Na našem posljednjem okupljanju razgovarali smo u zajedništvu o desetoj stavci dužnosti starješina i djelatnika: „Pravilno čuvati i razumno raspoređivati razne materijalne predmete Božje kuće (knjige, raznu opremu, žito i tako dalje), te provoditi redovite preglede, održavanje i popravke kako bi se umanjili šteta i rasipanje; također, spriječiti da ih zli ljudi prisvoje.” Razgovor o desetoj stavci ticao se posla koji bi starješine i djelatnici trebali obavljati i dužnosti koje bi trebali ispunjavati u pogledu raznih materijalnih predmeta Božje kuće, a istovremeno je, usporedbe radi, razotkrio različita očitovanja lažnih starješina i djelatnika. Ako starješine i djelatnici ispunjavaju dužnosti koje bi trebali i koje mogu u svakoj stavci posla Božje kuće, onda su kao starješine i djelatnici u skladu s mjerilom; ako ne ispunjavaju svoje dužnosti i ne rade nikakav stvarni posao, onda je sasvim jasno da su lažni starješine i djelatnici. Što se tiče desete stavke, lažni starješine i djelatnici, naravno, po pitanju čuvanja i razumne raspodjele raznih materijalnih predmeta Božje kuće ne obavljaju posao kako treba – ti se predmeti ne čuvaju dobro ili se možda uopće ne čuvaju, a lažni starješine i djelatnici brljaju njihovu raspodjelu. Posao možda čak ni ne shvaćaju nimalo ozbiljno. Iako je to posao opće prirode, i dalje je dužnost koju bi starješine i djelatnici trebali izvršavati i posao koji bi trebali obaviti. Bez obzira na to obavljaju li posao sami ili uređuju da ga obave prikladni ljudi te vrše i nadzor, preglede, praćenje i tako dalje, taj je posao u svakom slučaju neodvojiv od dužnosti starješina i djelatnika – oni su izravno povezani s njime. Stoga, kada je riječ o ovom poslu, ako starješine i djelatnici ne čuvaju pravilno i ne raspoređuju razumno razne materijalne predmete Božje kuće, ne ispunjavaju svoje dužnosti i ne obavljaju svoj posao dobro. Ovo je jedno očitovanje lažnih starješina i djelatnika. Na našem posljednjem okupljanju proveli smo jednostavno razotkrivanje i raščlanjivanje očitovanja koja lažni starješine i djelatnici pokazuju dok se bave ovom stavkom posla opće prirode uz nekoliko primjera. Ako je netko lažni starješina i djelatnik, onda on apsolutno nije ispunio svoje dužnosti u ovom poslu, a posao koji obavlja nije u skladu s mjerilom. To je zato što lažni starješine i djelatnici nikada ne ulažu napor u stvarni posao – jednom kad je dogovoren, za njih je gotov i nikad ga ne prate niti sudjeluju u tom poslu. Drugi je glavni razlog taj što lažni starješine i djelatnici ne razumiju načela nijednog posla koji obavljaju. Čak i ako ne besposličare, ono što rade nije u skladu s načelima i pravilima koja zahtijeva Božja kuća ili je čak u potpunom neskladu s načelima. Što znači biti u neskladu s načelima? To znači da rade nepromišljeno, divlje na temelju svojih uobrazilja, volje, osjećaja i tako dalje. Dakle, bez obzira na sve, postoje dva glavna očitovanja lažnih starješina i djelatnika kada je riječ o ovoj stavci njihovih dužnosti: prvo je to da ne rade stvarni posao, a drugo je da ne mogu dokučiti načela, pa ne mogu raditi stvarni posao. To su osnovna očitovanja. Na našem zadnjem okupljanju tijekom razgovora u zajedništvu razotkrili smo kako se ljudskost lažnih starješina i djelatnika očituje u njihovu bavljenju ovom vrstom posla opće prirodi. Lažni starješine i djelatnici ne mogu ispuniti svoje dužnosti čak ni kad je u pitanju ovaj jedan jednostavan posao. Sposobni su obaviti taj posao, ali ga ne obavljaju. To ima veze s karakterom i ljudskošću ljudi te vrste. U čemu je problem s njihovom ljudskošću? Srca im nisu na pravom mjestu, a lošeg su karaktera. Uglavnom smo završili razgovor o dužnostima starješina i djelatnika, općim načelima i raznim očitovanjima lažnih starješina i djelatnika pod desetom stavkom. Danas ćemo nastaviti s razgovorom o jedanaestoj stavci dužnosti starješina i djelatnika.

Jedanaesta stavka: Birati pouzdane ljude čija je ljudskost u skladu s mjerilom, posebno za zadatak sustavnog bilježenja, zbrajanja i čuvanja prinosa; redovito pregledavati i provjeravati prihode i rashode kako bi se slučajevi rasipništva ili rasipanja, kao i nerazumni troškovi, mogli pravovremeno identificirati – stati na kraj takvim stvarima i zahtijevati razumnu naknadu; dodatno, na svaki način spriječiti da prinosi padnu u ruke zlih ljudi i da ih oni prisvoje

Što su prinosi

Sadržaj je jedanaeste stavke dužnosti starješina i djelatnika: „Birati pouzdane ljude čija je ljudskost u skladu s mjerilom, posebno za zadatak sustavnog bilježenja, zbrajanja i čuvanja prinosa; redovito pregledavati i provjeravati prihode i rashode kako bi se slučajevi rasipništva ili rasipanja, kao i nerazumni troškovi, mogli pravovremeno identificirati – stati na kraj takvim stvarima i zahtijevati razumnu naknadu; dodatno, na svaki način spriječiti da prinosi padnu u ruke zlih ljudi i da ih oni prisvoje.” Koje su dužnosti starješina i djelatnika u ovom poslu? Koji je glavni posao koji trebaju obaviti? (Pravilno čuvanje prinosa.) Deseta stavka odnosila se na čuvanje i razumnu raspodjelu raznih materijalnih predmeta Božje kuće; ova se odnosi na pravilno čuvanje prinosa. Razni materijalni predmeti Božje kuće i prinosi Božjoj kući donekle su slični – no jesu li isti? (Ne.) U čemu je razlika? (Prinosi se uglavnom odnose na novac.) Novac je jedan njihov aspekt. Kako se razni materijalni predmeti Božje kuće i prinosi razlikuju po prirodi? Jesu li knjige Božjih riječi prinosi? Jesu li razni strojevi koji se koriste za rad prinosi? Jesu li razne svakodnevne potrepštine koje Božja kuća kupuje prinosi? (Ne.) Što su onda oni? Sve knjige Božjih riječi u Božjoj kući i svi različiti uređaji potrebni za njezin rad koje kupuje novcem što ga je Božji izabrani narod prinio Bogu, uključujući razne predmete kao što su kamere, audiosnimači, računala i mobilni telefoni – sve su to materijalni predmeti Božje kuće. Stolovi, stolice, klupe, hrana i druge takve svakodnevne potrepštine također su materijalni predmeti Božje kuće. Neke od tih predmeta kupuju braća i sestre, a druge Božja kuća kupuje od prinosa; svi su oni klasificirani kao materijalni predmeti Božje kuće. Imali smo razgovor u zajedništvu o toj temi na našem posljednjem okupljanju. Sad ćemo nastaviti i razmotriti nešto važno o čemu ćemo razgovarati pod jedanaestom stavkom, a to su prinosi. Što su točno prinosi? Kako se propisuje njihov opseg? Prije nego što razgovaramo o dužnostima starješina i djelatnika, potrebno je razjasniti pitanje što su to prinosi. Iako je većina ljudi u prošlosti vjerovala u Isusa te već nekoliko godina prihvaća ovu fazu djela, koncept prinosa ostaje im nejasan. Nije im jasno što su doista prinosi. Neki će reći da su prinosi novac i materijalni predmeti koji se prinose Bogu, dok će drugi reći da se prinosi uglavnom odnose na novac. Koja je od ovih izjava točna? (Sve dok se nešto prinosi Bogu, bez obzira na to radi li se o novcu ili nekom predmetu, bilo velikom ili malenom, to je prinos.) To je relativno točan sažetak. Sad kad su opseg i granice prinosa jasni, definirajmo točno što su prinosi kako bi svima taj koncept bio jasan.

Po pitanju prinosa u Bibliji je zabilježeno da je Bog prvotno tražio od čovjeka da prinese desetinu od svega što stekne Bogu – to je prinos. Bez obzira na to je li iznos prinosa bio velik ili malen i neovisno o tome što je prineseno – bio to novac ili materijalni predmeti – sve dok je to bila desetina cjelokupnog prihoda osobe koju je potrebno prinijeti, svakako je bio prinos. To je bilo ono što je Bog tražio od čovjeka, to je bilo ono što su vjernici u Boga trebali prinositi Bogu. Ta desetina jedan je aspekt prinosa. Neki ljudi pitaju: „Odnosi li se ta desetina samo na novac?” Ne nužno. Na primjer, ako osoba požanje deset jutara žita, onda bi, bez obzira na to koliko žita ima, žito s jednog jutra na kraju trebala prinijeti Bogu – to je jedna desetina koju bi ljudi trebali prinijeti. Stoga se pojam „jedne desetine” ne odnosi samo na novac – to ne znači samo da kada osoba zaradi tisuću juana, Bogu mora prinijeti sto, već se odnosi na sve što ljudi steknu, a to obuhvaća mnogo više, uključujući materijalne predmete i novac. O tome govori Biblija. Danas se Božja kuća, naravno, ne drži Biblije tako strogo da bi od ljudi zahtijevala da daju jednu desetinu svega što steknu. Ovdje u razgovoru u zajedništvo samo pojašnjavam pojam i definiciju „desetine” kako bi ljudi znali da je desetina jedan aspekt prinosa. Ne pozivam ljude da daju desetinu; koliko će ljudi prinijeti, to ovisi o njihovu osobnom shvaćanju i volji, a Božja kuća nema nikakvih dodatnih zahtjeva po tom pitanju.

Drugi aspekt prinosa čine stvari koje ljudi prinose Bogu. U širem smislu, to, naravno, uključuje i desetinu; u užem smislu u kategoriju prinosa ubraja se, osim desetine, sve što ljudi prinose Bogu. Stvari koje se prinose Bogu obuhvaćaju širok spektar, na primjer, hranu, uređaje, svakodnevne potrepštine, dodatke prehrani, kao i krave, ovce i drugo što se prinosilo na žrtvenik u vrijeme Starog zavjeta. Sve su to prinosi. Hoće li nešto biti prinos, to ovisi o namjeri prinositelja; ako prinositelj kaže da se nešto prinosi Bogu, onda to, bez obzira na to daje li se izravno Bogu ili stavlja u Božju kuću na čuvanje, spada u kategoriju prinosa i ljudi to ne mogu samovoljno dirati. Na primjer: kad netko kupi vrhunsko računalo i prinese ga Bogu, ono postaje prinos; kada netko kupi Bogu automobil, on postaje prinos; kada netko kupi dvije bočice dodataka prehrani i prinese ih Bogu, te bočice postaju prinos. Nema konkretne, konačne definicije kojom se određuje koji su to materijalni predmeti koji se prinose Bogu. Ukratko, spektar je vrlo širok – to su stvari koje Bogu prinose oni koji Ga slijede. Neki bi mogli reći: „Bog je sada utjelovljen na zemlji i stvari koje Mu se prinesu pripadaju Njemu – ali što da nije na zemlji? Kada je Bog na nebu, zar stvari koje Mu se prinose tada nisu prinosi?” Je li to točno? (Ne.) To se ne temelji na tome je li Bog u razdoblju utjelovljenja. U svakom slučaju ono što se prinosi Bogu, to je prinos. Drugi bi mogli reći: „Toliko se mnogo stvari prinosi Bogu. Može li ih On iskoristiti? Može li ih sve iskoristiti?” (To nema nikakve veze s čovjekom.) To je točan i pronicljiv način izražavanja. Te stvari Bogu prinose ljudi; kako ih On koristi i može li ih sve iskoristiti, te kako ih raspoređuje i s njima postupa, nema nikakve veze s čovjekom. Nema potrebe da se zbog toga uzrujavaš ili brineš. Ukratko, čim netko nešto prinese Bogu, ta se stvar ubraja u opseg prinosa. Ona je Božja i nema nikakve veze s bilo kojom osobom. Neki bi mogli reći: „Način na koji to govoriš zvuči kao da Bog nasilno polaže pravo vlasništva nad tom stvari.” Događa li se to? (Ne.) Ta je stvar Božja, pa se naziva prinosom. Ljudi je ne mogu dirati ni raspoređivati po volji. Neki bi mogli pitati: „Nije li to rasipanje?” Čak i da jest, to nije tvoja briga. Drugi bi mogli reći: „Kada je Bog na nebu i nije utjelovljen, ne može uživati ni koristiti stvari koje Mu ljudi prinose. Što onda učiniti?” To se lako rješava: tu su Božja kuća i crkva da s tim stvarima postupaju u skladu s načelima; nema potrebe da se ti zbog toga uzrujavaš ili brineš. Ukratko, bez obzira na to kako se s nekom stvari postupa, čim ona uđe u kategoriju prinosa, čim se klasificira kao prinos, više nema nikakve veze s čovjekom. I budući da ta stvar pripada Bogu, ljudi ne mogu s njom postupati kako žele jer takvo postupanje ima posljedice. U doba Starog zavjeta u vrijeme jesenske žetve ljudi su prinosili svakojake stvari na žrtvenike. Neki su prinosili žitarice, voće i razne druge usjeve, dok su drugi prinosili krave i ovce. Je li ih Bog uživao? Jede li On te stvari? (Ne.) Kako znaš da ne jede? Jesi li to vidio? To je tvoja predodžba. Kažeš da ih Bog ne jede – kako bi se ti onda osjećao da uzme zalogaj? Bi li to bilo u neskladu s tvojim predodžbama i uobraziljama? Zar neki ljudi ne vjeruju da, s obzirom na to da Bog ne jede i ne uživa te stvari, nema potrebe prinositi ih? Kako možete biti tako sigurni? Kažete li „Bog ne jede” zato što mislite da je On duhovno tijelo i ne može jesti ili zato što mislite da Bog ima Svoj identitet kao Bog, nije tjelesan i smrtnik, pa ne bi trebao uživati te stvari? Je li sramotno da Bog uživa prinose koje Mu ljudi daju? (Ne.) Je li to onda u neskladu s ljudskim predodžbama ili je u neskladu s Božjim identitetom? Što je točno? (Ljudi ne bi trebali o tome raspravljati.) Točno – to nije nešto čime bi se ljudi trebali baviti. Ne trebaš odlučivati o tome da ih Bog mora uživati ili da ih ne bi trebao uživati. Čini ono što trebaš, ispunjavaj svoju dužnost i svoje odgovornosti i ispunjavaj svoje obveze – to će biti dovoljno. Tada ćeš dovršiti svoj posao. Što se tiče toga kako će Bog postupati s tim stvarima, to je Njegova stvar. Bilo da ih Bog podijeli s ljudima ili ih ostavi da propadnu, da uživa u malom dijelu njih ili ih pogleda, to nije podložno kritici i legitimno je. Bog ima slobodu kada je riječ o tome kako postupa s tim stvarima. To nije nešto čime bi se ljudi trebali baviti niti je nešto o čemu bi trebali suditi. Ljudi ne bi trebali imati samovoljne uobrazilje o tim stvarima, a još manje presuđivati ili donositi sud o njima. Razumiješ li sada? Kako bi Bog trebao postupati s prinosima koje Mu ljudi daju? (Postupat će s njima kako god želi.) Točno. Ljudi koji to tako razumiju posjeduju normalan razum. Bog će s tim stvarima postupati kako god želi. Može baciti pogled na njih ili ih uopće ni ne pogledati niti primijetiti. Bavi se samo davanjem prinosa kada za to dođe vrijeme i davanjem prinosa kada to želiš, u skladu s Božjim zahtjevima, te ispunjavanjem čovjekove odgovornosti. Ne bavi se time kako Bog postupa s takvim stvarima. Ukratko, dovoljno je da ono što činiš bude unutar opsega Božjih zahtjeva, u skladu s mjerilom savjesti i u skladu s dužnošću, obvezom i odgovornošću čovječanstva. Što se tiče toga kako Bog postupa s tim predmetima, to je Njegova stvar i ljudi nikako ne smiju presuđivati ni donositi sud o tome. U samo nekoliko sekundi napravili ste veliku pogrešku. Pitao sam vas uživa li Bog te stvari ili jede li ih, a vi ste rekli da ih ne jede niti ih uživa. U čemu je bila vaša pogreška? (Donošenje suda o Bogu.) Bilo je to ishitreno ograničavanje i nesmotreno donošenje suda, što dokazuje da ljudi u sebi još imaju zahtjeve prema Bogu. Za njih je pogrešno da Bog uživa te stvari, a pogrešno je i da ih ne uživa. Ako uživa, reći će: „Ti si duhovno tijelo, a ne tjelesno i smrtno. Zašto bi Ti uživao te stvari? To je tako nezamislivo!” A ako Bog ne obrati pažnju na te stvari, ljudi će tada reći: „Mi smo mukotrpno radili da bismo Ti prinijeli svoja srca, a da Ti ni ne pogledaš predmete koje smo Ti prinijeli. Je li Te uopće briga za nas?” I ovdje ljudi imaju što reći. To je nedostatak razuma. Ukratko, kakav bi stav ljudi trebali imati prema ovom pitanju? (Ljudi trebaju prinijeti Bogu ono što trebaju, a što se tiče toga kako će Bog postupati s tim stvarima, ljudi o tome ne bi trebali imati nikakve predodžbe ni uobrazilje niti bi trebali o tome donositi sud.) Da – to je razum koji bi ljudi trebali posjedovati. To se odnosi na predmete koji se daju Bogu, što je također jedan aspekt prinosa. Materijalni predmeti dani Bogu uključuju širok raspon stvari. To je zato što ljudi žive u materijalnom svijetu i, osim novca, zlata, srebra i dragulja, postoji još mnogo stvari koje smatraju prilično dobrima i vrijednima, a kada neki ljudi misle na Boga ili razmišljaju o Božjoj ljubavi, voljni su Bogu prinijeti ono što smatraju dragocjenim i vrijednim. Kada se te stvari prinesu Bogu, one spadaju u opseg prinosa; postaju prinosi. A čim postanu prinosi, na Bogu je da s njima postupa – ljudi ih tada ne mogu dirati, one nisu pod kontrolom ljudi i ne pripadaju ljudima. Jednom kada nešto prineseš Bogu, to pripada Bogu. Nije na tebi da s tim postupaš i više se ne možeš miješati u to. Bez obzira na to kako Bog postupa s tom stvari ili se prema njoj odnosi, to nema nikakve veze s čovjekom. Materijalni predmeti koji se prinose Bogu također su jedan aspekt prinosa. Neki ljudi pitaju: „Mogu li samo novac i dragocjeno zlato, srebro i dragulji biti prinosi? Recimo da je netko Bogu prinio par cipela, par čarapa ili par uložaka – računaju li se oni kao prinosi?” Ako se vodimo definicijom prinosa, bez obzira na to koliko je nešto veliko ili malo ili koliko je dragocjeno ili jeftino – čak i ako je to olovka ili komad papira – sve dok je dano Bogu, to je prinos.

