Naš posljednji razgovor u zajedništvu na okupljanju bio je o jedanaestoj odgovornosti starješina i djelatnika. Razgovarali smo o odgovornosti koju starješine i djelatnici trebaju ispuniti i o radu koji trebaju obaviti u čuvanju prinosa. Koji rad starješine i djelatnici trebaju obaviti u čuvanju prinosa? (Prvi zadatak je čuvati ih. Drugi je provjeravati račune. Treći je pratiti, istraživati i provjeravati jesu li razni troškovi u skladu s načelima. Mora se provoditi stroga provjera, a neracionalni troškovi moraju biti strogo ograničeni. Najbolje je spriječiti rasipanje i traćenje prije nego što se dogode. Ako su se već dogodili, odgovorni moraju biti pozvani na odgovornost. Ne samo da se trebaju izdati upozorenja, već se mora zahtijevati i naknada.) To je u osnovi to. Glavno je čuvati ih, zatim provjeravati račune, a nakon toga pratiti i provjeravati troškove, te ih ispravno koristiti i trošiti. Nakon što smo završili naš razgovor o jedanaestoj odgovornosti, ljudi sada imaju precizno razumijevanje i spoznaju o prinosima, a također sada znaju i rad koji starješine i djelatnici trebaju obaviti u čuvanju prinosa, kao i kako lažni starješine obavljaju taj rad i koja su njihova specifična ponašanja u tome. Bilo da se naš razgovor odnosi na odgovornosti starješina i djelatnika ili na razna ponašanja lažnih starješina, i bilo da se radi o razgovoru u zajedništvu o pozitivnim stvarima ili o razotkrivanju negativnih, njegova je glavna svrha navesti ljude da shvate kako ispravno obavljati posao čuvanja prinosa i kako eliminirati nerazumne prakse u čuvanju, trošenju i raspodjeli prinosa. Svi Božji izabranici – bili oni starješine ili djelatnici ili ne – trebaju ispuniti svoju odgovornost u čuvanju prinosa. Koja je to odgovornost, dakle? To je nadzirati i pravovremeno prijaviti sve pronađene probleme – to jest, obavljati funkcije nadziranja i prijavljivanja. Nemojte misliti da „čuvanje prinosa spada u odgovornost starješina i djelatnika i da nema nikakve veze s nama običnim vjernicima.” Takvo je gledište netočno. Budući da su ljudi razumjeli ove istine, trebaju ispuniti svoju odgovornost. U slučaju problema koje starješine i djelatnici ne mogu prepoznati, ili mrtvih kutova koje nije lako uočiti, ako itko pronađe bilo kakve probleme nerazumnosti ili kršenja načela u čuvanju, raspodjeli i korištenju prinosa, treba ih pravovremeno prijaviti starješinama i djelatnicima, kako bi se osiguralo razumno čuvanje, razumna upotreba i razumna raspodjela prinosa. To je odgovornost svakog pojedinca iz Božjeg izabranog naroda.

Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Prvi dio)

Sada kada je prisni razgovor o jedanaestoj odgovornosti dovršen, prelazimo na prisno razgovaranje o dvanaestoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” Što je primarni sadržaj ove odgovornosti? Primarno se radi o zahtjevu da se starješine i djelatnici pozabave raznim ljudima, događajima i stvarima u crkvi – kao i raznim problemima – koji prekidaju, ometaju i štete normalnom redu u crkvi. Što starješine i djelatnici moraju prvo razumjeti kako bi se učinkovito pozabavili ovim problemima i riješili ih, ispunili svoje odgovornosti i dobro obavili ovaj posao? Ova odgovornost je „pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi”; to je opseg ovog rada. S ciljem i opsegom, postaje jasno koje probleme treba riješiti i koji se rad i odgovornosti očekuju od starješina i djelatnika. Unutar dvanaeste odgovornosti, koji je primarni zahtjev za starješine i djelatnike? To je zaustaviti i ograničiti razne ljude, događaje i stvari koji uzrokuju prekide i ometanja, te preokrenuti situaciju, istovremeno razgovarajući u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih. Koji preduvjeti moraju biti ispunjeni da bi se to učinilo? Ako vi vidite razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju, ometaju i štete normalnom redu u crkvi, a ipak mislite da to nisu problemi, onda je to problem. To pokazuje da vi ne možete proniknuti u suštinu problema, to jest, ne razumijete štetu koju prekidanje i ometanje crkvenog života može donijeti crkvenom radu, te posljedice i utjecaje koje može imati na ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Mogu li takvi starješine i djelatnici i dalje