Flora, SAD

U lipnju 2021. izabrana sam za crkvenog vođu. Iskreno, to je tada bilo sasvim neočekivano. Bila sam mlada u usporedbi s drugim vođama. Moj je ulazak u život bio prilično plitak, pa nisam znala hoću li se snaći u toj dužnosti. Ali kad sam vidjela koliko je braće i sestara glasovalo za mene, osjetila sam njihovo odobravanje, pa sam prihvatila dužnost. Zatim sam se aktivno počela opremati istina-načelima. Kad bih naišla na probleme koje nisam razumjela, brzo bih potražila pomoć od drugih. Tako sam postupno bolje razumjela kako obavljati crkveni rad. Jednog mi je dana sestra s kojom sam surađivala rekla: „Viši vođa rekao je da težiš napretku i da si sposobna aktivno prevladati poteškoće. To je jako dobro.” Bila sam jako sretna kad sam to čula. Nisam očekivala takve pohvale od vodstva. Činilo se da sam u njihovim očima osoba koja teži istini i gleda prema naprijed. Odlučila sam i dalje marljivo raditi. No ubrzo nakon toga, u mojem su se radu počeli redati problemi. Nadzornici koje sam izabrala nisu vršili stvaran rad. Nisam ih redovito pratila ni nadzirala i to je prouzročilo ozbiljne gubitke za crkveni rad. Vođa me orezao zbog neodgovornosti u mojoj dužnosti. Nazvao me birokratom koji ne štiti rad crkve. Osjetila sam grižnju savjesti zbog svojeg nemara. Brinula sam se što će vođa misliti o meni. Hoće li misliti da nisam slijedila načela pri izboru osoblja? Hoće li me smijeniti jer nisam prikladna za vođu? Što bi moja braća i sestre mislili o meni da me doista smijene? Bi li rekli da su pogriješili što su me izabrali za vođu? Postala sam jako malodušna. Razmišljala sam o tome kako me vođa nazvao birokratom koji je neodgovoran u svojoj dužnosti. Nisam htjela da me smatraju takvom. Zato sam pomislila da bi se, ako se u budućnosti dobro iskažem, vođina procjena mogla promijeniti, a braća i sestre bi me više poštovali. Mogli bi reći da ni nakon što sam orezana nisam odustala u negativnosti, nego sam nastavila normalno vršiti svoju dužnost. To bi pokazalo da sam osoba koja teži istini. Tako bi moj ugled osobe koja teži napretku i koja je motivirana bio sačuvan. S tim u mislima, pokušala sam što prije riješiti probleme u svojem radu.

Poslije se viši vođa često raspitivao o mojem radu, ali ja više nisam postupala tako izravno kao prije. Umjesto da odmah potražim vođu kad bih naišla na probleme ili poteškoće, bojala sam se da će otkriti još nešto što nisam dobro napravila. Jednom smo trebali pronaći nekoga tko bi nadzirao opće poslove. Prva mi je na pamet pala sestra Khloe. Bila je prilično vješta u rješavanju općih poslova. Znala je zaštititi interese crkve kad bi se nešto dogodilo. Bila je voljna uložiti trud u dužnosti bez straha od iscrpljenosti. No onda sam se sjetila da je prije bila smijenjena s mjesta nadzornice. Razlog tomu bila je njezina ohola narav i nesposobnost za rad s drugima. Ako je ponovno promaknem, a ona se bude isto ponašala, hoće li vođa misliti da nemam sposobnosti razlučivanja i da ljude procjenjujem samo prema izgledu? Nisam bila sigurna može li Khloe ponovno preuzeti nadzorničku ulogu. No previše sam se bojala potražiti savjet od vođe. Tako je proces izbora nadzornice ostao nezavršen. Tu je bio i slučaj crkvene vođe Harlow. Šestero braće i sestara udružilo se i prijavilo je zbog iznimne oholosti. Također, prijavili su je jer se koristila svojim položajem da svisoka razgovara s ljudima i da ih potiskuje. Otišla sam do vođa timova i nadzornika kako bih istražila stvar. Otkrila sam da je Harlow doista bila prilično ohola i da je voljela držati prodike drugima. No neki su također rekli da je to činila jer su braća i sestre kršili načela. Vidjevši te različite procjene, nisam mogla jasno sagledati stvari. Razmišljala sam o tome da potražim smjernice od višeg vođe. Ali onda sam pomislila kako sam već napravila nekoliko pogrešaka zaredom u razlučivanju ljudi. Vođa je sa mnom podijelio mnoga načela, a ja, suočena sa situacijom, i dalje nisam mogla razlučiti ljude. Pitala sam se hoće li pomisliti da sam lošeg kova, da ne mogu razumjeti načela koliko god da se o njima razgovara u zajedništvu te da sam neprikladna za vođu. Oklijevala sam. Mislila sam da bih trebala prvo više promatrati te da bih je trebala smijeniti tek kad u potpunosti shvatim situaciju.

