Kad sam bila mala, moja je obitelj bila jako siromašna. Naši rođaci i susjedi gledali su nas svisoka, a susjedova se djeca nisu igrala sa mnom. Sjećam se kako sam jednom veselo otišla vidjeti želi li se susjedova djevojčica igrati, no taman prije ulaska u njenu kuću, odjednom je zatvorila vrata. Taj mi se prizor duboko urezao u sjećanja iz djetinjstva. To je jako povrijedilo moje samopoštovanje. Kad sam krenula u školu, kolege iz razreda i učitelji također su me gledali svisoka. Kad sam vidjela da djeca iz drugih obitelji imaju lijepe ruksake, pernice i lijepu odjeću, znajući da ja nemam ništa od toga, svaki sam dan razmišljala kako bi bilo sjajno da i moja obitelj ima onoliko novca koliko i druge obitelji. Tada me ljudi više ne bi gledali svisoka. Kad sam imala 10 godina, moja je obitelj zapala u velike dugove zbog prometne nesreće, pa je otac otišao posuditi novac od naših rođaka. Budući da smo bili siromašni, nisu nam ga se usudili posuditi. Nakon toga moj je otac postao toliko turoban da bi često očajnički uzdisao i često mi je govorio: „Naši nas rođaci i susjedi gledaju svisoka jer nemamo novca. Kad odrasteš, moraš osvjetlati obraz obitelji; tek kad zaradiš više novca, ljudi će te cijeniti.” Očeve riječi i sjećanje na to kako su me kao dijete maltretirali urezali su mi se u pamćenje te sam odlučila da ću kad odrastem zaraditi jako puno novca, voditi imućan život, jednom zauvijek riješiti se te etikete „siromaha” te natjerati sve one koji su me nekad gledali svisoka da me primijete.

Godine 1996. moj je otac počeo raditi kao posrednik u prijevozu tereta. Nekoliko godina poslije naš je obiteljski posao sve više cvjetao. Ne samo da smo otplatili dug već smo kupili i kamion te nabavili telefone i mobitele. Kad je naša obitelj došla do novca, rođaci i susjedi koji su nas u prošlosti gledali svisoka počeli su nas posjećivati. Kamo god bismo pošli, drugi bi nas cijenili. Napokon sam mogla hodati uzdignute glave. Zbog toga sam još čvršće vjerovala da čovjek, da bi živio u ovom svijetu, mora zarađivati više novca. Tek kad netko ima novca, drugi ga poštuju. Gledajući i slušajući ljude oko sebe, postupno sam naučila kako se vodi posao. Godine 1999., baš kad sam se spremala uložiti svu svoju energiju u posao, do mene je došlo Božje spasenje u posljednjim danima. U početku sam bila jako gorljiva u svojoj vjeri u Boga. Vidjela sam da mnogi ljudi još uvijek nisu došli pred Boga pa sam se pridružila onima koji šire evanđelje. Nakon toga sam često izlazila propovijedati evanđelje, što je ometalo poslovanje moje obitelji. Moja me obitelj počela grditi, govoreći: „Zašto tako mlada vjeruješ u Boga? Ako nastaviš tako trčkarati okolo, nećemo ti dati novca.” Pomislila sam: „Ako ne budem imala novca, neću li morati trpjeti diskriminaciju baš kao kad sam bila mala?” Na kraju nisam pobijedila to iskušenje i odustala sam od vršenja svojih dužnosti, te sam samo tu i tamo odlazila na okupljanja. Kako je bilo sve više i više posla, moje se srce sve više udaljavalo od Boga. Poslije je otac upravljanje cijelim poslom prepustio meni, pa sam već u ranim dvadesetima imala vlastitu karijeru. U to sam vrijeme bila iznimno sretna. Kako bih zaradila još više novca i postala uspješna poslovna žena, svakodnevno sam razbijala glavu kako stupiti u kontakt s raznim dobavljačima robe. Danonoćno sam primala više telefonskih poziva nego što sam na njih mogla odgovoriti. Kad sam bila žedna, ne bih stigla popiti vode, a kad bi mi grlo promuklo, nisam se htjela odmarati. Tim napornim radom napokon sam uštedjela gotovo 100.000 juana. Iako sam tijekom tih nekoliko godina patila više od prosječne osobe, vrijedilo je gledati kako se moj novčanik postupno počeo puniti.

