Odlomak 20

Sva iskvarena ljudska bića imaju sotonsku prirodu i sotonsku narav te mogu izdati Boga bilo kada i bilo gdje. Neki ljudi pitaju: „Bog je stvorio ljudska bića i ona su u Njegovim rukama. Zašto Bog ne zaštiti ljudska bića umjesto što im dopušta da Ga izdaju? Nije li Bog svemoguć?” To je doista dobro pitanje. Što je, po tvom mišljenju, ovdje problematično? Bog ima svemoguću, ali i praktičnu stranu. Ljudi bi mogli izdati Boga i bez da ih je Sotona iskvario. Iskvarena ljudska bića nemaju vlastitu subjektivnu volju i ne mogu praviti ispravne izbore glede toga kako bi trebali obožavati Boga, kako bi trebali odbaciti Sotonu i ne povezivati se s njime, kako bi se trebali pokoriti Bogu, kao ni glede činjenice da Bog ima istinu, život i put, te da je Bog neuvredljiv… Ljudska bića ne posjeduju te stvari u sebi, ne proziru stvari u Sotoninoj prirodi i ne razumiju nikakvu istinu, pa mogu izdati Boga bilo kada i bilo gdje. Štoviše, nakon što budu iskvareni od Sotone, ljudi u sebi zadržavaju Sotonine osobine, i shodno tome je još vjerojatnije da će izdati Boga. To je problem. Ako vidiš samo praktičnu stranu Božju, a ne i Njegovu svemoguću stranu, vjerojatno ćeš izdati Boga i gledati na Krista kao na običnu osobu, te stoga nećeš znati kako On može izraziti toliko mnogo istina da bi spasio čovječanstvo. Ukoliko vidiš samo svemoguću stranu Božju, a ne i Njegovu praktičnu stranu, također je vjerojatno da ćeš se opirati Bogu. A ako pak ne vidiš nijednu Njegovu stranu, bit ćeš još skloniji opiranju Bogu. Prema tome, nije li spoznavanje Boga najteža stvar na svijetu? Što ljudi više upoznaju Boga, to više shvaćaju Božje namjere i razumiju da je sve što Bog čini svrhovito. Ljudi mogu doći do takvih rezultata ukoliko imaju istinsko znanje o Bogu. Iako Bog ima praktičnu stranu, ljudi Ga nikada ne mogu u cijelosti poznavati. Bog je toliko velik, On je divan i nedokučiv, dok je ljudsko razmišljanje previše ograničeno. Zašto se kaže da čovjek vječno ostaje maleno dijete pred Bogom? Upravo to je smisao te izreke.

Kad god Bog nešto kaže ili učini, ljudi uvijek pogrešno shvaćaju: „Kako Bog to može činiti? Bog je svemoguć!” Ljudi uvijek imaju vlastite predodžbe. U pogledu toga da je Bog iskusio ovozemaljsku patnju, neki ljudi misle: „Nije li Bog svemoguć? Mora li On iskusiti ovozemaljsku patnju? Zar Bog već ne zna kakva je ovozemaljska patnja?” U ovome je sadržana praktična strana Božjeg djela. U Doba milosti, Isus je bio razapet radi otkupljenja čovječanstva, ali čovjek ne poznaje Boga i uvijek gaji neke predodžbe o Njemu, govoreći: „Da bi otkupio cijelo čovječanstvo, Bog je samo trebao reći Sotoni: ‚Ja sam svemoguć. Zar se ti usuđuješ uskratiti Mi čovječanstvo? Moraš Mi ih predati.’ S ovih se nekoliko riječi sve moglo riješiti. Zar Bog nije imao autoritet? Bilo je dovoljno tek da Bog izjavi da je čovječanstvo otkupljeno te da su čovječji grijesi oprošteni, i tada bi čovjek bio bez grijeha. Zar ove stvari ne mogu biti riješene jednom jedinom Božjom riječi? Bog je izgovorio riječ i nastali su nebo i zemlja i sve stvoreno, pa kako onda Bog nije mogao razriješiti ovo pitanje? Zašto je Bog osobno bio raspet?” U ovome je sadržana i svemoguća i praktična strana Božja. Praktična strana jest to što se Bog utjelovio, živio trideset tri i pol godine na zemlji, podnio mnoge muke i na kraju je bio raspet, podnoseći najtežu patnju. Zatim je uskrsnuo iz mrtvih, a Njegovo uskrsnuće je svemoguća strana Božja. Bog nije dao tek neki znak, niti prolio malo krvi, niti učinio da padne nešto kiše, pa rekao da je to žrtva za grijeh. Nije učinio ništa slično tome, već se umjesto toga osobno utjelovio da bi otkupio čovječanstvo, te je bio pribijen na križ i time je čovječanstvo postalo svjesno te činjenice. Posredstvom ove činjenice, čovječanstvo je spoznalo da je Bog doista otkupio čovjeka, i to je bio dokaz. Svaki put kada se Bog utjelovi da bi obavio djelo ili kada Duh izravno obavlja djelo, sve je to nužno. To znači da je djelovanje na takav način najvrjednije i najznačajnije, te da jedino takvo djelo može biti blagotvorno za čovječanstvo. To je stoga što je cijelo čovječanstvo objekt Božjeg upravljanja. Prethodno je rečeno da je to bilo u svrhu da se povede rat protiv Sotone i da ga se ponizi. No, nije li to zapravo na koncu za dobrobit čovjeka? Za čovjeka je to nezaboravan događaj te najvrjednija i najznačajnija stvar. Budući da Bog želi