Odmalena su me roditelji učili o važnosti marljivog učenja, govoreći da ću samo s dobrom diplomom moći dobiti dobar posao i da ću tek onda moći proživjeti ostatak života bez brige o hrani i odjeći te biti cijenjena. Tata je često sebe navodio kao primjer, govoreći da je prvi u selu otišao na fakultet, što mu je i omogućilo da napusti selo i dođe u grad. Sada sjedi u klimatiziranom uredu, pije čaj, zarađuje visoku plaću i uživa u dobrim povlasticama. Sve je to postigao zahvaljujući svojoj diplomi. Poslije je mama pronašla Boga. Često mi je pričala biblijske priče i davala mi da čitam Božje riječi. Saznala sam da je Bog oduvijek uz nas, da nas čuva i štiti te da sada izražava istinu kako bi nas spasio. Osjećala sam se vrlo sretno i bila sam voljna vjerovati u Boga. Mama je razgovarala sa mnom u zajedništvu o tome da je vjera u Boga najvažnija stvar u životu i da bih je trebala shvatiti ozbiljno. Ali ja to nisam mogla razumjeti i više sam se slagala s tatinim stavom: „Sve drugo je manje vrijedno, učenje je iznad svega.” Vjerovala sam da samo stjecanjem višeg stupnja obrazovanja mogu imati dobar život, istaknuti se u masi te postići da mi drugi zavide i da me cijene. Učenje je bilo najvažnije u mom životu. Moj životni plan bio je glatko upisati fakultet, zatim završiti magisterij, doktorat i poslijedoktorski studij te na kraju postati profesorica, čime bih postala najistaknutija osoba među rodbinom i prijateljima i uzor njihovoj djeci. Tada bih donijela čast svojoj obitelji i živjela život bez žaljenja. Od osnovne škole pa nadalje, gotovo svako jutro budila sam se uz zvuk kazeta na engleskom jeziku, a tijekom praznika tata mi nikad nije dopuštao da se odem van igrati. Također me upisao na dodatnu nastavu vikendom te tijekom zimskih i ljetnih praznika. Iako sam se osjećala jako umorno, smatrala sam da je to moja dužnost i osjećala bih krivnju kad god bih učinila nešto što bi me ometalo u učenju.

Da bi me upisao na bolji fakultet, tata je potrošio mnogo novca da me prebaci iz srednje škole u našem okrugu u školu u glavnom gradu pokrajine. U toj školi, ako biste se na ispitima za izravan upis svakog semestra plasirali među dvjesto najboljih u školi, mogli biste biti izravno primljeni na vrhunske fakultete kao što su Tsinghua, Peking i Tongji. Ali u tu se školu nije bilo lako upisati; trebalo je položiti prijemni ispit. Kako bih bez problema upala u tu školu, tata je opet potrošio mnogo novca da me upiše na individualne instrukcije. Imala sam nastavu od trenutka kad bih ujutro otvorila oči do odlaska na spavanje navečer. Čak sam i sanjala kako se na mene obrušavaju formule i slova. Osjećala sam se potišteno i bespomoćno, ali jedino sam plakanjem mogla dati oduška svojim osjećajima, a zatim nastaviti dalje. Na kraju sam upala u tu školu, baš kao što sam i željela. Nakon što sam se prebacila, vidjela sam da je konkurencija među učenicima u toj školi zaista žestoka. Svi su se trudili ući među dvjesto najboljih kako bi osigurali izravan upis. U takvom okruženju osjećala sam velik pritisak i nisam se usuđivala nimalo opustiti. Svake bih noći ostajala budna do kasno učeći, ne usuđujući se otići u krevet prije jedan ili dva ujutro, a malo duže spavanje vikendom činilo mi se kao grijeh. Često sam razmišljala: „Hoće li ovim danima iscrpljenosti ikada doći kraj?” Ali onda bih pomislila: „Ako se sada ne potrudim i ne uspijem upisati dobar fakultet, pa me na kraju budu prezirali zbog toga, žalit ću još i više. Kad upišem dobar fakultet, sve će biti u redu.” Kad bih na to pomislila, u srcu bi mi se pojavila nada. Ali na moje iznenađenje, uspjela sam upisati samo prosječan preddiplomski fakultet. Bila sam jako razočarana. Posebno me bilo sram kad sam na tom fakultetu srela nekoliko kolega koji su pohađali srednju školu u mom okrugu i imali lošije ocjene od mene. „Čak sam se prebacila u dobru srednju školu samo da bih upisala dobar fakultet, ali na kraju nisam