Jednog je dana vođa otkrio probleme s mojim izborom osobe za nadzor općih poslova. Tada je podijelio načela rješavanja takvih stvari. Rekao je: „Biti prije smijenjen ne znači da netko ne može ponovno biti nadzornik. To ovisi o nečijem pokajanju. Štoviše, odabir nadzornika općih poslova razlikuje se od odabira crkvenog vođe. Fokus nije na njihovoj težnji za istinom, nego na tome jesu li oni ispravna osoba koja može održati rad crkve. Osim toga, ako većina ljudi smatra da imaju dara za to, mogu vježbati. Ako nisi sigurna, možeš zadužiti drugu braću i sestre da surađuju s njom.” Nakon razgovora, orezao me zbog toga što sam tako dugo odgađala to pitanje bez traženja rješenja. Rekao je da sam previše sebična i da ne štitim crkveni rad. Nisam očekivala da će se, što se više budem trudila prerušiti i prikriti stvari, to više problema razotkriti. Nesvjesno, počela sam obraćati više pozornosti na ton i izraze lica ljudi. Kad mi je vođa govorio, pokušavala sam prema njegovu tonu glasa pogoditi pogoršava li se njegov dojam o meni. Pitala sam se procjenjuje li moju prikladnost za vođu te hoće li mi prestati davati odgovornosti. Na moje iznenađenje, mjesec dana poslije, vođa me zadužio da nadzirem rad na video produkciji. Pomislila sam: „Ako ovaj put ne odradim dobro, možda doista budem smijenjena. Moram iskoristiti ovu priliku i dobro se iskazati.” Međutim, nisam bila upoznata s radom na video produkciji. Kad bi se pojavili problemi, nisam ih znala riješiti. Kad me vođa pitao za stanje rada, postajala bih jako nervozna. Bojala sam se da će primijetiti nešto što nisam dobro napravila. Zato sam pri podnošenju izvještaja o radu prenosila samo dobre vijesti, a ne loše. Isticala sam područja na kojima smo napredovali. Za ona na kojima nismo, rekla bih da marljivo radim na rješenjima. U tom sam razdoblju osjećala golem pritisak. Nekoliko sam puta pomislila priznati vođi da se ne mogu nositi s tim poslom. Ali brinula sam se da ću tako u očima drugih zauvijek izgubiti svoju jedinu dobru osobinu, a to je da težim napretku. Prije nego što sam se snašla, prošlo je šest mjeseci. Rad koji je trebao trajati mjesec dana kasnio je pola godine. Moje se stanje pogoršavalo. Jedući i pijući Božje riječi, nisam dobivala nikakvu svjetlost i stalno mi se spavalo. Osjećala sam da su moje molitve odvojene od Boga. Osjećala sam stalnu tjeskobu i nemir.

Vođa me jednom prilikom malo dublje ispitao, otkrio te probleme i smijenio me. Rekao je: „Ti ne težiš istini i previše si tašta. Radije vršiš svoju dužnost sama. Nikada se ne savjetuješ i ne tražiš pomoć od drugih, previše si zaokupljena svojim ugledom i statusom! S obzirom na tvoje dosadašnje ponašanje, ne možeš više biti vođa.” U trenutku kad sam smijenjena, bilo mi je jasno da se na meni očitovala Božja pravedna narav. Mogla sam kriviti samo sebe. Ubrzo nakon toga saznala sam da je Harlow radila kaos u crkvi. Stvarala je klanove te tlačila i mučila one koji je nisu slijedili. Crkva je bila u previranju, a ljudi su postali neorganizirani. Na kraju je izolirana zbog svoje zle ljudskosti. Suočena s takvim ishodom, bila sam duboko uznemirena. Zbog mojeg propusta da jasno sagledam njezine probleme i pravovremeno potražim smjernice, zla je osoba ostala na vodećoj poziciji, što je tako dugo štetilo braći i sestrama te ozbiljno ometalo rad crkve. Promišljajući o tome kako sam loše vršila svoje dužnosti, bila sam ispunjena osjećajem krivnje. Bilo me je previše sram pogledati braći i sestrama u oči. Stalno sam se pitala: „Kako sam dospjela do ovoga?” Kleknula sam pred Boga u molitvi. Zamolila sam Ga da me prosvijetli i usmjeri kako da istinski promislim o svemu što sam učinila i da to shvatim.

