70. Sada se mogu odnositi prema ljudima u skladu s načelima

Lin Hui, Kina

U lipnju 2023. izabrana sam za nadzornicu rada na izradi tekstova. U interakciji sa svojom braćom i sestrama, otkrila sam da su njihove profesionalne vještine i radna sposobnost relativno slabe, pa sam ih strpljivo usmjeravala i pomagala im te razgovarala s njima u zajedništvu kako bismo riješili sve poteškoće na koje bi naišli. No kad je posla bilo puno, izgubila sam strpljenje i počela sam gledati na njih svisoka. U srpnju, crkva se suočila s pomahnitalim KPK-ovim uhićenjima. Nisam mogla stupiti u kontakt s mnogim djelatnicima koji su radili na izradi tekstova i rezultati našeg rada počeli su opadati. Braća i sestre iz jednog tima htjeli su da razgovaram o tome kako nastaviti s nadolazećim poslom. U to sam se vrijeme bavila drugim zadatkom, pa sam se s njima ukratko dopisivala o općim smjernicama o načinu obavljanja posla, misleći da bi trebali znati kako ih provesti. Međutim, vođa tima mi je ipak odgovorila, rekavši da se suočavaju s nekim poteškoćama. Mislila sam u sebi: „Kad se crkva prvi put suočila s uhićenjima, ni ja nisam znala što učiniti, ali sam uspjela pronaći neke puteve moleći se i tražeći. Zašto ti ne znaš pronaći put za sebe? Sve što znaš jest žaliti se na poteškoće. Jednostavno ne unosiš srce u svoju dužnost; samo čekaš gotovo rješenje. Ti si vođa tima; kad se žališ na poteškoće, to će negativno utjecati na druge.” Tijekom jednog okupljanja, rekla sam optužujućim tonom: „Jeste li razgovarali o ikakvim rješenjima za ove poteškoće? Što uopće radite svaki dan? Zašto ne pokušate sami pronaći put za sebe?” Vidjela sam da sestra izgleda uzrujano i shvatila sam da moj ton nije bio ispravan. Ali onda sam pomislila da je to što sam rekla istina i da sam je pokušavala usmjeriti na to da se više oslanja na Boga kad se suoči s poteškoćama, umjesto da se samo žali na njih. Rekla sam si da je to za njezino vlastito dobro. Ponekad, kad bih postavljala pitanja sestri Liu, budući da brzo govorim, ona ne bi odmah reagirala i njezini bi odgovori bili pomalo neizravni. Gledala bih je svisoka i mislila: „Pa ti uopće ne odgovaraš na moje pitanje. Zar ne možeš jednostavno odgovoriti izravno i bez okolišanja? Zašto moraš okolišati?” Tada bih rekla prijekornim tonom: „Nemoj okolišati. Samo odgovori na postavljeno pitanje, inače te nitko ne može razumjeti!” Nakon što bih to rekla, ona bi se osjećala pomalo sputano. Jednom prilikom, sestra Zhang podijelila je svoje stanje, rekavši da ponekad kad bih je nešto pitala, ne bi odmah shvatila što mislim. Kad njezini odgovori ne bi pogađali bit pitanja, izgrdila bih je te se onda ne bi više usudila ništa reći, bojeći se da će biti orezana jer ne odgovara pogađajući bit pitanja. Kad sam čula sestru Zhang da to govori, i dalje nisam promišljala o sebi. Umjesto toga, mislila sam da se previše brine o tome da sačuva svoj ugled. Mislila sam: „Nije li za tvoje dobro to što ti ukazujem na tvoje probleme? Zašto se uopće osjećaš sputano? Jednostavno si previše krhka!” Nakon nekog vremena, sestre su se pomalo udaljile od mene. Ponekad bih ih čula kako čavrljaju i smiju se u uredu, ali bi utihnule onog trenutka kad bih ja ušla. Shvatila sam da će me sve izbjegavati ako se tako nastavi – kako bismo onda ikako mogle surađivati u vršenju svojih dužnosti? Stoga sam pronašla neke Božje riječi koje su analizirale oholu narav i pokušala vidjeti kako se odnose na mene. Također sam se izvana obuzdavala i pokušavala uglavnom razgovarati s njima nježnijim tonom ili zbijati šale kako bih ublažila atmosferu.

