Radim kao propovjednica u crkvi i odgovorna sam za rad nekoliko crkava. Jedne večeri u siječnju 2024. sestra Liu Min proslijedila mi je dokument o izbacivanju Jude Zhang i rekla mi: „Nakon što su uhitili Zhang, izdala je mnoge vođe i djelatnike. Izdala je i tebe. Moraš biti oprezna.” Osjetila sam blagu nervozu i pomislila: „Zhang me izdala, pa sam sada postala meta progona KPK-a. Jednog bi me dana mogli uhititi, stoga doista moram biti oprezna!” Jednog dana u travnju primila sam još jedno pismo od suradnice u kojem je pisalo: „Nakon što su uhitili Yu, postala je Juda i izdala te, ali ne znam je li identificirala tvoju fotografiju. Moraš biti oprezna.” Kad sam to čula, još sam se više zabrinula te sam pomislila: „Ako policija KPK-a ima moju fotografiju te čak traži od Jude da me identificira, onda sam u doista opasnoj situaciji! Sada su posvuda kamere visoke rezolucije, kao i nadzor dronovima. Nadzirat će me kamo god pošla i samo je pitanje vremena kada će me uhititi! Kad policija uhvati vođe i djelatnike, progoni ih do smrti. Ako me uhite i ne uspijem izdržati mučenje, pa postanem Juda ili me pretuku na smrt, zar onda moja vjera neće biti uzaludna?” Što sam više o tome razmišljala, to me je više bilo strah. Osjećala sam da je biti vođa ili djelatnik preopasno. U to vrijeme rad na evanđelju u crkvama za koje sam bila odgovorna nije davao rezultate. Htjela sam otići i saznati zašto rad ne daje rezultate, ali sam se onda sjetila da me progoni KPK i da okruženja u crkvama za koje sam bila odgovorna nisu bila dobra. Ako bi me policajci KPK-a uočili na putu onamo, mogli bi me uhititi u bilo kojem trenutku. Kad sam pomislila na to, nisam se usudila otići. U to su vrijeme mnoga braća i sestre živjeli u strahu i plašljivosti i bili su pasivni u obavljanju svojih dužnosti. Rad na evanđelju osobito nije ostvario nikakav napredak. Iako sam neprestano pisala pisma kako bih pratila rad, nije bilo velikog napretka.

Jedne večeri primila sam pismo od viših vođa. U njemu je pisalo: „Rad na evanđelju u nekim crkvama ne donosi nikakve rezultate. Kao propovjednica, trebala bi otići u crkve kako bi osobno razumjela situaciju, otkrila probleme i riješila ih.” Kad sam to pročitala, osjetila sam mali otpor i pomislila: „Sve crkve za koje sam odgovorna nalaze se u lošim okruženjima. Malo je preopasno da odem onamo i pratim rad. Uostalom, uhićenje vođa i djelatnika glavni je cilj KPK-a. Ako me uhite, mogla bih izgubiti čak i život. Bolje da ne idem nikamo. Trebala bih se samo sakriti i pisati pisma kako bih pratila rad. To će biti sigurnije.” Kad sam to pomislila, osjetila sam nemir u sebi. Rad na evanđelju u crkvama za koje sam bila odgovorna u osnovi je stagnirao i trebala sam odmah otići onamo kako bih to riješila. Ali bojala sam se da će me uhvatiti, pa se nisam usudila ići. Nisam znala što da radim. Živjela sam u brizi i tjeskobi. Sutradan sam primila još jedno pismo od viših vođa. U njemu je pisalo: „Crkve za koje si odgovorna sporo napreduju u različitim stavkama rada. Braća i sestre žive u plašljivosti i vrlo su pasivni u obavljanju svojih dužnosti. Trebala bi otići i pogledati.” Nakon što sam pročitala pismo od vođa, znala sam da trebam otići u crkve i stvarno riješiti probleme. Ali onda sam se sjetila kako je prije nekog vremena policija pretukla jednog vođu na smrt, tri dana nakon što je uhićen, i osjećala sam se plašljivo. Čak sam željela obavljati neku običnu dužnost gdje ne bih morala preuzimati tako velik rizik. Shvatila sam da je moje stanje pogrešno i tražila sam riječi Božje kako bih to riješila.

