Xin Ming, Kina

Navečer 15. travnja 2022., nešto iza 22 h, primila sam pismo od vođe u kojem je pisalo da je uhićeno četvero braće i sestara iz crkve u mojem rodnom gradu. Vidjevši ta poznata imena, postalo mi je jako teško pri srcu. Jedna od sestara nekoć je obavljala svoju dužnost sa mnom i obje nas je policija istraživala telefonom. Hoće li njezino uhićenje uplesti i mene? Malo sam se uplašila. Poslije sam čula da je uhićeno još petero braće i sestara od kojih su dvoje bili crkveni vođe. U podne 21. travnja primila sam još jedno pismo od vođe u kojem je pisalo da su izgubili kontakt s crkvom u mojem rodnom gradu te me pitala bih li se mogla vratiti da provjerim situaciju, vidim jesu li pohranjene knjige Božjih riječi u opasnosti i mogu li se premjestiti. Nakon što sam pročitala pismo, jako sam se uznemirila. Kad bi policija zaplijenila knjige Božjih riječi, gubitak bi bio velik. No ja sam lokalnu crkvu napustila prije deset godina i nisam znala gdje su knjige pohranjene. Odjednom sam se sjetila svoje majke koja je oduvijek u Crkvi i koja bi vjerojatno znala kakva je situacija. Ali onda mi se u srcu pojavila sebična misao: „Ako kažem da moja majka može pronaći kuću u kojoj se čuvaju knjige, vođa će zasigurno odrediti da se vratim. Progon Komunističke partije sada je tako žestok. Ako se vratim u ovo vrijeme, ne bih li srljala ravno u opasnost? Kad bi me uhitili i zatvorili, bih li mogla izdržati mučenje? Samo razmišljanje o prizorima u kojima policija muči braću i sestre nakon uhićenja jako me plaši. Bolje da ostanem ovdje, povratak je previše opasan!” Razmišljajući o tome, nisam odmah odgovorila vođi da pristajem na povratak. No onda sam se sjetila kako sam tijekom godina uživala u mnogim Božjim milostima i opskrbi istinom a da nisam učinila mnogo za Boga. Pogotovo sada, moj trud u vršenju dužnosti nije urodio velikim plodom i često sam živjela prema svojoj iskvarenoj naravi. Već sam previše dugovala Bogu. Sada, kada je mnogo braće i sestara iz crkve u mojem rodnom gradu uhićeno i s njima je izgubljen kontakt, nisam mogla samo stajati i gledati niti sam mogla dopustiti da veliki crveni zmaj zaplijeni knjige Božjih riječi. U tom trenutku, na pamet mi je pao stih iz jedne himne: „Kucnuo je čas da pokažemo svoju odanost Bogu; patit ćemo svjedočeći o Njemu.” Bog se nadao da ću u vremenima opasnosti i teškoća na prvo mjesto staviti interese Božje obitelji. Ali ja sam se bojala da će me uhititi ako se vratim i mislila sam samo na vlastite interese. Uopće nisam imala odanosti prema Bogu, bila sam previše sebična! Kad se Crkva suočila s progonima i teškoćama, ja sam samo pokušavala spasiti vlastitu kožu. Stvarno nisam imala savjesti! Kad sam bila potrebna za crkveni rad, ako sada ne istupim, poslije bih zasigurno osjećala krivnju i duboko žalila. Nisam više mogla biti kukavica; morala sam dati sve od sebe da zaštitim knjige Božjih riječi. Kad sam to shvatila, brzo sam odgovorila vođi rekavši joj da se mogu vratiti i pronaći svoju majku kako bih saznala kakva je situacija.

