Sadržaj našeg posljednjeg razgovora u zajedništvu odnosio se na temu „otpuštanja prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu” i konkretno se bavio aspektima koji se tiču Božjeg utjelovljenog tijela. Razgovarali smo u zajedništvu o tome kako bi ljudi trebali spoznati Božje utjelovljeno tijelo i odnositi se prema njemu. Prvo načelo jest da ne uspoređujemo utjelovljenog Boga s Bogom na nebu. Koje je drugo? (Drugo je da ne izjednačavamo utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom.) Sada kada smo završili razgovor u zajedništvu o temi neuspoređivanja utjelovljenog Boga s Bogom na nebu, razumijete li na novi način to kako se odnositi prema utjelovljenom Bogu? Jeste li otpustili neke svoje prijašnje predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu i uspjeli praktičnije spoznati Boga na zemlji? Jeste li shvatili da su neke od vaših prijašnjih misli, neka vaša razumijevanja ili neki vaši stavovi u vezi s Bogom bili rezultat ljudskih predodžbi i uobrazilja? Sada ste, kroz ovakav razgovor u zajedništvu, prije svega u smislu spoznaje, ispravili mnoge svoje predodžbe i uobrazilje o utjelovljenju, a ubuduće stav i pristup s kojima se odnosite prema Bogu također mogu postati nešto praktičniji i točniji. Imate li svi neko iskustveno znanje u tom pogledu? (Da. Prije sam imao neke imaginarne predodžbe i uobrazilje o Božjem utjelovljenom tijelu, smatrajući da Bog sve razumije i da je sveznajući. Kroz posljednje dvije Božje besjede, shvatio sam da je utjelovljeni Bog osobito normalan i praktičan. Na primjer, kada ode u neku zemlju, i On provjeri lokalne zakone te kao čvrsto načelo uzima to da se vlada u skladu s pravilima i da savjesno obavlja stvari. Taj me se dio donekle dojmio jer se ja ne vladam u skladu s pravilima niti savjesno obavljam stvari; ponekad sam nediscipliniran, pa čak želim i iskoristiti rupe u zakonu. Nakon što sam poslušao Božju besjedu, osjetio sam da je slika Boga u mom srcu odjednom postala praktična i konkretna.) Sada su ljudi, kroz razgovor u zajedništvu o ovom sadržaju, stekli nešto objektivniju i praktičniju spoznaju i osjećaje o Bogu. Osjećaš li zbog tih osjećaja još i više praktično postojanje Boga ili, kada vidiš da utjelovljeni Bog govori i djeluje tako normalno i praktično, osjećaš da je Bog toliko običan – čak i nepojmljiv – pa umjesto toga počinješ sumnjati i još se više udaljavati od Boga? Ta očitovanja Božje normalnosti i praktičnosti potpuno su nespojiva s predodžbama i uobraziljama o Bogu koje većina ljudi gaji u sebi; među njima postoji golema razlika, a ujedno su i nešto o čemu ljudi nikada nisu razmišljali. Dakle, nakon što si čuo ovaj sadržaj, jesi li vrlo razočaran Božjim utjelovljenim tijelom? (Ne. Nakon što sam to poslušao, osjećam da je slika Krista u mojem srcu postala konkretnija i On mi se čini vrlo pristupačnim. Prvotno sam mislio da je Krist Bog na nebu koji je došao na zemlju i da bi trebao biti vrlo upečatljiv i veličanstven. Ali sada vidim da je Krist vrlo običan i praktičan; On se isto tako pridržava zakona ljudskog svijeta, a istovremeno praktično izražava istinu kako bi nas opskrbio. Zbog toga mi se čini iznimno praktičnim i konkretnim. Osjećam da moj odnos s Bogom više nije tako udaljen i da sam se, naprotiv, zbližio s Bogom.) Osjećate li se svi tako? Jeste li svi nešto slično zadobili? (Da.) U tom je slučaju i dalje potrebno razgovarati u zajedništvu o ovom sadržaju. To je aspekt istine koji je ljudima potreban i koji bi trebali posjedovati; neophodan je. U procesu težnje istini ljudi moraju razumjeti taj aspekt istine. Kada ljudi razumiju taj aspekt istine, odnos između ljudi i Boga postat će normalniji. Zar ne? (Da.) Ovaj se sadržaj uglavnom odnosi na razgovor u zajedništvu o nekim očitovanjima normalnosti i praktičnosti Božjeg utjelovljenog tijela, omogućujući ljudima da spoznaju bit Božjeg utjelovljenog tijela, kao i neka Njegova polazišta i načela Njegova vladanja i obavljanja stvari. Spoznajući ta polazišta, načela i konkretna gledišta o obavljanju stvari, ljudi mogu objektivnije i praktičnije razumjeti Boga te razumjeti Njegovu normalnost i praktičnost.

Zar kroz razumijevanje normalnosti i praktičnosti utjelovljenog Boga ne bi trebao moći prepoznati neke svoje predodžbe i uobrazilje o Bogu na nebu? Kada utjelovljeni Bog dođe među ljude, u Svojem se vladanju i obavljanju stvari pridržava načela vladanja u skladu s pravilima i savjesnog obavljanja stvari. Što je onda s Bogom na nebu? Iako On ne ispoljava konkretna ponašanja u pogledu vladanja i nije uključen u razne aspekte vladanja, gledajući način na koji Bog obavlja stvari – bilo na temelju biblijskih zapisa ili na temelju onoga što ljudi razumiju, opažaju i doživljavaju u vezi s Božjim postupcima – postoji li ikakav sukob s biti i načelima prema kojima se utjelovljeni Bog vlada i obavlja stvari? (Ne.) Teoretski bismo trebali moći biti sigurni da nema sukoba. Iako ljudi ne mogu vidjeti niti dotaknuti Boga na nebu, i On stvari obavlja savjesno i praktično. Božje utjelovljeno tijelo ima normalnu i praktičnu stranu koju ljudi mogu vidjeti i spoznati, a Bog na nebu isto tako ima normalnu i praktičnu stranu. Nećemo ulaziti u Božju silu, autoritet, mudrost, svemogućnost i tako dalje – to je jedan aspekt spoznaje Boga, spoznaje Božje biti i spoznaje Božjeg identiteta, što je možda izvan vašeg dosega. Ali što se tiče nekih stvari koje Bog čini, a koje ljudi mogu vidjeti i iskusiti, Bog na nebu i dalje očituje tu normalnu i praktičnu stranu. Na primjer, Biblija bilježi da je Bog stvorio Adama i Evu, udahnuo Svoj dah u njih tako da su postali živi ljudi s duhom, a zatim ih smjestio u Edenski vrt. Prije nego što je Bog stvorio pretke čovječanstva, Adama i Evu, Bog je učinio niz stvari, a sve su one bile pripremljene za ovo dvoje ljudi koje je Bog stvorio. Za čovjeka je Bog stvorio nebo i zemlju, rijeke i jezera, razna živa bića na zemlji, četiri godišnja doba i sve ostalo što je čovjeku potrebno. Prije nego što je stvorio ovo dvoje ljudi, Bog je već korak po korak dovršio to djelo. Sa svakim korakom koji je poduzeo, sve te stvari koje je Bog stvorio praktično su se malo-pomalo pojavljivale u ovom materijalnom svijetu, a sve su to stvari koje ljudsko oko može vidjeti. Kada je ovo dvoje ljudi nastalo, sve je to bilo spremno. Što se tiče onoga što je Bog učinio za njih nakon što je stvorio ovo dvoje ljudi, i to je zabilježeno u Bibliji. Bog ih je najprije smjestio u Edenski vrt, a zatim im je na vrlo praktičan način nešto rekao. Što je rekao? („Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,16–17).) Bog je čovječanstvu dao tu uputu, a zatim se dogodio niz stvari. Što je Bog nakon toga učinio za Adama i Evu? (Napravio im je odjeću od kože.) Bog je napravio odjeću od kože da ih odjene; trebali biste vrlo dobro poznavati ovu priču. Ne dočarava li ovaj niz stvari koje je Bog rekao, učinio i naložio živopisnu sliku? (Da.) Kroz te prizore ljudi mogu duboko ili istinski uvidjeti da ono što se otkriva ili je sadržano u svakom Božjem pokretu nije isprazno i, štoviše, prizori koje ljudima predstavlja svaka pojedina stvar koju Bog čini također nisu isprazni. Zar ne? (Da.) Nijedna stvar koju Bog čini nije isprazna i nijedna stvar nije puka teorija ili slogan; On sve čini praktično. Neki ljudi kažu: „Ponekad Bog ostvaruje stvari mišlju, a ponekad ih ostvaruje samo jednom riječju.” Bez obzira na to kako Bog ostvaruje tu stvar, u svakom slučaju On to čini praktično; stvari obavlja na realan i savjestan način. On ne izvikuje slogane niti se razbacuje doktrinama, a ni ne obmanjuje ljude. Što podrazumijeva praktično obavljanje stvari? Bog planira i razmišlja, a kada nešto čini, može se poslužiti Svojim mislima ili Svojim riječima ili to može osobno učiniti vlastitim rukama. Kako ljudskim jezikom izražavamo „osobno nešto učiniti”? To znači osobno otići riješiti stvar, osobno se time baviti i osobno je vlastitim rukama učiniti. Gledajući sve ove primjere „osobnog”, nije li Bog osobito realan i savjestan u načinu na koji obavlja stvari? (Jest.) Naravno, nije baš prikladno riječima kojima se opisuje način na koji ljudi obavljaju stvari opisivati način na koji Bog na nebu obavlja stvari, ali ljudski je jezik ograničen. Dovoljno je da ljudi mogu razumjeti da Bog obavlja stvari na tako realan i praktičan način, da je metodičan, da nikada ne odrađuje stvari površno i da nikada ne izvikuje slogane. Od svih stvari koje je Bog učinio, a koje su ljudske ruke zabilježile, koju od njih nije osobno isplanirao Sâm Bog, proveo korak po korak i osobno pratio, pregledao i provjerio? Iako su te stvari zabilježene ljudskim rukama i predstavljene u pisanom obliku, čovječanstvu su ostavile najbolji konkretan dokaz za spoznaju i razumijevanje Boga.