Postoji još jedan aspekt prinosa: materijalni predmeti koji se prinose Božjoj kući i crkvi. I te stvari spadaju u kategoriju prinosa. Što takvi materijalni predmeti uključuju? Recimo, na primjer, da je netko kupio automobil i, nakon što ga je neko vrijeme vozio, osjetio da je postao malo dotrajao, pa je kupio novi, a stari je prinio Božjoj kući kako bi ga Božja kuća mogla koristiti u svom radu. Taj automobil tada pripada Božjoj kući. Stvari koje pripadaju Božjoj kući trebale bi se klasificirati kao prinosi – to je ispravno. Naravno, uređaji i oprema nisu jedine stvari koje se prinose crkvi i Božjoj kući, postoje i neke druge stvari; opseg je prilično širok. Neki ljudi kažu: „Prinos je jedna desetina koju ljudi daju od svega što steknu, kao i novac i materijalni predmeti dani Bogu; nemamo prigovora na to da se to klasificira kao prinosi, u tome nema ničeg spornog. Ali zašto materijalni predmeti dani crkvi i Božjoj kući također spadaju u kategoriju prinosa? To baš nema smisla.” Recite Mi, ima li smisla da se to klasificira kao prinosi? (Da.) A zašto to kažete? (Crkva postoji samo zato što Bog postoji, pa je stoga sve što se daje crkvi također prinos.) Dobro rečeno. Crkva i Božja kuća pripadaju Bogu i postoje samo zato što Bog postoji; mjesto gdje se braća i sestre mogu okupljati i živjeti postoji samo zato što postoji crkva, a mjesto na kojem se svi problemi braće i sestara mogu riješiti i gdje braća i sestre imaju pravi dom postoji samo zato što postoji Božja kuća. Sve to postoji samo na temelju Božjeg postojanja. Ljudi stvari crkvi i Božjoj kući ne prinose zato što ljudi u crkvi vjeruju u Boga i članovi su Božje kuće – to nije pravi razlog. Ljudi prinose stvari crkvi i Božjoj kući zbog Boga. Koja je implikacija ovoga? Tko bi olako prinosio stvari crkvi ako ne zbog Boga? Bez Boga crkva ne bi postojala. Kada ljudi imaju stvari koje im ne trebaju ili su im višak, mogli bi ih baciti ili ih ostaviti da se ne koriste; neki bi se predmeti mogli i prodati. Zar se te stvari ne bi mogle riješiti na sve te načine? Pa zašto se ljudi tih stvari ne rješavaju na taj način – zašto ih umjesto toga prinose crkvi? Nije li to zbog Boga? (Jest.) Ludi prinose stvari crkvi upravo zato što Bog postoji. Stoga se sve što se prinese crkvi ili Božjoj kući treba klasificirati kao prinos. Neki ljudi kažu: „Ja prinosim ovu svoju stvar crkvi.” Prinošenje te stvari crkvi ekvivalentno je prinošenju Bogu, a crkva i Božja kuća imaju punu vlast nad postupanjem s takvim stvarima. Kada nešto prineseš crkvi, to gubi svaku vezu s tobom. Božja kuća i crkva razumno će raspodijeliti te materijalne predmete, koristiti ih i postupati s njima u skladu s načelima koja je propisala Božja kuća. A odakle dolaze ta načela? Od Boga. U osnovi, načelo je za korištenje tih stvari to da se trebaju koristiti za Božji plan upravljanja i za širenje Božjeg evanđeoskog djela. One nisu namijenjene za isključivu upotrebu nekom pojedincu, a još manje nekoj skupini ljudi, već se trebaju koristiti za rad na širenju evanđelja i za razne poslove Božje kuće. Stoga nitko nema privilegiju koristiti te stvari; jedino je načelo i jedina je osnova za njihovu upotrebu i raspodjelu da se to čini u skladu s načelima koja zahtijeva Božja kuća. To je razumno i ispravno.

To su tri dijela definicije prinosa, od kojih je svaki definicija jednog aspekta prinosa i jednog aspekta njihova opsega. Sada vam je svima jasno što su prinosi, zar ne? (Da.) Prije je bilo nekih koji su govorili: „Ovo nije novac, a osoba koja se prinijela tu stvar nije rekla da je za Boga. Samo je rekla da je prinosi. Dakle, ne može biti za upotrebu Božjoj kući, a još se manje može dati Bogu.” I tako nisu vodili nikakvu evidenciju o tome i koristili su tu stvar u tajnosti kako im se prohtjelo. Je li to razumno? (Ne.) To što su rekli samo je po sebi nerazumno; rekli su i: „Prinosi crkvi i Božjoj kući zajedničko su vlasništvo – svatko ih može koristiti”, što je očito nerazumno. Upravo zato što su većini ljudi definicija i koncept prinosa nejasni i magloviti, neki podlaci i neki ljudi pohlepnih srca i nedoličnih želja iskorištavaju situaciju i razmišljaju o tome da se domognu tih stvari. Sad kad vam su vam jasni točna definicija i koncept prinosa, moći ćete razlučiti kada se ubuduće susretnete s takvim događajima i ljudima.

Odgovornosti starješina i djelatnika u pogledu čuvanja prinosa

I. Pravilno čuvanje prinosa

U nastavku ćemo promotriti koje bi točno odgovornosti starješine i djelatnici trebali ispuniti kada je riječ o čuvanju prinosa. Što se tiče prinosa, starješine i djelatnici najprije moraju razumjeti što su prinosi. Kada ljudi prinose desetinu onoga što ostvare, to je prinos; kada jasno navedu da prinose novac ili predmete Bogu, to su prinosi; kada jasno navedu da prinose predmet crkvi i Božjoj kući, to je prinos. Jednom kada shvate definiciju i pojam prinosa, starješine i djelatnici moraju imati čvrstu kontrolu nad prinosima koje ljudi daju i upravljati njima te provesti odgovarajuću provjeru u tom pogledu. Kao prvo, trebaju pronaći pouzdane ljude čija je ljudskost u skladu s mjerilom da u funkciji skrbnika sustavno vode evidenciju o prinosima i čuvaju ih. To je prvi zadatak posla koji starješine i djelatnici moraju obaviti. Skrbnici prinosa mogu biti prosječnog kova i nesposobni da budu starješine ili djelatnici, ali će biti pouzdani i neće ništa pronevjeriti; dok su u njihovu posjedu, prinosi neće nestati niti se pomiješati i bit će pravilno čuvani. U radnim aranžmanima postoje pravila za to. Potrebna je minimalno pouzdana osoba čija je ljudskost u skladu s mjerilom. Kada ljudi loše ljudskosti vide nešto lijepo, požele to i uvijek traže prilike da to uzmu za sebe. Što god da se dogodi, uvijek nastoje iskoristiti situaciju. Takvi se ljudi ne mogu koristiti. Osoba čija je ljudskost u skladu s mjerilom mora biti barem poštena osoba, netko kome ljudi vjeruju. Ako joj se povjeri čuvanje prinosa ili upravljanje crkvenom imovinom, ona će to raditi dobro, pedantno, marljivo i s velikom pažnjom. Ima bogobojazno srce i neće zloupotrebljavati te stvari, posuđivati ih i tako dalje. Ukratko, da kad stavite prinose u njezine ruke, možete biti sigurni da neće nedostajati ni centa i da se nijedan predmet neće izgubiti. Takvu osobu treba pronaći. Nadalje, Božja kuća ima pravilo da nije dovoljno pronaći samo jednu takvu osobu; najbolje je dvije ili tri – pri čemu neki vode evidenciju, a drugi čuvaju. Jednom kada se ti ljudi pronađu, prinosi se trebaju kategorizirati i treba voditi sustavnu evidenciju o tome tko čuva koju kategoriju stvari i koliko toga čuva. Je li priča gotova kad se pronađu prikladni ljudi i stvari su čuvane i registrirane po kategorijama? (Ne.) Što bi onda trebalo učiniti sljedeće? Evidenciju prihoda i rashoda mora se provjeravati u intervalima od tri do pet mjeseci kako bi se utvrdilo je li točna – to jest, je li osoba koja vodi evidenciju točno bilježila, je li nešto izostavljeno prilikom registriranja, je li ukupan iznos u skladu s evidencijom prihoda i rashoda i tako dalje. Takav računovodstveni posao mora se obavljati pedantno. Starješine i djelatnici koji nisu baš vješti u takvom poslu trebali bi zadužiti nekoga tko je relativno vješt da ga obavlja, a zatim provoditi redovite inspekcije i slušati njihove izvještaje. Ukratko, bez obzira na to razumiju li oni sami računovodstveni posao i posao cjelokupnog planiranja, ne smiju ostaviti posao čuvanja prinosa bez nadzora niti ga smiju ignorirati i jednostavno se ne raspitivati o njemu. Umjesto toga, moraju provoditi redovite inspekcije, raspitivati se o provjerenim računima i o tome podudaraju li se, a zatim nasumično provjeravati neke evidencije troškova kako bi vidjeli kakva je bila nedavna situacija s potrošnjom, je li bilo rasipanja, u kakvom je stanju knjigovodstvo i podudaraju li se prihodi s rashodima. Starješine i djelatnici trebali bi čvrsto vladati svim tim okolnostima. To je jedan zadatak u poslu čuvanja prinosa. Biste li rekli da je to lagan zadatak? Predstavlja li izazov? Neki starješine i djelatnici kažu: „Ne volim brojeve; zaboli me glava kad ih vidim.” Pa onda pronađi prikladnu osobu da ti pomogne s inspekcijama i nadzorom; neka ti ona pomogne u provjeravanju tih stvari. Možda ne voliš taj posao ili nisi dobar u njemu, ali ako znaš koristiti ljude i to činiš ispravno, svejedno ćeš moći dobro obaviti ovaj posao. Koristi prikladne ljude da to rade, a ti možeš samo slušati njihove izvještaje. I to funkcionira. Drži se ovog načela: redovito provjeravaj i usklađuj svu čuvanu imovinu s osobom zaduženom za taj posao, a zatim postavi nekoliko pitanja o važnim rashodima – možeš li to postići? (Da.) Zašto starješine i djelatnici moraju raditi ovaj posao? Zato što se time štite prinosi – to je tvoja odgovornost.

