječanstvo ne može doprijeti do Njega. Kada govori, ne možeš Ga razumjeti niti čuti. Kad bi ti Bog doista govorio, tvoje smrtno tijelo to jednostavno ne bi moglo podnijeti ni izdržati. Što bi onda trebao učiniti? Moraš tražiti od utjelovljenog Boga i vidjeti koje je riječi utjelovljeni Bog izgovorio i koje je djelo obavio na zemlji te koji su Njegovi razni zahtjevi prema tebi. Najvažnije je razumjeti te stvari. Nemoj se stalno moliti Bogu na nebu i oslanjati se na Njega, stalno čekajući da ti Bog na nebu dâ otkrivenja. Ako to činiš, Bog na nebu će te ignorirati. Bog na nebu je rekao: „Sada obavljam djelo na zemlji, dajem izjave i govorim. Možeš čuti i razumjeti riječi koje govorim, a te riječi mogu riješiti probleme u tvojoj primjeni i riješiti tvoje iskvarene naravi.” Što bi onda trebao učiniti? Ne možeš stalno čekati da ti Bog na nebu osobno govori. Moraš se „poniziti” da dođeš pred utjelovljenog Boga i pred Njegove riječi kako bi tragao za istinom, kako bi mogao zadobiti opskrbu i pomoć. To se naziva posjedovanjem razumnosti; to znači razumno se odnositi prema utjelovljenom Bogu. S jedne strane, kada vidiš vanjski izgled i pojavu utjelovljenog Boga ili Ga čuješ kako govori, nemoj Ga uspoređivati s Bogom na nebu; jednostavno se odnosi prema Njemu kao prema običnoj, normalnoj, stvarnoj osobi koja može predstavljati Boga. S druge strane, riječi koje On govori, Njegove zahtjeve prema tebi i Njegove upute tebi ne trebaš ispitivati, razbijati glavu oko njih, provjeravati ih, raspravljati o njima ili ih obrađivati. Samo ih izravno primijeni i provodi u djelo te se izravno pokori; nema potrebe da se iza leđa utjelovljenog Boga moliš Bogu na nebu, tražiš od Njega ili ih provjeravaš kod Njega. Ako ustrajavaš na tome da dobiješ potvrdu kako bi se u duhu osjećao spokojno i u srcu bio voljan prije nego što ih primijeniš, provedeš u djelo i pokoriš se, nije li to vrlo problematično? (Jest.) Ima li ljudi koji to čine? Većina ljudi koji vjeruju u Boga osam ili deset godina i koji su u svojem srcu postali čvrsto uvjereni u Boga to ne čini; smatra to previše problematičnim. Uvijek su ljudi koji vjeruju manje od tri godine ti koji su skloni to činiti. Kako se oni mole Bogu na nebu? Kažu: „Bože, molim Te, dopusti mi da se pokorim Tvojem utjelovljenom tijelu. Bože, molim Te, dopusti mi da se pokorim riječima koje govoriš na zemlji. Bože, molim Te, dopusti mi da se pokorim onome što izražavaš na zemlji. Bože, molim Te, pomozi mi da otpustim predodžbe koje imam o Tvojem utjelovljenom tijelu.” Kada se tako mole, kome se mole? (Bogu na nebu.) Recite Mi, imaju li ljudi koji se obično tako mole poticaj Duha Svetog? Imaju li Božju prisutnost? (Nemaju.) Nemaju, a nije im to lako zadobiti. Obraća li Bog ikakvu pozornost na takve ljude? (Ne.)

Budući da je utjelovljeni Bog tijelo, On je običan, normalan Sin čovječji. Kada se govori o običnom, normalnom Sinu čovječjem, to znači da On posjeduje nagone i urođena stanja obične, normalne osobe, kao i osobnost, raspon osjećaja, način izražavanja i stil govora normalne ljudskosti. Što još? Način razmišljanja, način života i životne navike, kao i razne izbore normalne ljudskosti u vezi sa svim aspektima života. Što ti izbori uključuju? Na primjer, željeno životno okruženje, omiljene boje te neke sklonosti i izbore u vezi s osnovnim životnim potrebama. S ovim vanjskim izgledom, ovim nagonima i urođenim stanjima normalne ljudskosti, kao i raznim očitovanjima koja su unutar opsega normalnog ljudskog života, može se sa sigurnošću reći da je utjelovljeni Bog potpuno standardna, normalna osoba, običan pripadnik stvorenog čovječanstva. Što se tiče Njegovih svojstava i oblika postojanja, utjelovljeni se Bog potpuno razlikuje od Boga na nebu, odnosno od Duha Božjeg; Njegov vanjski izgled također se potpuno razlikuje od vanjskog izgleda Duha Božjeg. Tijekom razdoblja djelovanja utjelovljenog Boga, ono što On otkriva i što je sposoban učiniti jest nešto što ljudske oči mogu vidjeti i ljudski umovi mogu shvatiti. Međutim, ljudska spoznaja Božje naravi, Božje biti i Božjeg suštinskog identiteta vrlo je ograničena. Povrh toga, budući da sami ljudi gaje mnoge predodžbe i uobrazilje o Bogu, razna očitovanja ljudskosti utjelovljenog Boga ljudima predstavljaju određene poteškoće. Na primjer, riječi koje upotrebljavam kada govorim dio su svakodnevnog jezika, a često upotrebljavam i neke razgovorne i narodne izraze. Ljudi će Me tada uspoređivati s Bogom na nebu, govoreći: „Bog na nebu trebao bi govoriti rječito i upotrebljavati elegantne riječi. Zašto riječi koje ovaj čovjek upotrebljava nisu elegantne? Čak upotrebljava i neke razgovorne i narodne izraze, a ponekad se služi rječnikom i izrazima koji su povezani sa svakodnevnim životnim potrebama.” Na primjer, volim određenu boju, a netko kaže: „Kako Ti se može sviđati ova boja? Ova boja ne djeluje čisto ni sveto! Zar ne bi Bog trebao voljeti bijelu boju? Zar ne bi Bog trebao voljeti nebeskoplavu ili zelenu? Kako Ti se može sviđati ova boja? Ova boja ne predstavlja Božji identitet i bit!” Zatim u svom srcu razviju predodžbe. Ali Ja kažem da Mi se ova boja doista sviđa – kako bi tome trebao pristupiti? (Trebali bismo tome ispravno pristupiti.) Utjelovljeni Bog ima normalnu ljudskost. Budući da živi unutar normalne ljudskosti, mora dolaziti u doticaj sa svakojakim stvarima koje spadaju u okvir normalnog ljudskog života. Dakle, što se tiče osnovnih životnih potreba, On ima Svoje osobne sklonosti. Te se sklonosti mogu poklapati s onima Boga iz tvojih predodžbi i uobrazilja, ali i ne moraju. Što ako se ne poklapaju? Jesi li u krivu ti ili sam Ja u krivu? Mislim da Ja nisam u krivu, jer imam pravo birati stvari koje volim. Nisam ti ih nametnuo niti sam rekao da su one istina i da ih moraš prihvatiti. I ti imaš svoja prava, a Ja se u njih nikada ne miješam. Nikada te ne osuđujem zato što voliš bijelu ili plavu boju, pa ni ti ne bi trebao osuđivati Mene zato što volim druge boje, zar ne? Neki ljudi kažu: „To ne može tako. Ono što Ti predstavljaš razlikuje se od onoga što ja predstavljam. Ja predstavljam iskvarene ljude, a Ti predstavljaš Boga na nebu. Kako to može biti isto?” Doista predstavljam Boga na nebu, ali Bog na nebu ne osuđuje boje koje volim. Misliš da je bijela boja sveta, ali pogledaj sve stvari koje je stvorio Bog na nebu – one su svih boja. Cvijeće koje je Bog stvorio raznih je boja. Ponekad među ostalim oblacima na nebu ima čak i tamnih oblaka, a tamni su oblaci sivi. Kada je ljeti prevruće, čim tamni oblaci zaklone sunce, osjetiš svježinu i ugodu te zahvaljuješ Bogu na Njegovoj milosti. Nije li to dobra stvar? (Jest.) Neki drugi ljudi kažu: „Zelena je dobra; zelena boja koju je Bog stvorio predstavlja život.” To nije točno. Pogledaj žitarice koje je Bog stvorio. Na primjer, zar kukuruz ne dolazi u mnogim bojama? Postoji žuti, bijeli, ljubičasti i crni kukuruz. Možeš li reći da kukuruz ne predstavlja život? Kukuruz je stvorio Bog. Kukuruz može pustiti korijenje, niknuti, procvjetati i donijeti plod. Organski je i također predstavlja život. Nadalje, je li sve lišće na drveću zeleno? (Nije, postoji i ljubičasto, žuto i crveno lišće.) Sve su to boje lišća; ne predstavljaju li one život? (Predstavljaju.) Dakle, kada neki ljudi kažu da „zelena boja predstavlja život”, nisu li u krivu? (Jesu.) Je li onda primjereno da neki ljudi kažu da „bijela boja predstavlja čistoću”? Nije li to besmislica? Bijela boja samo izgleda nešto čišće i svjetlije; ona ne predstavlja čistoću. Čak i ako cijelog života nosiš bijelu odjeću, to ne znači da si čist; i dalje si iskvareno ljudsko biće. Stoga ne postoje propisi kada je u pitanju odabir boja. To se jednostavno temelji na nečijoj boji kože, osobnim sklonostima i osobnosti, a naravno i na godišnjem dobu, klimi i temperaturi. Bijela je samo boja; ne predstavlja ništa. Što je s crnom? Neki ljudi kažu: „Crna boja predstavlja tamu, smrt i đavla, pa je crna loša!” Recite Mi, je li dobro osuđivati crnu boju? (Nije.) Ponekad i Ja nosim crnu odjeću, kao što je crni vuneni kaput, vjetrovka, džemper ili hlače, a zimi ponekad nosim crni šal i crne rukavice. Neki ljudi kažu: „Ne predstavlja li crna boja tamu i Sotonu? Kako Ti možeš nositi crnu odjeću? Zar ne predstavljaš Boga? Ako nosiš crno dok predstavljaš Boga, ne predstavljaš li Ga time pogrešno? Bog na nebu sigurno ne voli crnu.” Ja kažem da si u krivu. Kako znaš da Bog na nebu ne voli crnu? Kada si čuo Boga da kaže kako ne voli crnu boju? Je li to zapisano u Bibliji ili ti je to prenio neki glasnik? Pogledaj crnu hranu među žitaricama i mahunarkama, kao što su crni grah, crna riža i sjemenke crnog sezama – nije li ih stvorio Bog? (Jest.) Ljudi vole jesti tu crnu hranu, a ona navodno hrani tijelo. Također, svilene kokoši potpuno su crne, a njihova je hranjiva vrijednost veća od one običnih kokoši. Među ribama ima i zmijoglavki, crnih medvjeda među sisavcima i vrana među pticama – nisu li oni crni? (Jesu.) Ima crnog kamenja, ljudi s crnom kosom i ljudi crne kože. Ljudi koji imaju sjajnu crnu kosu stalno se njome hvale pred drugima, govoreći: „Pogledajte kako mi je kosa crna; tako je lijepa!” Kada se broj sijedih vlasi poveća, počnu se brinuti, osjećajući da su ostarjeli. Što tada bijela boja predstavlja? (Starenje.) Predstavlja starenje, slabljenje tjelesnih funkcija, pa čak i približavanje smrti. Što više sijedih vlasi ljudi imaju, to postaju sumorniji, malodušniji i potišteniji te se prisjećaju kako je bilo lijepo imati crnu kosu dok su bili mladi. Tada shvaćaju koliko su bili glupi kada su govorili da „bijela predstavlja svetost” i više ne govore da crna predstavlja tamu, đavla i Sotonu; više ne govore slijepo na temelju svojih predodžbi. Ljudi će te stvari razumjeti nakon što prođu kroz neka iskustva, ali neki ih ljudi nikada ne shvate, čak ni kada ostare. Ljudi u svojem srcu gaje predodžbe o mnogim stvarima. Kada čuju što govorim ili vide što ću učiniti ili kakve izbore donosim, ne mogu a da Me ne pokušaju usporediti s Bogom na nebu te razvijaju neke predodžbe. Često razvijaju predodžbe osobito u vezi sa stvarima u životu s kojima mogu doći u doticaj i koje mogu vidjeti. Vidiš, ljudi ne mogu a da ne razviju predodžbe u vezi s odabirom boja, a čak ni toj sitnici ne mogu razumno pristupiti ni donijeti ispravan sud. Na primjer, vidiš da je odjeća koju nose budističke redovnice i redovnici siva, pa misliš da siva predstavlja budističke redovnice i redovnike. Stoga, ako ti izaberem sivu majicu, ti pomisliš: „Zar mi nismo kršćani? Zar Ti nisi utjelovljeni Bog? Kako ipak možeš birati sivu odjeću? Samo budističke redovnice i redovnici nose sivo! Kako vjernici u Boga mogu nositi boju koju nose budističke redovnice i redovnici? Ne izjednačava li nas to s budizmom? Ti čak ni ne izbjegavaš taj tabu!” Ja kažem, što se tu ima izbjegavati? Sve je boje stvorio Bog. Koju god boju volim, imam Svoje razloge za to, a osim toga, to je sigurno dobro i korisno za tebe. Sivu uvijek povezuješ s redovnicima i redovnicama, ili s vjernicima u Boga, ili sa samim sobom – to je tvoj problem. Ne razmišljam o tome na tako kompliciran način. Ako tako razmišljaš, znači da nisi razuman. Gledaš tu boju sa stajališta svojih predodžbi i uobrazilja, pripisao si joj vlastito značenje i protumačio je na iskrivljen način. U konačnici, ograničavaš se na to da voliš samo bijelu boju i nosiš samo bijelo. Ali kada vidiš da ti je kosa puna sijedih vlasi, da tvoja koža i ten postaju blijedi ili dobiješ vitiligo, postaješ nesretan i više ne govoriš da voliš bijelu niti da bijela predstavlja čistoću. Ljudi su čak prepuni predodžbi o tome koje boje utjelovljeni Bog voli i bira. Recite Mi, nije li to vrlo problematično? Pitam se: jesu li ti ljudi zapravo razumjeli mnoge istine o kojima sam besjedio? Ako ne mogu razumjeti čak ni ovu sitnicu, mogu li razumjeti istinu, koja je tako složena? Sumnjam da doista razumiju istinu. Teško je reći, zar ne? (Da.) Oni razumiju samo neke doktrine, ali ne razumiju istinu, a ipak i dalje na neke stvari u stvarnom životu slijepo primjenjuju propise i donose sud o njima. Nije li to ljudsko iskrivljavanje istine? (Jest.)

