Uistinu, sve izjave koje izlaze iz Božjih usta ljudima su nepoznate; sve je to jezik koji ljudi nisu čuli. Stoga se može reći da su same Božje riječi otajstvo. Većina ljudi pogrešno vjeruje da otajstva uključuju samo stvari koje ljudske predodžbe ne mogu pojmiti, nebeske stvari koje Bog sada dopušta ljudima spoznati, ili istinu o onome što Bog čini u duhovnom kraljevstvu. Iz ovoga je očito da ljudi ne uzimaju sve Božje riječi kao jednake, niti ih cijene; umjesto toga, usredotočuju se na ono što sami smatraju „otajstvima.” To dokazuje da ljudi ne znaju što su Božje riječi niti što su otajstva; oni samo čitaju Njegove riječi u okviru vlastitih predodžbi. U stvarnosti ne postoji nijedna osoba koja istinski ljubi Božje riječi, a upravo u tome leži korijen Njegove izjave da su „ljudi stručnjaci u tome da Me nasamare”. Nije da Bog ljude prikazuje kao lišene ikakvih vrlina ili kao da su potpuni promašaj; ovime se opisuje stvarno stanje čovječanstva. Samim ljudima nije baš jasno koliko prostora Bog zapravo zauzima u njihovom srcu; samo Bog to u potpunosti zna. Stoga su u ovom trenutku ljudi poput dojenčadi. Oni su potpuno nesvjesni toga zašto piju mlijeko i zašto bi trebali preživjeti. Samo majka razumije djetetove potrebe; ona ga neće pustiti da umre od gladi niti će dopustiti da se dijete prejede do smrti. Bog najbolje poznaje ljudske potrebe, pa je ponekad Njegova ljubav utjelovljena u Njegovim riječima, ponekad se u njima otkriva Njegov sud, ponekad one ranjavaju ljude duboko u srce, a ponekad su iskrene i ozbiljne. To omogućuje ljudima da osjete Božju dobrotu i pristupačnost te da shvate kako On nije ona impozantna figura iz njihove mašte koja se ne može dotaknuti. Niti je On Sin Neba u ljudskom umu kojemu se ne može izravno pogledati u lice, a još je manje krvnik koji, kako ljudi zamišljaju, kolje nevine. Cjelokupna Božja narav otkriva se u Njegovom djelu; narav utjelovljenog Boga danas se i dalje utjelovljuje kroz Njegovo djelo. Stoga je Božja služba služba riječi – ne radi se o tome što On čini ili kako izgleda izvana. U konačnici, svi će iz Božjih riječi zadobiti izgradnju i zbog njih biti upotpunjeni. U svom iskustvu, usmjeravani Božjim riječima, ljudi će dobiti put primjene, a kroz riječi iz Božjih usta spoznat će Njegovu cjelokupnu narav. Zbog Njegovih riječi, cijelo će Božje djelo biti dovršeno, ljudi će oživjeti, a svi neprijatelji bit će poraženi. To je primarno djelo koje nitko ne može zanemariti. Pogledajmo Njegove riječi: „Moje izjave odjekuju poput groma, bacajući svjetlost u svim smjerovima i po cijeloj zemlji, a usred grmljavine i munja, čovjek biva oboren. Nitko nikada nije ostao postojan usred grmljavine i munja; većina je nasmrt prestrašena dolaskom Mog svjetla i ne zna što bi.” Čim Bog otvori Svoja usta, iz njih izlaze riječi. On sve ostvaruje putem riječi, sve se stvari njima preobražavaju, a bezbrojni ljudi se putem njih obnavljaju. Na što se odnose „grmljavina i munje”? A na što se odnosi „svjetlo”? Nijedna stvar ne može umaći Božjim riječima. On se služi riječima da bi razotkrio umove ljudi i prikazao njihovu ružnoću; služi se riječima da bi orezao njihove stare prirode i upotpunio sav Svoj narod. Nije li upravo to važnost Božjih riječi? U cijelom svemiru, da nema Božjih riječi koje ih podupiru i stoje iza njih, cijelo bi čovječanstvo odavno propalo i prestalo postojati. To je načelo onoga što Bog čini i metoda kojom On djeluje tijekom Svog šesttisućogodišnjeg plana upravljanja. To jasno pokazuje važnost Božjih riječi. One prodiru ravno u dubine ljudskih duša. Čim ljudi vide Njegove riječi, osjećaju se zapanjeno i prestravljeno te žurno bježe. Žele pobjeći od stvarnosti Njegovih riječi, zbog čega se te „izbjeglice” mogu vidjeti posvuda. Čim se izgovore Božje riječi, ljudi daju petama vjetra. To je jedan aspekt slike ružnoće čovječanstva koju Bog opisuje. Upravo sada, svi se ljudi postupno bude iz svoje obamrlosti; kao da su svi prethodno oboljeli od demencije – a sada kada vide Božje riječi čini se da trpe posljedice te bolesti te ne mogu povratiti svoja prijašnja stanja. Takvi su zapravo svi ljudi, a to je i vjeran prikaz ovih riječi: „Mnogi se ljudi, potaknuti tom slabom svjetlošću, u trenu trgnu iz svojih iluzija. Ipak, nitko nikada nije shvatio da je došao dan kada se Moje svjetlo spušta na zemlju.” Zato je Bog rekao: „Većina ljudi je zapanjena iznenadnim dolaskom svjetla.” Reći to na taj način savršeno je prikladno. U Božjem opisu čovječanstva nema praznine čak ni tolike da bi kroz nju prošao vrh igle, i On ga je doista sročio točno i bez pogreške, zbog čega su svi ljudi potpuno uvjereni. Štoviše, a da ljudi to i ne znaju, njihova je ljubav prema Bogu počela rasti iz dubine njihovog srca. Samo tako Božji položaj u njihovom srcu postaje sve stvarniji, a to je također jedan od načina na koje Bog djeluje.