Poslije sam vidjela da je većina klijenata koji su dolazili k meni kući na poslovne razgovore vozila automobile i živjela u neboderima, dok sam ja unajmljivala staru dvosobnu kuću s pogledom na ulicu. Izgledala sam bijedno u usporedbi s tim bogatašima. Rekla sam samoj sebi: „Ne može ovako, moram nastaviti naporno raditi i težiti tome da jednoga dana vozim automobil, živim u neboderu i imam vlastitu tvrtku.” Da bih što prije ispunila svoju želju, postala sam još zaposlenija nego prije. Tijekom tih godina jedva da sam uspjela ijednu noć dobro odspavati i često sam bila potpuno iscrpljena. Još sam bila mlada kad su me počele mučiti tenzijske glavobolje. Kad bih dobila te glavobolje, imala sam osjećaj kao da me probada gomila igala. Osim toga, često bi mi bilo mučno i povraćala bih zbog zračenja iz računala i mobitela. Da bih ublažila bol, noktima bih snažno štipala tjeme ili bih udarala glavom o zid, no te metode nisu ni najmanje ublažile moju bol. Kad bi me glava toliko boljela da to više ne bih mogla podnijeti, pomislila bih na to da odem u bolnicu na pretrage, ali kad bih vidjela sve te novčanice od 100 juana kako se slijevaju u moj novčanik, nisam se mogla natjerati da to učinim. „Pusti”, pomislila bih, „prilike za zaradu danas su rijetke. Moram iskoristiti ovu priliku i zaraditi još malo novca dok sam još mlada.” Nekoliko godina poslije imali smo automobil, kuću i registriranu tvrtku za prijevoz kontejnera. Svaki put kad bih se odvezla u druge tvrtke na poslovne razgovore, šefovi bi me gledali s odobravanjem i hvalili me što u tako mladoj dobi imam vlastitu karijeru, govoreći da sam vrlo sposobna. Mnogi su me klijenti često zvali „direktorice” kad bi me vidjeli, a moji su me prijatelji hvalili kao uspješnu ženu. Tijekom praznika, kad bismo se kao obitelj odvezli natrag kući na selo, mnogi bi nas susjedi došli vidjeti te bi govorili da su roditelji mog supruga sretni što imaju tako sposobnu snahu. Slušajući te riječi hvale, bila sam jako zadovoljna sobom. Tih sam nekoliko godina svaki dan razmišljala o tome kako bih mogla zaraditi više novca i postajala sam sve ravnodušnija prema vjeri u Boga. Ponekad, kad ne bih prisustvovala okupljanju, sestre bi me došle potražiti. No psihički uopće nisam bila u stanju slušati njihov razgovor u zajedništvu. Ponekad, iako bih otišla na okupljanje, i dalje bih cijelo vrijeme razmišljala o poslovnim pitanjima. Iako sam svaki dan bila iznimno zaposlena, posao nije išao tako glatko kao što sam zamišljala. Prometne nesreće nizale su se jedna za drugom, a mnogi su klijenti kasnili s plaćanjem prijevoza tereta. Tijekom tih nekoliko godina izgubili smo više od nekoliko stotina tisuća juana. Da bih povratila izgubljeni novac, ulagala sam još više vremena i energije nego prije. Zbog ekstremne količine svakodnevnog posla, moje je tijelo bilo jako izmoreno, a glavobolje su postajale sve jače. Svaki sam dan osjećala da bi mi bilo bolje da sam mrtva. Otkad smo počeli imati novca, moj je suprug svaki dan izlazio u potrazi za užicima i ostajao vani po cijele noći. Čak je i kockao te uludo trošio mnogo novca. Svaki smo se dan zbog toga svađali, a lice mi je često bilo crveno od plača. Osjećala sam da je život previše bolan. Osjećala sam se iznimno bespomoćno, a i vrlo zbunjeno. Sada sam već ostvarila svoj san. Imala sam automobil, kuću i tvrtku. No zašto uopće nisam bila sretna? Što se to zapravo događalo?

Dok me boljelo i dok sam bila bespomoćna, sjetila sam se knjige Božjih riječi koju sam ranije ostavila u uredu. Otvorila sam poglavlje naslovljeno „Uzdasi Svemogućeg” i počela čitati. U to je vrijeme u uredu bilo vrlo tiho i počela sam čitati od početka. Kad sam pročitala posljednji ulomak, Božje su riječi dirnule moje srce. Bog kaže: „Čovječanstvo, koje je odlutalo od opskrbe životom koju pruža Svemogući, ne zna svrhu postojanja, ali se ipak boji smrti. Ljudi su bez pomoći i oslonca, ali i dalje nerado zatvaraju oči i upiru se da podupru svoje tijelo, s duhom koji je bez osjećaja, i razvlače svoje bijedno postojanje na ovom svijetu. Živiš na taj način, bez nade, kao i drugi, bez cilja. Samo će Sveti iz predaje spasiti ljude koji, kukajući zbog patnje, očajnički čeznu za Njegovim dolaskom. Takvo vjerovanje dugo je ostalo neostvareno kod onih kojima nedostaje svijest. Ipak, oni i dalje za tim tako žude. Svemogući ima milosti prema onim ljudima koji su duboko patili. Istodobno, On osjeća odbojnost prema onim ljudima koji nemaju nimalo svijesti jer mora predugo čekati dok