dobro obavljati crkveni rad? Mogu li riješiti probleme i preokrenuti situaciju? (Ne.) Koja je onda ključna točka o kojoj ovdje treba razgovarati u zajedništvu? To je da jedino razumijevanjem načela istine starješine i djelatnici mogu proniknuti u suštinu raznih pitanja i učinkovito riješiti razne stvarne probleme. Da bi dobro obavljali crkveni rad, starješine i djelatnici prvo trebaju znati koji se problemi obično javljaju u crkvenom radu. Zatim, moraju točno razumjeti, razlučiti i prosuditi prirodu problema koji se javljaju, utječu li na crkveni rad i normalan red crkvenog života, te jesu li po prirodi takvi da prekidaju i ometaju crkveni rad. Ovo je vrlo važno pitanje koje bi starješine i djelatnici trebali prvo razumjeti. Tek nakon što to shvate, moguće je učinkovito riješiti te probleme i biti u stanju „zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju” kao što je spomenuto u dvanaestoj odgovornosti. Ukratko, prije rješavanja problema, vi prvo trebate razumjeti gdje je problem, koja su stanja i situacije uključene, prirodu problema, koliko je ozbiljan, kako ga raščlaniti i razlučiti i kako točno provesti u djelo. To je ono što starješine i djelatnici prvo trebaju razumjeti. Budući da starješine i djelatnici trebaju razumjeti te stvari, razgovarajmo u zajedništvu o njima s nekoliko aspekata, kako bi i starješine i djelatnici i Božji izabrani narod mogli razumjeti kako se suočiti s tim problemima kada se pojave, kako ih dovesti u vezu s Božjim riječima i kako koristiti načela istine da ih riješe. Na taj način, kada se starješine i djelatnici susretnu s poteškoćama koje ne mogu riješiti, sav Božji izabrani narod može se zajedno suočiti s njima i tragati za istinom radi rješenja, a kada se susretnu s problemima prekidanja i ometanja u crkvenom radu, svatko može ustati da ih zaustavi i ograniči. Istovremeno, za negativne osobe i pojave, mogu provesti javnu raščlambu, razlučivanje i karakterizaciju, čime se omogućuje da se ti problemi zaustave, ograniče i iskorijene u korijenu. Krenimo onda s razgovorom o najspecifičnijim pitanjima.

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

Da bi se identificirali problemi koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi, s kojim područjima bi starješine i djelatnici trebali započeti? Trebali bi početi s istraživanjem crkvenog života kako bi otkrili te probleme. Znate li vi svi ponešto o tome koji se problemi, čija je priroda takva da uzrokuju prekide i ometanje, obično javljaju u crkvenom životu? Koliko god ljudi bilo u crkvi, zasigurno će biti više od nekolicine onih koji bi prekidali i ometali crkveni rad. Koji su postupci prekidanja i ometanja za koja ste vi saznali? (Stalno skretanje s teme prilikom razgovora u zajedništvu o istini na okupljanjima, bez usredotočenosti na ključna pitanja.) (Također, uobičajeno govorenje riječi i doktrina.) Skretanje s teme prilikom razgovora o istini. Na primjer, kada drugi razgovaraju o tome kako biti odan u vršenju svoje dužnosti, oni će govoriti o tome kako se dobro brinuti za svog muža (ili ženu) i djecu. Kada drugi razgovaraju o tome kako je odanost u vršenju dužnosti namijenjena udovoljavanju Bogu i pokoravanju Njemu, oni će govoriti o tome kako je odanost u vršenju dužnosti namijenjena stjecanju blagoslova za vlastitu obitelj i voljene. Nije li to skretanje s teme? (Da.) Ako ih ne prekinete, nastavit će unedogled. Ako ih ograničite, naljutit će se i pobjesnjeti od sramote, čime postaju još neobuzdaniji u svom lošem ponašanju. Ovaj problem je, dakle, po svojoj prirodi na razini prekidanja i ometanja, što je vrlo ozbiljno. Iako je skretanje s teme prilikom razgovora u zajedništvu o istini čest problem, objektivno govoreći, to može prekidati i ometati život crkve. To je prvi problem. Što se tiče drugog, „govorenja riječi i doktrina”, kvalificira li se to kao prekidanje i ometanje ovisi o ozbiljnosti slučaja. Neki ljudi govore riječi i doktrine jer im nedostaje stvarnost istine; čim otvore usta, sve su to riječi i doktrine, samo prazne teorije. Međutim, namjera im nije zavoditi druge i zadobiti njihovo poštovanje. Uz ograničenja i odvraćanje, steći će samosvijest, a nakon toga će govoriti manje riječi i doktrina i više neće ometati ulazak u život braće i