Odlomak 9

Što se tiče Noe, Abrahama i Joba, koji su zabilježeni u Starom zavjetu Biblije, koje su bile karakteristike njihove ljudskosti? Koje su karakteristike normalne ljudskosti oni imali zbog kojih ih je Bog smatrao prihvatljivima? (Imali su osobito izraženu savjest i razum.) To je u potpunosti točno. Job je doživio duboku starost, a da mu se Bog uopće nije osobno obratio i da mu se Bog nije osobno prikazao, ali Job je mogao razumjeti i osjetiti sve što je Bog činio. Na kraju je zaključio izjavom koja je pokazala njegovo poznavanje Boga: „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!” (Job 1:21). Što znače te riječi? One znače: „Jahve je Bog, On je Stvoritelj, On je moj Bog i kad On govori, čak i ako razumijem samo pola od onoga što govori, moram to slušati i doslovno to slijediti.” Bog je Joba smatrao prihvatljivim tek kad je Jobovo poznavanje Njega stiglo do te razine. Job je imao takva iskustva, a mogao je i prihvatiti kušnje kojima ga je Bog podvrgnuo te im se pokoriti – sve je to postigao na temelju toga što je imao savjest i razum normalne ljudskosti. Bez obzira na to je li on vidio Boga, bez obzira na to što mu je Bog učinio te bez obzira na to je li ga Bog iskušavao ili mu se prikazao, uvijek je vjerovao: „Jahve je moj Bog i ja se moram držati uputa koje Bog daje i onoga što Ga oduševljava, bez obzira na to razumio li ja to ili ne; moram slijediti Njegov put i moram Ga slušati i pokoravati Mu se.” U Knjizi o Jobu zapisano je da su Jobova djeca često imala gozbe, a Job u njima nikad ne bi sudjelovao, nego bi se umjesto toga molio i prinosio žrtve paljenice za njih. Činjenica da je Job to često činio dokazuje da je u svom srcu znao da Bog prezire prepuštanje čovječanstva jelu, piću i veselju, kao i čovjekov život u gozbama. Job je u svom srcu razumio da je to istina i, iako nije čuo izravno od Boga da to govori, u svom je srcu znao da je to ono što Bog želi. Onda kad je Job spoznao što Bog želi, bio je sposoban slušati Ga i pokoriti Mu se, u svako se doba držao toga te nikad nije sudjelovao u jelu, piću i gošćenju. Je li Job razumio istinu? Nije. To je mogao činiti jer je imao savjest i razum normalne ljudskosti. Uz savjest i razum najvažnije je i to što je imao istinsku vjeru u Boga. To jest, iz dubine svog srca prepoznao je da je Bog Stvoritelj i da je ono što Stvoritelj kaže volja Božja. Rečeno današnjim jezikom, to je istina, to je najviša uputa i to je ono čega se čovjek mora pridržavati. Bez obzira na to je li to želja Boga koju čovjek može shvatiti ili samo nekoliko riječi izgovorenih od Boga, čovjek to mora prihvatiti i pridržavati se toga. Upravo je to razum koji čovjek treba posjedovati. Kad čovjek posjeduje taj razum, postaje mu mnogo lakše pridržavati se Božje riječi, provoditi Njegovu riječ u djelo i pokoriti se Njegovoj riječi. U tome neće biti teškoća ni patnje, a još manje zapreka. Je li Job shvaćao mnogo istine? Je li spoznao Boga? Je li imao znanje o Božjim odlikama i biću ili biti Njegove naravi? U usporedbi s ljudima danas, on Ga nije spoznao i razumio je vrlo malo. Međutim, posjedovao je jedno: primjenjivao bi sve što bi spoznao. Nakon što bi nešto shvatio, on bi to poslušao i držao se toga. To je bio najplemenitiji aspekt njegove ljudskosti, ali i onaj koji su ljudi najviše zanemarivali. Ljudi misle: „Nije li se Job samo suzdržavao od gozbi? Nije li samo redovito prinosio žrtve paljenice Bogu? Rečeno današnjim jezikom, nije li se samo suzdržavao od tjelesnih užitaka?” To su samo stvari koje se manifestiraju izvana, ali kad se pogleda bit Jobove naravi i ljudskost iza toga, razumjet ćeš da to nisu jednostavne stvari niti ih je lako postići. Običnoj osobi koja se odriče gozbi da bi uštedjela novac, to bi bilo lako postići. Ali Job je tada bio imućan čovjek. Koji bi bogataš odabrao da nema gozbe? Zašto bi se onda Job odricao gozbi? (Znao je da Bog to prezire. Bio je sposoban bojati se Boga i kloniti se zla.) Zaista. Bojeći se Boga i kloneći se zla, što je točno Job izvršavao? Znao je da su sve one stvari koje Bog prezire zle, stoga je postupao po Božjoj riječi i ne bi učinio ništa što bi Bog prezirao. Ni u kojem slučaju ne bi radio te stvari, bez obzira na to što je itko drugi rekao. To znači da se Job bojao Boga i klonio zla. Zašto je Job bio sposoban bojati se Boga i kloniti se zla? Što je mislio u svom srcu? Kako je mogao ne činiti te zle stvari? Imao je bogobojazno srce. Što znači imati bogobojazno srce? To znači da se on u svojem srcu bojao Boga i da je mogao poštivati Boga kao velikog te da je u njegovu srcu bilo mjesto za Boga. Klonio se zla ne zato što se bojao da bi Bog to mogao vidjeti ili da bi se Bog zbog toga mogao naljutiti, već je u svojem srcu poštivao Boga kao velikog, bio je