Poslije me vođa došla posjetiti te je detaljno razgovarala u zajedništvu sa mnom o tome što trebam učiniti kad se vratim u rodni grad. Više puta me upozorila da po povratku ne kontaktiram izravno s braćom i sestrama iz crkve ili s majkom jer nije bilo sigurno jesu li pod policijskim nadzorom. Također mi je rekla da prvo provjerim je li moja majka na sigurnom prije nego što se nađem s njom da razgovaramo o knjigama Božjih riječi. U to sam vrijeme bila i nervozna i uplašena. Bojala sam se da će me policija uhititi i bila sam nervozna jer se nikada nisam susrela s takvom situacijom i nisam znala hoću li se znati nositi s tim. Nakon što je vođa otišla, požurila sam se čitati Božje riječi. Bog kaže: „Ne bi se trebao bojati ovoga i onoga; s koliko god se poteškoća i opasnosti suočio, trebao bi moći ostati postojan preda Mnom, neometan ijednom preprekom, kako bi se Moja volja mogla nesmetano izvršiti. To je tvoja dužnost… Moraš sve izdržati; za Mene moraš biti spreman sve ostaviti i slijediti Me svom svojom snagom te biti spreman platiti svaku cijenu. Sada je vrijeme kada te iskušavam: hoćeš li Mi ponuditi svoju odanost? Možeš li Me odano slijediti do kraja puta? Ne boj se; sa Mnom kao tvojim osloncem, tko bi ti ikada mogao zapriječiti put? Zapamti ovo! Zapamti! Sve sadrži Moje dobre namjere i pod Mojom je temeljitom provjerom. Slijedi li svaka tvoja riječ i svako tvoje djelo Moju riječ? Kada te snađu ognjena iskušenja, hoćeš li kleknuti i zavapiti? Ili ćeš se sklupčati, nesposoban krenuti naprijed?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 10. poglavlje.). Kad sam pročitala ove Božje riječi, koje kažu: „Sada je vrijeme kada te iskušavam: hoćeš li Mi ponuditi svoju odanost?” „Kada te snađu ognjena iskušenja, hoćeš li kleknuti i zavapiti? Ili ćeš se sklupčati, nesposoban krenuti naprijed?” imala sam osjećaj da mi Bog jasno govori da je trenutačne okolnosti pripremio On, da je to za mene iskušenje. Osjećala sam da Bog ispituje moje srce kako bi vidio hoću li vlastite interese staviti na prvo mjesto, biti bojažljiva i ustuknuti usred progona i teškoća ili ću interese Božje kuće staviti na prvo mjesto i sigurno premjestiti knjige Božjih riječi. Također sam osjećala da se Bog nada kako ću se u tome dobro pokazati. Nisam htjela iznevjeriti Božju namjeru niti sam htjela biti kukavica koja samo pokušava preživjeti, pa sam brzo kleknula i pomolila se Bogu: „Bože, moj je rast premali; nikada nisam iskusila ovakve okolnosti i jako sam nervozna, bojim se da neću dobro izvršiti ovu dužnost. Bože, molim Te, vodi me i pomozi mi da smirim svoje srce.” Nakon molitve, osjećala sam se mnogo mirnije.

Kad sam stigla u rodni grad, bilo je već prošlo 20 sati. Hodajući ulicom, osjećala sam nelagodu ne znajući kako su braća i sestre, jesu li knjige Božjih riječi na sigurnom i hoće li me zadesiti kakva opasnost. U srcu sam neprestano molila Boga da mi pomogne sačuvati mir u srcu. Kad sam stigla do vrata svog mlađeg brata, oklijevala sam, znajući da se brat protivi mojoj vjeri u Boga. Kad mi je otac preminuo od bolesti, nisam se vratila, a brat mi je osobno rekao: „Od sada više nisi moja sestra.” Nisam znala hoće li mi pomoći. Srce mi se ponovno stegnulo i nekoliko sam minuta stajala u hodniku, ne usuđujući se ući. Tiho sam se pomolila u srcu te sam se polako smirila i skupila hrabrosti pokucati na vrata. Na moje iznenađenje, moj brat nije pokazao nikakvo neprijateljstvo. Od njega sam također saznala da je moja majka zasad na sigurnom. Na dan kada su braća i sestre uhićeni, ona se slučajno selila na novo mjesto, pa sada nitko u crkvi nije znao gdje živi. Brzo sam otišla vidjeti majku. Pomislila sam: „Moja je majka živjela u svojoj prethodnoj kući sedam godina i sva braća i sestre u crkvi znali su gdje živi. Policiji bi je bilo tako lako pronaći, pa je sreća što se preselila, inače ne bih mogla stupiti u kontakt s