Tijekom jutarnje posvećenosti pročitala sam odlomak Božjih riječi citiran u videozapisu s iskustvenim svjedočanstvima, koji mi je puno pomogao. Svemogući Bog kaže: „Kada ljudi nisu u stanju prozreti, razumjeti i prihvatiti Božju suverenost i okolnosti koje On orkestrira ili se pokoriti Njegovoj suverenosti i takvim okolnostima te kada se ljudi suočavaju s raznim poteškoćama u svom svakodnevnom životu ili kada te poteškoće premašuju ono što normalni ljudi mogu podnijeti, oni podsvjesno osjećaju raznorazne brige i tjeskobe, pa čak i patnju. Ne znaju kakvo će biti sutra, ili prekosutra, ili kakva će biti njihova budućnost i stoga osjećaju patnju, tjeskobu i zabrinutost zbog svakojakih stvari. Iz kojeg konteksta proizlaze te negativne emocije? Stvar je u tome što oni ne vjeruju u Božju suverenost – to jest, nisu u stanju vjerovati u Božju suverenost i prozreti je te nemaju istinsku vjeru u Boga u svojem srcu. Čak i kada vlastitim očima vide činjenice Božje suverenosti, oni to ne razumiju niti u to vjeruju. Ne vjeruju da Bog ima suverenost nad njihovom sudbinom, ne vjeruju da su njihovi čitavi životi u Božjim rukama i tako se u njihovom srcu rađa nepovjerenje prema Božjoj suverenosti i uređenjima, a zatim se javljaju pritužbe, i oni se nisu u stanju pokoriti” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (3).). „Ako ljudi teže istini, neće se zaplesti u te poteškoće i potonuti u negativne emocije patnje, tjeskobe i brige. Nasuprot tome, ako ne teže istini, te će ih poteškoće zaplesti tako da neće moći pobjeći, a ako ih ne budu u stanju riješiti, one će na kraju postati negativne emocije koje će se zavezati u čvorove u najdubljim dijelovima njihovih srca, utječući na njihov normalan život i normalno obavljanje dužnosti, što će sve dovesti do toga da se osjećaju potlačeno i da ne mogu pronaći oslobođenje – to je ishod koji će one proizvesti u ljudima” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (3).). Iz Božjih riječi shvatila sam da je moj strah od uhićenja i premlaćivanja na smrt zapravo posljedica nerazumijevanja Božje svemogućnosti i suverenosti: nisam vjerovala da je sve pod Božjom suverenošću. Budući da me izdao Juda i da sam sada bila meta KPK-a, bojala sam se da ću, ako me uhite i ne uspijem podnijeti mučenje, pa postanem Juda ili me pretuku na smrt, izgubiti priliku za spasenje. Zato se nisam usudila otići u crkve rješavati probleme. Nisam bila voljna pokoriti se okruženju koje je Bog orkestrirao za mene. Čak sam se žalila da je obavljanje dužnosti vođa i djelatnika preopasno i željela sam obavljati običnu dužnost koja ne uključuje velike rizike. Uopće nisam pokazivala odanost ni pokornost Bogu!