uspjela. Sigurno mi se smiju, govoreći da samo toliko vrijedim i da nisam ništa bolja od njih, zar ne?” Stoga sam si postavila novi životni cilj: „Nisam uspjela upisati vrhunski fakultet za preddiplomski studij, pa ću upisati vrhunski diplomski studij! Kad budem imala viši stupanj obrazovanja, svi prijatelji i rodbina odobravat će me. Kako će to biti veličanstveno!” Pomisao na to dala mi je motivaciju. Nakon toga, kad god bih imala vremena, odlazila sam u knjižnicu učiti. Kad su se na fakultetu održavale pripreme za prijemni ispit za diplomski studij, i ja sam se rano prijavila. U to sam vrijeme dvaput tjedno išla na okupljanja. Na svakom bih okupljanju nešto naučila, a i voljela sam ići na njih. Sestra koja je sa mnom išla na okupljanja bila je moja mlađa kolegica s fakulteta. Osjećala je veliko breme za svoju dužnost i čak je izabrana za vođu crkve. Koliko god je mogla, koristila je vrijeme za okupljanja i svoju dužnost, ali ja nisam mogla. Smatrala sam da je učenje najvažnije u životu, pa sam više slobodnog vremena posvećivala pripremama za prijemni ispit za diplomski studij. Poslije sam izabrana za đakona za rad na pojenju, a i malo se povećao broj okupljanja na koje sam odlazila svakog tjedna. Savjesno sam izvršavala svaku dužnost koju mi je vođa zadala. Međutim, budući da sam i dalje pohađala pripreme za prijemni ispit na diplomski studij, imala sam manje vremena za svoju dužnost. Tijekom okupljanja, ako bi moja braća i sestre imali problema, htjela bih brzo s njima razgovarati u zajedništvu kako bih ih riješila i uštedjela si više vremena za pripremu ispita. Ponekad, kad bi se okupljanje bližilo kraju, vidjela bih da moja braća i sestre žele nastaviti razgovarati, a i ja sam željela ostati još malo na okupljanju, ali bih se onda sjetila da već kasnim s učenjem za taj dan i da bih, ako nastavim s okupljanjem, još više kasnila i da bi to utjecalo na moj uspjeh na ispitu, pa bih pronašla izgovor da odem. Nakon toga osjećala bih samoprijekor u srcu, ali bih onda pomislila kako bi me drugi prezirali ako padnem na prijemnom ispitu na diplomski studij, pa bih potisnula taj osjećaj samoprijekora.

26. kolovoza 2016. izabrana sam za vođu crkve. Kad je taj rezultat objavljen, u srcu sam osjećala i sreću i zabrinutost. Bila sam sretna jer je izbor za vođu crkve značio da ću imati više prilika za obuku. Bila sam zabrinuta jer ću u drugoj polovici godine biti na četvrtoj godini fakulteta, a državni prijemni ispit za diplomski studij bio je pred vratima. Godinama sam marljivo učila za taj ispit, a tih posljednjih nekoliko mjeseci bilo je ključno vrijeme za pripremu. Ako ne prođem, bila bih označena kao „propali kandidat” ili „ponavljač”. Kako bi to bilo sramotno! Osim toga, upis na diplomski studij bio je važan korak na putu do ostvarenja mog slavnog životnog cilja. Ako ne mogu upisati ni diplomski studij, kako ću ikada steći viši stupanj obrazovanja? Zbog čega sam svih ovih godina ostajala budna do kasno i marljivo učila? Nije li to bilo da steknem viši stupanj obrazovanja? Ako u ovom trenutku prihvatim dužnost vođe crkve, morala bih sudjelovati u više crkvenih poslova i ne bih imala ni vremena ni energije za pripremu prijemnog ispita na diplomski studij. Moglo bi se reći da bih se odrekla svoje budućnosti i da bih zbog toga zauvijek nosila titulu „prvostupnice”. Danas diplomiranih studenata ima posvuda. Ne bih imala nikakvu prednost pri pronalaženju posla. Ako ne bih mogla naći dobar posao, kako bih se mogla istaknuti i donijeti čast svojoj obitelji? Nisam željela da me zauvijek preziru, pa sam izrazila nespremnost da budem vođa. Nakon što je čuo moje dvojbe, propovjednik mi je pročitao odlomak Božjih riječi koji mi je dirnuo srce. Svemogući Bog kaže: „Ako si netko tko je obziran prema Božjim namjerama, razvit ćeš istinsko breme za crkvu. U stvari, umjesto da to nazivamo bremenom koje nosiš za crkvu, bilo bi bolje nazvati ga bremenom koje nosiš zarad vlastita