Poslije, čitajući neke Božje riječi, počela sam stjecati određeno razumijevanje svojeg stanja. Svemogući Bog kaže: „Ako ste vi vođe ili djelatnici, bojite li se da će Božja kuća postavljati pitanja o vašem radu i nadzirati ga? Bojite li se da će Božja kuća otkriti nedostatke i odstupanja u vašem radu i orezati vas? Bojite li se da će Višnji, nakon što upozna vaš stvarni kov i duhovni rast, na vas gledati drugačije i neće vas uzeti u obzir za promaknuće? Ako imaš te strahove, to dokazuje da tvoji motivi nisu usmjereni na crkveni rad, nego radiš radi ugleda i statusa, što dokazuje da imaš narav antikrista. Ako imaš narav antikrista, podložan si tome da hodaš putem antikrista i počiniš svo zlo koje antikristi čine. Ako se u svom srcu ne bojiš toga da Božja kuća nadzire tvoj rad i ako možeš dati stvarne odgovore na pitanja i upite Višnjega, ništa ne skrivajući, i reći sve što znaš, onda bez obzira na to je li ono što kažeš ispravno ili pogrešno, neovisno o iskvarenosti koju si otkrio – čak i ako si otkrio narav antikrista – nipošto nećeš biti okarakteriziran kao antikrist. Ključno je pitanje možeš li spoznati vlastitu narav antikrista i možeš li tragati za istinom kako bi riješio taj problem. Ako si netko tko prihvaća istinu, tvoja narav antikrista može se riješiti. Ako vrlo dobro znaš da imaš narav antikrista, a ipak ne tragaš za istinom kako bi je riješio, ako čak pokušavaš prikriti probleme ili lagati o problemima koji se pojave i izbjegavati odgovornost, i ako ne prihvaćaš istinu kad si podvrgnut orezivanju, onda je to ozbiljan problem i ne razlikuješ se od antikrista. Znajući da imaš narav antikrista, zašto se ne usuđuješ suočiti s njom? Zašto joj ne možeš pristupiti iskreno i reći: ‚Ako Višnji postavi pitanja o mom radu, reći ću sve što znam, pa čak i ako na vidjelo izađu loše stvari koje sam učinio, i Višnji me više ne bude upotrebljavao kad ih sazna te ako izgubim svoj status, ipak ću jasno reći što imam za reći’? Tvoj strah od nadzora Božje kuće i njezinog ispitivanja o tvom radu dokazuje da svoj status cijeniš više od istine. Nije li to narav antikrista? Cijeniti status iznad svega jest narav antikrista” (Riječ. Svezak IV.: Razotkrivanje antikrista. Osma stavka: Zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu (Drugi dio).). Božja je riječ razotkrila moje stanje. Bojala sam se da će vođa nadzirati i raspitivati se o mojem radu. Bilo je to ponajprije zato što sam bila vođena brigom za ugled i položaj. Bojala sam se da će vođa otkriti probleme u mojem radu i smijeniti me. Bojala sam se gubitka svojeg položaja. Zato sam, suočena s odstupanjima i problemima u svojem radu, davala sve od sebe da ih prikrijem. Sve dok sam mogla zadržati svoj položaj, radije sam pribjegavala obmani i odgađala rad. Moja ljubav prema položaju u tolikoj je mjeri razotkrila moju antikristovu narav. Osjećala sam da braća i sestre te vođa imaju dobro mišljenje o meni. Zato sam se htjela dobro pokazati u svim aspektima kako bih zadržala svoj položaj vođe. Zbog svoje neodgovornosti u dužnosti i nedostatka načela pri izboru ljudi, orezana sam nekoliko puta. Nakon toga, počela sam nagađati hoće li vođa reći da je moj kov loš i smijeniti me, zbog čega bih izgubila svoj položaj. To je bio korijen mojeg straha. Zato sam se počela pretvarati i prikrivati stvari. Kad bi vođa provjeravao rad i postavljao pitanja, nekoliko bih puta promislila o odgovorima prije nego što bih išta rekla. Pokušavala sam svesti razotkrivanje problema na najmanju moguću mjeru. Izvještavala sam o napretku u radu, ali sam skrivala probleme. Kad bih se susrela s ljudima ili stvarima koje