Nakon što je Bog stvorio Adama i Evu, učinio je još nešto: rekao im je kako da žive, koje bi odgovornosti muškarac trebao preuzeti i što bi žena trebala činiti. Pogledajte kako su Božje riječi podrobne i konkretne! Ljudska bića ne bi tako pristupala svom poslu, zar ne? (Da.) Svaki korak djela koje Bog čini tako je konkretan, realan i praktičan; Njemu je cilj ostvarivanje rezultata. I što to pokazuje? Ostavimo po strani tako veliku stvar kao što je stvaranje neba i zemlje i svega stvorenog; govoreći samo o onome što je Bog rekao čovječanstvu i Njegovim poticajima čovječanstvu, kao i Njegovoj brizi, uključujući Njegove konkretne poticaje, upute i opomene za svaku pojedinu stvar, što to pokazuje? S jedne strane, vidite da je Bog vrlo strog i ozbiljan u načinu na koji obavlja stvari. S druge strane – a to je također nešto što bi čovječanstvo trebalo znati – Bog je stvorio čovječanstvo i, osim što se brine za njega, On oduvijek ispunjava Svoju odgovornost prema njemu. To ispunjavanje odgovornosti nisu prazne riječi; Bog ga oduvijek provodi u djelo. Od vremena kada je Bog stvorio čovječanstvo pa sve do danas, Bog je oduvijek opskrbljivao i vodio čovječanstvo usredotočujući se na život ljudi. Božji postupci prema čovječanstvu nisu bili ništa drugo nego Njegovo ispunjavanje Svoje odgovornosti. Izraz „ispunjavanje Svoje odgovornosti” lako je napisati i lako izgovoriti, ali broj stvari koje je Bog učinio nadilazi ljudsku maštu. Općenito govoreći, to uključuje stvari poput toga da Bog uređuje reinkarnaciju svake duše – u kakvoj će obitelji živjeti, kako će izgledati, kada će početi vjerovati u Boga, kakva će im biti sudbina u ovom životu i niz drugih takvih stvari. To su aranžmani koje Bog čini za ljude na makrorazini. Što se tiče manjih pojedinosti, Bog te opskrbljuje svime što ti je svakodnevno potrebno, osiguravajući da nemaš briga o hrani i odjeći te da ti je materijalni život siguran. Što se tiče još manjih pojedinosti, Bog svaki dan uređuje različite ljude, događaje i stvari da te prate dok rasteš i da budu uz tebe dok prolaziš kroz svaki dan, svako različito razdoblje, pa čak i svako posebno razdoblje, omogućujući ti da neprestano stječeš nova razumijevanja i nove osjećaje o Stvoritelju, čovječanstvu, sebi i životu. Bog je izrazio toliko istina i učinio toliko stvari – koja je od Njegovih riječi puki slogan ili doktrina? Koja je od stvari koje čini isprazna i nepraktična? Nijedna stvar koju čini nije isprazna i nijedna riječ koju izgovara nije puki slogan ili doktrina. Naprotiv, Bog je oduvijek činio te stvari, čak i prije nego što ih je obznanio čovječanstvu. Iako čovječanstvo ne zna za te činjenice, ne razumije ih, ne vjeruje u njih niti ih priznaje, Bog ih je odlučno nastavio činiti. Ostavimo po strani koliko je stvari Bog učinio za čovječanstvo, koliko je truda uložio u čovječanstvo i koliko je milosti podario čovječanstvu. Govoreći samo o Božjim djelima samima po sebi, koje od njih nije učinjeno na realan način, korak po korak? (Svaku pojedinu stvar čini na realan način.) Pogledaj kako ljudi odgajaju svoju djecu: površni su i pokušavaju se nekako provući; ponekad su emotivni, ponekad idu u krajnosti, a ponekad čak unose svoje osobne sklonosti, ne cijeneći mnogo svoje kćeri, dok svoje sinove obasipaju pažnjom, maze ih i ugađaju im, postupajući neodgovorno i ne razmišljajući o posljedicama. Odgovornost je ljudi da odgajaju i obrazuju djecu, ali jesu li ljudi ispunili tu odgovornost? (Nisu.) Pogledajte kako je svaka pojedina stvar koju Bog čini savršeno izvršena, omogućujući čovječanstvu da kroči pravim putem pod Božjom suverenošću i aranžmanima te da živi pod Božjim vodstvom. Nijedan korak Božjeg djela niti išta što On čini nije isprazno; sve je to praktično. Od stvaranja svijeta pa sve do sada, bez obzira na to koliko je djela Bog učinio i bez obzira na to je li čovječanstvo svjesno svega toga ili to priznaje, Božji postupci prema ljudima i odgovornost koju On ispunjava prema njima u svakom su slučaju sveobuhvatni i potpuni, bez i najmanjeg nedostatka. On nikada nije površan i nipošto nije nemaran. Što znači „nikada nije nemaran”? To znači da se On prema svima odnosi ozbiljno, s osobitom predanošću i strogošću, uvijek u skladu s pravilima, a nikada prema osobnoj sklonosti, te bez imalo ljudske samovolje ili površnosti. Ostavimo sve ostalo po strani; uzmimo samo pitanje zaštite sigurnosti ljudi – koliko to Bog dobro čini? Život, smrt i osobna sigurnost svakog čovjeka u Božjim su rukama. Za Boga je to najveća stvar. Čak i ako se ponekad nađeš u nekoj opasnosti i suočiš se licem u lice sa smrću, ako to nije dan kada bi trebao umrijeti, Bog ti neće dopustiti da umreš. Ako Bog nije odredio da umreš, zajamčit će ti sigurnost. To je bez iznimke, a Bog to rješava na osobito temeljiti i precizno. Ukratko, sve što sam rekao istinito je i ljudi to mogu vidjeti. Ljudi ne mogu vidjeti kako Bog na nebu obavlja stvari, ali prije ili kasnije moći će vidjeti činjenice o onome što je Bog učinio i rezultate koje postiže. Tijekom nekoliko tisuća godina koliko čovječanstvo živi na zemlji, tko je mogao bez Božje suverenosti i aranžmana? Tko je mogao bez Božje opskrbe i vodstva? (Nitko ne može bez njih.) Božju suverenost i aranžmane te Njegovu opskrbu i vodstvo Bog Sam osobno provodi i provodi praktično. Da Bog ne obavlja stvari na tako realan i savjestan način, čovječanstvo bi odavno bilo u kaosu; u najmanju ruku, nitko ne bi mogao održavati red među čovječanstvom. Dakle, bilo da je riječ o velikim ili malim stvarima, ljudi koji slijede Boga sve do danas trebali bi moći uvidjeti da Bog ne samo da govori, obavlja stvari i djeluje u Svojem utjelovljenom tijelu, opskrbljujući čovječanstvo istinom, putem i životom, nego i Božji Duh neprestano ima suverenost nad čovječanstvom, vodi ga i opskrbljuje, a sve se to čini praktično. Jedino što ljudi mogu vidjeti, čuti i praktično uvidjeti kako Božje utjelovljeno tijelo govori i radi, dok je opseg onoga što Bog na nebu čini mnogo veći i nešto udaljeniji od ljudi, pa to ljudi ne mogu izbliza osjetiti i uvidjeti kao što mogu kada utjelovljeni Bog govori i radi. Stoga, kad je riječ o spoznaji bilo Boga na nebu ili Boga na zemlji, ljudi bi se trebali riješiti ljudskih predodžbi i uobrazilja, osloboditi se ispraznih teorija i slogana te kroz djelo koje Bog čini i riječi koje izgovara praktično uvidjeti Božju normalnost i praktičnost, kao i Njegovu mudrost i svemogućnost. Na taj se način, s jedne strane, možeš ispravno odnositi prema Božjem utjelovljenom tijelu; s druge se strane možeš bolje riješiti svojih predodžbi i uobrazilja o Bogu na nebu; i s treće strane možeš bolje spoznati da su Bog na zemlji i Bog na nebu jedno, umjesto da svoje imaginarne predodžbe i uobrazilje o Bogu na nebu namećeš Božjem utjelovljenom tijelu – učiniti to bila bi golema pogreška. To jest, s jedne bi strane procjenjivao Boga na nebu služeći se imaginarnim predodžbama i uobraziljama, dok istovremeno ne bi mogao ništa bolje prihvatiti i primiti Boga na zemlji. Kada bi činio te dvije stvari, ne samo da te one ne bi približile Bogu, već bi se zbog njih još i više udaljio od Njega, zbog čega bi živio u vlastitim ispraznim predodžbama i uobraziljama, nesposoban razumjeti sve ono što Bog čini.

Mogu li ljudi kroz razgovor u zajedništvu o „neuspoređivanju utjelovljenog Boga s Bogom na nebu” ispravno praktično djelovati u tom pogledu? (Mogu.) Ukratko, u odnosu prema utjelovljenom Bogu dovoljno je da Ga možeš prihvatiti, a zatim spoznati Njegovu normalnost i praktičnost te prihvatiti Njegove riječi i djelo, kao i Njegove zahtjeve prema ljudima i pokoriti im se. Što se tiče nagona i urođenih stanja tijela unutar normalnosti i praktičnosti utjelovljenog Boga, ljudi ih samo trebaju ispravno razumjeti i moći se ispravno odnositi prema njima. Utjelovljeni Bog običan je Sin čovječji; On zasigurno posjeduje urođena stanja te normalne nagone i funkcije tijela koje bi osoba trebala posjedovati. Na primjer, obična će osoba osjetiti toplinu kada rukom dotakne vatru, a utjelovljeni Bog nije iznimka. Normalna će osoba kihnuti nakon što se nahladi, a ako je ozbiljno, prehladit će se. Je li i utjelovljeni Bog takav? (Jest.) Ljudska će bića osjetiti žeđ ako im je hrana preslana, a dobit će želučane tegobe ako jedu teško probavljivu hranu. Ima li Božje utjelovljeno tijelo te osjete? (Ima.) Po vrućem vremenu, ljudskim će bićima biti vruće i htjet će pronaći hladno mjesto; takav je i utjelovljeni Bog. Što ste prije mislili? Jeste li u sebi mislili: „Ovo smrtno tijelo nas ljudi ne može podnijeti vrućinu kada temperatura dosegne trideset ili četrdeset Celzijevih stupnjeva, ali Božje se utjelovljeno tijelo ne boji vrućine; On nadilazi tijelo i nema takve osjete”? Što se time podrazumijeva? Misle li ljudi da je utjelovljeni Bog poput robota ili drvene figure koji ne jede, ne spava niti se razbolijeva? To je pogrešno. Utjelovljeni Bog ima život tijela, koji je isti kao život normalne osobe. On nije izvanredan niti nekonvencionalan. To tijelo ima normalnu i praktičnu stranu, a to je da su funkcije i nagoni Njegova tijela jednaki onima čovječanstva. Prije smo razgovarali u zajedništvu o tome kako su sve funkcije i nagoni tijela stvari koje je Bog podario čovječanstvu kada ga je stvorio; čovječanstvo ih urođeno posjeduje, to nisu negativne stvari. Pa zašto uvijek izbjegavate činjenicu da utjelovljeni Bog posjeduje normalne funkcije i nagone tijela? Je li razlog zbog kojeg ljudi to izbjegavaju taj što misle da su te stvari nenormalne, što u svojem srcu gaje predrasude prema tim očitovanjima normalnih funkcija tijela i protive se tome da utjelovljeni Bog posjeduje ta očitovanja? (U svojem srcu doista gledam svisoka na te praktične stvari.) Iako ljudi mogu gledati svisoka na te stvari ili na svjesnoj razini nisu sigurni jesu li one ispravne ili pogrešne, podsvjesno će ih osuditi. To dokazuje da ljudi nemaju temeljito razumijevanje nagona, funkcija i nekih urođenih stanja ljudskog tijela, koje je sve stvorio Bog, zbog čega mogu imati mnogo iskrivljenih misli ili mogu imati mnogo nepraktičnih predodžbi i uobrazilja. Recite Mi, treba li utjelovljeni Bog spavati? (Treba.) Kada spava, razmišlja li i dalje o radu? (Ne, On spava.) To je iskren odgovor; On doista spava. Kako bi se inače mogao odmoriti? I Njegov se mozak treba odmoriti; to je normalna funkcija tijela, a ujedno i nagon tijela. Kada je hladno, nosi deblju odjeću, a kada je vruće, nosi tanju. Može osjetiti hladnoću, vrućinu, kišu i snijeg. To je normalna ljudskost; to uopće nije isprazno. Ako ne možeš ništa osjetiti, nisi li pomalo glup? Nisi li tupav? (Jesam.) Sva osjetila i tjelesne funkcije Božjeg utjelovljenog tijela stvarni su, doista postoje i normalno funkcioniraju; uopće nisu isprazni. Ipak, vi zamišljate da su isprazni i nadnaravni. Jednom sam sreo jednog Kineza čija je vjera bila pomalo bizarna. Vjerovao je da bi vjera trebala uključivati neke bizarne i jezive stvari i da je jedino to vjera. Na primjer, kada bi padala kiša, izgovarao bi neku vrstu čarolije i kiša ne bi padala na njega, a kada bi izgovorio drugu čaroliju, kiša bi prestala. Čak se i hvalio time, misleći da ima stvarne sposobnosti. Vjerovao je da je to prava vjera i da je uzvišenija od obične vjere. Biste li rekli da je ta osoba prilično apsurdna? (Da.) Ovo je zao duh. Ali misli i gledišta takve osobe predstavljaju misli i gledišta jednog dijela ljudi. Mnogi su ljudi uvijek puni predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu i u svojem srcu govore: „Božje utjelovljeno tijelo mora biti izvanredna osoba ili netko tko je postigao ‚put’. On može činiti stvari koje obični ljudi ne mogu činiti, govoriti riječi koje obični ljudi ne mogu govoriti, vidjeti stvari koje obični ljudi ne mogu vidjeti i čuti zvukove koje obični ljudi ne mogu čuti. On zna što ljudi govore i rade Njemu iza leđa. Može osjetiti i znati postoje li oko Njega ikakve paranormalne pojave ili nepoznata bića, pa čak zna i što Bog na nebu radi. Jedino je to utjelovljeni Bog!” Takvo je razmišljanje jednako predodžbama i uobraziljama koje nevjernici imaju o Bogu. Svi se ljudi nadaju da će susresti takvog Boga, a kada bi jednog dana mogli vidjeti tog Boga i doći u doticaj s Njim, bio bi to blagoslov života. Međutim, dolazak utjelovljenog Boga među ljude i Njegov zajednički život s njima silno su razočarali ljude. Nitko u utjelovljenom Bogu ne može vidjeti nikakva nadnaravna očitovanja niti itko može osjetiti te nadnaravne stvari u Njemu. Ipak, ljudska mašta i dalje je vrlo bogata; ljudi i dalje imaju mnogo predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu te i dalje žive u svojim uobraziljama. Budući da ljudi imaju toliko predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu, neće li imati još više predodžbi i uobrazilja o Bogu na nebu? (Hoće.) Te su predodžbe i uobrazilje još bizarnije, još su više nespojive s činjenicama i još su manje objektivne, a ljudi čak imaju i mnoštvo vrlo jezivih, nepojmljivih misli. U svakom slučaju, kroz sadržaj o kojem smo razgovarali u zajedništvu ljudi će u osnovi moći ispravno razumjeti, ispravno spoznati normalnu ljudskost utjelovljenog Boga ili normalnost, objektivnost i praktičnost tijela te se ispravno odnositi prema tome. Osim toga, kroz tijelo – koje ljudi mogu vidjeti i s kojim mogu doći u doticaj – koje praktično razgovara u zajedništvu i govori s ljudima, stupa u interakciju s ljudima i obavlja različite aspekte djela na ljudima, ljudi mogu na bolji, praktičniji i objektivniji način spoznati kako Bog obavlja stvari i kako Bog djeluje. Spoznajući utjelovljenog Boga, ljudi mogu bolje razumjeti i Boga na nebu.