ne dobije odgovor od ljudi. On želi tražiti, tražiti tvoje srce i tvoj duh, i donijeti ti vodu i hranu, tako da se ti probudiš i da više ne budeš žedan i gladan. Kad si umoran i osjećaš nešto od sumornosti ovog svijeta, nemoj se osjećati izgubljenim, nemoj plakati. Svemogući Bog, Čuvar, prigrlit će tvoj dolazak u bilo koje vrijeme. On bdi pored tebe. On čeka da Mu se vratiš, čeka dan kad će ti se iznenada vratiti sjećanje: kad ćeš shvatiti da si potekao od Boga i da si, ne zna se kada, izgubio smjer, da si, ne zna se kada, izgubio svjesnost na putu i da si, ne zna se kada, imao ‚oca’. Kad shvatiš, osim toga, da je Svemogući uvijek bdio, čekajući ondje tvoj povratak vrlo, vrlo dugo. Žudio je očajnički, čekajući odziv bez odgovora. Njegovo bdijenje je neprocjenjivo i ono je radi ljudskog srca i ljudskog duha. Možda je Njegovo bdijenje beskrajno, a možda je i došlo kraju. Ali ti trebaš točno znati gdje su tvoje srce i tvoj duh sada” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Uzdasi Svemogućeg.). Kad sam pročitala riječi „čekajući odziv bez odgovora”, moje srce, koje je bilo u dubokom snu, odjednom se probudilo. I počela sam razmišljati: „Tko može čekati na odziv bez odgovora? Samo Bog! Samo Bog uvijek ovako tiho stoji uz ljude.” Božje su riječi utješile moju ranjenu dušu i nisam mogla zaustaviti suze. U tom sam trenutku osjećala da je moje srce vrlo blizu Bogu. Tijekom svih tih godina vjerovanja u Boga nikad nisam ozbiljno čitala Božje riječi, a mozak mi je uvijek bio pun misli o tome kako zaraditi više novca i natjerati ljude da me cijene. Svaki sam dan vukla svoje iscrpljeno tijelo baveći se vođenjem posla. Na kraju sam zadobila obilna materijalna uživanja i poštovanje drugih, no to mi je samo donijelo opetovane izdaje mog supruga, kao i bolesti. Nisam osjetila ni trunku sreće. Umjesto toga osjećala sam prazninu, bol i bespomoćnost. Sva ta bol bila je uzrokovana time što sam se udaljavala i skrivala od Božje brige i zaštite. Prije deset godina čula sam Božji glas, no niti sam cijenila Njegovu spasonosnu milost niti sam propisno jela i pila Njegove riječi, a nisam ni preuzela vršenje svojih dužnosti. Bila sam tako buntovna, ali Bog me nije napustio i uvijek je ostao uz mene, čekajući da se moje srce promijeni. Kad sam bila zbunjena i bespomoćna, Božje su riječi odmah utješile moju ranjenu dušu. Kad nisam redovito prisustvovala okupljanjima i kad sam se udaljavala od Boga, On je neprestano slao sestre da pomažu, no bila sam nezahvalna i osjećala sam otpor. Više sam puta odbacila Božje spasenje; doista nisam imala ni savjesti ni razuma. Što sam više razmišljala, to sam više žalila i predbacivala samoj sebi. Plačući, pomolila sam se Bogu: „Bože, pogriješila sam. Mrzim to što tada nisam pažljivo čitala Tvoje riječi i što sam cijelo svoje srce uložila u zarađivanje novca. Mislila sam da ću, ako imam novca, imati sve. Ali nakon što sam zadobila novac i materijalna uživanja, zapravo sam osjećala takvu prazninu, bol i bespomoćnost. Bože, put koji sam prije odabrala bio je pogrešan. Od sada želim težiti istini i ponovno koračati putem vjere u Boga.” Nakon molitve osjećala sam se iznimno opušteno i mirno. Bila sam poput usamljenog čamca na moru koji je pronašao luku u koju će baciti sidro, poput izgubljenog sina koji se nakon godina lutanja vratio u majčin zagrljaj. Obuzeo me osjećaj sigurnosti koji nikad prije nisam osjetila. Nakon toga, kad god bi došlo vrijeme za okupljanje, uvijek bih unaprijed isplanirala svoje poslovne obaveze. Na okupljanjima sam se postupno uspjela opustiti te sam obično uspijevala naći malo vremena za čitanje Božjih riječi i vršenje svoje dužnosti u crkvi. No ponekad, kad bi se moj posao kosio s mojom dužnošću, odabrala bih posao i odgodila svoju dužnost protiv vlastite volje. To me mučilo iznutra. Ponekad bih također pomislila: „Kad ću moći biti neopterećena svojim poslom i u miru vršiti svoju dužnost?” Kad bih vidjela da su mnoga braća i sestre mogli napustiti svoje obitelji i odreći se svojih karijera kako bi propovijedali evanđelje, to bi me jako dirnulo. Pomislila bih da smo svi mi ljudi, pa ako braća i sestre mogu odbaciti svoje brige i dati se za Boga, zašto ja ne mogu sve pustiti? Toliko sam se nadala da ću se jednoga dana moći svesrdno posvetiti vršenju svoje dužnosti; kako bi to bilo sjajno! Tu sam misao neprestano ponavljala Bogu u molitvi, nadajući se da će mi dati više vjere i dopustiti da dođe dan kad ću moći ostaviti svoj posao i svesrdno se dati za Njega.