života jer je svrha tog bremena koje si razvio za crkvu u tome da takva iskustva koristiš da te Bog usavrši. Prema tome, svatko tko nosi najveće breme za crkvu, svatko tko nosi breme za ulazak u život – bit će onaj koga Bog usavršava. Jesi li to jasno uvidio? Ako se crkva kojoj pripadaš osipa poput pijeska, a ti nisi ni zabrinut ni uznemiren, čak se praviš da ne vidiš kad tvoja braća i sestre ne jedu i ne piju normalno riječi Božje, u tom slučaju ne nosiš nikakvo breme. Bog ne uživa u takvim ljudima. Bog uživa u ljudima koji su gladni i žedni pravednosti i obzirni su prema Božjim namjerama. Dakle, trebate postati obzirni prema bremenu Božjem ovdje i sada; ne smijete čekati da Bog Svoju pravednu narav otkrije cijelom ljudskom rodu da biste postali obzirni prema bremenu Božjem. Zar tada ne bi bilo prekasno? Sada je dobra prilika za usavršenje od Boga. Ako dozvolite da vam ova prilika izmakne, žalit ćete za tim do kraja svojeg života, baš kao što Mojsije nije mogao ući u dobru kanaansku zemlju, za čim je žalio do kraja života i umro kajući se. Nakon što Bog svim narodima otkrije Svoju pravednu narav, bit ćeš ispunjen žaljenjem. Čak i ako te Bog ne izgrdi, grdit ćeš sam sebe zbog vlastitog kajanja. Neki nisu uvjereni u to, ali ako u to ne vjerujete, samo pričekajte i vidjet ćete. Postoje određeni ljudi čija je jedina svrha ispuniti ove riječi. Jesi li spreman žrtvovati se radi ovih riječi?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Vodi računa o Božjim namjerama kako bi postigao savršenstvo.). Čitajući Božje riječi, shvatila sam da je sada ključno vrijeme u kojem Bog usavršava ljude i da ih usavršava kroz izvršavanje njihove dužnosti. Kao vođa, mogla bih komunicirati s više braće i sestara i susresti se s više problema. Svi ti problemi morali bi se riješiti traganjem za istinom, a što bih više problema riješila, to bih više istina razumjela. U procesu izvršavanja svoje dužnosti, otkrila bih svoju iskvarenu narav. Traganjem za istinom, pogrešna gledišta koja stoje iza mojih težnji bila bi ispravljena, a moja iskvarena narav postupno bi se mijenjala. Taj je proces ujedno i proces pročišćenja. Bez izvršavanja dužnosti, ne možeš zadobiti istinu, a izgubit ćeš i priliku za pročišćenje i postizanje spasenja. Shvatila sam da, ako ne iskoristim ovu priliku, i do trenutka kad Božje djelo završi ne steknem mnogo istine te se moja iskvarena narav ne promijeni, na kraju ću doživjeti propast i tada će biti prekasno za žaljenje. Razmišljala sam o tome kako sam u tom razdoblju, stjecajući istine o vizijama kroz izvršavanje svoje dužnosti, shvatila cilj Božjeg djela upravljanja, značaj Božjeg djela suda i stekla određeno znanje o Božjem djelu. Također, kad su mi se prije događale određene stvari, nisam znala kako promišljati o sebi. Oduvijek sam mislila da je moja ljudskost dobra i da sam poštena i ljubazna. Ali razotkrivanjem Božjih riječi i otkrivanjem činjenica, napokon sam uvidjela da sam imala skrivene motive za plaćanje cijene i davanje sebe za Boga, da sam se pokušavala cjenkati s Bogom i da uopće nisam bila poštena osoba. Da nisam izvršavala dužnost, nikada ne bih stekla to znanje niti ostvarila te dobitke. Toga dana bila sam izabrana za vođu i Bog se nadao da ću razumjeti više istina izvršavajući svoju dužnost. Bog me htio spasiti, ali ja nisam znala što je dobro za mene. Samo sam razmišljala o tome hoće li me drugi u budućnosti cijeniti te hoću li se moći istaknuti u masi i donijeti čast svojoj obitelji. Htjela sam odbaciti priliku koju mi je Bog dao da budem usavršena. Zaista sam bila tako ograničenih nazora, glupa i neuka! Zatim sam se sjetila kako su, tijekom ovog razdoblja izvršavanja dužnosti pojenja, moja braća i sestre željeli više okupljanja i razgovora u zajedništvu, ali ja sam samo razmišljala o tome kako da se što prije vratim pripremama za ispite i uopće nisam uzimala u obzir rad crkve. Zaista sam bila tako sebična i lišena ljudskosti!