njom. Zar nije Božja orkestracija i uređenje to što se moja majka unaprijed preselila?” U tom sam trenutku osjetila da je moj rast premali i da uopće nemam vjere u Boga. Isprva se nisam usudila vratiti, bojeći se da će me uhititi i da neću pronaći kuću u kojoj su se čuvale knjige. Sada sam vidjela da je Bog sve uredio. Vidjevši Božju svemoć i suverenost, zadobila sam vjeru. Moja je majka rekla da je prije dvije godine znala za četiri kuće u kojima su se čuvale knjige Božjih riječi, ali nije znala je li sada bilo kakvih promjena. Sestra po imenu Li Han bila je zadužena za to i najtočnije informacije dobila bih od nje. Osim toga, uz preporuku Li Han, čuvari knjiga bi nam vjerovali. Pomislila sam: „Kuća Li Han je ujedno i trgovina i gotovo svi uhićeni to znaju. Ako je ona pod policijskim nadzorom, nećemo li i moja majka i ja biti uhićene?” Ti su policajci đavli koji nanose zlo ljudima. Neke od uhićenih braće i sestara opekli su kipućom vodom, neke su skinuli do gola i šokirali ih po cijelom tijelu električnim palicama, a druge su vezali lisičinama i objesili naglavačke. Zadrhtala bih na samu pomisao na te okrutne prizore. Pomislila sam: „Ako budem uhićena, neću li i ja morati izdržati takvu vrstu mučenja? Da me upucaju i brzo završi, to bi bilo u redu, umrla bih bez puno patnje. Možda bih postala mučenica, a moja bi duša bila spašena. No ovi su đavli podmukli i zlobni. Prisiljavaju uhićenu braću i sestre da zaniječu Boga te izdaju crkvene vođe i crkvena sredstva. Ako braća i sestre odbiju govoriti, podvrgava ih se raznim mučenjima, a ako i dalje šute, baca ih se u zatvor gdje ih zlostavljaju zatvorenici. Policija se koristi svakakvim zlobnim metodama, zaista stvarajući pakao na zemlji, gdje čovjek ne može ni živjeti ni umrijeti i pati u neizrecivim mukama! U životu nisam puno patila, pa mi čak i glavobolja ili groznica stvaraju priličnu nelagodu. Kako bih mogla podnijeti takvo nehumano mučenje? Moja je majka također stara, a ako je uhite, strašno će patiti, čak i ako ne umre.” Razmišljajući o tome, rekla sam majci: „Ako je Li Han pod policijskom prismotrom, i nas bi mogli uhititi. Mislim da ne bismo trebale kontaktirati s Li Han.” Nakon što je to čula, moja majka više nije inzistirala na tome.

Nakon našeg razgovora bilo je već kasno. Ležeći u krevetu, nisam mogla zaspati, razmišljajući: „Moja majka ne zna točno gdje se knjige čuvaju, a ako odemo onamo brzopleto, hoće li nam obitelji koje ih čuvaju tako lako predati knjige? Bilo bi pouzdanije stupiti u kontakt s Li Han.” Shvatila sam da sam oklijevala kontaktirati s Li Han jer sam se bojala da ću i ja biti uvučena te sam i dalje štitila vlastite interese, pa sam brzo potražila Božje riječi kako bih riješila svoje stanje. Pročitala sam ovaj ulomak Božjih riječi: „Antikristi su iznimno sebični i podli. Nemaju istinsku vjeru u Boga, a još manje odanosti Bogu; kad se susretnu s problemom, samo štite i čuvaju sebe. Za njih ništa nije važnije od vlastite sigurnosti. Sve dok mogu živjeti i neće biti uhićeni, nije ih briga kolika se šteta nanosi radu crkve. Ti su ljudi iznimno sebični, uopće ne misle na braću i sestre, niti na rad crkve, misle samo na vlastitu sigurnost. Oni su antikristi. Pa kad takve stvari zadese one koji su odani Bogu i imaju istinsku vjeru u Boga, kako oni postupaju s njima? Kako se ono što oni čine razlikuje od onoga što čine antikristi? (Kad takve stvari zadese one koji su odani Bogu, oni će smisliti bilo koji način da zaštite interese Božje kuće, da zaštite Božje prinose od gubitaka, i napravit će potrebne dogovore za vođe i djelatnike, te braću i sestre, kako bi smanjili gubitke. Antikristi, u međuvremenu, prvo osiguravaju da su oni sami zaštićeni. Ne brinu se za rad crkve ili sigurnost Božjeg izabranog naroda, a kad se crkva suoči s uhićenjima, to rezultira gubitkom za rad crkve.) Antikristi napuštaju rad crkve i Božje prinose i