napraviti skupinu ljudi koji su prebrodili različita iskušenja, koji poznaju Boga i koje je Bog usavršio, a koji su iskusili Sotoninu iskvarenost, ključno je da se to djelo izvrši na ovaj način. U svakoj etapi Svoga djela Bog odabire koju će metodu djelovanja primijeniti na temelju potreba čovječanstva; nikako nije slučaj da bi bilo koja metoda bila prikladna. Ali ljudima je na raspolaganju izbor i imaju vlastite predodžbe. Kao što i glede Isusova raspeća misle: „Kakve veze s nama ima to što je Bog bio raspet?” Oni misle da ne postoji nikakva povezanost, ali Bog je morao biti raspet da bi spasio čovječanstvo. Biti raspet je predstavljalo najteže stradanje tog vremena. Je li Duh mogao biti raspet? Duh nije mogao biti raspet niti je mogao slikovito predočiti Boga, a još manje proliti krv i biti žrtvovan. Samo je utjelovljeni Bog mogao biti raspet, i to je bio dokaz žrtve za grijeh. Njegovo je tijelo preuzelo obličje grješnoga tijela i podnijelo patnju za čovječanstvo, dok Duh nije mogao ispaštati za čovječanstvo, niti je On mogao iskupiti ljudske grijehe. Isus je raspet radi otkupljenja čovječanstva. Ovo je praktična strana Božja. Bog je to mogao učiniti i ljubiti ljude na ovaj način, dok ljudi nisu mogli. To je svemoguća strana Božja.

Sve što Bog čini uključuje kako Njegovu svemoguću stranu, tako i Njegovu praktičnu stranu. Božja svemogućnost je Njegova bit, a i Božja praktičnost je također Njegova bit; te su dvije strane neodvojive. To što Bog čini stvari na praktičan način Njegova je praktična strana, a to što može djelovati na taj način također pokazuje i Njegovu svemoguću stranu. Ne možeš reći: „Budući da Bog djeluje na praktičan način, On je stoga praktičan; to je Njegova praktična strana i u njoj nema svemogućnosti”; ako to kažeš, to će postati odredba. To je praktična strana, a ujedno i svemoguća strana. Sve što Bog čini sadrži obje ove strane – i Njegovu svemogućnost i Njegovu praktičnost – i sve se čini na temelju Njegove biti; to je izričaj Njegove naravi kao i otkrivenje Njegove biti i onoga što On jest. Ljudi misle da je u Doba milosti Bog bio milosrdan i pun ljubavi; no, On je i tada imao Svoju gnjevnu stranu i Svoju stranu suda. Božje proklinjanje farizeja i svih Židova – nije li to predstavljalo Njegov gnjev i pravednost? Ne možeš reći da je Bog u Doba milosti bio samo milosrdan i pun ljubavi, da nije izražavao nikakav gnjev, sud ili prokletstvo – to reći pokazuje da ljudi nemaju razumijevanja za Božje djelo. Božje djelo u Doba milosti u cijelosti je bilo izričaj Njegove naravi. Sve što je Bog učinio, a čemu je čovjek mogao svjedočiti, dokazalo je da je On osobno Bog i da je svemoguć, dokazalo je da On osobno posjeduje bit Božju. U ovoj etapi Bog vrši djelo suda i grdnje – može li to značiti da On nema milosrđa ili ljubavi? Ne, On također posjeduje i milosrđe i ljubav. Ako Božju bit sažmeš u samo jednu rečenicu ili jednu izjavu, tada si previše arogantan i samopravedan, budalast i neuk, te to pokazuje da ne poznaješ Boga. Neki ljudi kažu: „Razgovarajte s nama u zajedništvu o istini spoznavanja Boga, objasnite je na razumljiv način.” A što će reći osoba koja poznaje Boga? Reći će: „Pitanje spoznavanja Boga toliko je duboko da ga ne mogu objasniti na razumljiv način u tek nekoliko rečenica. Ne mogu ga učiniti shvatljivim, bez obzira na to kako ga izložim. Dovoljno je samo shvatiti njegovu srž. Čovjek nikada ne može u potpunosti spoznati Boga.” Ohola osoba koja ne poznaje Boga reći će: „Ja znam kakav je On Bog, ja Ga predobro poznajem.” Nije li to hvalisanje? Svatko tko to kaže krajnje je ohol! Postoje neke stvari koje ljudi – ukoliko ih ne iskuse i nisu vidjeli neke činjenice – ne mogu istinski spoznati ili doživjeti, te stoga osjećaju da je spoznavanje Boga prilično apstraktno. Onima koji ne razumiju, to predstavlja tek svojevrsnu izjavu; razumiju je dogmatski, no nemaju stvarno razumijevanje. To što ti nešto ne razumiješ ne znači da to nije istina. Spoznavanje Boga apstraktno je za one koji nemaju iskustvo, no u stvarnosti, ono nije apstraktno. Ukoliko osoba uistinu ima iskustvo, moći će Božje riječi povezati s odgovarajućim kontekstom te ih primijeniti i sprovesti u djelo – to pokazuje da razumije istinu. Možeš li istinu razumjeti ako samo slušaš doslovce značenje Božjih riječi, ali uopće nemaš praktičnog znanja? Moramo ih primijeniti i iskusiti ih. Nije laka stvar razumjeti istinu.