Recite Mi, kako bi ljudi trebali gledati na razne boje i razumjeti ih? Pogledajte ovaj ljudski svijet: predmeti i živa bića koje ljudi mogu vidjeti golim okom – bilo pokretni ili nepokretni – svakojakih su boja, a sve ih je stvorio Bog. Ribe, ptice, divlje zvijeri, biljojedi, perad i stoka svakojakih su boja; plodovi koji rastu na drveću i na zemlji svakojakih su boja. Što si shvatio iz ovog obilja boja? Bog je stvorio boje raznih nepokretnih predmeta kako bi stvorenom čovječanstvu pružio prikladno životno okruženje; te boje pogoduju ljudskim očima i osjetilima, kao i opstanku cijelog njihovog tijela. Bog je sve to uzeo u obzir. Bog ima poseban razlog za to što upotrebljava određenu boju ili stvara oblik i veličinu nečega, kao i za to što određuje njegove životne navike i obrasce; kod Boga nema propisa. Bog ne samo da se pri stvaranju svega ne pridržava propisa, nego postoji i najosnovnije načelo: sudeći po njihovim bojama, oblicima, životnim navikama i funkcijama, kao i ulozi koju svako od njih ima među svime stvorenim, sve to ljude čini prilagođenima za preživljavanje u takvom okruženju i omogućuje im da iz razne hrane upiju različite hranjive tvari koje su im potrebne; sve je stvoreno na temelju toga. Budući da su ljudi previše beznačajni i da je ono što mogu vidjeti golim okom ograničeno, oni na temelju onoga što mogu vidjeti golim okom ograničavaju Boga kao ovakvog ili onakvog te misle da bi Bog trebao postupati ovako ili onako. Na primjer, u ljudskim uobraziljama Sotona se uglavnom pojavljuje iz tame, pa ljudi misle: „Crna je loša. Bog ne voli crnu; Bog ne stvara crne stvari.” Pogrešno je tako razmišljati! Mnogo je crnih stvari koje su ljudima korisne. Na primjer, neke namirnice, poput crnog graha i sjemenki crnog sezama, crne su, ali korisne ljudskom tijelu. Također, neke ptice i životinje crne su boje, a među njima čak ima i vrsta koje su zakonom zaštićene. Stoga je pogrešno na temelju boje određivati je li nešto dobro ili loše. To što Sotona bira crnu boju ne dokazuje da je crna loša niti da je nešto što Bog ne voli ili osuđuje. Zašto onda Sotona bira crnu boju? Zato što je Sotona opak i zloban, ne podnosi svjetlost i voli se skrivati u tami. Samo skrivajući se u tami može izbjeći da ga ljudi otkriju. Bira crnu kako bi se lakše skrivao, obmanjivao, radio loše stvari i činio zlo. Ali crnu boju ne možeš osuđivati samo zato što je Sotona bira. U usporedbi s bijelom, crna boja najviše služi Sotoni kako bi se lakše sakrio i Sotona je iskorištava, pa zato Sotona više voli crnu boju. Budući da je Bog svjetlost, On često hoda u svjetlosti, govori ljudima u svjetlosti i ukazuje se ljudima u svjetlosti. Bog živi u svjetlosti i uvijek bira bijelu svjetlost. Zato ljudi misle: „Bog ne voli druge boje; Bog voli samo bijelu.” Nije li to gledište pogrešno? (Jest.) Pogledaj sve što je stvorio Bog – svakojakih je boja. Odakle onda dolaze sve te različite boje? Sve potječu iz Božjih misli. Ako osuđuješ razne boje koje potječu iz Božjih misli, kakav je to problem? Nije li to buntovništvo? (Jest.) To je krajnje glupo! Ako možeš doći u doticaj s očitovanjima normalne ljudskosti utjelovljenog Boga, vidjeti ih ili čuti, trebao bi se prema njima ispravno odnositi. Sve dok očitovanja ne utječu na tvoje prihvaćanje istine niti ga ometaju, ne bi trebao od tih stvari praviti veliki problem, istraživati ih i analizirati, a zatim ih preuveličavati te u konačnici razvijati predodžbe i suditi utjelovljenom Bogu, osuđivati Ga, opirati Mu se i odbacivati Ga. To bi bilo tako pogrešno! Takvi su ljudi bez savjesti i razuma.

Budući da je utjelovljeni Bog obična, normalna osoba, On ima Svoj utvrđeni, normalni opseg života, životne navike, pa čak i životne obrasce, kao i sve raznovrsne izbore, kompromise i raspon osjećaja koji su dio ljudskog života. Što se tiče normalne ljudskosti utjelovljenog Boga, s jedne strane, ljudi bi joj trebali ispravno pristupati s razumnog stajališta; s druge strane, trebali bi je ispravno razumjeti. Ako razviješ predodžbe zato što vidiš, čuješ ili dođeš u doticaj s onim što utjelovljeni Bog čini u vezi sa Svojim životom i normalnom ljudskošću, najjednostavniji način da osiguraš da to ne utječe na tvoj ulazak u život ni na tvoje prihvaćanje Božjih riječi jest da ne pokušavaš utjelovljenog Boga uspoređivati s Bogom na nebu. Utjelovljeni Bog živi u normalnoj ljudskosti; On ima Svoju slobodu, ima službu koju treba obaviti, a ujedno vodi i normalan ljudski život. Trebao bi tome ispravno pristupiti. Vidiš, treća etapa Božjeg djela spašavanja ljudi zahtijeva izražavanje mnogih istina. Kada besjedi o raznim aspektima istine, upotrebljava svakodnevni govor, često uključujući razgovorne i narodne izraze te mjesna narječja, a ponekad se služi posebnim načinima izražavanja. Dok god su sve izgovorene riječi istina i dok god su to istine koje bi trebao razumjeti i u koje bi trebao ući, trebao bi se pokoriti; na taj način možeš postići spasenje. Ako stalno cjepidlačiš, stalno ispituješ i stalno sumnjaš, onda nećeš zadobiti istinu i propustit ćeš dragocjenu priliku u kojoj utjelovljeni Bog spašava ljude. Kako bi onda trebao ispravno pristupiti djelu utjelovljenog Boga? Najprije moraš imati razum, moraš se naučiti pokoravati Božjem djelu, moraš se usredotočiti na svoje prave zadatke i hoditi putem težnje istini te se moraš usredotočiti na rješavanje problema svojih iskvarenih naravi kako bi postigao spasenje. To je najvažnije. Nema potrebe da po cijele dane ispituješ Boga. Koliko god predodžbi i uobrazilja imao, one nisu istina. Mogao bi se cijeli život držati svojih predodžbi, a ipak ne zadobiti istinu i na kraju ipak morati ići u pakao. Kada prozreš ta pitanja, moći ćeš stupiti na ispravni put vjere u Boga i moći ćeš otpustiti svoje predodžbe i uobrazilje dok čitaš Božje riječi. Najprije vidi ima li u tim riječima istine za kojom treba tragati. Ako te riječi sadrže istinu i Božje nakane te ti mogu omogućiti da razumiješ jedan aspekt istina-načela, onda budi otvorenijeg uma; nemoj cjepidlačiti oko svake sitnice, nemoj biti zatvorena uma i nemoj se time opterećivati. Što bi u svojem srcu trebao misliti? „Iako je utjelovljeni Bog obična osoba s normalnom ljudskošću, On može izraziti istinu i može predstavljati Boga. Čak i ako smo donekle obrazovani i možemo rječito govoriti, ne možemo izraziti istinu niti možemo izraziti Božju narav i ono što Bog ima i što jest, a ne možemo ni jasno razgovarati u zajedništvu o istina-načelima. Koliko god znanja imali ili koliko god visok bio naš status, to ne znači da posjedujemo istinu niti da možemo predstavljati Boga. Iako utjelovljeni Bog govori svakodnevnim jezikom koji je jednostavan i lako razumljiv, sve su riječi koje govori istina. On također može temeljito besjediti o istina-načelima i riješiti razne ljudske probleme. To je dovoljno. Ne vjeruju li ljudi u Boga kako bi zadobili istinu? Ne bih trebao stalno cjepidlačiti i pokušavati naći pogreške; time zanemarujem svoje prave zadatke.” Ako imaš ovakav stav, moći ćeš razumjeti istinu dok čitaš Božje riječi i moći ćeš težiti istini. Ako nemaš ovakav stav, ne tragaš za istinom i stalno cjepidlačiš oko riječi dok slušaš propovijedi te stalno imaš predodžbe o riječima i djelu utjelovljenog Boga, to će utjecati na tvoje razumijevanje istine. Neki ljudi stalno uspoređuju utjelovljenog Boga s Bogom na nebu, stalno pitajući: „Zašto utjelovljeni Bog nije duhovno tijelo? Zašto tijelo ne govori gromoglasno kao Bog na nebu?” Također vjeruju da je nemoguće da je utjelovljeni Bog istiniti Bog koji daje izjave i govori. Vjeruju da postupci istinitog Boga moraju nadilaziti ljudske uobrazilje – ako govori baš kao normalna osoba, kako bi to mogla biti Božja pojava i djelo? Jednostavno ne promišljaju: „Može li čovjek izraziti istinu? Utjelovljeni Bog može izraziti toliko mnogo istina; je li to nešto što neka osoba može postići? Malo je ljudi koji to mogu jasno vidjeti. To što Bog izražava toliko mnogo istina najveća je stvar koju je Bog učinio među čovječanstvom i nešto je što nijedna osoba ne može postići.” Kako bi ljudi razumjeli, kada besjedim o istini, moram o njoj besjediti na jasan i lako razumljiv način; moram govoriti podrobno, ponavljati stvari, a također davati primjere. Zbog toga mnogi ljudi razvijaju predodžbe. Kad bih doista besjedio na općenit način, koliko bi ljudi moglo dokučiti ono što govorim? Nitko ne bi mogao dokučiti, ponajprije zato što je vaš rast premalen. Stvari objašnjavam tako potanko, toliko podrobno da to postaje opširno, pa se čak i Meni Samom smuči od toga i ne želim nastaviti govoriti o tome, ali neki ljudi i dalje ne shvaćaju što govorim i misle u sebi: „Zašto ne navede još nekoliko primjera?” Govorio sam sve dok Mi se od toga nije smučilo i dok više nisam želio nastaviti, pa kako to da još uvijek ne shvaćaš? To dokazuje da nemaš ljudski mozak, da nemaš sposobnost razumijevanja istine i, u koliko god pojedinosti Ja ulazio, ti i dalje nećeš razumjeti. Ovakav će razgovor u zajedništvu, uz nastojanje da se osigura da svatko s malo sposobnosti razumijevanja može razumjeti i imati put primjene, neizbježno će biti malo opširan. Povrh toga, energija i drugi aspekti normalne ljudskosti ograničeni su. Osobito kada se besjedi o istini, neke je stvari vrlo teško pretočiti u riječi, a ljudski je jezik previše manjkav. Stoga je ponekad vrlo teško u dvije ili tri sekunde pronaći pravu riječ, pa mogu samo upotrijebiti riječ koja je približno jednakog značenja kako bih postigao kakav-takav učinak, i to je dovoljno. Ali svaki put kada besjedim, nastojim osigurati da se riječi o kojima besjedim budu usredotočene na jednu temu, kako biste mogli razumjeti ovaj aspekt istine i u konačnici imati put koji ćete slijediti kada se u svom stvarnom iskustvu susretnete sa svakojakim stvarima. To je iznimno korisno za vaše životno iskustvo. Iako zbog toga što govorim tako podrobno zvučim opširno, kada se susretnete s takvim problemima, nećete se osjećati izgubljeno – imat ćete put koji ćete slijediti. Više nećete živjeti usred riječi i doktrina, nego ćete umjesto toga imati praktičan put, praktičan temelj i praktična istina-načela koja možete primijeniti na situacije s kojima se susrećete kako biste riješili svoje probleme. Stoga dajem sve od sebe da učinim ono što normalna ljudskost utjelovljenog Boga može postići i dajem sve od sebe da kažem sve čega se mogu sjetiti. Kada budem govorio do te mjere da kažete da svi razumijete i da više nema potrebe da besjedim, tada ću prestati govoriti; doista ne želim nastaviti govoriti tako opširno.