ne zadužuju ljude da saniraju posljedice. To je isto kao da dopuštaju velikom crvenom zmaju da zaplijeni Božje prinose i Njegov izabrani narod. Nije li to prikrivena izdaja Božjih prinosa i Njegovog izabranog naroda? Kad oni koji su odani Bogu jasno znaju da je okruženje opasno, oni i dalje hrabro preuzimaju rizik saniranja posljedica i svode gubitke Božje kuće na minimum prije nego što se sami povuku. Ne daju prednost vlastitoj sigurnosti. Recite Mi, u ovoj opakoj zemlji velikog crvenog zmaja, tko bi mogao osigurati da nema nikakve opasnosti u vjerovanju u Boga i vršenju dužnosti? Koju god dužnost netko preuzeo, ona podrazumijeva određeni rizik – ipak, vršenje dužnosti je Božje poslanje, i dok slijedi Boga, čovjek mora preuzeti rizik vršenja svoje dužnosti. Treba koristiti mudrost i potrebno je poduzeti mjere za osiguranje vlastite sigurnosti, ali ne treba stavljati osobnu sigurnost na prvo mjesto. Treba uzeti u obzir Božje namjere, stavljajući rad Njegove kuće i širenje evanđelja na prvo mjesto. Dovršenje Božjeg poslanja koje im je dano je ono što je najvažnije i ono je na prvom mjestu. Antikristi daju najveći prioritet svojoj osobnoj sigurnosti; vjeruju da ništa drugo nema nikakve veze s njima. Nije ih briga kad se nešto dogodi nekom drugom, bez obzira na to o kome se radi. Sve dok se samim antikristima ne dogodi ništa loše, lakne im. Lišeni su svake odanosti, što proizlazi iz njihove priroda-biti” (Riječ. Svezak 4.: Razotkrivanje antikrista. Deveta stavka (Drugi dio).). Nakon čitanja Božjih riječi, osjećala sam duboku tjeskobu i uznemirenost, misleći da mi Božje riječi sude. Narav koju sam pokazala bila je baš poput antikristove. Antikristi, suočeni s opasnošću i teškoćama, misle samo na vlastitu sigurnost i kako zaštititi sebe, ne pokazujući nimalo odanosti Bogu i zanemarujući interese Božje obitelji te sigurnost braće i sestara. Iznimno su sebični i podli. Sada, kada se Crkva suočava s uhićenjima, zaštita knjiga Božjih riječi bila je najvažniji zadatak u ovom opasnom vremenu i to je bilo nešto što bi svatko sa savješću i ljudskošću trebao učiniti. U ovom ključnom trenutku, ja sam mislila samo na to kako spasiti sebe, ne razmišljajući o tome kako sigurno premjestiti knjige. Gdje je bila moja odanost Bogu? Da sam djelovala brzopleto, da nisam pronašla kuće u kojima se čuvaju ili da nam nisu htjeli predati knjige, to bi odgodilo premještanje knjiga. Da je policija zaplijenila te knjige jer nisu bile premještene na vrijeme, ja bih bila odgovorna za to! Božje su riječi hrana za ljudski život. Da bi čovjek razumio istinu, upoznao sebe, oslobodio se iskvarene naravi i postigao spasenje, on ne može bez Božjih riječi. Božje su riječi čak i važnije od ljudskog života. Braća i sestre riskiraju svoje živote kako bi dostavili Božje riječi Crkvi kako bi ih što više ljudi moglo čitati, razumjeti istinu i postići Božje spasenje. Oni koji iskreno vjeruju u Boga zasigurno bi riskirali vlastiti život kako bi zaštitili knjige Božjih riječi, a ja sam u ovom ključnom trenutku razmišljala samo o tome kako zaštititi sebe. Što sam više o tome razmišljala, to sam više osjećala da uopće nemam ljudskosti. Sjetila sam se i Petra, koji je podnio mnoge patnje i čak bio zatvoren dok je radio i napasao Crkvu za Gospodina. Tijekom konačnog progona kršćana koje je vršio rimski car, Petar je već bio pobjegao iz grada. Kad se Gospodin Isus ukazao Petru, on je shvatio da to znači da Gospodin Isus želi da on bude razapet, stoga se pokorio i vratio u Rim gdje je na kraju razapet naglavačke, davši svjedočanstvo najveće ljubavi prema Bogu. Iako se ne mogu usporediti s Petrom, Crkva mi je povjerila ovaj zadatak i to je bila moja odgovornost i dužnost. Trebala bih biti odana Bogu, staviti interese Božje kuće na prvo mjesto, izvršiti zadatak na bilo koji mogući način i dati sve od sebe. Shvativši to, pomolila sam se Bogu u pokajanju.