sestara. To se ne smatra prekidanjem i ometanjem. Međutim, oni koji namjerno govore riječi i doktrine s namjerom da zavedu druge, čine to čak i kada potpuno znaju da su ono što govore riječi i doktrine. Njihov cilj u tome je zadobiti poštovanje drugih; žele privući ljude na svoju stranu i zavesti ih, te prigrabiti status. To je prilično ozbiljno po prirodi. To je po prirodi različito od pukog govorenja riječi i doktrina zbog nerazumijevanja istine. Takvo ponašanje predstavlja prekidanje i ometanje. Razni ljudi, događaji i stvari koji uzrokuju prekide i ometanja u crkvenom životu su sveprisutni. To nisu samo problemi poput govorenja riječi i doktrina ili skretanja s teme. Koje su neke druge? (Stvaranje klika, sijanje razdora i gušenje pozitivnosti drugih.) (Tu je i izbacivanje negativnosti, te izazivanje problema i uporno dosađivanje ljudima.) (Kada neki ljudi imaju predodžbe o radnim aranžmanima Božje kuće, oni šire te predodžbe i izbacuju svoju negativnost, uzrokujući da se i u drugima pojave predodžbe o radnim aranžmanima.) Te stvari se kvalificiraju kao prekidanja i ometanja. Stvaranje klika je jedno, sijanje razdora je drugo, zajedno s mučenjem i napadanjem ljudi, širenjem predodžbi, izbacivanjem negativnosti, širenjem neutemeljenih glasina i borbom za status – sve su to prekidanja i ometanja. Ovi su problemi po prirodi mnogo ozbiljniji od skretanja s teme prilikom razgovora u zajedništvu o istini. Postoji i problem koji se odnosi na izbore. Koja vrsta problema koja se javlja tijekom izbora spada u prekidanje i ometanje? Tu je, na primjer, manipuliranje glasovima – obećavanje povlastica kako bi se osigurali glasovi za sebe. To je jedan od načina potkopavanja izbora. I tajne radnje – utjecanje na razmišljanje ljudi iza kulisa kako bi ih se privuklo na svoju stranu, zavelo i navelo da glasaju za tebe. Sve su to problemi koji se javljaju tijekom izbora. Predstavljaju li oni prekidanja i ometanja? (Da.) Ovi se problemi zajednički nazivaju kršenjem izbornih načela. Još jedan problem je brbljanje o kućnim stvarima, stvaranje privatnih veza i obavljanje privatnih poslova. Netko može dolaziti na okupljanja zbog toga – ne da bi razumio istinu ili u zajedništvu razgovarao o Božjim riječima, već da bi obavljao privatne poslove. Je li takav problem ozbiljne vrste? (Da.) To također predstavlja prekidanje i ometanje.

Sada, sažmimo razne probleme prekidanja i ometanja koji se javljaju u crkvenom životu: Prvo, često skretanje s teme prilikom prisnog razgovora o istini; drugo, govorenje riječi i doktrina kako bi se ljudi zaveli i zadobilo njihovo poštovanje; treće, brbljanje o kućnim stvarima, stvaranje privatnih veza i obavljanje privatnih poslova; četvrto, stvaranje klika; peto, borba za status; šesto, sijanje razdora; sedmo, napadanje i mučenje ljudi; osmo, širenje predodžbi; deveto, ispuštanje negativnosti; deseto, širenje neutemeljenih glasina; i jedanaesto, kršenje izbornih načela. Ukupno jedanaest. Ovih jedanaest pojava su problemi prekidanja i ometanja koji se često javljaju u crkvenom životu. Kada se živi crkveni život, ako se ti problemi pojave, potrebno je da starješine i djelatnici ustanu i zaustave ih, ograniče ih i ne dopuste da se nekontrolirano razvijaju. Ako ih starješine i djelatnici ne mogu ograničiti, onda bi se sva braća i sestre trebali udružiti da ih ograniče. Ako dotična osoba nema zlu narav i ne uzrokuje namjerno prekide i ometanja, već joj jednostavno nedostaje razumijevanje istine, može joj se pomoći i podržati je kroz razgovor u zajedništvu o istini. Ako je osoba koja uzrokuje prekide i ometanja zla, a radi se o lakšem slučaju, onda bi njezina prekidanja i ometanja trebalo zaustaviti i ograničiti kroz razgovor u zajedništvu i razotkrivanje. Ako je voljna pokajati se, i više ne govori niti djeluje na načine koji uzrokuju prekide i ometanja, voljna je biti najmanje značajan član u crkvi, može slušati i pokoravati se, i činiti sve što crkva uredi, prihvaćajući ograničenja koja su postavila braća i sestre, onda ona može privremeno ostati u crkvi. Ali ako to ne prihvati i umjesto toga se suprotstavi i postane neprijateljski raspoložena prema većini, onda bi trebalo poduzeti drugi korak – njezino uklanjanje. Je li ovaj pristup prikladan? (Da.)