Bog je u Doba milosti otkupio cijelo čovječanstvo; to je svemoguća strana Božja. Ta svemogućnost uključuje i to da Bog čini Svoje djelo na praktičan način – osvajajući ljude vršeći Svoje djelo, pri čemu se svi ljudi bacaju ničice pred Bogom i sposobni su Ga prihvatiti. Ukoliko se Božja svemogućnost i Božja praktičnost spominju samo kao dvije odvojene strane, ljudi ih neće moći u potpunosti razumjeti. Ljudi moraju obje strane spoznati istodobno i samo tada mogu polučiti rezultate. Bog djeluje praktično, izražavajući istinu kako bi pročistio i razriješio iskvarenost ljudsku i izravno vodeći ljude – to je praktična strana Božja. Bog izražava Svoju vlastitu narav i ono što On jest, te može vršiti djelo koje ljudi ne mogu vršiti – u tome je svemoguća strana Božja. Bog nosi autoritet: ono što govori postane, ono što zapovjedi postojano je, a ono što govori biva ostvareno. Dok Bog govori, razotkriva se Njegova svemogućnost. Bog ima vrhovništvo nad svim stvarima, usmjerava Sotonu da službuje za Njega, uređuje okruženje kako bi iskušao i pročistio ljude, te očistio i preobrazio njihovu narav – sve su to očitovanja svemoguće strane Božje. Bit Božja je i svemoguća i praktična, a te dvije strane nadopunjuju se. Sve što Bog čini jest izričaj Njegove vlastite naravi i otkrivenje onoga što On jest. Ono što On jest uključuje Njegovu svemogućnost, Njegovu pravednost i Njegovu veličanstvenost. Tijekom Svog djela, Bog oduvijek razotkriva Svoju vlastitu bit i izražava ono što On jest. Njegova bit ima dvije strane: jedna je Njegova svemoguća strana, a druga je Njegova praktična strana. Bez obzira na to koja se etapa Božjeg djela promatra, mogu se opaziti te dvije strane; u svemu što Bog čini, te su dvije strane prisutne. To je jedan put spoznavanja Boga.