Rano sljedećeg jutra, kontaktirala sam s jednom sestrom kako bih stupila u vezu s Li Han te sam dogovorila susret s njom. Kad nas je Li Han ugledala, zabrinuto je rekla: „Jedan od uhićenih postao je Juda. Sada je uhićena jedna sestra iz obitelji koja je čuvala knjige, a u opasnosti su i ostale obitelji. Nadamo se da možete brzo doći i premjestiti knjige.” Čuvši riječi Li Han, shvatila sam ozbiljnost situacije i postala još zabrinutija. Brzo sam otišla s Li Han kako bismo utvrdile koje su to ostale kuće. Putem smo bile vrlo oprezne, neprestano promatrajući okolinu, a ja sam se u srcu neprestano molila. Nakon što smo utvrdile o kojim je obiteljima riječ, organizirala sam automobil za premještanje knjiga. Na moje iznenađenje, kad smo izašli na autocestu, vidjeli smo da su policijske kontrole vrlo stroge. Svaki se automobil pregledavao nekoliko minuta prije nego što bi ga propustili, a u blizini je bilo nekoliko prometnih policajaca koji su održavali red. Vidjevši tu situaciju, ponovno sam se uznemirila. Ako nas uhvate, nećemo moći premjestiti knjige. U srcu sam se neprestano molila Bogu. Sjetila sam se Božjih riječi koje kažu: „Sve stvari bez izuzetka, bile žive ili mrtve, pomicat će se, mijenjati, obnavljati i nestajati u skladu s Božjim mislima. Tako Bog ima suverenost nad svime stvorenim” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Bog je izvor čovjekovog života.). Doista, i živo i neživo pod Božjom je suverenošću i Njegovim uređenjem, a misli i ideje onih koji ne vjeruju u Boga također su pod Njegovom kontrolom. Hoćemo li danas glatko proći bilo je u Božjim rukama i morala sam imati vjere. U tom su trenutku zaustavili naš automobil radi pregleda. Na moje iznenađenje, inspektor je poznavao brata koji je vozio i pustio nas da prođemo bez pregleda. Vidjela sam Božju zaštitu.