„Većina ljudi je zbunjena; svjetlo im ranjava oči i baca ih u blato.” Budući da takvi ljudi idu protiv Božje volje (to jest, opiru se Bogu), kada dođu Njegove riječi, oni trpe grdnju zbog svog buntovništva; zato se kaže da im svjetlo ranjava oči. Takvi su ljudi već predani Sotoni; stoga, kada ulaze u novo djelo, nemaju ni prosvjetljenje ni osvjetljenje. Sve one koji nemaju djelo Duha Svetog zaposjeo je Sotona i duboko u njihovom srcu nema mjesta za Boga. Stoga se kaže da su ti ljudi „bačeni u blato”. Svi oni koji su u ovom stanju nalaze se u rasulu. Ne mogu stupiti na pravi put niti mogu povratiti normalnost; sve su njihove misli u međusobnom sukobu. Sotona je do krajnosti iskvario svakoga na zemlji. Nemaju nimalo vitalnosti i zaudaraju na leševe. Svi ljudi na zemlji preživljavaju usred pošasti klica, kojoj nitko ne može pobjeći. Nisu voljni preživljavati na zemlji, ali uvijek osjećaju da će se ljudima dogoditi nešto veće što će vidjeti vlastitim očima; stoga se svi ljudi prisiljavaju da nastave živjeti. Već jako dugo nemaju snage u svom srcu; samo se oslanjaju na svoje nevidljive nade kao na duhovni stup i tako drže uzdignutu glavu pretvarajući se da su ljudi dok životare na zemlji iz dana u dan. Kao da su svi ljudi utjelovljeni sinovi đavla. Zato je Bog rekao: „Nered prekriva zemlju, nepodnošljivo tužan prizor koji, kada se izbliže pogleda, odmah ispunjava čovjeka melankolijom.” Budući da je nastala ova situacija, Bog je počeo „sijati sjeme Svog Duha” u cijelom svemiru i provoditi Svoje djelo spasenja na cijeloj zemlji. Upravo je radi daljnjeg napredovanja ovog djela Bog počeo slati svakojake nesreće i tako spašavati ljude tvrdog srca. U etapama Božjeg djela, spasenje i dalje poprima oblik raznih nesreća i ne može im pobjeći nitko tko je osuđen na propast, kako bi se na kraju na zemlji mogla dostići situacija koja je „spokojna kao treće nebo: ovdje stvorenja, velika i mala, skladno koegzistiraju, nikada se ne upuštajući u ‚sukobe usta i jezika’.” Jedan aspekt Božjeg djela jest osvojiti cijelo čovječanstvo i zadobiti izabrani narod putem Svojih riječi; drugi je osvojiti sve sinove buntovništva putem raznih nesreća. To je jedan dio Božjeg djela velikih razmjera. Samo se tako može u potpunosti ostvariti kraljevstvo na zemlji koje Bog želi, a to je dio Njegovog djela koji je čisto zlato.