Odlomak 23

Kažite Mi, je li istina da Bog ljubi čovjeka i ima milosti za njega? (Istina je.) Je li onda istina da Bog ne ljubi čovjeka, nego ga čak proklinje i osuđuje? (I to je istina.) Obje su ove tvrdnje, zapravo, istinite i apsolutno točne. Ali nije jednostavna stvar moći kazati: „Također je istina da Bog ne ljubi čovjeka.” Takvo što čovjeku nije lako izreći. Čovjek takve riječi može izgovoriti samo ako posjeduje znanje o Božjoj naravi. Kada vidiš da je Bog učinio nešto iz ljubavi prema čovjeku, ti kažeš: „Bog uistinu ljubi čovjeka. To je istina; to je učinio Bog.” Međutim, kada vidiš da je Bog učinio nešto što nije u skladu s čovjekovim predodžbama – kao kada se ljuti na licemjerne farizeje ili na antikriste i proklinje ih – ti misliš: „Bog ne voli čovjeka; On ga mrzi.” Tada imaš predodžbe o Bogu i niječeš Ga. Dakle, koja je od ove dvije situacije istina? Neki ljudi to ne mogu jasno objasniti. U srcima ljudi, je li bolje da Bog ljubi čovjeka ili da ga On ne ljubi? Nedvojbeno svim se ljudima sviđa da Bog ljubi čovjeka te kažu da je Božja ljubav prema čovjeku istina. Ali ne sviđa im se ako Bog ne ljubi čovjeka, pa stoga kažu da Bog koji ne ljubi čovjeka nije istina te osporavaju tvrdnju: „Također je istina da Bog ne ljubi čovjeka.” Na temelju čega, dakle, čovjek određuje je li ono što Bog čini istina ili ne? To se temelji u cijelosti na čovjekovim predodžbama i uobraziljama. Bog bi trebao stvari činiti u skladu s onim kako bi čovjek to volio, i to je istina samo ako je ono što Bog čini u skladu s čovjekovim predodžbama i uobraziljama; ako se čovjeku ne sviđa ono što Bog čini, onda ono što Bog čini nije istina. Imaju li oni koji na takav način određuju istinu znanja o istini? (Ne.) Kakve su posljedice stalnog ograničavanja Boga prema ljudskim predodžbama? Vodi li to prema pokoravanju Bogu ili otporu prema Njemu? Svakako ne vodi prema pokoravanju Bogu – već jedino prema otporu. Dakle, jesu li oni koji se prema Bogu odnose na temelju svojih predodžbi i uobrazilja ljudi koji se pokoravaju Bogu? Ili su to ljudi koji se opiru Bogu? (To su ljudi koji se opiru Bogu). Ovo se može utvrditi, i ispravno je razabrati to na ovaj način. Ljudi misle da Božja ljubav prema čovjeku mora nalikovati na pastira koji miluje janje, pružajući mu tako toplinu i uživanje, i time ispunjava njegove emocionalne i tjelesne potrebe. Oni misle da je ovo Božja ljubav, zar ne? (Da, tako je, ali u stvarnosti, Božji sud, kazna i orezivanje korisniji su čovjeku za život.) To je i dalje Božja ljubav prema čovjeku! Nakon svega rečenog, još uvijek osjećate da je Bog koji ljubi čovjeka istina, a da Bog koji ne ljubi čovjeka nije istina, zar ne? (Također je istina da Bog ne ljubi čovjeka.) Pa kako onda Bog ne ljubi čovjeka? Što znači to da ne ljubi čovjeka? Svi vi znate da Bog ljubi čovjeka: Njegova pravedna narav, Njegov sud i grdnja te Njegovo prekoravanje i dovođenje u red – sve to spada u opseg ljubavi. Koji je onda razlog zašto Bog ne ljubi čovjeka? (Zbog Svoje pravedne naravi.) Jesu li sud i grdnja Božja pravedna narav? (Da.) Ako su sud i grdnja Božja pravedna narav, je li Božja pravedna narav onda ljubav ili neljubljenje čovjeka? (To je ljubav.) Kako vi to shvaćate, Božja ljubav prema čovjeku je Njegova pravedna narav, dakle je li i Božje neljubljenje čovjeka također Njegova pravedna narav? (Jest.) Kako Božje neljubljenje čovjeka može također biti Njegova pravedna narav? Dopustite Mi da vam postavim još jedno pitanje: mislite li da je moguće da Bog ne ljubi čovjeka? Može li uopće postojati takva mogućnost? (Kada čovjek počini svakojaka zlodjela i slomi Božje srce, Bog ne ljubi čovjeka.) Ono o čemu ti govoriš uvjetno je i temelji se na preduvjetima, dočim je ono o čemu ja pitam bezuvjetno. Božja ljubav prema čovjeku je svakako istina i svatko to shvaća. Ali ljudi imaju sumnje u vezi s tim je li Božje neljubljenje čovjeka istina. Ako dokučiš ovo, dokučit ćeš i većinu stvari koje Bog čini i nećeš stvarati predodžbe. Što se tiče Boga, koji su iskazi Njegova neljubljenja čovjeka? (Još nismo svjesni ovog aspekta.) Vi to niste osjetili i niste to iskusili. Koje smo riječi doznali do sada, a koje mogu objasniti Božje neljubljenje čovjeka? Gnušanje, odbojnost, mržnja i gađenje; kao i napuštanje i odbacivanje s prezirom. To su u osnovi te riječi. Svi razumiju te riječi, pa može li ih se poistovjetiti s neljubljenjem? (Da.) Te riječi nalaze se u iskazima Božjeg neljubljenja čovjeka, dakle, mislite li da su one istina? (Da, one su istina.) Po vašem mišljenju, za Božje neljubljenje čovjeka potrebna je premisa: Bog čini stvari koje su neljubljenje u kontekstu ljubavi prema čovjeku – i to je istina. Pretpostavimo da ova premisa ne sadrži element ljubavi, niti je utemeljena na ljubavi, i Bog onda čini stvari koje su neljubljenje čovjeka, s iskazivanjem neljubljenja prema čovjeku. Vi nećete biti u stanju utvrditi je li Božje neljubljenje čovjeka istina, niti ćete biti u stanju ovo jasno shvatiti. U tome leži srž toga, a budući da je tako, trebali bismo o tome razgovarati u zajedništvu.