Vidiš, Bog na nebu govori jednostavno. Na primjer, Bog Jahve rekao je Mojsiju: „Mojsije, dođi, imam ti nešto reći.” Mojsije je brzo kleknuo, Bog mu je rekao nekoliko stvari koje treba proglasiti, a Mojsije ih je proglasio prema uputama Boga Jahve. Danas, ako ti utjelovljeni Bog kaže nekoliko stvari i zatraži od tebe da ih učiniš, dok ih budeš primjenjivao, otkrit ćeš svakojake iskvarene naravi. Hoćeš li tada moći imati načela primjene i put primjene? (Ne.) Nećeš. Dakle, vidiš da Duh Božji govori jednostavno, ali kada Duh Božji djeluje i izgovara neke riječi, On to čini samo kada obavlja neke posebne, pojedinačne stvari u posebnim prilikama i u posebnim kontekstima, kada nema drugog izbora nego da to učini. Međutim, djelo koje utjelovljeni Bog obavlja konkretno je i sveobuhvatno. To nije kao kada Duh Božji kaže nekoliko stvari kako bi ljudima dao otkrivenja ili kaže nekoliko stvari kako bi izdao zapovijed ili izrazio proročanstvo, a zatim završi nakon što obavi taj jednostavni, pojedinačni dio djela. Djelo utjelovljenog Boga jest govoriti tijekom dugog vremenskog razdoblja. Preobrazba ljudskih naravi i odbacivanje njihovih iskvarenih naravi nisu stvari koje se mogu postići jednostavnim izgovaranjem nekoliko stvari. Budući da je čovječanstvo tako duboko iskvareno i da su se razni otrovi i naravi Sotone duboko ukorijenili u ljudima, kako bi u potpunosti očistio ljudsku iskvarenost, utjelovljeni Bog mora obavljati konkretno djelo, govoriti konkretne riječi i izražavati razne aspekte istine koji su ljudima potrebni da bi postigli spasenje. Upravo zato što tako djeluje tijekom dugog vremenskog razdoblja, riječi koje izgovara i djelo koje obavlja čine se vrlo konkretnima, a možda čak – u očima ljudi – vrlo opširnima i dugotrajnima. Sudeći prema svojim predodžbama, ljudi misle: „Oh, utjelovljeni Bog ne djeluje munjevito brzo niti brzo rješava stvari. Govori previše podrobno i kaže previše; pomalo je opširan. Prema ljudima se odnosi kao prema trogodišnjacima!” S obzirom na tvoj rast, mislim da nisi čak ni na razini trogodišnjaka – možda si na razini jednogodišnjaka ili dvogodišnjaka, a možda čak i bebe. Postupati prema tebi kao prema trogodišnjaku zapravo znači uzdizati te. Kada Bog govori poput grmljavine s neba kako bi ljudima nešto rekao, kakvim se ljudima obraća? Obraća se Svojim glasnicima i ljudima koje koristi. A s kojom se skupinom ljudi utjelovljeni Bog sada suočava? Suočava se s iskvarenim čovječanstvom, čovječanstvom koje namjerava spasiti, umjesto da govori određenim pojedincima i djeluje na njima. Priroda djela koje Duh Božji obavlja i onog koje obavlja utjelovljeni Bog potpuno je različita. Duh Božji nikada ne bi mogao živjeti s iskvarenim čovječanstvom. Samo utjelovljeni Bog može živjeti s ljudima i neumorno nastavljati ovako govoriti iskvarenom čovječanstvu i djelovati na njega. Utjelovljeni Bog dolazi među ljude i živi s njima. Budući da živi s njima, On nadgleda sve. Što se misli pod time da nadgleda sve? To znači da se moraju riješiti sva pitanja koja se tiču toga kako se ljudi vladaju, žive, rade, vrše svoje dužnosti i kojim putem kroče, kao i pitanja koja se tiču spasenja ljudi, načina na koji se ljudi odnose prema Bogu i načina na koji spoznaju Boga. Bog se prošli put utjelovio kako bi bio pribijen na križ i otkupio ljude od grijeha. Ovaj se put Bog utjelovio kako bi u korijenu riješio ljudsku grešnu prirodu. Stoga ova etapa djela zahtijeva od Boga da izgovori mnoge riječi i izrazi mnoge istine, a trajanje Božjeg djela također se mora protegnuti na mnogo dulje razdoblje. Duh Božji ne može živjeti s čovječanstvom jer se svojstva čovječanstva razlikuju od svojstava Duha Božjeg i Božjeg suštinskog identiteta. Ne postoji način da oni žive zajedno. Dakle, da to kažem pomalo neprimjereno, ti gledaš s poštovanjem na Boga na nebu, ali Bog na nebu duhovno je tijelo i ne može uvijek biti uz čovječanstvo. Tek kada se Bog utjelovi i postane obična osoba, može na ovaj način biti uz čovječanstvo. Kada se tako kaže, lako je to razumjeti, zar ne? (Da.) Utjelovljeni Bog živi zajedno s čovječanstvom, neumorno govoreći i djelujući ovako iz godine u godinu. Utjelovljeni Bog živi s ljudima, a oni oko Njega koji mogu doći u kontakt s Njim vjerojatno su nešto iskusili: riješio je sve probleme u vezi s osnovnim životnim potrebama koje je za ljude trebalo riješiti, a obavio je mnogo toga izvan djela koje bi trebao obavljati, uključujući snimanje filmova, uređivanje scenarija, režiranje videozapisa, pisanje replika, pisanje scenarija za intervjue i uređivanje važnih članaka. Obavio sam sav taj posao koji prvotno nisam trebao obavljati. Obavljanje tog dodatnog posla fizički Me i psihički iscrpljuje, zbog njega se ne mogu odmoriti, pa čak je i odgodio Moje propovijedanje. Mnogi ljudi to vide, ali nemaju osjećaja za to. Govorim i djelujem tako neumorno, a ipak većina ljudi i dalje podbacuje te ne razumije sasvim. Vidim da je ovo čovječanstvo doista jadno, doista beznačajno i doista neuko. Bez obzira na spol ili dob, ljudi su ništa. Da sam to rekao prije nego što sam obavio ovo djelo, možda bi pomislio: „Zar se Ti ne ponašaš tako nadmeno i moćno? Gledaš nas svisoka.” Ali nakon što sam mnogo godina bio u doticaju s tim ljudima, uzdišem iz dubine Svog srca: „Vi ljudi doista ste Me natjerali da se toliko trudim oko vas! Lošeg ste kova, a vaše je buntovništvo veliko. Doista vas ne gledam svisoka.” Najneupadljiviji sam i najmanje primjetan među vama, a bilo u pogledu govora, izgleda, visine ili učenosti, smatrate da sam vam inferioran, ali nakon Mojeg stvarnog kontakta i interakcije s vama tijekom ovih godina, što je jedino što mogu reći? Osim činjenice da je put kojim ste izabrali kročiti, put slijeđenja utjelovljenog Boga, ispravan, ne posjedujete ništa drugo. Vi ste samo prazne ljušture bez život-stvarnosti. Što se tiče vašeg ljudskog života, on je jednostavno u krajnjem neredu i potpunom rasulu. Većina ljudi nema pravih vještina ni stvarnog znanja, ne zna kako živjeti, ne zna kako upravljati okolišem ili životinjama niti zna kako se brinuti o svojoj osobnoj higijeni. Ni u čemu što rade ne slijede nikakav postupak, neorganizirani su i ne znaju kako nešto započeti ni kako to privesti kraju. Karakter im je također loš. Nedostaje im ozbiljan, odgovoran, strog i pedantan stav prema onome što rade. Oni samo postupaju površno kako bi živjeli na tuđi račun, provlačeći se iz dana u dan. Ipak, svi ti ljudi imaju pretjerane želje, smatraju se boljima od drugih te žele biti glavni i zapovijedati drugima da nešto rade, ali, na njihovu veliku žalost, nitko od njih nema tu sposobnost. Ja ne volim biti glavni i zapovijedati niti volim sjediti na visokom položaju, davati naredbe i govoriti ljudima što da rade. Samo volim obavljati stvarni rad, svaki posao odraditi uredno i učinkovito, sustavno ga dobro obaviti i s najvećom ozbiljnošću preuzeti odgovornost za njega do samog kraja. Ali većina ljudi doista nema ono što je potrebno. Nisu sposobni snositi tu odgovornost te nemaju vještine ni sposobnosti za davanje naredbi. Moram reći da vi ne možete upravljati okolišem niti ga održavati. Ja u Svom umu imam određeni nacrt i određeni plan, pa vam iznosim Svoj plan. Govorim vam kako da radite, kako da rasporedite stvari, gdje da posadite drveće, gdje da posijete travu, što da gdje sagradite, gdje je prikladno postaviti određene stvari i kako da upravljate određenim stvarima, a onda vi odete i to učinite – to je sve što je potrebno. Kada završite, svi vide da ono što je učinjeno doista izgleda prilično dobro. S tim sam ljudima u doticaju pet ili šest godina i sve su njihove vještine i sposobnosti izašle na vidjelo. Sada znam da su pripadnici ovog čovječanstva vjerojatno svi takvi. Iako nisam živio s izabranim narodom iz svih različitih zemalja, vaša bi stvarna situacija trebala biti otprilike jednaka situaciji Božjeg izabranog naroda u kineskim crkvama u SAD-u. U doticaju sam s tim ljudima, pa oni na kraju dobivaju nešto dodatne koristi i pomalo uživaju u Mojoj naklonosti. Vi ste daleko i ne mogu doći u kontakt s vama, pa vi možete samo težiti istini. Rezultat je isti.

Nakon što se utjelovio ovaj put kako bi obavio djelo, Bog prvenstveno besjedi o raznim istinama, omogućujući ljudima da, razumijevanjem, prihvaćanjem i primjenjivanjem svake istine, krenu putem spasenja i da naposljetku postignu spasenje, čime bi se djelo Božjeg šestotisućljetnog plana upravljanja privelo kraju; to je djelo koje Bog treba obaviti. Što se tiče toga koliko dijelova ovog djela nije u skladu s ljudskim predodžbama ili nije sasvim usklađeno s Bogom na nebu kakvim Ga ljudi vide, oni bi sve to trebali otpustiti. Kakve god predodžbe imao, sve dok riječi koje utjelovljeni Bog izgovara i djelo koje obavlja izražavaju istinu i Božje nakane, mogu predstavljati Samoga Boga te predstavljati Božju narav i identitet, trebao bi ih prihvatiti i ne cjepidlačiti. Štoviše, ako stalno cjepidlačiš i imaš ovu ili onu predodžbu o utjelovljenom Bogu, što te uvijek sprječava da prihvatiš istinu, onda je to za tebe najproblematičnije; to ti neće donijeti nimalo koristi, nego samo štetu. Stoga se prema utjelovljenom Bogu ne bi trebao odnositi na temelju svojih predodžbi i uobrazilja niti bi Ga trebao procjenjivati pomoću svojih predodžbi i uobrazilja. Umjesto toga, trebao bi otpustiti svoje prvotne predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu, kao i svoje trenutačne predodžbe i uobrazilje o Njemu. Kakve god predodžbe i uobrazilje imao, trebao bi ih odbaciti; trebao bi ih raščlaniti i spoznati, a zatim ih osuditi i otpustiti. Tek nakon što ih otpustiš, možeš imati čisto srce kojim ćeš prihvatiti Božje riječi i djelo spasenja koje Bog obavlja na tebi, i tek tada možeš doći pred Boga i imati nadu u postizanje spasenja. Osim što govori kako bi ljude opskrbio istinom i obavlja djelo grdnje, suda i spašavanja ljudi, utjelovljeni Bog zapravo daje i neke korisne smjernice u vezi s nekim pitanjima u životu ljudi. Iako ovo djelo ne uključuje istinu ni djelo spasenja ljudi i nije djelo obuhvaćeno službom utjelovljenog Boga, tijekom Svojih kontakata i interakcija s ljudima u kineskim crkvama u SAD-u dao sam im i mnoštvo smjernica, kritika i ispravaka u vezi s problemima u njihovu životu. Zar ne? (Da.) To je posao koji obavljam samo usput. Većina ljudi izvana izgleda kao da je donekle sposobna, ali ne može preuzeti na sebe ni jedan dio rada, a čak su im i životna okruženja u potpunom neredu. Vidjevši da u osnovi nema nade da će se te ljude, čak ni u roku od deset godina, navesti da održavaju svoja životna okruženja urednima i dovedu svoj život u red, uključio sam se u neke stvari i usmjeravao ih, pomažući im da urede dvorište i okruženje. Na nekim su mjestima stolovi, stolice, sofe i biljke u lončanicama u sobama, slike i ogledala obješeni na zidovima te stvari u kupaonicama bili u potpunom neredu. Da to opišem dvjema frazama, bilo je „potpuno neorganizirano”, tako da „nemaš gdje ni stati”. Čak i kad bi samo pokušao hodati unutra, brinuo bi se da ćeš se s nečim sudariti. Svaki put kad bih otišao tamo, unutra bih se osjećao nepodnošljivo skučeno. Vidjevši kako su stvari unutra raspoređene, bilo Mi je nelagodno. Svakojake su stvari bile nagomilane na hrpe, a mnoge su bile stavljene na pogrešno mjesto. Kante i kante riže i brašna bile su naslagane u radnoj sobi, a u kuhinjskim ormarićima namijenjenima spremanju žitarica nije bilo ničega. Na stalku za posuđe bili su odvijači, a u hladnjaku kutije s alatom. Rekao sam ljudima tamo: „Trebaju li se vaši alati zamrznuti? Bojite li se da će se vani pregrijati?” To Mi je jednostavno bilo neshvatljivo. Imam jednu naviku: pri ulasku u zatvoreni prostor, volim najprije vidjeti je li mjesto uredno i prikladno uređeno te je li svaki predmet stavljen tamo gdje bi trebao biti. Nekoliko sam puta promatrao mjesto gdje žive i doista više nisam mogao podnijeti taj prizor. Rekao sam: „Danas imam malo slobodnog vremena, pa ću vam pospremiti prostor. Nakon što završim s pospremanjem, ako mislite da je prikladno, onda ga zadržite ovakvim; ako mislite da nije prikladno, možete ga promijeniti.” Otprilike sam pogledao kakav je osnovni namještaj ondje bio, a zatim sam, na temelju veličine i rasporeda prostora, rekao svima da namještaj, razni kuhinjski pribor i svoju odjeću stave na odgovarajuća mjesta i pravilno ih rasporede. Također sam im rekao da uklone paučinu, kao i pijesak i prašinu s poda. Nakon pospremanja, svi su time bili prilično zadovoljni. Kasnije su zadržali taj osnovni raspored; samo su ga trebali održavati čistim. Također sam pomagao ljudima osmisliti uređenje njihovog dvorišta. Na neka smo mjesta posadili cvjetno drveće, a na druga stabla javora, a u cvjetne gredice stavili smo cvijeće. Takvo uređenje okoliša prilično je lijepo. Nakon što se sve uredi, na nekim se mjestima to prilično dobro održava, dok na drugim mjestima nitko stvari ne shvaća ozbiljno i ništa ne održava. Kada cvijeće i biljke izrastu i razgranaju se, oni ne znaju čak ni da bi ih trebali orezati. Pitao sam se: jesu li ti ljudi tupoglavi ili što? Nakon što se okoliš uredi, oni ne znaju je li to dobro ili nije i ne mogu procijeniti što kamo treba staviti. Staviš stol u sobu, na njega stolnu lampu i nekoliko stolica oko njega. Noću, čitajući knjige i slušajući himne pod svjetiljkom, prilično je lijepo ovdje u tišini provoditi vrijeme u svojoj duhovnoj posvećenosti. Ljudi koji to ne shvaćaju smatraju da u sobi nema dovoljno stvari, pa unesu još dva mala stola i na njih nagomilaju rižu, brašno i hranu za pse. Gdje god ima malo mjesta, natrpaju stvari, zatrpavajući sobu dok ne počne izgledati kao skladište. Smatraju da je nezgodno uzimati stvari kada su sve razvrstane i pospremljene, a da ih je zgodno zgrabiti u bilo kojem trenutku kada je sve nagomilano zajedno. Kažem: „Ovo je okruženje u kojem ljudi žive. Ako se ne znaš brinuti o njemu ili ga održavati, koja je razlika između ovakvog života i života u svinjcu?” Neki ljudi gledaju kako Ja održavam životno okruženje urednim i uče iz toga; mogu ponešto usvojiti i pomalo razumjeti. Ali neki ljudi ni ne pokušavaju učiti; nikada ne održavaju vlastito životno okruženje niti svoju osobnu higijenu. Kamo god pođem, ako vidim da je mjesto prilično čisto, da nema viška stvari i da nije luksuzno, ali je prilično uredno, da nije potpuni nered i da nema smeća, prilično sam voljan ostati tamo. Smatram da je to mjesto doista lijepo; svijetlo je, čisto i mirno. Na mjestu gdje Ja živim ne trebaju biti luksuzni predmeti ni raskošan namještaj. Lusteri, madraci Simmons, namještaj u europskom stilu – ne trebam to. Samo jednostavan krevet, toaletni stolić, radni stol i stolica. Sjedeći ondje mogu čitati knjige, služiti se računalom i slušati pjesme. To je prilično lijepo i prilično jednostavno. Imati jednostavne stvari nije najvažnije. Što je najvažnije? To da je sve uredno posloženo. Knjige su ondje uredno složene. Čak ni odjeću koju trenutačno ne nosim ne bacam tek tako sa strane; umjesto toga, složim je i uredno pospremim – kad je pogledaš, možeš reći da je pospremljena. Na stolovima ni komodi nema prašine; ako je ima, obrišem je. Kada odem na neka mjesta i vidim da su sobe prilično čiste, to pokazuje da vlasnik kuće prilično ozbiljno drži do čistoće. Na nekim su mjestima stvari u sobama u potpunom neredu, a također je i osobito prljavo, s dlakama, prašinom, paučinom, kukcima i svime ostalim; izgleda odvratno. Ne bih želio ići na takvo mjesto. Mjesta na kojima volim boraviti nisu nužno osobito udobna, ali zasigurno su uredna i čista. Na nekim mjestima čim uđeš osjetiš čudan miris, a stvari u sobi nitko nije pospremio; potpuni je nered. Ne bih želio boraviti na takvom mjestu. Ako baš moram otići ondje kako bih nešto obavio, mogu pokušati izdržati, ali kada dođem do svoje granice, kažem im da to pospreme. Neki ljudi ne žele pospremati, a tada ne biram riječi. Kažem: „Pospremi taj svoj svinjac!” Recite Mi, ako netko ne zna održavati ni vlastito životno okruženje, što može postići? Na nekim se mjestima kuhinja održava prilično čistom. U osnovi nema muha, nema prašine na blagovaonskom stolu, ostaci hrane pokriveni su mrežastim poklopcima za hranu, oko sudopera nema mrlja od vode, svaka je krpa čista i uredna te ni na jednoj ručki ormarića nema mrlja od masnoće. Tako je čisto! To znači znati održavati životno okruženje. Međutim, većina ljudi ne zna održavati svoje životno okruženje. Čak i ako im pomogneš pospremiti sobe, mogu ih takvima održati samo nekoliko dana. Ako se vratiš nekoliko dana poslije, bit će potpuno neprepoznatljive; pomislit ćeš da si ušao u pogrešnu sobu. Međutim, na većini mjesta ne ulazim ni u čiju spavaću sobu; idem samo u zajedničke prostorije poput dnevnog boravka, kuhinje i blagovaonice. Ako nađem nehigijenske prostore, pospremit ću jedan ili dva. Što se tiče prostorija u koje ne odlazim često, mogu ih urediti kako god žele.

