Na posljednjem okupljanju razgovarali smo u zajedništvu o devetoj točki odgovornosti starješina i djelatnika: „Točno prenositi, izdavati i provoditi razne radne aranžmane Božje kuće u skladu s njezinim zahtjevima, pružajući smjernice, nadzor i poticanje, te provjeravati i pratiti stanje njihove provedbe.” Razgovarali smo o odgovornostima koje starješine i djelatnici moraju ispuniti i o poslu koji moraju obavljati, a raščlanili smo i neka od ponašanja lažnih starješina. Iako nismo razgovarali o pojedinostima kako starješine i djelatnici trebaju provoditi svaki radni aranžman, razgovarali smo o pojedinostima načela za provedbu tih aranžmana, kao i o tome što starješine i djelatnici moraju činiti. Jeste li kroz naš razgovor o devetoj točki dobili konkretniju i točniju definiciju posla koji starješine i djelatnici trebaju obavljati? Je li vam sada jasno koji posao starješine i djelatnici moraju obavljati? Glavna je stvar za njih raditi u skladu s Božjim zahtjevima i radnim aranžmanima Njegove kuće. To je u osnovi to. Sada nam je svima jasno. O tome koji posao starješina ili djelatnik mora obavljati u Božjoj kući i koje su njegove odgovornosti trebalo se prilično konkretno razgovarati u okviru devete točke. To je u osnovi sveobuhvatno. Opseg je njihovih odgovornosti razgraničen, a posao koji trebaju obavljati, kao i kako ga trebaju obavljati, također su jasno navedeni. Ako netko i dalje ne zna kako obavljati konkretan posao sad kada je to jasno navedeno, to je problem njegova lošeg kova. To je vrsta lažnih starješina koji ne mogu obavljati posao. Postoji i druga vrsta lažnih starješina koji rad dogovaraju samo na temelju vlastitih predodžbi i maštarija te nasumično koriste ljude, zbog čega nastaje zbrka. Posao ne samo da nije dobro obavljen, već od njega naprave potpuni nered, tako da se ne zna kako dalje. Lažni starješine nikada neće provoditi radne aranžmane, a još manje obavljati stvaran posao. Oni rade samo onaj posao koji im se sviđa, usredotočuju se samo na opće poslove; kada rade, znaju samo izdavati naredbe i izvikivati šuplje fraze i doktrine. Nikada ne provjeravaju kako je posao obavljen niti ih zanima je li rad bio učinkovit. To je jedna vrsta lažnih starješina. Ukratko, bilo da netko ne može obavljati stvaran posao ili ne obavlja stvaran posao kao starješina – bez obzira na okolnosti – ako ne može ispuniti odgovornosti starješina i djelatnika ili obavljati posao Božjeg poslanja i ako ne uspijeva provesti razne poslove koje je uredila Božja kuća, onda je on lažni starješina.

Jeste li kroz razgovor u zajedništvu o devet odgovornosti starješina i djelatnika te razotkrivanje različitih načina na koje se lažni starješine očituju stekli osnovno znanje i razumijevanje o tome kako ispuniti odgovornosti starješina i djelatnika? (Da.) Vidite li onda rad Božje kuće kao nešto što je lako obaviti? Jesu li zahtjevi prema čovjeku visoki? Jesu li pretjerani? (Nisu visoki; sve su to zahtjevi koje možemo ispuniti.) Postoje li starješine i djelatnici koji kažu: „Previše je zadataka i vrsta poslova koje Božja kuća zahtijeva od nas. Što je starješina na višem položaju, to je veći opseg njegova posla i za više je zadataka odgovoran. Da bismo taj posao dobro obavili i da bi se on proveo u skladu sa zahtjevima Višnjeg, umrli bismo od iscrpljenosti, zar ne?” Je li se itko srušio od iscrpljenosti zato što je dobro obavio sav konkretan posao, zato što je izvršio svaki zadatak kako treba? (Ne.) Je li se itko razbolio od iscrpljenosti? Je li itko toliko zaposlen da nema vremena jesti ili spavati? (Ne.) Neki bi mogli reći: „Kako to mislite, ne? Neki se ljudi iscrpe obavljajući crkveni posao jer dugo ne mogu jesti po redovitom rasporedu niti raditi i odmarati se na uređen način uz ravnotežu posla i odmora. Na kraju se razbole zbog iscrpljenosti.” Jeste li čuli da se takva situacija dogodila? (Ne.) Je li se itko, nakon što je čuo devetu točku i vidio specifične sadržaje različitih poslova u Božjoj kući, kao i standarde koje postavlja za starješine i djelatnike u obavljanju tog specifičnog posla, osjećao uplašeno i bojažljivo? Misle li: „Nije lako biti starješina ili djelatnik. Bez zdravog tijela, dobrog kova, široka srca te nadljudske energije i snage tko bi mogao dobro obaviti taj posao?” Je li itko imao tu misao? Je li ona valjana? (Ne.) Zašto to ne stoji? Prvo, kada obavljaju rad Božje kuće, bez obzira na njihov rang i je li njihova odgovornost sveobuhvatna ili za pojedinačni zadatak, starješine i djelatnici moraju dobro obavljati barem svoj primarni posao, uz najviše jedan ili dva dodatna zadatka. Čak i ako su zaduženi za sveobuhvatan rad, to ne znači da sve trebaju stalno pratiti ili usmjeravati. Moraju se usredotočiti na preuzimanje odgovornosti za najkritičnije poslove ili istovremeno paziti na slabe karike u određenim poslovima. Neki ljudi mogu biti puni energije, imati snažan osjećaj odgovornosti i dobar kov te su u stanju obavljati širok raspon različitih poslova, ali njihov se glavni posao prvenstveno sastoji od samo jednog ili dva zadatka. Što se tiče drugog posla, trebaju se samo raspitivati o njemu, postavljati pitanja i pokušati ga razumjeti te rješavati samo one probleme koje otkriju. To je jedan dio. S druge strane, čak i ako istovremeno obavljaju nekoliko poslova, trebaju se osloniti na glavne nadzornike da obave te poslove. Njihovo je samo da nadziru različite poslove, provjeravaju ih i usmjeravaju; glavni posao koji sami trebaju obaviti i dalje je samo jedan zadatak. I bi li se čovjek iscrpio obavljajući samo jedan zadatak? (Ne.) Ako je čovjekov kov dovoljan i um mu je fleksibilan, razumno će organizirati posao u smislu raspodjele vremena i načina na koji ga učiniti učinkovitim. Neće biti u neorganiziranoj zbrci, bez ikakva puta naprijed. Neće izgledati tako zaposleno – radit će prema propisanoj rutini – ali posao neće biti neučinkovit i dat će dobre rezultate. To je osoba s kovom koja zna razumno rasporediti radnu snagu i vrijeme. Ljudi bez kova ili lošeg kova u rasulu su ma što radili. Prilično su zaposleni svaki dan, ali ni sami ne mogu sa sigurnošću reći što ih to točno drži zaposlenima. Nemaju raspored, nemaju pojam o vremenu; bude se prilično rano i idu spavati prilično kasno; ne mogu jesti u redovito vrijeme – ali po pitanju učinkovitosti, uopće ne obavljaju stvaran posao. Nije li to slučaj izrazito lošeg kova? (Jest.) Čini se da se takva osoba svaki dan samo vrzma bez odmora, ali ne može doći do srži posla niti može razlikovati što je hitno od onoga što može čekati, i neučinkovita je u rješavanju problema. To usporava posao. Tjeskobni su u srcu do pucanja i dobivaju afte u ustima. No ni u tim se slučajevima ne sruše od iscrpljenosti. Ljudi lošeg kova mogu raditi više od osam sati dnevno, no učinkovitost njihova rada mnogo je lošija od učinkovitosti ljudi dobrog kova. Zato i moraju biti zaposleni, zar ne? Trebali bi biti – ne mogu postići rezultate, čak ni kad su zaposleni; da nisu zaposleni, posao bi bio paraliziran. To je netko toliko lošeg kova da nije dorastao poslu niti ga može preuzeti na sebe. Nadalje, u radu Božje kuće ima mnogo poslova, a zahtjevi su ponešto strogi u pogledu osoblja i vremena. U većine ljudi, kada su malo zaposleniji, to je zato što teže izvrsnosti i postizanju dobrih rezultata jer se rad Božje kuće razlikuje od rada u uredima i tvornicama u svijetu nevjernika: u njima je potrebno ostvariti ekonomske koristi, dok mi naglašavamo rezultate rada. No s obzirom na to da je većina ljudi lošeg kova, bez načela i izrazito neučinkovita u radu, potrebno im je više vremena da postignu rezultate. Nema li većina vas sada negativnih misli o odgovornostima starješina i djelatnika? Jedno je sigurno: starješine i djelatnici neće se slomiti od iscrpljenosti radeći prema zahtjevima Božje kuće. Osim tih vanjskih, objektivnih čimbenika, postoji još nešto u što možete biti sigurni: ako osoba nosi breme i određenog je kova – i ne zanemarite činjenicu da postoji djelo Duha Svetoga – tada će joj za neke probleme koje ne može zamisliti ili predvidjeti i za neke stvari kroz koje prije nije prošla i koje nije doživjela Duh Sveti davati stalne podsjetnike, prosvjetljujući je i pomažući joj u svakom trenutku. Rad crkve ne oslanja se u potpunosti na ljudsku snagu, energiju i bremena – jedan njegov dio mora se oslanjati na djelo i vodstvo Duha Svetoga, kao što je većina ljudi iskusila. Dakle, s koje god strane gledali, starješine i djelatnici trebali bi ispuniti svoje odgovornosti. To nije dodatni zahtjev za njih. Kada nevjernici rade u svijetu, posao obavljaju na temelju svog kova. Izvršavanje dužnosti u Božjoj kući drukčije je: čovjek je ne izvršava samo na temelju svog kova, već se mora osloniti i na svoje razumijevanje istina-načela ako želi postići rezultate. Ponekad si moraju i međusobno pomagati te skladno surađivati ako žele dobro izvršiti svoju dužnost. Neki bi mogli pitati: „Zahtijeva li rad u Božjoj kući da se ‚posvetimo zadatku i nastojimo davati sve od sebe do dana svoje smrti’? ‚Kao što dudov prelac prede do smrti’ – trebamo li postići takvu razinu predanosti? Hoće li Božja kuća s nama završiti tek kad nas iscrpljenost dotuče?” Je li to ono što Bog zahtijeva od čovjeka? (Ne.) Cilj je našeg razgovora u zajedništvu o zahtjevima za odgovornosti starješina i djelatnika ljudima pojasniti i navesti ih da razumiju kako surađivati s Božjim djelom u skladu s istina-načelima i metodama rada koje On zahtijeva kako bi Njegovo djelo moglo napredovati na uredan, učinkovit način i kako bi Njegove riječi i djelo mogli postići bolje rezultate u Njegovu izabranom narodu. Jedan aspekt toga jest razvoj i širenje djela; drugi je da Božje riječi i djelo postignu učinke koje bi trebali imati na onima koji Ga slijede. To su odgovornosti starješina i djelatnika i ono što trebaju postići u svom radu.

Deseta stavka: Pravilno čuvati i razumno raspoređivati razne materijalne predmete Božje kuće (knjige, raznu opremu, žito i tako dalje), te provoditi redovite preglede, održavanje i popravke kako bi se umanjili šteta i rasipanje; također, spriječiti da ih zli ljudi prisvoje

Danas ćemo prijeći na razgovor u zajedništvu o desetoj točki odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravilno čuvati i razumno raspoređivati razne materijalne predmete Božje kuće (knjige, raznu opremu, žito i tako dalje), te provoditi redovite preglede, održavanje i popravke kako bi se umanjilo štete i rasipanja; također, spriječiti da ih zli ljudi prisvoje.” Deveta je točka relativno sveobuhvatan zahtjev za starješine i djelatnike. Deseta točka još je jedan veliki dio posla, onaj koji obuhvaća još jedan specifičan zahtjev za odgovornosti starješina i djelatnika. Ovaj dio posla obuhvaća predmete koji pripadaju Božjoj kući, od kojih su neki kupljeni kako bi se zadovoljile životne potrebe ljudi koji izvršavaju svoje dužnosti s punim radnim vremenom, dok su drugi oprema, materijali i drugo kupljeni za rad na širenju evanđelja. Tu su i neke knjige Božjih riječi i neke stvari koje se tiču ulaska braće i sestara u život, a koje bi Božja kuća trebala držati. To su dobra koja se tiču vjere ljudi u Boga. Ukupno su tri kategorije: predmeti potrebni za život, predmeti potrebni za rad i predmeti potrebni za vjeru u Boga. Bilo da je te predmete kupila Božja kuća ili su ih darovali braća i sestre, jednom kada dođu u posjed Božje kuće, postaju povezani s pitanjem upravljanja i raspodjele materijalnih predmeta od strane starješina i djelatnika. Iako se ovaj posao izvana ne čini toliko važnim u usporedbi s crkvenim životom, administrativnim poslom ili operativnim poslovima i nije nešto što treba staviti na dnevni red, to je ipak važan posao koji starješine i djelatnici trebaju obaviti. Razni predmeti Božje kuće tiču se rada, života, učenja i svega ostalog vezanog za cjelokupno osoblje koje izvršava dužnosti, stoga su njihovo čuvanje i razumna raspodjela vrlo važni i ne smiju se zanemariti.