U ljeto 2011. moje su glavobolje postajale sve jače. Stvarno ih više nisam mogla podnijeti, pa sam otišla u gradsku bolnicu na pregled. Liječnik mi je rekao: „Vaše bi glavobolje mogle biti povezane s poslom koji trenutačno radite. Ako želite poboljšati svoje stanje, najbolji je način da se prestanete baviti tim poslom. U suprotnom će se vaše stanje sve više pogoršavati.” Čuvši liječnikove riječi, bilo mi je jasno da mi to Bog daje izlaz. Željela sam iskoristiti ovu priliku da kažem svojoj obitelji da više ne mogu nastaviti raditi, ali bila sam neodlučna jer mi je trebalo 10 godina mukotrpnog truda i vođenja posla kako bi on danas bio plodonosan, a osim toga, te je godine posao cvjetao i ponekad smo u jednom danu mogli zaraditi pet ili šest tisuća juana. Ako odustanem, tada će drugi u industriji preoteti klijente s kojima sam svih ovih godina bila u kontaktu. Na kraju nisam uspjela prevladati zavodljivost novca, te sam istrpjela mučenje svoje bolesti kako bih ustrajala u radu još nekoliko mjeseci. Iako sam zaradila mnogo novca, uopće nisam bila sretna i sjetila sam se onoga prije kad sam se molila Bogu i bila spremna ostaviti svoj posao te se dati za Njega. No sada sam se i dalje držala novca i nisam ga puštala. Osjećala sam grižnju savjesti. Stoga sam se ponovno pomolila Bogu, moleći Ga da mi pomogne ostaviti svoj posao i dati se za Njega. Jednog sam dana pročitala Božje riječi koje kažu: „Kad bih upravo sad pred vas stavio nešto novca i dao vam slobodu izbora – i kad vas zbog tog izbora ne bih osuđivao – većina bi vas izabrala novac i odbacila istinu. Bolji među vama bi se odrekli novca i nerado bi izabrali istinu, dok bi oni u sredini jednom rukom zgrabili novac, a drugom istinu. Zar time ne bi postalo očito kakvi ste zapravo? Kad biste birali između istine i nečega čemu ste odani, svi biste birali na ovakav način i vaš bi stav ostao isti. Nije li tako? Mnogi su se od vas kolebali između ispravnog i pogrešnog, zar nije tako? U svim borbama između pozitivnog i negativnog, crnog i bijelog, između obitelji i Boga, djece i Boga, sklada i razdora, bogatstva i bijede, statusa i običnosti, podrške i odbačenosti i tako dalje – zasigurno ste svjesni izbora koje ste napravili! Između skladne obitelji i one razorene izabrali ste prvu, čineći to bez imalo oklijevanja; između bogatstva i dužnosti opet ste izabrali ono prvo, bez i najmanje volje da se vratite na obalu; između luksuza i siromaštva izabrali ste prvo; kad birate između svoje djece, žena, muževa i Mene, izabrali ste ono prvo; a između predodžbi i istine i dalje ste izabrali ono prvo. Suočen sa svim oblicima vaših zlih djela, naprosto sam izgubio vjeru u vas, jednostavno sam zapanjen. Vaša srca su toliko neočekivano nesposobna omekšati se. Cijelo Svoje srce koje sam ulagao godinama, iznenađujuće, nije Mi donijelo ništa osim vašeg napuštanja i rezignacije, ali Moje nade za vas svakim danom rastu jer je Moj dan sasvim izložen pred svima. Vi sada ipak težite mračnim i zlim stvarima i odbijate ih pustiti. Kakav će onda biti vaš ishod? Jeste li ikad pažljivo razmislili o tome? Kad bi se od vas zatražilo da ponovo izaberete, kakav bi tada bio vaš stav? Biste li i dalje izabrali ono prvo? Biste li Mi i dalje uzvratili razočaranjem i bolnom tugom? Bi li u vašim srcima i dalje bila samo trunka topline? Biste li i dalje bili u neznanju što učiniti kako biste utješili Moje srce? Što birate u ovom trenutku? Hoćete li se pokoriti Mojim riječima ili ćete osjećati odbojnost prema njima?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Komu si točno odan?). Suočivši se s Božjim preispitivanjem, počela sam promišljati o sebi. Razmišljala sam o tome kako sam se mnogo puta molila Bogu govoreći da sam spremna napustiti svoj posao i da ću se u svakom trenutku dati za Njega. No kad bih pogledala svoju dnevnu zaradu od nekoliko tisuća juana, više ga nisam željela napustiti. Zar time nisam varala Boga? Pomislila sam kako sam, iako sam tijekom ovih godina vjerovala u Boga, gotovo sve svoje vrijeme i energiju potrošila na posao. Mozak mi je bio pun misli o tome kako bih mogla zaraditi više novca, a nikad nisam cijenila dužnost koju bih trebala vršiti. Kad god bi se moja dužnost kosila s poslom, uvijek bih prvo odabrala udovoljiti poslu, gurajući svoju dužnost u drugi plan i ne shvaćajući je ozbiljno. Ovih sam nekoliko godina, kako bih se istaknula među drugima, postala potpuni rob novca, a svaki sam se dan borila s prazninom i boli, tonući sve dublje i dublje. Iako sam se neprestano bunila protiv Boga, On nikad nije odustao od toga da me spasi. Kad zbog posla ne bih mogla prisustvovati okupljanjima, On bi uredio da mi sestre pruže podršku i pomognu. Kad sam se suočavala s izdajom supruga, poslovnim izazovima, kao i bolestima, i kad sam živjela u stanju boli i bespomoćnosti, Bog me Svojim riječima vodio i usmjeravao te mi je omogućio da žudim za svjetlošću i imam volje propisno težiti istini. Kada nisam htjela ostaviti svoj posao, Bog je iskoristio liječnikove riječi kako bi me posavjetovao. Uvijek je strepio i bio zabrinut za moj život te je imao tako brižne namjere prema meni, a ja sam neprestano razmišljala o tome kako zaraditi više novca i uopće nisam mislila na svoju dužnost. Doista sam bila tako sebična! Sada mi je Bog i dalje davao priliku da vršim svoju dužnost i morala sam to cijeniti. Morala sam se dati za širenje evanđelja kraljevstva i vršiti svoju dužnost kao stvoreno biće. Nakon što sam donijela odluku, dogodile su se neke neočekivane stvari zbog kojih sam u određenoj mjeri prozrela štetu i posljedice težnje za bogatstvom.