Zatim sam pročitala još Božjih riječi i zadobila neko razumijevanje o svom stanju. Svemogući Bog kaže: „Osim što razmišljaju o vlastitoj sigurnosti, o čemu još razmišljaju određeni antikristi? Kažu: ‚Trenutno nam okruženje nije naklonjeno, pa se manje pokazujmo i manje propovijedajmo evanđelje. Tako je manja vjerojatnost da će nas uhvatiti, a rad crkve neće biti uništen. Ako izbjegnemo da nas uhvate, nećemo postati Jude, i onda ćemo moći opstati u budućnosti, zar ne?’ Zar nema antikrista koji koriste takve izgovore da zalude svoju braću i sestre? Neki se antikristi jako boje smrti i sramotno životare; također vole ugled i status i voljni su preuzeti ulogu vođe. Iako znaju da ‚posao vođe nije lako nositi – ako veliki crveni zmaj sazna da sam postao vođa, postat ću poznat i mogao bih se naći na tjeralici, a čim me uhvate, život će mi biti u opasnosti’, radi uživanja u statusnim povlasticama, oni zanemaruju te opasnosti. Kad služe kao vođe, samo se prepuštaju svojim tjelesnim užicima i ne bave se stvarnim poslom. Osim što se malo dopisuju s raznim crkvama, ne rade ništa drugo. Skrivaju se na nekom mjestu i ne sastaju se ni s kim, držeći se izolirano, a braća i sestre ne znaju tko im je vođa – do te mjere se boje. Dakle, nije li ispravno reći da su oni vođe samo po imenu? (Da.) Ne bave se nikakvim stvarnim poslom kao vođe; stalo im je samo do skrivanja. Kad ih drugi pitaju: ‚Kako je biti vođa?’, reći će: ‚Nevjerojatno sam zaposlen, a radi sigurnosti moram se stalno seliti. Ovo okruženje je toliko uznemirujuće da se ne mogu usredotočiti na svoj posao.’ Uvijek se osjećaju kao da ih mnoge oči promatraju i ne znaju gdje je sigurno sakriti se. Osim što se prerušavaju, skrivaju na različitim mjestima i ne borave na jednom mjestu, oni iz dana u dan ne obavljaju nikakav konkretan posao. Postoje li takvi vođe? (Da.) Koja načela slijede? Ti ljudi kažu: ‚Kaže se: ‚Lukav zec ima tri jazbine.’ Da bi se zec zaštitio od napada grabežljivca, mora pripremiti tri jazbine u koje će se sakriti. Ako se osoba susretne s opasnošću i mora pobjeći, a nema se gdje sakriti, je li to prihvatljivo? Moramo učiti od zečeva! Životinje koje je Bog stvorio imaju tu sposobnost preživljavanja i ljudi bi trebali učiti od njih.’ Otkako su preuzeli ulogu vođe, shvatili su tu doktrinu i čak vjeruju da su razumjeli istinu. U stvarnosti, užasno su prestrašeni. Čim čuju za vođu koji je prijavljen policiji jer mjesto u kojem je živio nije bilo sigurno, ili za vođu kojeg su uhodili špijuni velikog crvenog zmaja jer je prečesto izlazio vršiti svoju dužnost i družio se s previše ljudi, i kako su ti ljudi na kraju uhićeni i osuđeni, odmah se uplaše. Misle: ‚O ne, hoću li ja biti sljedeći uhićen? Moram naučiti iz ovoga. Ne bih smio biti previše aktivan. Ako mogu izbjeći obavljanje nekog crkvenog rada, neću ga obavljati. Ako mogu izbjeći da se pojavljujem, neću se pojavljivati. Smanjit ću svoj posao što je više moguće, izbjegavat ću izlaske, izbjegavat ću druženje s bilo kim i osigurat ću da nitko ne zna da sam vođa. Ovih dana, tko si može priuštiti da brine o bilo kome drugom? Puko preživljavanje već je izazov!’ Otkako su preuzeli uloge vođa, osim što nose torbe i skrivaju se, ne obavljaju nikakav rad. Oni žive kao na iglama, u stalnom strahu da će biti uhvaćeni i osuđeni. Pretpostavimo da čuju nekoga kako kaže: ‚Ako te uhvate, ubit će te! Da nisi vođa, da si samo običan vjernik, možda bi te pustili nakon što platiš malu kaznu, ali budući da si vođa, teško je reći. Previše je opasno! Neki vođe ili djelatnici koji su uhvaćeni radije bi umrli nego odali bilo kakve informacije i policija ih je pretukla na smrt.’ Jednom kad čuju da je netko pretučen na smrt, njihov strah se pojačava i još se više boje raditi. Svaki dan samo razmišljaju o tome kako izbjeći da ih uhvate, kako izbjeći da se pojavljuju, kako izbjeći da budu nadzirani i kako izbjeći kontakt s braćom i sestrama. Razbijaju glavu razmišljajući o tim stvarima i potpuno zaboravljaju na svoje dužnosti. Jesu li to odani ljudi? Jesu li takvi ljudi sposobni za ikakav rad? (Ne, ne mogu.)” (Riječ. Svezak IV.: Razotkrivanje antikrista. Deveta stavka (Drugi dio).). Bog razotkriva da u slučaju opasnosti antikristi žele zaštititi samo sebe. Oni samo sebe čuvaju od opasnosti i uopće ne razmišljaju o interesima crkve. Njihova je priroda sebična i prezira vrijedna. Shvatila sam da je moje ponašanje bilo jednako sebično kao i ponašanje antikrista. Bila sam itekako svjesna da su različite stavke rada u crkvama za koje sam bila odgovorna sporo napredovale i da su braća i sestre živjeli u strahu i plašljivosti. Puko pisanje pisama radi praćenja rada uopće nije moglo donijeti nikakve rezultate. Morala sam odmah otići u crkve i riješiti te probleme. Ali nisam se usudila ići jer sam se bojala uhićenja te sam se čak i žalila da su dužnosti vođa i djelatnika preopasne. Posebice, kad sam se sjetila kako je prije nekog vremena policija jednog vođu pretukla na smrt, tri dana nakon što je uhićen, još sam se više bojala uhićenja; nisam htjela ići u crkve rješavati te probleme te sam čak željela i obavljati dužnost koja nije uključivala preuzimanje bilo kakvog rizika. Kao vođa nisam uspjela zaštititi rad crkve u ključnom trenutku i nisam uopće razmišljala o svojoj dužnosti i svojim odgovornostima, ne pokazujući nimalo odanosti ni pokornosti Bogu. Bog me uzvisio da obavljam dužnost vođe; trebala sam dobro obavljati rad crkve i štititi interese Božje kuće. Ali umjesto toga, kako bih zaštitila sebe, skrivala sam se, sramotno se držeći vlastitog života. U ključnom trenutku nije me bilo briga hoće li braća i sestre živjeti ili umrijeti, nisam marila za interese crkve i nisam bila nimalo posvećena svojoj dužnosti. Rad tih crkava bio je u zastoju, a ja sam već počinila prijestupe odgađajući rad. Da se nisam odmah pokajala, onda, čak i da sam se uspjela sakriti i izbjeći uhićenje, ne bih ispunila svoju dužnost ni svoje odgovornosti. To bi bila izdaja Boga i na kraju bi me Bog isključio i kaznio baš kao i antikrista.