Bog neprestano zahtijeva da ljudi dokuče dinamiku neba. Mogu li oni to doista postići? Stvarnost je takva da se, s obzirom na trenutačno, stvarno stanje ljudi koje je Sotona iskvarivao više od 5900 godina, oni ne mogu usporediti s Petrom; stoga oni to jednostavno ne mogu postići. To je jedna od metoda Božjeg djela. On ne bi htio da ljudi pasivno čekaju; umjesto toga, htio bi da aktivno tragaju. Samo će tako Bog imati priliku djelovati u ljudima. Bilo bi dobro da ti ponudim malo više objašnjenja; inače će ljudi imati samo površno razumijevanje. Nakon što je Bog stvorio čovjeka i podario mu duh, naložio mu je da se, ako Ga ne bude zazivao, neće moći povezati s Njegovim Duhom te da stoga neće moći primati „satelitsku televiziju” s neba na zemlji. Kada Bog više nije u duhu ljudi, ostaje prazno mjesto za druge stvari, a Sotona tako iskorištava priliku da uđe. Kada ljudi svojim srcem stupe u kontakt s Bogom, Sotona odmah paničari i žuri pobjeći. Kroz vapaje ljudi Bog im daruje ono što im je potrebno, ali On isprva ne „prebiva” u njima. On im jednostavno zbog njihovih vapaja pruža stalnu pomoć, a iz te unutarnje snage ljudi zadobivaju čvrstinu, tako da se Sotona ne usuđuje ući i „igrati se” kako mu je volja. Dakle, ako se ljudi neprestano povezuju s Božjim Duhom, Sotona se ne usuđuje doći i izazivati ometanja. Bez Sotoninih ometanja život svih ljudi je normalan, a Bog tada ima priliku neometano djelovati u njima. Stoga se ono što Bog želi učiniti može postići kroz ljude. Iz ovoga se može vidjeti zašto je Bog uvijek zahtijevao od ljudi da povećaju svoju vjeru, a također je rekao: „Ja postavljam prikladne zahtjeve prema rastu čovjeka na zemlji. Nikada nikoga nisam dovodio u poteškoće, niti sam ikada od ikoga tražio da ‚iscijedi svoju krv’ za Moje zadovoljstvo.” Većina ljudi je zbunjena Božjim zahtjevima. Pitaju se zašto, s obzirom na to da ljudi ne posjeduju tu sposobnost i da ih je Sotona nepopravljivo iskvario, Bog i dalje postavlja zahtjeve pred njih. Ne stavlja li Bog time ljude u težak položaj? Vidjevši njihova ozbiljna lica, a zatim njihove nespretne izraze, ne možeš a da se ne nasmiješ. Razna ružna očitovanja ljudi najsmješnija su: ponekad su poput djece koja se vole igrati, dok su ponekad poput djevojčice koja se igra „mame”. Ponekad su poput psa koji jede miša. Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao na sva ta njihova ružna stanja, a često, što manje ljudi mogu dokučiti Božje namjere, to su skloniji upasti u nevolje. Stoga su ove Božje riječi – „Jesam li Ja Bog koji samo nameće tišinu stvarima Mog stvaranja?” – dovoljne da pokažu koliko su ljudi zapravo glupi, a također pokazuju da nijedan čovjek ne može razumjeti Božje namjere. Čak i ako On izrazi kakve su Njegove namjere, oni ih nisu sposobni uzeti u obzir. Oni samo obavljaju Božje djelo u skladu s ljudskim namjerama. Kako onda mogu dokučiti Njegove namjere? „Hodam po zemlji, šireći Svoj miris posvuda, i na svakom mjestu ostavljam Svoje obličje. Svako mjesto odjekuje zvukom Mog glasa. Ljudi se posvuda zadržavaju na prekrasnim prizorima od jučer, jer se cijelo čovječanstvo sjeća prošlosti...” Takva će biti situacija kada se formira kraljevstvo. Zapravo, na nekoliko mjesta Bog je već prorekao ljepotu ostvarenja kraljevstva, a sve to zajedno čini potpunu sliku kraljevstva. Međutim, ljudi na to ne obraćaju pažnju; oni to jednostavno gledaju kao da gledaju crtani film.