Mislite li da nakon što je Bog, Gospodin svih stvorenih bića, stvorio ovo čovječanstvo, On mora voditi brigu o njima – upravljati time što ljudi jedu i piju i njihovim cjelokupnim životom i sudbinom? (Ne mora.) To jest, ako Bog želi skrbiti o tebi, On to čini, a ako On to ne želi, On te može ostaviti u gomili ili u nekoj situaciji, puštajući te da ili potoneš ili proplivaš. Zar to nije u Božjoj moći? (Jest.) Ako je to u Božjoj moći, je li to istina ako Bog ne skrbi o čovjeku? (Istina je.) To je u skladu s istinom. Kako se može reći da je ovo istina? (Bog je Gospodin svega stvaranja.) U smislu Božjeg identiteta i statusa, i u smislu razlike između Boga i čovječanstva, Bog će skrbiti o tebi ako On tako želi, a ako On ne želi skrbiti o tebi, onda On to neće činiti. To jest, Bogu priliči da skrbi o tebi ako On to želi, i razumno je ako On to ne želi. O čemu ovo ovisi? Ovo ovisi o tome je li Bog voljan ili nije, i ovo je istina. Ima onih koji kažu: „Ne, budući da si me Ti stvorio, Ti moraš skrbiti o tome što ću jesti i piti – Ti moraš skrbiti o meni cijelog mog života.” Je li to u skladu s istinom? To je nerazumno i nije u skladu s istinom. Ako je Bog rekao, „Nakon što sam te stvorio, odbacujem te i više neću skrbiti o tebi,” to je sila Stvoritelja. Jer Bog te je stvorio, On ima moć da te odbaci u stranu, bilo na dobro ili loše mjesto. U tome je Božja sila. Što je temelj Božje sile? To je Božji identitet i status, tako da On može skrbiti o tebi i ne mora, i u oba slučaja, to je istina. Zašto kažem da je to istina? To bi ljudi trebali shvatiti. Jednom kada to shvatiš, znat ćeš tko si, tko je Bog u koga vjeruješ i koje su razlike između tebe i Boga. Vratimo se na aspekt koji se tiče Božjeg neljubljenja čovjeka. Mora li Bog ljubiti čovjeka? (Ne mora.) On to ne mora. Budući da On to ne mora, je li istina da Bog ne ljubi čovjeka? (To je istina.) Ne čini li to stvari jasnijima? Dakle, razgovarajmo o ovome: ako je Sotona iskvario čovječanstvo, koje ima pokvarenu sotonsku narav, ako Bog ne spasi čovječanstvo i ne dovede čovječanstvo k Sebi, kakav je onda odnos između čovjeka i Boga? (Nema odnosa.) To nije točno; odnos zapravo postoji. Kakav je onda to odnos? To je antagonistički odnos. Ti se protiviš Bogu i bit tvoje prirode j suprotstavljena Božjoj biti. Je li stoga razumno da te Bog ne ljubi? Je li razumno da te se Bog gnuša, da te mrzi, da Mu se gadiš? (Razumno je.) Zašto je to razumno? (Jer ne postoji ništa u nama što je vrijedno Božje ljubavi, a naše su naravi do srži iskvarene.) Bog je Stvoritelj, a ti si stvoreno biće, ali kao stvoreno biće, ti ne slijediš Boga, niti slušaš njegove riječi: umjesto toga, ti slijediš Sotonu i okrećeš se protiv Boga i postaješ Njegov neprijatelj. Bog te ljubi jer On posjeduje bit milosrđa: On te sažalijeva i On te spašava. Bog ima tu bit. Bog ima milosti i brige za to čovječanstvo koje je stvorio. Njegova ljubav prema tebi je otkrivenje Njegove biti, što je jedan aspekt istine. S druge pak strane, čovječanstvo ne zaslužuje Božju ljubav. Čovječanstvo je oholo, gnuša se pozitivnih stvari, zlo je, pakosno i puno mržnje te se opire Bogu. Dakle, s obzirom na Božju bit – Njegovu svetost, pravednost, vjerodostojnost i autoritet povrh svega – kako On može ljubiti takvo čovječanstvo? Može li Bog biti spojiv s takvim čovječanstvom? Može li ga On ljubiti? (Ne može.) Budući da ne može, kada Bog dođe u kontakt s ljudima i želi ih spasiti, što Bog pokazuje? Čim Bog stupi u kontakt s ljudima, On osjeti gađenje, gnušanje i mržnju te prezir prema onima koji čine ozbiljno zlo; to nije ljubav. Onda je li istina da Bog ne ljubi čovjeka? (Istina je.) Istina je da Bog ne ljubi čovjeka. Je li ispravno da Bog ne ljubi one koji mu se opiru? (Ispravno je.) To je pošteno i razumno i određeno je Božjom pravednom naravi, tako da je također istina da Bog ne ljubi čovjeka. Što određuje da je ovo istina? To je određeno Božjom biti.