Poslije sam pročitala još nekoliko odlomaka Božjih riječi, koji su mi dali vjeru i snagu. Bog kaže: „Oni na vlasti izvana se možda čine zlobni, ali ne bojte se, jer to je zato što imate malo vjere. Dokle god vam vjera raste, sve će biti lako. Kličite i skačite do mile volje! Sve vam je pod nogama i u Mojim rukama. Ne ovisi li ostvarenje ili uništenje o jednoj Mojoj riječi?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 75. poglavlje.). „Ne bi se trebao bojati ovoga i onoga; s koliko god se poteškoća i opasnosti suočio, trebao bi moći ostati postojan preda Mnom, neometan ijednom preprekom, kako bi se Moja volja mogla nesmetano izvršiti. To je tvoja dužnost… Moraš sve izdržati; za Mene moraš biti spreman sve ostaviti i slijediti Me svom svojom snagom te biti spreman platiti svaku cijenu. Sada je vrijeme kada te iskušavam: hoćeš li Mi ponuditi svoju odanost? Možeš li Me odano slijediti do kraja puta? Ne boj se; sa Mnom kao tvojim osloncem, tko bi ti ikada mogao zapriječiti put?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 10. poglavlje.). Točno. Uz Božju potporu, čega sam se trebala bojati? Koliko god veliki crveni zmaj bio razuzdan i pakostan, to je u Božjoj suverenosti. On je predmet služenja u Božjim rukama. Bez Božjeg dopuštenja, policija me ne bi mogla uhititi čak ni da sam im bila pred nosom. Osvrćući se na godine u kojima sam slijedila Boga, mnogo sam puta bila u opasnosti i zamalo su me uhitili. Božja čudesna zaštita svaki me put izbavila iz opasnosti. Primjerice, jedne večeri 2020. dvoje ljudi došlo je u inspekciju kuće koju smo unajmljivale. Budući da je postojala opasnost za moju sigurnost i nisam im mogla pokazati osobnu iskaznicu, namjeravali su nas prijaviti. Jedan od muškaraca mi je oštro rekao: „Pričekaj, idem odmah pozvati policiju da te uhiti!” Nakon što je to rekao, izašao je. Moje sestre i ja iskoristile smo priliku i brzo otišle. Sutradan ujutro do kuće je došlo deset policajaca. Nisu nas mogli uhititi, pa su umjesto toga uhitili našeg stanodavca koji ne vjeruje. Vidjela sam da ovisi o Bogu hoću li biti uhićena ili ne. Baš kao što Bog kaže: „Bez Božjeg dopuštenja, Sotona ne može lako dotaknuti ni kap vode ni zrno pijeska na zemlji; bez Božjeg dopuštenja, Sotona se ne može petljati čak ni s mravima na zemlji, a kamoli s čovječanstvom, koje je stvorio Bog” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni I.). Ako bi Bog dopustio da me uhite, to bi bilo s Njegovom dobrom namjerom i trebala bih se pokoriti Božjoj suverenosti i aranžmanima te biti postojana u svom svjedočanstvu za Boga.

Pročitala sam još jedan odlomak Božjih riječi i zadobila mnogo jasniji pogled na smrt. Svemogući Bog kaže: „Kako su umrli oni učenici Gospodina Isusa? Među učenicima je bilo onih koji su bili kamenovani, vučeni za konjem, naglavačke razapeti, rastrgani pomoću pet konja – snašli su ih razni oblici smrti. Koji je bio razlog njihove smrti? Jesu li učinili kakva nedjela pa su zatim pogubljeni po zakonu? Ne. Oni su širili Gospodinovo evanđelje, ali ljudi ovoga svijeta nisu ga prihvatili, već su ih umjesto toga osuđivali, tukli i grdili, pa čak i usmrtili – tako su postali mučenici. (…) Zapravo, tako su njihova tijela umrla i preminula; to je bio njihov način odlaska iz ljudskog svijeta, ali to ne znači da je njihov ishod bio isti. Kakav god bio način njihove smrti i odlaska, ili kako se to dogodilo, Bog nije na taj način odredio konačne ishode tih života, tih stvorenih bića. To moraš jasno vidjeti. Naprotiv, upravo su na taj način osudili ovaj svijet i posvjedočili o Božjim djelima. Ta