voljan udovoljiti Bogu i bio je voljan čvrsto se držati Božjih riječi. Zato se mogao bojati Boga i kloniti se zla. Sada svi mogu izreći frazu „bojati se Boga i kloniti se zla”, ali ne znaju kako je Job to postigao. Ustvari, Job se prema „bojati se Boga i kloniti se zla” odnosio kao prema najtemeljnijoj i najvažnijoj stvari u vjerovanju u Boga. Mogao se, dakle, čvrsto držati tih riječi, kao da se čvrsto držao zapovijedi. Slušao je Božje riječi jer je u svom srcu poštivao Boga kao velikog. Bez obzira na to koliko se beznačajnima riječi Božje mogle činiti u očima čovjeka, čak i ako su samo obične riječi, u Jobovu su srcu te riječi bile od vrhovnog Boga; one su bile najveće, najvažnije riječi. Čak i ako su to riječi na koje ljudi gledaju svisoka, sve dok su to Božje riječi, ljudi ih trebaju poštivati. Čak i ako im se rugaju ili ih okaljavaju, oni moraju poštivati Njegove riječi. Čak i ako ih zadese nevolje ili budu progonjeni, moraju se čvrsto držati Njegovih riječi do kraja i ne mogu odustati od njih. To znači bojati se Boga. Moraš se čvrsto držati svake riječi koju Bog zahtijeva od čovjeka. Što se tiče onih stvari koje Bog zabranjuje ili onih koje Bog prezire, ako ne znaš za njih, onda je u redu, ali jednom kad ih spoznaš, trebao bi biti sposoban nikako ne činiti te stvari. Trebao bi moći ustrajati u tome, čak i ako te obitelj odbaci, nevjernici ti se rugaju ili te bližnji ismijavaju i podsmjehuju ti se. Zašto moraš ustrajati u tome? Što je tvoja motivacija? Koja su tvoja načela? To je ovo: „Moram se čvrsto držati Božjih riječi i ponašati se u skladu s Njegovim željama. Bit ću čvrst u činjenju stvari koje Bog voli i nepokolebljiv u napuštanju stvari koje Bog prezire. Ako ne spoznam Božju namjeru, to je u redu, ali ako znam i razumijem Njegovu namjeru, onda ću biti odlučan u slušanju Njegovih riječi i pokoravanju Njegovim riječima. Nitko me neće moći skrenuti s puta i neću posustati, čak ni do kraja vremena.” To znači bojati se Boga i kloniti se zla.

Preduvjet da ljudi budu sposobni kloniti se zla jest da imaju bogobojazno srce. Kako se stvara bogobojazno srce? Poštivanjem Boga kao velikog. Što znači poštivati Boga kao velikog? To znači da se sve može vrednovati primjenom Božjih riječi te da Njegove riječi možemo shvatiti kao mjerilo i kriterij jer znamo da Bog ima suverenitet nad svim stvarima i da se u svojim srcima bojimo Boga. To znači poštivati Boga kao velikog. Jednostavno rečeno, poštivanje Boga kao velikog jest imati Boga u svom srcu, imati Boga na umu, ne zaboraviti sebe u stvarima koje činimo i ne pokušati krenuti svojim putem, već prepustiti Bogu da preuzme kontrolu. U svemu pomisliš: „Ja vjerujem u Boga i slijedim Boga. Ja nisam ništa doli malog stvorenog bića koje je Bog izabrao. Trebao bih otpustiti svoje poglede, prijedloge i odluke koje dolaze iz moje vlastite volje te pustiti Boga da preuzme. Bog je moj Gospodin, moja stijena i blistavo svjetlo koje vodi moj put u svemu što radim. Moram postupati prema Njegovim riječima i željama, ne stavljati sebe na prvo mjesto.” To znači imati Boga u svom srcu. Kad nešto želiš učiniti, ne postupaj naglo ili nepromišljeno. Najprije razmisli o tome što Božje riječi kažu, bi li Bog prezirao tvoje postupke te jesu li tvoji postupci u skladu s Njegovim namjerama. U svom se srcu najprije zapitaj, razmisli i duboko promisli; nemoj biti nagao. Biti nagao jest biti impulzivan te biti motiviran obiješću i voljom čovjeka. Ako si uvijek nagao i impulzivan, to pokazuje da Bog nije u tvom srcu. Onda kada kažeš da poštivaš Boga kao velikog, nisu li to prazne riječi? Gdje je tvoja stvarnost? Ti nemaš stvarnosti i ne možeš poštivati Boga kao velikog. Sve uzimaš u svoje ruke, radeći što želiš na svakom koraku. U tom slučaju, ako kažeš da imaš bogobojazno srce, nije li to glupost? Tim riječima varaš ljude. Što je konkretno očitovanje osobe s bogobojaznim srcem? To je poštivanje Boga kao velikog. Konkretno očitovanje poštivanja Boga kao velikog jest da Bog ima mjesto u nečijem srcu – najvažnije mjesto. Oni dopuštaju Bogu da bude njihov Gospodar i da vlada u njihovu srcu. Stoga, kad se nešto dogodi, imaju bogopokorno srce. Nisu nepromišljeni ni nagli i ne ponašaju se impulzivno; umjesto toga, sposobni su s time se suočiti mirno i umiriti se pred Bogom da traže istina-načela. Postupaš li prema Božjoj riječi ili svojoj vlastitoj volji te dopuštaš li svojoj vlastitoj volji ili Božjoj riječi da preuzme vodstvo, ovisi o tome je li Bog u tvojem srcu. Kažeš da je Bog u tvojem srcu, ali kad se nešto dogodi, postupaš slijepo, puštaš sebe da imaš završnu riječ te guraš Boga postrani. Je li to očitovanje imanja Boga u svom srcu? Ima nekih ljudi koji su sposobni moliti se Bogu kad se nešto dogodi, ali poslije