I. Često skretanje s teme prilikom razgovora u zajedništvu o istini

Sada ćemo razgovarati u zajedništvu o raznim ljudima, događajima i stvarima koji se pojavljuju u crkvenom životu, a koji po svojoj prirodi predstavljaju prekidanja i ometanja. Prvo od njih je često skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini. Kako odrediti skretanje s teme tijekom razgovora o istini? Kako možemo jasno uočiti riječi razgovora u zajedništvu koje su skrenule s teme? Skrećete li vi često s teme u svojem razgovoru o istini? (Da.) Koliko daleko taj problem mora ići da bi se po svojoj prirodi smatrao prekidanjem i ometanjem? Kad bi se svaki primjer skretanja s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini okarakterizirao kao prekidanje i ometanje, ne bi li se ljudi u budućnosti bojali govoriti ili razgovarati u crkvenom životu? A ako se ljudi boje razgovarati, ne znači li to da nisu jasno uočili problem? (Da.) Dakle, kada se točno odredi kakvo skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini predstavlja prekidanje i ometanje, većina ljudi bit će oslobođena svojih ograničenja. S obzirom na to da vi skrećete s teme čak i u normalnom razgovoru, to je još češće kada razgovarate u zajedništvu o istini. Stoga je nužno o tome razgovarati u zajedništvu s velikom jasnoćom, kako vi ne biste bili ograničeni. Neka vas strah od skretanja s teme i od toga da ćete stvarati prekidanje i ometanje ne odvrati od govora i ne učini da se ne usudite razgovarati u zajedništvu iako imate znanje, ili – kada želite razgovarati u zajedništvu – ne natjera da prvo razmislite: „Odnosi li se ono što želim reći na temu? Je li to skretanje s teme? Trebao bih sastaviti nacrt i skicu svojih misli prije nego što progovorim, a zatim se držati skice kako ne bih skrenuo s teme, bez obzira na sve. Ako skrenem s teme, to nikome ne bi koristilo i potratilo bi dragocjeno vrijeme okupljanja, utječući na razumijevanje istine kod braće i sestara. A ako je ozbiljno, moglo bi čak prekinuti i omesti crkveni život.” Kako bismo onda trebali gledati na pitanje skretanja s teme? Prvo, moramo razmotriti je li skretanje s teme korisno za braću i sestre, a zatim moramo jasno vidjeti kakve su posljedice skretanja s teme za crkveni život. Na taj način možemo jasno vidjeti da skretanje s teme nije mali problem; u ozbiljnim slučajevima, može čak predstavljati prekid i ometanje za crkveni život i crkveni rad. Recimo da o nekoj temi tražite odlomak Božjih riječi kako biste razgovarali u zajedništvu o svojem znanju i shvaćanju; ili pretpostavimo da o nekoj temi razgovarate u zajedništvu u vezi sa znanjem koje ste stekli, istinama koje ste razumjeli i Božjim nakanama koje ste shvatili iz nečega što ste iskusili; ili recimo da je vaš razgovor u zajedništvu o određenoj temi pomalo opširan i da se o tome ne izražavate tako jasno, ponavljajući se nekoliko puta – skrećete li u tim situacijama s teme? Ništa od toga ne računa se kao skretanje s teme. Što je onda skretanje s teme? Skretanje s teme je kada ono što govorite ima malo ili nimalo veze s temom razgovora, kada je to samo trabunjanje o vanjskim stvarima i nimalo ne izgrađuje ljude. To je potpuno skretanje s teme. Sada, razgovarajmo o tome što znači uzrokovati prekidanje i ometanje. U slučaju skretanja s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini, kakve vrste riječi i ponašanja predstavljaju prekidanje i ometanje? Što je ovdje bit problema? Kako skretanje s teme po svojoj prirodi predstavlja prekidanje ometanje? Nije li o ovome vrijedno razgovarati u zajedništvu? Kada se o tome bude razgovaralo, hoćete li razumjeti što znači skretanje s teme? (Da.) Dajte onda vi svoje odgovore na pitanje. (Kada je nečiji razgovor u zajedništvu o temama koje nemaju nikakve veze s istinom – na primjer, isprazno čavrljanje i razgovor o kućanskim poslovima, te raspravljanje o stvarima koje uključuju društvene trendove koji ometaju ljudska srca, sprječavajući ih da budu tihi pred Bogom i razmatraju Njegove riječi – taj je razgovor skrenuo s teme.) Na koliko glavnih točaka to ukazuje? (Jedna je da teme nisu povezane s istinom.) Ovo je vrlo važna točka: nepovezanost s istinom. Jedna točka je isprazno čavrljanje i brbljanje o kućanskim stvarima. Druga je govorenje o tradicionalnoj kulturi, o ljudskom moralnom razmišljanju i o stvarima koje ljudi smatraju plemenitima kao da su istina. To je problem iskrivljenog shvaćanja; sve te stvari nisu povezane s istinom. Na primjer, Božje riječi kažu: „Mladi ljudi ne bi trebali biti bez težnji.” Netko razgovara u zajedništvu: „Od davnina, junaci su se pojavljivali u mladosti” ili „Ambicija nije ograničena godinama.” Ili, kada ti govoriš o tome kako se bojati Boga, oni razgovaraju u zajedništvu: „Postoji bog iznad nas”; „Kad čovjek djeluje, Nebo gleda”; „Ako imaš čistu savjest, ne trebaš se bojati da ti duhovi kucaju na vrata”; ili „Srce se mora prikloniti dobroti.” Nije li ovo skretanje s teme? Nisu li ove riječi nepovezane s istinom? Kakve su to riječi? (Sotonske filozofije.) To su sotonske filozofije, a također su i tradicionalna kultura određene etničke skupine. Prvo očitovanje skretanja s teme je kada tema nije povezana s istinom; to je kada netko izgovara filozofije i teorije za koje nevjernici smatraju da su ispravne i uzvišene, i nasilno ih povezuje s istinom. To je skretanje s teme. Tema nije povezana s istinom – ovo očitovanje trebalo bi biti lako razumjeti. Drugo očitovanje je kada teme o kojima se raspravlja ometaju ljudske umove. Kada se na okupljanju ne razgovara u zajedništvu o istini, a ono o čemu se razgovara je znanje, učenost, filozofija i pravo, ili društvene pojave i razni složeni međuljudski odnosi, tada to ometa ljudske umove. To je kada netko razgovara o pitanjima koja se u osnovi ne tiču istine i nemaju apsolutno nikakve veze s njom kao da su te stvari istina. To uzrokuje zbrku u umovima drugih, i dok slušaju, njihovo razmišljanje prelazi s razgovora u zajedništvu o istini na vanjske stvari. Kako se ti ljudi tada ponašaju? Počinju se usredotočivati na znanje i učenost. Ometanje ljudskih umova je po svojoj prirodi ozbiljna stvar. Treće očitovanje je kada teme o kojima se raspravlja uzrokuju da ljudi pogrešno razumiju Boga, što rezultira nedostatkom jasnoće u pogledu vizija. Nekim ljudima ni samima istina nije baš jasna, ali se žele pretvarati da imaju jasnoću i razumijevanje. Dakle, kada razgovaraju u zajedništvu o istini, ubacuju neke duboke doktrine u ono što govore, miješajući zajedno vjerske doktrine koje su čuli i razumjeli, govoreći neutemeljeno i ekstravagantno. Nakon što ih poslušaju, ljudi gube jasnoću u pogledu vizija; ne znaju o kojoj je točno istini osoba namjeravala raspravljati. Što više slušaju, to postaju zbunjeniji i to se više smanjuje njihova vjera u Boga, a mogu čak razviti i pogrešna shvaćanja o Bogu. Ljudi ne samo da odlaze s tog razgovora bez razumijevanja istine – njihovi umovi postaju pomućeni. To ima negativan učinak. To je ono što proizlazi iz skretanja s teme.

Skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini očituje se na nekoliko načina, a svaki od njih po svojoj prirodi predstavlja ometanje ulaska ljudi u život. Kada su ljudi poslušali takav razgovor u zajedništvu, ne samo da im nedostaje jasno razumijevanje istine i put primjene, nego im se umovi pomute, postaje im sve nejasnije u vezi s istinom, a razvijaju i neka pogrešna tumačenja i lažna shvaćanja. To je utjecaj i štetna posljedica koju skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini ima na ljude. Svako od ova tri očitovanja je po svojoj prirodi prilično ozbiljno. Na primjer, prvo je „tema o kojoj se govori nije povezana s istinom.” Govoriti stvari koje se čine ispravnima, ali nisu, i donositi sotonske stvari, kao što su ljudsko znanje, filozofija, teorije, tradicionalna kultura i poznate izreke slavnih osoba, u crkvu da bi se propovijedale i analizirale, koristeći priliku za razgovor u zajedništvu o istini kako bi se ljudi zaveli, predstavlja ometanje za njih. To je po svojoj prirodi vrlo ozbiljno. Kad bi osoba sa sposobnošću razlučivanja poslušala takav razgovor u zajedništvu, rekla bi: „Ono što ti govoriš nije ispravno; to nije istina. Ono o čemu ti govoriš su moralno ponašanje i izreke za koje nevjernici misle da su dobre. To su načela nevjernika o tome kako se vladati i nositi sa svijetom, što je u osnovi nepovezano s istinom.” Međutim, nekim ljudima nedostaje sposobnost razlučivanja, i kada čuju te zablude, čak se i slažu s njima i drže ih se kao istine. Ako starješine i djelatnici u takvim trenucima to ne zaustave i ne ograniče, ako o tome ne razgovaraju u zajedništvu i ne raščlane to kako bi ljudi stekli sposobnost razlučivanja, tada bi neki od Božjeg izabranog naroda mogli biti navedeni na pogrešan put. Koje su posljedice navođenja na pogrešan put? Vjerovat će da su stvari koje propovijedaju slavni ljudi iz svijeta nevjernika, za koje ljudi misle da su ispravne, dobre i duboke, kao što su narodne poslovice i maksime slavnih ljudi te teorije o vladanju sobom, sve ispravne i da su istina, baš kao što su i Božje riječi. Nisu li zaluđeni? Na površini se čini kao da razgovaraju u zajedništvu o istini, ali u stvarnosti je to pomiješano s nekim ljudskim idejama i nekim Sotoninim zavodljivim filozofijama, a to očito predstavlja ometanje za ljude. Ako netko zaluđuje ljude predstavljajući Sotoninu filozofiju i ljudsko znanje kao istinu, tada bi starješine i djelatnici trebali razotkriti i raščlaniti tu stvar, kako bi braća i sestre porasli u sposobnosti razlučivanja i razumjeli što je zaista istina. To je djelo koje bi starješine i djelatnici trebali činiti. Drugo očitovanje je „ometanje ljudskih umova.” Neki ljudi uvijek koriste prilike za razgovor u zajedništvu o istini kako bi govorili o stvarima koje se čine ispravnima, ali nisu, uzdižući ljudsko znanje, učenost, darove i talente. Govore i o moralnim normama, tradicionalnoj kulturi i tako dalje. Te stvari koje dolaze od Sotone predstavljaju kao pozitivne stvari, kao istinu, što ljude dovodi do pogrešnog uvjerenja da se te stvari trebaju zagovarati, širiti i veličati u crkvi, da ih se svi trebaju pridržavati; uzrokuje porast zabluda i krivovjerja, koje se čine ispravnima, ali nisu, u ljudskim umovima; i zbunjuje ljudske umove te čini da se osjećaju izgubljeno, ne znajući što je istina zapravo, ili kako ispravno primijeniti kada se suoče s problemima, ili koji je put ispravan. To gura njihova srca u tamu. To je posljedica širenja krivovjerja i zabluda kako bi se ljudi naveli na pogrešan put. Što se tiče trećeg očitovanja, o njemu nećemo detaljno razgovarati. Ukratko, neke od rasprava koje skreću s teme uključuju znanje, neke uključuju ljudske predodžbe, a neke uključuju moralno dobra ponašanja, između ostalog. Ali nijedna od tih stvari ne odnosi se na istinu – sve su joj suprotne. Stoga, kada se ti problemi pojave, starješine i djelatnici bi ih trebali zaustaviti i ograničiti. Ako, nakon što čuju nečiji razgovor u zajedništvu, ljudi ne samo da nemaju jasnoću u svojim srcima o istini, već su i ometeni, a njihovi nekoć bistri umovi postanu pomućeni, ne znajući kako ispravno provoditi u djelo, tada bi razgovor takve osobe trebao biti zaustavljen i ograničen. Na primjer, u svojem razgovoru u zajedništvu o istinama koje se tiču normalne ljudskosti, neki ljudi kažu: „Ono