su stvorena bića iskoristila svoj najdragocjeniji život – iskoristila su posljednji trenutak svog života – kako bi posvjedočila o Božjim djelima, kako bi posvjedočila o Božjoj velikoj sili i kako bi objavila Sotoni i svijetu da su Božja djela ispravna, da je Gospodin Isus Bog, da je On Gospodin i Božje utjelovljeno tijelo. Čak ni do posljednjeg trenutka svog života nikada nisu zanijekala ime Gospodina Isusa. Nije li to bio oblik suda nad ovim svijetom? Iskoristili su svoj život kako bi navijestili svijetu i dokazali ljudskim bićima da je Gospodin Isus Gospodin, da je Gospodin Isus Krist, da je On Božje utjelovljeno tijelo, da djelo otkupljenja cijelog čovječanstva koje je On izvršio omogućuje ovom čovječanstvu da nastavi živjeti – ta je činjenica zauvijek nepromjenjiva. Do koje su mjere oni koji su mučenički stradali radi širenja evanđelja Gospodina Isusa obavili svoju dužnost? Je li to bilo do krajnje mjere? Kako se očitovala ta krajnja mjera? (Dali su svoje živote.) Tako je, platili su cijenu svojim životima” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Propovijedanje evanđelja dužnost je koju su svi vjernici obvezni ispuniti.). Božje riječi vrlo jasno objašnjavaju značenje smrti. Učenici Gospodina Isusa postali su mučenici zbog širenja evanđelja Gospodnjeg. Neki su ubijeni mačem, neki obješeni, a neki razapeti. Svojim su životima dali lijepo i snažno svjedočanstvo za Boga i ponizili su Sotonu. Njihove su smrti bile smislene i vrijedne, a Bog ih je odobravao. Iako je njihovo tijelo umrlo, to nije bila prava smrt: Njihove su se duše vratile Bogu. U Božjem djelu posljednjih dana mnoga su braća i sestre također iznijeli svjedočanstvo o pobjedi nad Sotonom. Nakon što su uhićeni, bez obzira na to kako ih je policija mučila, radije bi umrli nego izdali Boga ili postali Jude. Međutim, ja sam se bojala da će me pretući na smrt i prije nego što me uopće uhite i, poput kornjače koja se skriva u svom oklopu, nisam se usudila vršiti svoju dužnost. Gdje je tu bilo svjedočanstvo? Što sam više o tome razmišljala, to sam više osjećala žaljenje i samoprijekor. Bilo me previše sram ikome se pokazati i mrzila sam sebe što sam bila tako sebična i prezira vrijedna te što nisam imala nimalo ljudskosti. Molila sam se Bogu: „Dragi Bože, kako bih sačuvala sebe, pokušavala sam spasiti vlastitu kožu – živim jadan život i ne pokazujem Ti odanost ni pokornost. Ti odlučuješ o tome hoće li me uhititi ili ne. Spremna sam se potpuno povjeriti u Tvoje ruke i više ne biti sputana strahom od smrti. Spremna sam otići u crkve kako bih stvarno riješila probleme i ispunila svoje dužnosti.” Nakon molitve osjećala sam se mnogo sigurnije i opuštenije.

Nakon toga otišla sam u jednu crkvu. Kroz svoja ispitivanja otkrila sam da su se vođe crkve bojali da će njihova braća i sestre biti uhićeni zbog propovijedanja evanđelja i da će njih smatrati odgovornima, pa su vrlo pasivno pratili rad. Kao odgovor na to stanje, jele smo i pile Božje riječi te smo razgovarale u zajedništvu o njima. Vođe crkve shvatili su da je njihov strah od preuzimanja odgovornosti i njihov neuspjeh u obavljanju stvarnog rada proizlazio iz toga što su njima upravljale njihove sebične i prezira vrijedne sotonske naravi te su bili voljni promijeniti se. Nakon toga počeli su se sastajati s vođama timova, đakonima i djelatnicima evanđelja kako bi razgovarali u zajedništvu o problemima u radu na evanđelju i rješavali ih. Radili smo zajedno i rad crkve postupno je počeo pokazivati znakove poboljšanja. Iz dubine srca zahvaljujem Svemogućem Bogu što me razotkrio i spasio!