Prinosi koje ljudi daju Bogu namijenjeni su Njemu da ih uživa, no koristi li ih On? Ima li Bog koristi od tog novca i tih predmeta? Nisu li ti prinosi Bogu namijenjeni da se koriste za širenje rada na evanđelju? Nisu li namijenjeni za sve troškove rada Božje kuće? Budući da se odnose na rad Božje kuće, i upravljanje prinosima i njihovo trošenje uključuju odgovornosti starješina i djelatnika. Bez obzira na to tko prinosi ovaj novac ili odakle dolaze ovi predmeti, sve dok pripadaju Božjoj kući, trebaš njima dobro upravljati i trebaš pratiti taj posao, provjeravati ga i brinuti o njemu. Ako se prinosi dani Bogu ne mogu pravilno potrošiti za širenje Božjeg evanđeoskog djela, već se umjesto toga bezobzirno rasipaju i trate, ili ih čak prisvoje zli ljudi, je li to prikladno? Nije li to neizvršavanje dužnosti starješina i djelatnika? (Jest.) To je neizvršavanje njihove dužnosti. Dakle, starješine i djelatnici moraju obavljati ovaj posao. To im je obvezna dužnost. Dobro upravljanje prinosima, omogućavanje da se ispravno koriste u širenju rada na evanđelju i u bilo kojem poslu vezanom za Božje upravljanje, odgovornost je starješina i djelatnika i ne smije se zanemariti. Braća i sestre mukotrpno rade da bi uštedjeli nešto novca i prinijeli ga Bogu. Pretpostavimo da, zbog toga što su starješine i djelatnici bili nemarni i aljkavi u svojim dužnostima, taj novac padne u ruke zlih ljudi – sav bezobzirno rasipaju i trate zli ljudi ili ga čak prisvoje. Posljedično, starješine i djelatnici nemaju dovoljno novca za putne troškove ili za životne troškove, a nema čak ni dovoljno novca kada dođe vrijeme za tiskanje knjiga Božjih riječi ili za kupnju potrebnih uređaja i alata. Ne odgađa li to posao? Kada novac koji su prinijela braća i sestre prisvoje zli ljudi umjesto da se pravilno iskoristi, a novac treba potrošiti za rad Božje kuće, ali ga nema dovoljno, nije li tada posao osujećen? Nisu li starješine i djelatnici propustili ispuniti svoju odgovornost? (Da.) Budući da starješine i djelatnici nisu ispunili svoju odgovornost, nisu dobro upravljali prinosima i nisu bili dobri upravitelji niti su uložili svoja srca u ispunjavanje svoje odgovornosti u vezi s ovim poslom, nastali su gubici u prinosima i neki su crkveni poslovi paralizirani ili su na neko vrijeme zaustavljeni. Ne snose li starješine i djelatnici veliku odgovornost za to? To je kršenje dužnosti. Možda nisi prisvojio, rasipao ili tratio te prinose i možda ih nisi stavio u vlastiti džep, ali ova je situacija nastala zbog tvojeg nemara i neizvršavanja dužnosti. Ne biste li trebao snositi odgovornost za to? (Bih.) To je vrlo velika odgovornost koju treba snositi!

II. Provjera računa

Osim što pravilno provode različite radne aranžmane i sposobni su razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješili probleme, starješine i djelatnici u svojem poslu trebaju i dobro čuvati prinose. Trebaju pronaći prikladne ljude u skladu sa zahtjevima Božje kuće da sustavno upravljaju prinosima i povremeno trebaju provjeravati račune. Neki pitaju: „Kako ih mogu provjeriti kada okolnosti to ne dopuštaju?” „Okolnosti to ne dopuštaju” – je li to razlog da se računi ne provjeravaju? Možeš ih provjeriti čak i kada okolnosti to ne dopuštaju; ako ne možeš ići osobno, moraš poslati pouzdanu, prikladnu osobu da obavi nadzor i provjeri čuva li skrbnik prinose na odgovarajući način, postoje li kakva odstupanja u računima, je li skrbnik pouzdan, kakva su mu stanja u posljednje vrijeme i je li bilo negativnog salda, je li se bojao kada se suočio s određenim situacijama i postoji li mogućnost izdaje. Pretpostavimo da čujete da je njegova obitelj u financijskim poteškoćama – je li moguće da bi mogao zloupotrijebiti prinose? Kroz razgovor u zajedništvu i uvid u situaciju možete uvidjeti da je skrbnik prilično pouzdan, da zna da se prinosi ne smiju dirati i da, bez obzira na to koliko je novac bio problem za njegovu obitelj, nije dirao prinose, a kroz dugo razdoblje promatranja može se dokazati da je skrbnik potpuno pouzdan. Nadalje, mora se provjeriti je li područje oko kuće u kojoj se prinosi čuvaju opasno, je li veliki crveni zmaj uhitio neku braću i sestre, je li se skrbnik prinosa suočio s bilo kakvom opasnošću, jesu li prinosi pohranjeni na prikladnom mjestu i treba li ih premjestiti ili ne. Okruženje i okolnosti domova skrbnika moraju se često provjeravati kako bi se u svakom trenutku mogle poduzeti odgovarajuće mjere i napraviti planovi. Dok to radiš, moraš se i povremeno raspitati o tome koji su timovi nedavno nabavili nove uređaje i kako su ti uređaji nabavljeni. Ako su kupljeni, moraš pitati je li netko pregledao molbe i potpisao ih prije nego što su kupljeni, jesu li kupljeni po visokoj cijeni ili po razumnoj tržišnoj cijeni, je li potrošen nepotreban novac i tako dalje. Recimo da se provjerom i pregledom računa ne pronađu problemi u knjigama, ali se otkrije da su neki kupci često rasipali prinose na ekstravagantan način. Kupit će nešto bez obzira na to koliko je skupo; štoviše, kada dobro znaju da će proizvod biti na sniženju, da će mu cijena pasti, ne čekaju, već ga odmah kupuju i kupuju dobre stvari, vrhunske stvari, najnovije modele. Ti kupci troše novac bez načela i na ekstravagantan način i troše prinose da bi kupili stvari za Božju kuću kao da rade za svog neprijatelja. Nikad ne kupuju praktične stvari u skladu s načelima, već samo pronađu bilo koju trgovinu i kupe stvari odmah, bez obzira na njihovu cijenu i kvalitetu. Jednom kada se predmeti donesu, pokvare se u roku od nekoliko dana korištenja, a kupci ih ne popravljaju kada se pokvare, već kupuju nove. U slučaju da se prilikom provjere računa i pregleda financijskih rashoda utvrdi da su neki ljudi ozbiljno rasipali i tratili prinose, kako se to treba riješiti? Treba li tim ljudima izdati disciplinsku opomenu ili ih treba natjerati da plate odštetu? Potrebno je, dakako, oboje. Ako se utvrdi da im srca nisu na pravom mjestu, da su jednostavno nevjernici, bezvjernici, da su đavli, onda se problem ne može riješiti samo davanjem disciplinske opomene ili njihovim orezivanjem. Ma kako se s njima razgovaralo o istini, oni je neće prihvatiti; ma kako ih se orezalo, neće to shvatiti ozbiljno. Ako se od njih zatraži da plate odštetu, oni će to učiniti, ali će ubuduće i dalje postupati na isti način i neće se promijeniti. Sigurno neće postupati u skladu sa zahtjevima Božje kuće, već će postupati samovoljno, bezobzirno i bez načela. Kako se s takvom osobom treba postupiti? Može li se i dalje koristiti? Ne bi trebala; ako se koristi, onda su starješine i djelatnici krajnje nerazumni – jednostavno su budalasti! Kada se takvi bezvjernici otkriju, treba ih odmah smijeniti, isključiti i očistiti iz crkve. Nisu čak kvalificirani ni da služe – nisu toga dostojni!

Kada starješine i djelatnici provjeravaju račune i rashode, možda neće pronaći samo slučajeve rasipanja i traćenja ili neke nerazumne rashode – možda će otkriti i da su neki od ljudi koji obavljaju ovaj posao lošeg karaktera, da su niski i sebični te da su nanijeli gubitke radu crkve. Ako otkrijete takvu situaciju, kako biste trebali postupiti? Lako je za to se pobrinuti: to se mora obaviti i riješiti na licu mjesta – smijenite te ljude, a zatim izaberite prikladne ljude da obavljaju posao. Prikladni su ljudi oni čija je ljudskost u skladu s mjerilom, koji posjeduju savjest i razum i koji su sposobni postupati u skladu s načelima Božje kuće. Kada kupuju za Božju kuću, kupovat će ekonomične stvari koje su ujedno i relativno praktične i izdržljive, stvari koje je neophodno kupiti. Nisu nužno usredotočeni na kupnju jeftinih stvari, ali ne osjećaju ni potrebu kupovati najskuplje stvari; unutar skupine sličnih proizvoda izabrat će one s prilično dobrim recenzijama i ugledom, kao i s prikladnim cijenama i, naravno, ako im je jamstvo duže, to je još bolje. To je vrsta osobe koju morate pronaći da obavlja kupnju za Božju kuću. Mora biti ispravnog srca, mora u svojim postupcima uzimati u obzir Božju kuću i promišljati o stvarima; mora i postupati u skladu sa zahtjevima Božje kuće, ponašati se dolično, bez okolišanja i jasno. Jednom kada pronađete takvu osobu, dajte joj da obavi nekoliko stvari za Božju kuću i promatrajte je. Ako se čini relativno prikladnom, može se koristiti. Ali priča ne završava jednom kada je to dogovoreno – morate se i ubuduće sastajati s tom osobom, razgovarati s njom i nadzirati njezin rad. Neki pitaju: „Je li to zato što joj se ne može vjerovati?” Nije u potpunosti zbog nedostatka povjerenja – ponekad se inspekcije moraju provoditi čak i ako joj se može vjerovati. A što treba nadzirati? Gledajte je li bilo odstupanja u njezinoj praksi u situacijama kada nije razumjela načela ili je imala iskrivljeno shvaćanje. Potrebno je pomoći joj provođenjem provjere. Pretpostavimo, primjerice, da kaže da na tržištu postoji vrlo popularan predmet, ali ne zna ima li Božja kuća koristi od njega i brine se da, ako ga ne kupi sada, možda se više neće prodavati u budućnosti. Pita te kako postupiti u tom slučaju. Ako ne znaš, trebaš je uputiti da pita nekoga tko je uključen u taj stručni posao. Taj stručnjak zatim kaže da je predmet novotarija koja većinu vremena neće biti od koristi i da nema potrebe trošiti novac na njega. Uz mišljenje stručnjaka kao referencu, odlučeno je da nema potrebe kupovati predmet, da bi kupnja tog predmeta bilo rasipanje i da neće biti nikakvog gubitka ako se ne kupi sada. Starješine i djelatnici moraju svoj posao obavljati do te mjere. Bez obzira na to koliko je nešto važno ili beznačajno, ako to mogu vidjeti, razmisliti o tome ili se raspitati o tome, moraju to bez iznimke pratiti i nadzirati, i to na propisani način u skladu sa zahtjevima Božje kuće. To znači ispunjavati svoju odgovornost.

Neki ljudi često podnose zahtjeve za kupnju nekih predmeta i traže da Božja kuća kupi te proizvode, a kroz pažljiv pregled i provjere obično se utvrdi da je potrebno kupiti samo jednu od pet zatraženih stvari te da za ostale četiri nema potrebe kupovati. Što učiniti u takvim slučajevima? Predmeti za koje podnose zahtjev moraju se strogo pregledati i razmotriti, ne smiju se kupovati u žurbi. Ne smiju se kupovati samo zato što ti ljudi kažu da posao to zahtijeva – tim se ljudima ne smije dopustiti da samovoljno podnose zahtjeve po volji pod izlikom da je to za njihov posao. Bez obzira na to koju izliku koristili ti ljudi i bez obzira na njihovu hitnost, starješine i djelatnici ili ljudi zaduženi za upravljanje prinosima svakako moraju biti smirenog srca. Moraju savjesno pregledati i provjeriti te stvari; ne smije biti ni najmanje pogreške. Stvari koje se apsolutno moraju kupiti moraju se istražiti i moraju dobiti odobrenje starješina, a ako njihova kupnja nije obavezna, treba ih odbiti, a ne odobriti. Ako starješine i djelatnici taj posao obavljaju pedantno, konkretno i dubinski, to će smanjiti slučajeve rasipanja i traćenja prinosa, a još će više, dakako, smanjiti nerazumne rashode. Obavljanje ovog posla nije samo pitanje pažljivog promatranja zabilježenih prihoda i rashoda u knjigama, praćenje brojki. To je sporedno. Najvažnije je da ti je srce na pravom mjestu i da svaki rashod i svaki prihod tretiraš kao da je prihod na tvojem vlastitom bankovnom računu. Tada ćeš ih detaljno gledati i moći ćeš ih zapamtiti, moći ćeš ih razumjeti – i ako dođe do propusta ili problema, moći ćeš to prepoznati. Ako na njih gledaš kao na tuđe ili javne račune, sigurno ćeš biti slijepih očiju i uma, nesposoban otkriti bilo kakve probleme. Neki ljudi uštede nešto novca u banci i svaki mjesec čitaju izvod i prate kamate, a zatim provjeravaju račune – provjeravaju koliko troše svaki mjesec, koliko podizanja novca imaju i koliko polažu. Svaki im je prihod zabilježen u mislima, znaju svaki broj kao svoj džep i potpuno su im jasni. Ako se negdje pojavi problem, mogu ga uočiti na prvi pogled i ne previde ni najmanju pogrešku. Ljudi mogu biti tako pažljivi sa svojim novcem, no pokazuju li istu brigu i o Božjim prinosima? Po Mom mišljenju, 99,9 % ljudi to ne pokazuje, pa kad se Božji prinosi predaju ljudima na čuvanje, često postoje slučajevi rasipanja i traćenja i raznih vrsta nerazumnih rashoda, a ipak nitko ne osjeća da je to problem, a ni ljudi odgovorni za taj posao nikad ne osjećaju grižnju savjesti. Da ne govorimo o gubitku sto juana – oni ni ako izgube tisuću ili deset tisuća, ne osjećaju nikakav prijekor, osjećaj duga ili optužbu u srcu. Zašto su ljudi tako smušeni kada je riječ o ovom pitanju? Ne upućuje li to da srca većine ljudi nisu na pravom mjestu? Kako to da si tako svjestan koliko novca imaš ušteđenog u banci, a kad se novac Božje kuće privremeno položi na tvoj račun radi čuvanja, to ne shvaćaš ozbiljno niti te briga. Kakav je to mentalitet? Nisi odan čak ni kad je riječ o čuvanju Božjih prinosa, pa jesi li još uvijek vjernik u Boga? Stav ljudi prema prinosima dokaz je njihova stava prema Bogu – njihov stav prema prinosima mnogo govori. Ljudi su ravnodušni prema prinosima i ne bave se njima. Ne žalosti ih ako se prinosi izgube; ne preuzimaju odgovornost i nije ih briga. Nemaju li ona isti takav stav prema Bogu? (Imaju.) Kaže li itko: „Božji su prinosi Njegovi. Sve dok ih ja ne želim i ne prisvajam, sve je u redu. Tko god ih prisvoji, bit će kažnjen – to je njegova stvar, i zaslužio je. To nema nikakve veze sa mnom. Nemam obvezu baviti se time”? Je li ova izjava ispravna? Jasno je da nije. U čemu je onda pogrešna? (Srce te osobe nije ispravno; ne brani rad Božje kuće i ne štiti prinose.) Kakva je ljudskost takve osobe? (Sebična je i niska. Jako joj je stalo do vlastitih stvari i jako ih dobro štiti, ali je nije briga za Božje prinose niti se raspituje o njima. Ljudskost takvih ljudi vrlo je niske kvalitete.) Prvenstveno je sebična i niska. Nisu li takvi ljudi hladnokrvni? Sebični su i niski, hladnokrvni i bez ljudskog osjećaja. Mogu li takvi ljudi voljeti Boga? Mogu li Mu se pokoriti? Mogu li imati bogobojazno srce? (Ne.) Zašto onda takvi ljudi slijede Boga? (Da bi dobili blagoslove.) Nije li to krajnje besramno? Odnos neke osobe prema Božjim prinosima najbolje otkriva kakva je njezina priroda. Ljudi zapravo ne mogu ništa učiniti za Boga. Čak i ako su u stanju obaviti malo dužnosti, to je vrlo ograničeno. Ako se čak ni prema prinosima, koji pripadaju Bogu, ne možeš ispravno odnositi ili ih dobro čuvati, ako gajiš takav stav i gledište, niste li onda netko kome nedostaje mnogo ljudskosti? Nije li lažno da kažeš da voliš Boga? Nije li to obmanjujuće? To je jako obmanjujuće! U takvoj osobi nema nimalo ljudskosti – bi li Bog spasio takve podlace?