što se Bogu najviše sviđa u normalnoj ljudskosti je sposobnost podnošenja teškoća, ne žudjeti za tjelesnim užitkom ili lagodnošću, odreći se ukusne hrane, ne uživati u onome u čemu bi se trebalo uživati ili što je Bog pripremio, biti u stanju pobuniti se protiv tih tjelesnih želja, obuzdati sve želje tijela, zauzdati svoje tijelo i ne dopustiti tijelu da bude po njegovom. Dakle, kada ti noću želiš spavati, trebaš se pobuniti protiv tijela. Ako ne možeš, trebaš pronaći načine da ga obuzdaš. Što je veća tvoja odlučnost da se pobuniš protiv tijela i što se više buniš protiv tijela, to se dokazuje da posjeduješ više očitovanja primjene istine i više odanosti Bogu. Mislim da je najistaknutije očitovanje normalne ljudskosti – i ono koje bi se najviše trebalo zagovarati – zauzdavanje svojeg tijela, bunjenje protiv želja tijela, ne žudjeti za tjelesnom lagodnošću i biti štedljiv u materijalnom uživanju. Što si štedljiviji, to ćeš veće blagoslove sakupiti u kraljevstvu nebeskom.” Ne zvuče li ove riječi prilično pozitivno? Ima li u njima greške? Mjereno ljudskom logikom, načelima i predodžbama, ove bi riječi prošle u bilo kojoj vjerskoj ili društvenoj skupini; svi bi podigli palac u znak odobravanja i rekli da je to što govore ispravno, da je njihova vjera dobra i čista. Zar nema i u crkvi nekih ljudi koji bi u to također vjerovali? Mjereno ljudskim predodžbama, sve su ove riječi ispravne – što je u njima ispravno? Neki bi mogli reći: „Bog zaista voli takve ljude. I On živi na takav štedljiv način.” Nije li to ljudska predodžba? Ljudi gaje takvu predodžbu, pa ako bi neka osoba zaista održala takav razgovor u zajedništvu, ne bi li se to samo prilagodilo predodžbama većine? (Da.) Kada ljudi prihvate takvu predodžbu, ne slažu li se s gledištem te osobe? Kada si se ti složio s gledištem te osobe i prihvatio ga, nisi li se onda složio i s njezinim postupcima? Nećeš li je onda pokušati oponašati? A kada si u stanju to učiniti, neće li put koji slijediš, tvoj put primjene, tada biti fiksiran? Što znači biti fiksiran? To znači da si odlučan da ćeš djelovati i primjenjivati na takav način. Budući da u svojem srcu vjeruješ da Bog voli takve ljude i da Mu se sviđa kada ti tako postupaš, da samo tako možeš biti netko koga Bog prihvaća, netko tko može ući u kraljevstvo nebesko i biti blagoslovljen na nebu, tko ima dobro odredište, ti tada odlučuješ tako postupati. Kada doneseš tu odluku, nije li tvoj um već bio ometen i zaluđen takvom mišlju i gledištem? To je činjenica; to je posljedica. Tvoj je um ometen, a ti to ni ne shvaćaš. Ovdje postoji i drugi problem: kada je tvoj um paraliziran i ometen takvim mislima i gledištima, ne gubiš li onda jasnoću o Božjim nakanama i zahtjevima? Ne razvijaš li onda pogrešna shvaćanja o Bogu i ne udaljavaš li se od Njega? Ne ukazuje li to da su ti vizije nejasne? Razmisli o tome pažljivo: kada si zaveden nekom mišlju ili gledištem koje ljudi smatraju ispravnim, ali je pogrešno, nije li tvoj um tada ometen? Mogu li vizije u tvojem srcu tada još uvijek biti jasne? (Ne.) Dakle, je li tvoje znanje o Bogu točno ili je pogrešno shvaćanje? Jasno, to je pogrešno shvaćanje. Dakle, je li ono što ti razumiješ i ono za što vjeruješ da je ispravno zaista istina? Ne, nije – to je u suprotnosti s Božjim riječima, s istinom, ide protiv njih. Stoga, ovakvo skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini zaista predstavlja ometanje za ljudske umove. S obzirom na to da ovo skretanje s teme predstavlja tako veliko ometanje za ljudske umove, može li se reći da predstavlja prekidanje Božjeg djela? Vodi ljude u predodžbe i u Sotoninu filozofiju i logiku, pa ne odvlači li ih od Božje prisutnosti? Kada ljudi pogrešno razumiju Boga, kada ne razumiju Njegove nakane i ne mogu primjenjivati u skladu s Njegovim nakanama i zahtjevima, već umjesto toga primjenjuju u skladu sa Sotoninom logikom i ljudskim predodžbama, jesu li tada bliže Bogu ili dalje od Njega? (Dalje su od Njega.) Dalje su od Njega. Dakle, ne bi li razgovor u zajedništvu o ovakvoj temi trebao biti ograničen tijekom okupljanja? (Da.) Priroda ovakvog skretanja s teme je da predstavlja ometanje ljudi, stoga se zaista mora ograničiti. Ako se ne zaustavi i ne ograniči, bit će mnogo smetenih ljudi koji su lošeg kova i obamrli – osobito oni bez duhovnog razumijevanja – koji oponašaju i slijede osobu koja skreće s teme. Tada bi starješine i djelatnici trebali odmah ustati da to zaustave. Ne smiju dopustiti toj osobi da nastavi skretati s teme; ne smiju dopustiti da tema njezinog razgovora u zajedništvu zaludi više ljudi i omete umove više ljudi. To je odgovornost koju bi starješine i djelatnici trebali ispuniti, funkcija koju bi trebali obavljati.