mi nisu bile jasne, nisam tražila smjernice. Umjesto toga, pretvarala sam se kako bih navela vođu da misli da mogu rješavati stvarne probleme. Čak i kad bi neki rad zapeo i nije mogao napredovati, i dalje sam se pretvarala i nisam tražila smjernice. Sve to samo da zaštitim svoj status. Zaslijepljena brigom za ugled i status, radila sam pogrešku za pogreškom. Zbog toga je rad kasnio i nije mogao normalno napredovati. Prisjetila sam se Božjih riječi koje kažu: „Zašto joj ne možeš pristupiti iskreno i reći: ‚Ako Višnji postavi pitanja o mom radu, reći ću sve što znam, pa čak i ako na vidjelo izađu loše stvari koje sam učinio, i Višnji me više ne bude upotrebljavao kad ih sazna te ako izgubim svoj status, ipak ću jasno reći što imam za reći’? Tvoj strah od nadzora Božje kuće i njezinog ispitivanja o tvom radu dokazuje da svoj status cijeniš više od istine. Nije li to narav antikrista? Cijeniti status iznad svega jest narav antikrista.” Suočena s onim što su Božje riječi razotkrile, osjećala sam se duboko osuđenom. Bog nas uči da pri izvještavanju o radu moramo govoriti pošteno, bez obzira na probleme. Čak i ako to znači gubitak statusa, moramo jasno govoriti o problemima, ne prikrivati ih te pošteno prijavljivati poteškoće. Međutim, moji su postupci bili potpuno suprotni. Radije sam lagala, pretvarala se i obmanjivala. Žrtvovala sam svoj integritet kako bih zaštitila ugled i status. Božje su me riječi potpuno uvjerile. Pokazale su mi da su ono čemu sam uistinu težila i što sam cijenila bili samo ugled i status.

Poslije sam pročitala još jedan ulomak Božjih riječi: „Antikristi su urođeno opaki; nemaju pošteno srce, srce koje voli istinu niti srce koje voli pozitivne stvari. Često žive u mračnim zakutcima – ne postupaju s poštenim stavom, ne govore istinito te gaje opaka i prijevarna srca i prema ljudima i prema Bogu. Žele prevariti druge, ali i Boga. Neće prihvatiti nadzor drugih, a još manje Božje ispitivanje. (…) Nakon što netko takav stekne status, postaje još prikriveniji u svojem ponašanju u društvu drugih ljudi. Želi zaštititi svoje ambicije, svoj ugled, svoj obraz i ime, svoj status i dostojanstvo, i tako dalje. Zato ne želi biti iskren o tome kako radi stvari ili o svojim motivima za to. Čak i kad pogriješi, otkrije iskvarenu narav, ili kad su motivi i namjere iza njegovih postupaka pogrešni, ne želi se otvoriti i dopustiti drugima da to saznaju, i često stvara privid nevinosti i savršenstva kako bi prevario braću i sestre. A s Višnjim i s Bogom govori samo lijepe stvari te često koristi prijevarne taktike i laži kako bi održao svoj odnos s Višnjim. Kad izvještava Višnjeg o svom radu i razgovara s Višnjim, nikad ne govori ništa neugodno, tako da nitko ne može otkriti nijednu njegovu slabu točku. Nikada ne spominje što je radio dolje, niti bilo koja pitanja koja su se pojavila u crkvi, niti probleme ili nedostatke u svom radu, kao ni stvari koje ne može razumjeti ili jasno sagledati. Nikada o tim stvarima ne pita Višnjeg, niti s njim traži usmjeravanje, nego jednostavno prikazuje sliku i privid kompetentnosti u svom radu, sposobnosti da na sebe u potpunosti preuzme teret odgovornosti za rad. Ne izvještava Višnjeg ni o kakvim problemima u crkvi, i koliko god kaotične stvari bile u crkvi, koliko god veliki bili nedostaci u njegovu radu ili što god je točno radio dolje, on sve to opetovano prikriva, nastojeći da ni glas o tome ne dopre do Višnjeg. Ide čak toliko daleko da na udaljena mjesta premješta ljude koji su povezani s tim stvarima ili koji znaju istinu o njima, u nastojanju da sakrije što se uistinu događa. Kakvi su to