Oduvijek sam vjerovala da će mi visoka razina obrazovanja i viša diploma osigurati dobru budućnost i udoban život. Ali je li to gledište zaista održivo? Jednog dana pročitala sam ove Božje riječi: „Neki ljudi izaberu dobar smjer na fakultetu pa kasnije, nakon što diplomiraju, pronađu zadovoljavajući posao i tako učine prvi pobjednički korak na svojem životnom putu. Neki nauče mnogo različitih vještina i ovladaju njima, ali nikad ne pronađu ni posao ni radno mjesto koje bi im odgovaralo, a kamoli ostvare karijeru. Na samom početku svojega životnog puta na svakom su koraku osujećeni i opterećeni nevoljama, izgledi su im turobni, a životi neizvjesni. Neki marljivo studiraju, ali im ipak za dlaku izmiče svaka prilika da steknu visoko obrazovanje; čini se kao da im je suđeno da nikad ne uspiju jer im se već prva težnja na životnom putu rasplinula. Ne znajući je li put pred njima ravan ili kamenit, oni prvi put osjećaju da ljudska sudbina obiluje promjenjivim faktorima, stoga na život gledaju s iščekivanjem i strepnjom. Neki ljudi, unatoč tome što nisu naročito dobro obrazovani, pišu knjige i steknu neku slavu; neki su, pak, iako gotovo sasvim nepismeni, uspješni u poslu i mogu od toga živjeti… Koje zanimanje odabrati, kako zarađivati za život: imaju li ljudi ikakvu kontrolu nad tim hoće li u ovim stvarima izabrati dobro ili loše? Jesu li te stvari u skladu s čovjekovim željama i odlukama? Većina ljudi želi sljedeće: manje raditi, a više zarađivati, ne mučiti se na suncu i kiši, lijepo se oblačiti, na svakom mjestu sijati i blistati, izdignuti se iznad ostalih i biti na čast svojim precima. Ljudi se nadaju savršenstvu, ali kad poduzmu prve korake na svojem životnom putu, postupno shvaćaju koliko je ljudska sudbina nesavršena i prvi put istinski shvaćaju da, iako čovjek može smjelo planirati budućnost i gajiti odvažne maštarije, nitko nema sposobnost ni moć da ostvari vlastite snove i nitko nije u poziciji upravljati vlastitom budućnošću. Uvijek će postojati određena udaljenost između čovjekovih snova i stvarnosti s kojom se mora suočavati; stvari nikad nisu onakve kakve bi čovjek želio da budu, a suočeni s takvom realnošću, ljudi nikad ne mogu biti sretni ni zadovoljni. Neki će u pokušaju da promijene svoju sudbinu ići do krajnjih granica, uložiti velik trud i iznimno se žrtvovati radi vlastite dobrobiti i budućnosti. Ali na kraju, čak i ako vlastitim trudom uspiju ostvariti svoje snove i želje, nikad ne mogu promijeniti svoju sudbinu i, koliko se god uporno trudili, nikad ne mogu nadmašiti ono što im je sudbina dodijelila. Bez obzira na razlike u njihovim sposobnostima i inteligenciji te u tome imaju li odlučnost ili ne, svi su ljudi jednaki pred sudbinom i tu se ne razlikuju mali od velikih, niski od visokih ni uzvišeni od neznatnih. Kojim će se zanimanjem netko baviti, kako će zarađivati za život i koliko će bogatstvo u životu imati ne ovisi o njegovim roditeljima, njegovim talentima ili njegovu trudu i ambicijama, već to ovisi o predodređenju Stvoritelja” (Riječ. Svezak 2.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni III.). Nakon što sam pročitala taj odlomak Božjih riječi, shvatila sam da budućnost i sudbina neke osobe nisu određene time što ona studira ili koju diplomu ima, već Božjim predodređenjem. Pogledala sam ljude oko sebe. Mnogi su marljivo učili i stekli viši stupanj obrazovanja, ali na kraju nisu pronašli dobre poslove. Neki moji školski kolege imali su loše ocjene u školi, ali kad su diplomirali, imali su sreće s reformama politike i zaposlili su se kod dobrih poslodavaca. Drugi su upisali diplomski studij, ali su na kraju radili isti posao kao i oni s višom stručnom spremom. Također, hoćete li upisati dobru školu ne ovisi o vama. Uzmite mene kao primjer. Da bih upisala dobar fakultet, posebno sam se prebacila u dobru srednju školu i svakodnevno učila do kasno u noć. Mislila sam da ću uz mnogo truda moći zakoračiti kroz vrata vrhunskog fakulteta i od tada se isticati u masi te donijeti čast svojoj obitelji. Ali nikad nisam očekivala da ću na kraju upisati samo prosječan fakultet. Tako je bilo i sada. Ako mi je suđeno da upišem vrhunski diplomski studij, upisat ću ga. Ako mi nije suđeno, onda