Kasnije je jedan suradnik, brat Wang, saznao da se nekoliko članova tima osjeća sputano zbog mene i ukazao mi je na moj problem. Pročitao mi je mnogo Božjih riječi, a jedan me se ulomak posebno dojmio. Svemogući Bog kaže: „Možeš li pomoći ljudima da razumiju istinu i uđu u stvarnost ako samo izgovaraš riječi i doktrine kako bi im držao prodike i orezivao ih? Ako ono o čemu razgovaraš u zajedništvu nije praktično i ako to nisu ništa drugo nego riječi i doktrine, onda koliko god ih orezuješ i držiš im prodike, bit će uzalud. Misliš li da je to što te se ljudi pomalo boje, što rade ono što im kažeš i ne usuđuju se prigovoriti isto što i njihovo razumijevanje istine i pokornost? To je potpuno pogrešno. Ulazak u život nije tako jednostavan. Neki su ljudi koji postanu vođe poput novih upravitelja koji pokušavaju ostaviti snažan dojam; počinju tako što pokušavaju nametnuti svoj novostečeni autoritet Božjem izabranom narodu i natjerati sve da ih slušaju. Misle da će im to olakšati posao. Ako nemaš istina-stvarnost i ne možeš razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješio probleme, onda će ubrzo tvoj pravi rast biti otkriven, tvoje pravo lice bit će razotkriveno i vrlo bi lako mogao biti isključen. U nekim je administrativnim poslovima malo orezivanja i discipliniranja ljudi prihvatljivo. Ali ako nisi sposoban razgovarati u zajedništvu o istini, na kraju i dalje nećeš moći riješiti probleme, a to će utjecati na rezultate posla. Ako, bez obzira na to kakvi se problemi pojave u crkvi, uvijek držiš prodike ljudima i neprestano svaljuješ krivnju te ako je jedino što radiš to da se prema ljudima postavljaš svisoka, onda se to očituje tvoja iskvarena narav i pokazao si ružno lice svoje iskvarenosti. Ako uvijek postavljaš sebe na pijedestal i ovako držiš prodike ljudima, onda, kako vrijeme prolazi, ljudi neće moći primiti opskrbu životom od tebe, neće zadobiti ništa praktično, već će te umjesto toga prezirati i osjećati gađenje prema tebi. Osim toga, bit će nekih ljudi koji će, pod tvojim utjecajem zbog nedostatka sposobnosti razlučivanja, naučiti držati prodike drugima i orezivati ih; i oni će se ljutiti i gubiti živce. Ne samo da nećeš moći riješiti probleme ljudi – također ćeš poticati njihove iskvarene naravi. A nije li to vođenje ljudi na put prema propasti? Nije li to zlo djelo? Vođa bi trebao voditi prvenstveno razgovarajući u zajedništvu o istini i opskrbljujući životom. Ako uvijek postavljaš sebe na pijedestal i držiš prodike drugima, hoće li oni moći razumjeti istinu? Ako neko vrijeme postupaš na ovaj način i ljudi jasno uvide kakav si doista, odbacit će te. Možeš li dovesti ljude pred Boga postupajući na ovaj način? Nipošto. Samo ćeš napraviti zbrku u radu crkve i navesti Božji izabrani narod da te prezire i odbaci” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Treći dio.). Dok sam promišljala o Božjim riječima, one su mi doista prodrle u srce. Ono što je Bog razotkrio bilo je upravo moje stanje. Bila sam nadzornica, ali kad sam vidjela da se braća i sestre susreću s poteškoćama i problemima u svojim dužnostima, ne samo da nisam s njima razgovarala u zajedništvu i pomagala im, nego sam stalno stajala na pijedestalu kako bih im držala prodike i kritizirala ih. To je uzrokovalo da su me svi izbjegavali i bojali me se. Njihova su stanja postala loša i to je utjecalo na njihovu sposobnost izvršavanja dužnosti. Odnošenje prema ljudima na temelju moje iskvarene naravi bilo je doista odvratno Bogu i odbojno drugima. Prije nekog vremena crkva se suočila s masovnim uhićenjima, s mnogim djelatnicima koji su radili na izradi tekstova nije se moglo stupiti u kontakt, a napredak rada na izradi tekstova se usporio. Braća i sestre živjeli su u poteškoćama, ne znajući kako to iskusiti. To je bilo vrijeme kad im je trebalo da razgovaram s njima u zajedništvu i pomognem im kako bih s njima pronašla put naprijed i riješila razne poteškoće i probleme s kojima su se suočavali. Ali umjesto da ponudim praktičan razgovor u zajedništvu i pomoć, gledala sam sestre svisoka i držala im prodike. Kao rezultat toga, nisu primile nikakvu pomoć, a ja sam ih na svakom koraku sputavala. To uopće nije bilo izvršavanje moje dužnosti! Nisam li time samo činila zlo? To sam posebno osjetila kad sam vidjela ove Božje riječi: „Ako uvijek postavljaš sebe na pijedestal i ovako držiš prodike ljudima, onda, kako vrijeme prolazi, ljudi neće moći primiti opskrbu životom od tebe, neće zadobiti ništa praktično, već će te umjesto toga prezirati i osjećati gađenje prema tebi.” Kao nadzornica, time što stojim na pijedestalu, držim prodike i sputavam druge, ne samo da bih zabrljala posao, već bi me braća i sestre, ako od mene ne bi mogli dobiti nikakvu pomoć, odbacili. Sada su rezultati našeg rada opali, stanja braće i sestara bila su loša, a ja sam na taj način bila orezana i razotkrivena. Nije li me Bog time korio? Shvativši to, osjećala sam se duboko uznemireno i krivo. Samo sam željela umiriti svoje srce i tragati za istinom kako bih riješila svoje probleme.