Jednog zimskog dana 2011. godine netko je mom suprugu uputio prijeteći poziv, govoreći da smo se nekome zamjerili i tražeći od mog supruga da im pošalje 100.000 juana kako bi zajamčio svoju sigurnost. U suprotnom će mu odsjeći ruke i noge. Čuvši te riječi, od straha mi je srce počelo snažno udarati. Takve sam prizore prije viđala samo na televiziji i nikad nisam mislila da ću ih doživjeti u stvarnom životu. Zašto je svijet danas u takvom kaosu? Kako ljudska srca mogu biti tako zlobna? U tom sam trenutku iznenada pomislila da će to, ako nastavim s ovim poslom, doista dovesti do kobne katastrofe. Pomislila sam kako, otkad moja obitelj ima novca, nisam provela ni jedan jedini dan u miru, a sada me snašla ova neočekivana nesreća – novac mi nije donio sreću ni radost. Poslije sam čula da je nekoliko vozača kamiona, koji su nam dovozili robu, poginulo u prometnim nesrećama. Kad sam čula vijesti o njihovoj smrti, jednostavno nisam mogla povjerovati da je to istina. Oni najmlađi imali su tek dvadesetak godina, a oni sredovječni tek su zašli u četrdesete. Najdublji dojam na mene ostavili su supružnici koji nisu htjeli unajmiti vozača kako bi zaradili više novca, nego su danonoćno radili. Na kraju su zbog iscrpljenosti doživjeli prometnu nesreću, te su oboje poginuli. Iako su zaradili nešto novca, zbog toga su izgubili živote. Kakve su koristi imali od tog novca? Sjetila sam se riječi Gospodina Isusa: „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a dušu svoju izgubi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za dušu svoju?” (Mt 16,26). Prisjećajući se onih godina kad sam cijelo svoje srce uložila u penjanje na društvenoj ljestvici, svaki sam dan bila poput stroja koji danonoćno radi. Iako sam zaradila nešto novca, te zadobila pohvale i poštovanje ljudi, to mi nije pružalo nikakvu radost ni užitak, već sam umjesto toga osjećala sve veću prazninu i bol. Radi zarađivanja sam oboljela, a kad bi me glava toliko boljela da sam htjela njome udarati o zid, i dalje nisam bila spremna prestati zarađivati. Vidjela sam da me novac čvrsto sputava. Novac je poput noža koji hladnokrvno ubija ljude. Da sam i dalje iz petnih žila pokušavala zaraditi novac kao i prije, možda bi jednoga dana i mene novac nasmrt izmučio poput tih ljudi. Nakon tog dana više nipošto nisam htjela davati svoj život za novac. Palo mi je na pamet da i sada ima još mnogo ljudi koji ne mogu prozreti ovo i da se još uvijek batrgaju u vrtlogu novca. Nisu vidjeli smjer u svom životu i nisu znali kako živjeti smislenim životom. Željela sam propovijedati Božje evanđelje u posljednjim danima što većem broju ljudi kako bih pomogla ljudima da što prije čuju Njegov glas, shvate istinu i da više ne trpe Sotoninu iskvarenost i štetu. Rekla sam svojoj obitelji da su moje glavobolje sada jako jake i da ubuduće više neću sudjelovati u poslovnim pitanjima. Moja se obitelj složila i dopustila mi da se oporavim. Bila sam jako sretna. Od srca sam zahvaljivala Bogu što mi je pružio izlaz.