III. Praćenje, istraživanje i provjera svih vrsta troškova, uz strogu kontrolu

Da bi starješine i djelatnici bili dobri upravitelji Božje kuće, prvi je posao koji trebaju dobro obavljati pravilno upravljanje prinosima. Osim što trebaju pravilno čuvati prinose, trebali bi provoditi strogu provjeru u pogledu trošenja prinosa. Što znači provoditi strogu provjeru? To prvenstveno znači potpuno eliminirati nerazumne troškove i nastojati da svaki trošak prinosa bude razuman i učinkovit, a ne da se prinosi rasipaju i trate. Ako se otkriju slučajevi traćenja ili rasipništva, starješine i djelatnici ne samo da ih trebaju odmah zaustaviti, već i pozvati na odgovornost, a i pronaći prikladne ljude za obavljanje tog posla. Starješine i djelatnici trebali bi točno znati kamo ide svaki trošak i čemu je namijenjen unutar njihova djelokruga upravljanja – trebali bi strogo preispitivati te stvari. Na primjer, ako u sobi nedostaje ventilator, trebali bi dati smjernice za to tko će ga kupiti, koliko se na njega smije potrošiti i koje bi funkcije bilo najprikladnije da ima. Neki starješine i djelatnici kažu: „Zauzeti smo; ne možemo naći vremena da idemo u kupnju.” Ne traži se od tebe da ga ideš osobno kupiti. Trebao bi naći dobru osobu, osobu od kova da obavi taj zadatak. Nemoj za kupnju angažirati glupana ili lošu osobu čije srce nije na pravom mjestu. Ljudi normalne ljudskosti znaju da moraju kupovati stvari s prikladnim funkcijama i prikladne cijene – prekomjerne funkcije beskorisne su i stoje znatno više. Nasuprot tome, oni koji traže užitak i čije srce nije na pravom mjestu kupuju nepraktične stvari koje imaju niz raznih funkcija, što stoji znatno više. Kupci moraju posjedovati razum; moraju razumjeti načela. Kupljeni predmeti moraju biti praktični, a da ne stoje mnogo, i svi ih moraju smatrati prikladnima. Ako za kupnju zadužiš neodgovornu osobu koja voli neselektivno trošiti i rasipati novac, ona će jednostavno platiti visoku cijenu za vrhunski klima-uređaj, deset puta više nego što bi stajao ventilator. Vjeruje da, iako to stoji nešto više, ljudi moraju biti na prvom mjestu – taj klima-uređaj ne samo da filtrira zrak, već može prilagoditi i vlažnost i temperaturu, a ima i razne mjerače vremena i postavke. Nije li to rasipanje? To je rasipništvo i traćenje. Ta osoba želi uživati, troši novac radi uzbuđenja, da se pokaže, a ne da kupi praktične stvari. Takvim je ljudima srce na pogrešnom mjestu. Kad kupuju za sebe, pronalaze načine da uštede novac, traže artikle na sniženju i pokušavaju se cjenkati. Štede novac ako mogu – što jeftinije, to bolje. No kad kupuju za Božju kuću, nije ih briga koliko novca troše. Čak se i ne trude pogledati jeftine stvari; samo žele kupiti skupe, vrhunske, najsuvremenije stvari. To znači da im srce nije na pravom mjestu. Mogu li se koristiti ljudi čije srce nije na pravom mjestu? (Ne.) Kad obavljaju zadatke za Božju kuću, ljudi čije srce nije na pravom mjestu čine samo apsurdne i bezvrijedne stvari. Ne troše novac na prave stvari; samo trate i rasipaju prinose i svaki je njihov trošak nerazuman.

Neki drugi ljudi imaju mentalitet siromaštva i vjeruju da, kad kupuju za Božju kuću, moraju kupovati najjeftinije stvari, što jeftinije, to bolje. Misle da time štede novac Božje kuće, pa isključivo kupuju zastarjele stvari na sniženju. Zato kupuju najjeftinije strojeve koji su loše izrade. Ti se strojevi pokvare čim se počnu koristiti, nepopravljivi su i neupotrebljivi. Tada je potrebno kupiti druge, odgovarajuće kvalitete, koji se mogu normalno koristiti, pa se tako potroši još jedna svota novca. Nije li to budalasto? Takve ljude treba nazvati škrtima i onima koji posjeduju mentalitet siromaštva. Uvijek žele uštedjeti novac Božje kuće, a što se dobiva njihovim škrtarenjem i štednjom? Pretvara se u traćenje, u rasipanje novca. Čak se i opravdavaju: „Nisam to učinio namjerno. Imao sam dobre namjere – samo sam pokušavao uštedjeti novac Božje kuće – nisam htio neselektivno trošiti novac.” Ima li ikakve koristi od toga što oni to nisu htjeli? Oni zapravo troše novac neselektivno, uzrokuju rasipanje, a to troši i novac i radnu snagu. Ni takvi se ljudi ne mogu koristiti – oni su glupani, nisu dovoljno promućurni. Ukratko, za kupnju za Božju kuću ne smiju se koristiti ljudi čije srce nije na pravom mjestu, kao ni glupani. Treba koristiti promućurne ljude koji imaju određeno iskustvo u kupnji i određeni kov i koji na sve gledaju na neiskrivljen način. Što god da se kupuje, mora biti praktično, a cijena mora biti razumna, pa čak i ako se pokvari, mora se dati lako popraviti i za to se moraju lako moći kupiti dijelovi. To je razumno. Neki ljudi nakon što nešto kupe, uvide da postoji rok od mjesec dana za povrat i požure to isprobati te dobiju rezultate unutar mjesec dana. Ako je malo neispravno i ne radi dobro, odmah to vrate i odaberu nešto drugo, smanjujući tako gubitke. To su ljudi relativno dobre ljudskosti. Ljudi bez ljudskosti nešto kupe, a zatim to bace u stranu. Ne isprobaju da bi utvrdili je li nešto neispravno ili je trajno niti gledaju koliko dugo traje jamstvo ili do kad to mogu vratiti – ništa od toga ih ne zanima. Kad se jednog dana iznenada zainteresiraju za taj predmet, uzmu ga i isprobaju i tek tad otkriju da je pokvaren. Provjere račun i vide da je rok za povrat prošao i da se predmet više ne može vratiti. Tada kažu: „Kupimo onda drugi.” Nije li to rasipanje? „Kupimo drugi” – to je fraza koja znači da Božja kuća mora izdvojiti još jednu svotu novca. Podnošenje zahtjeva za kupnju drugog predmeta naizgled je radi posla crkve i razuman trošak, ali je zapravo, u pozadini svega, to posljedica njihove nemarnosti u izvršavanju dužnosti jer nisu odmah provjerili predmet nakon što su ga kupili. Jedna je svota prinosa protraćena, a druga je plaćena te za novi predmet i dalje nema nikoga dobrog tko bi ga čuvao, pa se i on koristi samo kratko vrijeme prije nego što se pokvari. Iznenađujuće je da nema nikoga tko bi nadzirao te stvari, nikoga tko bi rješavao probleme koji se pojave – što rade starješine i djelatnici? Potpuno su zanemarili svoje odgovornosti u vezi s ovim poslom – nisu izvršili svoju funkciju nadziranja, inspekcije i provođenja stroge provjere, pa se prinosi ovako rasipaju i trate. Ako su kupci odgovorni ljudi, odmah će vratiti predmet koji su kupili kad vide da nije praktičan. Tako se smanjuju gubitak i rasipanje. Ako su neodgovorni ljudi čije srce nije na pravom mjestu, kupit će loše stvari i tako protratiti prinose. Dakle, kome točno treba pripisati ovaj gubitak novca? Ne snose li odgovornost i kupac i starješine i djelatnici? Da su starješine i djelatnici savjesno, konkretno i pedantno postupali u vezi s time, ne bi li ti problemi bili otkriveni? Ne bi li te manjkavosti bile nadoknađene? (Bile bi.) Ako starješine i djelatnici često odlaze u crkve na raznim mjestima kako bi provjerili stanje trošenja prinosa, mogu pronaći probleme i eliminirati ovakvo rasipanje i traćenje. Ako su starješine i djelatnici lijeni i neodgovorni, ti će se slučajevi nerazumnih troškova te rasipanja i traćenja ponavljati – nastavit će se širiti. Što uzrokuje to širenje? Nema li to veze s tim što starješine i djelatnici ne rade stvaran posao, već se postavljaju iznad drugih i ponašaju se kao neučinkoviti dužnosnici? (Da.) Takvi starješine i djelatnici nemaju savjesti ni razuma i nemaju ljudskosti jer sav novac koji crkva troši pripada Božjoj kući i sve su to Božji prinosi, a oni vjeruju da to nema nikakve veze s njima, niti ih je briga niti pitaju o tome i ignoriraju to. Većina ljudi vjeruje da se novac Božje kuće treba trošiti, da je u redu trošiti ga na bilo koji način, da sve dok god ga ne stavljaju u svoj džep ili ga ne pronevjere, nije važno ako se protrati i da je to samo kupovanje iskustva i širenje vidika. Starješine i djelatnici samo zatvaraju oči pred tim: „Svatko može trošiti taj novac kako god želi i kupovati što god želi. Nije važno koliko se protrati – tko god protrati novac, odgovoran je za to i suočit će se s odmazdom i kaznom u budućnosti – to nema nikakve veze sa mnom. Uostalom, ne trošim ga ja i ne troši se moj novac.” Nije li to isti pogled i stav koji nevjernici gaje prema trošenju javnih sredstava? To je kao da troše novac svojih neprijatelja. Kad nevjernici rade u tvornici, ako je uprava popustljiva, zajedničke će se stvari uvijek krasti i nositi kući ili ležerno uništavati, a ako se nešto pokvari, tražit će se od tvornice da kupi novo. Kad kupuju za tvornicu, isključivo će kupovati dobre, skupe stvari. U svakom slučaju, novac će se trošiti proizvoljno i bez gornje granice. Ako i vjernici u Boga imaju takav mentalitet prema prinosima, mogu li biti spašeni? Hoće li Bog djelovati na takvoj skupini ljudi? (Neće.) Ako ljudi imaju ovakav stav prema Božjim prinosima, Ja ti ne bih trebao reći, već bi sam trebao znati kakav stav Bog ima prema tim ljudima.

Najizravniji način na koji se stav neke osobe prema Bogu očituje jest u njenom stavu prema prinosima. Kakav je tvoj stav prema prinosima, takav ti je i stav prema Bogu. Ako se prema prinosima odnosiš kao prema stavkama na svom bankovnom računu – pedantno, pažljivo, oprezno, strogo, odgovorno i pozorno – onda je tvoj stav prema Bogu više-manje isto takav. Ako je tvoj stav prema prinosima kao stav prema javnom vlasništvu, prema povrću na tržnici – ležerno kupuješ ono što ti treba, a ni ne pogledaš povrće koje ne voliš, ignoriraš ga bez obzira na to gdje je spremljeno, ne zabrinjavaš se oko toga ako ga netko uzme i koristi, praviš se da ne vidiš kad padne na tlo i netko stane na njega uvjeren da sve to nema nikakve veze s tobom – onda to miriši na nevolju za tebe. Ako je tvoj stav prema prinosima takav, jesi li odgovorna osoba? Može li osoba poput tebe dobro obavljati dužnost? Očito je kakvu ljudskost imaš. Ukratko, u poslu upravljanja prinosima glavna je odgovornost starješina i djelatnika, osim da ih dobro čuvaju, to da prate naknadni rad – najvažnije je da redovito provjeravaju račune, kao i da prate, istražuju i provjeravaju sve vrste troškova te provode strogu provjeru. Svakako moraju isključiti nerazumne troškove prije nego što dovedu do rasipanja i traćenja; a ako su nerazumni troškovi već doveli do toga, moraju odgovorne pozvati na odgovornost, upozoriti ih i naložiti im da plate odštetu. Ako ni taj posao ne možeš obaviti dobro, brzo daj ostavku – ne zauzimaj položaj starješine ili djelatnika jer ne možeš obavljati taj posao. Ako ne možeš preuzeti odgovornost ni za ovaj posao i ne možete ga dobro obaviti, koji posao možeš obaviti? Recite Mi sustavno: koliko ukupno zadataka starješine i djelatnici moraju obaviti u vezi s prinosima? (Prvi je njihovo čuvanje. Drugi je provjera računa. Treći je praćenje, istraživanje i provjeravanje svih vrsta troškova te provođenje stroge provjere; nerazumni troškovi moraju se eliminirati i bez obzira na to tko uzrokuje rasipanje ili traćenje, mora ga se pozvati na odgovornost i natjerati da plati odštetu.) Je li lako raditi prema tim koracima? (Da.) Ovo je jasno ocrtan način rada. Ako ne možete obaviti ni tako jednostavan posao, što onda možeš raditi kao starješina ili djelatnik – kao upravitelj Božje kuće? Slučajevi rasipanja i traćenja prinosa prisutni su na svakom koraku, a ako ti kao starješina ili djelatnik nemaš nikakve svijesti o tome i uopće se ne osjećaš loše zbog toga, je li Bog uopće u tvome srcu – ima li uopće u njemu mjesta za Njega? To je upitno. Kažeš da je tvoje srce koje ljubi Boga veliko i da doista imaš bogobojazno srce, no kad se Njegovi prinosi ovako rasipaju i trate, nekako nemaš nikakve svijesti o tome i uopće se ne osjećaš loše zbog toga – ne dovodi li to u pitanje tvoju ljubav i strah od Boga? (Da.) Čak je i tvoja vjera upitna, a kamoli tvoja ljubav prema Bogu i strah od Boga. Tvoja ljubav prema Bogu i strah od Boga nisu utemeljeni – nisu održivi! Dobro čuvanje prinosa obveza je koju bi starješine i djelatnici trebali ispuniti, a to im je i nezaobilazna odgovornost. Ako se prinosi ne čuvaju dobro, znači da zanemaruju svoje dužnosti i može se reći da su svi koji loše čuvaju prinose lažni starješine i lažni djelatnici.