Što se tiče ovog sadržaja o normalnosti i praktičnosti Božjeg utjelovljenog tijela, najprije smo razgovarali u zajedništvu o tome kako se utjelovljeni Bog vlada i obavlja stvari, koje stvari čini i koja su Njegova načela obavljanja stvari. O tim smo aspektima prilično temeljito razgovarali u zajedništvu. Postoji li nešto što još uvijek ne razumijete? Trebam li još nešto dodati? Razumijete li malo više normalnost i praktičnost utjelovljenog Boga? (Da.) Što možete vidjeti iz tih praktičnih očitovanja? (Vidim da je utjelovljeni Bog normalan i praktičan.) Utjelovljeni Bog je normalan i praktičan; i On mora razmisliti prije nego što progovori, a Njegov govor i ponašanje posve su normalni, bez i najmanjeg nadnaravnog očitovanja. To je nešto što niste očekivali, zar ne? (Da.) Utjelovljeni Bog nema treće oko niti ima nadljudski sluh, a još manje ikakve izvanredne nadnaravne sposobnosti koje nadilaze nagone tijela. Da se negdje nalaze nezaštićene električne žice, ni Ja ih ne bih dirao. Zašto ih ne bih dirao? (Doživio bi strujni udar i ozlijedio se.) Prema vašoj uobrazilji, čak i da ih izravno dotaknem, ne bih doživio strujni udar i ozlijedio se. Ali Ja doista nemam tu sposobnost i ne bih ih dirao. S jedne strane, znam da strujni udar uzrokuje ozljede; imam zdrav razum u tom pogledu i imam normalnu razumnost. S druge strane, nikada ne bih rekao: „U redu je. Ja sam posebna osoba s posebnim identitetom i posebnim statusom. Struja Mi neće nauditi. Samo ću je dotaknuti da vidim hoću li umrijeti.” Ne bih učinio nešto tako nerazumno. Prema vašim predodžbama, sve ono opasno što se ljudi ne usuđuju dotaknuti Ja bih se usudio dotaknuti; vi biste se toga bojali, ali Ja ne bih jer je Moj identitet poseban, razlikujem se od vas, došao sam s neba i utjelovljeni sam Bog, pa se ne bojim i mogu tako postupati. Recite Mi, bih li tako postupao? (Ne.) Ne bih tako postupao. Na čemu se to temelji? Na razumnosti normalne ljudskosti. Savjest i razumnost koje pripadaju ljudskosti utjelovljenog Boga također su normalne. Kad utjelovljeni Bog ne bi imao svijest o savjesti i kad Njegova razumnost ne bi bila normalna, kako bi mogao obavljati djelo u normalnoj ljudskosti? Kad ne bi imao svijest o savjesti i kad Njegova razumnost ne bi bila normalna, kakav bi to bio čovjek? Ne bi li to bio nečovjek? (Da.) Stoga su sve predodžbe i uobrazilje koje ljudi imaju o razmišljanju i načinu života normalne ljudskosti utjelovljenog Boga nepraktične; sve su one izvanredne, čudne, jezive i bizarne te su sve odvojene od savjesti i razumnosti koje pripadaju ljudskosti utjelovljenog Boga. Recite Mi, ako sjedimo zajedno i oko nas ima komaraca, hoće li Me ugristi? (Hoće.) Jeste li prije mislili: „Koga god drugog komarci grizli, Krista neće ugristi. Komarce je stvorio Bog; oni ne mogu ugristi Stvoritelja?” Je li pogrešno tako razmišljati? Je li to odvojeno od stvarnosti? (Da.) Ni komarci Mi ne iskazuju nikakvu obzirnost. Nemaju osjećaje; sve dok je netko od smrtnog tijela i ima krv u tijelu, oni će gristi, a nakon što ugrizu, pojavit će se kvržica. Što bi trebao učiniti kada se pojavi kvržica? Ja brzo odrežem češanj češnjaka i stavim ga na to mjesto. Češnjak može smanjiti upalu, ubiti bakterije i zaustaviti svrbež. Nakon što malo odstoji na tom mjestu, ugriz prestaje svrbjeti, a kvržica postupno nestaje. To je zdrav razum. Možda misliš da je to beznačajno, ali je vrlo praktično. Vidiš, kada se u životu susretnete s problemima, tražite neke kućne pripravke i pametne male trikove, a takav sam i Ja. Što time želim reći? Želim vam reći da su savjest i razum koje posjeduje ljudskost utjelovljenog Boga, Njegovo razmišljanje i misli, kao i misli, gledišta i stavovi koje On oblikuje te rješenja do kojih dolazi dok gleda na ljude i stvari i pri suočavanju s raznim problemima u stvarnom životu, svi normalni i praktični; nisu bizarni, čudni, nadnaravni, iskrivljeni ni ekstremni. Razumijete li? (Razumijemo.) Navodim te primjere kako biste mogli praktičnije razumjeti život i očitovanja normalne ljudskosti utjelovljenog Boga. Ta očitovanja uopće nisu isprazna niti su čudna, a još manje izvanredna; naprotiv, vrlo su normalna i praktična. Ta normalnost i praktičnost istinska je normalnost i praktičnost. Osim gledišta i načela koja posjeduje u Svojem vladanju i djelovanju, normalni su i nagoni i funkcije Njegova tijela. Na primjer, kada se prehladite, kišete i kašljete te vam treba tjedan ili dva da ozdravite. Ako se Ja prehladim, također ću imati te simptome i također će Mi trebati tjedan ili dva da ozdravim. Vi ste takvi, a utjelovljeni Bog potpuno je isti. Ti aspekti uopće nisu odvojeni od stvarnosti niti utječu na Njegovo obavljanje konkretnog djela niti utječu na Njegovo provođenje djela koje namjerava izvršiti među ljudima. Drugim riječima, ta normalna i praktična strana utjelovljenog Boga ni na koji način neće utjecati na službu koju utjelovljeni Bog obavlja niti će kočiti stvari ili utjecati na rezultate Božjeg djela, a kamoli da će utjecati na napredak Božjeg djela. Služba koju utjelovljeni Bog obavlja upravo se sastoji u tome da kroz normalno i praktično tijelo izražava riječi, obavlja djelo i hoda među ljudima.

Sve o čemu smo prethodno razgovarali u zajedništvu odnosi se na normalnost i praktičnost Božjeg utjelovljenog tijela. Cilj razgovora u zajedništvu o ovom sadržaju jest riješiti problem ljudi koji utjelovljenog Boga uvijek uspoređuju s Bogom na nebu. Sadržaj o kojem smo razgovarali u zajedništvu u osnovi obuhvaća jedan aspekt očitovanja normalnosti i praktičnosti nagona normalne ljudskosti utjelovljenog Boga; drugi aspekt uglavnom obuhvaća način na koji se Božje utjelovljeno tijelo vlada i djeluje. Naravno, to ne znači da su ljudi, samo zato što znaju koliko je utjelovljeni Bog normalan i praktičan u Svom govoru i postupcima, u stanju odnositi se prema utjelovljenom Bogu na potpuno ispravan način; to još uvijek ni približno nije dovoljno. Sada kada znamo kako utjelovljeni Bog govori i djeluje te kako se vlada i postupa, razgovarajmo u zajedništvu o tome što utjelovljeni Bog ne čini odnosno po čemu se razlikuje od čovječanstva.

Neka očitovanja normalnosti i praktičnosti Božjeg utjelovljenog tijela u mnogim su pogledima jednaka nagonima čovječanstva – to jest, nagoni, funkcije i urođena stanja ljudskog tijela. Može se reći da su utjelovljeni Bog i obično čovječanstvo jednaki u pogledu nagona. Međutim, osim te sličnosti, Njegova život-bit, identitet, narav i tako dalje potpuno se razlikuju od onih iskvarenog čovječanstva. To uključuje načine na koje se očitovanja Njegovog proživljavanja i Njegova narav-bit razlikuju od onih iskvarenog čovječanstva. Govoreći o tome, dolazimo do sljedeće teme o kojoj ćemo razgovarati u zajedništvu, a to je druga tema koja se odnosi na otpuštanje predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu: ne izjednačavati utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom. Da bismo riješili taj problem, naš razgovor u zajedništvu i dalje moramo temeljiti na različitim otkrivanjima i različitim aspektima proživljavanja koje očituje utjelovljeni Bog. Teoretski, slažete li se s izjavom: „Ne izjednačavajte utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom?” (Da.) I vi želite praktično postupati u skladu s tom izjavom i voljni ste riješiti taj problem, ali imate li put primjene kojim možete izbjeći izjednačavanje utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom? Nipošto nije lako pronaći put primjene, zar ne? Ne izjednačavati utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom zahtjev je koji vam se postavlja, ali zašto se takav zahtjev postavlja? O tome vrijedi razmisliti. Kada ljudi dođu u dodir s utjelovljenim Bogom, zbog oblika Njegova utjelovljenja i Njegova vanjskog izgleda, često se prirodno odnose prema Njemu kao prema pripadniku iskvarenog čovječanstva. To je jednako tome da se prema utjelovljenom Bogu odnose kao prema osobi koja nema baš nikakve veze s Božjom biti, identitetom i naravi, a zatim u interakciji s Njim usvajaju način razmišljanja iskvarenog čovječanstva, odnoseći se prema utjelovljenom Bogu na isti način na koji se odnose prema drugima. Stoga, način na koji se ljudi odnose prema Bogu, s jedne strane, otkriva njihov pogrešan stav prema Njemu, a s druge strane otkriva golem problem koji postoji u njima: oni ne poznaju utjelovljenog Boga. Iako ljudi riječima priznaju utjelovljenog Boga i formalno Ga slijede, oni u biti nisu spoznali niti prihvatili ovu običnu osobu. Ne prihvaćati ovu običnu osobu znači ne odnositi se prema ovoj običnoj osobi kao prema utjelovljenom Bogu; to podrazumijeva da se ljudi prema ovoj običnoj osobi odnose kao prema pripadniku iskvarenog čovječanstva. Kako bismo izbjegli taj problem, a ujedno ga i riješili, danas ćemo ponovno razgovarati u zajedništvu o očitovanjima normalne ljudskosti utjelovljenog Boga u Njegovu svakodnevnom životu te o tome kako bi ljudi trebali spoznati i razumjeti različita očitovanja koja On otkriva u Svojim interakcijama i ophođenju s ljudima. Pogledajmo najprije neka pitanja u vezi s utjelovljenim Bogom koja ljudi ne mogu razumjeti ili neka pitanja koja ljudi lako promatraju kroz prizmu iskvarenog čovječanstva. Najprije utvrdimo koje stvari ovaj obični Sin čovječji, utjelovljeni Bog, ne čini ili neke stvari otkrivene u Njemu koje ljudi ne uspijevaju prepoznati. Na što se točno te stvari odnose? Prije svega, On ne obmanjuje niti čini stvari poput sukobljavanja, svađanja, spletkarenja, napadanja, osvećivanja, mamljenja i tako dalje. Zašto bi ljudi trebali razumjeti te stvari? Kada razumiješ te stvari, istinski ćeš razumjeti narav i bit utjelovljenog Boga. Samo uz istinsko razumijevanje možeš uspjeti ne izjednačavati utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom. Tek kada uspiješ ne izjednačavati utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom, možeš ostvariti normalan odnos s utjelovljenim Bogom, zauzeti ispravan položaj stvorenog bića i odnositi se prema utjelovljenom Bogu sa stavom kakav stvoreno biće treba imati.

Što se tiče stvari koje utjelovljeni Bog ne čini, najprije razgovarajmo u zajedništvu o aspektu neobmanjivanja. Koja su konkretna očitovanja obmane? Laganje, lažiranje, pretvaranje, lažno predstavljanje, hvalisanje, razmetanje riječima i tako dalje. Jesu li očitovanja koja sam upravo spomenuo uobičajena među iskvarenim čovječanstvom? (Jesu.) Obmana i laganje glavne su i očite karakteristike iskvarenog čovječanstva; zajednička su osobina cijelog iskvarenog čovječanstva i nitko od toga ne može pobjeći, bez iznimke. Svi lažu, svi lažiraju i svi se predstavljaju kao ono što nisu, glume i pretvaraju se. Štoviše, to im dolazi prirodno; ne trebaju ih roditelji tome učiti niti na njih treba itko utjecati, poticati ih ili huškati. Rođeni su lažljivci. Je li pretjerano to reći? (Nije.) Što je s Božjim utjelovljenim tijelom? Nemojmo govoriti o dalekim stvarima; što se tiče načina na koji govorim, ljudski rečeno, stvari nazivam pravim imenom. Na primjer, kada vas usmjeravam u nekom stručnom poslu, ako postoji nešto što ne znam učiniti, reći ću: „Ovo mi baš nije jasno. Ne znam kako to učiniti. Trebali biste potražiti neke referentne materijale.” Ako o tome nešto malo znam, reći ću onoliko koliko znam. Nakon što kažem ono što znam i razumijem, reći ću: „Ako sam nešto propustio, a vi to znate, možete to dodati.” Vidiš, jesu li ove riječi koje izgovaram objektivne i poštene? (Jesu.) Sve Me ove godine slušate kako govorim, pa vidite li u Mojim riječima ikakvu obmanu? Ikakvo pretvaranje? Ikakvo lažiranje? (Ne.) Kada na okupljanjima besjedim ili kad obično usmjeravam neki stručni posao, često dajem primjere, navodeći neke sitne, beznačajne stvari iz svakodnevnog života. Iako u određenim stvarima neke pojedinosti procesa mogu biti izostavljene, sama stvar je činjenica. Osim toga, postoje svjedoci toga kako sam rješavao te stvari i kako sam im pristupao. Jesam li ikada lagao? (Nisi.) Ne lažem, niti glumim niti se pretvaram. Vidiš, istu odjeću nosim kada izlazim kao i kod kuće. Ponekad, ako Mi je odjeća prljava, presvući ću se u čistu kada izlazim. Radi se samo o tome da se odjenem malo urednije; neću se radi izlaska presvući u skupu odjeću poznate marke. Nositi običnu odjeću kod kuće, a pri izlasku se odjenuti malo urednije – to nije glumatanje; to je normalna ljudskost.