postupci? Kakvo je to ponašanje? Je li to vrsta očitovanja koju bi osoba koja teži istini trebala imati? Naravno da nije. Ovo je ponašanje đavla. Antikristi će dati sve od sebe da sakriju i prikriju sve što bi moglo utjecati na njihov položaj ili ugled, skrivajući to od ljudi i od Boga. To je varanje onih iznad i ispod njih” (Riječ. Svezak IV.: Razotkrivanje antikrista. Jedanaesta stavka). Bog raščlanjuje opaku prirodu antikrista. Kad je riječ o njihovu statusu i ugledu, antikristi, unatoč tome što su pogriješili ili učinili zlo, i dalje ulažu velike napore kako bi se pretvarali, obmanjivali i stvarali lažnu sliku pred drugima. Obmanjuju i nadređene i podređene. Nikada ne traže istinu da bi riješili ili ispravili stvari, niti promišljaju niti se kaju. Otkako sam orezana, počela sam slutiti da vođa ima loš dojam o meni. Nakon toga, bilo da sam govorila, djelovala ili izvještavala o radu, moja je glavna briga bila kako zadržati ugled i status. Kad nisam mogla prozreti ljude i nisam znala kako se prikladno nositi sa situacijama, nisam tražila pomoć niti sam to prijavila vođi. Umjesto toga, ignorirala sam probleme i stavljala ih sa strane, što je usporavalo rad. Kad je rad na video produkciji naišao na poteškoće i nisam znala kako nastaviti, i dalje nisam tražila smjernice niti sam pošteno prijavila probleme ili stvarno stanje vođi. Misao koja mi se najviše vrzmala po glavi bila je da bih kao vođa, ako ne mogu riješiti te probleme, mogla biti smijenjena. Stoga sam, bez obzira na to koliko je rad bio važan, nastavila štititi svoj ugled i status. Služila sam se raznim obmanama kako bih se prikazala sposobnom za rješavanje problema. Zbog toga je rad na video produkciji kasnio čak šest mjeseci. Zapravo sam bezočno lagala i obmanjivala i one iznad i one ispod sebe. Vidjela sam da je moja narav uistinu bila opaka i prijevarna! Promišljala sam o svojim prijašnjim iskustvima u radu u svijetu. Kad god bi nadređeni došli pregledati rad i ocijeniti najbolje jedinice, čim bismo saznali što se pregledava, radili bismo prekovremeno kako bismo dodali razne lažne materijale da prođemo na pregledu. Usto, izbrisali bismo sve tragove dijelova s lošim učinkom ili prijavljenim problemima. Na taj smo se način obično uspjeli izvući na pregledima i dobiti titulu „Najbolje jedinice”. Pod utjecajem takvog zlog trenda, ljudi se više ne usredotočuju na to da govore ili rade stvari pošteno, nego obmanjuju jedni druge i koriste se svim raspoloživim sredstvima kako bi postigli svoje ciljeve. Nisam mogla razlučiti pozitivne stvari od negativnih prije nego što sam prihvatila Božje djelo posljednjih dana. Prilagodila sam se zlim trendovima svijeta i živjela bez ikakvog ljudskog obličja. Sada, čak i nakon što sam mnogo godina prihvaćala Božje djelo posljednjih dana, jela i pila mnogo Božje riječi te razumjela neke osnove bivanja čovjekom, u svojim sam dužnostima i dalje pribjegavala obmani i lažnim prividima kako bih zadržala svoj ugled i status. Izvještavala sam samo o dobrim stvarima, a izostavljala loše. To je bilo svjesno činjenje prijestupa te obmanjivanje i opiranje Bogu. Promišljajući o tome, ispunio me strah. U prošlosti, kad bih čula o ponašanju antikrista koje je Bog razotkrio, uvijek bih ga povezivala s onima koji su počinili mnoga zla i koji su očito bili antikristi. Nikada se nisam ozbiljno prepoznala u tim riječima. Sada, zahvaljujući onomu što su Božje riječi razotkrile i kroz otkrivanje činjenica, uvidjela sam da zaista imam antikristovu narav i ponašanje. Usrdno sam se molila Bogu u svojem srcu, želeći se pokajati i promijeniti, ne želeći se više tako vladati.