Kasnije sam pročitala još jedan ulomak Božjih riječi, koji me se doista duboko dojmio. Svemogući Bog kaže: „Otkrio sam da mnogi vođe znaju samo držati prodike ljudima i snishodljivo propovijedati drugima svisoka, a ipak ne mogu komunicirati s drugima kao da su ravnopravni niti normalno stupati u kontakt s ljudima. Kada neki ljudi govore, to je uvijek kao da drže govor ili podnose izvještaj. Njihove su riječi uvijek usmjerene samo na stanja drugih ljudi, ali nikada se ne otvaraju o sebi. Nikada ne analiziraju vlastite iskvarene naravi, već umjesto toga analiziraju samo probleme drugih ljudi kako bi svi znali za njih. Zašto to rade? Zašto drže takve propovijedi i govore takve stvari? To je dokaz da uopće nemaju spoznaju o sebi, da im previše nedostaje razboritosti te da su previše oholi i samopravedni. Misle da to što imaju sposobnost prepoznati iskvarene naravi drugih ljudi dokazuje da su iznad drugih, bolji od njih u razlučivanju i da su manje iskvareni od drugih ljudi. Oni mogu razotkrivati, analizirati i držati prodike drugima, ali ne otvaraju se, ne razotkrivaju niti analiziraju vlastite iskvarene naravi, ne ogoljuju se niti govore išta o vlastitim nakanama. Uvijek drže prodike drugim ljudima zbog neprimjerenog ponašanja. To je veličanje i uzdizanje sebe. Zašto tako nerazumno stvaraš nevolje otkad si postao vođa? Zašto, nakon što si postavljen za vođu crkve, ležerno držiš prodike drugima, ponašaš se samovoljno i tvrdoglavo radiš što god želiš? Zašto, kada izgovaraš te riječi, nikada ne razmišljaš o posljedicama i nikada ne uzimaš u obzir vlastiti identitet? Zašto se tako ponašaš? To je zato što, iako si vođa, ne poznaješ vlastiti položaj ni identitet. To što si postavljen za vođu samo znači da te se uzdiže i da ti se pruža prilika da vježbaš. To nije zato što posjeduješ više istina-stvarnosti od drugih ili zato što si bolji od drugih. Zapravo, baš kao i svi ostali, ne posjeduješ istina-stvarnost. A u nekim si pogledima možda čak i iskvareniji od drugih. Pa zašto onda držiš prodike, grdiš i sputavaš druge samovoljno i nerazumno? Zašto prisiljavaš druge da te slušaju? Zašto prisiljavaš druge da te slušaju čak i kada radiš stvari pogrešno? Što to dokazuje? To dokazuje da si na pogrešnom položaju. Ne postupaš s položaja čovjeka, već svoj posao obavljaš s Božjeg položaja, s uzvišenog položaja” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. O Božjim upravnim odlukama u Doba kraljevstva.). Čitanje Božjih riječi prodrlo mi je u srce. Nisam li ja bila onakva osoba o kakvoj je Bog govorio? Profesionalne vještine i radna sposobnost sestara bile su relativno slabe i kad je okruženje masovnih uhićenja ometalo njihov rad, trebalo im je da im pomognem pronaći put do rješenja. Ali ne samo da se nisam svesrdno trudila pomoći im, nego sam im i držala prodike s pijedestala. Budući da brzo govorim, ako sestra ne bi razumjela što mislim, izgrdila bih je. Sve što sam drugima donosila bile su bol i šteta, a utjecala sam i na posao. Gdje je tu bilo i trunke ljudskosti? Razmišljala sam o antikristu, Ye, koja je prije nekog vremena bila izbačena. Kad bi uočila neka odstupanja ili probleme u dužnostima braće i sestara, držala bi im prodike, orezivala ih i mučila, ne uzimajući u obzir kontekst i ne razumijevajući njihove stvarne poteškoće. To je uzrokovalo da su se braća i sestre bojali kad bi je vidjeli i živjeli su u stanju opreza, što je utjecalo na njihove dužnosti. Tada sam pogledala sebe. Iako nisam držala prodike i mučila ljude tako oštro kao Ye, sve su sestre živjele na oprezu jer sam članice tima gledala svisoka i držala im prodike. Razmišljale su samo o tome kako mi udovoljiti da bi izbjegle grdnju, što je utjecalo i na njihova stanja i na posao. Shvatila sam da su priroda i posljedice mog sputavanja drugih vrlo ozbiljne i da ću, ako nešto ne promijenim, završiti na putu antikrista i biti eliminirana, baš kao i Ye. Osjećala sam i strah i krivnju, pa sam se molila Bogu da se pokajem, moleći Ga da me usmjeri da dalje promišljam o sebi i upoznam sebe.