Obmanjivanje, glumatanje i pretvaranje – to su stvari koje iskvareno čovječanstvo često čini. Vidiš, većina onoga što ljudska bića govore sadrži primjese; osobito kada su u pitanju njihovi vlastiti interesi, privatnost, ponos, status ili ugled, ljudi će lagati. Na primjer, neki su ljudi osobito raskalašeni, često se smiju i zbijaju šale, vrlo su nemarni u vršenju svojih dužnosti i nisu ozbiljni ni u čemu što rade. Kada vođa nije u blizini, oni besposleno čavrljaju, piju čaj, u jednom trenutku odlaze na zahod, a u sljedećem šeću dvorištem, živeći osobito ležernim životom. Kada vođa dođe, brže-bolje se bacaju na posao, pretvarajući se da su osobito odgovorni. Nije li to lažiranje? Nije li to pretvaranje? (Jest.) Iskvareno čovječanstvo ima još jedan nedostatak: ljudi vole sebe opisivati kao osobito plemenite i uzvišene, kao osobito pronicljive i bogate te kao ljude s posebnim statusom i podrijetlom. Nikada ne spominju prljave ili glupe stvari koje su učinili u tajnosti, pogreške koje su napravili ni svoje nedostatke i mane – o tome nikada ne kažu ni riječ niti išta od toga otkrivaju, silno se bojeći da će drugi prozreti istinu i gledati na njih svisoka. Nije li to lažiranje? Nije li to laganje i obmanjivanje? (Jest.) Čak tvrde da mogu činiti stvari koje ne mogu. Ako su prethodno služili kao vođe na određenoj razini, obavljali neki važan rad ili dali neki doprinos, moraju to naširoko razglašavati, silno se bojeći da će drugi gledati na njih svisoka. Kada je riječ o razmetanju riječima i hvalisanju, „sposobni su za sve”, ali nikada ne spominju vlastite nedostatke ni mane svoje ljudskosti. Svi se ljudi tako vladaju i postupaju. Ljudi gledaju na ta očitovanja kao na zajedničku osobinu čovječanstva i misle da je takvo vladanje vrlo normalno i uobičajeno te da pripada normalnoj ljudskosti, pa mnogi ljudi prirodno to gledište pripisuju utjelovljenom Bogu, misleći: „Laže li utjelovljeni Bog i obmanjuje?” Na primjer, kada kažem da znam napraviti okruglice, neki ljudi ne vjeruju, govoreći: „Pih, osim što izražavaš istinu, znaš i kuhati? To je nemoguće.” Misle: „Tko nikada nije slagao? Tko se nikada nije hvalisao?” U to „tko” uključen je utjelovljeni Bog. Jesu li u pravu kada to govore? (Nisu.) U čemu griješe? (Izjednačavaju utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom.) Budući da je čitavo čovječanstvo sposobno lagati, misliš da i utjelovljeni Bog može lagati, zamišljajući utjelovljenog Boga kao jednakog iskvarenom čovječanstvu, pa čak u svom srcu govoriš: „Dokle god utjelovljeni Bog može izražavati istinu, to je dovoljno. Čak i ako povremeno slažeš, nama to ne smeta; to ne utječe na Tvoj identitet kao utjelovljenog Boga.” Ovdje se ne radi o tome smeta li ti to ili ne; moraš razmisliti jesu li te misli koje imaš o utjelovljenom Bogu ispravne. Iako teoretski znaš da je to pogrešno i da ne bi trebao tako razmišljati, moraš razmisliti zašto možeš tako razmišljati. To je zato što si previše prijevaran i nepošten, zbog čega misliš da svi mogu lagati i glumiti te da ni utjelovljeni Bog nije iznimka. Ne griješiš li razmišljajući na taj način? Iako počiniti takvu pogrešku nije velika stvar i ne utječe na tvoje zadobivanje istine, doista moramo biti precizni u vezi s tim pitanjem i jasno ga objasniti. Ako se prema običnim riječima koje utjelovljeni Bog izgovara odnosiš s takvim sumnjičavim i nevjerničkim stavom, kako ćeš se onda odnositi prema tome kada On besjedi o istini, izražava istinu i izražava Božje nakane te kada ti sudi, razotkriva te, osuđuje i orezuje? Hoćeš li promijeniti svoj stav? Nećeš; odnosit ćeš se prema tome s istim stavom, misleći da riječi koje izgovara utjelovljeni Bog nisu nužno sve ispravne. U teoriji priznaješ da je ono što On govori ispravno i da je sve to istina, ali kada činiš nešto čime kršiš načela, a On te oreže i razotkrije, u svom srcu misliš: „Po ovom pitanju Božje riječi nisu istina jer ja o tome ne razmišljam tako. Za to imam vrlo dobru izliku i razlog, pa mogu odlučiti da to ne prihvatim. Mogu Ga odbaciti i suprotstaviti Mu se tako što ću to ignorirati, izbjegavati temu i što to neću prihvatiti te se prema utjelovljenom Bogu odnositi s istim stavom koji imam kada se raspravljam s osobom.” Ako se prema utjelovljenom Bogu odnosiš s takvim stavom, što je bit problema? Je li tvoj stav prema utjelovljenom Bogu buntovan ili ispravan? (Buntovan je, nije ispravan.) Ako misliš da utjelovljeni Bog može obmanjivati, lagati, hvalisati se, iznositi zvučne ideje i izvikivati slogane, onda ćeš, kada te On oreže i razotkrije, misliti da imaš razlog to ne prihvatiti i odbaciti: „Jednostavno to neću prihvatiti i suprotstavit ću Mu se. Nije li On samo obična osoba? Zašto bih trebao prihvatiti ono što On govori? Prihvatit ću ono što govori ako je ispravno, a ono što smatram pogrešnim neću prihvatiti; prihvatit ću ako sam sretan, a neću prihvatiti ako nisam sretan; prihvatit ću ako je ono što govori u skladu s mojim interesima, ukusima i raspoloženjem, a neću prihvatiti ako nije u skladu s mojim interesima i raspoloženjem. Nije li to potpuno prirodno i opravdano? To je sasvim ispravno, to je moje pravo i u srcu ne osjećam ni najmanji prijekor.” Ako je to tvoj stav prema Bogu, je li onda tvoj odnos s Bogom doista odnos između stvorenog bića i Stvoritelja? Je li to odnos između čovjeka i Boga? (Nije.) Sudeći po tvojem stavu ili očitovanjima, odnos između utjelovljenog Boga i tebe samo je odnos između obične osobe i običnog iskvarenog čovjeka; ostaje tek na razini odnosa među ljudima. Ne postoji li tu problem? (Postoji.) Stoga najprije moraš biti siguran da je utjelovljeni Bog, budući da od čovječanstva zahtijeva da bude pošteno, prije svega i Sâm pošten. Njegova ljudskost posjeduje bit poštenja; to je izvan svake sumnje. Trebao bi to uvidjeti i također to prihvatiti iz svog srca. Ne samo da to moraš uvidjeti u svom srcu, već takav stav prihvaćanja moraš imati i u stvarnom životu. Iskvareno čovječanstvo može lagati i lažirati u svim okolnostima, i svatko se može pretvarati, razmetati riječima i hvalisati se. Razlog zašto iskvareno čovječanstvo to može činiti jest taj što je Sotonina iskvarena narav postala čovjekov život i priroda, zbog čega čovječanstvo prirodno otkriva te stvari. Međutim, utjelovljeni Bog u Svojoj ljudskosti ima aspekt poštenja. Upravo zato što je Njegov život božanski, element poštenja je tim više aspekt Njegove biti. To je izvan svake sumnje i ljudi u to ne bi trebali sumnjati.

Jednom sam čavrljao s nekim i ta je osoba rekla da ima želučanih tegoba, da je iz bolnice dobila puno lijekova i da ih uzima već nekoliko godina. Kasnije su joj se želučane tegobe donekle ublažile. Pitao sam je: „Kakve želučane tegobe imaš? Je li riječ o prehladi želuca, čiru na želucu ili prekomjernoj želučanoj kiselini?” Kada je čula da pitam za pojedinosti, nije Mi htjela izravno odgovoriti, već je i dalje ponavljala: „Imam želučanih tegoba i uzela sam mnogo lijekova.” Zašto sam je to pitao? Bilo je to samo obično čavrljanje, da saznam kakve želučane tegobe ima. I Meni se ponekad uznemiri želudac, pa ako je imala takav problem, možda bi Mi mogla pružiti neku pomoć. Čavrljanje nije poput razgovora u zajedništvu o istini ili formalnog obavljanja posla, gdje postoje jasni ciljevi, stroge procedure i ozbiljan stav. Čavrljanje je opuštenije, bez ikakve posebne svrhe ili spletkarenja. Ali kada sam je pitao kakve točno želučane tegobe ima, nije Mi htjela izravno odgovoriti. Je li lagala? Je li govorila istinu? (Nije.) Zašto onda nije rekla istinu? Zato što je to htjela prikriti, a razlog za prikrivanje bio je taj što se brinula kako ću se odnositi prema njoj nakon što saznam za njezinu bolest. Bilo da se brinula da ću je gledati svisoka ili da ću je otpustiti ili joj promijeniti dužnost, što bi utjecalo na njezino spasenje, ukratko, bila je zabrinuta, pa je to htjela prikriti. Reci Mi, je li bilo potrebe za tim? Nije li bilo vrlo glupo od nje što je to učinila? (Jest.) Kakvu onda narav takvi ljudi otkrivaju? (Opaku narav.) U čemu se sastoji ta opačina? (Oni nagađaju o Bogu, neprestano zamišljaju stvari u svom srcu, svoje uobrazilje smatraju činjenicama, nagađaju o namjeri iza Božjih riječi i u svakom se pogledu čuvaju Boga baš kao što se čuvaju ljudi.) Da je predmet tvog nagađanja i opreza pripadnik iskvarenog čovječanstva, to bi bilo donekle potrebno jer je današnje društvo previše složeno, ljudi su složeni, a ljudska su srca zlokobna. Ne znaš tko bi ti mogao zlonamjerno djelovati iza leđa nakon što sazna tvoju stvarnu situaciju, pa ne želiš da ljudi sa strane znaju previše o tvojoj stvarnoj situaciji; to je razumljivo. U interakciji s ljudima u svakom pogledu moraš biti oprezan i pažljiv, a ljudima sa strane ne možeš govoriti ništa o svojoj stvarnoj situaciji. To je filozofska taktika ili načelo za ovozemaljsko ophođenje u interakciji s ljudima. Ali gdje je ta osoba primijenila to načelo i taktiku? Primijenila ih je u interakciji sa Mnom. Nikada prije nisam bio u interakciji s njom, ali samo na temelju tog jednog čavrljanja, potpuno sam shvatio tu osobu: previše laže. Reci Mi, jesam li Ja netko tko bi ti smjestio ili ti naudio? Jesam li Ja netko koga se trebaš čuvati? (Nisi.) Ako sam čak i Ja netko koga se čuvaš, kakvog onda smisla ili vrijednosti ima tvoja vjera u Boga? Ne usuditi se reći istinu čak ni o tako beznačajnoj stvari, nemati čak ni hrabrosti reći istinu – kako bi nazvao takvu osobu? Nije li takva osoba vrlo prijevarna? (Jest.) Nije li potpuno nepotrebno na Mene primjenjivati metode za ovozemaljsko ophođenje i načela za ophođenje s nevjernicima? Želim li doista saznati nešto o tebi? Nije li to samo čavrljanje? Čak i kada bih želio saznati nešto o tebi, ne bih ti smjestio niti ti naudio, niti bih ti iza leđa pravio problem od toga. Dakle, ponekad čavrljam sa svakim od vas i pitam vas kako se živi ondje gdje se nalazite, kakva je klima, je li okruženje za vršenje vaše dužnosti sada prikladno, jeste li nedavno imali ikakvih poteškoća u vršenju svoje dužnosti. Ili neke koji su tek došli iz kontinentalne Kine pitam kakvo je ondje okruženje i kako većini ljudi ide s vršenjem dužnosti. To je samo obično čavrljanje. S jedne strane, to proizlazi iz potreba normalne ljudskosti; s druge strane, budući da vjerujete u Boga, sve o čemu čavrljamo odnosi se na pitanja vjere u Boga, i ne čavrljamo o temama svijeta nevjernika poput zvijezda, slavnih osoba, društvenih trendova ili politike. Ako morate biti oprezni čak i tijekom normalnog čavrljanja, više neću čavrljati s vama. Neki ljudi uvijek misle: „Imaš li određenu svrhu kada čavrljaš s nama? Uvijek nam postavljaš neka pitanja kada se družiš s nama; želiš li nešto doznati? Nipošto Ti ne mogu reći kakva je stvarna situacija.” Ako tako razmišljaš, trebao bi unaprijed reći: „Nemoj čavrljati s nama. Bojim se da ćeš doznati neke informacije. Ne želim Ti to reći, stoga više nemoj pitati!” Čim čujem da ne želiš čavrljati, pustit ću to. Misliš li da moram čavrljati s tobom? Većina ljudi nema normalnu ljudskost i Ja ne želim čavrljati s takvim ljudima.

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o tome kako utjelovljeni Bog ne obmanjuje. Ova izjava ne ostaje na razini teorije niti je to mehanički ponavljana izreka. Prije svega, neobmanjivanje je aspekt proživljavanja i otkrivanja biti koju posjeduje utjelovljeni Bog, koji ima Božji identitet. To nije teorija, a još manje slogan, već istinsko proživljavanje, praktično proživljavanje. Bilo u svakodnevnom životu ili kada besjedim o istini i raspravljam o poslu, u riječima koje izgovaram nema baš nikakve obmane, baš nikakve laži; a još manje ću izmišljati stvari. Na primjer, kada besjedim o nekoj temi i ne mogu se sjetiti neke riječi, pitat ću vas sjećate li se vi te riječi. Ponekad je se možete sjetiti, a ponekad ne možete, pa ću upotrijebiti drugu riječ da to izrazim ili ću reći da se ni Ja ne mogu sjetiti. S jedne strane, imam pošten stav i ništa ne izmišljam; ako sam zaboravio, kažem da sam zaboravio, a ako se ne mogu sjetiti, kažem da se ne mogu sjetiti. S druge strane, ponekad ne mogu pronaći pravu riječ ili izgubim tijek misli, a u tom se slučaju neću pretvarati da kašljem ili reći: „Netko zvoni na vrata; idem otvoriti” ili „Zvoni telefon; javit ću se.” Neću lažirati. Kakav sam u interakciji s vama i razgovoru u zajedništvu o radu licem u lice, takav sam i u Svom svakodnevnom životu kada Me ne vidite. Jednostavno sam takva osoba; isti sam pred vama kao i iza vaših leđa. Ako volim nešto jesti, kažem da to volim jesti; ne lažem. Na primjer, kažem: „Volim jesti tofu pomiješan s mladim lukom i narezani krumpir s octom.” Neki ljudi kažu: „Ne vjerujem. Što bi Tebi sada moglo nedostajati? Vjerojatno svaki dan jedeš pirjanu svinjetinu i okruglice!” Ja kažem: „Iako je pirjana svinjetina ukusna, doista ne volim jesti previše masnu hranu. Za doručak pojedem samo zdjelicu kaše i neke priloge; tako je jednostavno.” Sve su to stvarne činjenice; nijedna rečenica nije laž. Riječi koje vam govorim, primjeri koje navodim ili te stvari iz stvarnog života koje spominjem – bilo da ih smatrate prilično ljudskima, običnima i normalnima ili pomalo neuglađenima – u svakom slučaju, sve što govorim gola je istina, sve se temelji na činjenicama. Ne govorim to kako bih vam pokazao: „Pogledajte kako sam običan, koliko se uklapam u ljudski život, kako sam jednostavan i nepretenciozan.” Doista nemam te misli. Ponekad, da bih besjedio o nekom aspektu istine, spomenem neke sitnice iz života, a neki ljudi misle da je to Božja poniznost i skrivenost. Zapravo, to doista nije Moja namjera. Kada spominjem te stvari, jednostavno govorim kako stvari stoje; ne govorim ništa uzvišeno ni grandiozno. Cilj je omogućiti ljudima da bolje shvate istinu i nemam drugih namjera. U Svojem govoru i postupcima nikada neću činiti stvari poput prikazivanja nečega onime što nije, kažnjavanja nekoga za primjer drugima ili strogog kažnjavanja ljudi kao upozorenja drugima. U prošlosti, kada smo odlazili u mjesta gdje su živjela braća i sestre, užurbano bi se bacili na pravljenje okruglica, prženje mesa i kuhanje jela. Zapravo, nije nas potrebno tako ugošćavati. Kažem da inače nisam tako izbirljiv u pogledu Svojih obroka; Moji su obroci osobito jednostavni i ne marim za razmetljivost. Neki ljudi nikada ne vjeruju onome što govorim; uvijek misle da lažem. Što god kažem, oni ne vjeruju. Takvi su ljudi prava gnjavaža; potpuno su nerazumni. Nije stvar u tome da sam Ja nepouzdan ili da u riječima koje izgovaram ima neistine, nego u tome da si ti vrlo opak. Što god kažem, ti to nisi u stanju ispravno shvatiti; prema svemu što kažem zauzimaš sumnjičav stav, pa čak i razmišljaš o tome na iskrivljen način, smatrajući sve to obmanom, pa si prema tome još i podozriv. Nikada ne vjeruješ da su sve riječi koje izgovaram poštene i istinite. Kakav je to problem? Možeš vjerovati riječima đavala i Sotona, pa zašto ne možeš vjerovati Mojim riječima? Možeš li onda, vjerujući u Boga na takav način, još uvijek zadobiti istinu? Istina zasigurno nije skup praznih riječi, već život-stvarnost koju ljudi proživljavaju. Sve riječi koje vam govorim praktične su riječi. Ako im ne vjerujete, kako onda možete vjerovati u Boga? Sve su Božje riječi poštene i istinite; On nikada ne laže, ne lažira, ne pretvara se niti se predstavlja kao ono što nije. Ako možete uvidjeti te oblike ponašanja, razumjet ćete Boga i samo ćete tako, kroz utjelovljenog Boga, moći postupno uvidjeti i spoznati da je Bog praktičan u Svojim postupcima i govoru te istinski shvatiti riječi koje On izgovara i istine o kojima besjedi. Završili smo razgovor u zajedništvu o aspektu neobmanjivanja.