Poslije sam promišljala o sebi: „Zašto se toliko bojim uhićenja? Ako ne riješim taj problem, tko zna kada bih mogla pasti.” Pročitala sam jedan ulomak Božjih riječi: „Radi istine moraš otrpjeti teškoće, moraš se žrtvovati za istinu, radi istine moraš podnositi poniženje, i moraš pretrpjeti više patnje kako bi zadobio više istine. To je ono što bi trebao učiniti. Ne smiješ odbaciti istinu radi uživanja u obiteljskom skladu i ne smiješ izgubiti dostojanstvo i integritet cijelog života radi trenutnog užitka. Trebao bi težiti svemu što je lijepo i dobro i težiti za smislenijim životnim putem. Ako živiš tako zemaljskim i svjetovnim životom i nemaš nikakav cilj kojemu bi težio, zar tako ne tratiš svoj život? Što možeš zadobiti od takvog života? Trebao bi ostaviti sve tjelesne užitke radi jedne istine, a ne odbaciti sve istine radi sićušnog užitka. Takvi ljudi nemaju ni integritet ni dostojanstvo; njihovo je postojanje lišeno smisla!” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Petrova iskustva: njegova spoznaja o grdnji i sudu.). Nakon čitanja Božjih riječi, shvatila sam da je patnja za istinu nešto najvrjednije. Samo kroz nevolje čovjek može zadobiti istinu. Uzmimo za primjer braću i sestre koji su pretrpjeli mučenje. Iskusili su mučenje i nehumano zlostavljanje, ali su razvili istinsko razumijevanje i mržnju prema ružnom licu i zloj biti Komunističke partije i njihova su srca postala postojanija u slijeđenju Boga. Neka su braća i sestre, na rubu smrti, zazivali Boga i svjedočili Njegovoj čudesnoj zaštiti, te su zadobili stvarno razumijevanje Božje svemoći i suverenosti i razvili istinsku vjeru. Iako su mnogo patili, dali su svjedočanstva koja su trijumfirala nad Sotonom. Sve se to ne bi moglo zadobiti u ugodnom okruženju. Njihova je patnja bila duboko smislena! Ja nisam razumjela istinu niti sam znala vrijednost i značaj patnje, uvijek se bojeći tjelesne patnje i izbjegavajući okolnosti koje mi je Bog pripremio. Nije li to bilo sljepilo i neznanje s moje strane? Sjetila sam se i ovog ulomka Božjih riječi: „Kao pripadnici ljudske rase i posvećeni kršćani, svi imamo odgovornost i obvezu ponuditi svoje umove i tijela radi izvršenja Božjeg poslanja, jer cijelo naše biće došlo je od Boga i postoji zahvaljujući Božjoj vrhovnoj vlasti. Ako naš um i tijelo nisu posvećeni izvršenju Božjeg poslanja niti pravednom cilju čovječanstva, onda će se naše duše osjećati posramljeno pred onima koji su mučenički stradali zarad izvršenja Božjeg poslanja, i još više posramljeno pred Bogom, koji nam je pružio sve” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Dodatak 2: Bog ima suverenost nad sudbinom cijelog čovječanstva.). Moj život je od Boga. Bog je taj koji me doveo pred Sebe i dao mi priliku da težim istini i primim spasenje. Kao osoba sa savješću i razumom, trebala bih živjeti za Boga. Premještanje knjiga Božjih riječi danas je bila moja odgovornost. Čak i da me doista uhite i da fizički patim, morala sam ispuniti svoju dužnost. Sjetila sam se svetaca kroz povijest koji su bili proganjani i mučenički stradali zbog svog svjedočanstva o Bogu. Petar je zbog Boga razapet naglavačke, Stjepan je kamenovan do smrti, neki su ubijeni mačem, prepiljeni napola ili skuhani u ulju, a druge je raščerečilo pet konja. Svi su oni posvetili sebe pravednom cilju čovječanstva, što Bog pamti i to je slavno djelo. Ako danas budem uhićena i zatvorena zbog premještanja Božjih knjiga, to bi također bila patnja za pravednost. Shvativši to, odlučila sam se pobuniti protiv svog tijela te sam bila spremna dati sve od sebe u ovoj dužnosti.