Zbog tisućljeća iskvarenosti koju je prouzročio Sotona, ljudi su oduvijek živjeli u tami, pa ih ona ne muči niti čeznu za svjetlom. To je stoga dovelo do sljedećeg: kada svjetlo danas stigne, „svi oni preziru Moj dolazak i protjeruju dolazak svjetla, kao da sam Ja čovjekov neprijatelj na nebu. Čovjek Me dočekuje s opreznim sjajem u očima.” Iako većina ljudi pokušava iskreno ljubiti Boga, On i dalje nije zadovoljan te i dalje osuđuje čovječanstvo. To je ljudima zbunjujuće. Budući da žive u tami, oni i dalje služe Bogu kao što to čine u odsutnosti svjetla. To jest, svi ljudi služe Bogu prema vlastitim predodžbama, a kada On dođe, takvo je njihovo stanje i ne mogu Mu služiti prihvaćanjem novog svjetla; umjesto toga, služe Mu na temelju svega što su sami iskusili. Bog ne nalazi užitak u „posvećenosti” čovječanstva, pa ljudi u tami ne mogu prihvatiti svjetlo. Zato je Bog izgovorio gore navedene riječi; to uopće nije u suprotnosti sa stvarnošću niti je riječ o tome da Bog loše postupa prema čovječanstvu ili mu nanosi nepravdu. Još od stvaranja svijeta nijedna osoba nije istinski okusila Božju toplinu; svi su ljudi bili na oprezu prema Bogu, duboko se bojeći da će ih On pokositi i uništiti. Stoga je tijekom ovih 6000 godina Bog uvijek davao toplinu u zamjenu za ljudsku iskrenost i nastavio ih je strpljivo usmjeravati na svakom koraku. To je zato što su ljudi tako slabi i ne mogu u potpunosti spoznati Božje namjere niti Ga ljubiti koliko im srce želi, jer ne mogu a da ne budu podložni Sotoninoj manipulaciji. Ipak, Bog ostaje strpljiv i jednog dana, nakon što je bio tako strpljiv – to jest, kada obnovi svijet – više se neće brinuti o ljudima kao majka. Umjesto toga, On će nad ljudima provesti odmazde koje im odgovaraju. Zato će se tada dogoditi ovo: „Leševi plutaju po površini oceana”, dok „na mjestima gdje nema vode, drugi ljudi i dalje uživaju, usred smijeha i pjesme, u obećanjima koja sam im podario.” Ovo je usporedba između odredišta onih koji su kažnjeni i onih koji su nagrađeni. „Površina oceana” odnosi se na bezdan grdnje čovječanstva o kojem je Bog govorio. To je Sotonino odredište i to je „počivalište” koje je Bog pripremio za sve koji Mu se opiru. Bog je oduvijek želio istinsku ljubav čovječanstva, ali ljudi to ne znaju i neosjetljivi su na to te se i dalje bave vlastitim poslom. Zbog toga Bog svim Svojim riječima uvijek nešto traži od ljudi i ukazuje na njihove nedostatke te im ukazuje na put primjene, kako bi mogli praktično djelovati prema tim riječima. On je ljudima pokazao Svoj vlastiti stav: „Ipak, nikada nisam olako uzeo ljudski život da se njime poigram kao da je igračka. Uviđam da je čovjek uložio cijelo svoje srce i suosjećam s cijenom koju je platio. Dok stoji preda Mnom, ne želim uhvatiti čovjeka nespremnog kako bih ga izgrdio, niti mu želim dati nepoželjne stvari. Umjesto toga, sve ovo vrijeme, Ja sam čovjeka samo opskrbljivao i davao mu.” Kada ljudi čitaju ove Božje riječi, odmah osjete Njegovu toplinu i pomisle: „Doista, u prošlosti sam platio cijenu za Boga, ali sam se nemarno odnosio prema Njemu i ponekad sam se žalio na Njega. Bog me uvijek usmjeravao Svojim riječima i On posvećuje toliko pažnje mom životu, a ipak se ponekad poigram njime kao da je igračka. Zbilja to ne bih trebao činiti. Bog me toliko ljubi, pa zašto se ne mogu dovoljno truditi?” Kada im takve misli dođu na um, ljudi stvarno žele ošamariti sebe, a nekima čak i nos zadrhti te glasno zaplaču. Bog razumije što oni misle i govori u skladu s tim, a ovih nekoliko riječi – koje nisu ni grube ni blage – nadahnjuju u ljudima ljubav prema Njemu. Konačno, Bog je prorekao promjenu u Svom djelu kada se kraljevstvo formira na zemlji: kada Bog bude na zemlji, ljudi će moći biti oslobođeni od nesreća i katastrofa, i moći će se kupati u milosti; međutim, kada On započne sud velikog dana, to će biti kada se pojavi među bezbroj naroda, i sve Njegovo djelo na zemlji bit će dovršeno. U to vrijeme, budući da će taj dan već doći, bit će upravo onako kako je napisano u Bibliji: „Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu, a svet neka se i dalje posvećuje.” Nepravednici će biti podvrgnuti grdnji, a sveti će doći pred prijestolje. Nijedna osoba neće moći zadobiti Božju popustljivost; čak ni sinovi i narod kraljevstva. Sve je to Božja pravednost i sve je to otkrivenje Njegove naravi. On neće po drugi put pokazati brigu za slabosti čovječanstva.