Nastavimo razgovarati u zajedništvu o aspektu toga da se ne borimo. Što znači ne boriti se? To znači ne prepirati se, ne boriti se za status, ne biti natjecateljski nastrojen i ne prepirati se s tobom zbog ove ili one izjave. Ako prihvaćaš ono što ti govorim, prihvati to; ako ne prihvaćaš, neću te prisiljavati. Ako je tvoje shvaćanje iskrivljeno, razotkrit ću te i ispraviti te. Ako to možeš ispravno shvatiti, to je najbolje; ako to ne možeš ispravno shvatiti, neću te prisiljavati da to prihvatiš. Možeš jednostavno pustiti da stvari idu svojim prirodnim tijekom i polako to spoznavati. Osim toga, bilo u interakcijama ili razgovorima između ljudi, kada govore, ljudi se uvijek bore za ugled, bore se za nadmoć, bore se da bi se pokazali i bore se za tuđe visoko poštovanje. Ljudi se često tako ponašaju i kada dođu u dodir s utjelovljenim Bogom. Ne biste se trebali odnositi prema utjelovljenom Bogu na temelju gledišta s kojima se odnosite prema čovječanstvu, smatrajući utjelovljenog Boga jednakim iskvarenom čovječanstvu. Vidiš, kada razgovaram s vama, nastojim da to bude opušten razgovor kako bih vam svima omogućio da slobodno govorite o onome što vam je u srcu i da čavrljate o onome što znate i razumijete. Možda ono što kažeš nije u skladu s činjenicama ili nije osobito objektivno, ali ipak ti dajem priliku da govoriš. Naše uobičajeno čavrljanje nije formalno okupljanje; svatko ima pravo govoriti. Neću vas sve tjerati da slušate samo Mene, nego ću nastojati svima omogućiti da govore. Ponekad se tijekom neobaveznog čavrljanja otkriju neki problemi u radu, pa pristupamo njihovu rješavanju. Ako nema problema, svatko može otvoriti svoje srce i čavrljati, osjećati se opušteno i jednostavno to shvatiti kao razonodu. Bez obzira na to u kojoj se prigodi nalazim ili s kojom sam skupinom ljudi, neću reći: „Ničiji glas ne smije biti glasniji od Mojega. Moram biti nadmoćniji od svih vas. Osobito kada raspravljamo o nekom pitanju, Ja moram najviše govoriti, a Moji uvidi moraju biti najdublji. Nitko drugi Me ne smije nadmašiti. Ako Me nadmašiš, borit ću se s tobom za nadmoć.” Neću to učiniti. Iako moram govoriti bez obzira na prigodu, ipak nisam osobito sklon puno govoriti; volim svima omogućiti da govore. Ponekad sve pitam: „Jeste li u posljednje vrijeme učili kakve plesove? Koje ste plesove naučili?” Ako netko kaže nešto pogrešno ili ono što kaže nije objektivno ili točno, nema potrebe prepirati se. Neki ljudi kažu: „Što ako Te netko drsko uvrijedi?” Što znači drsko Me uvrijediti? Doista nisam naišao ni na koga tko bi Mi javno sudio, proklinjao Me ili Mi proturječio. Da doista postoji takva osoba, morao bih je upitati: „Zašto to činiš? Je li ono što govoriš usklađeno s činjenicama?” Da je ono što je rekla ispravno, ispričao bih joj se. Da je u krivu, morao bih razgovarati s njom u zajedništvu o istini kako bi mogla priznati vlastiti problem, i to bi bilo dovoljno. Ne bih se s njom borio za nadmoć, inzistirajući na tome da Mi popusti i prizna da sam Ja glavni. Dakle, ponekad kada svi zajedno čavrljaju, glasovi nekih ljudi postaju sve glasniji, a rasprava postaje prilično žustra; Ja ih samo strpljivo slušam kako govore. Iskvareno čovječanstvo je drukčije. Vidiš, kada neki ljudi međusobno razgovaraju, na kraju se počnu prepirati. Duboko u sebi gledaju jedni na druge svisoka i beskrajno se prepiru, inzistirajući na tome da se bore oko toga tko je u pravu, a tko u krivu, tražeći od svih da presude i ne dopuštajući nikome da ih drsko uvrijedi. Ponekad, kada neki ljudi razgovaraju sa Mnom, prekidaju Me, upadaju Mi u riječ ili daju neke nestručne komentare, pa Me čak i drsko uvrijede. Smatram da to nije ništa strašno; ne čine to namjerno. Svi ljudi imaju iskvarene naravi, pa je sasvim normalno da se tako vladaju. Ima čak i ljudi koji, kada rješavaju stvari sa Mnom, izravno donose odluke, ne čekajući da Ja progovorim. Pomislim u Sebi: „Izravno si donio odluku, a da o tome nisi razgovarao sa svima, ali način na koji si to riješio razuman je, pa je u redu.” Tada ništa ne kažem. Ne prepirem se s tobom; u stanju sam ne prepirati se i doista tako postupam. Ako Me vođe i djelatnici pitaju o raznim stavkama stručnog rada u crkvi, razgovaram s njima u zajedništvu i dajem im smjernice na temelju onoga što Mi u tom trenutku padne na pamet, a zatim vođe i djelatnici odlaze u crkvu kako bi to prenijeli i proveli. Kasnije, kada odem u crkvu i vidim neke ljude, samo slušam sa strane dok oni razgovaraju u zajedništvu o radu. Zapravo, sve to znam, ali neki ljudi misle da ne znam. Misle: „To je stvar nas ljudi; nema nikakve veze s Tobom. Ti si promatrač, pa samo slušaj dok govorimo.” U takvoj situaciji ne govorim puno; ne prepirem se s ljudima. Ali iskvareno čovječanstvo to nije u stanju učiniti. Svatko tko ima imalo statusa ili snosi neku odgovornost želi imati posljednju riječ među ljudima, zaštititi svoj status i zaštititi svoj službeni položaj. Ako ih netko ne shvaća ozbiljno, osjećaju se osobito uzrujano, smatrajući da su njihovo dostojanstvo, ponos i karakter ozbiljno dovedeni u pitanje. Ja ne osjećam ništa u vezi s takvim stvarima; u Svojem srcu i umu ne zanimaju Me stvari poput statusa, ugleda i prestiža među ljudima. Ako, kamo god pođem, uvijek ima ljudi koji Me slijede, uvijek Me okružuju i tiskaju se oko Mene kao da sam u središtu pozornosti, ili ako Mi se ljudi uvijek obraćaju počasnim izrazima, vrlo su pristojni prema Meni, laskaju Mi i odnose se prema Meni kao prema izvanrednoj osobi ili starješini sa statusom, doista se osjećam nelagodno. Ako se sa Mnom postaviš kao ravnopravan i mirno čavrljaš, osjećam se prilično opušteno; ako se preda Mnom ponašaš servilno i osobito neprirodno, doista se osjećam prilično nelagodno. Ali gotovo sto posto iskvarenog čovječanstva ne može prevladati prepreku statusa, ugleda i ponosa; svi teže tim stvarima i uživaju u njima.

Kada sam čavrljao s nekim, ta je osoba nešto spomenula, a Ja sam, nadovezujući se njezinu temu, također nešto spomenuo. Pomislila je u sebi da se želim boriti s njom za nadmoć, pa je odmah spomenula još dvije stvari da vidi mogu li Ja spomenuti još dvije. Rekao sam da čavrljanje nije tako ozbiljno i strogo kao obavljanje posla; ono je samo neobavezno. Dokle god su svi zadovoljni, to je u redu; tu nema toliko zavrzlama. Ja sam jednostavna osoba. O čemu god netko govorio, samo se uključim i malo čavrljam u tom smjeru, ali na kraju je to izazvalo nevolje. Što je ta osoba mislila? O kojoj god temi čavrljala, Ja o njoj više nisam mogao govoriti. Da sam nastavio govoriti, ta osoba ne bi djelovala nadmoćno i u srcu bi se žalila: „Zašto ništa ne shvaćaš? Zašto ne razumiješ što želim reći? Što misliš, tko si Ti? Čak želiš stupati u interakciju sa mnom kao sa sebi ravnim!” Vidjevši da joj se ne sviđa tako čavrljati, shvatio sam. S ljudima stupam u interakciju na načine normalne ljudskosti. Ako to ne funkcionira, razumno ću popustiti; neću se prepirati s ljudima. Nemoguće je slagati se s nevjernicima, a i neki ljudi u crkvi su nerazumni. Kada s njima razgovaraš u zajedništvu, njihov ponos sprječava ih da išta kažu izravno, ali u sebi imaju iskvarene naravi i ipak će se boriti s tobom. Nisu u stanju suzdržati se od borbe. Zašto? To je njihov život. Oko pitanja koja ne uključuju istina-načela nema potrebe započinjati prepirku. Na primjer, Istočnjaci kažu da je zdravo piti čaj, dok Zapadnjaci kažu da je zdravo piti kavu. Što je zapravo zdravo? Nema potrebe prepirati se oko takvih stvari. To pitanje ne uključuje istina-načela; jednostavno odaberi na temelju vlastitih sklonosti, životnih uvjeta i životnih navika. Ako imaš mogućnosti piti čaj, onda pij čaj; ako nemaš, onda pij običnu prokuhanu vodu. Što god pio, to nimalo ne utječe na to kako se vladaš. Ponekad se naša razmišljanja i gledišta razlikuju, a ipak ne cjepidlačim s tobom; i dalje se pridržavam Svojih načela. Neću se prepirati s tobom oko stvari koje ne uključuju načela. Baš se nikada neću prepirati s tobom do iznemoglosti zbog tvrdnje koja ni na koji način ne uključuje načela, ili doktrine ili teorije, samo kako bih se prikazao kao netko tko se čvrsto drži načela. Nipošto to neću učiniti! Ponekad, kada Mi neki ljudi postave pitanja, razgovaram s njima u zajedništvu o načelima, a u posebnim okolnostima izravno im kažem što da rade. Poslije oni predlože drugi način da se to učini i pitaju Me može li tako. Čuvši da je učinak načina koji su predložili otprilike jednak učinku Mojeg načina, kažem: „Ako ti je zgodno to učiniti i lokalni su uvjeti prikladni, možeš to učiniti prema svojoj zamisli; ne moraš to učiniti prema onome što sam Ja rekao.” Nipošto nikada neću reći: „Moja je riječ zakon; bit će kako Ja kažem i vi Me morate slušati.” U redu je i ako Me ne poslušaš. Ako je ono što kažeš razumno, ne razlikuje se mnogo od pristupa koji sam Ja predložio, ima isti cilj, a učinak je otprilike jednak, onda možeš odlučiti da ne poslušaš Moj prijedlog. Nipošto te neću prisiljavati.