Pravilno čuvanje

Kao starješine i djelatnici, ono što je još ključnije od dobrog obavljanja administrativnog posla crkve i osiguravanja dobrog crkvenog života jest dobro obavljati posao širenja evanđelja, kao i razne povezane poslove. Osim toga, treba osigurati i odgovarajuće upravljanje raznim materijalnim predmetima Božje kuće. Te stvari treba dobro čuvati; ne dopustite da postanu pljesnive ili zaražene insektima i ne dopustite da ih ljudi prisvoje kao da su njihovo privatno vlasništvo. Božja kuća ima specifične zahtjeve i korake i za to kako starješine i djelatnici trebaju dobro obavljati ovaj posao. Trebaju započeti provjerom jesu li ljudi koji upravljaju tim predmetima prikladni, odgovorni, znaju li kako upravljati njima i mogu li marljivo ispunjavati svoju odgovornost – hoće li te stvari biti sigurne u njihovim rukama. Kad je u pitanju čuvanje žita, na primjer, je li mjesto na kojem se čuva tijekom kišne sezone, u doba vlage i obilnih kiša, vlažno? Provjeravaju li to ljudi koji time upravljaju na vrijeme? Ako se žito ovlaži, iznose li ga da se osuši? Upravljaju li tim stvarima jednako pozorno kao da su njihove vlastite? Imaju li takvu ljudskost? Imaju li takvu odanost? Trebaju započeti provjerom ljudi koji upravljaju tim stvarima da vide kakva je njihova ljudskost i imaju li savjest te jesu li čestiti. Što učiniti ako se čini da je osoba dobre ljudskosti i dobrodušna i većina drugih daje dobre izvještaje o njoj, a ti ipak ne znaš je li prikladna za upravljanje predmetima Božje kuće? Moraš pratiti, provjeravati stvari i nadzirati. Moraš se raspitati o stvarima nakon nekog vremena i provjeriti je li skrbnik ispunjavao svoju odgovornost. Kod žita, na primjer, najveća je briga vlaga. Skrbnik bi trebao provjeriti je li žitnica vlažna i postoji li opasnost od insekata u žitu te bi trebao pronaći nekoga tko se razumije u takve stvari da se posavjetuje i stekne razumijevanje o praksama koje mogu jamčiti da se žito neće ovlažiti i postati pljesnivo ili biti zaraženo insektima. Nakon što spremi žito, treba često provjeravati žitnicu ili otvarati prozore radi prozračivanja. To bi bilo istinsko ispunjavanje odgovornosti. Ako skrbnik poduzima te stvari na vlastitu inicijativu, bez potrebe da ga se potiče ili podsjeća, onda je pouzdan, što je ohrabrujuće. A što je s ljudima koji čuvaju razne vrste opreme – jesu li oni pravi za taj posao? Još ne znate; morate i njih provjeriti. Kako se većina opreme – elektronika, namještaj, uređaji i drugo – čuva ako nije u normalnoj upotrebi? Brine li se skrbnik o njoj i održava li je? Provodi li redovite provjere elektronike, uključujući je i pokrećući je? Raspitujući se, možete saznati da skrbnik tih stvari to redovito radi. Ako stvari možda samo stoje tamo, ali na njima nema prašine, to znači da netko često dolazi brinuti o njima, pa ćete vidjeti da je njihov skrbnik u redu, da ispunjava svoju odgovornost. Tada možete biti mirni. Tu su i knjige Božjih riječi. Do svake od njih teško je doći, a osim toga, knjige Božjih riječi važnije su svakom vjerniku u Boga od bilo koje druge stvari – važnije od žita, elektronike ili bilo kojeg drugog takvog predmeta. Tim više morate pronaći pravu osobu da njima upravlja i pravo mjesto za njihovo pohranjivanje. Pravilno prozračivanje, nadzor i inspekcija također su nužni – ne smije se dopustiti da se knjige ovlaže ili smoče ili da ih izgrizu miševi. Na sve se te stvari mora paziti. Dakle, jesu li ljudi koji upravljaju takvim predmetima pravi za taj posao? I to morate često provjeravati. Ako su čuvari lijeni, nemarni i nepažljivi, neki će predmeti biti oštećeni, ako ne od vlage i plijesni, onda od insekata. Sve su to gubici uzrokovani slabim nadzorom i lošom inspekcijom starješina i djelatnika. Ako skrbnici pravilno brinu o tim predmetima, ta je odgovornost starješina i djelatnika ispunjena. Bilo da se radi o velikim ili malim predmetima, predmetima koji se često koriste ili ne, sve dok su u klasi predmeta koji pripadaju Božjoj kući, treba organizirati da netko njima upravlja. Predmet bi trebao biti siguran bez obzira na njegovu vrstu i gdje je pohranjen i treba osigurati da mu se ništa loše ne dogodi. To znači biti odan i odgovoran. Što učiniti ako se utvrdi da osoba koja upravlja stvarima nije prikladna? Njeno se zaduženje mora odmah prilagoditi i mora se naći netko da je zamijeni. Neki su ljudi, na primjer, besposličari i ljenčine, vole jesti, ali ne i raditi, i ne preuzimaju odgovornost. Ležerno se odnose prema crkvenim stvarima, kao da su javno vlasništvo, misleći da je u redu sve dok nisu izgubljene. Niti mare niti pitaju jesu li te stvari pljesnive ili zaražene insektima, ili je li nešto oštećeno. Kad god ih pitaš, kažu da su provjerili i da je sve u redu, a zapravo dugo nisu provjeravali. Onda jednog dana netko iznenada otkrije da je žito postalo pljesnivo, da su žice na nekoj opremi izgrizli miševi, čak i da su se knjige Božjih riječi toliko ovlažile da su slova u njima zamagljena i nejasna. Nije li prekasno saznati za to tek tada? (Da, šteta je učinjena.) To je rezultat nepravilnog upravljanja. Nije li, dakle, osoba koja njima upravlja neprikladna? Nije li loše ljudskosti i nemoralna? (Jest.) Nevjernici bi takvu osobu nazvali nemoralnom; a što mi kažemo? Da je ljudskost te osobe loša, da nije odana. Ne može ispuniti ni tu malu odgovornost; ne može učiniti ni nešto što bi netko tko se samo malo potrudi, tko ima samo malo savjesti i ljudskosti mogao učiniti. Je li ona svejedno vjernik u Boga? Čak i nevjernici drže do stava: „Ono što vam je povjereno, vjerno izvršite” – ova osoba ne zadovoljava ni minimalni moralni standard nevjernika, pa je očito neprikladna da služi kao član osoblja za upravljanje predmetima. S neprikladnim osobama mora se hitno postupiti i moraju se naći prikladne zamjene. Što učiniti ako ne vjerujete svom osoblju za upravljanje predmetima, a nemate vremena sami provjeravati stvari ili ih zbog okolnosti ne možete pratiti i provjeravati? Možete zatražiti da osoba koja upravlja stvarima napiše jamstva, navodeći da će, ako dođe do oštećenja predmeta kojima upravlja, platiti za to ili da će biti voljna prihvatiti bilo kakvu kaznu od Božje kuće. To se mora riješiti u skladu s administrativnim sustavom. Ako starješina ili djelatnik može obaviti svoj posao do te razine, ispunjavat će svoju odgovornost.

Bilo koji materijalni predmet Božje kuće, bio on velik ili malen, skup ili jeftin, bio ti od koristi ili ne, ako si zadužen da njime upravljaš, onda je to tvoja odgovornost. Ovaj posao spada u opseg odgovornosti starješina i djelatnika, stoga trebaš pronaći pravu osobu i pravo mjesto da se on prikladno čuva. Ne dopusti da se predmeti Božje kuće oštete. Kad je, primjerice, riječ o čuvanju knjiga Božjih riječi, starješina ili djelatnik trebao bi se, i nakon što organizira prikladno osoblje za njih, svejedno s vremena na vrijeme raspitati o njima: „U posljednje vrijeme izdano je mnogo knjiga, ali nemoj biti nemaran iako ih je ostalo manje. Pri čuvanju knjiga glavno je ne dopustiti da se ovlaže ili oštete od sunca i ne dopustiti da se zgnječe i izobliče.” Mora se s vremena na vrijeme raspitati i provjeriti. Ako su stigle nove knjige, mora pitati koliko se dobro čuvaju; hoće li sve stati na prvobitno mjesto, a ako neće, je li pronađeno drugo mjesto za njih i kakvo je to mjesto, je li sigurno i suho; jesu li knjige dobro pohranjene, a ako postoji briga zbog miševa, ima li potrebe nabaviti mačku. Sve su to stvari koje starješine i djelatnici moraju činiti i njihova je odgovornost da to ispune. Ovaj se posao može činiti donekle beznačajnim, ali i on je jedan od zadataka koje bi starješine i djelatnici trebali redovito izvršavati. Nemoj ga podcjenjivati – mora se shvatiti ozbiljno. Te stvari mogu biti javno vlasništvo i ne pripadati nijednom pojedincu, ali moraju se dobro čuvati; bez obzira na to hoće li ti biti od koristi u budućnosti i bez obzira na to jesu li ti dane na korištenje, tvoja je odgovornost dobro ih čuvati. To ti je dužnost i ne bi smio tražiti nikakav razlog ili izgovor da je odbaciš i ne obraćaš pažnju na nju. Sve dok je nešto tvoja odgovornost, to je nešto čime trebaš upravljati, posao koji trebaš obavljati. Za sve se to trebaš raspitivati i pokušati razumjeti stvari ili osobno sudjelovati u tome. Ako imaš vremena otići na lice mjesta i sam pogledati, to bi bilo bolje, naravno. Ali ako okolnosti i uvjeti to ne dopuštaju ili ako si prezaposlen poslom, svejedno bi se trebao pravovremeno raspitati i pitati o tome u nastojanju da se predmeti Božje kuće sačuvaju od bilo kakvog oštećenja ili rasipanja. Ako to činiš, znači da si ispunio odgovornost starješina i djelatnika.

Razumna raspodjela

Što se tiče materijalnih predmeta Božje kuće, postoji još jedan važan zadatak osim njihova čuvanja, a to je njihova razumna raspodjela. Svi ti predmeti namijenjeni su za ljudsku upotrebu – sve su to korisne stvari – stoga je glavni cilj njihova čuvanja to da se mogu razumno koristiti. Prije razumne upotrebe tih predmeta na starješinama je i na djelatnicima da ih razumno raspodijele. Što je razumna raspodjela? Božja kuća ima načela i pravila o tome kome te predmete treba dati na korištenje. Glavna svrha tih predmeta, bilo da su ih prinijela braća i sestre ili ih je kupila Božja kuća, nije njihovo gomilanje radi pružanja pomoći ili davanja kao milostinju, već su namijenjeni svoj braći i svim sestrama koji svoju dužnost obavljaju s punim radnim vremenom. Stoga je način njihove raspodjele – načela po kojima se raspoređuju – još jedna odgovornost koju starješine i djelatnici trebaju ispuniti u svom upravljanju raznim materijalnim predmetima Božje kuće. Ovdje smo spomenuli razumnu raspodjelu; u ovom je slučaju biti „razuman” načelo koje zahtijeva Božja kuća.

I. Razumna raspodjela knjiga Božjih riječi

Započnimo s knjigama Božjih riječi. Svaki put kad se izdaju nove knjige, Božja kuća ima zahtjeve i pravila u pogledu načela o tome kome bi te knjige trebalo izdati. U crkvi ima onih koji čitaju Božje riječi i onih koji ih ne čitaju; ima onih koji vole istinu i onih koji je ne vole, te ima onih koji izvršavaju dužnosti i onih koji ih ne izvršavaju – treba razlikovati te vrste ljudi. Postoje i neke posebne knjige iz kategorije udžbenika – gramatike, rječnici i druge pomoćne knjige. Sve njih treba dijeliti strogo u skladu s načelima. Moraju se dati onima kojima su potrebne, a ne onima kojima nisu. Zatim, postoje neke pomoćne knjige tiskane u relativno maloj nakladi – ako se one izdaju pojedincu, što se od tog pojedinca zahtijeva? Možeš ih čitati, ali ih nemoj oštetiti; nemoj ih ostavljati uokolo niti iz njih nasumično trgati stranice. I treba ih vratiti na njihovo izvorno mjesto kad završiš s čitanjem. Što se tiče knjiga o vjeri u Boga, starješine i djelatnici trebaju ih dijeliti strogo u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće i trebaju se pobrinuti za to da i Božji izabrani narod razumije ta načela te da postupa u skladu s njima.

II. Razumna raspodjela raznih vrsta opreme

Slijedi uputa o tome kako raspodijeliti razne vrste opreme. Ovo je relativno ključan zadatak. Raspodjela raznih vrsta opreme ponešto je stroža. Takva oprema uključuje elektroniku, kao i alate potrebne za razne struke. Kad starješine i djelatnici dijele te stvari, i za to trebaju postojati načela. Oni kojima se oprema izdaje moraju biti ljudi koji su sposobni njome vješto rukovati i ispravno je i razumno koristiti. Ako je netko početnik ili jednostavno ne zna koristiti neku stvar, ne smije mu se izdati. To se osobito odnosi na dobru, vrhunsku elektroniku, poput vrhunskih fotoaparata i skupljih računala, kao i na opremu za snimanje, fotografske uređaje ili opremu potrebnu za postprodukciju videozapisa – takva se oprema tek ne smije izdati takvoj osobi da ne bi došlo do oštećenja. Starješine i djelatnici trebaju osigurati da oni koji koriste takvu opremu, kao prvo, znaju cijeniti uređaje i, kao drugo, da su sposobni ispravno ih koristiti i održavati. Neki uređaj, na primjer, prema pravilima mora mirovati deset minuta nakon dva sata korištenja kako bi se ohladio. Ako se ne ohladi, to će oštetiti uređaj i skratiti mu vijek trajanja. Ljudi koji cijene uređaj koristit će ga strogo u skladu s uputama za održavanje; pridržavat će ih se sami od sebe i ako im to ne kažeš, a bit će još stroži i precizniji ako ih na to upozoriš. Takvi su ljudi podobni za korištenje uređaja; prikladni su za korištenje vrhunskih stvari jer znaju cijeniti uređaje i ozbiljno shvaćaju upute za njihovo održavanje i popravak. Takvi ljudi, koji znaju cijeniti uređaje i normalno ih koristiti, najpodobniji su za dodjelu i raspodjelu vrhunskih uređaja. Starješine i djelatnici trebaju u tom pogledu obaviti odgovarajuću provjeru. Ako postoji vrhunsko računalo i izdaje se na korištenje bilo kome tko se prijavi navodeći da mu je potrebno, je li to načelo ispravno? (Ne.) Što u tome nije ispravno? Za starješine i djelatnike dio dijeljenja i raspodjele takvih stvari treba se temeljiti na stručnoj osposobljenosti osobe zadužene za posao; drugi je dio da to moraju temeljiti na stupnju u kojem ta osoba čuva uređaje, na tome ima li ljudskost, cijeni li uređaje kad ih koristi. Ako osoba ne zna brinuti o uređajima i nije upoznata s vještinama struke, već se samo iz znatiželje želi igrati s uređajem, tada joj treba ograničiti i zabraniti korištenje. Nije podobna koristiti vrhunske uređaje i brinuti se o njima. Onima koji obavljaju obične dužnosti dovoljno je dati obične uređaje. Oni koji poznaju struku, dobre su ljudskosti i znaju koristiti, održavati i cijeniti uređaje mogu koristiti kvalitetnije stvari jer su vješti u struci i sposobni su koristiti vrhunske uređaje. Ako smušenoj ili gruboj osobi daš nešto vrhunsko na korištenje, uništit će uređaj u samo nekoliko dana. Drugi ga neće moći koristiti, a neće ga biti lako ni popraviti. To ne samo da ometa rad crkve, već i rasipa materijalne predmete Božje kuće. Što se pod time podrazumijeva? Da takvi ljudi nisu podobni koristiti dobre uređaje. Dobri uređaji moraju se dati na korištenje ljudima s ljudskošću koji se razumiju u svoju struku. Za one koji nisu stručnjaci u profesiji i čija je ljudskost slaba, dovoljno je dobro da koriste obične stvari. Je li ovakva raspodjela razumna? (Jest.)