molitve prebiru po mislima, razmišljajući: „Mislim da bih trebao učiniti ovo. Mislim da bih trebao učiniti ono.” Uvijek slijediš svoju vlastitu volju i ne slušaš bez obzira na to tko s tobom razgovara u zajedništvu. Nije li to očitovanje nedostatka bogobojaznog srca? Budući da ne tražiš istina-načela i ne primjenjuješ istinu, kad kažeš da poštivaš Boga kao velikog i imaš bogobojazno srce, to su samo prazne riječi. Ljudi koji nemaju Boga i u svojim srcima nisu sposobni poštivati Boga kao velikog oni su koji nemaju bogobojazno srce. Ljudi koji nisu sposobni tragati za istinom kad se nešto dogodi i koji nemaju bogopokorno srce sve su ljudi kojima nedostaju savjest i razum. Ako netko zaista ima savjest i razum, kad se nešto dogodi, prirodno će biti sposoban tragati za istinom. Najprije moraju pomisliti: „Ja vjerujem u Boga. Došao sam težiti Božjem spasenju. Budući da ja imam iskvarenu narav i uvijek se prema sebi odnosim kao prema jedinom autoritetu u svemu što radim te uvijek postupam protiv Božjih namjera, moram se pokajati. Ne mogu se na ovaj način nastaviti buniti protiv Boga. Moram naučiti biti pokoran Bogu. Moram tragati za onim što Božje riječi tvrde i što su istina-načela.” To su misli i odluka koje dolaze iz razuma normalne ljudskosti. To su načela i stav prema kojima treba postupati. Kad posjeduješ razum normalne ljudskosti, posjeduješ taj stav; kad ne posjeduješ razum normalne ljudskosti, ne posjeduješ taj stav. Zato je posjedovanje razuma normalne ljudskosti ključno i vrlo važno. Izravno je povezano s ljudima koji razumiju istinu i postižu spasenje.

Odlomak 11

Ako želimo bilo što dobro raditi, moramo tražiti načela istine. Kad se nešto radi, treba razmišljati samo o tome kako to dobro napraviti te trebamo utišati sebe da bismo se mogli moliti i tragati pred Bogom. Prije nego što se nešto uradi, nužno je razgovarati u zajedništvu s drugima, a ako nemamo s kime razgovarati, moramo samostalno promišljati i moliti se te tragati za načinom kako to dobro učiniti. To znači utišati se pred Bogom. Utišavanje sebe ne znači ne misliti ni o čemu. Moraš istodobno djelovati i promišljati, tragati za odgovarajućim načinom kako to riješiti sa stavom traganja i iščekivanja u srcu. Ako ništa ne znaš o tome, pronađi nekoga koga ćeš pitati i kod koga ćeš se raspitati. Kakav stav trebaš zauzeti u tom razdoblju raspitivanja? Zapravo trebaš tragati i čekati, promatrati kako Bog djeluje. Duh Sveti ne prosvjetljuje te i ne usmjerava tako da uključi svjetlo i odjednom ti osvijetli cijelo srce. Bog se često koristi nekom osobom ili događajem da te potakne i da ti pomogne razumjeti. Tragati se može na razne načine, a ne samo višesatnim klečanjem u molitvi; to samo odgađa sve ostalo. Ponekad se o nečemu može promišljati dok smo na putu do nekog mjesta; ponekad kad se nešto dogodi, možemo požuriti razgovarati u zajedništvu o tome s drugima; ponekad možemo tražiti pomoć od Višnjega; ponekad možemo sami čitati Božje riječi. Ako se radi o nečemu hitnom, žurimo shvatiti stvarnost situacije, a zatim tragamo za istinom, rješavamo to u skladu s načelima, a pritom se molimo i tragamo u srcu. Morate biti u stanju raditi stvari na ovaj način – to je onda zrelost! Ako postanete nervozni, paničarite i osjećate se preopterećeno svaki put kad se nešto dogodi, to znači da ste premaloga rasta i da niste prije iskusili mnogo toga te trebate iskusiti svari i vježbati sami sebe da biste rasli. Morate naučiti nekoliko načina traganja: kad ste zauzeti dužnošću, tragajte u skladu s time koliko ste zauzeti; kad imate vremena, tragajte i čekajte jer imate vremena za to. Postoje različiti načini. Ako ima dovoljno vremena za čekanje, pričekajte malo. Ne možete juriti s važnim stvarima. Ako pojurite nešto učiniti i pogriješite, posljedice bi mogle biti nezamislive. Da bi se postigli najbolji rezultati, valja pričekati i vidjeti što će se zatim dogoditi ili hoće li te potaknuti netko tko je upoznat sa situacijom. Sve su to načini traganja. Bog ne primjenjuje samo jednu metodu prosvjetljivanja ljudi; niti te prosvjetljuje samo Svojim riječima niti uvijek nalaže ljudima oko tebe da te savjetuju. Kako te Bog prosvjetljuje o onome s čime nisi upoznat, o stvarima koje dosad nisi susreo? Ponekad te jednostavno prosvijetli putem raznih ljudi, događaja i stvari, a u tom slučaju moraš potražiti stručnjaka ili nekoga tko se razumije u to područje i može te savjetovati. Trebaš požuriti i pronaći nekoga tko se razumije u to područje, dobiti od te osobe nekoliko savjeta, a potom raditi prema načelima i Bog će te usmjeravati u tome. No ipak moraš razumjeti nešto o tom zanimanju ili specijalizaciji i imati nekog pojma o tome; na temelju toga Bog će te prosvijetliti o tome što trebaš učiniti.