Dakle, kad se sve uzme u obzir: ljubi li Bog čovjeka? (Da, Bog ljubi čovjeka.) Zapravo, prema čovjekovoj biti i očitovanju, čovjek nije dostojan Božje ljubavi, ali Bog svejedno može silno ljubiti čovjeka. Kažite Mi, je li Bog istina? Je li Njegova bit sveta? (Jest.) S druge pak strane, budući da je čovjek toliko odvratan i njegova je iskvarenost toliko duboko ukorijenjena, može li Bog ljubiti čovjeka bez imalo mržnje? Kada ne bi bilo malo mržnje, malo odbojnosti ili gađenja, onda ovo ne bi bilo u skladu s Božjom biti. Bog mrzi ovo čovječanstvo, gnuša ga se, zgađen je njime i osjeća odbojnost njemu, ali On ga ipak spašava. Ovo je Božja istinska ljubav – Božja bit! Božje neljubljenje čovjeka je posljedica Njegove biti, a to da On ipak može ljubiti čovjeka je također posljedica Njegove biti. Dakle, sada kada smo to razjasnili, koje je istina: da Bog ljubi čovjeka, ili da On ne ljubi čovjeka? (Oboje je istina.) Sada je to riješeno. Onda, može li čovjek učiniti ovo? Čovjek ovo ne može učiniti. Ne postoji nijedna osoba koja to može – čak ni ljudi koji imaju svoju djecu. Ako te tvoje dijete stalno ljuti i slama ti srce, na početku ćeš se ljutiti, ali s vremenom tvoje će srce početi osjećati odbojnost prema djetetu; jednom kada ova odbojnost bude dovoljno dugo u tebi, dići ćeš u potpunosti ruke od djeteta, i na kraju ćeš i prekinuti odnose s njim. Što je čovječja ljubav? Ona dolazi od privrženosti i tjelesnih krvnih veza, tako da ona nema nikakve veze s istinom; to je ljubav koja se javlja iz potreba čovjekova tijela i privrženosti. Na čemu se temelji ova ljubav? Ona je utemeljena na privrženosti, krvnim vezama i interesima, u njoj nema ni trunke istine. Što je onda razlog za čovjekovo neljubljenje? Nakon što je je zamrzio neku osobu, gnušao je se i bila mu je odbojna, i nakon što je ta osoba slomila čovjekovo srce, on više ne ljubi; on više ne može ljubiti. Što mislite u kolikoj je mjeri ovo čovječanstvo slomilo Božje srce? (To je neopisivo.) Da, to je neopisivo. Pa, ljubi li Bog i dalje čovjeka? Ti ne znaš ljubi li Bog čovjeka, ali sada te Bog i dalje spašava, uvijek radi i govori ti kako bi te vodio i skrbio o tebi. On neće odustati od tebe sve do posljednjeg trena, kada djelo bude izvršeno. Nije li to ljubav? (Jest.) Ima li čovječanstvo ovakvu ljubav? (Nema.) Kada ljudske emocionalne potrebe nestanu, kada su njihove krvne veze presječene i kada među njima više nema nikakve veze interesa, ljudi više ne ljube, njihova ljubav nestaje i onda oni odlučuju odustati – prestanu „ulagati.” Oni u potpunosti dižu ruke. Što je osnovno očitovanje ljubavi? Osnovno očitovanje ljubavi jest da činite praktične stvari i postižete rezultate, a ako ove stvari povezane s ljubavlju ne činite, onda nema ljubavi. Neki ljudi kažu da Bog mrzi čovjeka, ali to nije sasvim točno. Bog te mrzi, ali je li ti zbog toga manje govorio? Je li te opskrbio s manje istine? Je li manje djelovao u tebi? (Nije.) Stoga, kada se kaže da te Bog mrzi, ti nemaš savjesti; tvoje riječi su nesavjesne. Nije netočno da te Bog mrzi, ali te On i dalje ljubi, i On je u tebi obavio puno djela. Činjenica jest da te Bog mrzi, ali zašto? Ako bi se ti pokorio Bogu u svakom pogledu i postao poput Joba, bi li te Bog i dalje mrzio? On te više ne bi mrzio; On bi za tebe imao samo ljubav. Kako se očituje Božja ljubav? Ona ne nalikuje čovječjoj ljubavi, koja je kao da nekoga omotate pamukom. Bog ne ljubi ljude na takav način: On te pušta da živiš normalnim životom stvorenoga čovječanstva; On ti dopušta da shvatiš kako živjeti, kako preživjeti i kako Ga štovati; kako biti gospodar među svim stvarima; kako živjeti smislen život, ne činiti