Neki se ljudi jako lijepo srede kada snimaju filmove ili pjevačke i plesne programe te izgledaju prilično dotjerano. Ali ponekad, u posebnim okolnostima, moramo održati imati videopoziv kako bismo razgovarali o poslovnim pitanjima, a oni se bez ikakve pripreme, šminkanja ili dotjerivanja uključe u videopoziv; čim ih vidim, pomislim: „Zašto su ti ljudi tako neuredni? Nisu se čak ni dotjerali. Jesu li doista toliko zauzeti?” Neki ljudi drže puno smeća skrivenog po svojoj spavaćoj sobi. Pod jastuke i deke natrpaju gomilu hrane, poput keksa, sjemenki suncokreta i tako dalje, kao i donje rublje, čarape, pa čak i računala, mobitele, bilježnice i slično. Kada noću idu spavati, moraju te stvari gurnuti u stranu kako bi napravili mjesta za spavanje. Ti ljudi ne mogu održavati urednim ni prostor manji od četiri četvorna metra na svojem krevetu. Sve stavljaju na svoj krevet i tko zna koliko dana može proći a da to ne pospreme. Kada im deke postanu vlažne i poprime miris plijesni, ne prozračuju ih na suncu. Čim uđeš u sobu, osjetiš smrad, a to je štetno i za njihovo zdravlje. O kakvoj god se kući radilo, spavaća se soba mora provjetravati. Zrak može biti svjež samo kada pustiš sunce unutra. Madrac na kojem ležiš i deke kojima se pokrivaš moraju se svako toliko prozračiti na suncu. Ako poprime čudan miris ili se zaprljaju, moraju se oprati. To je jedini način da se održi higijena. Također, stavljanje gomile stvari ispod jastuka apsolutno je neprihvatljivo; Ja ne mogu spavati ako su ondje takve stvari. Neki ljudi imaju ovu naviku: sve svoje osobne stvari trpaju pod jastuk i posteljinu. Ako nešto ne mogu pronaći, sigurno će to pronaći ondje. Te loše navike nemaju samo muškarci; začudo, imaju ih i neke mlade žene. Ti ljudi izvana obično izgledaju prilično čisto. Kada snimaju videozapise i rade programe, izgledaju vrlo pristojno, a ni ne izgledaju loše. Izgledaju prilično živahno i glamurozno. Kako to da ne znaju ni održavati svoja osobna životna okruženja i ne mogu čak ni održavati osnovnu higijenu? Recite Mi, što bi takvi ljudi mogli postići? Za sve što radiš potrebna je samodisciplina; stvari bi trebao raditi metodično i sustavno te biti strog, pedantan, ozbiljan i odgovoran – moraš posjedovati te osobine ljudskosti. Ako prema vlastitom privatnom prostoru i okruženju imaš lijen, nemaran, nehajan i neodgovoran stav, kako bi onda mogao dobro obavljati razne crkvene poslove? Neki ljudi kažu: „Previše sam zauzet radom. Nemam vremena baviti se tim stvarima.” Nije li to izlika? (Jest.) Iskreno rečeno, takvi su ljudi jednostavno lijeni.

Svi ljudi s normalnom ljudskošću imaju zahtjeve za svoja životna okruženja. I Ja imam zahtjeve za Svoje životno okruženje. Ono u najmanju ruku mora biti higijensko, čisto i uredno te oku ugodno. Neću se više zadržavati na ovome. Uzmimo samo Božje stvaranje i upravljanje svime stvorenim – upravlja li On time dobro? Svime što je Bog stvorio – rijekama i jezerima sa svime što je u njima, planinama, kotlinama i ravnicama te svim vrstama životinja i biljaka – On upravlja. Recite Mi, upravlja li Bog time dobro? (Da.) Upravlja li dobro svakom vrstom živog bića? (Da.) Ima li ičega kaotičnog ili nejasnog? (Ne, Bog njima upravlja vrlo uredno i sustavno.) Bog njima upravlja s pravilnošću, redom, organizacijom i jasnoćom, s iznimnom strogoćom i preciznošću. Ljudskim riječima rečeno, Njegovo upravljanje tim stvarima osobito je uredno i sređeno, pri čemu ništa ničemu ne smeta i ništa nije naopako. Vidiš, oceani imaju svoje granice, rijeke imaju svoje područje, a planine, kopno i ravnice imaju svoje funkcije. Koje vrste drveća rastu na kojim mjestima te u kakvim okruženjima i područjima žive životinje, ptice i zvijeri – sve ima svoj red i svoje granice. Bog njima upravlja u savršenom redu. Ribe i razna druga živa bića u moru također žive iznimno pravilno. Bog im je sve postavio na svoje mjesto. Na temelju životnog prostora svake vrste živog bića uspostavio je njegove životne navike, rutinu i temperaturu koja mu odgovara, a stvorio je i hranu koja mu je potrebna. Bog je osobito temeljit u razmatranju svakog pitanja i svim stvarima upravlja na osobito organiziran način. Sada pogledaj: kako ljudi održavaju svoja okruženja? Zaboravi na to da upravljaš crkvom ili regijom – ne možeš dobro održavati čak ni vlastitu spavaću sobu ili mjesto gdje se odmaraš. Neki ljudi ne mogu održavati urednim čak ni tako malen prostor kao što je njihov vlastiti krevet. Reci Mi, za što bi uopće mogao biti sposoban? To je mana ljudskosti. Da i ne govorimo o tome da dosegneš mjerila koja Bog na nebu zahtijeva, ako možeš ispuniti ono što od tebe zahtijeva utjelovljeni Bog, odnosno ono što Ja zahtijevam od tebe, to nije loše. Sve su to stvari koje bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali postići. Ako ne možeš dosegnuti čak ni mjerila normalne ljudskosti, onda će ti doista biti pomalo teško postići spasenje. To su zahtjevi koji se postavljaju ljudima kada se radi o održavanju vlastitog okruženja. Ako u to ulože malo truda, ljudi mogu zadovoljiti te zahtjeve; to nije ništa teško. Započni svoj ulazak održavanjem vlastitog životnog okruženja; zatim nauči upravljati svojim radom i dužnošću koju vršiš. Ulazi u te stvari malo-pomalo, razvijaj neke dobre navike u pogledu normalne ljudskosti i izgrađuj neke radne ili životne sposobnosti koje ljudi s normalnom ljudskošću mogu steći. Malo-pomalo, dok pokušavaš živjeti unutar te normalne ljudskosti, trebao bi se prilagoditi nekim pozitivnim, dobrim životnim navikama i životnim okruženjima te ih postupno učiniti dijelom svoje normalne ljudskosti. To će koristiti tvojem vršenju dužnosti, radu i opstanku. Zar ne? (Da.) To su neka pitanja koja se odnose na svakodnevni život.