Nakon toga, pročitala sam neke Božje riječi i stekla neko razumijevanje svog problema. Svemogući Bog kaže: „Ako u svom srcu doista razumiješ istinu, tada ćeš znati kako primjenjivati istinu i pokoriti se Bogu te ćeš prirodno krenuti putem težnje istini. Ako je put kojim kročiš onaj pravi i u skladu je s Božjim nakanama, onda te djelo Duha Svetog neće napustiti – u tom će slučaju biti sve manje šanse da izdaš Boga. Lako je činiti zlo bez istine i činit ćeš ga unatoč sebi. Na primjer, da imaš oholu i uobraženu narav, to što bi ti se reklo da se ne opireš Bogu ne bi činilo nikakvu razliku jer se ne bi mogao kontrolirati – to bi za tebe bilo nešto mimo tvoje volje. Ne bi to činio namjerno; činio bi to pod vlašću svoje ohole i uobražene prirode. Tvoja bi te oholost i uobraženost navele da prezireš i zanemaruješ Boga; navele bi te da budeš sklon tome da se uzdižeš i da se na svakom koraku razmećeš; navele bi te da druge gledaš svisoka i da u svom srcu ne ostaviš mjesta ni za koga osim za sebe; otele bi Bogu mjesto u tvom srcu i naposljetku bi te navele da sjedneš na Božje mjesto i zahtijevaš da ti se ljudi pokoravaju te da vlastite ideje, misli i predodžbe štuješ kao istinu. Ljudi čine toliko zla pod vlašću svoje ohole i uobražene prirode!” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Samo težnjom za istinom čovjek može postići promjenu naravi.). Iz Božjih riječi, shvatila sam da je glavni razlog zašto sam svisoka gledala ljude i sputavala ih bio taj što je moja priroda bila previše ohola. Kad su sestre imale poteškoća i nisu znale kako ih riješiti, trebala im je moja praktična pomoć. Ali mislila sam da bi trebale moći same pronaći neke puteve naprijed moleći se i tražeći te da bi, ako im samo jednostavno objasnim stvari, trebale moći shvatiti što mislim. Kad bi i dalje imale poteškoća, počela bih ih gledati svisoka, i samo bih ih orezivala, a da zapravo nisam pitala gdje su točno zapele. Zapravo, kad sam se u prošlosti suočavala s poteškoćama, često sam bila izgubljena i nisam znala kako ih riješiti, a ponekad bih čak i plakala u tajnosti. Ipak, smatrala sam se boljom od članica tima, uzdižući sebe i omalovažavajući njih u svom srcu. Bila sam tako ohola i lišena svake razboritosti! Odnoseći se prema sestrama u skladu sa svojom oholom naravi, sputavala sam ih te uzrokovala prekidanje naše dužnosti i njezino ometanje. Nije li to bilo opiranje Bogu? Što sam više razmišljala o tome, to sam više osjećala da bih, ako se moja ohola narav ne riješi, doista nehotice mogla činiti zlo. Željela sam preokrenuti stvari i preobraziti se te postupati sa sestrama u skladu s Božjim riječima.