stvari koje nemaju smisla i ne slijediti Sotonu. Nije li važnost Božje ljubavi trajna i dalekosežna? Ona jest dalekosežna i posljedični učinci Božjega činjenja tih stvari su od monumentalnog značaja i od najdalekosežnije vrijednosti za cijelo čovječanstvo. Ovo je nešto što nijedan čovjek ne može učiniti. Od neprocjenjive je vrijednosti i čovjek ga ne može zamijeniti novcem niti ikakvim materijalnim stvarima. Vidiš, ljudi danas razumiju neke istine i znaju kako štovati Boga, ali jesu li znali išta od ovoga prije 20 ili 30 godina? (Nisu.) Nisu znali kako je nastala Biblija; nisu znali kakav je Božji plan upravljanja; nisu znali kako štovati Boga i kako živjeti kao stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom: nisu znali ništa od ovoga. Dakle, ako skočiš dvadeset godina u budućnost, neće li čovječanstvo u tom vremenu biti daleko bolje nego što je sada? (Bit će.) Kako će se to dogoditi? Dogodit će se to zbog Božjega spasenja i zato jer Bog djeluje svojom bezgraničnom i beskonačnom ljubavlju unutar čovjeka. Dogodit će se to jer On ima takvo strpljenje, trpeljivost i milost za čovjeka, da je čovjek zadobio tako mnogo toga. Da nije velike Božje ljubavi, čovjek ne bi dobio ništa.

Mislite li da Bog ljubi čovjeka? (Da, ljubi ga.) Mrzi li onda Bog čovjeka? (Da, mrzi ga.) Na koji način? Bogu je u Njegovu srcu čovjek odbojan i Bog se gnuša čovjekove priroda-biti; Njemu je odbojna svaka osoba. Pa kako onda On ipak može djelovati unutar čovjeka? Zato jer On ima ljubav i On želi spasiti ove ljude. Znači li Njegovo spašavanje ljudi da ih On ne mrzi? On ih mrzi; mržnja i ljubav koegzistiraju. On mrzi, On se gnuša i On je zgađen – ali u isto vrijeme, On radi na spašavanju čovjeka. Što mislite, tko to može učiniti? Nema čovjeka koji bi to mogao učiniti. Kada ljudi vide nekoga tko im je odbojan i koga se gnušaju, oni ga više ne žele gledati i ne žele progovoriti niti riječ s tom osobom, baš kao što nevjernici kažu: „Ako nemamo ništa zajedničko, i jedna jedina riječ jest traćenje daha.” Koliko je riječi Bog izgovorio čovjeku? Previše. Možeš li reći da Bog ne ljubi čovjeka? Ili da On ne mrzi čovjeka? (Ne možemo.) Mržnja jest činjenica, kao što je i ljubav činjenica. Pretpostavimo da kažeš: „Bog nas mrzi, nemojmo mu se onda približavati. Nemojmo tražiti od Boga da nas spasi, kako mu ne bismo dosađivali cijelo vrijeme.” Je li ovo u redu? (Nije.) Ne vodiš računa o Božjem srcu, ne razumiješ Ga, niti Ga poznaješ. Naprotiv, ako ovo učiniš, ti ustaješ protiv Boga i slamaš Mu srce. Moraš razumjeti zašto Bog mrzi čovjeka i koja djela pokazuju da On ljubi čovjeka. Postoje razlozi za Božju ljubav i mržnju; svaki od razloga ima svoju pozadinu i svoja načela. Ako kažeš: „Ako me Bog spašava, On me mora ljubiti; On me ne može mrziti,” je li to nerazuman zahtjev? (Jest.) Čak iako te Bog mrzi, On ne odgađa tvoje spasenje i još uvijek ti pruža priliku da se pokaješ. To nema učinka na to kako jedeš i piješ riječi Božje ili na obavljanje tvoje dužnosti, i ti nastavljaš uživati Božju milost, pa zašto se i dalje raspravljaš? Božja mržnja prema tebi je opravdana; ona je određena Božjom biti, ali On ne odgađa rad na tvojem spasenju. Ne bi li ljudi trebali imati neko znanje o ovoj stvari? (Trebali bi.) Što bi ljudi trebali znati? Oni moraju znati Božju pravednu narav i Njegovu svetost. Oni moraju znati ove stvari. Kako netko može znati ove stvari? Bog ovo čovječanstvo silno mrzi, ali ga i dalje spašava – što je to? To je obilje milosrđa. Ovo se nalazi unutar Božje pravedne naravi. Samo Bog to može učiniti; Sotona to neće učiniti. Iako te Sotona ne mrzi, on te gazi. Kada bi te mrzio, onda bi te kinjio po