Prije nekoliko godina neki su ljudi izveli ples za jedan program. Vidjevši da postoje neki problemi s nekim njihovim pokretima, ukazao sam im na to. Neki od njih bili su nezadovoljni kad su to čuli i nisu to htjeli prihvatiti. Nisam se prepirao s njima; samo sam ih zamolio da to nekoliko puta pažljivo pogledaju kako bi vidjeli postoje li problemi s tim pokretima. Rekao sam: „Ako još uvijek ne možete uočiti probleme koje sam spomenuo, dat ću vam drugo rješenje. Isprobajte to rješenje i usporedite ga s prethodnim da vidite koje je bolje.” Na kraju su isprobali rješenje koje sam predložio i zaključili su da je ono doista bolje, i tek tada su priznali da je bilo nekih problema s prethodnim plesnim pokretima. U tom trenutku to nisu mogli uvidjeti. Možda jednostavno promatrači vide jasnije od onih koji su uključeni. Postali su vješti u tim pokretima jer su ih neprestano izvodili, pa kada su iznenada čuli kako govorim da neki pokreti nisu dobri, možda su osjetili da im je ponos povrijeđen i u tom trenutku to nisu mogli prihvatiti. Kažem da je normalno da su mladi ljudi takvi. S kojim ciljem vam ovo govorim? Samo vam želim reći da se u normalnim okolnostima baš nikada neću prepirati s vama oko pitanja koja se ne odnose na načela. Ako se radi o pitanju načela, samo ću vam ukazati na rješenje. Neću se silom pozivati na status da vršim pritisak na vas i natjeram vas da Me slušate. U većini slučajeva polako razjasnim stvari, razgovaram o njima i rješavam ih. Ako nijedna od tih metoda ne uspije, možda će neke ljude trebati orezati. Naravno, neke se ljude orezuje ne zato što su Me drsko uvrijedili, već zato što su prekršili upravne odluke, prekršili načela i uzrokovali ometanja u radu crkve. Stoga, kada bilo koja osoba pogriješi ili se pobuni i bude disciplinirana ili kažnjena, to nije zato što je drsko uvrijedila Božji identitet ili Božji status, niti zato što je drsko uvrijedila Boga, nego zato što je prekršila načela i prekršila upravne odluke. Pogledajte cijeli svijet: je li itko ikada bio kažnjen ili pretrpio odmazdu zbog drskog vrijeđanja Boga? Nitko. Previše je ljudi na ovom svijetu koji ne vjeruju u Boga, koji proklinju Boga, koji govore besmislene riječi i koji govore drske riječi. Kada na kraju budu kažnjeni, tko je od njih kažnjen zbog drskog vrijeđanja Boga? Nitko od njih; sve je to zato što su počinili brojna zla i trebali bi biti kažnjeni na temelju tih zlih djela. Kada se susretnem sa stvarima koje mogu izazvati prepirke, nastojim ti ih što više razjasniti, omogućujući ti da shvatiš koja su načela za njihovo rješavanje. Ako imaš bolji plan, naravno da se možeš i njega držati. Neću se boriti s tobom za nadmoć niti ću reći: „Budući da sam Ja to rekao, to se mora provesti prema Mom planu. Čak i ako je tvoj plan dobar, ne može se provesti. Ja moram imati zadnju riječ u ovoj stvari!” Neću to učiniti. Nastojat ću čuti vaše mišljenje i iskoristiti svačije jače strane. Ako nitko od vas nema nikakvih mišljenja ili zamisli, onda ću Ja imati zadnju riječ – to se podrazumijeva. Ali nipošto se neću boriti ni s kim od vas oko ponosa, statusa ili toga tko ima posljednju riječ. Nakon svih ovih godina tijekom kojih sam bio u interakciji s vama sve i imao posla s vama, možda ste i sami to uvidjeli: mnogo sam vam puta nešto rekao, a nakon što sam završio s govorom, vi ste imali svoje vlastite zamisli i niste primijenili niti proveli ono što sam rekao. Tada bih pokušao pronaći način da to jasnije objasnim. Ako to možete prihvatiti, tim bolje. Ako to ne prihvatite i to utječe na rad crkve, onda crkva ima upravne odluke: ako te treba smijeniti, bit ćeš smijenjen; ako te treba orezati, bit ćeš orezan; crkva će postupiti s tobom onako kako treba. Što se same stvari tiče, nipošto se neću prepirati s tobom ni oko čega kako bih povratio Svoj ponos ili kako bih zaštitio Svoj status i prestiž. Usredotočujem se samo na to da jasno objasnim cijelu pozadinu te stvari i načela koja bi ljudi trebali razumjeti. Strpljivo objašnjavam iznova i iznova kako bi mogao bolje razumjeti istinu i ući u istina-stvarnost. Besjeda o ovom sadržaju ima za cilj omogućiti vam da bolje razumijete utjelovljenog Boga. Osim što ćete razumjeti normalno i praktično proživljavanje utjelovljenog Boga koje se očituje izvana, možete steći i dublje razumijevanje biti, naravi, misli i gledišta utjelovljenog Boga. Upravo smo razgovarali u zajedništvu o temi toga da se ne borimo. Kada su uključeni status i ponos, načelo kojeg se utjelovljeni Bog pridržava jest da se ne prepire s ljudima i da se ne bori s ljudima za status, ponos ili ugled. Sklonost borbi s drugima oko takvih stvari upravo je istaknuto očitovanje iskvarenog čovječanstva koje otkriva iskvarene naravi. Stoga je to što se ne bori ujedno i ono po čemu se bit ljudskosti utjelovljenog Boga razlikuje od biti čovječanstva, a to je aspekt sadržaja koji bi ljudi trebali razumjeti.

Sada kada smo završili s razgovorom u zajedništvu o aspektu neborbenosti, razgovarajmo o aspektu nesukobljavanja. Nesukobljavanje je donekle slično neborbenosti, ali postoje i neke razlike. Osim što ima ta očitovanja neborbenosti, utjelovljeni Bog ima i određeno praktično proživljavanje i otkrivenja u aspektu nesukobljavanja. Kroz to proživljavanje i ta otkrivenja ljudi također mogu bolje razumjeti jedan aspekt ljudskost-biti utjelovljenog Boga. Što taj aspekt, nesukobljavanje, općenito uključuje? On i dalje uključuje interakciju i druženje s ljudima. Načelo utjelovljenog Boga za interakciju i druženje s ljudima jest da se prema ljudima odnosi pravedno, da postupa prema načelima te da u Svom srcu ili potajno ne igra psihološke igre s ljudima niti se služi smicalicama. Kada je u interakciji s ljudima i raspravlja o određenim temama, On apsolutno nikada neće u Svom srcu razmišljati: „Što time želiš reći? Ciljaš li namjerno na Mene? Imaju li tvoje riječi skriveno značenje? Događa li se još nešto u tajnosti? Moram razmisliti o tome kako da razgovaram s tobom, kako da ti pokažem od čega sam sazdan ili kako da se sukobim s tobom.” Kada sam u interakciji i razgovaram s vama, nemam takve misli. Čak i ako se druga strana namjerno želi sukobiti, Ja se apsolutno nikada neću sukobiti s njom. Čak i ako je druga strana nevjernik koji želi doznati stvarnu situaciju ili se uhvatiti za nešto što bi iskoristio protiv Mene, Ja ipak postupam u skladu s načelima. Ne sukobljavam se s njim; radim ono što bih trebao raditi i govorim ono što bih trebao govoriti. Postupam i govorim u skladu sa Svojim načelima i Svojim granicama vlastitog vladanja. Ukratko, o kome god se radilo, ne sukobljavam se s tom osobom. Na primjer, pitam nekoga: „Kakvi su rezultati propovijedanja evanđelja ovog mjeseca?” Ta osoba pomisli u sebi: „Zašto On odjednom pita o situaciji s propovijedanjem evanđelja ovog mjeseca? Što to znači? Je li mi netko iza leđa prijavio neki problem u vezi sa mnom? Pokušava li doznati istinu o mojoj situaciji i smijeniti me?” Zašto bi tako razmišljala? Imam li skriveni motiv kada to pitam? Postoji li skriveno značenje? (Ne.) Ona se želi sukobljavati, pa smatra da Moje riječi imaju skriveno značenje; ili, budući da je iza kulisa učinila neke loše stvari i ima grižnju savjesti, smatra da u onome što govorim sigurno postoji skriveni motiv. Zapravo, kada pitam kako ovog mjeseca napreduje propovijedanje evanđelja, ta rečenica znači točno ono što na površini kaže; nema drugog značenja. Nemam namjeru sukobljavati se niti te pokušavam navesti da se odaš, navesti te da priznaš da rezultati ovog mjeseca nisu dobri ili te navesti da iskreno kažeš kako se u posljednje vrijeme odvija propovijedanje evanđelja, kako bih to mogao iskoristiti kao izgovor da se uhvatim za nešto kako bih te orezao i smijenio. Umjesto toga, pokušavam na praktičan doznati kakvo je stanje rada crkve i pomoći ti riješiti probleme koji postoje u vršenju tvoje dužnosti. Ali ako u Mojim riječima uvijek želiš pronaći skriveno značenje i uvijek se želiš sukobljavati sa Mnom, onda te neću pitati. Mogu pitati druge ljude. Ići ću onome od koga mogu doznati stvarnu situaciju, onome tko može normalno razgovarati, govoriti kao normalno ljudsko biće i reći istinu. Ti od svega praviš problem i prevelika si gnjavaža. Previše si sumnjičav i tvoj je um previše složen, pa neću razgovarati s tobom. To je Moje načelo za interakciju i razgovor s ljudima. Biste li rekli da je jednostavno? (Da, jednostavno je.) Na primjer, netko Mi se hvalio da je bio na luksuznom kruzeru. Rekao sam: „Ja doista nisam bio na luksuznom kruzeru. Vi ste bogati ljudi; vidjeli ste svijeta.” To nisu riječi izgovorene u ljutnji niti su izgovorene iz naglosti. Nisam bio na takvom brodu, pa govorim pravu istinu; ne pretvaram se. Kada se susretnem s takvom osobom, povučem se i nipošto se ne sukobljavam s njom. Neki Kinezi uvijek razgovaraju sa Mnom na engleskom, koristeći neke riječi koje prije nisam čuo. Kada vide da ih nisam čuo, još se više razmeću: „Namjerno ću govoriti stvari koje Ti ne znaš. Pobrinut ću se da me ne možeš razumjeti, učinit ću Te zavidnim i ljubomornim te ću Te razljutiti!” Nije li to sukobljavanje? (Jest.) Ja kažem: „Nisam čuo te riječi koje si upotrijebio. Tvoj je engleski prilično dobar.” Neki se ljudi vole razmetati i gledati ljude svisoka, uvijek se ponašaju nadmoćno, misleći da su nešto posebno i smatrajući da su sposobni i bolji od drugih. Kada se susretnem s takvim ljudima, i prema njima se mogu ispravno odnositi. Ako se voliš razmetati, onda ću ti dopustiti da se razmećeš do mile volje. Neću te prekidati, a kamoli se sukobljavati s tobom.

Ljude koji se vole sukobljavati možete vidjeti posvuda; gdje god postoje skupine ljudi, bit će onih koji se vole sukobljavati. Oni se često bore i sukobljavaju s drugima te će se sukobljavati oko jedne jedine riječi, jedne jedine stvari ili jednog jedinog pitanja. Vidio sam previše takvih ljudi. Ja se, međutim, ne sukobljavam s ljudima. Zašto? Zato što Mi sukobljavanje jednostavno nikada nije bilo prirodno. I u crkvi ima mnogo ljudi koji uvijek igraju psihološke igre kada su u interakciji sa Mnom i kada razgovaraju sa Mnom. Uvijek nagađaju: „Na što ciljaš? Jesi li mi iza leđa doznao za neko moje loše ponašanje? Hoćeš li me smijeniti?” „Zašto to govoriš? Daješ li mi neki nagovještaj? Postoji li neko skriveno značenje u onome što govoriš? Pokušavaš li me navesti da nešto učinim?” Na primjer, netko je nosio majicu kratkih rukava, a Ja sam rekao: „Boja tvoje majice je prilično lijepa. Je li prozračna? Je li pamučna?” Nije li to sasvim normalno i obično reći? (Jest.) Ta je osoba tada pomislila u sebi: „Pitaš li to zato što i Ti želiš takvu majicu? Nije li to način na koji dužnosnici obično traže stvari od običnih ljudi? Ne traže otvoreno, nego okolišaju, puštajući ljude da shvate nagovještaj i dobrovoljno im dostave stvari na vrata. Na taj način, ako se to kasnije spomene, mogu reći da to nisu tražili i da to nije bila iznuda. Je li Bog na to ciljao? Ako je to mislio, onda moram brzo kupiti nekoliko majica i poslati Mu ih.” Nakon što je to pomislila, ta je osoba kupila nekoliko majica i poslala Mi ih. Mislila je da želim majicu zato što sam rekao da je lijepa. Ja je zapravo uopće nisam želio; samo sam čavrljao. Da sam je doista želio, jednostavno bih to izravno rekao; apsolutno nikada ne bih navodio ljude da čitaju između redaka. Stoga nisam mogao prihvatiti majice i brzo sam ih dao vratiti. Ne nedostaje Mi odjeće. Imam svoj ukus u odijevanju i nitko ga drugi ne može dokučiti. Je li to jasno? (Jest.) Kada razgovaram s ljudima, čak i u neobaveznom razgovoru, govorim vrlo konkretno i ozbiljno. Često neki ljudi složena uma iskrivljeno tumače ono što kažem i nagađaju imaju li Moje riječi neko skriveno značenje, postajući ratoborni. Pojasnit ću vam nešto: nemam apsolutno nikakvu namjeru sukobljavati se s bilo kim. Ono što prenosim kada govorim upravo je doslovno značenje Mojih riječi; u onome što govorim nema apsolutno nikakvog skrivenog značenja. Dakle, kada čavrljaš sa Mnom, što god čuješ da kažem, znači upravo to. Nemoj to previše tumačiti, nemoj previše razmišljati o tome i nemoj igrati psihološke igre, a kamoli se služiti bilo kakvim smicalicama kako bi Me iskušao ili nagađao o Meni. Riječi koje govorim najjednostavnije su i najjasnije; svatko tko razmišlja na imalo normalan način može razumjeti što govorim. Ako se ne sukobljavaš, lako ćemo se slagati i rješavati stvari. Kada te uputim da nešto učiniš, Ja ne zamagljujem stvari; samo trebaš učiniti upravo onako kako kažem. Ako se sukobljavaš, to će umjesto toga odgoditi stvari, a Ja ću osjećati odbojnost prema tebi. Reći ću: „Voliš se sukobljavati, um ti je pretjerano složen i nisi izravan. Ne volim stupati u interakciju niti razgovarati s ljudima poput tebe. Radije bih se igrao sa Svojim psom ljubimcem nego čavrljao ili stupao u interakciju s tobom. Po cijele se dane sukobljavaš s ovom i onom osobom; Ja to ne volim raditi. Po prirodi, kada govorim i postupam, stvari nazivam pravim imenom; ne sukobljavam se s ljudima.” Nipošto se ne smiješ sukobljavati. Ako se stalno sukobljavaš, izgubit ćeš svoj integritet i u Mojem srcu nećeš imati nikakvu težinu. Kada te se nešto pita, samo reci istinu. Reci što god ti u tom trenutku padne na pamet i reci onoliko koliko se možeš sjetiti. Nemoj uvijek razmišljati o tome zašto želim nešto doznati, koje bi bile negativne posljedice toga da kažeš istinu o tome ili bi li to utjecalo na tvoj status ili na to kako Višnji gleda na tebe. Ako uvijek razmišljaš o tim stvarima, upast ćeš u nevolju. Kažem ti, govori pošteno i nemoj igrati psihološke igre niti se služiti smicalicama. Čak i ako si učinio nešto pogrešno, trebao bi reći istinu i ne skrivati to. Čak i ako nisi prikladan za svoje dužnosti, Božja će te kuća samo smijeniti u skladu s načelima i neće gajiti mržnju prema tebi. Ali ako uvijek skrivaš stvarnu situaciju i uvijek igraš psihološke igre kada razgovaraš sa Mnom, onda čak i ako ne budeš smijenjen, u sebi ću osjećati odbojnost prema tebi. Kad god pomislim na tebe, osjećat ću gađenje i neće Mi pričinjavati nikakvu radost ako te budem morao upotrijebiti. Dakle, koji put birate? (Govorit ćemo istinu.) Tako je. Nikada nemoj igrati psihološke igre. U svakom trenutku govoriti poštene riječi, činiti poštene stvari i govoriti istinu trebala bi biti granica tvojeg vladanja, a ujedno i najtemeljnije načelo kojeg bi se trebao pridržavati u svojem vladanju. Nemoj uvijek igrati psihološke igre. Osobito kada razgovaraš ili rješavaš stvari sa Mnom, nipošto ne smiješ igrati psihološke igre. Nemoj okolišati niti držati ljude u neizvjesnosti kada govoriš i nemoj igrati psihološke igre kada rješavaš stvari. Ako se pokušaš praviti pametan, misleći u sebi: „Riješit ću ovu stvar pred Tobom da Ti pokažem koliko sam zauzet i koliko je moj rad strogo i gusto raspoređen, ali Tebi iza leđa neću učiniti ništa” – ako tako razmišljaš, srljaš u nevolju. S tobom postupam po pravilima i rješavam stvari u skladu s načelima. Neću se sukobljavati s tobom; neću se sukobljavati s tobom služeći se tvojim metodama ili smicalicama kojima se služiš da bi se sukobljavao. Crkva ima upravne odluke, a Božja kuća ima načela za postupanje s ljudima. Prije ili kasnije, bit ćeš pozvan na odgovornost i platit ćeš cijenu za ta svoja neprimjerena ponašanja, pa čak i zla djela. Je li to jasno? (Jest.)