To je otprilike sve što se tiče našeg razgovora o temi skretanja s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini. Zatim ćemo sažeti koliko daleko netko mora skrenuti s teme u svojem razgovoru o istini i o kojim temama mora razgovarati da bi se to po svojoj prirodi kvalificiralo kao prekidanje i ometanje. Neke vrste skretanja s teme su očite: kada je netko potpuno izvan teme, kada se upusti u isprazno čavrljanje ili raspravlja o kućanskim poslovima, to je lako razlučiti. Na primjer, kada svi razgovaraju u zajedništvu o tome kako obavljati svoju dužnost, netko može razgovarati o svojoj „slavnoj” prošlosti, govoreći o dobrim djelima koja je učinio ili kako je pomogao braći i sestrama, i tako dalje. Nitko to ne želi slušati, i što više to čini, to im sve to postaje odbojnije, sve dok ne počnu ignorirati tu osobu. Osobi će tada biti neugodno. Sve dok većina može razlučiti tu osobu, ona neće moći nastaviti. Nije potrebno veliko razumijevanje istine da bi se mogla razlučiti ova vrsta skretanja s teme. Isprazno čavrljanje, brbljanje o kućanskim stvarima, uzdizanje sebe, isticanje sebe i iskorištavanje teme razgovora u zajedništvu za govorenje o vlastitoj „slavnoj” prošlosti – ovakvu vrstu skretanja s teme je lako razlučiti. To u osnovi ne predstavlja veliko ometanje, jer većina ljudi osjeća odbojnost prema takvim stvarima i ne želi ih slušati, i znaju da se ta osoba hvali, a ne da razgovara u zajedništvu o istini, da je skrenula s teme. Skupina bi mogla pokušati ne osramotiti je odmah na početku govora, ali kako duže govori, ljudima postaju odbojni i ne žele dalje slušati, te osjećaju da bi umjesto toga bilo bolje da sami čitaju Božje riječi. Da je osoba nastavila, ustali bi i otišli. Kada osoba vidi da su se stvari okrenule i da se sramoti, neće nastaviti govoriti. Kakva vrsta skretanja s teme je već imala štetan utjecaj na ljude, a ipak ljudi to još uvijek ne mogu prozreti kao nešto negativno, i umjesto toga uzimaju sadržaj izvan teme kao istinu i pažljivo ga slušaju? Ovakva vrsta skretanja s teme može predstavljati ometanje za ljude, i u takvim slučajevima treba znati razlučiti. Dajte primjer ovakve vrste skretanja s teme. (Kada netko ne promišlja o sebi nakon što je orezan, već svoj govor usmjerava samo na ispravnost i neispravnost problema, to zbunjuje svačije umove. Zbog toga ljudi ne samo da ne mogu razviti sposobnost razlučivanja, nego osjećaju da je ono što ta osoba govori u skladu s istinom i da je u pravu. To navodi sve da stanu na njezinu stranu.) Pod izlikom razgovora u zajedništvu o tome kako prihvatiti orezivanje, oni se brane i pokušavaju opravdati, navodeći ljude da misle da su nepravedno orezani, da stanu na njihovu stranu i suosjećaju s njima, i dodatno, da se dive njihovoj sposobnosti da se pokoravaju i prihvaćaju orezivanje pod takvim okolnostima. To zavodi ljude; to je namjeran, promišljen primjer skretanja s teme, zbog kojeg se slušatelji ne samo da se ne mogu pokoriti kada se suoče s orezivanjem, i ne mogu prihvatiti orezivanje te promišljati o sebi i spoznati sebe, već ih umjesto toga ostavlja opreznima i punim otpora prema orezivanju. Takav razgovor u zajedništvu ne uspijeva pomoći ljudima da razumiju značaj orezivanja, kako bi ljudi trebali usvojiti ispravan stav kada se suoče s orezivanjem, kako ga prihvatiti i kako primijeniti. Umjesto toga, navodi ljude da odaberu drugi način suočavanja s orezivanjem, način koji nije primjena istine i nije djelovanje u skladu s načelima istine, već onaj koji ljude čini prepredenijima. Takav razgovor u zajedništvusluži za zaluđivanje ljudi. Skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini jedna je vrsta problema koja se javlja u crkvenom životu. Ako ova vrsta problema dosegne razinu prekidanja i ometanja, starješine i djelatnici bi trebali istupiti da ga zaustave i ograniče, razgovarajući o njemu i raščlanjujući ga, kako bi većina porasla u sposobnosti razlučivanja, učila iz iskustva i naučila lekciju.