Godine 2012., nakon Proljetnog festivala, prepustila sam upravljanje poslom svojem suprugu, te sam u miru mogla čitati Božje riječi i vršiti svoju dužnost. U duši sam se osjećala iznimno spokojno i mirno. I moje se psihičko stanje postupno poboljšalo. A još je čudesnije bilo to što su, bez ikakvog liječenja, moje glavobolje čarobno nestale. Moje je srce bilo jako dirnuto i bila sam itekako svjesna da to Bog liječi moju bolest i oslobađa me mučenja moje bolesti i razaranja mog duha. Odlučila sam propisno vršiti svoju dužnost i uzvratiti Bogu za Njegovu spasonosnu milost. Kad je moj suprug vidio da moje glavobolje prolaze, tjerao me da nastavim raditi, no ja sam mu jasno dala do znanja da više ne želim raditi. Kad je vidio da ga ne želim slušati, zaprijetio mi je razvodom i rekao da mi, ako nastavim vjerovati u Boga, neće davati novca. Vidjevši koliko je moj suprug bezdušan, bila sam toliko ljuta da mi se cijelo tijelo počelo tresti. U mislima su mi se ponovno pojavili prizori ljudi koji su me u djetinjstvu gledali svisoka. Doista više nisam željela živjeti takvim životom. Osjećala sam se vrlo slabo. Kad ne bih vjerovala u Boga, mogla bih nastaviti uživati u obilnom materijalnom životu i poštovanju drugih. Kad bih odabrala u svakom trenutku vršiti svoju dužnost, izgubila bih sve što sam imala. Moje je srce bilo u velikoj boli i na ekstremnim mukama, a suze su mi neprestano tekle niz lice. S jedne je strane bila moja dužnost, a s druge karijera koju sam godinama vodila. Nisam znala kako donijeti odluku. Plačući, pomolila sam se Bogu: „Bože! Sada sam jako slaba i ne znam što bih trebala odabrati. Ako ustrajem u vršenju svoje dužnosti, izgubit ću karijeru i obitelj. Ako odaberem svoju obitelj i karijeru te napustim svoju vjeru u Boga i obavljanje svoje dužnosti, bit ću osoba bez savjesti i razuma. Bože, ne želim Te napustiti. Da me Ti nisi korak po korak usmjeravao do današnjeg dana, ne bih koračala ispravnim životnim putem. Prije nisam težila istini i nisam se davala za Tebe. Danas više ne mogu biti nedostojna Tvojih dobrih namjera. Želim iskreno težiti istini i nastaviti Te slijediti. Bože! Molim Te, daj mi vjere i snage da donesem pravu odluku.” Nakon molitve pročitala sam jedan ulomak Božjih riječi: „Radi istine moraš otrpjeti teškoće, moraš se žrtvovati za istinu, radi istine moraš podnositi poniženje, i moraš pretrpjeti više patnje kako bi zadobio više istine. To je ono što bi trebao učiniti. Ne smiješ odbaciti istinu radi uživanja u obiteljskom skladu i ne smiješ izgubiti dostojanstvo i integritet cijelog života radi trenutnog užitka. Trebao bi težiti svemu što je lijepo i dobro i težiti za smislenijim životnim putem. Ako živiš tako zemaljskim i svjetovnim životom i nemaš nikakav cilj kojemu bi težio, zar tako ne tratiš svoj život? Što možeš zadobiti od takvog života? Trebao bi ostaviti sve tjelesne užitke radi jedne istine, a ne odbaciti sve istine radi sićušnog užitka. Takvi ljudi nemaju ni integritet ni dostojanstvo; njihovo je postojanje lišeno smisla!” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Petrova iskustva: njegova spoznaja o grdnji i sudu.). Čitajući Božje riječi, osjećala sam se kao da mi se On izravno obraća: „Ubuduće bi trebala iskreno težiti istini. Nemoj živjeti onim prizemnim životom kojim si prije živjela.” Prije nisam težila istini i nisam dovoljno čitala Božje riječi. Uložila sam svoje vrijeme i trud u posao, protrativši tako puno vremena. Sada sam morala cijeniti vrijeme koje je preda mnom i bez obzira na to koliko me moja obitelj sputavala, nisam mogla odbaciti ovu sjajnu priliku da težim istini. Rekla sam svom suprugu: „Ovih sam se nekoliko godina razboljela pokušavajući zaraditi novac. Da nisam vjerovala u Boga, odavno bih već bila mrtva. Kao vjernica u Boga, koračam svijetlim i ispravnim životnim putem. Sada kad sam odabrala ovaj put, moram ga slijediti do kraja. Ti ne vjeruješ u Boga, ali ne možeš se miješati u moju slobodu.” Vidjevši da me ne može sputati, moj me suprug od tada više nije gnjavio oko toga. Nakon što sam donijela ovu odluku, osjetila sam takvo oslobođenje u srcu. Nakon toga sam u svakom trenutku vršila svoju dužnost.