cijeli dan, čak te trajno lišavajući reinkarnacije i bacajući te u osamnaesti krug pakla. Zar to nije ono što Sotona čini? (Jest.) Ali postupa li Bog s ljudima na ovakav način? Apsolutno ne. Bog daje ljudima dovoljno prilika da se pokaju. Stoga se ne boj toga da te Bog mrzi; Njegova mržnja prema tebe određena je Njegovom biti. Ne okreći se od Boga jer te on mrzi, misleći: „Nisam dostojan da me Bog spašava, tako da Bog može jednostavno prestati spašavati me i može Se poštedjeti muke,” i onda ostaviti Boga. Zbog ovoga će te se Bog još više gnušati, jer si Ga izdao i osramotio i dopustio si Sotoni da ti se smije. Mislite li da je tako? (Povremeno, kada doživim da me odbace ili pretrpim neuspjeh ili poraz, imam osjećaj da sam slomio Božje srce, i da me on više neće spašavati; moje je srce u stanju izbjegavanja Boga.) To što slamaš Božje srce nije jednokratan događaj; slomio si mu srce već odavno, i ne samo jednom! Ali ako se doista odrekneš sebe, što je jednako tome da dopustiš Bogu da potpuno digne ruke od tebe i ne spasi te, tada će Božje srce stvarno biti slomljeno. Bog neće osuđivati ljude na smrt ili im donositi presude zbog njihovog trenutnog ponašanja ili njihovog ponašanja tijekom nekog razdoblja. To nije nešto što će On učiniti. Kako ćeš onda znati kakva je Božja narav? Kako bi trebao razriješiti svoje predodžbe i pogrešne stavove? Ti ne znaš što Bog misli o mnogim stvarima ili kako da ih povežeš s Njegovom pravednom naravi i Njegovom svetom biti. Ti ne razumiješ, ali postoji jedna stvar koju moraš upamtiti: bez obzira na to što Bog čini, čovjek se mora pokoriti; čovjek je stvoreno biće, napravljeno od prašine i treba se pokoriti Bogu. Ovo je čovjekova dužnost, obaveza i odgovornost. Takav stav bi ljudi trebali imati. Jednom kada ljudi usvoje ovakav stav, kako bi se trebali odnositi prema Bogu i stvarima koje Bog čini? Nikada ne osuđuj, da ne uvrijediš Božju narav. Ako imaš predodžbe, razriješi ih, ali ne osuđuj Boga ili stvari koje On čini. Jednom kada ih osudiš, gotov si: to je kao da stojiš nasuprot Bogu, bez ikakvih izgleda da primiš spasenje. Možeš reći: „Ja sada ne stojim nasuprot Bogu, ali imam pogrešno razumijevanje Boga,” ili „Imam u srcu blagu sumnju u Boga; moja vjera je mala, a ja sam slab i negativan.” Sve ovo je savladivo; ovo se da riješiti traganjem za istinom – ali štogod činio, ne osuđuj Boga. Ako kažeš: „Ono što je bog učinio nije ispravno. Nije u skladu s istinom, tako da imam razloga sumnjati, propitivati i optuživati. Širit ću to posvuda i ujediniti ljude u propitivanju boga” – to će biti problematično. Božji stav prema tebi će se promijeniti i ako osudiš Boga, bit ćeš potpuno gotov; postoji bezbroj načina na koje ti Bog može uzvratiti. I zato se ljudi ne bi trebali namjerno suprotstavljati Bogu. Nije veliki problem ako nehotice učiniš nešto kako bi Mu se opirao, jer to nije učinjeno s namjerom ili hotimice, i Bog ti daje priliku da se pokaješ. Ali ako nešto hotimice osudiš iako znaš da je to Bog učinio, i potakneš druge da stanu uz tebe i pobune se protiv Boga, onda je to problematično. I kakav će biti rezultat? Skončat ćeš kao onih dvjesto i pedeset poglavara koji su se suprotstavili Mojsiju. Potpuno si svjestan da je riječ o Bogu, pa ipak se usuđuješ dizati glas protiv Njega. Bog ne raspravlja s tobom: On ima autoritet; On čini da se zemlja rascijepi i proguta te, i to je sve. On te neće nikada vidjeti niti slušati tvoja opravdanja. Takva je Božja narav. Kakva se Božja narav očituje u ovom vremenu? To je gnjev! Stoga ljudi nikako ne bi trebali dizati glas protiv Boga ili izazivati Njegov gnjev; ako itko uvrijedi Boga, rezultat će biti uništenje.