Različiti ljudi na različite načine postupaju s materijalnim stvarima. Neki kupe vrhunsko računalo i nakon dvije godine korištenja ono i dalje izgleda kao novo; na zaslonu se nikad ne vidi otisak prsta, a tipkovnica je uvijek čista i bez trunke prašine. I radna je površina lijepa i uredna, a sve što je pohranjeno na računalu prilično je organizirano i pregledno. Ako im netko kaže da nije dobro za zaslon da se dugo koristi, odmah će pitati kako ga najbolje zaštititi – te će raditi onako kako je najbolje. Ako im netko kaže da računalo treba mirovati nakon duge upotrebe, da će slabije raditi ako se previše zagrije i da to utječe na vijek trajanja uređaja, tada će, kad shvate da koriste računalo duže od dva sata, odmah prestati kako bi se ohladilo. Ako se sporo hladi jer je temperatura zraka previsoka, postavit će ventilator da puše na njega. Postupaju s uređajem s toliko pažnje kao da je njihovo dijete. Osobito su pažljivi i oprezni kad ga stavljaju u torbu, a kad ga stavljaju na stol, najprije očiste površinu te pravilno postave uređaj. Nije li to njihova prednost? (Jest.) Takvi ljudi ne samo da sami cijene uređaje već im je teško podnijeti i kad vide druge kako uništavaju i oštećuju uređaje. Takvi su ljudi podobni za korištenje dobrih uređaja. Neki ljudi koji imaju novca također kupe vrhunska računala, ali ih uopće ne cijene nakon što ih donesu kući. Ne čiste ih, bez obzira na to koliko se prašine na njima nakupi, i prilično ih zaprljaju. Drugi će koristiti uređaj dvije godine i on će i dalje izgledati kao nov; ovi ljudi koriste uređaj dva mjeseca, a izgleda kao da je korišten deset godina. Ako im kažete da uređaje treba održavati, reći će: „Čemu održavati tu stvar? Uređaji pružaju usluge ljudima, u službi su ljudi. Ako se pokvari, samo kupiš novi!” Zato se uređaj pokvari za manje od šest mjeseci zbog nepravilne upotrebe. Što mislite o takvim ljudima? Jesu li podobni za korištenje vrhunskih uređaja? (Ne.) Koliko god lijepa računala kupili, ne pomišljaju ih cijeniti, već ih bacaju uokolo i nehajno odlažu. Neka su im računala izgrebana; neka su oštećena vodom; neka padnu na pod i razbiju se. Koriste ih prilično grubo. Nešto nedostaje u ljudskosti takvih ljudi. Jeste li vi voljni dodijeliti dobre uređaje na korištenje takvim ljudima? (Ne.) Neki ljudi nose naočale i stakla su im uvijek čista, dok su stakla naočala drugih ljudi prljava, prašnjava, puna otisaka prstiju i sličnog. Kako ih uopće mogu tako koristiti? Oni koji se brinu o svojim naočalama paze kako ih odlažu; apsolutno neće dopustiti da staklo dodirne površinu stola ili bilo koji predmet niti će dopustiti da se staklo izgrebe ili da ima bilo kakvih oštećenja. Naočale su osobito važne kratkovidnim ljudima – kako ćeš ih koristiti ako izgrebeš stakla? Neki su ljudi grubi sa svojim naočalama i stakla im postanu zamućena već nakon kratkog nošenja. Ništa ne vide jasno kad ih nose i bilo bi im bolje da ih i ne nose. No oni svejedno misle da je u redu nastaviti ih nositi takve kakve jesu, kao da to nije važno. Nije Mi jasno: nije li svrha nošenja naočala da mogu jasnije vidjeti? Što mogu jasno vidjeti kad su im stakla potpuno izgrebana? Nisu li to neotesani ljudi? Doista su neotesani! Nešto nedostaje u ljudskosti pretjerano grubih ljudi – ne znaju se brinuti o stvarima, a još manje pomišljaju da ih cijene.

Koja je odgovornost starješina i djelatnika po pitanju važne opreme i alata Božje kuće? Takva se oprema prilikom raspodjele treba dati odgovarajućim ljudima. Oni koji koriste tako važnu, vrhunsku opremu apsolutno moraju biti ljudi koji znaju cijeniti stvari. Oni će je cijeniti, brinuti o njoj i održavati je; kad je u njihovom posjedu, možeš biti siguran da je nikad neće namjerno uništiti ili oštetiti, osim uslijed trenutka nepažnje ili nedostatka nekog osnovnog znanja. Takvi ljudi mogu koristiti ovu opremu; njima se može dodijeliti vrhunska, dobra oprema. Ljudima koji su po prirodi grubi u korištenju stvari bit će dovoljno dati obične stvari za korištenje. Skrbnici takve opreme i alata ujedno su odgovorni i za vođenje evidencije o njihovoj upotrebi: tko je što uzeo i koliko dugo je to koristio, ili koji je predmet za nečiju isključivu upotrebu i tko bi, ako se ošteti, trebao nadoknaditi štetu u skladu s njegovom vrijednošću. Obje strane to moraju potpisati kako bi sve bilo pošteno i razumno za sve. O uređajima i opremi treba dobro brinuti, bilo da se radi o kratkoročnoj ili dugoročnoj upotrebi; korisnik mora naučiti pravilno ih koristiti, a ako dođe do kvara, treba ih odmah popraviti. Što se pedantnije to obavlja, to bolje. Ako nastane situacija u kojoj Sotonin režim uhićuje ljude, tada je najvažnija odgovornost starješina i djelatnika dodijeliti važnu opremu i alate pouzdanim ljudima i onima vrijednima povjerenja. Nakon što joj pošalju opremu, trebali bi toj osobi dati neki savjet, reći joj: „Ovo su stvari iz Božje kuće da ih ti koristiš u obavljanju svoje dužnosti. Nisu za igru. Trebao bi ih razumno koristiti i dobro brinuti o njima. Nemoj ih oštetiti. Budući da su ovi dijelovi opreme i alata potrebni za obavljanje dužnosti, ako se oštete, treba platiti odštetu u skladu s njihovom vrijednošću. Ako rad kasni zbog oštećene opreme, to je još ozbiljniji problem jer znači da postoje neka ometanja i uništenja. Dakle, moraš znati pravilno koristiti sve vrste opreme i alata za obavljanju dužnosti – apsolutno ne smiješ oštetiti vlasništvo Božje kuće. Obavezno zapamti ova načela: razumna upotreba, redovita provjera, popravak i održavanje – ako dođe do kvara, odmah ga prijavi i zatraži popravak.” Da bi dobro obavili ovaj posao, starješine i djelatnici moraju, u jednu ruku, poznavati načela raspodjele i upotrebe; a u drugu bi trebali uputiti korisnike u to kako održavati opremu i brinuti o njoj, a ako dođe do kvara, kako izvršiti popravke i tako dalje. To je osnovno znanje koje bi ljudi trebali razumjeti i posjedovati kad se radi o brizi za svu vrstu opreme i alate te o njihovu korištenju.

Starješine i djelatnici trebaju razumno raspodijeliti različitu opremu Božje kuće. Ako, na primjer, djelatnik treba računalo s relativno sveobuhvatnim značajkama, trebaš mu ga dodijeliti. Ako kaže da mu jedno nije dovoljno, moraš ga pitati zašto i moraš se raspitati te provjeriti je li to što govori istina. Nemoj se voditi samo njegovim zahtjevom i dati mu onoliko računala koliko traži, to jest, dati mu dva ako kaže da mu jedno nije dovoljno ili mu dati tri ako kaže da dva nisu dovoljna. Ne bi li tada dijelio računala kao da su igračke? Ne bi li to bilo lakomisleno? Najprije trebaš istražiti situaciju i donijeti odluku na temelju načela Božje kuće. Nikako ne smiješ proizvoljno odobravati svakojake zahtjeve ker neki ljudi možda podnose nasumične zahtjeve pod izlikom izvršavanja dužnosti. Nadalje, nekim ljudima koji obavljaju važne poslove možda trebaju računala više klase, a njihova osobna računala imaju konfiguracije niže klase. Starješine i djelatnici moraju i to odmah istražiti i razumno raspodijeliti opremu. O dodjeli računala treba se odlučivati na temelju prirode posla osobe i zahtjeva za klasom računala. Ako je netko samo običan starješina ili djelatnik i ne bavi se računalnom tehnologijom ili videoprodukcijom, već samo koristi računalo za stvari poput pristupanja internetu, traženja informacija i poziva te mu nije potrebno mnogo u pogledu specifikacija računala, tada će mu biti dovoljno da koristi obično računalo. Neki stariji ljudi znaju izvršavati samo jednostavne operacije poput tipkanja, pristupanja internetu i poziva, a ipak, kad postanu starješine ili djelatnici, izdaju im se vrhunska računala. Je li to razumno? Ne traže li oni posebne povlastice? Ne uživaju li u statusnim povlasticama? (Uživaju.) Za što bi koristili takvu vrhunsku opremu visoke klase? Ona se treba dati na korištenje relevantnim djelatnicima i stručnom osoblju. Ne mora odgovarati statusu osobe. Neki starješine i djelatnici pogrešno vjeruju da bi trebali uživati povlaštena prava korištenja nad različitim predmetima Božje kuće. Postoji li takvo pravilo u Božjoj kući? Ne. Kad neki ljudi postanu starješine i djelatnici, brzo im se izdaju vrhunska računala, mobiteli i slušalice, opremljeni su svakojakom vrhunskom opremom. Koja je posljedica toga? Čini li se to doista radi postizanja dobrih rezultata u radu? Ne žude li ti ljudi za tjelesnim užicima? Za što ti uopće koristiš vrhunska računala? Zar nije da samo održavaš sastanke na internetu i propovijedaš riječi i doktrine? Znaš li učitavati videozapise i jesi li sposoban producirati videozapise? Znaš li održavati sigurnost mreže i možeš li postavljati web-stranice? Poznaješ li te struke? Ako ne, kakvu korist imaš od nekog vrhunskog računala? Nije li odvratno tako postupati? (Jest.) Ako imaš vlastiti novac, nikoga nije briga koliko ćeš računala njime kupiti i nitko se neće miješati bez obzira na to koliko su vrhunska. Sada govorimo o tome kako se materijalni predmeti Božje kuće trebaju razumno raspodijeliti. Što znači „razumno”? Kad starješine i djelatnici koriste vrhunsku opremu Božje kuće, računa li se to kao „razumno” korištenje? (Ne.) Oni ne poznaju struku niti znaju išta raditi. Čini li ih posjedovanje vrhunskog računala vrhunskima? Čime se razmeću? Božja kuća nema pravilo koje starješinama i djelatnicima daje povlaštena prava korištenja i raspodjele njezinih materijalnih predmeta; oni nemaju tu posebnu povlasticu i to nije razumno načelo za raspodjelu predmeta u Božjoj kući – to nije nimalo razumno. Netko može sam kupiti te stvari ako je u mogućnosti; ako nije, i treba mu ih dodijeliti Božja kuća, tada je dovoljno da koristi obične. To je pošteno i razumno. Oni koji doista znaju koristiti ovu vrhunsku opremu stručno su osoblje uključeno u posao, stoga bi im Božja kuća trebala dodijeliti tu opremu. To su neka načela koja bi starješine i djelatnici trebali razumjeti i shvatiti u vezi s raspodjelom materijalnih predmeta Božje kuće. Provjerite ponovno, na temelju tih načela, jesu li takve stvari negdje nerazumno raspodijeljene. Ako jesu, požurite i ispravite to. Neki ljudi nakon što postanu starješine ili djelatnici, vide da im se nitko u Božjoj kući ne ulizuje, da im nitko ne izdaje vrhunske predmete i da i dalje nose svoju staru odjeću, još koriste svoje izuzetno obično malo računalo i da im Božja kuća nije nabavila bolje, pa odu u financijski tim i prijave se za kupnju računala. Je li to razumno? (Ne.) Kažu: „Ako mi ga vi ne izdate, neću obavljati svoju dužnost – naći ću priliku da natjeram Božju kuću da mi kupi računalo više klase, noviji model, brže!” Baš su drski – nema toga što se ne bi usudili učiniti. Takvi ljudi nakon što postanu starješine, prema Božjoj se kući odnose kao prema svojoj, misleći: „Novac Božje kuće ujedno je i moj novac – trošit ću ga kako mi se prohtije!” To je nešto što su antikristi sposobni učiniti.