Poslije sam pročitala nekoliko ulomaka Božjih riječi, koji su mi pružili dublje razumijevanje mojih problema i put za primjenu. Svemogući Bog kaže: „Neke ljude crkva promiče i odgaja te oni dobivaju dobru priliku za obuku. To je dobra stvar. Može se reći da ih je Bog uzvisio i podario im milost. Kako bi oni onda trebali vršiti svoju dužnost? Prvo načelo kojeg se trebaju pridržavati jest razumjeti istinu – kad ne razumiju istinu, moraju tragati za istinom, a ako i dalje ne razumiju nakon samostalnog traganja, mogu pronaći nekoga tko razumije istinu te razgovarati s tom osobom u zajedništvu i tragati s njom, što će rješavanje problema učiniti bržim i pravovremenijim. Ako se usredotočiš samo na to da sam provodiš više vremena čitajući Božje riječi i da više vremena razmišljaš o tim riječima kako bi postigao razumijevanje istine i riješio problem, to je presporo; kao što se kaže: ‚Lipši, magarče, dok trava naraste.’ Ako po pitanju istine želiš brzo napredovati, moraš naučiti kako skladno surađivati s drugima te postavljati više pitanja i više tragati. Samo će tad tvoj život brzo rasti i moći ćeš odmah rješavati probleme bez zastoja u jednom i u drugom. Budući da si tek nedavno promaknut i još si na probnom roku te ne razumiješ doista istinu niti posjeduješ istina-stvarnost – jer ti još nedostaje taj rast – nemoj misliti da tvoje promaknuće znači da posjeduješ istina-stvarnost; to nije tako. Izabran si za promicanje i odgajanje samo zato što imaš osjećaj bremena prema poslu i posjeduješ kov vođe. Trebaš imati taj razum. Ako nakon promaknuća i nakon što postaneš vođa ili djelatnik počneš isticati svoj status i vjerovati da si netko tko teži istini i posjeduje istina-stvarnost – i ako se, bez obzira na to kakve probleme braća i sestre imaju, pretvaraš da razumiješ i da si duhovan – to je budalast način postupanja i ista narav kao u licemjernih farizeja. Moraš govoriti i postupati istinito. Kad ne razumiješ, možeš pitati druge ili tražiti razgovor u zajedništvu s Višnjim – ni u čemu od toga nema nikakve sramote. Čak i ako ne pitaš, Višnji će i dalje znati tvoj istinski rast i znat će da u tebi nema istina-stvarnosti. Traganje i razgovor u zajedništvu ono su što trebaš činiti; to je razum koji bi se trebao nalaziti u normalnoj ljudskosti i načelo kojeg bi se trebali pridržavati vođe i djelatnici. To nije nešto čega bi se trebalo sramiti. Ako misliš da je sramotno ne razumjeti načela ili neprestano postavljati pitanja drugima ili Višnjem jednom kad postaneš vođa i bojiš se da će te drugi podcjenjivati, pa se zbog toga pretvaraš i praviš da sve razumiješ, da sve znaš, da imaš radnu sposobnost, da možeš obavljati bilo koji posao crkve i da te nitko ne treba podsjećati ni razgovarati s tobom u zajedništvu niti te itko treba opskrbljivati ili podržavati, onda je to opasno i previše si ohol i samopravedan, previše ti nedostaje razuma. Ne znaš ni vlastitu mjeru – ne čini li te to smetenom osobom? Takvi ljudi zapravo ne zadovoljavaju kriterije da ih Božja kuća promiče i odgaja te će prije ili kasnije biti smijenjeni i isključeni” (Riječ. Svezak V.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (5).). „Neki također kažu: ‚Kada se susretnemo s poteškoćama ili problemima, trebamo prvo razmišljati nekoliko dana i izvijestiti o njima samo ako zaista ne možemo pronaći rješenje.’ Možda zvuči kao da oni koji to kažu imaju nekog razuma, ali ne bi li ti dani razmišljanja vjerojatno uzrokovali odgađanja? Možeš li biti siguran da će nekoliko dana razmišljanja riješiti problem? Možeš li jamčiti da neće uzrokovati daljnje odgađanje? Drugi kažu: ‚Ako odmah izvijestimo o problemu, neće li Višnji misliti da ne možemo prozreti ni ovaj sitni problem? Neće li nas nazvati glupima i neukima i orezati nas?’ Griješe što to govore – bez obzira na to izvještavaš li o problemu ili ne, već se vidi kakva je kvaliteta tvog kova; Višnji sve to zna. Misliš li da će Višnji imati visoko mišljenje o tebi ako ne izvijestiš o nekom problemu? Ako izvijestiš o problemu, i on ne uzrokuje odgađanja u značajnim stvarima, Božja kuća te neće smatrati odgovornim. Međutim, ako ne izvijestiš o njemu i to dovede do odgađanja, bit ćeš izravno smatran odgovornim i bit ćeš odmah smijenjen, da nikada više ne budeš korišten. Božji izabrani narod također će te vidjeti kao neukog, glupog, slaboumnog i poremećenog, i mrzit će te i zauvijek te prezirati. (…) Do sada biste vi svi trebali moći prozreti ovakve probleme, zar ne? Kada naiđete na probleme koje ne možete riješiti, brzo izvijestite o njima i razgovarajte sa skupinom za odlučivanje radi njihovog rješavanja. Ako ih skupina za odlučivanje ne može riješiti, odmah izvijestite Višnjeg o njima; ne brinite o ovome ili onome, biti u stanju brzo riješiti problem je ono što je najvažnije” (Riječ. Svezak V.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (7).). Božje su me riječi probudile. U Božjoj kući biti vođa samo je pitanje prakse i obuke. Stoga, kada netko naiđe na nedoumice i poteškoće u svojim dužnostima, treba surađivati i raspravljati s drugima te tražiti pomoć od nadređenih kako ne bi usporavao rad. Ako netko uvijek stavlja sebe na pijedestal, misleći da biti izabran za vođu znači da zbog toga treba razumjeti istina-načela i imati sposobnost rješavanja problema te se pretvara i odbija tražiti smjernice čak i kada naiđe na probleme koje ne razumije, tada takvoj osobi nedostaje razuma i previše štiti vlastiti ugled i status te lako može usporiti crkveni rad. Ja sam bila živi primjer toga. Znala sam da je moje razumijevanje istine plitko i da mi mnogo toga nedostaje. Ali mislila sam da, budući da sam izabrana za vođu, zbog toga trebam razumjeti istina-načela bolje od braće i sestara te imati veće sposobnosti od njih u rješavanju problema. Tako bi braća i sestre mogli biti pridobiveni, a viši bi me vođa mogao odobravati. S tim pogrešnim gledištem, imala sam snažnu potrebu pretvarati se. Kad bi se u mojim dužnostima pojavili problemi koje nisam znala riješiti, nikada nisam mogla progovoriti i potražiti pomoć. Bojala sam se da ću zbog toga izgledati nesposobno i osramotiti se, pa bih uvijek pokušavala riješiti probleme sama. Zaglibila sam u močvaru ugleda i statusa, kao da mi se um pomutio. Nastavila sam se pretvarati i obmanjivati, što je ozbiljno usporilo rad crkve. Promišljajući o tome, lupila sam si nekoliko jakih pljuski i osjećala duboko kajanje i krivnju. Zatim sam pročitala ovaj ulomak Božjih riječi: „Bez obzira na to s kakvim se nejasnoćama ili poteškoćama u svom radu susrećeš, sve dok one mogu utjecati na vršenje dužnosti Božjeg izabranog naroda ili ometati normalan napredak crkvenog rada, problemi bi se trebali brzo rješavati. Ako ne možeš sam riješiti problem, trebao bi potražiti nekoliko ljudi koji razumiju istinu da ga riješe s tobom. Ako ni to ne uspije, onda moraš iznijeti problem i izvijestiti Višnjeg o njemu kako bi tražio rješenje. To je odgovornost i obveza vođa i djelatnika” (Riječ. Svezak V.