S obzirom na to da je utjelovljeni Bog tijelo, On mora posjedovati normalnu ljudskost i instinkte stvorenog čovječanstva te živjeti unutar okvira života stvorenog čovječanstva. Stoga utjelovljeni Bog također ima neke potrebe i očitovanja normalne ljudskosti. Iako izvana te potrebe i očitovanja nisu izravno povezana s Božjim identitetom i biti niti s Božjom naravi koju Bog predstavlja – barem su u skladu s normalnom ljudskošću koju Bog na nebu zahtijeva od ljudi; ne proturječe joj niti se s njom uopće sukobljavaju. Nadalje, otkrivenja i izrazi normalne ljudskosti utjelovljenog Boga čovječanstvu ne nanose nikakvu štetu. Što god utjelovljeni Bog u okviru normalne ljudskosti zahtijevao od tebe i što god On otkrivao u ophođenju s tobom, to ti zasigurno neće nauditi i zasigurno ti neće nanijeti štetu. Ne samo da Bog neće činiti stvari koje ti nanose štetu, nego će također u okviru Svoje ljudskosti – koja posjeduje normalnu ljudskost – obavljati djelo koje namjerava obaviti, govoriti riječi koje namjerava govoriti i izražavati narav i bit koje namjerava izraziti, vodeći ljude pred Boga i na put postizanja spasenja. Koliko god ti se vanjski izgled takva utjelovljenog Boga činio beznačajnim, normalnim i praktičnim te koliko god On među stvorenim čovječanstvom bio neupadljiv i ničim poseban, normalna ljudskost koju On proživljava ipak predstavlja Samoga Boga i povezana je sa Samim Bogom. Dakle, samo zato što On otkriva normalnu ljudskost ili čini neke stvari povezane s normalnom ljudskošću – primjerice pomaže ti urediti životno okruženje ili voditi brigu o okolini – ne bi trebao pomisliti: „Kako Bog može činiti te stvari? Nije li On Bog na nebu? Ne bi li trebao obavljati djelo Samoga Boga? Kako bi se mogao baviti tim stvarima? Nije li to poput pucanja na vrapce iz topa?” Ako tako razmišljaš, onda si potpuno i posve u zabludi. Možda ima i onih koji misle: „Bog je utjelovljeni Bog – je li taj utjelovljeni Bog uzvišen i moćan? Je li odvojen od svjetovnih stvari? Razlikuju li se okruženje u kojem On živi, opseg Njegova života ili Njegovi zahtjevi u pogledu života od zahtjeva nas običnih ljudi?” Da ti kažem, očitovanja svakog aspekta života ovog utjelovljenog Boga krajnje su obična i krajnje normalna; uopće nisu uzvišena, a u očima mnogih čak su i jednostavno beznačajna. On nema stroge zahtjeve ni ekstravagantne želje kad je riječ o kvaliteti života; jednostavno voli živjeti na najjednostavniji, najobičniji način. Neki kažu: „Zar utjelovljeni Bog ne zna kako uživati u visokom životnom standardu?” Doista nije stvar u tome da Ja to ne znam niti u tome da nisam upoznat s lijepim stvarima. Meni se takve stvari jednostavno ne sviđaju. Nemam takve zahtjeve. Moji zahtjevi i standardi za život isti su kao i kod običnih ljudi: ljeti jesti neka pržena jela i salate, zimi jesti neka variva i pirjani tofu, a kada zahladi i padne snijeg jesti malo okruglica. Neki kažu: „Znaš li onda kuhati?” Znam i kuhati te mogu napraviti ručno valjane rezance. Prije nekoliko godina također bih spremao peciva kuhana na pari i pletena peciva, prao suđe i čistio. Slažem Svoje deke vrlo uredno. Operem Svoju odjeću čim se malo zaprlja i ne volim osjetiti čudne mirise. Nemam stroge zahtjeve kada je u pitanju život. Volim tišinu i ne volim buku. Ne želim boraviti na mjestima gdje ima puno ljudi koji govore vrlo glasno i gdje je velika buka, i ne volim gradove. Recite Mi, jesu li to visoki standardi? (Nisu.) Kada se vozim u automobilu, unutra samo mora biti tiho i to je dovoljno. Ne volim postaviti klima-uređaj na prehladno, a što se tiče grijanja, dovoljno je da bude lagano toplo i da Mi u podstavljenoj jakni nije hladno. Kad kupujem namještaj, volim kupovati velike ormare u koje stane puno stvari, tako da sve što unutra stavim može biti uredno složeno. Volim da stvari koje koristim budu čiste. Čak i kada se nakon dugotrajne upotrebe istroše, na njima nema mrlja od znoja niti imaju čudne mirise, a kamoli da na njima ima dlaka ili peruti. Odjeću koju sam nosio svakako ću oprati prije nego što je stavim u ormar; prljavu odjeću nikada ne stavljam u ormar. Nemam stroge zahtjeve kada je u pitanju život. Kada imam psa, nemam nikakve plemenite pasmine; dovoljno Mi je da je poslušan, dobar i razuman, da ne stvara probleme i ne želi stalno ići u šetnje ili se igrati. Neki kažu: „Voli li utjelovljeni Bog samo vrhunske, otmjene stvari?” Takve Mi stvari nisu strane, ali doista Mi se ne sviđaju. Volim praktične stvari – bilo da se radi o Mojoj odjeći, stvarima koje koristim ili Mojem životnom prostoru, dovoljno je da su praktične. Ako postoji komad odjeće ili par cipela koji se može nositi mnogo godina i koji Mi je potreban, svakako ću ga kupiti. Ako je neki predmet vrlo luksuzan, dragocjen i vrijedan, ali bih ga jedva jednom upotrijebio u deset godina, ne bih ga želio čak ni da Mi ga daju besplatno. Ne volim takve stvari. Neki kažu: „Što se tiče Tvog računala, koristiš li ono koje je najskuplje, najkvalitetnije, najsuvremenije i najbrže?” Računalo koje koristim prilično je brzo, ali nije najviše klase. Dokle god ga mogu koristiti za provjeru vremena, čitanje poruka i obavljanje nekih svakodnevnih zadataka, to je dovoljno. Koje god uređaje koristio, nikada ne koristim one najviše klase; obični, praktični sasvim su u redu. Čak i ako se Moji obični predmeti istroše od upotrebe, dajem sve od sebe da ih održim potpuno čistima i neoštećenima te da osiguram da se mogu normalno koristiti.

Utjelovljeni Bog također je izbirljiv kada je riječ o ophođenju s ljudima. On se ne voli mnogo družiti niti voli imati pretjerano duboke odnose s ljudima. Međutim, u ophođenju s drugima također ima neka osnovna mišljenja o ljudima i zahtjeve prema njima; u najmanju ruku, oni s kojima se ophodi moraju se prema drugima odnositi iskreno. Postoji određena vrsta osobe koja se samo hvali i razmeće velikim riječima kada govori. Devet od deset stvari koje kaže zvuče neistinito i nepraktično ili su njezine riječi prožete prezirom i omalovažavanjem drugih, i gaji loše namjere. Svaki put kada razgovaraš i ophodiš se s takvom osobom, ona je takva; nikada ne možeš dokučiti kakva je zapravo niti osjetiti njezinu iskrenost. Takvi su ljudi nepouzdani i neozbiljni; oni su dangube i ne volim se družiti s njima. Postoji još jedna vrsta osobe koja stalno laže te voli prazno brbljati i govoriti besmislice, nikada ne govoreći ništa stvarno. Ako je nešto pitaš i pokušaš dobiti ozbiljan odgovor, ona okoliša i ne govori ti istinu. Ja s njom uvijek razgovaram potpuno iskreno i ne omalovažavam je, a kamoli da bih joj ikada naudio, a ipak Mi i dalje ne govori istinu; s takvim je ljudima nemoguće razgovarati. Jednu vrstu čine dangube koje se hvale, razmeću velikim riječima i neozbiljne su – s takvim ljudima ne želim imati posla. Drugu vrstu čine oni koji stalno lažu i nikada ne govore ništa stvarno; ni s takvim ljudima ne volim imati posla – takvi Mi se ljudi gade i prezirem ih. Ako tijekom obavljanja crkvenog posla moram imati posla s takvim ljudima, mogu to podnijeti – to je samo održavanje strogo poslovnog odnosa. Ako nema nikakvog posla koji treba obaviti, dajem sve od Sebe da se klonim takvih ljudi i da se ne ophodim s njima. Postoji i još jedna vrsta osobe: prije nego što uopće imaš ikakvog stvarnog posla s njom, ona počinje kalkulirati kako bi te mogla iskoristiti, kako bi od tebe mogla izvući neke korisne informacije, kako bi na tebi mogla zaraditi ili kako bi te mogla prevariti da zadobije tvoje suosjećanje, povjerenje i visoko mišljenje. Smišlja sve moguće načine da spletkari protiv tebe. Ne želim imati posla s takvim ljudima; gade Mi se i držim se što dalje od njih. Postoji i još jedna vrsta osobe: čim stupiš u kontakt s njom, ona će se pokušati mjeriti i uspoređivati s tobom, pa će čak biti i ljubomorna na tebe. Na primjer, ako se ošišaš, reći će da ti frizura izgleda loše, ali će se nekoliko dana poslije ošišati potpuno isto. Ili će te vidjeti kako nosiš lijepu odjeću i pitati gdje si je kupio, dok ti u lice govori da je boja pretamna, da je stil zastario, da ti ne stoji dobro i tako dalje, ali nekoliko dana poslije kupit će potpuno istu odjeću i stalno paradirati oko tebe pokazujući je. Što god da imaš, čim to vidi, i ona to mora imati. Ako kupiš kupus za pedeset centi za pola kilograma, ona kaže: „To je tako skupo!” Ali onda se okrene i ode u drugu trgovinu kupiti kupus za dolar za pola kilograma, pa čak kaže: „Povrće koje sam kupila jeftinije je od tvog.” Ne laže li bezočno? Ne poznaješ je baš dobro i nemate bliski odnos, a ipak se pokušava nadmetati s tobom i tako ti zavidi, uspoređujući se s tobom u svakom pogledu; čak te pokušava nadmašiti u svemu što kažeš. Nije li to kao da si naišao na bijesnog psa? Kada naiđem na takve ljude, izbjegavam ih i ignoriram; nemoguće je slagati se s takvom osobom koja nema normalnu ljudskost. Postoji i još jedna vrsta osobe, s kojom ste se možda i vi susreli; s takvom je osobom iznimno teško imati posla. Na primjer, žali se da je u sobi vruće. Ako joj kažeš da otvori vrata da se prostorija prozrači, ona kaže: „Ne, muhe će ući ako vrata budu otvorena.” Ako joj predložiš da postavi mrežasta vrata, kaže da će to otežavati ulaženje i izlaženje. Ako joj kažeš da uključi ventilator, kaže da se boji da će se prehladiti od propuha i da to troši struju. Ako naiđeš na nekoga ovakvog, tko odbacuje svaki tvoj prijedlog dok se žali da je u sobi vruće, znat ćeš da je ta osoba zaista težak slučaj. Kakva je to uopće jadna osoba? Može li prihvatiti ispravne riječi? (Ne. Nema normalnu ljudskost.) Bi li onda i dalje razgovarao s njom? (Ne.) Kada naiđem na takvu osobu, u Svom srcu stječem dojam o njoj: „Aha, dakle takva si ti osoba. Nemaš normalnu ljudskost, ne prihvaćaš ispravne riječi, uvijek cjepidlačiš i tražiš mane te voliš postavljati teške probleme kako bi drugima namjerno otežala stvari. Nisi dobra osoba.” Kako bi trebalo okarakterizirati ovakvu vrstu osobe? U narodu se takvi ljudi nazivaju „kontrašima”; takvim se ljudima ništa ne može dokazati razumom. Žale se da je u sobi vruće, ali koje god rješenje da predložiš, kažu da je pogrešno ili da neće funkcionirati. Međutim, čim napustiš sobu, odmah otvore vrata i prozore te uključe ventilator, ne brinući se o tome hoće li muhe ući ili će se prehladiti od propuha. Takvi ljudi nisu na istoj valnoj duljini kao Ja. S njima je nemoguće komunicirati i ne volim imati posla s njima. Neki kažu: „Ne sviđa Ti se ova vrsta osobe, ne sviđa Ti se ona vrsta osobe – ne možeš imati posla s nekim samo zato što Ti se ne sviđa?” Ne kažem da ne mogu imati posla s takvom osobom samo zato što Mi se ne sviđa. Ako se moram ophoditi s njom zbog posla ili u svakodnevnom životu, mogu to podnijeti. Ne mogu odbiti ophoditi se s takvim ljudima samo zato što Mi se ne sviđaju i time odgoditi posao ili utjecati na određene stvari koje se moraju obaviti. Međutim, kada to nije nužno, nipošto se neću ophoditi s takvim ljudima.

Postoji još jedna vrsta osobe koja samo voli jesti, piti i zabavljati se, zanemarujući ozbiljne poslove. Ako je to zato što je mlada i nezrela, zato što joj se karakter još nije formirao ili zato što su je razmazili kod kuće, pa se ne zna posvetiti ozbiljnim stvarima niti usredotočiti na ozbiljne poslove – i ne pokušava naučiti nikakve tehničke vještine niti steći znanje i stručnost – to se može oprostiti. Međutim, neki su ljudi već u dvadesetima, tridesetima ili četrdesetima, a i dalje zanemaruju ozbiljne poslove i po cijele dane dangube. Kada nemaju što raditi, vole brbljati, čavrljati i lutati uokolo, provlačeći se kroz život. Nikada ne razmišljaju o ozbiljnim stvarima niti se usredotočuju na ozbiljne poslove, ne pokušavaju naučiti nikakve tehničke vještine niti steći ikakvo znanje i stručnost. Ne čitaju Božje riječi, ne razmišljaju o životnim pitanjima niti promišljaju o tome kojim bi putem ljudi trebali ići. Nikada ne promišljaju o tome kako bi trebali izbjeći hodanje pogrešnim putem kad vide druge kako njime idu, niti gledaju one koji su ušli u Božje riječi i istinu te iz njih nešto zadobili, kako bi od tih ljudi mogli učiti. Nikada ne promišljaju o tim ozbiljnim stvarima. Kada su slobodni, samo jedu, piju i zabavljaju se, čitaju vijesti iz svijeta zabave i prate događanja u raznim područjima. Udubljeni u svakojake izvore vijesti, časopise i društvene trendove, jednostavno plutaju i provlače se kroz život, živeći od danas do sutra. Čak i nakon što se tako provlače desetak godina, uopće se ne osvijeste i nikada nisu uznemireni. Bez obzira na to tko ih oreže ili razotkrije, oni za to ne mare, ostaju otupjeli i tupavi i ne znaju tragati za istinom. Takvi se ljudi samo provlače kroz život, samo žive na tuđi račun i čekaju smrt. Ova vrsta osobe često je i cinična te smatra da je sve nepravedno i da, kamo god pošla, njezin talent ne može doći do izražaja. Ipak, zbog toga što se ne trudi, ne uspijeva ništa naučiti, nikada nijedan posao ne shvaća ozbiljno, nikada nijednu ispravnu riječ ne shvaća ozbiljno i nikada ne razmišlja o tome što bi trebala raditi u budućnosti. Izražava se prilično jasno i ima zamisli, ideale i želje, ali ih jednostavno ne provodi u djelo. Doktrine koje iznosi prilično su dobre i uzvišene; ljudima zvuče smisleno i razumno, pa čak i prilično ugodno za slušati, ali kada je riječ o obavljanju praktičnih stvari u stvarnom životu, ne može smoći nimalo snage i ne poduzima nikakve praktične korake. Ne volim takve ljude. Možda si vrlo prosječnog kova ili si prilično tupav, nedostaju ti prirodne sposobnosti i nemaš nikakvih darova ni talenata. Međutim, osobito si staložen, ulažeš puno truda u stvari i radiš ih marljivo, voljan si podnijeti teškoće i možeš platiti cijenu. Bez obzira na to tko ti povjeri zadatak, osobito si ozbiljan i odgovoran te za njega možeš preuzeti odgovornost do samog kraja. Također se strogo držiš načela, do te mjere da ponekad čak sputavaš druge; ljudi smatraju da si preozbiljan i da se prestrogo držiš načela, ali ti u tome možeš ustrajati. Volim ovakvu vrstu osobe. Nije osobito važno što si pomalo lošeg kova i pomalo tupav – barem nisi slatkorječiva, lukava, prijevarna osoba ili netko tko se provlači kroz život. Iako nisi najboljeg kova i nedostaje ti prirodna sposobnost, voliš učiti i učiš osobito ozbiljno i prizemno, a da nisi površan. Kada drugi prestanu pokušavati nešto naučiti, ti nastavljaš pokušavati dok to ne shvatiš. Volim ovakvu vrstu osobe. Ona se vlada i postupa staloženim, odmjerenim koracima, nikada ne cilja previsoko i osobito je ozbiljna. Prema ljudima i stvarima odnosi se iskreno. Čak i kada pere psa, opere ga potpuno i temeljito; u suprotnom smatra da je površna – postupa ispravno čak i prema psu. Volim ovakve ljude. Neki ljudi mogu varati druge, a mogu varati i Boga te biti površni prema Njemu; govore vrlo lijepo, ali ne rade praktične stvari. Ne želim obraćati pozornost na takve ljude niti se ophoditi s njima. Možda si rječit, znaš laskati i govoriti stvari koje lijepo zvuče, ali Ja takve riječi ne želim slušati – na takve stvari ne nasjedam.