Poslije sam saznala da je jedan od uhićenih postao Juda i da je vodio policiju u uhićenju braće i sestara. Broj uhićenih popeo se na 19, a policija je imala popis i s pomoću fotografija tražila od Jude da identificira ljude. Ta su se braća i sestre trebala brzo sakriti. Čuvši takve vijesti, pomislila sam: „Situacija je postala tako ozbiljna, čak i gora nego što sam zamišljala. Ako sada odem premjestiti knjige, vrlo je vjerojatno da ću biti uhićena. Mogu li izdržati policijsko mučenje?” Znala sam da sam ponovno plašljiva i ustrašena, pa sam brzo kleknula pomoliti se: „Bože, kad sam čula za situaciju u Crkvi, ponovno me uhvatio strah. Bojim se uhićenja i fizičke patnje. Bože, molim Te, vodi me i usmjeravaj da ne živim prema svojoj sebičnoj i podloj iskvarenoj naravi, nego da dovršim ovu dužnost.” U tom sam se trenutku sjetila ovih Božjih riječi: „Na putu u Jeruzalem Isus je bio u mukama kao da Mu je nož zariven u srce pa ipak nije imao ni najmanju namjeru odustati; uvijek je tu bila moćna sila koja Ga je gurala naprijed, do mjesta na kojem će biti razapet. Na kraju je pribijen na križ i postao je obličje grešnog tijela, tako dovršivši djelo otkupljenja čovječanstva. Nadišao je sve stege smrti i podzemlja. Pred Njim su smrt, pakao i podzemlje izgubili svoju moć i On ih je porazio” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Kako služiti u skladu s Božjim namjerama.). Kad je Gospodin Isus nosio križ na Golgotu, teško su Ga pretukli, tijelo Mu je bilo u modricama, a lice prekriveno krvlju; silno je patio. Ipak, nije pokazao ni trunke žaljenja. Da bi otkupio cijelo čovječanstvo, On je dragovoljno podnio te patnje i bio razapet. Na kraju je pobijedio Sotonu i dovršio djelo otkupljenja cijelog čovječanstva. Gospodin Isus, potpuno svjestan neizmjerne patnje koju zahtijeva raspeće, nije ustuknuo. Čak i ako je to značilo da On sâm mora pretrpjeti patnju, želio je spasiti čovječanstvo od grijeha. Razmišljajući o tome, osjećala sam se duboko nadahnutom. Zatim, promišljajući o sebi, shvatila sam da neprestano uzmičem suočena s opasnostima i nevoljama i da je moje ponašanje bilo tako nisko i podlo! Situacija s kojom sam se danas suočila također je bila iskušenje koje će odrediti hoću li u ovom ključnom trenutku odabrati biti odana Bogu ili samoj sebi. Nisam više mogla biti sebična i misliti samo na vlastito tijelo; morala sam slijediti primjer Gospodina Isusa, čak i ako je to značilo da ću biti uhićena, bačena u zatvor ili mučena do smrti, morala sam premjestiti knjige Božjih riječi. Zadovoljiti Boga, makar i jednom, bilo bi vrijedno truda. Kad sam to pomislila, osjetila sam nalet snage u cijelom tijelu i bila sam puna energije da obavim ovaj zadatak. Znala sam da je sve to od Boga i bila sam duboko zahvalna.

Nakon toga, sigurno smo premjestili knjige iz triju kuća. Do trenutka kada smo premještali knjige iz četvrte kuće, već je prošla ponoć. Susjedi su imali dva psa koja su neprestano lajala na svaki šum. Bila sam toliko nervozna da mi je srce tuklo u grlu, bojeći se da će nas susjedi otkriti i pozvati policiju. U srcu sam neprestano zazivala Boga. Na moje olakšanje, nakon što smo završili s utovarom automobila, susjedi nisu izašli. Vidjevši Božju zaštitu, usrdno sam Mu zahvalila. Tako smo uspješno, sigurno i bez incidenata premjestili knjige iz četiriju kuća u kojima su se čuvale. Na putu natrag dijelili smo svoja iskustva, a radost koju smo osjećali bila je neopisiva.

Kroz ovo iskustvo stekla sam određeno razumijevanje Božje svemoći i suverenosti. Od toga što se moja majka preselila na dan kada su braća i sestre uhićeni do toga da mi je brat pomogao saznati kakva je situacija i našeg glatkog prolaska kroz kontrolne točke, sve je to bilo pod Božjom suverenošću i Njegovim uređenjem. Sigurno premještanje knjiga ovoga puta bilo je u potpunosti rezultat Božjeg vodstva. Bez prosvjetljenja Božjih riječi i snage koju je Bog pružio ne bih se mogla pobuniti protiv svog tijela i nedostajalo bi mi vjere za obavljanje ovog zadatka. Sve je to bio rezultat Božjih riječi.