III. Razumna raspodjela raznih dnevnih potrepština i hrane

Završili smo s govorom o razumnoj raspodjeli raznih materijalnih predmeta i opreme. Sada ćemo govoriti o stvarima za svakodnevni život, na primjer: žitaricama, povrću i suhoj hrani, kao i o potrebnim sastojcima za kuhanje, raznim dodacima prehrani i tako dalje. Te predmete ne treba samo razumno čuvati, već ih treba i razumno raspodijeliti. Dakle, kako se ti različiti predmeti trebaju razumno raspodijeliti? Božja kuća ima standarde za svoju hranu i oni koji upravljaju takvim predmetima trebaju ih razumno raspodijeliti strogo se pridržavajući tih standarda. Ne smiju davati više dobre hrane onima s kojima su bliski. Na primjer, ako se kupi neka ukusna, kvalitetna riža ili ako se samo povremeno kupi neko voće ili meso, a ti izdaš više toga onome s kime si u dobrim odnosima ili mu izdaš sve dobre stvari, a loše pošalješ drugima – smatra li se to razumnom raspodjelom? (Ne.) Kako se onda ovdje mjeri „razumnost”? Koji bi se način raspodjele mogao smatrati razumnim? Ravnomjerna raspodjela, prema načelima i traženim standardima koje je Božja kuća propisala za hranu, izdajući onoliko koliko treba izdati. Ako ti se čini da si s nekim blizak, možeš mu dati svoj dio. Nemoj biti velikodušan s tuđim stvarima i nemoj koristiti materijalne predmete Božje kuće da bi pokazivao velikodušnost prema drugim ljudima; ako želiš biti velikodušan, čini to sa svojim stvarima. Velikodušnost nije načelo u Božjoj kući – načelo Božje kuće jest razumna raspodjela. Raspodjela svakodnevnih životnih potrepština i raznih prehrambenih proizvoda treba se obavljati u skladu sa standardima koje je postavila Božja kuća, a ne nasumično. Naravno, starješine i djelatnici mogu nadzirati ljude odgovorne za raspodjelu i vidjeti jesu li im srca na mjestu, je li njihova raspodjela razumna, obavlja li se u skladu s načelima Božje kuće, kako većina ljudi o tome izvještava, imaju li pritužbi i je li se za sve pobrinulo. Što učiniti ako ponekad dođe do oskudice nečega? Je li u redu da ih starješine i djelatnici zadrže za sebe? Neki bi mogli reći: „Starješine i djelatnici imaju najviši status i ugled i obično su oni ti koji nam najviše govore, od čega im se suše usta. Ako ima dobrih stvari, ostavimo ih njima da jedu.” Je li u redu tako raspodijeliti stvari? (Ne; stvari treba ostaviti onima kojima su doista potrebne.) Ako je nekih relativno skupih zdravstvenih proizvoda malo, kako bi ih trebalo raspodijeliti? Trebalo bi ih dodijeliti onima koji se godinama daju za Boga i daju svoj doprinos. Ti su ljudi slabog zdravlja zbog svoje dobi, a ipak i dalje savjesno obavljaju svoje dužnosti, a braća i sestre od njih su imali znatne koristi. Tim ljudima treba malo bolje održavati i njegovati tijelo i sasvim je ispravno da im se dopusti da jedu i koriste te zdravstvene proizvode. Nitko se ne bi trebao svađati oko oskudnih zaliha. Tako starješine i djelatnici moraju raspodijeliti te stvari. Je li to razumno? (Jest.) Bi li onda većina ljudi imala prigovora na takvu raspodjelu? Postoji li netko tko kaže: „Možda nisam toliko star, ali imam puno posla – radim više od osam sati svaki dan. Moj rad možda nije toliko učinkovit i možda ga ne radim toliko godina, ali ni moje zdravlje ponekad nije baš najbolje. Zašto nitko ne brine o meni? Kad ima dobrih stvari, nikad nije moj red da ih dobijem, ali kad treba obaviti posao, uvijek se mene traži”? Treba li takvoj osobi dati dio? Budući da je imala obraza to tražiti, ostavite joj nešto – je li to razumno? Biste li se složili s tim? (Ne.) Ja bih se na tom mjestu složio s time. Zašto se toliko opterećivati takvim stvarima? Ljudi ne žive svoje živote radi užitka; ne žive da bi jeli, pili i veselili se. Zašto se svađati oko takvih stvari? Ako se netko doista želi svađati oko njih, a okolnosti su mu takve da donekle ima pravo, onda mu dopustite da malo uživa u tim stvarima. Bit će mu iskazana neka posebna naklonost, ali ti time nisi na gubitku; nema potrebe toliko se opterećivati. Dakle, pretpostavimo da netko kaže: „Zašto mi ne date malo? Ni moje zdravlje nije baš najbolje; kad bih doista pojeo nešto dobro, bio bih boljeg zdravlja i sposoban obaviti više posla te uložiti više truda u Božju kuću, a moj bi rad bio učinkovitiji.” Budući da je uputio ovaj zahtjev, nemoj ga sramotiti odbijanjem, podijeli mu nešto. Drugi se ljudi ne bi trebali toliko opterećivati zbog ovoga – budi malo velikodušniji. Zar tvoj život ne bi tekao kao i dosad bez tih stvari? Ono što Bog daje ljudima nije oskudno; obilno je i izdašno – nema potrebe svađati se oko toga. Ako postoji nešto posebno za što nitko ne osjeća da mu je potrebno ili da treba u tome uživati, onda bi to trebalo dati za jelo onoj vrsti osobe za koju se većina na kraju složi da je najprikladnija. Naglašavamo ljudskost i razumnu raspodjelu stvari. Oni koji to dobiju trebaju to prihvatiti od Boga i zahvaliti Mu na Njegovoj milosti. Drugi se ne bi trebali svađati oko toga. Ako se svađaš, nerazuman si, namjerno stvaraš nevolje i ponašaš se bezobrazno. Eto tako se treba postupati u takvim posebnim okolnostima. Postoje načela i za posebne i za obične okolnosti; ne postupa se s njima nasumično, a još manje na temelju zahtjeva ljudskih odnosa. Kad je raspodjela razumna, starješine i djelatnici ispunili su svoju odgovornost.

Prilikom raspodjele svakodnevnih potrepština i hrane starješine i djelatnici i to bi trebali činiti na temelju stvarnih situacija, stvarnog broja ljudi i stvarno potrebnih količina kako bi ih raspodijelili na uistinu razuman način u nastojanju da se ne dopusti njihovo rasipanje ili gubitak. To je odgovornost koju starješine i djelatnici trebaju ispuniti. Ponekad, kada ne razumiju specifične okolnosti, mogu raspodijeliti neke stvari u skladu s osnovnim načelom, a kasnije, kroz povratne informacije od svih i naknadno praćenje, saznati da raspodjela nije bila razumna, da se previše kruto držala pravila. U tom slučaju moraju se poboljšati sljedeći put kako bi izbjegli ponavljanje tog problema te smanjili rasipanje i gubitak. To je ispunjavanje njihove odgovornosti. Naravno, kako bi se izbjegla šteta i rasipanje, prilikom raspodjele se s jedne strane moraju više savjetovati, a s druge se moraju i strogo pridržavati načela. To je nužno. Nemojte izdavati stvari neselektivno, ne dajući ih onima kojima su uistinu potrebne, ne dajući ih onima koji iskreno vrše svoju dužnost, koji imaju istinu-stvarnost, već ih dajući osobito ulizicama koji nemaju duhovno razumijevanje. Je li takvo postupanje u skladu s načelima? (Ne.) Nije li takvo postupanje neobuzdana bezobzirnost? Ne postupati u skladu s načelima znači ne ispunjavati svoje odgovornosti. Na što se odnosi ispunjavanje odgovornosti? To nije obavljanje stvari reda radi i pridržavanje pravila, niti se odgovornost ispunjava poduzimanjem niza utvrđenih koraka, već je to postupanje doista strogo u skladu s načelima koja zahtijeva Božja kuća, istovremeno osiguravajući da se ne dogode slučajevi rasipanja ili oštećenja bilo čega što pripada Božjoj kući. To znači uistinu ispuniti svoju odgovornost. Na primjer, pri izdavanju jaja za pet osoba, trebali biste svakoj osobi dodijeliti jedno jaje dnevno i izdavati ih svakih deset dana, što znači da biste ih poslali točno pedeset. Tako biste ih trebali izdavati djelomično zato što je to mali broj i lako se za to pobrinuti, a povrh toga zato što je to točno ispravna količina za jelo. Ovako prakticirati, u skladu sa standardima i specifikacijama koje zahtijeva Božja kuća, sasvim je ispravno – to je postupanje u skladu s načelima. Kad bi starješina ili djelatnik, bojeći se gnjavaže, izdao jaja za sto dana odjednom – pet stotina jaja – bi li to bilo prikladno? Recite Mi, je li lakše prevesti i brinuti o pedeset jaja ili pet stotina? (Pedeset.) Manji je broj lakše prevesti i brinuti o njemu. Neki ljudi pošalju količinu za sto dana, pa se neka razbiju putem, a neka se zgnječe dok se prenose na odredištu. Tako se, lom po lom, dio ošteti. Dodajte ovome da će ih ljudi, kad vide da im je izdano mnogo jaja, nemarno rasipati, pa neće imati jaja za jelo dok čekaju sljedeću pošiljku. Dakle, kada se ta jaja razbiju i pretrpe štetu, nije li to uzrokovano time što su starješine i djelatnici zanemarili svoje dužnosti? (Jest.) Ako zatraže još, možete li im dati? Prema načelima, ne možete im dati više prije određenog datuma, ali oni se osjećaju zakinuto kada nemaju što jesti. Što ovdje treba učiniti? (Treba im davati na vrijeme i u pravoj količini.) Davati na vrijeme i u pravoj količini znači postupati u skladu s načelima – to je razumna raspodjela. Prilikom raspodjele ovih stvari starješine i djelatnici moraju se apsolutno pridržavati načela razumne raspodjele i standarda koje zahtijeva Božja kuća, izdajući ih na vrijeme i redovito. Osim toga, moraju biti u stanju odmah shvatiti je li bilo slučajeva rasipanja, je li bilo ponovnih prijava ili zahtjeva za stvari kojih je oskudica zbog rasipanja te je li bilo slučajeva rasipanja stvari koje su izdane, a ljudima se nisu svidjele. Izdaju se, primjerice, i meso i povrće, a većina ljudi više voli meso, pa ga mogu pojesti za tri ili pet dana, a povrće ostane. Povrće ne može dugo stajati; neko se pokvari i istrune nakon nekog vremena, pa ga ponestane prije nego što stigne sljedeća pošiljka. Netko tada može ponovno podnijeti zahtjev i tražiti još. Treba li mu u takvom slučaju dati još? Je li razumno dati mu još? (Ne.) Drugi će potajno pojesti meso i jaja te sve povrće koje vole, dok će davati svakakve razloge i izgovore da ne jedu ono koje ne vole. Kad povrće požuti i pokvari se, kažu da je nejestivo i na kraju ga daju svinjama i kokošima ili ga jednostavno bace, a zatim traže još. Kada se starješine i djelatnici susretnu s takvim slučajem, kako se trebaju nositi s njim? Ako kažu: „Dat ću vam više sljedeći put, s obzirom na to da nije bilo dovoljno – osigurat ću vam više jer puno jedete”, je li to prikladan način rješavanja? Nije li to slijepo? (Jest.) Kako to da su slijepi? (Ne razumiju što se stvarno događa: glavni razlog zašto hrana koju su izdali nije bila dovoljna jest to što se rasipala.) Donose zaključke bez razumijevanja onoga što se stvarno događa. U većini mjesta ima dovoljno hrane za jelo koja se izdaje prema specifikacijama Božje kuće. Zašto samo za to jedno mjesto nikad nije dovoljno? Ne zahtijeva li to konkretnu istragu? Moraju otići na lice mjesta i pažljivo i detaljno se raspitati o situaciji da vide što se događa. Na kraju, kroz svoju istragu i razumijevanje, otkriju da je kuhar na tom mjestu zla i nemoralna osoba koja je hranu za ljude davala kokošima, namjerno rasipajući hranu Božje kuće. Prilično su izbirljivi u onome što jedu, a i vrlo su pohlepni na hranu; vole jesti samo ono što je ukusno. Neće jesti povrće kad nema mesa, a kad ga ima, neće jesti ni tofu. Kad dobiju jaja, jedu ih uz svaki obrok. Isključivo biraju ukusnu hranu i ne jedu obično povrće niti ih je briga ako se pokvari. Razumijevanje je pokazalo da je kuhar loša osoba – treba li im onda dati veću količinu sljedeći put kad se stvari budu izdavale? (Ne.) Je li nedavanje više sve što treba učiniti? Kako se ovaj problem treba riješiti sad kad je otkriven? Odmah ih zamijenite; zamijenite ih nekim tko ima malo ljudskosti da preuzme tu dužnost. Otkrijte i riješite problem promptno i isključite takve zle ljude, takve pokvarenjake. Neki bi mogli pitati: „Budući da više ne kuhaju, bi li bilo u redu da hrane kokoši?” (Ne.) Ako hrane kokoši, kokoši neće nositi jaja; ako hrane svinje, svinje će smršavjeti. Ne bi bilo dobro da hrane išta. Takvi ljudi moraju biti potjerani – nesposobni su vršiti dužnost u Božjoj kući. Ako se pronađu bilo kakvi drugi problemi prilikom raspodjele materijalnih dobara Božje kuće, i oni bi se trebali odmah riješiti. Koji je cilj rješavanja tih problema? Smanjiti rasipanje i kvarenje materijalnih dobara Božje kuće. Neki bi mogli pitati: „Da bi se riješili ti problemi, mora se istražiti kuhinju. Nisi li Ti rekao da starješine i djelatnici ne smiju u kuhinju? Zašto im je sada dopušteno?” To su dva odvojena pitanja. Ja nisam rekao da ne smiju ući – to je bila analiza starješina i djelatnika koji ne znaju kako raditi, koji besposleno dangube i šetaju uokolo, uživajući u statusnim povlasticama, uvijek idući u kuhinju pronaći nešto dobro za jelo. U ovom slučaju, oni idu u kuhinju riješiti probleme, a ne pronaći nešto dobro za jelo. Idite kad trebate ići, a nemojte ići kad ne trebate. Starješine i djelatnici imaju mnogo posla, a ovo je jedan od njihovih zadataka, čiji se specifični problemi mogu spoznati samo ulaskom u dubinu kuhinje i razumijevanjem detalja. Ako se utvrdi da je kuhar neprikladan, treba ga odmah otpustiti i zamijeniti nekim prikladnim. Time se osigurava da se predmeti koje izdaje Božja kuća ne rasipaju i ne kvare. Kako god Ja to rekao, zahtjev je za starješine i djelatnike da ispune svoje odgovornosti – ako je tvoje da se brineš zbog toga i da to učiniš, onda se apsolutno moraš brinuti i to učiniti. Moraš promatrati svojim očima i svojim ušima pozorno slušati što svaka vrsta osobe ima reći – i naravno, moraš naučiti kako u srcu imati mišljenja, misli i sposobnost razlučivanja o svim vrstama stvari; druga je važna stavka uzeti k srcu načela za koja Božja kuća zahtijeva da se slijede i nikada se od njih ne odmicati. Koji god posao radio, najprije moraš razumjeti koja su načela i pravila koja zahtijeva Božja kuća; prije nego što počneš raditi, moraš si još nekoliko puta postaviti pitanja kao što su: Jesu li mi jasna načela koja zahtijeva Božja kuća? Kako bi se to trebalo učiniti ako se želi učiniti u skladu s načelima Božje kuće? Kako bi se to trebalo učiniti u skladu s načelima u posebnim okolnostima? Kako se to rješava u uobičajenim okolnostima? Apsolutno si moraš postaviti više ovih i drugih takvih pitanja prije nego što počneš raditi i više se moliti pred Bogom. S jedne strane, to je samoispitivanje; s druge strane, to je prihvaćanje Božjeg ispitivanja. To pomaže starješinama i djelatnicima da manje griješe i manje odstupaju u svom radu, smanjujući rasipanje materijalnih dobara Božje kuće i smanjujući gubitke nanesene Njegovoj kući. Što je još važnije jest to da se time čuvaju odgovornosti starješina i djelatnika i ispunjavaju te odgovornosti. To je ono što bi starješine i djelatnici uistinu trebali činiti. Ovo je zahtjev za starješine i djelatnike. Čuvanje i raspodjela različitih materijalnih dobara Božje kuće nije složen zadatak. Jednim dijelom, za to je potrebno da starješine i djelatnici sami budu upoznati s načelima; drugim dijelom potrebno je da starješine i djelatnici više komuniciraju o ovim načelima s ljudima zaduženima za upravljanje različitim materijalnim dobrima, više prate stvari, više pokušavaju razumjeti i više istražuju stanje upravljanja, istovremeno više komunicirajući s nadzornicima za raspodjelu različitih materijalnih dobara Božje kuće kako bi im omogućili temeljitije shvaćanje ovih načela. Starješine i djelatnici, naravno, moraju i neprestano ispitivati i pitati kako ti ljudi raspoređuju i izdaju predmete te postoje li ikakve posebne okolnosti – na primjer, raspoređuju li nadzornici predmete u skladu s načelima koja zahtijeva Božja kuća u različitim godišnjim dobima, u različito vrijeme i u slučajevima kada različite vrste ljudi imaju različite zahtjeve. Cilj je toga omogućiti da različiti predmeti Božje kuće učinkovito izvršavaju svoje funkcije, da se razumno koriste u najvećoj mogućoj mjeri te da se čuvaju uz najbolju moguću brigu i najbolje moguće održavanje. To je odgovornost starješina i djelatnika.