IV. Pravovremeno saznavanje o tome gdje se nalaze prinosi, kao i o raznim okolnostima njihovih čuvara

Osim provjeravanja stanja trošenja prinosa i uklanjanja nerazumnih troškova, starješine i djelatnici imaju još jedan vrlo važan zadatak: trebaju na vrijeme saznati gdje se nalaze prinosi, kao i razne okolnosti njihovih čuvara. Cilj je toga spriječiti da zli ljudi, ljudi s mutnim planovima i ljudi pohlepna srca iskoriste propuste kako bi prisvojili prinose. Neki ljudi vide da Božja kuća ima toliko toga i da neke stvari nitko ne čuva niti o njima vodi evidenciju, pa stalno razmišljaju o tome kada će te stvari pretvoriti u svoje privatno vlasništvo i imati ih za vlastitu upotrebu. Takvih je ljudi posvuda. Neki ljudi naizgled ne iskorištavaju druge i nemaju veliku želju za materijalnim stvarima ili novcem, ali to je zato što situacija i uvjeti nisu pravi – kad bi se prinosi zaista stavili u njihove ruke na čuvanje, mogli bi ih itekako prisvojiti. Neki pitaju: „Ali prije je bio tako dobra osoba: nije bio pohlepan i bio je dobrog karaktera – pa zašto ga je razotkrio tek pokoji prinos stavljen u njegove ruke?” To proizlazi iz toga što nisi proveo mnogo vremena s tim ljudima, nisi ih duboko razumio, nisi prozreo njihovu prirodu i bit. Da si ranije shvatio kakva je to osoba, prinosi bi bili spašeni od nesreće da ih prisvoje zli ljudi. Dakle, kako bi se spriječilo da prinosi padnu u ruke zlih ljudi, starješine i djelatnici imaju još jedan važniji zadatak: na vrijeme saznati i biti u toku s time gdje se nalaze prinosi i s raznim okolnostima njihovih čuvara. Recimo da netko radi upravljanja u posjedu ima nekoliko stotina ili nekoliko tisuća juana, ako ima imalo savjesti, neće ih pronevjeriti – ali da se radi o desecima ili stotinama tisuća, na većinu se ljudi ne bi moglo osloniti, to bi bilo opasno i njihova bi se srca tada mogla promijeniti. Kako bi se njihova srca mogla promijeniti? Nekoliko stotina ili tisuća teško da će pokolebati srce osobe, ali desecima ili stotinama tisuća srce se lako može pokolebati. „Ovoliko ne bih mogao zaraditi ni za nekoliko života, a sada je to u mojim rukama – koliko bi mi bolje bilo da je moje!” Razmišlja: „Ne osjećam se krivim zbog ovih misli – pa postoji li zapravo Bog ili ne? Gdje je Bog? Nije li istina da nitko ne zna da imam te misli? Nitko ne zna i ne osjećam se krivim ni loše – znači li to da nema Boga? Znači, ako uzmem ovaj novac za sebe, neću li se suočiti s kaznom ili odmazdom? Neće li biti posljedica?” Nije li srce ove osobe u procesu mijenjanja? Nisu li prinosi u njegovim rukama u opasnosti? (Jesu.) Osim toga, neki ljudi koji upravljaju prinosima prilično su dobri, imaju temelj u svojoj vjeri u Boga i odani su u svojem radu, pa čak i ako im date da čuvaju nekoliko desetaka ili stotina tisuća juana, moći će to dobro učiniti i sigurno je da ih neće pronevjeriti. Ali u njihovim obiteljima ima nekoliko nevjernika i, kad ti ljudi vide novac, oči im pocrvene kao kad vuk ugleda svoj plijen. Zaboravite na desetke ili stotine tisuća – strpali bi tisuću juana u svoje džepove kad bi ih vidjeli. Nije ih briga čiji je novac; vjeruju da pripada onome tko ga uspije strpati u džep, onome tko ga prvi zgrabi. Ako oko osobe koja čuva prinose ima ovakvih zlih vukova, nisu li onda prinosi u opasnosti da budu prisvojeni bilo gdje i bilo kada? Može li se takva situacija dogoditi? (Može.) Nije li opasno ako su starješine i djelatnici nemarni i nemaju osjećaj odgovornosti, pa to čak ni ne primijete ili ne odu raspitati se o tome i istražiti to kad su prinosi u tako opasnoj situaciji? Nešto bi moglo poći po zlu bilo gdje i bilo kada. Postoji još jedna vrsta situacija: neki čuvari čuvaju i novac i razne predmete u svojim domovima, u kojima i ugošćuju braću i sestre te starješine i djelatnike. To može biti relativno sigurno ako je privremeno, no je li prikladno dugoročno držati prinose ondje? (Ne.) Čak i ako je osoba koja ih čuva prikladna, okruženje i uvjeti apsolutno nisu. Ili je potrebno prestati ugošćivati ljude ili se prinosi moraju premjestiti. Ako starješine i djelatnici ni ne istraže ovaj posao niti ispunjavaju svoju odgovornost u vezi s njim, nešto može poći po zlu bilo gdje i bilo kada; može doći do gubitka prinosa te oni mogu pasti u ruke zlih demona bilo gdje i bilo kada. Postoji još jedna vrsta situacija: neke su crkve u neprijateljskim okruženjima u kojima ljudi često bivaju uhićeni, pa postoji velika vjerojatnost da će lokacije kuća u kojima se čuvaju prinosi biti izdane te da će veliki crveni zmaj upasti u njih i pretražiti ih – zli demoni mogu u bilo kojem trenutku opljačkati prinose. Jesu li takva mjesta prikladna za pohranu prinosa? (Ne.) Dakle, ako su već tamo stavljeni, što treba učiniti? Odmah ih premjestiti. Neki starješine i djelatnici ne ispunjavaju svoju odgovornost i ne rade stvaran posao. Nisu u stanju predvidjeti takve stvari ni razmišljati o njima, nemaju svijesti o njima i tek kad nešto pođe po zlu i zli demoni otmu prinose, pomisle: „Trebali smo ih još onda premjestiti” i osjete tek malo takvog žaljenja. Ali ako ništa ne pođe po zlu, može proći još deset godina, a oni i dalje neće premjestiti prinose. Ne vide kakve ozbiljne posljedice mogu proizaći iz ovog problema i nisu u stanju odrediti prioritete na temelju važnosti i hitnosti. Starješine i djelatnici trebali bi imati jasno razumijevanje ove situacije kad se s njom susretnu: „Jedno od mjesta gdje se pohranjuju prinosi nije prikladno. Okruženje je preopasno, a dosta braće i sestara u blizini je uhićeno, prati ih se ili su stavljeni pod nadzor u blizini. Moramo smisliti način da izvučemo prinose odande. Odnijeti ih na relativno sigurno mjesto bio bi bolji potez nego ih ostaviti ondje gdje jesu i čekati da budu oteti.” Prinose bi trebali premjestiti čim se situacija pojavi i predvide da su u opasnosti kako bi ih sačuvali od toga da ih otme i proždere veliki crveni zmaj, zli đavao. To je jedini način da se osigura sigurnost prinosa i izbjegnu bilo kakve zamke ili propusti. To je posao koji bi starješine i djelatnici trebali raditi. Čim se pojavi i najmanji znak opasnosti, čim netko bude uhićen, čim se pojavi neka situacija, prva misao starješina i djelatnika trebala bi biti jesu li prinosi sigurni, mogu li pasti u ruke zlih ljudi ili bi ih oni mogli prisvojiti ili ih pak zli demoni oteti i je li došlo do kakvih gubitaka u prinosima. Trebali bi odmah poduzeti mjere za zaštitu prinosa. To je odgovornost starješina i djelatnika. Neki starješine i djelatnici mogu reći: „Da bismo tako radili, morali bismo riskirati. Možemo li ne raditi to? Nije li istina da su nam ljudi na prvom mjestu, što znači da nema potrebe stavljati prinose na prvo mjesto i da na prvo mjesto treba staviti ljude?” Što mislite o njihovu pitanju? Imaju li ti ljudi ljudskosti? (Ne.) Dobro čuvati prinose, dobro njima upravljati i budno ih paziti – to su odgovornosti koje bi dobar upravitelj trebao ispuniti. Ozbiljnije rečeno, čak i ako moraš žrtvovati svoj život, isplati se i to je ono što trebaš učiniti. To je tvoja odgovornost. Ljudi uvijek viču: „Umrijeti za Boga dostojna je smrt.” Jesu li ljudi zaista voljni umrijeti za Boga? Ne traži se od tebe sada da umreš za Boga; od tebe se samo traži da preuzmeš malo rizika kako bi sačuvao prinose na sigurnom. Jesi li to voljan učiniti? Trebao bi sretno reći: „Jesam!” Zašto? Jer to je Božje poslanje i zahtjev čovjeku, to je tvoja nezaobilazna odgovornost i ne bi trebao pokušavati to izbjeći. Budući da tvrdiš da bi umor za Boga, zašto onda ne možeš platiti malu cijenu i preuzeti malo rizika da bi sačuvao prinose? Nije li to ono što bi trebao učiniti? Ako ne radiš ništa stvarno, a stalno vičeš o umiranju za Boga, nisu li te riječi šuplje? Starješine i djelatnici trebali bi imati čisto razumijevanje posla čuvanja prinosa i trebali bi preuzeti tu odgovornost. Ne bi je trebali izbjegavati niti se kloniti toga i ne bi trebali bježati od svoje odgovornosti. Budući da si starješina ili djelatnik, ovaj je posao teret koji ti je dužnost preuzeti. To je važan posao – jesi li voljan to učiniti, čak i ako se dovedeš u opasnost, čak i ako ti je život u pitanju? Bi li to trebao učiniti? (Da.) Trebao bi biti voljan to učiniti; ne smiješ se odreći ove odgovornosti. To je Božji zahtjev čovjeku i poslanje koje mu Bog daje. Bog ti je rekao Svoj najosnovniji zahtjev i poslanje – ako ga nisi voljan izvršiti, što si onda u stanju raditi?

Starješine i djelatnici trebali bi obavljati posao čuvanja i trošenja prinosa što je moguće pedantnije i konkretnije. Ne bi trebali biti traljavi u tome, a još manje se prema tome odnositi kao prema tuđem poslu i odricati se odgovornosti. Starješine i djelatnici trebali bi osobno provoditi provjeru, uključiti se i raspitivati se o tim stvarima, pa čak i osobno njima rukovati kako bi spriječili da zli ljudi i ljudi loše ljudskosti iskoriste propuste i uzrokuju uništenje. Što pedantnije obavljaš ovaj posao, to će zli i loši ljudi imati manje prilika da iskoriste propuste; što su tvoja ispitivanja detaljnija i što je tvoje upravljanje strože, to će biti manje slučajeva nerazumnih troškova, rasipanja i traćenja. Neki kažu: „Radi li se ovdje o štednji novca za Božju kuću? Nedostaje li Božjoj kući sredstava? Ako je tako, prinijet ću još.” Je li o tome riječ? (Ne.) To je odgovornost starješina i djelatnika, to je Božji zahtjev čovjeku i to je načelo kojeg se starješine i djelatnici trebaju pridržavati u obavljanju ovog posla. Stav prema prinosima tebe kao vjernika u Boga, kao nekoga tko je preuzeo ulogu upravitelja u Božjoj kući trebao bi biti odgovoran i uključivati provođenje stroge provjere; inače nisi kvalificiran za obavljanje ovog posla. Da si običan vjernik kojem nedostaje osjećaj odgovornosti i koji ne teži istini, od tebe se ne bi tražilo da činite te stvari. Ti si starješina ili djelatnik; ako nemaš taj osjećaj odgovornosti, nisi to sposoban biti, pa čak i ako služiš kao starješina ili djelatnik, ti si neodgovoran lažni starješina ili lažni djelatnik i prije ili kasnije bit ćeš isključen. Svi oni kojima u potpunosti nedostaje osjećaj odgovornosti ljudi su koji uopće ne brane rad Božje kuće – svima njima nedostaje i najmanja trunka savjesti i razuma. Kako bi takvi ljudi uopće mogli obavljati dužnosti? Svi su oni bezobzirno smeće – trebali bi odmah napustiti Božju kuću i vratiti se u svijet kojem pripadaju!

Kad ne bismo ovakvo u zajedništvu razgovarali o osnovnom znanju o prinosima, kao i o istinama uključenima u čuvanje prinosa i načelima koja bi ljudi trebali primjenjivati, zar vam ne bi te stvari bile nejasne? (Bi.) Kad ljudima nisu jasna precizna načela, mogu li ispuniti dio svoje odgovornosti? Jesu li ispunjavali svoju odgovornost? Nije li se većina ljudi vodila najplićom teorijom i načelom: „U svakom slučaju, ne žudim za Božjim prinosima, ne pronevjerujem ih niti zloupotrebljavam i dobro pazim na njih i ne dopuštam ljudima da ih proizvoljno troše – to je dovoljno”? Je li to primjenjivanje istine? Je li to ispunjavanje nečije odgovornosti? (Ne.) Ako znanje većine ljudi ne ide dalje od ovog mjerila, onda ova tema zaista zaslužuje razgovor u zajedništvu. Je li vam nakon ovog razgovora sada jasnije kako čuvati prinose te kakav biste stav i kakvo znanje trebali imati u njihovu čuvanju? (Da.) S time ćemo završiti svoj razgovor o istinama koje se tiču prinosa i o načelima koja se odnose na to kako se odnositi prema prinosima i kako njima upravljati.

Stavovi i očitovanja lažnih starješina u pogledu prinosa

I. Tretiranje prinosa kao zajedničke imovine

U nastavku ćemo provesti jednostavno razotkrivanje i raščlanjivanje lažnih starješina u pogledu jedanaeste točke odgovornosti starješina i djelatnika. Pogledat ćemo kakva su očitovanja lažnih starješina u njihovu stavu prema prinosima te u čuvanju prinosa i upravljanju njima. Prvo je očitovanje da lažnim starješinama nedostaje točna spoznaja o prinosima. Oni vjeruju: „Prinosi se nazivno daju Bogu, ali se zapravo daju crkvi. Ne znamo gdje se Bog nalazi, a ionako ne može iskoristiti toliko stvari. Ti se prinosi samo nazivno daju Bogu; zapravo se daju crkvi i Božjoj kući i nisu izričito ponuđeni nijednoj određenoj osobi. Crkva i Božja kuća drugi su naziv za sav njihov narod, a to podrazumijeva da su prinosi svačiji, a ono što je svačije zajednička je imovina. Dakle, prinosi su zajednička imovina koja pripada svoj braći i sestrama.” Je li ovo shvaćanje točno? Sasvim je očito da nije. Zar ne postoji problem s ljudskošću ljudi koji imaju takvo shvaćanje? Nisu li to ljudi koji žude za prinosima? Tu metodu i takvo gledište prema prinosima koriste ljudi koji imaju pohlepna srca i želju da se domognu prinosa. Jasno je da bacaju oko na prinose i željeli bi ih prisvojiti za vlastiti užitak. Kakva su to stvorenja? Nisu li slični kao Juda? Dakle, ovakav starješina ili djelatnik smatra da su prinosi Bogu zajednička imovina crkve. Takav stav gaji u srcu – ne čuva prinose ozbiljno niti njima razumno i odgovorno upravlja, već ih koristi po volji, drsko i na potpuno neobuzdan način, bez načela. Dopušta svakome da ih koristi, a tko god ima veći „službeni položaj”, tko god ima viši status, tko god je ugledan među braćom i sestrama dobiva prvenstvo u posjedovanju i korištenju. Isto je kao u tvrtkama i tvornicama u društvu, gdje službene automobile i dobre, vrhunske stvari koriste menadžeri, direktori tvornica i predsjednici. Vjeruje da bi tako trebalo biti i s Božjim prinosima, da tko god je starješina ili djelatnik ima prvenstvo u uživanju vrhunskih stvari Božje kuće, u uživanju prinosa danih Bogu. Dakle, svi oni koji to što su starješine i djelatnici koriste kao izgovor za kupnju vrhunskih računala i mobitela, kao i svi oni starješine i djelatnici koji uzimaju prinose za sebe, vjeruju da su prinosi zajednička imovina i da bi se trebali koristiti i rasipati kako im se prohtije. Kada neka braća i sestre prinose zlatni i srebrni nakit, torbe, odjeću i cipele, ne navode da ih prinose Bogu, pa neki lažni starješine vjeruju: „Budući da nisu naveli da se ovi predmeti prinose Bogu, trebali bi biti za korištenje crkvi. Što god se da crkvi, zajednička je imovina, a starješine i djelatnici trebali bi imati prvenstvo u uživanju zajedničke imovine.” I tako, oni te stvari uzimaju za sebe kao nešto što se podrazumijeva. Stvari koje ostanu nakon što su oni probrali što ih zanima može koristiti tko god želi i uzeti tko god želi – svi ih podijele među sobom. Ovi starješine i djelatnici to nazivaju dijeljenjem bogatstva; slijedeći ih, ljudi mogu dobro jesti i piti i zaista uživati. Svi su sretni i govore: „Hvala Bogu – bismo li mogli uživati u ovim stvarima da ne vjerujemo u Njega? Ovo su prinosi i nismo dostojni uživati ih!” Govore da nisu dostojni, a ipak grčevito drže te stvari i ne puštaju ih. Takvi starješine i djelatnici ne samo da se domognu prinosa i dijele ih te osobno uživaju u njima bez ičijeg odobrenja, već, dok to čine, bez iznimke ne obraćaju nikakvu pažnju na upravljanje prinosima, troškove i korištenje prinosa niti biraju prikladne ljude da njima upravljaju i vode evidenciju o njima, a još manje provjeravaju račune ili rigorozno preispituju stanje troškova. Ravnodušnost lažnih starješina prema upravljanju prinosima dovodi do kaosa, a neki se prinosi izgube i protrate. Ono što se najviše ističe u radu lažnih starješina jest da svatko radi po svojoj volji. Ono što nadzornik bilo kojeg tima kaže, vrijedi, a kada bilo koji tim treba nešto kupiti, mogu sami odlučiti o tome, bez potrebe da podnose zahtjev za odobrenje. Sve dok je nešto potrebno za rad, mogu to kupiti, bez razmišljanja o tome koliko to stoji, mogu li to iskoristiti ili je li to uopće potrebno – pa ipak troše prinose, a ne nečiji osobni novac. Lažni starješine ne nadziru to niti provjeravaju, a još manje razgovaraju u zajedništvu o načelima. Kad se nešto kupi, lažni starješine uopće ne obraćaju pažnju na to ima li tko to čuvati, može li nešto poći po zlu s tim ili vrijedi li potrošenog novca. Zašto ne obraćaju pažnju na te stvari? Zato što novac nije njihov – misle da ga svatko može trošiti jer se ionako ne troši njihov novac. U svakom aspektu upravljanja prinosima vlada kaos. Koliko je to kaotično? Isto je kao u velikim državnim tvornicama socijalističkih zemalja gdje svatko dobiva jednak dio bez obzira na to koliko radi. Svatko nosi stvari kući, jede tvorničku hranu i zarađuje tvornički novac te pronevjeruje tvorničke stvari. To je potpuni kaos. Lažni starješine ne postavljaju pravila za troškove pri kupnji bilo kakvih uređaja ili opreme. Božja kuća postavlja pravila, ali oni ne provode rigorozno preispitivanje, provjeru, praćenje ni inspekciju troškova. Ne rade ništa od toga. Rad lažnih starješina potpuno je kaotičan, ni u čemu nema reda i posvuda su propusti. Na svakom koraku zlim ljudima i onima zlih namjera dopušteno je da iskorištavaju propuste i stječu prednost. Ti ljudi potpuno neobuzdano rasipaju i traće Božje prinose, a ipak nisu ni na koji način kažnjeni ni sankcionirani – nisu dobili čak ni upozorenje. Kakvi su to starješine i djelatnici? Zar ne grizu ruku koja ih hrani? Jesu li oni upravitelji Božje kuće? Oni su lopovi i izdajice Božje kuće!