Što god čovjek radio, može razmišljati, dizajnirati, planirati, savjetovati se i raspitivati se o tome iz raznih izvora da bi utvrdio koji je izvedivi put, no uspjeh svejedno ovisi o Bogu. Postoji izreka: „Čovjek predlaže, a Bog raspolaže”. Ta je izreka točna. Nije mala stvar da su nevjernici smislili tu izreku kroz iskustvo, a ako onaj koji vjeruje u Boga to ne može jasno vidjeti, to znači da je previše neuk i da ne razumije istinu. Ljudi moraju čvrsto u svojim srcima vjerovati da je Bog suveren nad svime i da će ono što čovjek želi učiniti Bog blagosloviti ako je u skladu s Božjim namjerama. Moraš to pravilo imati u srcu, znati da Bog ima suverenost nad svime i da nije čovjekova riječ zadnja. Stoga, ma što namjeravali činiti, najprije se moramo moliti Bogu da bismo vidjeli hoće li nam potaknuti srce, a potom tragati za istinom da bismo saznali je li taj način djelovanja u skladu s istinom i je li izvediv. Ako to ne možemo odmah utvrditi, moramo čekati. Nemoj žuriti s djelovanjem. Pričekaj da potpuno shvatiš o čemu se radi, dok ne osjetiš da je pravo vrijeme, da više nema potrebe čekati i da trebaš to učiniti, da budeš dovoljno siguran u srcu za to – i tada možeš djelovati. Ako ne uspiješ temeljito razumjeti o čemu se radi, izgubiš interes nakon nekoliko dana čekanja, ili ako nisi siguran hoće li uspjeti, to je dokaz da je to poteklo iz čovjekove volje i da Bog to nije dozvolio, stoga bi brzo od toga trebao odustati. Kad nešto dolazi od Boga, uvijek ćeš vjerovati u to i ta se vjera neće smanjiti, bez obzira na okolnosti koje nastanu. Na kraju će ti u srcu biti sve jasnije, kao da si jasno uvidio o čemu se radi. Tako je to kad nešto dolazi od Boga. Bog od ljudi traži da čekaju, a to znači čekati da ti Bog otkrije stvari, nakon čega ti postaju jasne, stoga je čekanje nužno. No, kad je riječ o nečemu na čemu trebaš surađivati, moraš djelovati i raspitati se, a tijekom raspitivanja ti Bog može reći činjenice putem neke osobe ili događaja. Ako se ne raspitaš te si zbunjen i nesiguran u srcu, nećeš znati što su činjenice. No ako se raspitaš, otkrit ćeš činjenice i to je ono što ti Bog omogućuje da znaš. Nisu li Božja djela praktična? Bog te usmjerava i prosvjetljuje kroz ljude, događaje i stvari i upućuje te da shvatiš i stekneš uvid u stvari kroz postupak iskustva te ti pokazuje kako da postupaš. Bog ti ne daje tvrdnju, misao ili ideju tek tako, Bog to ne radi. Kad se raspitaš i kad se otkriju sve činjenice o toj situaciji, znat ćeš zašto si prije tako mislio i osjećao, shvatit ćeš to u svome srcu. Zar do tog rezultata ne dođe čim završiš s raspitivanjem? Što se tiče toga kako trebaš postupati, Bog se ne upliće u to; ti ćeš već znati kako da postupaš. Tako Bog radi i usmjerava ljude, na način koji je ujedno čudesan i praktičan, koji nije nimalo nadnaravan. Lijeni bi ljudi uvijek htjeli da se to događa nadnaravnim sredstvima, žele da im Bog izravno kaže što da rade. Žele ići prečacem da Bog sve napravi za njih te ne traže i ne tragaju aktivno, uopće ne surađuju, pa im se želje rasplinu. Pobožni ljudi i oni koji vole istinu žive pred Bogom u svemu te utišavaju svoje srce pred Bogom. Kad ih nešto zadesi i ne znaju što uraditi, mogu se moliti Bogu, tražiti nešto od Boga i vidjeti Božje namjere. Imaju srce koje traga, pa ih zato Bog usmjerava u tome. A kad im se na koncu otkrije rezultat, sposobni su vidjeti orkestracije Božje ruke, shvaćaju da Božja suverenost nad svim stvorenim nije tek isprazna fraza. Stoga ćeš, doživljavajući više takvih situacija, spoznati da Bog nije fikcija ni mit niti je prazan, već je tu pokraj tebe; osjetit ćeš Njegovo postojanje, osjetiti Njegovo usmjeravanje i osjetiti orkestracije i uređenja Njegove ruke. Tako ćeš sve više doživljavati Božju stvarnost i praktičnost. No ako to ne možeš tako doživjeti, nikad to nećeš osjetiti. Mislit ćeš: „Postoji li uopće Bog? Gdje je On? Toliko sam godina vjerovao u Boga i svi kažu da postoji, no zašto Ga ja nisam vidio? Svi kažu da Bog spašava čovjeka i govore o tome kako djeluje na čovjeka, no zašto ja to nisam osjetio?” Nikad to nećeš osjetiti, pa se nikad nećeš lagodno osjećati u srcu. Samo ako sam to osjetiš, moći ćeš potvrditi da to što drugi govore i doživljavaju potječe od Boga. Božja su djela čudesna i teško ih je pojmiti, no ujedno su i praktična, pa moraš razumjeti oba ta aspekta. To da su čudesna i teško pojmljiva znači da je sve što Bog čini mudro i čovjeku nedosežno; određeno je Božjim identitetom i Njegovom biti. No postoji i drugi aspekt, a to je da su Božja djela i iznimno praktična. Što znači to „praktično”? To znači da čovjek može shvatiti Božja djela, da čovjekovo razmišljanje, njegov um, misli, inteligencija, kao i instinkti te čovjekov kov mogu shvatiti Božja djela, koja nisu ni nadnaravna ni prazna. Kad nešto ispravno radiš, Bog će ti dati do znanja da je to ispravno i dobit ćeš potvrdu za to. Kad radiš nešto što je pogrešno, Bog će ti postupno omogućiti da to shvatiš, prosvijetlit će te i dati ti do znanja da si to pogrešno učinio i da je to otkrivenje tvoje iskvarene naravi te ćeš se osjećati dužan Bogu. Eto to znači „praktično”.