Dobro upravljanje materijalnim predmetima Božje kuće odgovornost je cijelog Božjeg izabranog naroda

Nakon što ste shvatili odgovornosti starješina i djelatnika, jeste li razumjeli i načela koja bi svaki brat i sestra trebali shvaćati u svom postupanju s različitim materijalnim predmetima Božje kuće? Vi možda niste starješine i djelatnici, ali biste svejedno trebali izvršavati odgovornost nadzora. To je pravo Božjeg izabranog naroda. S različitim materijalnim predmetima Božje kuće – knjigama i instrumentima svih vrsta; svakodnevnom hranom, pićem i predmetima i drugim – svatko mora postupati s ljubavlju i pažnjom. Svatko bi trebao i provoditi redovite provjere, popravke i održavanje na različitim stvarima koje koristi, i trebao bi ih razumno koristiti – ne dopustite da se oštete i da se rasipaju dok su u vašem posjedu i ne odbacujte ih neselektivno. Neki kažu: „Ova stvar ionako nije moja. Nisam je kupio svojim novcem. Izdala mi ju je Božja kuća – to je javno vlasništvo. Ne moram brinuti o tome kada se održava i popravlja ili gdje se čuva. Ne mogu je nositi sa sobom kao da sam je prisvojio.” Je li ovo razumna misao? Nije li prilično sebična i bez ljudskosti? (Jest.) Dakle, koja načela treba slijediti pri korištenju materijalnih predmeta Božje kuće? Ako ti je nešto dodijeljeno na korištenje, onda je na tebi da to popravljaš i brineš o tome dok to koristiš. Ti si u potpunosti odgovoran; trebao bi s predmetom bez ičijeg poticanja ili nadzora postupati, cijeniti ga i štititi kao da je tvoje osobno vlasništvo. To je ono što znači imati ljudskost. U kakvom god stanju stvar bila kada ti je izdana, kad ti više nije dopušteno da je koristiš ili si završio s njom, trebaš je osobi koja je čuva vratiti savršeno neoštećenu i u izvornom stanju. To se zove imati razum; to je nešto što bi trebalo postojati u ljudskosti. Kažeš da vjeruješ u Boga, da imaš savjest i razum, da voliš istinu, težiš joj i pokoravaš joj se, ali ako nemaš ni najmanju ljudskost koju bi trebao imati u svom postupanju s materijalnim predmetom, kako uopće možeš govoriti o ljubavi prema istini ili njenom prakticiranju? Nije li to malo previše šuplje? Ako ne možeš ispuniti ni odgovornost koju bi trebao imati u svom postupanju s materijalnim predmetom, to znači da tvoja ljudskost nije dobra – za to se obično kaže da „nemaš ljudskosti”. Osim toga, kako god koristiš svoje stvari, bilo da se prema njima odnosiš grubo ili pedantno, to je tvoje pravo. Nitko se neće miješati. Ali Božja kuća ima načela za korištenje svojih stvari. Sva su ta načela utemeljena na savjesti i razumu, i iako se možda ne uzdižu do razine istine, ona se u najmanju ruku podudaraju sa standardima za ljudskost. Ako ne možeš zadovoljiti ni ovaj standard za ljudskost, ako ne možeš čak ni ispravno postupati s instrumentima i potrepštinama koje ti Božja kuća izdaje i ispravno ih koristiti, onda je upitno možeš li razumjeti istinu i ući u istinu-stvarnost – to je pod upitnikom. Dakle, kada se radi o tvojem postupanju s ovim stvarima, imaš pravo koristiti ih, a prirodno je i da imaš odgovornost popravljati ih, održavati i brinuti o njima. Moraš te stvari shvatiti ozbiljno. Ako, poput nevjernika, kažeš: „To ionako nije moje. Nisam to kupio svojim novcem. Ako se javna stvar pokvari, što se tu može – samo kupite novu, ili je u krajnjem slučaju popravite. Ionako ja nisam ništa izgubio.” Ako tako misliš, to je problem – u opasnosti si. Ne posjeduješ ispravan karakter i tvoje srce nije na pravom mjestu. Štedljivo koristiti vlastite stvari, a stvari Božje kuće tretirati kao nevažne, ne paziti na njih – nije li to netko čije srce nije na pravom mjestu? Voli li Bog ljude čija srca nisu na pravom mjestu? (Ne.) Recite Mi, ispituje li Bog ljude čija srca nisu na pravom mjestu? (Ispituje.) Bog ispituje jednako i one čija srca jesu i one čija nisu na pravom mjestu. Kada prihvatiš Božje ispitivanje, što treba učiniti ako otkriješ da tako razmišljaš? Ne obazirati se na to? Ostaviti to neprovjerenim? Ne mariti za to? „Ono što ja mislim moja je stvar. Tko si ti da se u to miješaš? Ako mi dopustiš da nešto koristim, onda imam pravo to koristiti – i u svakom slučaju, bit će u redu ako samo ne pokvarim stroj. Zašto postavljaš tako visoke i tako brojne zahtjeve?” Je li to dobar način razmišljanja? (Ne.) To znači da „nemaš ljudskosti”. Ako imaš takve misli, moraš prihvatiti Božje ispitivanje i reći: „Bože, imam iskvarenu narav, a moja je ljudskost slaba. Mislio sam da sam prilično plemenit i častan, da imam dostojanstvo; ne bih pomislio da će me ovaj mali predmet otkriti: imam sebične želje; moje srce nije na pravom mjestu; imam svoje male ciljeve. Spreman sam prihvatiti Tvoje ispitivanje i Tvoju disciplinu i spreman sam se promijeniti.” Moraš se moliti i kajati pred Bogom te Mu dopustiti da te ispituje. Kada prihvatiš Njegov nadzor, kako bi se trebao promijeniti? Reći š: „Bilo je nemoralno razmišljati kao što sam nekoć – to je razmišljanje nevjernika, bezvjernika. Ne mogu više tako razmišljati. Ne smijem ići tim putem. Ja sam vjernik u Boga; trebam biti osoba s ljudskošću i dostojanstvom, trebam činiti stvari koje Bog voli. Trebam ubuduće promijeniti svoj način korištenja instrumenata i strojeva. Moram ih pustiti da se odmore kad je to potrebno, popravljati ih po potrebi i održavati ih po potrebi. Moram ih često čistiti i redovito provjeravati njihove razne komponente kako bih osigurao njihovu normalnu upotrebu. I odmah ću ih očistiti kad završim s njima i vratiti ih na sigurno kako ne bih dopustio neovlaštenim ljudima da ih diraju.” I onda, kada u budućnosti ponovno budeš koristio strojeve, bit ćeš osobito pažljiv i pozoran. Tvoji će se stavovi neprestano mijenjati, a tvoji načini poboljšavati, okrenut će se od tvojih prijašnjih sebičnih i prezira vrijednih misli i radnji prema osjećaju odgovornosti, umu koji brine za stvari i umu koji preuzima odgovornost. Promjena u tvom razmišljanju početak je istinskog preokreta. Postaje promjena u tvojim načinima kada svoje razmišljanje i misli ostvariš u praksi. Tek kada dosegne tu razinu, Bog vidi da se uistinu preokrećeš i kaješ; ti preokreti i promjene koje činiš bit će uistinu prihvatljivi Bogu. To je primjena istine. Što je najtemeljnija stvar koju čovjek mora posjedovati u primjeni istine? Savjest i razum koje bi ljudi trebali imati. A ima li sebična i prezira vrijedna osoba savjest i razum? (Ne.) Teoretski, možda znaš da ne možeš ostavljati predmete Božje kuće da leže uokolo, ili ih oštećivati i rasipati, ili biti neodgovoran s njima – ali kakav je tvoj stav u tvome srcu i mislima? „Koja je svrha brige o tim stvarima? Stvar čak nije ni moja.” Takvo će razmišljanje upravljati tvojim ponašanjem i hoće li doktrina koju znaš tada biti od ikakve koristi? Ne – to će biti samo doktrina koja uopće neće imati učinka. Tek kada se tvoje razmišljanje i stavovi preokrenu i kada se uistinu preokreneš i pokaješ pred Bogom, tvoje će se ponašanje i tvoji praktični postupci početi mijenjati. Tada će ono što živiš početi imati ljudskost; tada ćeš početi ulaziti u istinu-stvarnost. Tako mala stvar otkriva nečiju ljudskost, kao i to voli li ta osoba uistinu istinu.

Upravljanje različitim materijalnim predmetima Božje kuće odgovornost je koju bi starješine i djelatnici trebali ispuniti, a svatko od Božjeg izabranog naroda trebao bi je kolektivno nadzirati, pomagati pritom i surađivati u najvećoj mogućoj mjeri. To je svačija odgovornost. Božji izabrani narod trebao bi služiti kao primjer. Trebali bi početi od sebe – tek kada sami dobro obave posao, kvalificirani su nadzirati druge i procjenjivati je li ono što drugi rade prikladno i u skladu s načelima. To je nešto u što su svi uključeni, ta mala stvar otkriva nečiju ljudskost, kao i stav te osobe prema istini. Starješine i djelatnici trebali bi ovaj posao obavljati dobro i s krajnjim zalaganjem, u skladu s načelima Božje kuće, a i svaki običan brat i sestra trebao bi s time postupati strogo i oprezno. Moraš često promišljati o sebi, o tome postoje li problemi u tvojoj ljudskosti i razmišljanju, o tome kakav stav imaš. Kada otkriješ da postoji problem s tvojim stavom i razmišljanjem, trebaš se odmah moliti i preokrenuti – a kada upravljaš stvarima Božje kuće ili se koristiš njima, trebaš težiti tome da te, s jedne strane, ne prekorava tvoja savjest ni da budeš dužan Bogu, a s druge strane, da ti se drugi dive i odobravaju ono što činiš te da kažu da imaš ljudskost, što je svima vidljivo. Glavna je stvar da se ljudi pridržavaju načela kada to čine. To je obveza koju bi ljudi trebali ispuniti, nešto što bi svaki član Božje kuće trebao postići. To nije odgovornost samo starješina i djelatnika.