Kako bi trebalo gledati na ove starješine i djelatnike koji ne preuzimaju odgovornost kada je u pitanju čuvanje prinosa? Nisu li oni niskog karaktera i lišeni savjesti i razuma? Ti lažni starješine stvari koje braća i sestre prinose Bogu i crkvi smatraju vlasništvom Božje kuće i kažu da bi njima trebala upravljati braća i sestre kao grupa. I zato, kad se otkriju problemi, a Višnji ljude smatra odgovornima za to, daju sve od sebe da se obrane i ne priznaju koliko je po svojoj prirodi ozbiljno to što su krali i prisvojili Božje prinose nakon što su postali starješine i stekli status. Nisu li to ljudi niskog karaktera? Jednostavno su besramni! Ne znaju zašto braća i sestre prinose novac i predmete niti kome ih prinose. Da nema Boga, tko bi olako prinio stvari koje voli? Ovo je tako jednostavna logika, a ipak je ovi takozvani „starješine” ne znaju niti razumiju. Ti lažni starješine imaju omiljenu frazu: „prinosi Božje kuće”. Nije li potrebno ispraviti taj izraz? Koji bi bio ispravan izraz? „Prinosi” ili „Božji prinosi”. Ako ćete dodati odrednicu, trebali biste dodati „Božji” – prinosi pripadaju samo Bogu. Ako ne dodate odrednicu, to su jednostavno „prinosi” – ljudi bi i dalje trebali znati da je vlasnik prinosa Stvoritelj, Bog, a ne čovjek. Čovjek nije dostojan posjedovati prinose, pa čak ni svećenici ne mogu reći da su prinosi njihovi – mogu uživati prinose uz Božje dopuštenje, ali im prinosi ne pripadaju. Odrednica za „prinose” nikada neće biti nijedna osoba – to može biti samo Bog i nitko drugi. Stoga je sasvim očito da je izraz „prinosi Božje kuće”, koji često izgovaraju lažni starješine, pogrešan i treba ga ispraviti. Ne bi smjeli postojati izrazi kao što su „prinosi Božje kuće” ili „prinosi crkve”. Ima nekih ljudi koji čak govore „naši prinosi” i „prinosi naše Božje kuće”. Svi su ti izrazi pogrešni. Prinose Bogu daje stvoreno čovječanstvo, oni koji slijede Boga. Samo Bog ima isključivo pravo biti njihov vlasnik, korisnik i uživatelj. Prinosi nisu zajednička imovina; ne pripadaju čovjeku, a još manje crkvi i Božjoj kući, već pripadaju Bogu. Bog dopušta crkvi i Božjoj kući da ih koriste – to je Njegovo poslanje. Stoga su svi izrazi kao što su „prinosi Božje kuće”, „prinosi crkve” i „naši prinosi” neprecizni i, štoviše, izrazi ljudi sa skrivenim motivima, namijenjeni da ljude navedu na pogrešan put i otupe ih, a još više da ih pogrešno usmjere. Ti ljudi prinose svrstavaju u zajedničku imovinu koja pripada crkvi, Božjoj kući ili svoj braći i sestrama. Sve je to problematično i pogrešno i treba se ispraviti. Ovo je očitovanje jedne vrste lažnog starješine. Takvi ljudi uzimaju prinose kao zajedničku imovinu i koriste ih kako im se prohtije; ili vjeruju da kao starješine imaju pravo raspodijeliti te stvari, pa ih dodjeljuju ljudima koji im se sviđaju ili svima jednako. Kakav scenarij pokušavaju stvoriti? Onaj u kojem su svi jednaki, gdje svatko može uživati Božju milost, gdje svi dijele. Žele kupiti naklonost ljudi svojom velikodušnošću s resursima Božje kuće. Nije li to odvratno? To je podlo, besramno ponašanje! Kako okarakterizirati takve ljude? Takvi lažni starješine žude za prinosima i, kako bi spriječili ljude da ih nadziru, razotkriju i razluče, preostale predmete koje ne koriste dodjeljuju braći i sestrama te tako kupuju njihovu naklonost i postižu scenarij u kojem su svi jednaki, omogućuju svima da imaju koristi od povezanosti s njima da ih nitko ne bi razotkrio. Da naiđete na ovakvog starješinu koji bi vam mogao omogućiti da izvučete neku korist i s kojim biste mogli uživati neku „zajedničku imovinu” – da imate to pravo i iskoristite takvu prednost – biste li bili zadovoljni time? Biste li to mogli odbiti? (Bismo.) Ako ste pohlepni, nemate bogobojazno srce i ne bojite se Boga, onda ne bi mogao. Svatko s imalo integriteta, imalo razuma i imalo bogobojaznog srca odbit će to, a i ustat će da bi prekorio tog starješinu, suočio ga s istinom i zaustavio ga govoreći: „Prvo što bi ti kao starješina trebao činiti jest dobro upravljati prinosima, a ne pronevjerivati ih, a još manje bez ovlaštenja odlučivati da ih raspodijeliš svima po svojoj volji. Nemaš to pravo; to nije Božje poslanje za tebe. Prinosi su dani Bogu na korištenje, a postoje načela za njihovo korištenje u crkvi – nitko nema zadnju riječ o njima. Možda si ti starješina, ali nemaš tu povlasticu. Bog ti je nije podario. Nemaš pravo koristiti Božje stvari – Bog te nije zadužio za taj posao. Zato brzo skini zlatni i srebrni nakit koji su braća i sestre prinijeli Bogu i skini odjeću koju su Mu prinijeli. Brzo plati odštetu za stvari koje si pojeo, a nisi smio. Ako si još čovjek i imaš imalo srama, učinit ćeš to odmah. Nadalje, bez obzira na to kome si poslao te prinose da bi im se dodvorio ili kome si dopustio da ih se domogne i uživa ih, odmah ih vrati. Ako to ne učiniš, obavijestit ćemo svu braću i sestre i postupati s tobom kao s Judom!” Biste li se usudili to učiniti? (Da.) Svatko ima tu odgovornost kada su u pitanju prinosi i trebao bi se prema njima odnositi s takvom savješću i takvim stavom. Naravno, ima obvezu i nadzirati kako se drugi odnose prema prinosima, čuvaju li ih dobro i upravljaju li njima u skladu s načelima. Nemoj misliti da to nema nikakve veze s tobom, pa onda ne preuzeti odgovornost i govoriti: „Uostalom, ja nisam starješina ni djelatnik, to nije moja odgovornost. Čak i ako to otkrijem, ne moram se time zamarati niti išta reći o tome – to je stvar za starješine i djelatnike. Tko god samovoljno troši novac i pronevjeruje prinose, taj je Juda i Bog će ga kazniti kad za to dođe vrijeme. Za svaku je posljedicu odgovoran onaj koji ju je uzrokovao. Nema potrebe da se ja time zamaram. Kakvo bi dobro proizašlo iz toga da ja o tome govorim kad mi nije mjesto?” Što mislite o takvoj osobi? (Nema savjesti.) Ako otkriješ da u nekim područjima u koja starješine i djelatnici ne zalaze ima ljudi koji rasipaju prinose i prisvajaju ih, trebao bi osobno upozoriti uključene osobe, a i odmah to prijaviti starješinama i djelatnicima. Trebao bi reći: „Naš voditelj tima i naš starješina često uzimaju prinose za sebe. Ujedno samovoljno troše prinose, ne raspravljaju s drugima i bez rasprave s drugima sami odlučuju o kupnji koječega. Većina njihovih troškova nije u skladu s načelima. Može li Božja kuća to riješiti?” Odgovornost je Božjeg izabranog naroda da prijavi probleme koje primijeti i obavijesti druge o njima. Ovaj je naš razgovor u zajedništvu bio o očitovanju jedne vrste lažnih starješina – njihov je stav prema prinosima takav da ih tretiraju kao zajedničku imovinu.

II. Nebriga ili nepostavljanje pitanja o trošenju prinosa

Drugo očitovanje lažnih starješina u pogledu čuvanja prinosa jest to da ne znaju kako upravljati prinosima. Znaju samo da se prinosi ne smiju dirati, da se ne smiju samovoljno zloupotrijebiti ili pronevjeriti, da su sveti, posvećeni i da se o njima ne smije imati neprilične misli. Ali kada je riječ o tome kako točno dobro upravljati prinosima, kako biti dobar upravitelj pri njihovu čuvanju, oni nemaju put, nemaju načela, nemaju konkretne planove ni korake za taj posao. Dakle, u stvarima kao što su evidentiranje, prebrojavanje i čuvanje prinosa, kao i provjera ulaznih i izlaznih računa te provjera troškova, ovi su lažni starješine prilično pasivni. Kada netko podnese nešto na odobrenje, oni to potpišu. Kada netko zatraži povrat troškova, oni mu ga daju. Kada netko zatraži novac za neku svrhu, oni mu ga uruče. Ne znaju gdje se čuvaju razni strojevi i oprema. Ne znaju ni je li njihov čuvar prikladan niti kako to procijeniti; ne mogu prozreti ljudska srca i ne mogu prozreti ljudsku bit. Dakle, iako postoji evidencija svih izlaza prinosa kojima bi ti ljudi trebali upravljati, kad se pogledaju detalji troškova na tim računima, uviđa se da su mnogi troškovi nerazumni i nepotrebni – mnogi su od njih prekomjerni i rasipnički. Prinosi se gube pod potpisima tih starješina i djelatnika. Naizgled se čini da obavljaju konkretan posao, ali u tome što rade zapravo nema nikakvih načela. Ne provode provjeru – samo obavljaju formalnosti, pridržavaju se pravila i propisa i ništa više. To uopće ne zadovoljava standarde za upravljanje prinosima, a još manje njihova načela. Stoga u razdoblju rada lažnih starješina ima previše nerazumnih troškova. Kako ti nerazumni troškovi nastaju ako netko nadzire stvari i upravlja njima? To je zato što ti starješine i djelatnici ne preuzimaju odgovornost u svom poslu. Obavljaju formalnosti i rješavaju stvari površno te ne postupaju u skladu s načelima. Ne zamjeraju se drugima, ponašaju se kao oni koji ugađaju ljudima i ne provode pravilnu provjeru. Među onima koji upravljaju prinosima možda čak nema nijedne istinski odgovorne osobe, nikoga tko može istinski provesti provjeru. Lažni starješine ne obraćaju pažnju na to jesu li ljudi koji čuvaju prinose prikladni ili postoje li opasne situacije u crkvama tih ljudi. Njima je, sve dok su oni sami sigurni, sve u redu. Kada se pojavi opasnost, najprije pomisle na to kamo mogu pobjeći i hoće li njihov vlastiti novac biti opljačkan, dok ih ne zanima niti pitaju gdje se prinosi nalaze ili jesu li u opasnosti. Možda će zbog savjesti upitati nekoliko mjeseci ili čak pola godine nakon incidenta i, kad saznaju da je neke prinose uzeo veliki crveni zmaj, da su neke protratili zli ljudi, a da se za neke ne zna gdje su, osjećat će se loše neko vrijeme – malo će se moliti, priznati svoju pogrešku i to će biti kraj. Kakva su to stvorenja? Nije li takav način rada problematičan? Kako će Bog postupati s nekim tko gaji takav stav prema prinosima? Hoće li ga smatrati istinskim vjernikom? (Ne.) Kime će ga onda smatrati? (Nevjernikom.) Kada Bog nekoga smatra nevjernikom, osjeća li ta osoba to? Otupi i postane ograničena u svom duhu i tijekom rada nema Božje prosvjetljenje ni usmjeravanje ni ikakvo svjetlo. Nema Božju zaštitu kad joj se nešto dogodi i često je negativna i slaba te živi u tami. Iako često sluša propovijedi i može trpjeti i platiti cijenu u svom poslu, jednostavno ne napreduje i izgleda jadno. To su „rezultati” takve osobe. Nije li to još teže podnijeti od kazne? Recite Mi, ako je takav rezultat nečije vjere u Boga, je li to razlog za radost i slavlje ili za tugu i jadikovanje? Po Mom mišljenju, to nije dobar znak.