koliko god se trudila, neću položiti ispit. Sve što sam mogla učiniti bilo je pokoriti se Božjim orkestracijama i aranžmanima te prolaziti kroz iskustva puštajući da stvari idu svojim tokom dok savjesno izvršavam svoje dužnosti. Razmišljajući o tome, osjetila sam olakšanje u srcu i prihvatila sam dužnost vođe. Nakon što sam postala vođa, vidjela sam da se sva pitanja u crkvi, velika i mala, trebaju rješavati s pažnjom. Bila sam tek kratko na obuci i nisam shvaćala načela te nisam znala kako postupati u mnogim situacijama. Stoga sam se morala truditi tražiti načela i razgovarati sa svojom braćom i sestrama. U osnovi nisam imala ni vremena ni energije za učenje. Istodobno sam sve više osjećala da je pamćenje gradiva iz udžbenika zamorno i dosadno i da to znanje nema praktičnu primjenu. Uvijek sam se morala prisiljavati pamtiti te stvari. Ali izvršavanje moje dužnosti bilo je drugačije. Izvršavanje moje dužnosti moglo mi je donijeti praktične dobitke, a u srcu sam osjećala radost. Na primjer, u provođenju djela čišćenja crkve, trebala sam tragati za istinom o razlučivanju i povezati je s očitovanjima ljudi, što je moglo poboljšati moju sposobnost razlučivanja. Također sam se često susretala s poteškoćama u izvršavanju crkvenog posla. Okretala bih se Bogu da se molim i tražim te bih primala Božje prosvjetljenje i usmjeravanje. Moja vjera u Boga također je rasla. Iako Boga nisam vidjela vlastitim očima kao Job, osjećala sam da je Bog uza me u svako doba i na svakom mjestu i da je moj jedini oslonac. Srce mi je bilo nevjerojatno mirno, a taj osjećaj zadovoljstva nisam mogla steći učenjem. No svaki put kad bih se vratila na fakultet i vidjela kako su svi moji kolege zauzeti pripremama za prijemni ispit te čula kako profesori, studenti i roditelji govore o prijemnom ispitu na diplomski studij, dok sam ja bila zaokupljena crkvenim radom i imala sve manje vremena za pripremu ispita, brinula bih se što će misliti o meni. Hoće li misliti da se ne posvećujem učenju i da ne radim svoj posao kako treba? Zatim bih razmišljala o tome kako sam odmalena naporno radila da steknem viši stupanj obrazovanja. Hoću li odustati tek tako? Tada više nikada neću imati priliku istaknuti se u masi. Razmišljajući o svemu tome, srce mi se i dalje nije moglo smiriti, pa sam se molila Bogu: „O, Bože, neprestano želim steći viši stupanj obrazovanja i još uvijek u srcu želim polagati prijemni ispit na diplomski studij. Ne mogu to potpuno pustiti. Molim Te, usmjeravaj me da razumijem istinu kako na mene ne bi utjecalo pitanje prijemnog ispita na diplomski studij i kako bih mogla dobro izvršavati svoju dužnost.”

Nakon molitve, tražila sam Božje riječi vezane uz slavu i dobitak. Pročitala sam ove Božje riječi: „Tijekom procesa ljudskog stjecanja znanja, koristeći se najrazličitijim metodama, bilo da se radi o pričanju priča, jednostavnom pružanju nekog određenog znanja ili dopuštanju ljudima da zadovolje svoje želje i težnje, kojim putem Sotona želi povesti ljude? Ljudi misle da nema ništa loše u stjecanju znanja, da je to potpuno prirodno. Da to izrazimo na privlačniji način – njegovati uzvišene ideale ili imati ambicije znači imati pokretač, a to bi trebao biti ispravan put u životu. Zar ljudi neće živjeti veličanstvenije ako uspiju ostvariti svoje ideale ili izgraditi uspješnu karijeru? Time čovjek ne samo da može odati počast svojim precima, već ima priliku i ostaviti vlastiti trag u povijesti – nije li to dobra stvar? To je dobra stvar u očima svjetovnjaka, koji smatraju da bi to trebalo biti ispravno i pozitivno. Međutim, navodi li Sotona sa svojim zlokobnim motivima ljude na takav put i to je sve? Naravno da ne. Zapravo, koliko god čovjekove aspiracije bile velike, koliko god njegove želje bile realne ili ispravne, sve što čovjek želi postići, sve čemu čovjek teži neraskidivo je povezano s dvije riječi. Te su dvije riječi ključne za svaku osobu tijekom cijelog njenog života i one su stvari koje Sotona nastoji usaditi u čovjeka. Koje su to dvije riječi? To su ‚slava’ i ‚dobitak’. Sotona koristi vrlo blagu metodu, metodu koja je u velikoj mjeri u skladu s ljudskim predodžbama i nije puno agresivna, kako bi ljude naveo da nesvjesno