Je li vam sada više-manje jasna deseta stavka odgovornosti starješina i djelatnika? Nakon što shvate načela, ljudi bi trebali biti pažljiviji i pedantniji u obavljanju ovog posla, trebali bi se više truditi oko njega i ne bi smjeli biti lijeni – tada će u osnovi moći smanjiti štetu i rasipanje materijalnih predmeta Božje kuće i spriječiti da ih zli ljudi uzmu u posjed. To bi trebalo biti dostižno. Zašto kažem da je to lako postići? To su stvari s kojima se svatko može susresti u svakodnevnom životu kod kuće. Lako je biti pažljiv u upravljanju stvarima iz vlastitog doma, pa ako stvari Božje kuće čuvaš kao da su tvoje, u skladu sa zahtjevima Njegove kuće, razumno ih raspoređuješ i uspiješ smanjiti štetu i rasipanje te ne dopustiš zlim ljudima da ih uzmu u posjed, tada ćeš ispunjavati odgovornost starješina i djelatnika. Čini se da je ovaj posao po svojoj prirodi općeniti zadatak. Zašto ga nazivamo općenitim zadatkom? Obuhvaća upravljanje materijalnim predmetima. Upravljajte njima i dobro ih rasporedite, i ispunit ćete svoju odgovornost. Ujedno je i načelo ovog posla prilično jednostavno – uključuje samo jedno načelo i ne uključuje složene istine. Sve dok netko nosi breme i ima ispravne namjere, može dobro obaviti ovaj posao bez potrebe da razumije previše istine i bez potrebe da se s njime previše razgovara u zajednici o istini. Stoga je ovaj posao jedan zadatak, i to je općeniti zadatak. To je posao koji je starješinama i djelatnicima lako obaviti. Sve dok ste malo marljiviji, postavljate više pitanja, više se raspitujete, više brinete i imate ispravne namjere, možete to učiniti. Uopće nije komplicirano. Završili smo razgovor o desetoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika. Tako je jednostavno.

Stav i očitovanja lažnih starješina u pogledu materijalnih predmeta Božje kuće

Sada kada ste razumjeli ovu odgovornost starješina i djelatnika, u vezi s njom nastavit ćemo raščlanjivati očitovanja koja lažni starješine pokazuju kada obavljaju ovaj posao i što čine zbog čega mogu biti okarakterizirani kao lažni starješine. Kao prvo, kada lažni starješine obavljaju ovaj posao, nisu sposobni pravilno čuvati različite predmete. Čuvanje je prva stavka važnog posla kada se radi o svim vrstama materijalnih predmeta. Lažni starješine smotani su u svemu što rade; osim što su zaglibili u močvari kada je riječ o istini i različitim načelima koja ona uključuje, isto su tako smotani kada je riječ o čuvanju različitih materijalnih predmeta Božje kuće. Ne znaju kakve ljude tražiti da njima upravljaju ni kako bi se trebali čuvati. Nemaju precizne ciljeve ni specifične planove, a još manje detaljne korake za obavljanje ovog posla. Ako postoji netko voljan potruditi se, ti se predmeti mogu sačuvati; ako nema, lažni starješina dopušta da se ti predmeti nemarno ostave sa strane. Ne pronalaze prikladnu osobu da ih čuva ni prikladno mjesto da ih pohrane, a još manje razgovaraju u zajedništvu o specifičnim načelima njihova čuvanja. Istovremeno, ne uređuju buduće smještanje, popravak i održavanje ovih materijalnih predmeta. Neki lažni starješine čak su potpuno neupućeni u to koje predmete Božja kuća ima – ne mare za to i ne pitaju o tome. Uzmimo za primjer da je Božja kuća tiskala nove knjige Božjih riječi. Koliko je knjiga ostalo nakon što su podijeljene, tko je zadužen da ih pohrani, kako se pohranjuju i pohranjuju li se na pravom mjestu – lažni starješina neće znati ništa od toga niti će pitati ili se raspitivati o tome. Zašto se neće raspitivati? Misli da je čuvanje materijalnih predmeta Božje kuće sporedna stvar, da je on starješina, netko tko radi važne stvari, tko isključivo propovijeda. Uopće ne obraća pažnju na te „sporedne stvari”, već ih prepušta ljudima koji ništa ne razumiju i ne mare jesu li obavljene dobro ili loše. To znači da posao čuvanja materijalnih predmeta Božje kuće uopće ne shvaćaju ozbiljno. To je jedan razlog. Drugi je da su neki lažni starješine smetenjaci – u njihovim je glavama zbrka. Nemaju normalno razmišljanje ni svijest o čuvanju stvari i nemaju postupak ni put za to kako čuvati predmete Božje kuće. Dakle, ne znaju koliko je stvari oštećeno, a ne znaju ni ima li slučajeva rasipanja. Kada neke stvari uzmu zli ljudi, lažni starješina kaže: „Pustite ih – u svakom slučaju, sve je u Božjim rukama.” Neke važne predmete koriste pojedinci bez ičijeg odobrenja; ti ljudi uzimaju te stvari, a drugi ih ne mogu koristiti u svom poslu i nitko se ne usuđuje tražiti ih. Lažni starješina kaže: „Nije važno. Samo kupite novi. Uzeli su tu stvar, pa neka je prvi koriste. To je samo stvar – svejedno je tko je koristi. Ako je ne koriste razumno, to je između njih i Boga. Nema potrebe da se mi miješamo.” Pogledajte kako propovijedaju veliku doktrinu da bi „riješili” problem, umanjujući velike probleme, a male potpuno zanemarujući. Lažni starješine ne ispunjavaju nijednu od svojih odgovornosti kada je riječ o čuvanju različitih predmeta Božje kuće. Ne mare niti pitaju o tome, i ne rješavaju nikakve probleme niti se bave njima. Čak i ako Višnji provjerava njihov rad, oni samo govore neodređeno kako bi ih se otarasili, i to je to.

Neka braća i sestre kupuju opremu, odjeću i lijekove za korištenje u Božjoj kući, a kada lažni starješina vidi te predmete, probirat će ih i uzeti dobru odjeću, cipele i torbe za sebe, a drugima će dopustiti da uzmu samo ostatke koji njemu samome ne trebaju. Kada budale koje oni vode to vide, kažu: „Naš je starješina izabrao što želi – sada je naš red. Kada završimo, bacit ćemo bezvrijedne stvari koje ostanu braći i sestrama ispod nas.” U čije god ruke te stvari padnu, tome i pripadaju, a preostale stvari koje nitko ne voli bacaju se u stranu i nitko ih ne čuva. I tako, za različite materijalne predmete Božje kuće teoretski postoje mjesta za čuvanje, ali se u stvari uopće ne čuvaju – ta su mjesta smetlišta bez ikoga tko bi njima upravljao. Oni samo bacaju stvari na neko mjesto i dopuštaju da se gomilaju. Tu su odjeća, cipele i čarape, lijekovi i elektronika, kao i svakodnevne potrepštine i kuhinjski pribor – to je nered pun svakakvog smeća, pa se čak i hrana za ljude i hrana za pse miješaju zajedno. Ako pitate tko upravlja tim stvarima i sortiraju li ih; ili postoje li upute za te stvari i kako ih treba čuvati; ili, ako te stvari nisu potrebne za posao Božje kuće, trebaju li ih braća i sestre – nitko ne zna odgovore. Sasvim je normalno da braća i sestre ne znaju, ali ni starješine i djelatnici nemaju odgovore ni na jedno od tih pitanja – oni potpuno izbjegavaju odgovornost za te stvari, govoreći ili „Ne znam”, ili „Netko brine o tome”, i tako vas se rješavaju te varaju Božju kuću. Zbog toga ti problemi ostanu neriješeni. Nije teško starješinama i djelatnicima pronaći prikladne ljude za upravljanje različitim materijalnim predmetima Božje kuće, zar ne? Lažni starješine ne rade čak ni jednostavan posao pronalaženja nekoga odanog da pravilno čuva te stvari, da vodi dobru evidenciju i da ih dobro sortira. Što onda rade? Kada braća i sestre ponude odjeću ili svakodnevne potrepštine Božjoj kući, a lažni starješine vide te predmete, nagrnu na njih poput čopora gladnih vukova koji zajedno proždiru meso. Isprobavaju koji god im odjevni predmet odgovara jedan za drugim, beskrajno birajući stvari za sebe. Kada Božja kuća kupi različite vrste važnih i skupih strojeva i opreme, oni žure da najprije izaberu dobre za sebe. Zašto biraju dobre? Misle da kao starješine ili djelatnici imaju privilegirana prava korištenja predmeta Božje kuće. Što god Božja kuća izda, oni uvijek prvi izaberu najbolje stvari. Ovako postupaju s predmetima Božje kuće. Je li to obavljanje posla? Nije li to očitovanje lažnih starješina? Kada je riječ o stvarima koje imaju rok trajanja – hrani i lijekovima, na primjer – lažne starješine jednostavno nije briga za njih. Ne pronalaze prikladno osoblje da njima upravlja niti govore osoblju: „Neke od ovih stvari imaju rok trajanja, pa odmah napravite evidenciju o njima. Požurite ih raspodijeliti braći i sestrama prije isteka roka trajanja kako bi se razumno iskoristile – nemojte čekati da im istekne rok; ne dopustite da se potrate.” Lažni starješine nikada to ne rade. Kada nečemu istekne rok, jednostavno to bace. Kada starješine i djelatnici obavljaju posao u Božjoj kući, strogo govoreći, trebali bi biti upravitelji Božje kuće. Prva stvar koju bi trebali učiniti jest razumno i dobro čuvati predmete Božje kuće, držeći ih pod strogim nadzorom i provodeći odgovarajuću provjeru u tom pogledu. To je također temeljna stavka posla Božje kuće, no lažni starješine ne mogu obaviti čak ni takav temeljni posao. Jesu li smeteni, lošeg kova i priglupi – ili njihova srca nisu na pravom mjestu? Ako su priglupi i smeteni, kako znaju izabrati dobre predmete za sebe? Zašto se ne odvajaju od svojih stvari ili zašto ih ležerno ne daju drugim ljudima? Zašto ne kvare ili oštećuju svoje stvari? A zašto je takav njihov stav prema stvarima Božje kuće? Jasno je da im nedostaje morala i da njihova srca nisu na pravom mjestu. Jednom kada starješine i djelatnici dobiju status i dođu u doticaj s većim opsegom posla Božje kuće, dobivaju privilegiran pristup različitim materijalnim predmetima i javnom vlasništvu Božje kuće, i oni su najinformiraniji o tim stvarima. A ipak ih ignoriraju, ne čuvaju ih pravilno i dopuštaju da ih bilo tko koristi i uzima, jednostavno dopuštaju da to čini tko god je voljan brinuti o njima, a ako netko nije voljan brinuti o njima i neodgovoran je, njima to ne smeta, pa čak i ako saznaju da netko ima problem, ne rješavaju ga. To su lažni starješine. U ovom trenutku, zaključili smo da lažni starješine, osim što su lošeg kova i ne nose breme, imaju i srca na krivom mjestu i lošeg su karaktera. Budući da su ti starješine lošeg kova i nedostaje im sposobnost razumijevanja, razumljivo je da loše obavljaju posao koji uključuje istinu i ulazak u život. I budući da su lošeg kova i nemaju radnu sposobnost, može se tolerirati i to da loše obavljaju posao koji uključuje administraciju. Ali to što nisu u stanju obaviti čak ni posao koji uključuje upravljanje različitim predmetima Božje kuće – što je najosnovniji, jednostavan posao – pokazuje nešto još jasnije: za neke lažne starješine, njihov problem nije tako jednostavan kao što je loš kov i nenošenje bremena, štoviše, oni su izrazito niskog karaktera i slabe ljudskosti. Tijekom razgovora u zajednici o desetoj odgovornosti starješina i djelatnika otkriveno je još jedno očitovanje lažnih starješina: oni ne samo da su lošeg kova, da ne nose breme i uživaju u tjelesnoj udobnosti, već su i lošeg karaktera, a njihova srca nisu na pravom mjestu. Stvari koje nisu njihove ne tiču ih se – čak ih ni ne čuvaju. Postavljen si za upravitelja Božje kuće, a ipak grizeš ruku koja te hrani i ne štitiš interese Božje kuće dok živiš na njen račun; ležerno bacaš stvari Božje kuće u stranu, kao da pripadaju strancima, i ne čuvaš ih, ne smatraš to važnim. To nije neuspjeh u ispunjavanju tvojih odgovornosti – to je problem s tvojom ljudskošću, to je velik nedostatak morala! Loše čuvanje stvari koje bi trebali čuvati ili njihovo nečuvanje upućuje na to da lažni starješine nemaju ljudskost i da njihova srca nisu na pravom mjestu. Ne mogu čak ni dobro čuvati predmete Božje kuće, pa bi li ih onda mogli razumno rasporediti ako bi to bilo potrebno? Još su dalji od toga da postupaju u skladu s načelima. Vide kako se stvari Božje kuće nemarno bacaju, oštećuju i rasipaju, a da nitko dobar njima ne upravlja i predobro znaju u svojim srcima da to nije ispravno, a ipak se time ne bave. To znači imati srce na krivom mjestu. Može li taj ološ, čija su srca na krivom mjestu, razumno raspoređivati različite materijalne predmete Božje kuće? Još su manje sposobni za to – ako im date da raspoređuju te stvari, činit će još nemoralnije stvari.