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (7).). Iz Božjih sam riječi shvatila jedno načelo. U stvarima u vezi s crkvenim radom i dužnostima, bez obzira na situaciju, sve dok problem utječe na dužnosti Božjih izabranika ili ometa normalan napredak crkvenog rada, treba ga riješiti na vrijeme. O stvarima koje ne razumijemo trebamo se posavjetovati s osobama koje se u to razumiju i pronaći rješenja što je brže moguće. Međutim, uvijek sam vjerovala da istražujem i aktivno rješavam te probleme kad bih se suočila s njima. Ali nikada nisam razmišljala o tome mogu li ih zapravo riješiti ili, čak i ako mogu, koliko bi to trajalo ili bi li to usporilo rad. Nisam uzela u obzir ove čimbenike i nesvjesno sam propustila najbolje vrijeme za rješavanje problema. To nije bio aktivan rad, a još manje izravno suočavanje s poteškoćama. Bilo je to očito samovoljno i nepromišljeno djelovanje, što nije bilo odgovorno prema radu i ozbiljno je usporilo crkveni rad. Uistinu sam bila nerazumna i glupa! Zapravo, kada se vođe raspituju o radu ili pitaju imamo li kakvih problema, čine to u nadi da ćemo iznijeti stvarne probleme i tražiti razgovor u zajedništvu. To će nam pomoći da razumijemo istinu, shvatimo načela i postupno se naučimo nositi sa stvarnim radom. To je tako pozitivna stvar! Što sam više o tome razmišljala, to sam više žalila zbog onoga što sam učinila. Da sam barem prije prepoznala bit i posljedice svojeg pretvaranja i to promijenila, ne bih prouzročila toliko gubitaka u radu i ne bih propustila toliko prilika da zadobijem istinu.

Jednom je vođa odredio da nadzirem soboslikarske radove i mnogo smo puta razgovarali o načelima i zahtjevima. Činilo mi se da tada to dobro razumijem. Ali kad sam zapravo počela raditi, shvatila sam da ne razumijem neke detalje i da ne znam kako nastaviti. Ponovno sam osjetila tjeskobu. Kad je vođa razgovarao sa mnom, odlučno sam potvrdila svoje razumijevanje. Ali sada kad sam zapravo vršila posao, nisam znala što radim. Što mi je bilo činiti? Htjela sam ponovno pitati vođu, ali onda sam se zapitala hoće li vođa reći: „Iako sam tako detaljno razgovarao o tome i ponovio stvari nekoliko puta, kako to da i dalje ne razumiješ? Tvojem kovu očito nešto nedostaje!” Zato se, ponovno, nisam usudila tražiti pomoć od vođe. Prošla su tri dana, a ja sam bila jako tjeskobna. Kleknula sam kako bih se pomolila Bogu i ispričala Mu o svojem stanju. Nakon molitve razmišljala sam o svojem iskustvu prethodnih neuspjeha i sjetila se ovih Božjih riječi: „Bez obzira na to s kakvim se nejasnoćama ili poteškoćama u svom radu susrećeš, sve dok one mogu utjecati na vršenje dužnosti Božjeg izabranog naroda ili ometati normalan napredak crkvenog rada, problemi bi se trebali brzo rješavati. Ako ne možeš sam riješiti problem, trebao bi potražiti nekoliko ljudi koji razumiju istinu da ga riješe s tobom. Ako ni to ne uspije, onda moraš iznijeti problem i izvijestiti Višnjeg o njemu kako bi tražio rješenje. To je odgovornost i obveza vođa i djelatnika” (Riječ. Svezak V.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (7).). Božje su me riječi podsjetile da ako brzo ne potražim pojašnjenje, kako dani prolaze, ako se rad ne završi na vrijeme, napredak će se usporiti. Shvativši to, odlučila sam biti poštena i ne prikrivati se niti se pretvarati, bez obzira na to kako bi me vođa mogao gledati. Tada sam potražila pomoć od vođe i on je sa mnom ponovno o svemu razgovarao u zajedništvu. Problem je odmah riješen. Izrekla sam molitvu zahvale i slavljenja Bogu. Ovakva primjena doista je bila slatka i oslobađajuća.

Osvrćući se na iskustvo, duboko sam zahvalna Bogu što mi je priredio toliko situacija kroz koje sam mogla proći. Iako su one uvelike razotkrile moju iskvarenost, bile su najbolje prilike da razumijem samu sebe. Zahvaljujući razotkrivanju, prosvjetljenju i smjernicama iz Božjih riječi, stekla sam bolje razumijevanje same sebe, naučila sam neke lekcije i pronašla neke načine kako dobro ispunjavati svoje dužnosti. Od srca zahvaljujem Bogu.