prihvate njegove načine i zakone opstanka, da razviju životne ciljeve i smjer u životu te da počnu stjecati životne težnje. Koliko god visokoparni bili opisi ljudi o tim svojim životnim težnjama, te težnje se uvijek vrte oko slave i dobitka. Sve što bilo koja velika ili slavna osoba – ili, zapravo, bilo koja osoba – juri tijekom svog života odnosi se samo na te dvije riječi: ‚slava’ i ‚dobitak’. Ljudi misle da će, kad steknu slavu i dobitak, imati kapital da uživaju u visokom statusu i velikom bogatstvu te da uživaju u životu. Misle da jednom kada imaju slavu i dobitak imaju kapital da traže užitak i upuštaju se u razuzdano tjelesno uživanje. Zarad te slave i dobitka koje žele, ljudi rado i nesvjesno predaju Sotoni svoje tijelo, srce i čak sve što imaju, uključujući svoje izglede za budućnost i svoju sudbinu. Čine to bez zadrške, bez čak i trenutka sumnje i da nikada ne znaju tražiti natrag sve što su nekoć imali. Mogu li ljudi očuvati bilo kakvu kontrolu nad sobom jednom kad na taj način predaju sebe Sotoni i postanu mu odani? Sigurno ne. Oni su pod potpunom i apsolutnom kontrolom Sotone. Potpuno su i apsolutno zaglavljeni u toj kaljuži i ne mogu se osloboditi. Kad jednom zaglibe u slavu i dobitak, više ne traže ono što je svijetlo, ono što je pravedno niti lijepe i dobre stvari. To je zato što je zavodljiva moć slave i dobitka nad ljudima prevelika; i to su stvari kojima ljudi mogu težiti cijelog života, pa čak i cijelu vječnost. Zar to nije stvarno stanje? Neki će reći da stjecanje znanja nije ništa drugo nego čitanje knjiga ili učenje nečega što još uvijek ne znaš kako ne bi kaskao za svojim vremenom ili zaostao za svijetom. Znanje se stječe samo da bi mogao zaraditi za svoj kruh, za svoju vlastitu budućnost ili da se zadovolje osnovne potrebe. Bi li itko izdržao desetljeće napornog učenja samo da bi zadovoljio osnovne potrebe i riješio pitanje hrane? Ne, nema takvih. Pa zašto onda čovjek sve ove godine trpi te muke? Zarad slave i dobitka. Slava i dobitak čekaju ljude u daljini i dozivaju ih, a oni vjeruju da samo vlastitim trudom, mukom i borbom mogu slijediti put koji će ih dovesti do slave i dobitka. Takva osoba te muke mora istrpjeti zarad svog budućeg puta, zarad budućeg uživanja i boljeg života. (…) Ljudi su utjecajima tih ideja izloženi iz generacije u generaciju, a svaka generacija na kraju je navedena da ih prihvati. Neprekidno vode borbu u potrazi za tim ‚uzvišenim idealima’, za koje su čak spremni žrtvovati život. To je način i pristup kojim Sotona koristi znanje da iskvari ljude. Dakle, nakon što Sotona ljude povede tim putem, jesu li oni u stanju pokoriti se Bogu i štovati Ga? I jesu li sposobni prihvatiti Božje riječi i težiti za istinom? Apsolutno ne – zato što ih je Sotona zaveo na krivi put. Vratimo se još jednom na znanja, misli i stavove koje je Sotona usadio u ljude: ima li u njima istina o poslušnosti prema Bogu i štovanju Boga? Ima li istina o bogobojaznosti i izbjegavanju zla? Ima li u njima išta od Božjih riječi? Ima li u njima ima išta što je povezano s istinom? Nema – te su stvari potpuno odsutne” (Riječ. Svezak 2.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni VI.). „Radi te slave i dobitka ljudski rod se udaljava od Boga, izdaje Ga i postaje sve opakiji. Tako se usred Sotonine slave i dobitka uništava generacija za generacijom. Ako sada pogledamo Sotonine postupke, nisu li njegovi podmukli motivi krajnje mrski? Možda danas još uvijek ne možete prozreti Sotonine podmukle motive jer mislite da bez slave i dobitka život ne bi imao smisla i da ljudi ne bi više mogli vidjeti put pred sobom, ne bi više mogli vidjeti svoje ciljeve, te da bi im budućnost postala mračna, mutna i sumorna. Ali postupno, jednog ćete dana svi prepoznati da su slava i dobitak golemi okovi koje Sotona stavlja čovjeku. Kad osvane taj dan, temeljito ćeš se oduprijeti Sotoninoj kontroli i okovima koje ti je Sotona donio. Kad poželiš osloboditi se svih tih stvari koje je Sotona u tebe usadio, potpuno ćeš raskinuti sa Sotonom i uistinu ćeš mrziti sve što ti je donio. Tek ćeš tada imati istinsku ljubav prema Bogu i čežnju za Njim” (Riječ. Svezak 2.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni VI.).