U jednoj crkvi na farmi koja drži pse osoba odgovorna za brigu o njima jako pazi na tek okoćene štence. Bojala se da štenci neće dobiti potrebnu prehranu, pa je za njih zatražila organska jaja. Lažni starješina odmah je odobrio zahtjev; nije razmislio o tome koliko su organska jaja rijetka. Nema ih dovoljno ni za ljude, pa zašto bi ih onda davali psima? Nije li to apsurdan način rješavanja ovog pitanja? Kakva je priroda takvog ponašanja tog lažnog starješine? Kako ga okarakterizirati? Nije li ta praksa lažnog starješine apsurdna? Taj lažni starješina, kad god otvori usta, stalno izgovara doktrine koje odgovaraju ukusu ljudi, ali, zapravo, ne razumije ni najmanji dio istina-načela, pa kad se nešto dogodi, on tome pristupa i rješava to prema ljudskim uobraziljama, sklonostima i subjektivnim željama – i na kraju je učinio tako odvratnu stvar kao što je hranjenje pasa organskim jajima. Može li se takva raspodjela dobara Božje kuće tog lažnog starješine smatrati razumnom? (Ne.) Zašto on ne može postići razumnu raspodjelu? Na površini se čini da se lažni starješina umiješao, da je brinuo i pratio čak i ovu vrlo malu stvar te da je imao dovoljno razloga i osnova da odobri ovaj zahtjev – no je li postupio u skladu s načelima? Je li postupio po načelima koja zahtijeva Božja kuća? Ne. Dakle, gledajući prirodu ovog njegovog postupka, je li to dobro ili zlo djelo? Je li to ispunjavanje njegove odgovornosti ili zanemarivanje dužnosti? To je zanemarivanje dužnosti – neprincipijelno je i predstavlja nesmotreno činjenje loših stvari! Sudeći po tome, što vidite kao bit ljudskosti ovog lažnog starješine? Nije li to iskrivljeno razumijevanje i slijepa primjena pravila? Ono što svakim dahom govori ispravne su doktrine i zvuči kao da u tome nema pogrešne fraze, a ipak je, zapravo, iskrivljeno. Takvi su ljudi lažno duhovni i imaju iskrivljeno razumijevanje – oni su smeće kojem nedostaje duhovno razumijevanje. Upravo smo spomenuli da je ljudskost lažnih starješina takva da su niskog karaktera i srce im nije na pravom mjestu. Nemaju načela kada dođe vrijeme za raspodjelu dobara Božje kuće i raspodjeljuju ih slijepo, što otkriva da lažni starješine imaju iskrivljeno razumijevanje i slijepo primjenjuju pravila te da su bez načela u svojim postupcima – rade slijepo i nasumično. Lažni starješine izvana izgledaju tako dobronamjerno i ljubazno, a zapravo su to lažna dobronamjernost i lažna ljubaznost. Na primjer, kad je kuja oštenila štence, čuvar pasa rekao je da bi psima trebali dati novu deku namijenjenu ljudima. Netko je tada rekao: „Bilo bi šteta dati novu deku psima – bilo bi bolje dati je braći i sestrama, a staru deku koju će ta zamijeniti dati životinjama.” Što mislite o ovom prijedlogu? Dodijeliti nove stvari ljudima, a stare životinjama prilično je razumno. To je načelo; to je razumna raspodjela. Kako lažni starješine rješavaju takve stvari kad se s njima susretnu? Nakon što je to čuo, lažni je starješina razmišljao: „Životinje nikad ne koriste nove stvari. Uvijek koriste stare, prljave stvari. Mi ljudi uvijek koristimo nove stvari. Božje riječi kažu da ponekad nismo dobri ni kao svinje ili psi. Zato se nemojte boriti sa svinjama i psima oko stvari. To je nedostatak ljudskosti.” I tako je na kraju dao novu deku tim životinjama. Ljudi u toj situaciji možda nisu bili na gubitku zato što su koristili staru, ali način na koji je ova stvar riješena vrlo je ilustrativan za problem. Kakvu je ulogu lažni starješina odigrao u tome? Biste li rekli da bi normalni ljudi mogli učiniti takvo što? (Ne.) Kakvi bi onda ljudi dopustili da stvari dođu do ove točke dok rješavaju ovo pitanje? (Apsurdni ljudi koji nemaju razum ni razmišljanje normalnih ljudi.) Svi su ovi odgovori točni – ti su ljudi manji od ničega. Kad se normalni ljudi susretnu s nečim ovakvim, znaju kako to razumno riješiti, ali lažno duhovni lažni starješine s iskrivljenim razumijevanjem ne znaju kako to riješiti. Čini se da je način na koji oni to rješavaju utemeljen i čini se da je u skladu s načelima Božje kuće i potkrijepljen brojnim, razumnim opravdanjima – a ipak, ljudi kad to čuju ne znaju bi li se smijali ili plakali, toliko je apsurdno. Kako to da ne mogu shvatiti tako jednostavnu, očitu logiku? Kako to da to rješavaju na tako iskrivljen način? To je mučno. Ako ih postavite za upravitelje, oni će natjerati pse da love miševe, mačke da čuvaju kuću, a svinje da spavaju u krevetima – sve će biti zbrkano. Jesu li lažni starješine sposobni razumno raspodijeliti različita materijalna dobra Božje kuće? (Ne.) Oni su posebna vrsta, smetenjaci i apsurdni tipovi. Osim onih lažnih starješina s osobito iskrivljenim razumijevanjem i srcem koje nije na pravom mjestu, većina lažnih starješina također napravi nered i zbrku od ovakvog posla, iako imaju nešto kova i nemaju iskrivljeno razumijevanje. Ne mogu ispuniti ni najosnovnije odgovornosti koje bi trebali. Dakle, kad ih pitate o ovom poslu, njihov je odgovor uvijek isti: „Taj i taj radi na tome. Taj i taj zna. Ako imaš kakvih pitanja, morat ću pitati tog i tog.” I to je zadnje što ćete čuti o tome. To je očitovanje koje lažni starješine pokazuju kad obavljaju ovaj posao.

Kad je riječ o poslu raspodjele različitih materijalnih dobara Božje kuće, lažni starješine ne samo da to ne mogu činiti prema načelima koja zahtijeva Božja kuća, već dopuštaju da se u to umiješaju i mnogi njihovi osobni osjećaji, sklonosti i želje, kao i njihova osobna shvaćanja. Od posla naprave zbrku i zbunjujući nered, bez ikakvih načela. Dakle, kad lažni starješina upravlja različitim dobrima Božje kuće, često dolazi do toga da se u situacijama u kojima nitko ne zna što se događa stvari oštete, bezrazložno rasipaju ili da nestanu, a brojke se ne slažu. Druge predmete pojedinci uzimaju za osobnu upotrebu, a da to ne registriraju niti prijave. Lažni starješine ne mogu dobro upravljati ni tako jednostavnim praktičnim zadatkom. Naprave nered od tog posla, a ipak se osjećaju spokojno, misleći da su obavili mnogo toga. Lažni starješine nikada ne provode redovitu provjeru, održavanje različitih materijalnih dobara Božje kuće ni brigu o njima; u srcu ih nimalo nije briga za ta dobra. Da ih pitaš, recimo: „Brine li itko o održavanju i čuvanju ovih dijelova opreme? Je li bilo slučajeva rasipništva pri nabavi rezervnih dijelova za njihov popravak? Ili je li netko možda previše potrošio ili bio prevaren? Je li itko pozvan na odgovornost nakon tih incidenata? Je li itko kažnjen ili dobio upozorenje?” Lažni starješine neće to znati niti će mariti za išta od toga. Je li novac nelegitimno potrošen pri kupnji stvari za Božju kuću, je li netko zadužen da upravlja tim stvarima nakon što su kupljene, jesu li kupljene stvari prikladne i mogu li se učinkovito koristiti te, ako nisu, jesu li vraćene ili zamijenjene u predviđenom roku – oni ne znaju ništa o tome. Takvi su idioti – ne znaju ništa. Jedino o čemu lažni starješine razmišljaju jest kako propovijedati doktrine na okupljanjima kako bi ih ljudi cijenili; nemaju radnu sposobnost kad je riječ o specifičnoj stvari upravljanja dobrima niti imaju ikakav stav prema tome. Ne znaju da je to posao koji bi trebali raditi niti znaju kako ga raditi. Stav koji lažni starješine zauzimaju o dobrima Božje kuće jest da ona pripadaju svima, pa tko god želi nešto koristiti, može to učiniti, i tko god nešto treba, može to uzeti ili zatražiti od nadređenih – da je to svačije pravo i da dobra Božje kuće ne bi trebala biti pod upravom ili kontrolom bilo kojeg pojedinca. Dakle, ako netko slomi ili izgubi stroj, njih nije briga, a ako netko zatraži da nešto kupi, nije ih briga je li to skupo ili jeftino. Činjenica je da Božja kuća ima pravila za te stvari. Sve dok starješine i djelatnici ispunjavaju svoje odgovornosti i provode pravilnu provjeru u skladu s načelima Božje kuće, svi takvi gubici i rasipanje mogu se izbjeći. Ipak, lažni starješine ne rade ni ovaj najjednostavniji posao koji može spriječiti gubitke. Ne znači li to da samo besplatno jedu hranu Božje kuće? Ne žive li na tuđi račun? Nije li ovo konkretno očitovanje „lažnosti” lažnih starješina? Kako biste vi postupili s takvim starješinom kad biste se susreli s njime? (Smijenili ga.) Samo biste ga smijenili i to je to? Ne bi li ga trebalo naučiti lekciju? „Onaj je stroj stavljen tamo i navlažio se, a nitko ga danima nije provjeravao. Ne zna se radi li još struja ili su miševi pregrizli kabele. Zašto ne brineš o tim stvarima? Računalo koje koristim pokvareno je i treba ga popraviti. Posao će kasniti ako se ne popravi. Toliko sam ti puta podnosio zahtjev za to, zašto onda nisi obratio pažnju? Čime se tako slijepo baviš cijeli dan da si kao kokoš bez glave? Kad se na starješinu računa da će obaviti posao, ti odgađaš sav posao i zbog toga se uništavaju svi strojevi i materijalne stvari. Ne paziš na razna dobra Božje kuće i ne upravljaš njima. Nisi podoban da budeš starješina – brzo odstupi!” Je li u redu ovako im očitati bukvicu? (Jest.) Što posjeduje osoba koja se usuđuje očitati bukvicu starješinama i djelatnicima? Kao prvo, mora biti hrabra i mora imati osjećaj za pravdu. Neki bi mogli reći: „Ne bih se usudio očitati bukvicu starješinama i djelatnicima. Oni su časnici, a ja sam samo vojnik, moj čin je toliko niži od njihovog. Oni imaju istinu i mogu držati propovijedi. Ja nisam dobar ni u čemu i nisam u poziciji da im očitavam bukvicu.” Nije li to razmišljanje hulja? (Jest.) Dakle, kako biste vi onda očitali bukvicu ovakvom starješini? „Ako možeš raditi ovaj posao, onda se potrudi da ga radiš najbolje što možeš i radi ga u skladu s načelima Božje kuće. Što god urediš da mi trebamo raditi, mi ćemo se toga pridržavati. Ali ako se ne trudiš raditi ovaj posao, ako ga ne radiš prema načelima Božje kuće, nikad nas nećeš natjerati da te slušamo! Nadalje, ako ne radiš nikakav stvarni posao, imamo pravo smijeniti te s dužnosti i ukloniti te! Ako nekome želiš štetiti, šteti sebi – ne smiješ pokušavati štetiti svima nama.” Biste li se usudili ovako mu očitati bukvicu? (Da.) Sad tako kažete; biste li se doista usudili kad dođe vrijeme za to? Općenito, sa stvarima koje se dotiču istina-načela i važnih pitanja ne usuđujete se govoriti neusiljeno bojeći se da bi uslijed nedostatka uvida i jasnoće u govoru moglo izgledati kao da samo osuđujete starješine i djelatnike i uzrokujete smetnju. Ali trebali biste biti sposobni imati uvid u pitanje upravljanja materijalnim dobrima; trebali biste naučiti razlučivati po tom pitanju i shvatiti načela.

Bio je jednom jedan čovjek koji je bio zadužen za odjeću u timu za filmsku produkciju. Neodgovorno se ponašao te je stalno potajno pronevjerivao dobra Božje kuće. Kad je napustio tim za filmsku produkciju, ponio je neke stvari sa sobom, a naknadnom provjerom računa pokazalo se da se mnogo novca koji je primio nije slagalo. Štoviše, imao je novca iako nije radio, a i kupio je mnogo skupocjenih predmeta. Mnogi su mu ljudi laskali dok je bio u timu za filmsku produkciju i svi su htjeli biti u dobrim odnosima s njim, tako da su, kad im je trebala odjeća, samo trebali pitati, a on bi im dao. Ako je netko bio u lošim odnosima s njim, ne bi im dao ni odjeću koju su trebali dobiti. Koji je ovo problem? To je problem s upravljačkim osobljem. Dio problema bio je u tome što je on sam pronevjerivao te stvari; drugi dio bio je u tome što nije raspoređivao dobra Božje kuće u skladu s načelima, već je postupao prema svojim osjećajima, vlastitoj volji i svojim odnosima. Prema načelima, ta je osoba trebala biti uklonjena. To je bio očit problem. Lažni starješina ne samo da to nije učinio, već ga je smatrao dobrom osobom i uredio da svoju dužnost ode obavljati na drugo mjesto. Nije li to bilo pogoršavanje pogreške? Što mislite o tome kako je ovaj posao obavljen? Je li bilo u skladu s načelima? Je li taj starješina ispunio odgovornosti koje bi starješine i djelatnici trebali ispunjavati? (Ne.) Ostavimo po strani za trenutak kakve bi koristi starješina mogao imati od takvog postupanja s tom osobom – samo sudeći po tome kako je riješio stvar, kakva je bila priroda toga? Bila je to priroda štićenja zle osobe na temelju osjećaja, a ne postupanja s njom prema načelima Božje kuće. Dakle, da to povežemo s desetom stavkom odgovornosti starješina i djelatnika, kakvu pogrešku čine ovakav starješina i djelatnik u svom postupanju s različitim materijalnim dobrima Božje kuće? Je li taj starješina ispunio svoje odgovornosti? Je li se njegovo rješavanje stvari temeljilo na zaštiti dobara Božje kuće? Zasigurno nije. Nije ozbiljno shvaćao dobra Božje kuće, čak je i gledao kroz prste dok je dopuštao da ta dobra budu uništena ili odnesena po volji zle osobe. Bi li tako postupio da su njegove vlastite stvari oštećene ili da su ih drugi uzeli u posjed? Ne – tada bi razmišljao o osveti i odšteti. Pa zašto onda nije tako postupio s dobrima Božje kuće? Čak je rekao: „Može uzeti nekoliko stvari, ako želi – ne uzima toliko puno. Može malo pronevjeriti te stvari, ako želi – tko nema malu želju za tim? Što znači taj mali iznos koji pronevjeri? Nije da drugi dobivaju manje.” Kakav je to stav? Je li to stav koji bi starješine i djelatnici trebali imati prema dobrima Božje kuće? (Ne.) Ne grizu li oni ruku koja ih hrani? I kakvu je logiku na kraju iznio? „Neka pronevjeri te stvari – nema potrebe da s njim sređujemo te račune. Što znače ta sitna sredstva i predmeti? Antikristi pronevjere mnogo više od toga. Njegova je pronevjera tih stvari između njega i Boga – njegova je stvar kako će se opravdati pred Bogom kad dođe vrijeme. To nema nikakve veze s nama.” Što vi osjećate i mislite kad čujete starješinu da govori takvo što? Svatko s imalo osjećaja za pravdu, s malo savjesti plakao bi u sebi da čuje te riječi i osjećao bi se slomljena srca i razočarano, čak i da je samo običan sljedbenik, a kamoli da je starješina ili djelatnik! Ova vrsta lažnog starješine uživa toliko Božje milosti i zaštite i toliko Njegovih istina, ali i dalje ima takav hladnokrvan stav prema dobrima Njegove kuće. Posjeduje li ona ljudskost? Je li podobna biti starješina ili djelatnik? (Ne.) Kad je takva osoba jednom smijenjena, je li kvalificirana biti starješina ili djelatnik u budućnosti? (Ne – njezina je ljudskost loša.) Kako se očituje njezina loša ljudskost? (U tome što ne štiti interese Božje kuće.) Kojim konkretnim radnjama ne štiti interese Božje kuće? Koja je suština tog specifičnog očitovanja? Ljudima poput te osobe srce nije na pravom mjestu i niskog su karaktera; vrlo lijepo govore, ali ne rade ništa stvarno. Takvi ljudi nikako ne smiju biti starješine i djelatnici. Oni kojima srce nije na pravom mjestu nisu ljubitelji istine, već traže vlastitu korist; oni kojima srce nije na pravom mjestu apsolutno ne razmišljaju o Božjem izabranom narodu i apsolutno ne štite rad crkve ni interese Božje kuće.