Govorim ove riječi kako biste Me razumjeli. Ja sam samo obična osoba koja živi u normalnoj ljudskosti. U usporedbi s Bogom na nebu, vrlo sam beznačajan; vrlo sam obična, sasvim prosječna osoba. Nemam uzvišenu sliku niti izvanredne sposobnosti. Ne uzdižem se iznad drugih, a kamoli da se želim isticati u gomili. Vrlo sam obična, a također i vrlo jednostavna osoba. Smatram da je obična osoba poput Mene, koja živi u normalnoj ljudskosti, u potpunosti sposobna preuzeti na sebe ovu etapu Božjeg djela u posljednjim danima i također izraziti sve istine koje Bog u posljednjim danima namjerava izraziti, kako biste od Mene mogli zadobiti sve aspekte istine koji dolaze od Boga, a koji su potrebni za postizanje spasenja. Za vas je utjelovljeno Božje tijelo dovoljno da vam omogući postizanje spasenja; svaki aspekt ili svaka strana ovog tijela koje možete vidjeti i s kojima možete doći u kontakt zapravo su već dovoljni za tu svrhu. Stoga, kao normalna osoba, ako imaš savjest i razumnost, ne bi trebao stalno uspoređivati utjelovljenog Boga s Bogom na nebu. Ako to činiš, s jedne strane, od toga nemaš nikakve koristi, a s druge strane, Bogu na nebu neće se svidjeti što to činiš. Nadalje, ako utjelovljenog Boga stalno uspoređuješ s Bogom na nebu, to će u velikoj mjeri utjecati na tvoje prihvaćanje riječi koje utjelovljeni Bog govori i djela koje obavlja, kao i na opskrbu svim aspektima istine koji su ti potrebni, a koji dolaze od Njega. Postoji i još važniji aspekt, a to je da koliko god utjelovljeni Bog bio beznačajan, normalan ili običan, On je ipak Božji izraz na zemlji, Božje očitovanje na zemlji i Božji predstavnik na zemlji. U kojoj god mjeri On mogao predstavljati Boga ili očitovati Boga, u najmanju ruku, u Božjim očima, On predstavlja Boga i djelomično predstavlja Božji identitet, Božju bit i Božju narav. Stoga, u najmanju ruku, On predstavlja Božji identitet, a predstavlja i djelo koje Bog namjerava obaviti na zemlji; On zastupa Boga, odnosno moglo bi se reći da zastupa Boga kako bi obavljao djelo na zemlji. Koliko god gledao na Boga na nebu s poštovanjem ili koliko god štovao Boga na nebu, Bog ne voli da utjelovljenog Boga uspoređuješ s Bogom na nebu niti da utjelovljenog Boga odvajaš od Boga na nebu. Još manje voli ako, kada utjelovljenog Boga uspoređuješ s Bogom na nebu, imaš visoko mišljenje o Bogu na nebu, ali na Boga na zemlji gledaš svisoka, ili ako si prema Bogu na nebu ispunjen divljenjem i poštovanjem, a prema Bogu na zemlji neprijateljstvom i diskriminacijom, pa Mu čak sudiš, osuđuješ Ga i napadaš Ga. Stoga, kada je riječ o tome kako se ljudi odnose prema utjelovljenom Bogu, s jedne strane, moraju se prema Njemu odnositi ispravno i prihvatiti Njegovu normalnu ljudskost; s druge strane, moraju prihvatiti istinu i narav koje izražava u skladu s Božjim identitetom i statusom. Kada otkriva normalnu ljudskost i izražava Božju narav ili očituje Božju bit, ono što vidiš i što možeš shvatiti upravo je to. U konačnici, iz perspektive i sa stavom stvorenog bića, moraš se pokoriti Božjim riječima koje On izražava ili Božjoj naravi i biti koje On otkriva te ih prihvatiti. Uz to što ne uspoređuješ utjelovljenog Boga s Bogom na nebu, također se ne bi trebao različito odnositi prema utjelovljenom Bogu i Bogu na nebu. Budući da su Bog na nebu i utjelovljeni Bog u biti ipak jedno – samo se, gledano izravno golim okom, razlikuju u obliku u kojem se pojavljuju – bez obzira na to uspoređuješ li utjelovljenog Boga s Bogom na nebu ili ne, u konačnici se tvoj odnos prema utjelovljenom Bogu mora svesti na činjenicu da On ima Božji identitet i Božju bit. Bez obzira na to kakvu normalnu ljudskost ili kakva otkrivenja i očitovanja utjelovljenog Boga vidiš golim okom ili koliko se On čini normalnim, običnim i praktičnim, moraš Ga iz perspektive stvorenog bića prihvatiti, prigrliti i pokoriti Mu se, umjesto da Mu prkosiš. Ljudi stalno vole uspoređivati utjelovljenog Boga s Bogom na nebu. Najgora stvar u vezi s tim jest to što su ljudi najskloniji služiti se ljudskim predodžbama i uobraziljama o Bogu kako bi sudili utjelovljenom Bogu, osudili Ga ili odbacili. Stoga je uspoređivanje utjelovljenog Boga s Bogom na nebu put koji te vodi u smrt. Što znači put koji vodi u smrt? To se odnosi na ono što sam ranije rekao – baš tražiš smrt! A što znači tražiti smrt? To ne znači da će te Božja kuća ukloniti ili izbaciti – nego znači da je zlo koje si počinio toliko ozbiljno da ćeš pretrpjeti kaznu i biti uništen; to je izazivanje sudbine. Kada počiniš takvo zlo, ljudi ti ne mogu ništa učiniti, ali Bog će te osuditi na temelju tvojih zlih djela. Zašto onda kažem da je to traženje smrti? Postoji razlog zašto koristim izraz „baš tražiš smrt”: ovaj tvoj pristup predstavlja put kojim ideš. Kakvim putem sada ideš? Ovaj tvoj pristup pokazuje da ideš putem koji vodi u uništenje. Što znači ovaj put koji vodi u uništenje? Znači da Bog jasno svjedoči da ovaj utjelovljeni Bog na zemlji predstavlja Njega i Njegove namjere u posljednjim danima te da je ovaj utjelovljeni Bog Njegovo očitovanje i nositelj Njegova djela u posljednjim danima, ali ti ove riječi ne prihvaćaš. Tvrdoglavo odbijaš priznati identitet i bit ovog utjelovljenog Boga i ne prihvaćaš Njegove riječi ni djelo. Ne samo da ih ne prihvaćaš, nego ih čak i odbacuješ, pa se čak često moliš Bogu na nebu i preklinješ Ga, želeći zaobići utjelovljenog Boga kako bi zadobio odobravanje Boga na nebu i time postigao spasenje. Drugim riječima, vjeruješ samo u Boga na nebu, dok utjelovljenog Boga – Onoga kojemu je povjereno Božje djelo na zemlji – ne prihvaćaš. U tom slučaju odbacuješ djelo koje je Bog na nebu obavio i riječi koje je izgovorio nakon što je došao na zemlju; odbacuješ osobu kojom je Bog postao na zemlji i stoga je put kojim ideš put uništenja. Koliko god štovao Boga na nebu i gledao na Njega s poštovanjem, Bog to ne prihvaća niti priznaje. Put kojim ideš put je uništenja; to se naziva traženjem smrti. Što znači tražiti smrt? To znači da je zlo koje si počinio preveliko i da može dovesti do toga da budeš kažnjen; to je izazivanje sudbine. Put kojim ideš i put primjene kojim kročiš pogrešni su. Suprotstavljaš se Bogu, neprijateljski si raspoložen prema Bogu. Nemoj misliti: „Uzdam se u Boga na nebu. Utjelovljeni Bog samo je obična osoba. Prihvaćam riječi koje On govori, ali što se tiče Same osobe, ne prihvaćam da je On Krist, da je On Bog. Kako On može predstavljati Božji identitet? Jednostavno ne priznajem da je On Bog na zemlji. Nema drugog Boga osim Boga na nebu.” Ako govoriš takve riječi, onda si u nevolji. Ideš putem uništenja; to je traženje smrti. Je li u povijesti bilo ljudi koji su „tražili smrt”? Je li bilo ljudi koji su očito išli putem uništenja? Je li Pavao bio jedan od njih? (Jest.) Pavao je bio takva osoba, a takvi su bili i oni pismoznanci, farizeji i svećenički glavari. Oni su vjerovali samo u Jahvino ime i samo u Boga na nebu. Kada se Bog utjelovio i došao na zemlju, vidjeli su da je Gospodin Isus samo obična osoba i k tome sin siromašnog tesara, pa su Ga odbili prihvatiti bez obzira na sve: „Jednostavno te neću prihvatiti. Vjerujem samo u Boga na nebu!” A što im je Bog na nebu rekao? „Baš tražiš smrt!” To je isti izraz koji sam maloprije upotrijebio. Kakav je bio rezultat? Činjenice dokazuju da su tražili smrt, zar ne? (Dokazuju.) Želite li ići takvim putem? (Ne.) Onda nemojte ići takvim putem. Ako ste ranije išli takvim putem, brzo se vratite, pokajte se i priznajte svoje grijehe; još uvijek nije prekasno da se sada vratite. Međutim, izraz „baš tražiš smrt” ne biste trebali olako upotrebljavati. Kad god to kažete, u tome ima naglosti. Ljudi iz kriminalnog svijeta često kažu: „Baš tražiš smrt!” Time žele reći da nekoga žele ubiti. Ali kada Ja to kažem, drugačije je nego kada oni to kažu. Kada Ja to kažem, u tome nema naglosti i ne pokušavam zvučati opasno. Samo te želim podsjetiti: nemoj ići Pavlovim putem; to bi značilo tražiti smrt, a to je put uništenja. Ako ideš tim putem, bit ćeš uništen i završit ćeš s istim ishodom kao Pavao; to bi bilo strašno. Pavao tada nije čuo mnogo istina. To što je tražio smrt bila je njegova vlastita krivnja i bilo je određeno njegovom prirodom. Ali sada imate Pavlovu priču kao opomenu, stoga ne smijete tražiti smrt – nemojte ići tim putem uništenja. Istina o utjelovljenju sada je tako jasno objašnjena, a razne istine o postizanju spasenja također su tako jasno objašnjene. Ako se i dalje namjerno opireš i tvrdoglavo odbijaš prihvatiti utjelovljenog Boga, nije li to traženje smrti? To dokazuje da si osoba Pavlova soja. Nipošto ne smijete ići tim putem!