Jednog dana, pročitala sam Božje riječi, koje su me jako dirnule i dale mi odlučnost da provedem istinu u djelo. Svemogući Bog kaže: „Moram govoriti detaljno upravo zato što vidim da ste svi otupjeli, da nemate ljubavi prema istini, da ne težite istini i lošeg ste kova. Moram sve potanko pojasniti, govoriti o stvarima iz svih kutova i na svaki mogući način te u Svojem govoru sve raščlaniti do najsitnijih pojedinosti. Tek tada ponešto razumijete. Kad bih bio površan s vama i malo govorio o bilo kojoj temi, kad god bih to poželio, ne razmišljajući o tome, ne trudeći se ili ne unoseći Svoje srce u to, i kad ne bih govorio kada to ne želim, što biste mogli zadobiti? S kovom poput vašeg, ne biste razumjeli istinu, ne biste ništa zadobili, a još biste manje postigli spasenje. Stoga ne mogu to učiniti, već moram govoriti detaljno. Moram ići u detalje i davati primjere u vezi sa stanjima svake vrste osobe, stavovima koje ljudi imaju prema istini i svakom vrstom iskvarene naravi te se moram ponavljati; tek ćete tada shvatiti što govorim i razumjeti ono što čujete. Bez obzira na to o kojem aspektu istine razgovaram u zajedništvu, koristim se raznim metodama govora, upotrebljavajući metode razgovora u zajedništvu za odrasle i za djecu, metode objašnjavanja razloga i pričanja priča te metode govorenja o teoriji i govorenja o primjeni i iskustvu, kako bi ljudi mogli razumjeti istinu i ući u stvarnost. Na taj će način oni koji imaju kov i posjeduju srce imati priliku razumjeti i prihvatiti istinu te biti spašeni” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Da bi dobro izvršavao svoju dužnost, čovjek mora posjedovati barem savjest i razum.). Razmišljala sam o tome kako su naše iskvarene prirode duboko ukorijenjene u svima nama. Budući da nam nedostaje razumijevanje Božjeg djela, često razvijamo predodžbe i pogrešna shvaćanja o Njemu te sve vrste iskvarenih naravi izranjaju jedna za drugom. Većinu vremena, čak i kad malo razumijemo istinu, ne možemo je provesti u djelo. Ali Bog nikada nije odustao od nas. On neprestano izražava riječi da nas opskrbi i pomogne nam. Neke su od njih riječi utjehe i poticanja, dok su druge riječi suda i razotkrivanja. Ponekad, kako bi nam pomogao da bolje razumijemo, koristi i primjere, prispodobe i priče. Bog čini sve što može kako bismo razumjeli istinu, kako bismo mogli promišljati o svojim problemima, prepoznati ih i pronaći put primjene. Vidjela sam da je Božje srce tako divno i dobro te da je sve što nam donosi korisno. Ali onda sam razmišljala o tome kako sam se odnosila prema braći i sestrama bez imalo strpljenja ili ljubavi. Kad bi se sestre susrele s poteškoćama, pomogla bih im jednom ili dvaput, a onda bih ih počela gledati svisoka. Ne samo da im nisam donijela nikakvu korist, nego sam im umjesto toga donijela sputanost i štetu. Bila sam tako lišena ljudskosti! Nakon toga otvorila sam se članicama tima, razotkrila vlastitu iskvarenost i ispričala im se.