Odlomak 16

Svrha ljudskog razumijevanja i primjenjivanja istine je proživjeti istinu, proživjeti obličje čovjeka i učiniti da istine koje razumiju i koje mogu provesti u djelo postanu njihovživot. Što znači pretvoriti ih u svoj život? Znači da one postaju temelj i izvor nečijih djela, življenja, vladanja i postojanja – mijenjaju način na koji čovjek živi. Po čemu su ljudi prije živjeli? Bilo da su imali vjeru ili ne, živjeli su po sotonskim naravima, a ne po riječima Božjim ili po istini. Je li to obličje kakvo bi stvoreno biće trebalo imati? (Ne.) Što Bog traži od čovjeka? (Da čovjek živi po riječima Njegovim.) Živjeti po riječima Božjim – nije li to cilj koji bi ljudi koji uistinu vjeruju u Njega trebali imati? (Da.) Živjeti po riječima Božjim jest obličje kakvo bi stvoreno biće trebalo imati. U očima Božjim, takvi su ljudi istinska stvorena bića. Stoga, u svojim svakodnevnim životima, vi morate promišljati o tome koje od vaših riječi, djela, načela vladanja, životnih ciljeva i načina ophođenja sa svijetom jesu u skladu s istina-načelima – to jest, sa zahtjevima Božjim – a koje od njih nemaju nikakve veze s Njegovim riječima i zahtjevima. Ako često promišljate o ovim stvarima, postupno ćete zadobiti ulazak. Ako ne promišljate o ovim stvarima i ulažete samo površne napore, od toga nema nikakve koristi; obavljati stvari mehanički, držati se pravila i baviti formalnostima u konačnici vam neće donijeti ništa. Dakle, što je zapravo vjera u Boga? Vjera u Boga zapravo je proces zadobivanja Božjeg spasenja, kao i proces preobrazbe iz ljudskog bića koje je Sotona iskvario u ono što je u očima Božjim istinsko stvoreno biće. Ako netko nastavi živjeti po svojoj sotonskoj naravi i prirodi, zadovoljava li u očima Božjim mjerilo stvorenog bića? (Ne.) Ti tvrdiš da vjeruješ u Boga, ti priznaješ Boga, priznaješ Božju suverenost i priznaješ da ti Bog sve daje, ali proživljavaš li ti riječi Božje? Živiš li u skladu sa zahtjevima Božjim? Slijediš li put Božji? Može li stvoreno biće poput tebe doći pred Boga? Možeš li živjeti zajedno s Bogom? Imaš li ti bogobojazno srce? Jesu li ono što ti proživljavaš i put kojim hodiš u skladu s Bogom? (Ne.) Koji je, dakle, smisao tvoje vjere u Boga? Jesi li stupio na pravi put? Tvoja vjera u Boga puka je formaprividna i samo je na riječima. Ti vjeruješ u ime Božje i priznaješ ga, i priznaješ da je Bog tvoj Stvoritelj i Vladar, ali u biti nisi prihvatio Božju suverenost ni Božje orkestracije i ne možeš biti u potpunosti u skladu s Bogom. To jest, smisao tvoje vjere u Boga nije u potpunosti ostvaren. Iako vjeruješ u Boga, nisi odbacio svoju iskvarenost i postigao spasenje, i nisi ušao u istina-stvarnost u koju si trebao ući u svojoj vjeri u Boga. To je uistinu tvoja pogreška. Gledano na ovaj način, vjera u Boga nije jednostavna stvar.

Osjećate li sada u srcima svojim da je važno razumjeti riječ Božju i primjenjivati istinu? (Osjećamo.) Znate da je važno primjenjivati istinu, no to nije jednostavna stvar – ona sa sobom nosi mnoge poteškoće. Kako se one mogu riješiti? Morate doći pred Boga u molitvi svaki put kad naiđete na poteškoće i morate tražiti istinu u riječima Božjim, kako biste mogli riješiti vlastite poteškoće, riješiti vlastite slabosti i razne vanjske izazove te postići provođenje istine u djelo. Kroz takvo iskustvo, imat ćete nadu da ćete zadobiti Božje odobravanje. Samo razumijevanjem više istine i sposobnošću da primijeniš istinu možeš postati onaj tko slijedi put Božji, i time će tvoja vjera naići na Božje odobravanje. Ako kažeš da priznaješ ime Božje i da vjeruješ da On ima suverenost nad svim stvarima i da je Stvoritelj, ali ne postoji nijedan vid tvog života koji se odnosi na istinu, na zahtjeve Božje ili na ono što bi stvoreno biće trebalo činiti, neće li tvoj ishod u konačnici biti problematičan? Može li čovjek doći pred Boga ako njegov život nema nikakve veze s ovim stvarima? Ti kažeš da možeš doći pred Boga, ali odobrava li Bog takvu vjeru kao što je tvoja? Ne odobrava, a što to znači? Znači da Bog niti priznaje niti treba stvoreno biće kao što si ti. Ako Bog ne priznaje i ne odobrava tvoju vjeru, može li onda odobravati tebe? (Ne može.) S tobom će biti gotovo. Bog te neće spasiti i tvoj će ishod biti odlučen! Je li to ishod koji vi želite za sebe? (Ne.) Kakav ishod želite? (Imati Božje