Ponekad posjećujemo neke kineske crkve u SAD-u. Čim stignemo i vidimo braću i sestre, neki ljudi dojave drugima, vičući: „Bog je ovdje! Brat je ovdje!” Zabušavali su, ali kad to čuju, atmosfera se odjednom mijenja. Neki pale strojeve za košnju travnjaka, neki čiste i bace se na posao. Kažem: „Zašto si počeo čistiti kada si vidio da dolazim? Činiš li to samo da bi se pretvarao preda Mnom? Postupaš li razumno čineći to?” Ljudi mogu igrati psihološke igre s drugim ljudima i pokušati ih obmanuti, a isto to čine i s Bogom; to je ljudska priroda. Koji aspekt ljudske prirode to otkriva? Nisu li takvi ljudi niskog karaktera? (Jesu.) Ljudi su previše prijevarni i izrazito podli. Navikli su se sukobljavati s ljudima, a čak se žele sukobljavati i s Bogom. Uvijek si oprezan prema Meni i uvijek pružaš otpor u svom srcu; kakvom Me osobom smatraš? Zapravo, nemam želju vidjeti što radiš kada nisam u blizini. Samo besjedim o istini kako bih te poveo na pravi životni put i naveo te da u svemu postupaš prema načelima. Ako možeš svjesno ići pravim putem, onda si čovjek. Ako ne ideš pravim putem, već se Meni iza leđa baviš sitnim smicalicama i sukobljavaš se sa Mnom, onda nisi čovjek; ti si đavao, životinja. U tom slučaju, koliko god Ja govorio, beskorisno je; Bog ne spašava ljude poput tebe. Ti se želiš sukobljavati, ali Ja se doista neću sukobljavati s tobom; držat ću se podalje od tebe. Ne samo da ću nastojati ne odlaziti na mjesta gdje živiš i radiš, nego bi i ti trebao nastojati ne ulaziti na mjesta gdje Ja osobno živim i radim. Zašto? Zato što se ne volim sukobljavati s tobom. Ti se toliko voliš sukobljavati; kad bi uvijek bio blizu Mene, ne bih li se osjećao iscrpljeno? Neki ljudi kažu: „Ako se Ti ne sukobljavaš, zašto se osjećaš iscrpljeno?” Ako se uvijek sukobljavaš sa Mnom, stalno ću morati razgovarati s tobom u zajedništvu o istini. Čak ću i o nekoj sitnici morati dugo razgovarati s tobom u zajedništvu. Zar ne misliš da bih se osjećao iscrpljeno? Kad ti ne bih temeljito objasnio stvari i naveo te da shvatiš, u srcu bi uvijek osjećao ogorčenost, uvijek bi bio negativan, imao bi nesporazume i žalio bi se, a um bi ti bio pun negativnih stvari. Priroda-bit čovjeka je od Sotone, a Sotonina narav postala je njegov život. Iskvareno čovječanstvo sklono je sukobljavanju i čovjeku se vrlo teško suzdržati od sukobljavanja. Dakle, kada više ne budete igrali psihološke igre dok stupate u interakciju i razgovarate sa Mnom, kada budete mogli ozbiljno shvatiti sve što kažem i ispravno to razumjeti te kada budemo mogli biti otvoreni i iskreni jedni prema drugima i razgovarati o svemu, tada će među nama postojati uzajamno razumijevanje. Čak i bez riječi bit ćemo usklađeni u duhu, među nama neće biti prepreka ni nesporazuma i moći ćemo u potpunosti komunicirati u svojem srcu. Tada ćemo moći živjeti zajedno i slagati se. Trenutačno se Ja jednostrano ne sukobljavam s vama, ali vi se ne možete prestati sukobljavati. Stoga, čak i ako se otvoreno ne dižete da biste se usprotivili Mojim riječima, odbacili ih, sudili im i osudili ih, ipak ćete pružati otpor u svojem srcu te ćete se ipak potajno sukobljavati sa Mnom. To dokazuje da čovjek ne može imati istinsku pokornost bez rješavanja svojih iskvarenih naravi. U većini stvari ne samo da ne možete postići jedinstvo sa Mnom, nego nemate ni najosnovnije uzajamno razumijevanje sa Mnom niti najosnovnije razumijevanje Mene; to uopće ne možete postići. Stoga bi nam bilo vrlo teško živjeti zajedno tako da svi budu zadovoljni i osjećaju radost. Kada bih bio s vama, uvijek bih vas želio izvesti na pravi put kako biste mogli imati ispravno shvaćanje i u svim stvarima donositi ispravne odluke, kako biste mogli ići pravim putem bilo u životu, u svom vladanju ili na putu vjerovanja u Boga te kako biste, bez obzira na to govorim ili ne, u svojem srcu imali najosnovnije povjerenje u Mene, kao i poslušnost i pokornost Meni. Ali ljudi sada ne mogu postići ni to najosnovnije povjerenje, poslušnost i pokornost; ljudski su umovi previše složeni. Ako sam donekle dobar prema tebi, pomislit ćeš da se nitko ne može mjeriti s tobom i da si daleko iznad svih ostalih te ćeš zbog svoje povezanosti sa Mnom početi drugima zapovijedati i koristiti se Mojim imenom da bi se razmetao svojim utjecajem. Ako se prema tebi odnosim normalno ili donekle hladno, smatrat ćeš da nemam ljubavi. Ako sam donekle strog prema tebi ili te uvijek orezujem i držim ti prodike, osjećat ćeš da ti je nanesena nepravda i da se prema tebi nepravedno odnosim, smatrajući da prema tebi nemam ljubavi ni tolerancije. Što god Ja učinio, vi ćete o tome imati vlastita mišljenja, jer su vaši problemi previše ozbiljni, a um previše složen. Stoga, čak i kada bih živio zajedno s vama, u našoj bi se komunikaciji i interakciji stalno javljali problemi. Na kraju bi ti problemi stalno dovodili do sukoba, a kada bi se sukob zaoštrio, bilo bi teško reći biste li mogli nastaviti ići ovim putem vjerovanja u Boga. Mislili ste da imate veliku vjeru? Vaš je rast premalen! Čak i sada kada sam se utjelovio kao vrlo obična osoba, kada sam tako dugo razgovarao s vama i obavljao djelo na vama, interakcija s vama predstavlja velike poteškoće. Što je korijen tih poteškoća? (Previše smo prijevarni i skloni sukobljavanju.) Ljudski um nije čist i ljudi nisu pošteni; puni su iskvarenih naravi. Kada, nakon što primijetim da otkrivaš iskvarene naravi ili imaš neke nedostatke u svojoj ljudskosti, ne bih na njih ukazao, činilo bi se da sam neodgovoran. Kada bih ti ukazao na takve stvari i kada bi ih ti mogao prihvatiti, to bi naravno bilo bolje. Ali ako ih ne prihvaćaš, bih li ti trebao povlađivati ili bih te trebao orezati i strogo disciplinirati? Kada bih ti povlađivao, ne bih to mogao pomiriti sa Svojom savješću. Kada bih te orezao, ti to ne bi mogao prihvatiti i osjećao bi da ti je nanesena nepravda. Kada bih uvijek razgovarao s tobom u zajedništvu o istini, a ti je ipak u svom srcu ne bi prihvatio, onda Mi reci, bi li Mi se isplatilo to činiti? Ne bih li se osjećao iscrpljeno? (Bi.) Kada bih svakome od vas propovijedao svaki dan, ne bih li postao robot? Ne bih li postao oruđe? To nije djelo koje bih trebao izvršavati. Govorim cijelom čovječanstvu; to je Moja služba. Moje riječi nisu upućene nijednom određenom pojedincu. Govorim cijelom čovječanstvu, a ti si pripadnik čovječanstva, pa se te riječi odnose na tebe. Sam ih polako jedi i pij, polako se uspoređuj s njima te polako stječi iskustvo i mijenjaj se. Ali koliko će trajati ta spora promjena? Tri do pet godina ili deset do dvadeset godina? I u kojoj ćeš se mjeri promijeniti? To ovisi o tvojoj osobnoj odlučnosti i sposobnosti razumijevanja. Tijekom tog razdoblja, kada smo u međusobnoj interakciji, vi lažete i obmanjujete, borite se i sukobljavate te se služite smicalicama. Stoga nam doista nije lako postići sklad, uzajamno razumijevanje i jedinstvo niti u našim interakcijama osjećati zadovoljstvo i radost. U svakom slučaju, bilo da se radi o ljudima s kojima sam u bliskom kontaktu ili sam u kontaktu na daljinu, do sada ni od koga nisam osjetio iskrenost ni promjenu niti sam od ikoga osjetio radost ili ugodu. Štoviše, živeći ovoliko dugo, koja je sada Moja najdublja spoznaja? Može se točno reći da je ono što najmanje želim činiti imati blizak kontakt s ljudima i stupati u blisku interakciju s njima. Nikoga ne obmanjujem, ni s kim se ne borim niti sukobljavam, ali ljudi se uvijek žele boriti, sukobljavati i obmanjivati. Što bih trebao učiniti? Bih li trebao povlađivati ljudskoj obmani, borbi i sukobljavanju ili bih trebao promijeniti ljudsko obmanjivanje, borbu i sukobljavanje? Ne mogu povlađivati ljudima. Doista imam određenu sposobnost i određene putove da promijenim ljude, ali taj je proces promjene predug i pretežak. Na kraju se zadovoljavam drugim najboljim rješenjem: kada dolazim u dodir s ljudima, dajem sve od Sebe da pomognem onima kojima se može pomoći. Što se tiče onih koji ne prihvaćaju pomoć bez obzira na sve, nastojim izbjegavati kontakt i interakciju s njima te provodim vrijeme čekajući!