Kasnije sam ponovno promišljala o sebi i shvatila da postoji još jedan razlog zašto sam sputavala ljude: nisam znala kako se odnositi prema ljudima u skladu s načelima. Nisam uzimala u obzir stvarne poteškoće i okolnosti sestara; samo sam koristila isti pristup za sve. U stvarnosti, i one su željele dobro izvršavati svoje dužnosti, ali njihov je kov bio samo prosječan i nedostajala im je radna sposobnost. To je zahtijevalo da uložim više truda i potrošim više vremena i energije kako bih im pomogla. Kasnije sam pročitala ove Božje riječi: „Kako se trebaš odnositi prema nekolicini vođa i djelatnika koji imaju loš kov i nemaju radnu sposobnost? (…) Trebaš im konkretno reći kako da obave posao i kako da ga provedu. Trebaš im reći tko bi trebao biti imenovan i odgovoran za taj zadatak, te koje ljude treba odabrati da zajedno surađuju na njemu. Objasni im sve te detalje i pusti ih da to izvrše. Zašto bi se to trebalo raditi na taj način? Zato što članovi lokalne crkve općenito imaju vrlo plitko iskustvo i nemaju radnu sposobnost, što onemogućuje odabir prikladnih vođa i djelatnika. Radni se aranžmani mogu provesti samo ako se radi na taj način. Ako ne radiš na taj način i odnosiš se prema tim ljudima isto kao prema drugim vođama i djelatnicima, govoreći im samo o konkretnim načelima i planovima i primjenjujući isti pristup na sve, radni se aranžmani neće provesti. Ako ne obraćaš pažnju na to, nije li to propust u dužnosti? (Da.) To je odgovornost vođa i djelatnika. Neki vođe i djelatnici kažu: ‚Drugi znaju kako provesti radne aranžmane i primijeniti ih u praksi; zašto ova osoba ne zna? Ako ne zna, neću se zamarati njome. To nije moja odgovornost. U svakom slučaju, ja sam svoje obavio.’ Drži li taj argument vodu? (Ne.) Na primjer, recimo da majka ima troje djece, a jedno od njih je slabo, bolešljivo i ne želi jesti. Ako majka dopusti da to dijete ne jede, ono možda neće dugo preživjeti. Što bi trebala učiniti? Kao majka, mora pružiti posebnu njegu tom slabom djetetu. Pretpostavimo da majka kaže: ‚Već je dovoljno dobro što se prema svojoj djeci odnosim jednako. Rodila sam to dijete i pripremila mu hranu. Ispunila sam svoju odgovornost. Nije me briga jede li ili ne. Ako ne jede, neka bude gladno, a kad bude dovoljno gladno, jest će.’ Što mislite o takvoj majci? (Neodgovorna je.) Postoje li takve majke? Samo bi budalasta žena ili maćeha bila takva. Ako je ona biološka majka i nije budalasta, nikada se ne bi tako odnosila prema vlastitom djetetu, zar ne? (Tako je.) Ako je dijete slabo, bolešljivo i ne voli jesti, njegova majka mora uložiti više brige i truda. Mora pronaći načine da nagovori dijete da jede, mora kuhati što god dijete želi jesti, pripremajući mu posebne obroke, a kad dijete ne želi jesti, mora ga mamiti. Kad dođe do osamnaeste ili devetnaeste godine i njegovo tijelo bude zdravo kao kod normalne odrasle osobe, majka se može opustiti i povući, i više ne treba pružati tom djetetu posebnu njegu. Ako se majka može ovako odnositi prema djetetu s posebnim okolnostima i ispuniti svoju odgovornost, što je onda sa vođom ili djelatnikom? Ako nemaš čak ni majčinsku ljubav prema braći i sestrama, onda si jednostavno neodgovoran. Moraš ispuniti odgovornosti koje bi trebao ispuniti; moraš uzeti u obzir crkve u kojima su na čelu oni koji su relativno slabi i posjeduju relativno slabu radnu sposobnost. Vođe i djelatnici moraju posvetiti posebnu pažnju i pružiti posebne smjernice u tim stvarima. Na što se odnose posebne smjernice? Osim razgovora u zajedništvu o istini, moraš također pružiti konkretnije i detaljnije upute i pomoć, što zahtijeva više riječi i objašnjavanja. Ako im objasniš posao, a