Poslije, kad bih vidjela poznanike kako se voze u svojim automobilima, i dalje bih osjećala neku vrstu gubitka: prije kad sam radila i vozila automobil, ljudi su imali visoko mišljenje o meni kamo god bih pošla. A sada sam umjesto toga vozila električni bicikl. Kad bi me stari poznanici i klijenti vidjeli, ne bi me ni pozdravili, a gotovo svi koje sam poznavala odnosili su se hladno prema meni. Ne samo da sam izgubila aureolu koju sam nekoć imala, već sam se suočila i s prigovaranjem svoje obitelji: „Više od 10 godina mukotrpno si vodila posao, a onda si ga dobrovoljno prepustila drugima. Ako ne radiš, baš da vidimo tko će ti ubuduće davati novac. Stvarno ne znam što ti je bilo na pameti. Doista si previše glupa!” Zbog tih uvredljivih i zajedljivih riječi osjećala sam se iznimno uznemireno. Tih sam dana stalno bila nemirna i potištena. Pomislila sam: „Da sam nastavila raditi, drugi bi i dalje imali visoko mišljenje o meni. No sada, bez svog posla, ako u budućnosti ne budem imala novca, kako ću živjeti?” Prije nego što sam uopće postala svjesna toga, ponovno sam upala u Sotonina iskušenja, te sam protiv svoje volje počela razmišljati o rezervnom planu. Često bih se prevrtala u krevetu u gluho doba noći, ne mogavši zaspati. Počela sam promišljati: „Kako to da svaki put kad se suočim s iskušenjem novca, slave i statusa moje srce uvijek postane uznemireno?” Jako sam željela pronaći odgovor na to pitanje. Poslije sam pročitala ovaj ulomak Božjih riječi: „‚Sve se vrti oko novca’ filozofija je Sotone. Vrlo je raširena među ljudima, u svakom društvu; moglo bi se reći da je to trend. Razlog se krije u činjenici da je ova fraza usađena u srce svakog čovjeka, koji je u početku nije prihvaćao, ali se onda prešutno složio s njom, kad je došao u dodir sa stvarnim životom i počeo osjećati kako su te riječi zapravo istinite. Nije li ovo proces kojim Sotona kvari ljude? (…) Sotona novcem mami ljude i sve ih kvari tako da obožavaju novac i materijalne stvari. A kako se to obožavanje novca očituje u ljudima? Ne mislite li da na ovom svijetu ne biste mogli preživjeti bez novca i da bez njega ne biste mogli izdržati ni jedan jedini dan? Koliko novca ljudi imaju određuje koliko je visok njihov status i koliko su ugledni. Siromašni ne osjećaju da mogu stajati uspravno i ponosno, dok bogati imaju visok status, stoje uspravno i ponosno, mogu glasno govoriti i živjeti oholo i neobuzdano. Što ta izreka i taj trend donose ljudima? Nije li istina da su mnogi ljudi spremni na bilo kakvu žrtvu kako bi zaradili novac? Zar mnogi ljudi ne gube svoje dostojanstvo i svoj integritet kako bi stekli što više novca? Zar mnogi, novca radi, ne ostaju bez prilike izvršavati svoju dužnost i slijediti Boga? Nije li gubitak prilike za dobivanje istine i spasenje najveći od svih gubitaka za ljude? Sotona kvari čovjeka do te mjere služeći se samo tom metodom i tom izrekom. Nije li Sotonina namjera zlokobna? Nije li to zlonamjeran trik? Kako ta izreka postaje popularna, ti od neslaganja s njom naposljetku dolaziš do toga da vjeruješ kako je ona istina, a do tog trenutka tvoje je srce potpuno palo u Sotonin stisak, pa stoga nehotice počinješ živjeti prema toj izreci” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni V.). Zahvaljujući onome što su Božje riječi razotkrile, pronašla sam temeljni uzrok zašto se nikada nisam mogla osloboditi okova novca i slave. Prisjetila sam se onoga čemu me je otac često učio kad sam bila mlada: „Naša je obitelj siromašna, pa kad odrasteš, moraš zaraditi više novca i osvjetlati nam obraz. Samo ako imamo novca, ljudi će misliti dobro o nama.” Očeve su mi se riječi urezale u pamćenje. Pomislila sam kako su tijekom ovih godina sotonski otrovi poput: „Novac vrti tamo gdje burgija neće” i „Novac nije sve, ali bez njega ne možeš ništa” određivali kako ću živjeti svoj život. Vjerovala sam da samo ako imam novca mogu govoriti uzdignute glave i da će me drugi cijeniti. Kako bih zadobila visoko mišljenje drugih, danonoćno sam radila neumorno poput mrava. Kad sam bila umorna ili pospana, nisam se htjela odmarati, a kad sam bila bolesna, nisam željela ići liječniku. Iz straha da ne propustim malo posla, uložila sam cijelo svoje srce u zarađivanje novca. Kad god bi došlo do sukoba između mog posla i okupljanja, prvo bih riješila poslovne stvari, a zatim bih otišla na okupljanje. Nikada nisam na prvo mjesto stavila težnju istini i vršenje svoje dužnosti, a kad bih bila zauzeta poslom, jednostavno ne bih prisustvovala okupljanjima. Zaglibila sam u novcu i nisam se iz njega mogla izvući, postajući sve pohlepnija i izopačenija. Iz onoga što su razotkrile Božje riječi napokon sam jasno uvidjela Sotonin zlokobni motiv korištenja tih otrova kako bi naudio ljudima. Želio je iskoristiti ljudske ambicije i želje za novcem i slavom kako bi im naudio i u potpunosti ih progutao. Da Bog nije razotkrio Sotonin zlokobni motiv, zaista bi mi bilo teško prozreti njegovu lukavu spletku, te bih i dalje bila uvučena u vrtlog novca, predajući svoj život Sotoni. Nakon ovog iskustva iz prve sam ruke shvatila da bez obzira na to koliko novca, materijalnog užitka i poštovanja drugih posjedovala, i dalje sam u srcu osjećala prazninu i bol. Moj život nije imao ni trunke vrijednosti ni smisla. Da se i dalje nisam mogla odreći interesa koji su preda mnom i da sam se čvrsto držala novca, novac bi me na kraju nasmrt izmučio. U ovom sam životu imala tu sreću da slijedim Boga, da vlastitim ušima čujem Stvoriteljeve riječi i vršim svoju dužnost kao stvoreno biće. Bila je to stvar od najveće vrijednosti i smisla u mom životu. Nisam mogla odbaciti istinu radi težnje za materijalnim užicima i poštovanjem drugih. Umjesto toga, vjerovanje u Boga i Njegovo štovanje bili su cilj kojemu sam trebala težiti. Bilo je to vrijeme kada se evanđelje kraljevstva uvelike širilo, a kao stvoreno biće trebala sam ispuniti svoju odgovornost i dužnost te širiti evanđelje i svjedočiti o njemu kako bi Bog spasio što više ljudi. To je bila vrijednost i smisao mog života. Nakon što sam shvatila Božju namjeru, novac više nije utjecao na mene. Kad bih otišla kući svojim roditeljima, više me nisu grdili što ne radim, a ponekad bi mi čak dali i nešto novca za životne troškove. Vrlo sam dobro znala da je sve to Božja milost i milosrđe i srce mi je bilo ispunjeno zahvalnošću prema Njemu.