Prihvaćanje istine i pokoravanje istini kako bi se odbacile iskvarene naravi i postiglo pročišćenje jest proces; to nije lako. Tijekom godina interakcije s ljudima, bez obzira na to u kojoj se skupini ljudi nađem i bez obzira na to koliko se ljudi razlikuju po svojoj dobi, izgledu, boji kože, osobnosti i životnom okruženju, uvijek osjećam da Mi je njihova priroda-bit tako poznata, kao da sam sve to već vidio. Osjećam da je narav-bit svih vrsta ljudi ista i, nakon što stupim u interakciju s njima, ispadne da su upravo onakvi kakvima sam ih očekivao. Kakvog sam raspoloženja u takvim okolnostima? Jesam dobro raspoložen? (Ne.) Nitko ne zna zašto sam loše raspoložen. Jesu li ljudi toga svjesni kada stupaju u interakciju sa Mnom? (Nisu.) Živeći u iskvarenosti, čovječanstvo se oslanja na sredstva preživljavanja kao što su obmanjivanje, borba i sukobljavanje kako bi živjelo. U tome je potpuno u svom elementu te živi bezbrižno i opušteno. Ono živi u grijehu, uživajući u zadovoljstvima grijeha bez ikakvih briga i ne osjeća da je to nešto bolno. Upravo zato što svi ljudi imaju grešnu prirodu, što je grijeh život ljudi, a bit života ljudi jest grijeh, oni ne osjećaju da je život u grijehu bolan. To je poput svinje; svinja je prljavo, nečisto stvorenje. Jede i spava u blatnim jamama i na smetlištima, a da se ne osjeća prljavo ni nečisto. Tu su i crvi; oni žive na hrpama izmeta i u smrdljivim jarcima, a da nikada ne osjete ni najmanju nečistoću – čak se osjećaju sasvim kao kod kuće i ugodno. Ljudi žive unutar svojih iskvarenih naravi te usred borbe i sukobljavanja, a ni njima to nije bolno ni teško. Neki ljudi čak smatraju da bi im život bio previše dosadan i nezanimljiv kada bi proveli samo jedan dan bez borbe, sukobljavanja ili služenja smicalicama, pa moraju pronaći nešto oko čega će se sukobiti ili nekoga na kome će primijeniti smicalice. U njihovim očima, budući da ljudi žive u tijelu i nose ljudsku kožu, moraju se boriti i sukobljavati; ako to ne čine, njihovo postojanje gubi vrijednost. Za Mene je taj osjećaj potpuno drukčiji. Osjećam da su borba i sukobljavanje s ljudima vrlo iscrpljujući, a ujedno i iritantni; to je ona jedna velika stvar od koje u ovom životu najviše želim pobjeći. Ne znam kako se boriti ni sukobljavati, niti sam se voljan boriti ili sukobljavati. Kada se doista susretnem sa stvarima koje uključuju borbu i sukobljavanje, samo se želim povući, zaobići ih i izbjeći ih, pa u Mi te stvari osobito iritantne. Nakon što su Me toliko godina iritirale, ti su se osjećali nakupili i dosegli svoju granicu te sam na kraju počeo osjećati da je interakcija s ljudskim bićima najbolnija stvar na svijetu. Svaki put kada se susretnem s nekim tko se bori i sukobljava sa Mnom, osjećam se kao da Me guraju kroz stroj za mljevenje mesa, kao da se poigravaju sa Mnom; takav je to osjećaj. Nakon što to osjetim, razmišljam: „Kako se otkriva taj aspekt njihove iskvarene naravi? Što je bit takve osobe? Ako bude prilike, razgovarat ću s njom u zajedništvu o tome. Ako može prihvatiti istinu, to bi bilo najbolje, i doista joj vrijedi pomoći. Ako ne prihvati istinu, onda ću jednostavno pustiti da stvari idu svojim prirodnim tijekom i prepustiti je sudbini.” Ljudi koji ne prihvaćaju istinu ljudi su bez ljudskosti, a ujedno su i ljudi bez blagoslova; oni su najgluplji ljudi, najbezvredniji ljudi. Nakon interakcije s mnogim ljudima razvio sam ovu misao i gledište o ljudima i svjetovnim stvarima: interakcija s ljudima postala je zamorna. To nije tjelesna iscrpljenost, nego duhovna iscrpljenost. U toj iscrpljenosti postoji i osjećaj tuposti, potisnutosti i boli. Ako ne stupam u interakciju s ljudima, rjeđe se susrećem sa slučajevima u kojima se ljudi bore i sukobljavaju sa Mnom, a Moj se duh osjeća prilično oslobođeno i opušteno.

Posljednjih godina, kada stupam u interakciju s nekom braćom i sestrama, često čujem neke ljude kako govore: „Maloprije sam se pogrešno izrazio; da se ispravim” ili „Postoji malo odstupanje u onome što sam ranije saznao o situaciji; da to ispravim.” Također, neki ljudi imaju ispravniji stav prema rješavanju stvari nego prije te su malo ozbiljniji i odgovorniji. Štoviše, mogu podnijeti teškoće i platiti cijenu te manje se žale. Većina ljudi može međusobno raspravljati o stvarima i skladno surađivati kada zajedno vrše svoje dužnosti. U usporedbi s prije nekoliko godina, mnogo su bolji i donekle su se promijenili. Svaki put kada to primijetim, osjećam se prilično dobro. Osjećam da sve ove godine tijekom kojih sam iznova i iznova govorio o tim stvarima nisu bile uzaludne – konačno je dio ljudi ozbiljno shvatio te riječi. Nakon što čuju te riječi, mogu razumjeti istinu i znaju postupati u skladu s Božjim riječima. Koliko god da su u stanju provesti u djelo, u najmanju ruku imaju ulazak u život i donekle su se promijenili. Ukratko, njihovi stavovi i gledišta prema istini postali su razmjerno ispravni i točni. Iako su se neki ljudi donekle promijenili, nisu se dovoljno promijenili. Ponekad, kada se susretnu s različitim stvarima, još uvijek ima slučajeva u kojima se ljudi bore i sukobljavaju; problem nije riješen u korijenu. Vi ste se samo donekle promijenili i još niste došli do točke da se možete u potpunosti pokoriti. I dalje morate nastaviti težiti istini te nastaviti doživljavati orezivanje, kušnje i oplemenjivanje. Ta promjena nije vanjska promjena – što se onda točno mijenja? Govorim već toliko godina, i vi ste uvidjeli da imate podosta iskvarenih naravi i da zapravo imate podosta nedostataka i u svojoj ljudskosti. Trebalo bi vam biti jasno kako odbaciti svoje iskvarene naravi i pravilno vršiti svoje dužnosti te kako primjenjivati istinu da biste svoje dužnosti vršili u skladu s mjerilom, zar ne? U najmanju ruku, svima bi vam trebalo biti jasno kako biti pošteni ljudi, a trebali biste znati i kako to provoditi u djelo. Ako, kada je riječ o problemima koje razumijete i koji su u okviru vaših sposobnosti, možete uložiti trud u traganje za istinom kako biste ih jedan po jedan riješili, podnijeti malo patnje kako biste prevladali svoje razne poteškoće i biti u stanju primjenjivati istinu, onda bih vas mogao početi smatrati ljudima koji u osnovi imaju nešto obličja čovjeka. Čak i ako povremeno još uvijek pokazuješ blagu sklonost sukobljavanju kada stupam u interakciju s tobom, ako osjetim da ta sklonost nije izražena, Moje će se gledište o tebi uvelike razlikovati od prijašnje, i bit će nam mnogo lakše slagati se. Morate razgovarati u zajedništvu i napraviti planove o tome, o tome kako težiti da biste postigli promjenu. Ne možete se pri vršenju svoje dužnosti samo zadovoljiti time da uložite malo truda, malo službujete, da stvari samo odrađujete reda radi, da ne činite ništa pogrešno, da ne uzrokujete prekide i ometanja ili samo time da ne budete smijenjeni ili uklonjeni. Umjesto toga, morate uložiti trud u istinu, u primjenjivanje istine te u prihvaćanje istine i pokoravanje istini. U tom pogledu moram pohvaliti većinu sestara; većina sestara dobro radi, dok većina braće radi loše. Iz videozapisa s iskustvenim svjedočanstvima vidim da su u raznim stavkama crkvenog rada većina onih koji imaju važne uloge i služe kao nadzornici sestre; braće je vrlo malo. Većina braće ne pristupa ozbiljno različitim stavkama stručnog rada niti ozbiljno pristupa istina-načelima i ulasku u život, ili raznim istinama koje se tiču pokoravanja Bogu i postizanja spasenja. Štoviše, mnoga braća jednostavno uopće nemaju duhovni život; ne čitaju Božje riječi, ne slušaju propovijedi i razgovore u zajedništvu, ne gledaju filmove i videozapise Božje kuće, a kada naiđu na probleme, ne tragaju za istinom niti razgovaraju u zajedništvu s braćom i sestrama. Sestre su u tom pogledu bolje od braće. Osobito su neke sestre koje trenutačno služe kao nadzornice važnih poslova u Božjoj kući poslušnije i pokornije nego prije. Mogu podnijeti teškoće, voljne su platiti cijenu, obavljanju stvari pedantno te su vrlo ozbiljne, stroge i savjesne. Kada ih se orezuje, ne napuštaju svoje dužnosti niti se žale; i dalje se mogu moliti i pokoriti te mogu tragati za istinom kako bi spoznale i riješile svoje iskvarene naravi. Braćo, možete pogledati kako sestre oko vas obavljaju stvari. Pedantnije su od vas te su ozbiljnije, odgovornije i savjesnije u svojim postupcima nego vi; štoviše, poslušne su i pokorne te se pri obavljaju stvari usredotočuju na traganje za istina-načelima. Naravno, postoji i dio braće koji su relativno poslušni i mogu biti pedantni i savjesni u stvarima koje čine, ali većina braće uvijek je pomalo traljava. Nevjernici to nazivaju grubošću i nesputanošću. Božja kuća ne prihvaća tu „grubost i nesputanost”; Božja kuća naglašava razgovaranje u zajedništvu o istini i rješavanje stvari u skladu s načelima te obavljanje stvari savjesno i strogo. Nepažljivost i površnost apsolutno su neprihvatljive. Većina braće nepažljivo rješava stvari i nikada nije savjesna, uvijek misleći: „‚Otprilike’ ili ‚dovoljno dobro’ će poslužiti; ovo je dovoljno dobro.” Kada vide neke sestre kako ulažu trud u istinu i pristupaju joj savjesno te kako su ozbiljne i stroge u svojim dužnostima, čak ih gledaju svisoka, govoreći: „Mi smo pravi muškarci. Moraju li se te stvari obavljati do tako sitnih, nevažnih pojedinosti? Sav taj razgovor u zajedništvu o istini, sve te molitve i traganje – dokle god se u osnovi krećemo u pravom smjeru, to je u redu. Koja je korist od toga da budemo tako sitničavi? Bismo li se i dalje mogli nazivati muškarcima kada bismo oko svega tako cjepidlačili? Ljudi bi nam se smijali!” Taj tvoj stav je pogrešan. Tko bi ti se smijao zato što stvari obavljaš ozbiljno? Neka se smiju ako žele. Pravi muškarac mora stvari obavljati ozbiljno; u tome nema ničega sramotnog. Ozbiljno obavljanje stvari stav je prema istini, prema odgovornostima i prema dužnostima koji bi trebali imati svi ljudi – stvorena bića – bez obzira na spol. Kada se radi o obavljanju napornog fizičkog rada ili upravljanju stvarima poput strojeva, postoji razlika između muškaraca i žena, ali u težnji istini takve razlike nema. Istina nije usmjerena samo na muškarce ili samo na žene, nego na čovječanstvo, koje obuhvaća i muškarce i žene. Među svim istinama o kojima smo razgovarali u zajedništvu, razlika između muškaraca i žena postoji samo u pitanjima koja se tiču braka, što od muškaraca zahtijeva da ispunjavaju muške odgovornosti, a od žena da ispunjavaju ženske odgovornosti. U drugim aspektima istine nema razlike između muškaraca i žena; sve su to stvari koje bi ljudi trebali primjenjivati. Osobito u pitanjima koja se tiču istina-načela, ne smijete pogriješiti, a ni vaš smjer ni cilj ne smiju biti pogrešni. Kada je u težnji za istinom riječ o nečijim iskvarenim naravima, stanjima koja netko otkriva te nečijim mislima i zamislima, morate ih podrobno ispitati i razlučiti. Ako ih ne ispitaš, nikada nećeš pronaći korijen problema. Ako ga ne možeš pronaći, ne možeš ga ni riješiti i uvijek ćeš živjeti unutar svojih iskvarenih naravi, koje će te mučiti i manipulirati tobom – nećeš moći postići promjenu niti ćeš moći odbaciti svoje iskvarene naravi.

Danas smo razgovarali u zajedništvu o nekoliko aspekata obuhvaćenih temom „ne izjednačavati utjelovljenog Boga s iskvarenim čovječanstvom.” Time sam vam uglavnom želio govoriti o načelima prema kojima se Ja vladam i stupam u interakciju s ljudima, kao i o Svojoj unutarnjoj naravi i biti kada stupam u interakciju s ljudima. Te stvari ne možete vidjeti, razumjeti niti uvidjeti izvana, pa sam s vama podijelio Svoje osjećaje i Svoja načela postupanja. Ne svjedočim o Sebi; samo s vama dijelim te stvari kako biste mogli spoznati i razumjeti načela prema kojima se vladam i postupam te život, narav i bit koje proživljavam. To nisu tajne niti su otajstva. Kada ih shvatite i kada vam budu jasni, moći ćete točnije spoznati Boga i spoznati Božje utjelovljeno tijelo. U suprotnom bi vam izjava „Božje utjelovljeno tijelo može predstavljati Boga na nebu i On posjeduje Božji identitet i bit” mogla zauvijek ostati prazna fraza, ili bi zauvijek mogla ostati unutar vaših predodžbi i uobrazilja, ili bi vam zauvijek mogla ostati otajstvo. Zapravo, to je pitanje koje se može riješiti; to nije teorija niti je to šablonska izreka. Iako se oblik u kojem postoji život utjelovljenog Boga donekle razlikuje od oblika u kojem postoji Bog na nebu – riječ je o Božjem Duhu koji postoji u tijelu – nema razlike u Njihovu životu niti ima razlike u Njihovoj život-biti. Dakle, odakle dolaze te stvari o kojima smo razgovarali – da Božje utjelovljeno tijelo ne obmanjuje ljude, ne bori se s njima niti se sukobljava s njima? Dolaze iz Božjeg vlastitog života; točnije, dolaze iz izraza Božje vlastite naravi. Stoga, kada vam kažem: „Nikoga ne obmanjujem, ni s kim se ne borim niti sukobljavam”, to nije birokratska fraza niti je otajstvo. On je jednostavno takva osoba, On jednostavno živi unutar takvog života, a Njegova načela vladanja, kao i život, narav i bit koje proživljava, sadrže elemente toga da ne obmanjuje ljude, da se ne bori s njima i da se ne sukobljava s njima. Je li to jasno? (Jest.) Ovdje ćemo za danas završiti naš razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

17. kolovoza 2024.