Prva temeljna stvar koju starješine i djelatnici moraju učiniti jest pravilno nadzirati razna materijalna dobra Božje kuće, pravilno provoditi provjeru i stražariti za Božju kuću, ne dopuštajući da se bilo koji predmet ošteti, rasipa ili da dospije u posjed zlih ljudi. To je minimum koji bi trebali učiniti. Čim si izabran za starješinu ili djelatnika, Božja te kuća smatra svojim upraviteljem: iz upravljačke se klase, a zadatak koji preuzimaš teži je od zadatka drugih. Imaš veliku odgovornost. Zato su u svaki tvoj stav, svaki tvoj postupak, svaki tvoj plan za rješavanje problema i svaku tvoju metodu za rješavanje problema uključeni interesi Božje kuće. Ako ni ne razmatraš interese Božje kuće ili ih ne uzimaš srcu, nisi podoban biti upravitelj Njegove kuće. Kakva je to osoba? Zašto nije podobna biti upravitelj Božje kuće? Među lažnim starješinama ima onih koji nisu samo lošeg kova, nego je njihov glavni problem to što ne nose nikakvo breme; ne znaju kako raditi, ali ne traže istinu i nesposobni su ispuniti čak i minimalne odgovornosti koje bi upravitelj trebao. Nemaju savjesti ni razuma. To je zato što im srce nije na pravom mjestu, niskog su karaktera, sebični su i podli; uopće ne štite djelo crkve, već često štete interesima crkve i izdaju ih, dodvoravajući se ljudima i štiteći svoje odnose s drugima po cijenu nanošenja štete interesima crkve. Dopuštaju da se materijalna dobra Božje kuće oštete, rasipaju, izgube ili čak da dospiju u posjed zlih ljudi, i uopće ih nije briga za to niti osjećaju i najmanju grižnju savjesti zbog toga. Dakle, kad je riječ o odabiru starješina i djelatnika, gledajući s gledišta ljudskosti, što je ono najosnovnije što bi trebali posjedovati? Moraju imati savjest i osjećaj za pravdu, a njihovi motivi trebaju biti ispravni. Njihova ljudskost najprije mora zadovoljiti standard. Bez obzira na to koliko radne sposobnosti imaju ili koje su razine kova, ljudi te vrste bit će kvalificirani kao upravitelji ako služe kao nadzornici. U najmanju ruku moći će štititi interese Božje kuće i zajedničke interese braće i sestara. Nikako neće izdati interese braće i sestara ni interese Božje kuće. Kad interesima Božje kuće i braće i sestara prijeti šteta ili gubitak, oni će na to unaprijed pomisliti i bit će prvi koji će istupiti i zaštititi ih, čak i ako će to utjecati na njihovu vlastitu sigurnost ili će zbog toga morati platiti ili patiti. To su sve stvari koje ljudi sa savješću i razumom mogu učiniti. Neki lažni starješine i djelatnici žure pronaći sigurno mjesto da se sakriju kad se suoče s opasnim okolnostima, a za važna dobra Božje kuće – knjige Božjih riječi, mobitele, računala i tako dalje – niti ih je briga za njih niti pitaju za njih. Da ih brine kako bi njihovo uhićenje utjecalo na širu sliku rada crkve, mogli bi poslati druge da se pobrinu za te stvari – no ovi se lažni starješine skrivaju samo radi vlastite sigurnosti. Smrtno su uplašeni i, kako bi osigurali vlastitu sigurnost, ne čine ono što mogu. Stoga postoje mnogi slučajevi u kojima zbog nemara, nedjelovanja i neodgovornosti lažnih starješina različita dobra Božje kuće i prinose Bogu opljačka i odnese veliki crveni zmaj kad nastanu opasne situacije, što dovodi do ozbiljnih gubitaka. Kad tek dođe do tih situacija u crkvi, prva pomisao starješina i djelatnika trebala bi biti da stave opremu i materijalna dobra Božje kuće na prikladna mjesta, predaju ih prikladnim ljudima na upravljanje; nikako se ne smije dopustiti da ih veliki crveni zmaj uzme. Ali lažni starješine nikad nemaju takve stvari na umu; nikad na prvo mjesto ne stavljaju interese Božje kuće, već na prvo mjesto stavljaju vlastitu sigurnost. Zbog toga što lažni starješine ne rade stvarni posao često se dogodi da različita važna dobra Božje kuće pretrpe gubitke ili oštećenja. Nije li to ozbiljno zanemarivanje odgovornosti od strane lažnih starješina? (Jest.)

S obzirom na desetu stavku odgovornosti starješina i djelatnika, koje je glavno očitovanje lažnih starješina koje razotkrivamo? Stav lažnih starješina prema materijalnim dobrima Božje kuće stav je ravnodušnosti i zanemarivanja; oni ne postupaju po načelima, već stvari raspodjeljuju nasumično na temelju vlastitih zamisli i sklonosti. Dok oni upravljaju stvarima, dobra Božje kuće često su izložena većem ili manjem stupnju oštećenja i rasipanja, što uzrokuje gubitke u radu Božje kuće. To je glavno očitovanje lažnih starješina. Lažni starješine nisu u stanju obaviti ni ovaj jedan najjednostavniji, opći zadatak; ako ne mogu ni to obaviti ili ni to ne mogu obaviti dobro, što onda mogu učiniti? Dakle, kad vidite takve ljude da rade kao starješine, možete pregledavati i nadzirati njihov rad. Ako zabrljaju taj jedan opći posao ne čineći čak ni ono što mogu i ne nalazeći druge prikladne ljude da to učine kad nemaju vremena, onda takve starješine treba odmah smijeniti i ukloniti ih s dužnosti. Božja kuća nikad ih neće koristiti. Je li to prikladno? (Jest.) Zašto? Osoba kojoj srce nije na pravom mjestu, čije je razumijevanje iskrivljeno i koja djeluje samo prema svojim osjećajima i svojim sebičnim, podlim ambicijama i željama nije vrijedna povjerenja. Koji posao osoba koja nije vrijedna povjerenja može dobro obaviti? Koju dužnost može dobro izvršavati? Je li sposobna obavljati dužnost s odanošću? (Ne.)

Nisam li kroz današnji razgovor u zajedništvu o desetoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika jasno izložio još jedno od načela i standarda koji se zahtijevaju od starješina i djelatnika? Ovdje se ne radi o pitanju kova ni o pitanju radne sposobnosti, već o pitanju ljudskosti. Promatrajte ljude koji služe kao starješine i djelatnici, ili one koje crkva odgaja, i provjerite ima li među njima onih koji su loše ljudskosti i kojima srce nije na pravom mjestu, čija je ljudskost ista kao ona lažnih starješina analiziranih u desetoj stavci. Ako doista pronađete takve starješine i djelatnike, trebali biste ih smijeniti i morate zapamtiti da nikada ne birate takve ljude za starješine i nikada ne odgajate takve ljude da budu starješine i djelatnici. Ako neki ljudi ne razumiju karakter tih ljudi i izaberu ih, odmah ih prijavite. Ne dajte im priliku da budu starješine i djelatnici. Ti ljudi ne postaju starješine i djelatnici da bi radili stvarni posao, već da bi uništili rad crkve. Ako postanu starješine, različita će materijalna dobra Božje kuće propasti. Jeste li voljni vidjeti takvu posljedicu? (Ne.) Dakle, kako biste onda trebali postupati s takvim ljudima? Ako su trenutno na dužnosti kao starješine, prijavite ih i uklonite s dužnosti. Ako nisu, ako još nisu izabrani, onda recite svima: „Ova osoba nije dobra. Nemojte je birati, što god činili; to bi bilo štetno za crkvu.” A ako ljudi budu prevareni i zavedeni da ih izaberu, morate odmah sve obavijestiti: „Danas smo učinili nešto pogrešno. Nekoga loše ljudskosti kome srce nije na pravom mjestu izabrali smo za svojeg starješinu. Sada kad smo to učinili, interesi Božje kuće bit će izloženi gubicima i šteti. Moramo tu osobu odmah ukloniti s dužnosti kako bismo spriječili štetu za interese i razna dobra Božje kuće. Ne smijemo dopustiti da uspije sa svojom urotom.” Je li prikladno to učiniti? (Jest.)

Od onih koji su izabrani za starješine i djelatnike zahtijeva se da imaju kov i radnu sposobnost; sada postoje i zahtjevi za njihov karakter. Što vi kažete, je li slučaj da većina ljudi ne ispunjava kriterije da budu starješine i djelatnici? Koja je od ovih triju stvari najvažnija? (Ljudskost.) A druga? (Radna sposobnost.) Nakon toga? (Imaju li kov ili ne.) Taj je redoslijed prilično točan. Kad budete birali starješine u budućnosti, mjerite ih tim redom. Neki ljudi kažu: „Postoji problem s ovim redoslijedom. Pretpostavimo da je ljudskost na prvom mjestu, no postoje neki ljudi koji su dobre ljudskosti, ali prilično lošeg kova i ako ih se izabere za starješine, neće moći raditi nikakav stvarni posao – je li onda i dalje u redu uzeti u obzir samo ljudskost ljudi?” Ljudskost ljudi najvažnija je i to je prvo što biste trebali gledati, ali nije jedino što treba uzeti u obzir pri izboru starješina i djelatnika. Ako ljudskost osobe zadovoljava standard, sljedeće pogledajte njezinu radnu sposobnost. Ako joj nedostaje radna sposobnost i ne može raditi nikakav stvarni posao, možete je zamoliti da preuzme posao koji nije previše zahtjevan za njezine sposobnosti. Ako je dobre ljudskosti i sposobna preuzeti posao te dati sve od sebe da ga dobro obavlja, i ako je riječ o osobi vrijednoj povjerenja te kuća Božja nema nikakvih dvojbi oko toga da je koristi, ako je nadahnjujuća, od pomoći i korisna većini braće i sestara, onda zadovoljava standard. Ako joj je kov loš i nedostaje joj radna sposobnost ili ako je samo prosječna u pogledu svoje radne sposobnosti, dajte joj da obavlja neki jednostavan posao ili jedan jedini posao. Ako ima dobar kov i jaku radnu sposobnost, može obavljati neki važan posao ili nekoliko različitih poslova. Zar ne možete čak ni to urediti? Ako je loše ljudskosti i srce joj nije na pravom mjestu, hoće li onda, bez obzira na to koliko je velika njezina radna sposobnost, moći dobro obaviti posao? (Ne.) Da upravlja tvrtkom ili nekolicinom zaposlenika, to možda ne bi bio problem – ali koji bi se problemi pojavili da se od nje zatraži da upravlja različitim materijalnim dobrima kuće Božje? Prije svega, apsolutno ne bi tim dobrima upravljala niti bi stvari rješavala prema načelima koja zahtijeva kuća Božja. Srce joj nije na pravom mjestu, ne voli istinu i u srcu joj nema ničega osim smicalica, ničega osim opakih ideja i misli, pa kad god djeluje, čini to prema vlastitim sklonostima i na temelju vlastitih interesa, a ne na temelju istina-načela ni na temelju pravednosti. U obzir uzima samo ono što može izgubiti ili dobiti i ne razmišlja o načelima koja zahtijeva kuća Božja – i tako je predodređena za neuspjeh u poslu starješina i djelatnika. Što to određuje? Njezin karakter, a ne njezina radna sposobnost. Zato, kad procjenjujete je li netko plemenit ili nizak i zadovoljava li standarde kuće Božje za izbor starješina i djelatnika, najprije pogledajte njegovu ljudskost: ako mu je ljudskost pouzdana i zadovoljava standard, sljedeće razmotrite posjeduje li radnu sposobnost i nosi li breme; zatim razmotrite ostale aspekte.

Ovo je deseta stavka odgovornosti starješina i djelatnika. To je više-manje sve što se analizira u desetoj stavci o različitim očitovanjima lažnih starješina. U stavu i očitovanjima kojima lažni starješine postupaju s materijalnim dobrima Božje kuće može se vidjeti da većini njih nedostaje savjesti i razuma, da su previše loše ljudskosti i ne preuzimaju nikakvu odgovornost – moglo bi se reći da im srce nije na pravom mjestu. Nemamo li sada još jedan dokaz koji se može koristiti da se utvrdi da je netko lažni starješina? Neki lažni starješine ne mogu raditi posao jer im je kov loš i jer su slijepi i nemaju uvida u stvari. Neki ne rade stvarni posao jer im srce nije na pravom mjestu i isključivo traže vlastitu korist – ne štite interese Božje kuće i nije ih briga za život ili smrt Božjeg izabranog naroda. Svaka vrsta lažnog starješine mora biti smijenjena i isključena što je brže moguće kako bi se spriječila kašnjenja u radu Božje kuće i šteta Njegovu izabranom narodu.

1. svibnja 2021.