odobravanje.) Da bi te Bog odobravao, što prvo moraš razumjeti? U što prvo moraš ući? Prije svega, moraš znati što Bog voli da ljudi čine, a što ne voli. Prvo sažmi te stvari, tako da ih jasno razumiješ, i tada ćeš se osjećati sigurno kad nešto činiš. Riječima je to tako jednostavno. Je li lako sažeti takve stvari? Vrlo je lako. Od onih koji su u prošlosti činili zlo i bili isključeni, sažmi ono što su činili, a čega se Bog gnuša, sažmi pouke koje možeš naučiti iz njihovih neuspjeha i ne čini nijednu od tih loših stvari. Zatim, sažmi dobra očitovanja onih koje je Bog odobrio i čini više takvih stvari. Na taj ćeš način moći primiti Božje odobravanje. Moraš promišljati o tome kako postupati i primjenjivati da bi bio najviše u skladu s Božjim nakanama, i moraš u srcu svom razumjeti kojih se ljudi i stvari Bog najviše gnuša, a koji su Mu ljudi i stvari najviše po volji. Moraš znati kako to razlučiti i najbolje je da ih razvrstaš i sažmeš kako bi ti u srcu bile jasne. Najvažnije je imati to mjerilo i tu granicu u svom srcu. S tim načelom, tim mjerilom, tom granicom, ti ćeš imati načela za postupanje i moći ćeš činiti stvari u skladu s načelima. Ako nemaš to načelo i mjerilo, tvoji će postupci biti nepredvidljivi – ne može se znati kad ćeš činiti zlo, a kad dobro. Možda ćeš osjećati da nešto nije zlo, ali u očima Božjim jest; ili ćeš možda osjećati da je nešto dobro, dok je u očima Božjim zlo. Ako je sve što činiš takvo, nije li to problematično? Ako ustraješ u činjenju onoga što Bog ne odobrava i čini se da nikad ne prestaješ, a jedva da činiš išta od onoga što Bog odobrava i još misliš da si mnogo učinio, zar nisi smušen? Ako se većina stvari koje činiš u očima Božjim smatra zlima, može li te On i dalje odobravati? (Ne može.) Znajući da Bog te stvari ne odobrava, trebamo li ih činiti ili ne? (Ne trebamo.) Dakle, ako ih činiš, jesu li to zla djela ili dobra djela? (Zla djela.) Ako ih prepoznaješ kao zla djela, nikad ih više ne bi smio činiti. Kako se to zove? Napuštanje nasilja u tvojim rukama – to je očitovanje istinskog pokajanja. Ako znaš da si učinio zlo i siguran si da ga Bog ne odobrava, onda bi trebao imati pokajničko srce. Ako ne promišljaš o sebi i umjesto toga braniš i opravdavaš svoja zlodjela, onda si u nevolji: zasigurno ćeš biti isključen i više nećeš biti kvalificiran obavljati dužnost. Dakle, koje je načelo koje treba svladati i put kojim treba ići u obavljanju svoje dužnosti? S kakvom nakanom to treba činiti da bi se dobilo Božje odobravanje? (S nakanom traganja za istinom i dokučivanja Božjih nakana u svim stvarima.) Svi to znaju, ali znači li to što znate da to možete i provesti u djelo? Znači li to što razumijete da to možete i provesti u djelo? (Ne.) Što onda trebaš učiniti? Moraš se moliti Bogu i oslanjati se na Njega, moraš trpjeti za istinu i odreći se svojih ambicija, želja, nakana i tjelesnih ugoda. Ako se toga ne odrekneš, a i dalje želiš zadobiti istinu, zar se ne prepuštaš maštarijama? Neki ljudi žele razumjeti istinu, zadobiti istinu i također se dati za Boga, ali se ničega ne mogu odreći. Ne mogu se odreći svojih izgleda, ne mogu se odreći tjelesnih ugoda, jedinstva svoje obitelji, svoje djece i roditelja, niti se mogu odreći svojih nakana, ciljeva ili želja. Bez obzira na okolnosti, uvijek stavljaju sebe na prvo mjesto. Svoje vlastite poslove i svoje vlastite sebične želje stavljaju na prvo mjesto, a istinu na posljednje; zadovoljavanje njihovih tjelesnih interesa i njihovih iskvarenih sotonskih naravi za njih je na prvom mjestu, dok je primjena riječi Božje i udovoljavanje Bogu od sporednog značenja i na posljednjem je mjestu. Mogu li takvi ljudi naići na Božje odobravanje? Kada uopće mogu na ovaj način ući u stvarnost istine? Kada uopće mogu udovoljiti Božjim nakanama? (Nikada.) Ako si izvana obavljao svoju dužnost i nisi bio besposlen, ali tvoja iskvarena narav uopće nije riješena, može li se to nazvati slijeđenjem puta Božjeg? (Ne.) Svi vi razumijete te stvari, ali kad dođe do provođenja istine u djelo, smatrate to teškim. Moraš svoju patnju i žrtvu usmjeriti na primjenu istine, a ne na držanje pravila i mehaničko obavljanje stvari. Bez obzira koliko trpiš za istinu, isplati se. Patnja koju podnosiš radi primjene istine kako bi udovoljio Božjim nakanama Njemu je prihvatljiva i On je odobrava.