Sada kada sam toliko besjedio, je li vam jasno kako biste se trebali odnositi prema utjelovljenom Bogu i kako se postaviti prema odnosu između utjelovljenog Boga i Boga na nebu? (Da.) Koja su onda načela u tom pogledu? Koliko ih ima? Sažmite ih. (Iz današnje Božje besjede, prvo načelo koje sam shvatio jest prihvatiti normalnu ljudskost utjelovljenog Boga i ispravno pristupiti normalnoj ljudskosti tijela u koje se Bog zaodjenuo, uključujući ispravan pristup Njegovim osnovnim potrebama i izborima unutar Njegove normalne ljudskosti. Drugo je načelo da Bog na zemlji ima Božju bit, pa dok god može izražavati istinu i spašavati ljude, trebali bismo Ga prihvatiti i pokoriti Mu se. To je ključno.) Naglasit ću još nekoliko stvari. U teoriji, normalna ljudskost utjelovljenog Boga ne tiče se istine niti djela koje Bog namjerava obaviti. Strogo govoreći, normalna ljudskost odnosi se na stvari koje su unutar okvira života utjelovljenog Boga. Što se tiče tog čovjeka – onoga što On voli, Njegove osobnosti, raspona osjećaja koje doživljava, kao i Njegovih raznih mišljenja, gledišta, shvaćanja, izbora i drugih stvari u vezi sa životom i društvom – sudeći sa stajališta ljudskosti, jesu li ta Njegova očitovanja u skladu sa savješću i razumnošću normalne ljudskosti? (Da.) Oni koji kažu „da” moraju za to preuzeti odgovornost. Moraš jasno objasniti: odakle dolazi to tvoje „da”? Je li to doktrina, puko ponavljanje ili doista imaš iskustva i spoznaju o tome? (Bože, moje je gledište da, bilo da nas Bog usmjerava u proživljavanju normalne ljudskosti ili nas navodi da razlučujemo neke ljude, događaje i stvari s kojima se susrećemo, sve nam to govori kako proživljavati normalnu ljudskost i kako biti pošteni ljudi; sve nas to vodi na ispravan put. Stoga je Božje usmjeravanje ljudi u svim aspektima za njih korisno.) Bio bih oprezan s tvrdnjom da je sve to ljudima korisno, ali u najmanju ruku, Ja osobno vjerujem da bi riječ „normalna” u izrazu „normalna ljudskost” trebalo objasniti. Kako bi onda trebalo objasniti riječ „normalna”? S jedne strane, ona znači da su perspektiva i stajalište s kojih utjelovljeni Bog gleda na ljude, događaje i stvari ispravni. Već sam u Svojim besjedama govorio o tome kako se odnosim prema svim vrstama ljudi i svim vrstama stvari. Može se reći da Ja kao osoba posjedujem ta Svoja razna gledišta na svijet, čovječanstvo te na razne zle trendove i ideološke trendove, ali se može reći da ona dolaze i od Boga. Ovdje nije moguće ulaziti u pojedinosti o tim stvarima – polako o njima sami promišljajte. Stajalište i perspektiva iz kojih utjelovljeni Bog gleda na ljude, događaje i stvari normalni su – to je s jedne strane. S druge strane, gledišta i misli koje On razvija na temelju Svojeg razumijevanja raznih stvari normalni su; nisu iskrivljeni ni ekstremni. Neću se usuditi reći koliko biste koristi mogli imati od otkrivenja Moje normalne ljudskosti dok živim i ophodim se s vama niti da vam ona mogu pružiti jednake koristi kao istina, ali u najmanju ruku, neću vam nauditi. Postoji i najosnovnija stvar, a to je da, što se tiče Mojih osobnih misli i želja, nikada nikome ne želim nauditi. Ako vidim da griješiš u govoru ili da imaš neke pogrešne načine života, životne navike ili stavove prema životu – na primjer, imaš iskrivljeno shvaćanje o konzumiranju neke vrste hrane – razgovarat ću s tobom i ispraviti tvoje misli i gledišta. S jedne strane, na temelju razumijevanja normalne ljudskosti pomažem ti ispraviti neke pogrešne životne navike kako bi imao ispravne misli i gledišta te tom pitanju mogao pristupiti racionalno. S druge, dublje strane, to činim kako bih ti omogućio da razumiješ neke istine i uđeš u njih. I to je očitovanje normalne ljudskosti utjelovljenog Boga. Nadalje, normalne su i razne potrebe u životu Boga u normalnoj ljudskosti, kao i način na koji se On ophodi sa svim vrstama ljudi. Na što se odnosi ta riječ „normalno”? Jeste li ikada čuli da nekoga maltretiram, da nekome nanosim štetu, da nekoga ugnjetavam ili obmanjujem? (Ne.) Doista nikada nisam činio takve stvari. S obzirom na Moj identitet i status, zar Mi ne bi bilo vrlo lako izgovoriti neke okrutne riječi ili nekoga ugnjetavati? Imao bih pravo to učiniti, ali doista nikoga nikada nisam maltretirao, ni s kim se nisam svađao, ni s kim se nisam sukobljavao niti sam nekome iza leđa pravio probleme oko njega – nikada nisam imao nijedno od tih očitovanja. Kada sam među ljudima, jednostavno se normalno ophodim s njima; malo se više zbližim s onima koji imaju dobru ljudskost, a klonim se onih koji imaju lošu ljudskost. Pomažem kada mogu, a kada ne mogu, puštam da stvari idu svojim prirodnim tijekom. Što se tiče ovih očitovanja normalne ljudskosti – bilo da se radi o Mojem rasponu emocija ili životnim navikama, ili Mojim načinima i načelima ophođenja s ljudima – sudeći prema onome što možete vidjeti, s čime možete doći u kontakt, što možete shvatiti i spoznati iz prve ruke, vidite li ijedan aspekt koji je nenormalan? (Nema ničega nenormalnog; sve je to doista praktično.) „Sve je to doista praktično” – neki to možda ne razumiju najbolje, pa ću te ispraviti: sva ta očitovanja normalne ljudskosti utjelovljenog Boga imaju načela; u njima nema ničeg ispraznog ni pretencioznog. Ja osobno smatram da se nikada ne pravim važan, a osobito ne volim izdavati naredbe; radije volim obavljati stvaran posao. Podučavam vas svemu što znam i razumijem, ne zadržavajući ništa za Sebe. Vidiš, kada vas podučavam određenom poslu koji uključuje stručne vještine, kažem sve što znam. Jesam li ikada išta zadržao za Sebe? (Ne, nisi.) Ništa ne skrivam niti tajim; dajem sve od sebe da te usmjeravam i podučavam. Vrlo ozbiljno učiš, ulažeš mnogo truda i možeš podnijeti mnogo teškoća, a na kraju svladaš ono čemu sam te podučio i možeš samostalno raditi te više ne trebaš Moje usmjeravanje. To Me prilično raduje i ne osjećam ljubomoru. Čak te i potičem da stvari radiš samostalno i voljan sam dopustiti ti da ostvariš postignuća. Kada ostvariš postignuća i svi ti se dive, Ja ti čak i čestitam. Kada naučiš nešto od Mene, ostvariš postignuća i svi imaju visoko mišljenje o tebi, to dokazuje da si sposoban, a Ja doista nisam ljubomoran; ne pokušavam te zasjeniti niti pokušavam prisvojiti tvoje zasluge. Neću reći: „Zašto svima ne kažeš da si to naučio od Mene? Zašto Mi nisi zahvalan?” Kažem: „Samo sam besjedio o načelima i nisam toliko podučavao; ti si taj koji je to dobro shvatio.” Mnogo je praktičnih stvari unutar normalne ljudskosti utjelovljenog Boga, a unutar te praktičnosti mnogo je konkretnih stvari. Možda ćete, dok se ovako predstavljam, vi koji ste se ophodili sa Mnom polako početi shvaćati. Vrlo sam jednostavan u Svojem ophođenju s ljudima; izravan sam, ne služim se nikakvim trikovima, ne spletkarim protiv ljudi i ne iskorištavam ljude, a kamoli da se razmećem Svojim statusom pred drugima dok obavljam posao ili da koristim prednosti Svog statusa kako bih tražio ikakve osobne koristi. Ako Mi se pokušavaš dodvoravati i laskati Mi, osjećam se prilično neugodno i nelagodno i moram te se kloniti. Ako se normalno ophodiš sa Mnom, ne pokušavajući Mi se dodvoravati niti Mi laskati, osjećam se prilično ugodno i vrlo sam voljan ophoditi se s tobom.

Tijekom Svojih godina ophođenja s ljudima, proživjevši ovoliko, u Svojoj sam normalnoj ljudskosti došao u kontakt s prilično mnogo ljudi svih vrsta. Sve sam ih vidio – izrazito složene ljude i izrazito glupe ljude; izrazito ohole i nerazumne te izrazito zle ljude. Kasnije sam, malo-pomalo, otkrio da se ljudi doista međusobno razlikuju. Jednostavan sam u Svom ophođenju s ljudima; govorim vrlo jednostavno i izravno, a mogu se i otvoriti. Ipak, susrećući se s ljudima svih vrsta, vidio sam da je ljudskost iznutra odviše složena. No koliko god složeni bili ljudi s kojima se suočavam, kada u Svojoj normalnoj ljudskosti nešto izražavam ili rješavam neku stvar, Moje stajalište, načela, metode i osobne sklonosti nikada se ne mijenjaju. Bez obzira na to s kakvim ljudima imam posla, u konačnici se način na koji se prema njima odnosim temelji na načelima koja već postoje u Meni. Ako si netko tko teži istini i ima ljudskost, onda se možemo više ophoditi, više dolaziti u kontakt i više razgovarati u zajedništvu, govoreći otvoreno i od srca. Ako nisi netko tko teži istini, ne vršiš svoju dužnost, a ljudskost ti je vrlo zla, onda ću dati sve od sebe da s tobom imam manje kontakta i da se što manje ophodim s tobom; činim tek onoliko koliko je potrebno da odnos bude pristojan. Ako možeš tragati za istinom i iskreno tražiti kada imaš probleme, mogu s tobom razgovarati u zajedništvu, ali hoćeš li to moći prihvatiti, tvoja je stvar. Što se tiče onih koji gaje zle namjere ili zlu volju, i za njih imam odgovarajuće metode i načela prema kojima s njima postupam i odnosim se prema njima. Izvana se način na koji se prema njima odnosim ne mijenja; i dalje besjedim o tim riječima te i dalje činim te stvari, i to je i dalje otkrivenje Moje normalne ljudskosti – ali to ne znači da ne vidim kakvi su oni ljudi. Izvana vidiš da sam uvijek takav, jednostavan u načinu na koji se odnosim prema ljudima, odnoseći se prema svima razumno unutar normalne ljudskosti. To je ono što vidiš izvana, ali znaš li što u Svom srcu mislim o njima? Imam načela i gledišta u vezi s takvom vrstom ljudi. Koja su to načela i gledišta? Ako ih procjenjujem iz perspektive savjesti i razuma Svoje normalne ljudskosti, njihov problem nije velik; ali ako put kojim kroče i njihov budući ishod promatram iz perspektive Svojeg božanstva, onda je njihov problem vrlo ozbiljan. Stoga se u Meni ponekad usklađuju Moja normalna ljudskost i Moje božanstvo. Dok ih usklađujem, možda sam blag prema tebi, pružam ti priliku, promatram te i čekam da promijeniš smjer, a možda ti i Bog na nebu pruža priliku. U Meni je to proces usklađivanja Moje normalne ljudskosti i Mojeg božanstva. Ne želim dolaziti u kontakt s tobom, ali budući da možda nisi prekršio upravne odluke ili načela Božje kuće, još uvijek si u Božjoj kući. Što se Mene tiče, iz perspektive Svoje ljudskosti mogu biti strpljiv s tobom i ne praviti problem oko onoga što si učinio, ali iz perspektive Svojeg božanstva već sam te osudio. Dok osuđujem ljude, a istovremeno ih štedim i opravdavam te prelazim preko nekih stvari, Bog neke razotkriva, a drugi čine veliko zlo, uzrokuju ozbiljne posljedice i bivaju izbačeni. Dok čekam, neki ljudi i dalje vrše svoje dužnosti u Božjoj kući. Tijekom vršenja svojih dužnosti postupno preokreću stvari, mijenjaju se i teže istini; mijenjaju smjer u svojem srcu. Iz perspektive Svoje normalne ljudskosti, mogu se – kada je to prikladno – ophoditi i razgovarati s onima koji promijene smjer, pružajući im nešto razgovora u zajedništvu i nešto pomoći. Međutim, tijekom tog procesa neki se ljudi i dalje nimalo ne mijenjaju. I dalje imaju ista očitovanja kao i prije, ne teže istini i nastavljaju ići svojim prvotnim putem. Iz Moje perspektive, dakle, bez obzira na to što si Mi učinio ili kako gledaš na Mene, prema tebi se odnosim samo kao prema nekome tko vjeruje u Boga. Međutim, prema sudu Moje normalne ljudskosti, budući da se još ni sada nisi promijenio, bit će ti vrlo teško promijeniti se u budućnosti. Zapravo, u Mojem je božanstvu već određeno da je takva osoba one vrste koja će propasti i da je predmet uništenja te da je u osnovi nemoguće da se promijeni. Ali to je gledanje iz perspektive Mojeg božanstva. Ljudskost, uostalom, ima svoja ograničenja – ponekad će, zbog ograničenja Svoje savjesti ili razumnosti, utjelovljeni Bog imati neke ljudske dobre namjere i nadati se najboljem za ljude; nadat će se da će se neki ljudi preokrenuti tijekom određenog razdoblja, u nekoj budućoj situaciji ili tijekom nekog velikog događaja – možda će se moći promijeniti. U takvim okolnostima On nekim ljudima pruža prilike u smislu načina na koji se odnosi prema njima.