Pomislila sam kako se na ovom putovanju, da nije bilo usmjeravanja Božjih riječi, ne bih oslobodila kontrole Sotonina otrova zvanog „Novac vrti tamo gdje burgija neće”, a kamoli napustila svoj posao i odabrala vršiti svoju dužnost. Shvatila sam da su novac, slava, status, automobili, kuće i tako dalje – da su sve te materijalne stvari prolazne poput oblaka na nebu. Samo težeći istini, živeći prema Božjim riječima i obavljajući svoju dužnost kao stvoreno biće čovjek može živjeti životom koji ima najviše smisla i vrijednosti. Baš kao što Božje riječi kažu: „Kada ljudi grade karijeru u svijetu, razmišljaju samo o težnji za stvarima poput svjetovnih trendova, slave i dobitka te tjelesnih užitaka. Što to podrazumijeva? To znači da su tvoja energija, vrijeme i mladost zaokupljeni tim stvarima i troše se na te stvari. Je li to smisleno? Što ćeš na kraju iz toga zadobiti? Čak i ako zadobiješ slavu i dobitak, to će i dalje biti prazno. Što ako promijeniš svoj način života? Ako sve svoje vrijeme i energiju provodiš težeći istini, ako razmišljaš samo o pozitivnim stvarima, poput toga kako dobro izvršiti svoju dužnost i kako doći pred Boga, ako u tvom srcu postoji samo istina, Bog i pozitivne stvari, i ako trošiš sve svoje vrijeme i energiju na te pozitivne stvari, onda ono što zadobivaš jesu istina i život, a to su najopipljivije korisne i najvrjednije stvari. Znat ćeš kako živjeti, kako se vladati, kako se suočiti sa svakom vrstom ljudi, događaja i stvari. Jednom kada budeš znao kako se suočiti sa svakom vrstom ljudi, događaja i stvari, to će ti u velikoj mjeri omogućiti da se prirodno pokoriš Božjim orkestracijama i uređenjima. Kada se možeš prirodno pokoriti Božjim orkestracijama i uređenjima, tada ćeš, a da toga nisi ni svjestan, postati vrsta osobe koju Bog prihvaća i voli. Razmisli o tome, nije li to dobra stvar? Možda to još ne znaš, ali u procesu življenja svog života i prihvaćanja Božjih riječi i istina-načela, neprimjetno ćeš početi živjeti, gledati na ljude i stvari te se vladati i postupati prema Božjim riječima. To znači da ćeš se, prije nego što to shvatiš, pokoriti Božjim riječima, pokoriti se Njegovim zahtjevima i udovoljiti im. Tada ćeš već postati vrsta osobe koju Bog prihvaća, kojoj vjeruje i koju voli, a da to i ne znaš. Nije li to sjajno? (Da.) Stoga, ako trošiš svoju energiju i vrijeme na težnju istini i dobro obavljanje svoje dužnosti, ono što ćeš na kraju zadobiti bit će najvrjednije stvari” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (18).). Nakon što sam pročitala Božje riječi, bolje sam razumjela vrijednost i značaj težnje istini. Iako sada nisam bila bogata kao prije i moja odjeća nije bila tako sjajna i lijepa, uživala sam u Božjoj opskrbi životom. To je bilo nešto što se nije moglo kupiti nikakvim novcem. Sjetila sam se kako sam se tijekom godina neprestano bunila protiv Boga i ranjavala Njegovo srce i kako sam mnogo puta odbacila Njegovo spasenje kako bih jurila za novcem. Nisam cijenila tu sjajnu priliku da vršim svoju dužnost, ali Bog je uvijek ostao uz mene i čekao da se promijenim; nije odustao od toga da me spasi. Nakon što sam prestala raditi, Bog me nije ostavio da se smrzavam ili gladujem i nastavio se brinuti za mene na sve moguće načine. Božja se spasonosna milost ne može izmjeriti, a kamoli uzvratiti. Nikada neću požaliti što sam u ovom životu odabrala slijediti Boga. Hvala Bogu na Njegovu spasenju. Sva slava Bogu!