Čitajući Božje riječi, shvatila sam da, naizgled, nema ničeg lošeg u težnji za znanjem, ali iza toga se kriju Sotonine zlokobne namjere. Bog je stvorio čovjeka. Potpuno je prirodno i opravdano da ljudi vjeruju u Boga i štuju Ga te da izvršavaju svoju dužnost; to su pozitivne stvari. No kako bi se nadmetao s Bogom za ljude, Sotona koristi znanje da ih zaludi i time povede putem težnje za slavom i dobitkom, navodeći ljude da to smatraju nečim pozitivnim. Tako troše sve svoje vrijeme i energiju na slavu i dobitak i uopće ne mare za izvršavanje svojih dužnosti ili štovanje Boga te se tako udaljuju od Boga, izdaju Ga i na kraju ih Sotona proždire. Sjetila sam se kako sam od malih nogu prihvatila gledište koje mi je tata usadio: „Sve drugo je manje vrijedno, učenje je iznad svega.” Vjerovala sam da, kako me ne bi prezirali, moram marljivo učiti i steći viši stupanj obrazovanja. Zbog prijemnih ispita, svakodnevno sam od jutra do mraka kao robot trpala znanje u glavu. Osjećala sam se kao da će mi glava eksplodirati. Potištena i ojađena, nisam imala načina da dam oduška svojim osjećajima osim da plačem. Unatoč tome, nikad nisam pomislila odustati jer sam vjerovala da je stjecanje slave i dobitka jednako svijetloj budućnosti. Istaknuti se u masi i donijeti čast svojoj obitelji bilo je poput mamca koji je stajao preda mnom, mameći me da potrošim sve svoje vrijeme i energiju. Poslije, iako sam također išla na okupljanja i izvršavala svoju dužnost, u mislima sam stalno razmišljala o tome kako pronaći još više vremena za učenje. Nije mi bilo do rješavanja poteškoća i problema svoje braće i sestara, bojeći se da će mi to oduzeti vrijeme za učenje. Moja braća i sestre izabrali su me za vođu, što je bila Bogom dana prilika za obuku, kako bih mogla zadobiti istinu i rasti u životu. Ali ja sam to htjela odbiti. Smatrala sam težnju za slavom i dobitkom pozitivnim i bila sam spremna platiti bilo koju cijenu da ih steknem. Ipak, kad nisam dobro izvršavala svoju dužnost, uopće nisam osjećala grižnju savjesti. Zaista nisam razlikovala dobro od zla! Vidjela sam da bi me težnja za slavom i dobitkom samo odvela od Boga i navela me da Ga izdam, a na kraju bih potpuno izgubila Božje spasenje i Sotona bi me proždro. U posljednjim danima Bog se utjelovio da izrazi riječi kako bi spasio čovječanstvo. Ovo je ključni trenutak za spasenje čovjeka, a ja sam trošila najbolje godine svog života učeći to beskorisno znanje, propuštajući najbolju priliku za Božje spasenje. Kad Božje djelo završi i dođu velike katastrofe, koliko god znanja ili novca imala i koliki god ugled stekla, to mi neće moći spasiti život. Kakvog bi to smisla imalo? Razmišljajući o tome, shvatila sam ozbiljne posljedice težnje za slavom i dobitkom i sve sam više osjećala da bi priprema za prijemni ispit na diplomski studij samo tratila moju mladost. Sotona me više nije mogao zavaravati. Morala sam odustati od težnje za slavom i dobitkom te uložiti više vremena i energije u izvršavanje svoje dužnosti.

U prosincu 2016, kako se datum ispita sve više približavao, gledala sam knjige za pripremu prijemnog ispita na diplomski studij na svom stolu koje danima nisam otvorila i srce mi je i dalje bilo donekle neodlučno: „Da izađem na ispit ili ne? Ipak sam marljivo radila više od deset godina. Što ako prođem? Ali ako prođem, morat ću započeti novi ciklus napornog učenja, bit će više otvorenih i skrivenih borbi među kolegama i beskrajna potraga za raznim potvrdama. Sama pomisao na to čini me potištenom i guši me! To će mi također neizbježno oduzeti vrijeme za izvršavanje dužnosti. Ali ako ne izađem na prijemni ispit, što mogu raditi u budućnosti? Društvo danas toliko cijeni diplome. Ako nemam viši stupanj obrazovanja, neće mi biti lako naći posao. Ipak se to tiče moje budućnosti!” Razmišljajući o tome, hodala sam amo-tamo po radnoj sobi. Što da izaberem? Sjetila sam se jednog od posljednjih jedanaest zahtjeva koje Bog ima za čovjeka: „Za mene, jesi li u stanju odustati od razmatranja, planiranja ili pripremanja za svoj budući put opstanka?