Koji su problemi sada pred vama? Jedan je da vi ne razumijete detalje mnogih istina i nemate mjerilo u svom srcu kojim biste ih razlikovali; nadalje, teško vam je provesti u djelo istine koje razumijete. Pretpostavimo da je, tijekom razdoblja u kojem pokušavaš primijeniti istinu, isprva teško, ali što je više primjenjuješ, to postaje lakše; što je više primjenjuješ, to manje prevladava tvoja iskvarena narav; istina sve više zadobiva nadmoć, kao i tvoja odlučnost da primijenjuješ istinu; tvoje stanje postaje sve normalnije; a tvoje sebične želje tijela i tvoje ljudske ideje postaju sve manje dominantne. To je normalno i postoji nada da ćeš zadobiti Božje odobravanje. Ali pretpostavimo da već dugo primjenjuješ istinu, a ipak tvoji osobni interesi, sebične želje, nakane i iskvarena narav i dalje vode glavnu riječ, dominirajući svakim aspektom i detaljem tvog života. Primjenjivati istinu ostaje ti jednako teško kao i uvijek te, iako obavljaš svoju dužnost, većina onoga što činiš nije povezana s primjenom istine. Neće li to dovesti do nevolje? Zasigurno hoće! U kojoj god da si crkvi, kakvo god da je tvoje okruženje – te stvari nisu važne. Važno je postaje li tvoje stanje težnje za istinom bolje, postaje li tvoj odnos s Bogom normalniji, postaju li tvoja savjest, razum i ljudskost normalniji i povećavaju li se tvoja odanost i pokornost Bogu. Ako se pozitivne stvari u tebi povećavaju i prevladavaju, postoji nada da ćeš zadobiti istinu. Ako u tebi nikada nije bilo ni znaka ovih pozitivnih stvari, onda nisi napravio ni trunke napretka i tvoja se narav nije nimalo promijenila. Kako možeš imati ulazak u život ako uopće ne primjenjuješ istinu? Neki ljudi kažu: „Ja sam je primjenjivao i naporno sam se trudio. Kako to da ne vidim rezultate?” Što taj nedostatak rezultata znači? Znači da nisi primjenjivao istinu. Bez obzira na to koliko si je puta pokušao primijeniti, krajnja je posljedica da tvoja iskvarena narav i sotonska priroda ipak pobjeđuju, što znači da nisi uspio iskoristiti istina-stvarnost i riječ Božju da nadvladaš svoju iskvarenu sotonsku narav. Može li se to tako reći? (Da.) Jesi li onda pobjednik ili gubitnik? (Gubitnik.) Ti si gubitnik, a ne pobjednik. Kad primjenjuješ istinu, u tvom se srcu vodi borba. Ne možeš se odreći svojih nakana, ali razumiješ što istina kaže i koji su Božji zahtjevi. Dok se borba vodi, ti napuštaš istinu; ne primjenjuješ je. U konačnici, i dalje zadovoljavaš vlastite sebične želje, otkrivaš svoju iskvarenu narav, a ono što proživljavaš i dalje je tvoja sotonska priroda, te ne primjenjuješ istinu. Koja je konačna posljedica? (Neuspjeh.) Pretpostavimo da na kraju ne uspiješ pobijediti u toj borbi i nastaviš živjeti prema svojoj sotonskoj naravi kao i prije. Odlučuješ ne primjenjivati u skladu s Božjim riječima, tvoji osobni interesi dolaze na prvo mjesto, ti zadovoljavaš svoje želje i sebične nakane, ali ne udovoljavaš Bogu i ne stojiš na strani istine. To znači da si potpuni gubitnik i to je jedan od načina na koji bi borba mogla završiti. Koji je drugi način na koji bi mogla završiti? Kad ih zadese događaji, ljudi također doživljavaju unutarnje borbe. Osjećaju se tjeskobno, bolno i slabo; čak su i njihovo dostojanstvo i integritet ugroženi, a njihova taština ne može biti zadovoljena. Štoviše, mogu se suočiti s orezivanjem ili s podcjenjivanjem od strane drugih ili s poniženjem, gubeći i svoje dostojanstvo i svoj integritet. Ali kad se suoče s takvom situacijom, mogu se moliti Bogu i, nakon što to učine, njihovo srce ojača i oni prozru te stvari tragajući za istinom. Primijenit će istinu s izvanrednom snagom, postojani u svojoj odluci: „Nije me briga za moj ponos, niti želim status ili zadovoljiti svoju taštinu. Čak i ako me drugi gledaju svisoka i pogrešno me razumiju, ovaj put biram udovoljiti Bogu i biram primijeniti istinu, tako da me Bog odobrava i da Mu budem po volji u ovoj stvari, i da ne povrijedim srce Božje.” Konačno će napustiti svoj ponos i taštinu, svoje nakane, svoje ambicije i sebične namjere, a zatim stati na stranu Boga, istine i pravde. Nakon što primijene istinu, njihovo je srce silno zadovoljno, uistinu spokojno i puno radosti. Osjećaju blagoslov Božji i osjećaju da je tako dobro primijenjivati istinu. Primjenjivanjem istine, njihovo srce stječe zadovoljstvo i okrepu i oni osjećaju da žive s obličjem ljudskog bića, umjesto da su pod kontrolom i zatočeni svojim iskvarenim sotonskim naravima, te da su u toj stvari svjedočili za Boga i bili postojani u svjedočanstvu i na položaju na kojem bi stvoreno biće trebalo stajati. U svom srcu osjećaju spokoj, užitak i sreću. To je drugi način na koji bi borba mogla završiti. Što mislite o takvom završetku? (Dobar je.) No je li taj „dobar” lako dostižan? (Nije.) Taj se „dobar” mora izboriti kroz borbu; moguće je da se ljudi upuste u borbu jednom ili dvaput i na kraju ne uspiju, ali neuspjeh donosi pouke. Zbog njega ljudi osjećaju grižnju savjesti jer nisu primijenili istinu, ostavlja ih s osjećajem duga prema Bogu i donosi unutarnju muku i bol. Zatim, kad se kasnije suoče s takvim okolnostima, a da toga nisu ni svjesni, postat će sve bolji i bolji u nadvladavanju svojih iskvarenih sotonskih naravi; postupno će apsolutno odabrati primijeniti istinu kako bi udovoljili srcu Božjem. To je normalan proces nadvladavanja iskvarene sotonske naravi i primjenjivanja istine kako bi se udovoljilo Božjim nakanama.