Lažni starješine posao upravljanja prinosima nikada ne shvaćaju ozbiljno. Iako govore: „Ljudi ne smiju dirati Božje prinose; Božje prinose nitko ne bi smio pronevjeriti i ne bi smjeli pasti u ruke loših ljudi”, i prilično dobro izvikuju te parole, a njihove riječi zvuče vrlo moralno i pristojno, ne rade kao ljudi. Iako ne pronevjeruju prinose i nemaju neprilične misli o njima niti imaju ikakvu namjeru da ih se domognu, a neki od njih čak nikada ne koriste novac Božje kuće niti diraju Božje prinose za bilo kakve troškove koje bi mogli imati, već za to troše vlastiti novac, kao starješine i djelatnici oni uopće ne obavljaju nikakav stvaran posao kada je u pitanju upravljanje prinosima. Ne čine čak ni tako jednostavne stvari kao što je raspitivanje o stanju troškova prinosa ili provjera troškova prinosa. To su, očito, lažni starješine. Njihov je stav prema prinosima ovaj: „Ja ih ne trošim i ne pronevjerujem, a i ne zanima me kako ih drugi troše ili pronevjeruju li ih drugi.” Tim lažnim starješinama kažem da je taj njihov mlaki stav vrlo problematičan. Ne trošiti ih i ne pronevjerivati ih jest ono što bi ljudi trebali činiti, no ono što bi ti kao starješina ili djelatnik trebao činiti povrh toga jest dobro upravljati prinosima, a ti to nisi uspio učiniti. To se zove zanemarivanje dužnosti. To je očitovanje lažnog starješine. Možda nisi potrošio ni centa niti si pronevjerio ijedan prinos, ali ne obavljaš stvaran posao i ne obavljaš nikakav konkretan posao upravljanja prinosima i zato si okarakteriziran kao lažni starješina, što je opravdano i razumno. Neki starješine baš nikad ne uzimaju prinose niti ih koriste – čak i ako ih svi drugi starješine i djelatnici koriste, oni to ne čine i kada im Božja kuća nešto dodijeli, oni to odbiju. Čine se prilično čistima i bez pohlepe, ali kada po uređenju trebaju upravljati prinosima, neće uopće obavljati nikakav konkretan posao. Ma tko trošio prinose, oni će to potpisati – čak se ni ne raspituju i ne govore ni riječ više o tome. Iako ti ljudi ne pronevjere ni centa od prinosa, u okviru njihova upravljanja prinose uzimaju zli ljudi i zbog njihove neodgovornosti i zanemarivanja dužnosti prinose može rasipati i tratiti bilo tko. Nije li to rasipanje i traćenje povezano s njihovim lošim upravljanjem? Nije li uzrokovano njihovim zanemarivanjem dužnosti? (Jest.) Zar nemaju udjela u zlim djelima tih ljudi? Ne snose li odgovornost za njih? To je ogromna odgovornost od koje ne mogu pobjeći! Samo se drže svoga: „U svakom slučaju, ja ne pronevjerujem Božje prinose ne želim to niti planiram to učiniti. Bez obzira na to tko troši Božje prinose, ja ih ne trošim; bez obzira na to tko ih uzima i koristi, to nisam ja; bez obzira na to tko ih uživa, ja to ne radim. To je moj stav prema prinosima – a ti radi što želiš!” Postoje li takvi ljudi? (Da.) Antikristi troše prinose na vrhunsku odjeću, luksuznu robu, pa čak i automobile. Recite Mi, mogu li ovakvi lažni starješine uočiti taj problem? Oni sami ne pronevjeruju prinose, imaju takav stav, pa zar ne vjeruju da je loše pronevjeriti ih? (Vjeruju.) Dakle, kada antikristi čine tako veliko zlo, zašto ga ignoriraju i ne zaustave? Zašto ga ne shvaćaju ozbiljno? (Ne žele uvrijediti druge.) Nije li to zlo djelo? (Jest.) To nije ispunjavanje odgovornosti koju bi upravitelj trebao ispuniti. Ako se tijekom tvog upravljanja prinosi nađu u posjedu zlih ljudi, ako se rasipaju, trate i troše na nerazuman način, ako tako nestaju, a ti ne poduzimaš ništa niti išta kažeš, nije li to zanemarivanje dužnosti? Nije li to očitovanje lažnog starješine? Ako ne kažeš ono što bi trebao, ne obaviš posao koji bi trebao, ne ispuniš odgovornost koju bi trebao i, iako razumiješ svaku doktrinu, jednostavno ne obavljaš stvaran posao, onda si definitivno lažni starješina. Vjeruješ: „U svakom slučaju, ja ne pronevjerujem prinose; ako drugi to čine, to je njihova stvar.” Nisi li onda lažni starješina? To što ne pronevjeruješ prinose, to je tvoja osobna stvar, ali čuvaš li prinose dobro? Ispunjavaš li svoju odgovornost u pogledu prinosa? Ako ne, onda si lažni starješina. Ne traži izgovore za sebe, govoreći: „U svakom slučaju, ja ne pronevjerujem prinose, pa nisam lažni starješina!” To što ne pronevjeruje prinose nije dovoljno mjerilo da bi se procijenilo je li starješina ili djelatnik kvalificiran; istinsko mjerilo kvalificiranosti jest ispunjava li svoju odgovornost, izvršava li ono što bi ta osoba trebala i ispunjava li obvezu koju bi ta osoba trebala ispuniti u pogledu stvari koje mu je Bog povjerio – to je ono najvažnije. Dakle, koje su tvoje obveza i odgovornost u upravljanju prinosima? Jesi li ih sve izvršio? Sasvim je jasno da nisi. Ti samo obavljaš formalnosti; bojiš se zamjeriti se ljudima, ali se ne bojiš uvrijediti Boga. Zanemaruješ prinose jer se bojiš zamjeriti se ljudima, bojiš se narušiti svoj dobar ugled u njihovim očima – ako imaš takvo očitovanje, definitivno si lažni starješina. Ovo nije etiketiranje. Činjenice su pred svima: ne možeš ispuniti čak ni svoje obvezu i odgovornost – tako si sebičan! Svojim stvarima, svojom osobnom imovinom upravljaš prilično dobro, savjesno i pažljivo. Ne dopuštaš da budu izložene vremenskim neprilikama; ne dopuštaš da ih itko odnese i ne dopuštaš da te itko iskorištava. Ali s prinosima nemaš nimalo osjećaja odgovornosti – ne izvršavaš čak ni desetinu odgovornosti koju imaš kada je u pitanju upravljanje tvojim vlastitim stvarima. Kako se tebe može smatrati dobrim upraviteljem? Kako se tebe može smatrati starješinom ili djelatnikom? Ti si očito lažni starješina. To je očitovanje jedne vrste lažnog starješine.

III. Ograničavanje razumnih troškova

Postoji još jedna vrsta lažnih starješina, a i oni su prilično prijezira vrijedni. Nakon što takvi ljudi postanu starješine, uvide da je osoba koja je čuvala prinose rasipno i vrlo rastrošno trošila novac, pa je smijene. Potom žele pronaći osobu koja je sposobna pomno planirati i pažljivo raspolagati sredstvima, koja uistinu pazi na svaki novčić i koja zna ekonomično voditi kuću. Misle da bi takva osoba bila dobar upravitelj, no ispostavi se da ne smatraju nikoga prikladnim te na kraju sami čuvaju prinose. Kad braća i sestre kažu da je potrebno tiskati neke primjerke knjiga Božjih riječi za propovijedanje evanđelja, ti starješine to ne dopuštaju jer misle da tiskanje knjiga stoji mnogo novca; nije ih briga je li to hitno potrebno za posao – njima je sve dobro samo da se štedi novac. Jednostavno ne znaju kad bi korištenje Božjih prinosa bilo najviše u skladu s Njegovim namjerama; znaju samo štititi Božje prinose i ne dopustiti da ih se uopće dira. Ne troše ono što bi se trebalo potrošiti – provjeru obavljaju stvarno „dobro”, nema što! Kako se posao tako može provoditi? Imaju li ti starješine načela u svojim postupcima? (Ne.) Ne dopuštaju da se obavlja posao koji bi se trebao obaviti niti dopuštaju da se tiskaju knjige koje bi se trebale tiskati, a ne dopuštaju ni da se troši novac koji se mora potrošiti – ne dopuštaju nikakav razuman trošak. Je li to upravljanje? (Ne.) Što je to? To je nerazumijevanje načela. Ljudi koji ne razumiju načela ne znaju kako u svom radu upravljati prinosima. Vjeruju da moraju paziti na novac i ne dopustiti da se iznos umanji ni za jedan cent te da se, bez obzira na trošak, novac ne smije dirati. Je li to u skladu s Božjim namjerama? (Ne, nije.) Reguliranje stvari i provođenje provjere bez načela nije upravljanje. Neobuzdano trošenje, rasipanje i rastrošnost nisu upravljanje, ali ni nedopuštanje da se potroši ni cent te ograničavanje razumnih troškova zbog provjere također nije upravljanje. Nijedno nije u skladu s načelima. Budući da neki ljudi ne razumiju načela korištenja i dodjeljivanja prinosa te upravljanja njima, događaju se svakojake lakrdije i svakojaki kaos. Izvana se čini da su ti starješine prilično odgovorni i predani, ali kakav posao obavljaju? (Nenačelan.) A budući da je nenačelan, rad na evanđelju u njihovu području nailazi na smetnje i ograničenja, a pritom su i neki stručni poslovi ograničeni zbog njihove prestroge provjere korištenja prinosa. Na površini izgledaju vrlo savjesno i odgovorno u čuvanju prinosa. Ali zapravo, s obzirom na to da nemaju duhovno razumijevanje i postupaju samo na temelju svojih predodžbi i uobrazilja, pa čak i provjeru za Božju kuću provode pod izlikom štedljivosti za dobrobit crkve, ozbiljno utječu na napredak različitih stavki crkvenog posla, a da toga nisu ni svjesni. Mogu li se takvi ljudi okarakterizirati kao lažni starješine? (Mogu.) To ih kvalificira kao lažne starješine. U određenoj su mjeri već prouzročili smetnje i prekide u radu na evanđelju i u radu crkve. Te smetnje i prekidi uzrokovani su njihovim nerazumijevanjem načela, kao i time što rade nepromišljeno na temelju vlastitih sklonosti i predodžbi, ne tragajući za istina-načelima niti raspravljajući o stvarima ili surađujući s drugima. Dok su kod njih, prinosi se neće rasipati niti će se rastrošno trošiti, ali oni ne mogu razumno koristiti prinose u skladu s načelima i samo da bi ih zaštitili, ne dopuštaju da se, pa posljedično kasni rad na širenju evanđelja i to utječe na normalno funkcioniranje rada Božje kuće. Dakle, na temelju tog očitovanja, nimalo nije pretjerano okarakterizirati ih kao lažne starješine. Zašto se takvi ljudi također karakteriziraju kao lažni starješine? Oni ne znaju kako raditi, a njihovo poimanje o tome kako se odnositi prema prinosima i načini na koje se odnose prema njima toliko su izopačeni, mogu li onda dobro obavljati druge poslove? Zasigurno ne. Zar ne postoji problem s poimanjem tih ljudi? (Postoji.) Njihovo je poimanje izopačeno, drže se pravila, pretvaraju se i samo su pseudoduhovni. Ne uzimaju u obzir rad Božje kuće i ne postupaju u skladu s načelima – ne mogu pronaći načela za rad i samo se vode svojom sitnom pameću i vlastitom voljom te se pridržavaju pravila. Zato njihov rad rezultira smetnjama i prekidima. Njihov je način rada glup i nespretan – odvratan je. Takvi su ljudi očito lažni starješine. Postoji li itko tko kaže: „Tako dobro čuvam prinose, tako pažljivo radim ovaj posao, a ipak sam okarakteriziran kao lažni starješina. Onda više neću upravljati njima! Tko god ih želi trošiti, neka ih troši; tko god ih želi koristiti, neka ih koristi; tko god ih želi uzeti, neka ih uzme!”? Postoji li itko tko tako razmišlja? Koja je, dakle, naša svrha u razotkrivanju različitih stanja i očitovanja raznih vrsta lažnih starješina? (Da bi ljudi shvatili načela i izbjegli kročiti putem lažnih starješina.) Točno. Svrha je da ljudi shvate načela, da mogu dobro obavljati svoj posao i ispuniti svoju odgovornost u skladu s načelima, da ne postupaju po uobraziljama i predodžbama, da ne gaje ljudsku volju ili naglost, da ne dopuste da teorija koju su zamislili zamijeni istina-načela, da se ne pretvaraju da su duhovni i da ne koriste ono što smatraju duhovnošću kao krivotvorinu ili zamjenu za načela. Takvi ljudi postoje među starješinama i djelatnicima i vrijedi ih uzeti kao upozorenje.