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Vrlo ozbiljan problem: izdaja (2).). Zatim sam pročitala Božje riječi: „Stvari kojima se čovjek nada i koje traži jesu žudnje koje proizlaze iz njegove potrage za zadovoljenjem neumjerenih želja tijela, a ne odredište koje pripada čovjeku. Međutim, Bog je za čovjeka pripremio blagoslove i obećanja koja će pripasti čovjeku nakon što bude pročišćen, koje je Bog pripremio za čovjeka nakon što je stvorio svijet, a koji nisu ukaljani čovjekovim izborima, predodžbama, maštanjima ili tijelom. To odredište nije pripremljeno za određenu osobu, već je mjesto počinka čitavog ljudskog roda. Dakle, to je odredište najprikladnije odredište za ljudski rod” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Obnavljanje čovjekova normalnog života i njegovo dovođenje do divnog odredišta.). „Ovo je vrijeme u kojem Moj Duh obavlja veliko djelo i vrijeme kad započinjem Svoje djelo među neznabožačkim narodima. Povrh toga, sada je vrijeme kad razvrstavam sva stvorena bića, smještajući svako od njih u odgovarajuću kategoriju, kako bi se Moje djelo moglo odvijati brže i bolje moglo postići rezultate. I zato, ono što Ja i dalje tražim od tebe je da cijelo svoje biće posvetiš Mojem cjelokupnom djelu i da, još više, jasno razlučiš i s točnošću vidiš sve djelo koje sam obavio u tebi i da daš svu svoju energiju kako bi Moje djelo postiglo veće rezultate. To je ono što moraš razumjeti. Odustani od nadmetanja s drugima, nemoj više tražiti sebi odstupnicu niti tražiti udobnosti za svoje tijelo, kako ne bi odgađao Moje djelo i ometao svoju divnu budućnost. Daleko od toga da bi te takvo činjenje zaštitilo, samo bi ti moglo donijeti propast. Zar to ne bi bilo glupo s tvoje strane? Ono čemu se danas prepuštaš upravo je ono što ti uništava budućnost, dok je bol koju danas trpiš upravo ono što te štiti. Nužno je da budeš potpuno svjestan ovih stvari, kako ne bi upao u iskušenja iz kojih se ne možeš lako izvući i kako ne bi zalutao u gustu maglu iz koje nikad više nećeš pronaći sunce. Kad se gusta magla raščisti, naći ćeš se usred suda velikog dana” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Djelo širenja evanđelja također je djelo čovječjeg spasenja.). Stalno sam promišljala o Božjim riječima, a što sam više promišljala, to mi je u srcu sve bilo jasnije. Božja je nakana da se ljudi mogu vratiti pred Stvoritelja i izvršavati svoju dužnost, prihvatiti Božji sud i grdnju te da im se pročisti iskvarena narav i tako steći prekrasno odredište koje im je Bog pripremio. Nasuprot tome, ono čemu sam ja težila – istaknuti se u masi i donijeti čast svojoj obitelji – izvana se činilo u skladu s interesima mog tijela, ali u biti me to udaljavalo od Boga i navodilo da Ga izdam te bi me na kraju uništilo. Pomislila sam kako je moja četveročlana obitelj prije vjerovala u Boga, ali kasnije su tata i sestra, bojeći se da će njihovi poslodavci otkriti njihovu vjeru u Boga i da će to utjecati na njihovu budućnost, postupno prestali ići na okupljanja i na kraju potpuno prestali vjerovati u Boga. Iako su kasnije stekli visok status i dobar materijalni život, stalno su bili na oprezu pred drugima, nisu imali pravih prijatelja i bojali su se da će postati žrtve spletki; dane su provodili u nadmudrivanju i intrigama, toliko zabrinuti da noću nisu mogli spavati. Sotona se poigravao njima i mučio ih, i živjeli su u velikoj boli. Posljedice njihove težnje za slavom i dobitkom poslužile su mi kao podsjetnik da takva težnja ne donosi nikakvu korist – to je slijepa ulica. Nisam mogla slijediti njihov put neuspjeha. Trebala sam težiti tome da dobro izvršavam dužnost stvorenog bića i težiti istinskoj budućnosti koju je Bog pripremio za čovjeka. Nakon što sam o tome promislila, više nisam osjećala hladnoću zime. Iako sam platila kotizaciju za prijavu na prijemni ispit na diplomski studij i dvorana za ispitivanje mi je bila dodijeljena, odlučila sam da neću izaći na ispit jer čak i da prođem to nije ispravan put u životu, a ta je slava besmislena.

Nakon što sam donijela tu odluku, osjetila sam olakšanje u cijelom tijelu. Kad sam se vratila na fakultet i vidjela svoje kolege kako se brinu oko prijemnog ispita na diplomski studij, znala sam da ih Sotona muči i srce me više nije vuklo prema prijemnom ispitu na diplomski studij. Od tada sam se potpuno posvetila izvršavanju svoje dužnosti. Godinu dana kasnije, tati je dijagnosticiran rak želuca u kasnom stadiju te je preminuo šest mjeseci kasnije. Vidjevši da su znanje, slava i dobitak beskorisni pred licem smrti, postala sam još sigurnija u srcu da su vjerovanje u Boga i težnja istini jedini pravi put za čovjekov život. Sada izvršavam svoju dužnost na puno radno vrijeme, daleko od buke i borbi ovoga svijeta, i osjećam dubok mir i spokoj u srcu. Svaki dan provodim vrijeme sa svojom braćom i sestrama te zajedno izvršavamo svoje dužnosti i razgovaramo u zajedništvu o istini. Također se usredotočujem na doživljavanje suda i grdnje Božjih riječi te sam stekla određeno razumijevanje vlastite iskvarene naravi. Ti dobitci nešto su što mi godine školovanja i stjecanje velike slave i dobitka nikada ne bi mogle donijeti. Zahvaljujem usmjeravanju Božjih riječi koje mi je omogućilo da shvatim što je istinska budućnost i donesem mudar izbor.