Smatrate li da vam je sada teško primijeniti istinu? Ili da je teško slijediti vlastitu volju, ne primjenjujući istinu? (Primijeniti istinu je teško.) A što je sa slijeđenjem vaše volje? (To je lako.) To otkriva vaš stvarni rast: niste se nimalo promijenili i još uvijek niste u stanju primijeniti istinu. Kako je bijedan taj rast! Svi osjećate da je teško primijeniti istinu, a lako slijediti vlastitu volju, što dokazuje da još uvijek niste u stanju primijeniti istinu. Slijeđenje vlastitih tjelesnih sklonosti postalo vam je druga priroda; toliko ste navikli na to da je to praktički postalo pravilo. Stoga, osjećate da je preteško primijeniti istinu. U stalnom ste strahu od štete po vaš ponos i status, pa ne primjenjujete istinu, već umjesto toga postupate prema vlastitim idejama. Jednom jedinom mišlju, čovjek postaje kukavica, gubitnik zatočen svojom iskvarenom sotonskom naravi i gubi svoje svjedočanstvo i Božje odobrenje. Eto kako je to lako. No je li jednako lako postati onaj tko primjenjuje istinu i svjedoči za Boga? To zahtijeva proces. Kad čovjek počne prihvaćati istinu, u njegovom umu uvijek postoji borba, stvari se kolebaju naprijed-natrag, vuku u različitim smjerovima. Vodi se stalna unutarnja borba, ali se prašina na kraju slegne: oni koji ljube istinu primjenjuju je, svjedoče i postaju pobjednici, dok oni koji ne ljube istinu, koji su previše samovoljni, čija je ljudskost preslaba i koji su niskog karaktera i podli, biraju zadovoljiti vlastite sebične želje i prohtjeve i potpuno su pod kontrolom svoje iskvarene sotonske naravi. Kad vam se stvari događaju u svakodnevnom životu, pobjeđujete li vi svoju iskvarenu sotonsku narav? Ili vas je zatočila i pod njezinom ste kontrolom? U kakvom ste stanju većinu vremena? Na temelju toga može se procijeniti jesi li ti osoba koja primjenjuje istinu. Ako većinu vremena možeš nadvladati svoju iskvarenu sotonsku narav i postati onaj tko svjedoči, onda si ti onaj tko primjenjuje i ljubi istinu. Ako većinu vremena zadovoljavaš vlastite sebične želje i nisi u stanju nadvladati svoju iskvarenu sotonsku narav i stati na stranu istine, primijeniti istinu i udovoljiti Bogu, onda si ti onaj tko niti primjenjuje istinu niti ima istina-stvarnost. Oni koji nemaju istina-stvarnost jesu oni koji vjeruju u Boga, ali nemaju ulazak u život – to je očito. Zato se preispitajte: stojite li većinu vremena na strani tijela ili na strani istine? Male stvari koje ne uključuju istinu se ne računaju, ali kad se dogode velike stvari koje zahtijevaju da odabereš, stojiš li na strani istine ili na strani tijela? (U početku stojimo na strani tijela; ali nakon borbe, kroz molitvu i traženje, razumijemo nešto istine i onda stanemo na stranu istine.) Točno je reći da možeš stati na stranu istine jednom kad si razumio istinu, ali pobuna protiv tijela ne znači nužno da primjenjuješ istinu. To ne znači da su pobuna protiv tijela i ignoriranje vlastite volje jednaki primjenjivanju istine nego da samo pridržavanjem i primjenjivanjem istina-načela ti uistinu primjenjuješ istinu. Dakle, kako to obično biva kod vas? (Ono što mi zovemo pobunom protiv tijela nije stvarno primjenjivanje istine; to je zapravo samokontrola.) Čini se da je tako kod većine ljudi, zar ne? (Jest.) U kakvom ste, dakle, stanju sada? Još niste ušli u istina-stvarnost, zar ne? (Nismo.) Vjerovati u Boga bez ulaska u život znači da još niste ušli u istina-stvarnost; to je stanje u kojem se nalazite, pa stoga niste u stanju razlučiti mnoge stvari. Zašto ih ne možete jasno razlučiti? Zato što razumijete samo riječi i doktrine i ne razumijete doista istinu. To dokazuje da još niste ušli u istina-stvarnost. Suočeni s mnogim situacijama, vi još uvijek ne znate kako ih iskusiti ili tragati za istinom, pa ne uspijevate prozrijeti stvari i, iako želite razgovarati u zajedništvu o istini, ne možete je jasno izraziti. To je tako. Što god to bilo, moraš to sam iskusiti, i iskusivši to, ti ćeš znati koje su pojedinosti. Bit će pojedinosti u tvojim osjećajima, mislima i procesu tvog iskustva, a te pojedinosti su praktične stvari. Ako nemaš te stvari i imaš samo površno znanje, onda samo ponavljaš riječi kao papiga. Površno znanje znači da si se zaustavio na doslovnom razumijevanju; još ga nisi učinio svojim i još si daleko od ulaska u istina-stvarnost. Može li se to tako reći? (Da.) Morate primjenjivati prema današnjem razgovoru i morate naučiti promišljati. Da bi primjenjivao istinu, također moraš promišljati, i promišljajući dok primjenjuješ i primjenjujući dok promišljaš, razumjet ćeš sve više i više pojedinosti istine, tvoje će znanje o istini postajati sve dublje i dublje i na taj način ti možeš uistinu iskusiti što je istina-stvarnost. Tek kad je iskusiš, možeš imati istina-stvarnost.