S jedne strane, ova normalna ljudskost utjelovljenog Boga surađuje s nekim djelom Njegova božanstva ili izražava neka mišljenja i gledišta. S druge strane, ona također pruža pomoć ili neprestano potvrđuje neke biti, prirode ili putove ljudi koje Božje božanstvo vidi. Stoga ova normalna ljudskost utjelovljenog Boga ne služi samo tome da preuzme službu Krista i Sina čovječjega. Za ljude je važnije to što im omogućuje da zadobiju bolje razumijevanje Boga na nebu. To jest, normalna ljudskost ljudima pruža više prilika da bolje razumiju Boga na nebu i da iz utjelovljenog Boga vide više Njegove biti. S još jedne strane, ona služi boljem usklađivanju odnosa između iskvarenog čovječanstva i Boga na nebu. Možda riječ „usklađivanje” ne razumijete najbolje. Ako je ne razumijete, tu se ništa ne može učiniti; nema prikladnije riječi. Dat ću jedan primjer. Kada razviješ predodžbe o određenom aspektu Božjih namjera ili Božjih zahtjeva, te namjere ili zahtjeve ne možeš prihvatiti. Počinješ imati određene misli i u tebi se javlja buntovništvo, a zatim se ne možeš pokoriti. U to vrijeme utjelovljeni Bog razumije tvoje poteškoće i slabosti te pokazuje razumijevanje za njih. On izgovara neke riječi, obavlja neko djelo i daje neke primjere. Razgovorom u zajedništvu pomaže ti uvidjeti koje su Božje namjere, gdje su pogreške u tvojem stavu prema Bogu i kako bi trebao preokrenuti to buntovno stanje da bi postigao pokornost Bogu. Ljudskim razgovorom u zajedništvu ili ljudskom pomoći i podrškom utjelovljenog Boga tvoje se predodžbe i nesporazumi o Bogu raspršuju. Nakon toga tvoj stav prema Bogu doživljava određeni pomak; iz buntovnog i prkosnog mijenja se u spremnost na pokoravanje. Tada spoznaješ sebe, mrziš sebe i shvaćaš da je prikladno da Bog tako postupa te da ima brižne namjere. Takvim razgovorom u zajedništvu, usklađivanjem, takvom podrškom i pomoći, utjelovljeni Bog ti omogućuje da razumiješ Božje namjere tako što ti objašnjava kakvi su narav, bit i namjere Boga na nebu, a omogućuje ti i da spoznaš gdje griješiš i kako se pokajati. Kada se o ta dva aspekta jasno razgovara u zajedništvu i kada naposljetku dođeš do toga da se više ne buniš protiv Boga niti Mu prkosiš, te si spreman pokoriti se, stav Boga na nebu prema tebi donekle će se promijeniti. On te više neće osuđivati niti će te više mrziti; Njegova srdžba prema tebi bit će otklonjena. Kada se Božja srdžba otkloni, u svom srcu osjećaš mir, utjehu i radost; kada ponovno dođeš pred Boga moliti se, osjećaš da Mu imaš što reći, osjećaš Božju prisutnost, a tvoje je srce mirno i spokojno. Kada se osvrneš unatrag, shvaćaš da si prije bio previše buntovan prema Bogu i da ti je vlastita volja bila presnažna, zbog čega te Bog mrzio. Tada osjećaš kajanje i, kada se u budućnosti ponovno susretneš s takvim stvarima, više se nikada nećeš pobuniti protiv Boga. Putem razgovora u zajedništvu i podrške utjelovljenog Boga tvoj se stav prema Bogu potpuno mijenja, a tvoj odnos s Bogom doživljava potpuni preokret i poboljšava se, tako da tvoj odnos s Bogom više nije onakav kakav je bio prije, već se razvija u pozitivnom smjeru. Vidiš, da utjelovljeni Bog nije govorio te riječi niti obavljao to djelo, možda bi, s obzirom na tvoju vlastitu volju i prirodu, zauvijek živio u stanju prkosa prema Bogu. Tada bi tvoj odnos s Bogom ostao u slijepoj ulici i zadržao bi se u takvom začaranom krugu. Bi li Bog na nebu promijenio Svoj stav prema tebi zato što tvoj odnos s Bogom ostaje u takvoj slijepoj ulici? To bi bilo nemoguće. Ako tvoj odnos s Bogom tako ostane u slijepoj ulici, Bog će od toga da prema tebi osjeća odbojnost i mržnju prijeći na to da te odbaci s prezirom. Kada dođe do toga da te On odbaci s prezirom, imaš li i dalje priliku postići spasenje? (Ne.) Nećeš imati priliku i Bog će dići ruke od tebe. Kada digne ruke od tebe, tvoj život kao vjernika tu završava. Više te neću htjeti spasiti i neće biti potrebe da dolazim u kontakt s tobom. Bit ćeš potpuno uklonjen iz redova onih koje spašavam. Neću te više htjeti vidjeti jer, dok sam čekao, nikada nisi promijenio smjer. Tvoja savjest i razum nisu funkcionirali i nitko te nije mogao navesti da promijeniš smjer. Tako sam ti dugo pružao prilike, a ipak nisi promijenio smjer. Stoga, kada u takvim situacijama ne bi bilo nikoga tko bi uskladio odnos između Boga i čovjeka, tada bi tvoj odnos s Bogom bio raskinut. Konačni bi rezultat bio da te Bog odbaci s prezirom, da zauvijek budeš odvojen od svjetlosti Božjeg lica i da u Božjim očima više ne budeš stvoreno biće; tada bi potpuno propao. Međutim, prisutnost utjelovljenog Boga pruža ti priliku da uskladiš svoj odnos s Bogom. Da se utjelovljeni Bog nije pojavio i djelovao, kada bi odnos između ljudi i Boga na nebu zapao u slijepu ulicu, to bi lako dovelo do toga da Bog odbaci čovječanstvo s prezirom. Ljudima bi bilo nemoguće zadobiti priliku ili neku vrstu poruke od treće strane ili iz vanjskog svijeta kako bi izgladili svoj odnos s Bogom. Samo utjelovljeni Bog može odigrati tu ulogu i obaviti to djelo; On postaje onaj koji usklađuje odnos između Boga na nebu i čovječanstva. Takvim usklađivanjem cijelo čovječanstvo tijekom razdoblja Božjeg utjelovljenja neprimjetno dobiva mnogo više prilika. Te su prilike ljudima nužne da bi postigli spasenje i nitko ne može bez njih. Bilo da trenutačno težiš istini ili ćeš joj težiti u budućnosti, sve dok želiš postići spasenje, te su prilike za tebe najvažnije. Stoga je ova uloga utjelovljenog Boga za tebe tako važna! Normalna ljudskost utjelovljenog Boga neizostavan je dio utjelovljenog Boga. Samo normalna ljudskost utjelovljenog Boga može uočiti takvu priliku, iskoristiti je, znati da je čovječanstvu potrebna i osigurati je čovječanstvu, čime se rješava problem odnosa između ljudi i Boga koji je zapao u slijepu ulicu. Ali da utjelovljeni Bog nema normalnu ljudskost, nego samo božanstvo, tada bi odnos između čovjeka i Boga ostao odnos između čovječanstva i Boga na nebu. U tom bi se slučaju moglo reći da bi ljudima bilo vrlo teško dobiti priliku za postizanje spasenja i izgladiti svoj odnos s Bogom. Budući da utjelovljeni Bog ima normalnu ljudskost i da ta normalna ljudskost posjeduje savjest i razum ljudskosti, On može – unutar okvira savjesti i razuma normalne ljudskosti – vidjeti koje su ključne točke, razlozi i temeljni uzroci raznih sukoba koji nastaju između ljudi i Boga. Što se tiče toga kako riješiti te sukobe i temeljne probleme tako da između ljudi i Boga više ne bude nikakvih sukoba i da njihov odnos više ne bude u slijepoj ulici, samo Sin čovječji koji živi unutar okvira savjesti i razumnosti normalne ljudskosti – utjelovljeni Bog – može to vidjeti, može doista riješiti taj problem i može obaviti to djelo. Na taj način, u procesu pobune protiv Boga i postizanja spasenja, ljudi mogu neprestano rješavati svoje buntovništvo prema Bogu, svoj prkos prema Bogu i svoje suprotstavljanje Bogu, zar ne? (Da.) Dok rješavaš te probleme buntovništva prema Bogu, suprotstavljanja Bogu i prkošenja Bogu, Bog ti neprestano oprašta, prihvaća te i odaje ti priznanje. Prelaziš iz buntovništva, suprotstavljanja i prkosa u neprestano priznavanje svojih grijeha i kajanje, a zatim u spremnost na prihvaćanje istine, postižeš iskrenu pokornost i više se ne buniš protiv Boga. U tom ti procesu Bog oprašta, a zatim zadobivaš istinu, postupno dolaziš pred Boga, postupno poboljšavaš svoj odnos s Bogom i Bog te postupno prihvaća. Vidiš, tko na kraju od svega toga ima koristi? (Ljudi.) Ljudi imaju toliko koristi! Taj ti proces omogućuje da vidiš nadu u život i nadu u preživljavanje. Ali prije nego što je utjelovljeni Bog obavio Svoje djelo, ljudi su imali mnogo predodžbi i uobrazilja o Bogu, kao i svakojako buntovništvo; u odnosu između čovjeka i Boga bilo je mnogo problema. Tijekom razdoblja u kojem je utjelovljeni Bog djelovao i izrazio toliko istina, ti su se problemi čovječanstva postupno rješavali. Ljudska gledišta, stavovi, stajališta i perspektive prema Bogu postupno su se poboljšavali, a kako su se oni postupno poboljšavali, mijenjali su se i ljudski stavovi prema Bogu. Tek kada se ljudi promijene, Bog će im postupno odati priznanje, postupno ih prihvatiti, biti im naklonjen i postupno otpustiti Svoju mržnju, gnušanje, odbacivanje i prokletstva prema njima. Da se Bog nije utjelovio, bez obzira na to koliko si energije uložio ili koliku si cijenu platio u svojoj vjeri u Boga tijekom ovih godina, bi li mogao ostvariti te dobitke? (Ne.) Bez utjelovljenog Boga, odnos između ljudi i Boga nikada se ne bi poboljšao. Najvažnija stvar u vezi s utjelovljenim Bogom jest da On ima normalnu ljudskost i živi unutar normalne ljudskosti. Samo živeći unutar normalne ljudskosti, posjedujući savjest i razumnost normalne ljudskosti, kao i sposobnost ispravnog razmišljanja, prosuđivanja i donošenja odluka te razumijevanja i poznavanja svih vrsta ljudi, događaja i stvari, On može normalno, malo-pomalo, pružati ljudima razne istine koje su im potrebne, tako da ih Bog može postupno prihvatiti i priznati. Samo na taj način ljudi mogu izaći iz svojih raznih iskvarenih naravi, prestati se buniti protiv Boga i prestati živjeti pod Sotoninim ropstvom prkoseći Bogu, nego umjesto toga, u procesu u kojem Bog izražava istinu – odnosno u procesu u kojem Bog obavlja Svoje djelo – postupno postići istinsku pokornost Bogu i istinski strah od Boga. Stoga, kako god na to gledali, značaj utjelovljenog Boga za čovječanstvo jednostavno je prevelik!

Glavno očitovanje utjelovljenog Boga jest normalna ljudskost utjelovljenog Boga, a ta je normalna ljudskost neizostavna. Dakle, ako o normalnoj ljudskosti utjelovljenog Boga imaš mnogo predodžbi koje nikako ne možeš otpustiti i utjelovljenog Boga često uspoređuješ s Bogom na nebu, onda kažem da si potpuno lišen ljudskosti. Toliko si zadobio od ove normalne ljudskosti Boga, a ipak ni ne znaš kako si zadobio te razne aspekte istine. Nisi li slijep? Lišen si savjesti, zar ne? (Da.) Lišen si savjesti i ne znaš kako stvari funkcioniraju. Neki ljudi kažu: „Da se Bog nije utjelovio kako bi govorio i djelovao, odavno bismo postigli spasenje i odavno bismo bili uzneseni pred Boga.” Nisu li to lažne tvrdnje? Nije li odviše apsurdno govoriti takvo što? (Jest.) Bez riječi i djela utjelovljenog Boga tijekom ovih godina, biste li danas uopće bili živi? Dakle, ako si, nakon što si toliko godina slijedio utjelovljenog Boga i toliko godina slušao kako On besjedi o istini, duboko osjetio i spoznao: „Djelo koje je utjelovljeni Bog obavio od tako je velike koristi za mene! Doista sam imao neizmjernu korist!” – ako to doista možeš spoznati, što to pokazuje? Pokazuje da imaš savjest i da je tvoja spoznaja ispravna. Ljudi bez savjesti i razuma još ni sada to ne mogu spoznati, što je opasno. Ako to do sada nisu spoznali, hoće li to moći spoznati za još dvadeset godina? Zasigurno neće. Očito je da je netko takav lišen savjesti. Ne samo da ne može spoznati da su riječi i djelo utjelovljenog Boga u cijelosti spasenje za ljude, nego će još reći: „Što sam zadobio vjerujući u Boga svih ovih godina?” Bog je izrazio toliko istina – zar ih nisi zadobio? Zar ne osjećaš da je istina najdragocjenija stvar? Ako ne osjećaš da je istina najdragocjenija stvar, onda nisi istinski vjernik; ti si samo gotovan. Ako nisi osjetio da si zadobio istinu, onda nemaš savjesti. Je li netko bez savjesti ljudsko biće? (Nije.) Osoba bez savjesti nije ljudsko biće. Vidiš, koliko god godina životinja živjela, ona nikada neće znati da Stvoritelj postoji; a koliko god desetaka tisuća ili stotina milijuna godina đavao živio, on nikada neće priznati Božje postojanje. Hoće li životinje biti osuđene zato što ne znaju da Bog postoji? (Neće.) Psi žive oko deset godina, konji žive dvadeset ili trideset godina, a slonovi mogu živjeti i više od sto godina. Oni ne znaju da Stvoritelj postoji, a ipak nitko od njih zbog toga nije osuđen jer su klasificirani kao životinje. Bog nema nikakvih zahtjeva prema njima niti ih spašava. Ljudi su drugačiji. Bog od ljudi ima očekivanja i u njih polaže Svoje nade. Nakon što si toliko godina doživljavao djelo utjelovljenog Boga, trebao bi to moći spoznati, zar ne? Kako bi se onda ljudi trebali odnositi prema utjelovljenom Bogu? Sve se svodi na ono što sam ranije rekao: koliko god ti se činilo da utjelovljeni Bog nije u skladu s tvojim predodžbama i uobraziljama ili s onim što ti želiš – možda nije visok kao ti, nije zgodan kao ti, nema toliko znanja i obrazovanja kao ti i nema tako visok društveni status kao ti – ako možeš spoznati da su ti istine o kojima je On tijekom ovih godina besjedio omogućile da požnješ veliku žetvu i zadobiješ istinu, onda bi trebao prihvatiti činjenicu da je On Bog i da ima Božji identitet. Ako si doista razuman, ne bi trebao stalno uspoređivati utjelovljenog Boga s Bogom na nebu. Ima li ikakvog smisla tako Ih uspoređivati? Ako Ih stalno tako uspoređuješ, samo ćeš sebe dovesti u težak položaj; osim toga, Bog će te se gnušati, a na kraju nećeš ništa zadobiti. Ako Ih stalno tako uspoređuješ, to će utjecati na tvoje zadobivanje istine i postizanje spasenja. Stoga, samo zato što ti istine koje izražava utjelovljeni Bog mogu omogućiti da postigneš spasenje, više ne bi trebao uspoređivati utjelovljenog Boga s Bogom na nebu i trebao bi prihvatiti utjelovljenog Boga; još uvijek nije prekasno da Ga sada prihvatiš. Neki kažu: „Što onda znači prihvaćanje? Cijelo vrijeme slušam Tvoje propovijedi, zar ne? Nije li to prihvaćanje?” Slušanje propovijedi nije isto što i prihvaćanje. Što je onda točno prihvaćanje? Sami o tome promislite: koja su očitovanja toga da Ga niste prihvatili, a koja su očitovanja toga da ste Ga prihvatili? Promislite o tome i međusobno razgovarajte u zajedništvu o tome. Završimo ovdje današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

27. srpnja 2024.