oni i dalje ne razumiju i ne znaju kako ga provesti, ili čak i ako ga doktrinarno razumiju i čini se da znaju kako ga provesti, ali ti si i dalje nesiguran i pomalo zabrinut kako će se to zapravo provoditi, što bi onda trebao učiniti? Trebaš osobno otići duboko u lokalnu crkvu da ih usmjeravaš i da zajedno s njima provedeš zadatak. Reci im načela dok donosiš konkretne aranžmane u vezi sa zadacima koje treba obaviti u skladu sa zahtjevima radnih aranžmana, poput toga što učiniti prvo, a što učiniti sljedeće i kako pravilno raspoređivati ljude – organiziraj sve te stvari kako treba. To je praktično usmjeravanje tih ljudi u njihovom poslu, za razliku od pukog izvikivanja parola ili nasumičnog izdavanja naredbi te dijeljenja lekcija i držanja prodika s nekim doktrinama, nakon čega bi smatrao da je tvoj posao gotov – to nije očitovanje obavljanja konkretnog posla, a izvikivanje parola i naređivanje ljudima nisu odgovornosti vođa i djelatnika. Kada lokalni crkveni vođe ili nadzornici mogu preuzeti posao na svoja pleća, kada posao krene pravim putem te kada u osnovi nema većih problema, tek tada vođa ili djelatnik može otići” (Riječ. Svezak V.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (10).). „Kako bi riješio mnoge poteškoće koje ljudi doživljavaju, moraš razumjeti dinamiku djelovanja Duha Svetoga; moraš razumjeti kako Duh Sveti djeluje na različite ljude, moraš razumjeti poteškoće s kojima se ljudi suočavaju, kao i njihove mane te moraš prodrijeti u srž problema i doći do njegova korijena, bez odstupanja ili apsurdnosti. Samo ćeš tada biti osoba u skladu s mjerilom kada se govori o suradnji u službi” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Što prikladan pastir treba posjedovati.). Nakon čitanja Božjih riječi, shvatila sam da ljudima lošijeg kova treba više vodstva i pomoći te da ne možeš koristiti isti pristup za sve. To je kao majka koja ima nekoliko djece, a jedno od njih je slabo i boležljivo. Majka tom djetetu mora posvetiti više brige nego ostalima kako bi odraslo zdravo. Ali neodgovorna majka, vidjevši da joj je dijete slabo, ne brine se o njemu nego umjesto toga okrivljuje dijete zato što predstavlja razočaranje. Kako dijete na taj način može odrasti zdravo? Bog ne tjera ljude da čine ono što je izvan njihovih mogućnosti; Njegovi zahtjevi prema ljudima temelje se na njihovom urođenom kovu. I ja bih se trebala odnositi prema svojoj braći i sestrama u skladu s Božjim riječima, nudeći im više vodstva i pomoći. Nakon toga, kad bih vidjela da moje sestre nailaze na poteškoće u svom radu, strpljivo bih ih slušala kako opisuju svoje probleme i poteškoće te bih se usredotočila na njihove probleme, a zatim razgovarala u zajedništvu kako bih im pomogla. Kad sam postupala na taj način, sestre više nisu osjećale da ih sputavam kao prije. Kad bi u svojim dužnostima naišle na probleme koje nisu mogle jasno sagledati, također su me proaktivno pitale o njima. Tada bismo zajedno tragale za istinom kako bismo ih riješile, a i rezultati našeg rada su se poboljšali.

Kroz ovo iskustvo, jasno sam uvidjela da odnošenje prema ljudima na temelju iskvarenih naravi donosi samo sputanost i štetu i ugrožava posao. Odnošenje prema braći i sestrama u skladu s istina-načelima i Božjim riječima te ispunjavanje vlastitih odgovornosti korisno je za posao te također izgrađuje druge.

Prethodno: 65. Konačno sam dočekala Gospodinov povratak

Sljedeće: 72. Što se krije iza težnje za vodstvom

Postavke

  • Tekst
  • Teme

Jednobojno

Teme

Fontovi

Veličina fonta

Prored

Prored

Širina stranice

Sadržaj

Pretraži

  • Pretražite ovaj tekst
  • Pretražite ovu knjigu

Povežite se s nama preko Messengera