IV. Prisvajanje i uživanje u prinosima

Postoji još jedna vrsta lažnih starješina, a to što čine pri upravljanju prinosima još je gore. Oni vjeruju da kao starješine ili djelatnici ne mogu stalno držati oči uprte u prinose niti da mogu toliko paziti kada su prinosi u pitanju. Misle da samo trebaju dobro obavljati administrativni posao crkve, dobro obavljati poslove crkvenog života i ulaska u život Božjeg izabranog naroda te uz to osigurati da se razne vrste stručnih poslova dobro obavljaju. Vjeruju da su prinosi novac i predmeti koje Bog osigurava crkvi, te da su taj novac i ti predmeti tu da zadovolje potrebe starješina i djelatnika u njihovim životima i radu. Ovdje se podrazumijeva da su prinosi pripremljeni za starješine i djelatnike te da, jednom kada je netko izabran za starješinu ili djelatnika, Bog mu dopušta da uživa te prinosa i da starješine i djelatnici imaju prvenstvo u njihovu dodjeljivanju, uživanju i trošenju – i tako, jednom kada osoba postane starješina ili djelatnik, postaje gospodar prinosa, upravitelj i vlasnik prinosa. Kada ljudi te vrste tijekom svoga rada dođu u dodir s prinosima, oni ih ne evidentiraju, ne prebrojavaju i ne čuvaju niti provjeravaju ulazne i izlazne račune prinosa, a još manje provjeravaju stanje njihova trošenja i dodjele. Umjesto toga istražuju i utvrđuju koji prinosi postoje i ima li onih koje starješine i djelatnici mogu uživati. Takav je stav tih starješina i djelatnika prema prinosima. Po njihovu mišljenju prinose ne treba evidentirati, prebrojavati, čuvati niti treba provjeravati ulaze i izlaze prinosa ili stanje trošenja – takve stvari nemaju nikakve veze s njima – samo trebaju dodijeliti prinose starješinama i djelatnicima, dajući im prvenstvo kada je u pitanju uživanje prinosa. Po njihovu je mišljenju ono što starješine i djelatnici kažu načelo – na njima je da odluče kako će trošiti i dodjeljivati prinose. Vjeruju da biti izabran za starješinu ili djelatnika znači da je ta osoba već usavršena te da, poput svećenika, ima povlasticu uživati prinose, kao i pravo na konačnu riječ, pravo korištenja i pravo dodjele kada su prinosi u pitanju. U nekim crkvama starješine i djelatnici pogledaju, pregledaju i proberu prinose i prije nego što odgovarajuće osoblje evidentira, prebroji i pohrani stvari koje braća i sestre prinesu te zadrže sve što mogu koristiti, pojedu sve što mogu pojesti, odjenu sve što mogu nositi i izravno dodjeljuju sve što im ne treba onome kome to treba, donoseći tako odluke umjesto Boga. To je njihovo načelo. Što se ovdje događa? Zar oni doista misle da su svećenici? Nije li to krajnje nerazumno? (Jest.) Postoje i drugi starješine i djelatnici koji vide da jednoj obitelji nedostaju dvije stolice, da drugoj nedostaje peć i da je netko lošeg zdravlja i treba uzimati zdravstvene dodatke prehrani, pa onda koriste novac Božje kuće da kupe sve te stvari. Dodjela, potrošnja, trošenje i pravo korištenja svih prinosa pripadaju tim starješinama i djelatnicima – ima li to smisla? Nije li taj pristup uzrokovan nečim što je pošlo po zlu s njihovim poimanjem? Na temelju čega oni donose odluke? Imaju li starješine i djelatnici pravo kontrolirati prinose? (Ne.) Prinosi su im dani da njima upravljaju, a ne da ih kontroliraju i koriste. Nemaju povlasticu da ih uživaju. Jesu li starješine i djelatnici jednaki svećenicima? Ljudima koji su usavršeni? Jesu li oni vlasnici prinosa? (Ne.) Zašto onda bez ovlaštenja odlučuju koristiti prinose da bi kupili stvari za ovu ili onu obitelj – otkud im to pravo? Tko im ga je dao? Propisuju li radni aranžmani: „Prvo što starješine i djelatnici trebaju učiniti nakon preuzimanja položaja jest preuzeti potpunu kontrolu nad financijama Božje kuće”? (Ne.) Zašto onda jedan dio starješina i djelatnika vjeruje u to? U čemu je tu problem? Kada brat ili sestra prinesu skupocjen odjevni predmet, a sutradan ga nosi neki starješina ili djelatnik, što se tu događa? Zašto prinosi koje su dali braća i sestre padaju u ruke pojedinca? „Pojedinac” ovdje ne znači nitko drugi doli starješina ili djelatnik. Oni ne samo da ne uspijevaju dobro upravljati prinosima, već predvode u prisvajanju i osobnom uživanju prinosa. U čemu je tu problem? Ako promatramo ovog starješinu ili djelatnika u svjetlu toga da ne obavlja stvaran posao po pitanju upravljanja prinosima, tada se može okarakterizirati kao lažni starješina – ali ako ga promatramo u smislu da prisvaja i osobno uživa prinose, tada se svakako može okarakterizirati kao antikrist. Koji je, dakle, razuman način da se takva osoba okarakterizira? (Kao antikrist.) On je i lažni starješina i antikrist. Pri upravljanju prinosima lažni starješine pregledaju sve prinose i zaduže ljude da njima upravljaju. Ali prije nego što to učine, prisvoje dio za sebe i bez ovlaštenja odluče dodijeliti drugi dio. Što se tiče stvari koje su preostale – onih koje ne žele ili koje ne prepoznaju, ali ne žele dati drugima – te stvari zasad ostave po strani. Kad je riječ o tome gdje se ti prinosi nalaze, postoji li prikladna osoba da ih čuva, treba li ih redovito provjeravati, krade li ih tko ili ih tko prisvaja, lažni starješine jednostavno se time ne bave. Njihovo je načelo ovo: „Već sam se domogao stvari koje trebam uživati i stvari koje trebam. Tko god želi uzeti preostale stvari koje mi ne trebaju, neka ih uzme; tko god želi upravljati njima, neka upravlja. Pripadaju onome tko ih prvi zgrabi – u čije ruke padnu, taj se okoristi.” Kakvi su to načelo i logika? Takvi su ljudi jednostavno đavli i zvijeri!

Jednom je jedan lažni starješina rekao da u skladištu ima dosta stvari, a Ja sam ga upitao je li ih evidentirao. Rekao je: „Ne znam ni što su neke od tih stvari, pa nema načina da se evidentiraju.” Rekao sam: „To je besmislica. Kako ih nemaš načina evidentirati? Trebali bi postojati zapisi o njima još otkad su donesene ovamo!” „To je bilo davno, ne može se to znati.” Kakav je to govor? Preuzima li odgovornost? (Ne.) Rekao sam: „Ima nešto odjeće – vidi kome od braće i sestara treba pa im podijeli odjeću.” „Nešto od toga nije više u modi. Nikoga ne zanima.” Rekao sam: „Podijeli ono što braći i sestrama treba, a s onim što im ne treba postupi prikladno.” Nije to učinio. Je li bio savjestan i marljiv? Kada se od njega zatraži da obavi neki posao, on se stalno žali, govori negativne stvari i ističe poteškoće. No ne kaže da će te stvari dobro riješiti u skladu s načelima. Nema nimalo namjere da se pokori. Ma kakav mu netko postavio zahtjev, on stalno govori o poteškoćama, kao da će, ako tu osobu ostavi bez riječi nastavljajući tako, pobijediti i steći prednost i tada će njegov posao biti gotov. Kakvo je to stvorenje? Nisi postavljen za starješinu ili djelatnika da bi stvarao nevolje ili da bi isticao poteškoće i probleme – postavljen si da bi rješavao probleme i nosio se s poteškoćama. Da si uistinu sposoban u svom poslu, onda bi nakon što izneseš probleme i poteškoće nastavio govoriti o tome kako bi ih riješio i sredio u skladu s načelima. Lažni starješine znaju samo izvikivati parole, propovijedati doktrinu, hvaliti se i govoriti o objektivnim opravdanjima i izgovorima – nemaju nimalo stvarne radne sposobnosti, a po pitanju upravljanja prinosima jednako su nesposobni raditi u skladu s načelima ili ispuniti svoju odgovornost. Toliko su slaboumni i nesposobni, a ipak i dalje osjećaju da sada kada su starješine ili djelatnici, imaju povlastice i status, da uživaju ugled te da su vlasnici i korisnici prinosa. Ta vrsta lažnih starješina zna samo uživati povlastice trošenja prinosa – ne može vidjeti niti otkriti nikakve slučajeve nerazumnog, nasumičnog trošenja prinosa, a možda ih i može vidjeti, no svejedno ne poduzima ništa da bi to riješila. Zašto je to tako? Zato što zna samo uživati u osjećaju superiornosti koji dolazi s time što je starješina ili djelatnik – nema nimalo razumijevanja za Božje zahtjeve prema starješinama i djelatnicima ni za načela obavljanja posla Božje kuće. Oni su samo ništarije, samo smeće i samo slaboumni. Nije li odvratno da takvi smušeni ljudi i dalje žele uživati statusne povlastice? Što ste razumjeli iz našeg razotkrivanja ove vrste lažnih starješina? Čim takva osoba postane starješina ili djelatnik, želi kovati urote u vezi s prinosima, a oči su joj uprte u prinose. Na prvi se pogled može prepoznati da već dugo kopni za tim da rasipno troši novac i rastrošno koristi prinose. Sada konačno ima priliku; može na taj način samovoljno trošiti novac i koristiti Božje prinose kako želi, uživati stvari za koje nije radila. Njezina prava pohlepna priroda tako je potpuno razotkrivena. Vidite li vi takve ljude među starješinama i djelatnicima, prošlim i sadašnjim? Oni uvijek pogrešno tumače odgovornosti i definiciju starješina i djelatnika, a čim postanu starješine ili djelatnici, smatraju se gospodarima Božje kuće, ubrajaju se u redove svećenika i misle da su ugledne osobe. Nije li to pomalo slaboumno? Je li istina da kada netko postane starješina ili djelatnik, više nije iskvareno ljudsko biće? Je li istina da se odmah pretvara u posvećenu osobu? Jednom kada postanu starješine, više ne znaju tko su i misle da bi trebali uživati prinose – nisu li takvi ljudi slaboumni? Takvi su ljudi svakako slaboumni, nemaju razuma normalne ljudskosti. Čak i nakon što smo ovako razgovarali u zajedništvu, oni i dalje ne znaju koje su dužnosti i odgovornosti starješina i djelatnika. Zasigurno postoje takvi starješine i djelatnici, a očitovanja takvih ljudi prilično su očita i istaknuta.

To su uglavnom očitovanja raznih vrsta lažnih starješina u pogledu čuvanja prinosa. Oni s ozbiljnijim problemima ne spadaju u kategoriju lažnih starješina – oni su antikristi. Zato trebate dobro shvatiti taj opseg. Ako je netko lažni starješina, to je ono što jest – ne može ga se okarakterizirati kao antikrista. Antikristi su mnogo opakiji od lažnih starješina u pogledu ljudskosti, radnji, očitovanja i biti. Većina lažnih starješina ima loš kov, slaboumni su, nedostaje im radna sposobnost, izopačeni su u svom poimanju i nemaju duhovno razumijevanje, karakter im je nizak, sebični su i podli, a srca im nisu na pravom mjestu. Zbog toga ne mogu i ne obavljaju stvarni posao u pogledu čuvanja prinosa i to utječe na razumno upravljanje i prikladno čuvanje prinosa. Zbog toga što lažni starješine zanemaruju svoje dužnosti, ne obavljaju stvaran posao i ne postupaju u skladu s načelima i zahtjevima Božje kuće dio prinosa čak pada u ruke zlih ljudi – a takvi se problemi događaju prilično često. Razna očitovanja lažnih starješina u pogledu čuvanja prinosa u osnovi se razotkrivaju ovako: karakter im je nizak, sebični su i podli, poimanje im je izopačeno, nedostaje im radna sposobnost, kov im je loš, uopće ne traže istina-načela i ponašaju se poput glupih i slaboumnih ljudi. Neki bi mogli reći: „Priznajemo sva druga očitovanja koja si razotkrio, ali ako su glupi i slaboumni, kako su mogli postati starješine?” Priznajete li da su neki starješine i djelatnici glupi i slaboumni? Postoje li takvi ljudi? Neki bi mogli reći: „Podcjenjuješ nas. Svi smo mi moderni ljudi, fakultetski ili srednjoškolski obrazovani – imamo izvrsne moći razlučivanja u pogledu ovog društva i čovječanstva. Kako bismo mogli izabrati slaboumnu osobu za svojeg starješinu? To se nikako ne bi moglo dogoditi!” Što je tu nemoguće? Većina vas je slaboumna, a i nedovoljne inteligencije, pa itekako lako možete izabrati slaboumnu osobu za starješinu. Zašto kažem da je većina vas slaboumna? Zato što većina vas, bez obzira na to koliko iskustva imate, ne može prozreti bit stvari i ne može shvatiti načela. Možete godinama ustrajati u pukom poštivanju pravila, opetovano primjenjujući isti pristup bez promjene, a cijelo vrijeme ostati nesposobni shvatiti načela bez obzira na to kako vam se o istini govorilo u zajedništvu. U čemu je tu problem? Vaš je kov previše loš. Ne možete prozreti bit ni uzrok problema i niste u stanju pronaći obrasce razvoja stvari, a još manje slijediti načela koja bi trebalo posjedovati u činjenju stvari – to se zove biti slabouman. Koliko vam dugo treba da shvatite načela za stvari koje se odnose na vaše dužnosti? Postoje neki ljudi koji nekoliko godina rade na izradi tekstova, ali su članci i scenariji koje pišu čak i sad sve same šuplje riječi, i dalje ne mogu shvatiti načela i ne znaju što je stvarnost niti kako reći nešto stvarno. To znači imati previše loš kov i prenisku inteligenciju. Ne bi li, s inteligencijom koju vi posjedujete, bilo itekako lako izabrati slaboumnu osobu za starješinu? I ne biste ih samo izabrali, već biste i tvrdoglavo ustrajali na njima. Kad bi ih trebalo smijeniti, ti to ne bi želio. Kad bi ih dvije godine kasnije prozreo i stekao razumijevanje, tek tada bi mogao razlučiti da su oni lažni starješine, ali prije ne bi dopustio da ih se smijeni ma što ti se govorilo. Nisi li još slaboumniji od njih? Zašto kažem da su neki starješine i djelatnici nedovoljne inteligencije? Zato što znaju raditi samo najjednostavniji posao. Kada je riječ o malo složenijem poslu, ne znaju kako ga raditi, kada naiđu na malu poteškoću, ne znaju kako se s njom nositi, a kada im se da dodatan posao, ne znaju što bi sa sobom. Nije li to problem s njihovom inteligencijom? Niste li vi izabrali takve starješine? I vi im se klanjate u divljenju: „Oni vjeruju u Boga, a ne traže romantičnog partnera, i daju se za Boga više od dvadeset godina. Doista su odlučni u tome da trpe i vrlo su ozbiljni u svom radu.” „Ali razumiju li načela u svom radu?” „Ako oni ne razumiju, tko onda razumije?” A kad se provjeri, ispostavi se da je njihov rad potpuno kaotičan – nisu u stanju ništa od posla provesti kako treba. Kad im se kažu načela za njihov posao, nikad ne znaju kako ga obaviti. Samo stalno postavljaju pitanja i ne znaju što učiniti osim ako im se to izravno ne kaže. Reći im načela isto je kao ne reći ništa; čak i ako im se jedno po jedno navedu načela, oni i dalje ne znaju kako provesti posao. Postoje li takve starješine? Bez obzira na to kako im se načela govorila, oni ih ne razumiju i nisu u stanju provesti posao. Razgovarate s njima u zajedništvu ili ih podučavate o istim riječima ili stvari nekoliko puta, a oni svejedno ne razumiju i problem nakon toga ostaje potpuno neriješen – i dalje će pitati što učiniti, a ne smije se izostaviti ni jedna jedina riječ. Nisu li oni slaboumni? Niste li vi izabrali te slaboumne starješine? (Jesmo.) To ne možete poreći, zar ne? Takvih starješina itekako ima.

Razna očitovanja lažnih starješina o kojima smo danas razgovarali u zajedništvu uglavnom se odnose na posao upravljanja prinosima. Kroz naše razotkrivanje raznih očitovanja lažnih starješina ljudi bi trebali znati da je upravljanje prinosima važan posao za starješine i djelatnike te da ga ne bi smjeli zanemariti. Iako se ovaj dio općih poslova razlikuje od drugih poslova, povezan je s normalnim funkcioniranjem drugih poslova Božje kuće. Stoga je upravljanje prinosima vrlo važan, ključan posao. Po čemu je važno? Stvari koje se čuvaju u sklopu upravljanja prinosima pripadaju Bogu – da se izrazim pomalo neprikladno, te su stvari Božje osobno vlasništvo, pa bi starješine i djelatnici tim više trebali u ovaj posao uložiti cijelo srce, biti savjesni i marljivi. Ako taj posao promatramo u smislu njegove prirode, ne mislim da je pretjerivanje uvrstiti ga u administrativni posao. U kategoriju administrativnog posla uvrštavamo ga zato što se obavljanje tog posla odnosi na stavove ljudi prema Bogu i prema Njegovoj imovini. Dakle, nužno je da ljudi imaju ispravan stav i da shvate ispravna načela u obavljanju ovog posla. U kategoriju administrativnog posla stavljamo ga zato da starješine i djelatnici shvate da je vrlo važno obavljati ovaj posao, da je to vrlo važan posao i vrlo teško breme. To je zato da bi shvatili da mu ne bi trebali pristupati kao da je redovni dio općih poslova, već moraju imati točno, duboko znanje o važnosti ovog posla, a zatim ga obavljati svim srcem, savjesno i marljivo. Ljudi mogu biti nepažljivi prema drugim ljudima – čak i ako se dogode pogreške, to nije veliki problem. Ali potičem ljude da ne budu smušeni, da ne budu površni i da ne ostane sve samo na priči kad je u pitanju ophođenje prema Bogu. Dobro obavljati posao upravljanja prinosima važno je Božje poslanje za starješine i djelatnike.

8. svibnja 2021.