II. Govorenje riječi i doktrina kako bi se zaludili ljudi i zadobilo njihovo poštovanje

Druga manifestacija ljudi, događaja i stvari koji uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom životu jest kada ljudi govore riječi i doktrine kako bi zaludili druge i zadobili njihovo poštovanje. Obično većina ljudi može govoriti ponešto riječi i doktrina. Većina je to i činila. Tipičnu pojavu govorenja riječi i doktrina trebamo smatrati posljedicom čovjekovog malenog rasta i nerazumijevanja istine. Sve dok ne oduzimaju previše vremena, ne čine to namjerno, ne monopoliziraju razgovor, ne zahtijevaju od svih da im popuštaju kako bi govorili po volji, ne traže da ih svi slušaju i ne zaluđuju druge kako bi zadobili njihovo poštovanje, onda to ne predstavlja prekidanje ili ometanje. Budući da većini ljudi nedostaje istina-stvarnost, govorenje riječi i doktrina vrlo je česta pojava. Ako govore i ponešto neprikladno, to je oprostivo; može im se oprostiti i ne treba to shvaćati previše ozbiljno. Međutim, postoji jedna iznimka, a to je kada osoba koja govori riječi i doktrine to čini namjerno. Što to oni čine namjerno? Nije namjerno sâmo govorenje riječi i doktrina, jer i njima nedostaje istina-stvarnost. Njihovi postupci, kao što su govorenje riječi i doktrina, izvikivanje parola i teoretiziranje, isti su kao i kod svih ostalih. Ipak, postoji jedna razlika: kada govore riječi i doktrine, uvijek žele da ih drugi cijene i uvijek se žele uspoređivati sa starješinama i djelatnicima te s onima koji teže istini. Što je još nerazumnije, bez obzira na to što i kako govore, njihov je cilj privući ljude na svoju stranu, zaluditi ljudska srca, a sve radi toga da bi bili cijenjeni. Koja je svrha traženja poštovanja? Oni žele imati status i ugled u srcima ljudi, postati istaknuti pojedinac ili vođa u mnoštvu, postati netko izvanredan ili neuobičajen, postati posebna ličnost, netko čije riječi imaju autoritet. Ova se situacija razlikuje od uobičajenih pojava govorenja riječi i doktrina i predstavlja prekidanje i ometanje. Po čemu se ti ljudi razlikuju od onih koji na uobičajeniji način govore riječi i doktrine? Razlikuju se po svojoj neprestanoj želji da govore; iskoristit će svaku priliku da govore. Sve dok postoji okupljanje ili skupina ljudi – sve dok imaju publiku – oni će govoriti, posjedujući izrazito snažnu želju za tim. Svrha njihovog govora nije podijeliti s braćom i sestrama svoje nutarnje misli, dobitke, iskustva, razumijevanja ili uvide kako bi potaknuli razumijevanje istine ili put za njezinu primjenu. Umjesto toga, njihova je svrha iskoristiti priliku za govorenje doktrina kako bi se istaknuli, kako bi drugima dali do znanja koliko su učeni, kako bi pokazali da imaju pamet, znanje i obrazovanje te da su iznad prosječne osobe. Žele biti poznati kao sposobni pojedinci, a ne kao obični ljudi. Žele da im se za svako pitanje svi obraćaju i s njima savjetuju. Žele biti prva osoba na koju će drugi pomisliti u vezi s bilo kojim problemom u crkvi ili bilo kojom poteškoćom s kojom se braća i sestre suočavaju; žele da drugi ne mogu ništa bez njih, da se ne usuđuju rješavati nijednu stvar bez njih, da svi čekaju na njihovu zapovijed. To je učinak koji žele postići. Svrha njihovog govorenja riječi i doktrina jest da zarobe i kontroliraju ljude. Za njih je govorenje riječi i doktrina samo metoda, pristup; ne govore oni riječi i doktrine zato što ne razumiju istinu, već time nastoje postići da im se ljudi dive iz srca, da se na njih ugledaju, pa čak i da ih se boje, postajući tako sputani i kontrolirani od njih. Ova vrsta govorenja riječi i doktrina stoga predstavlja prekidanje i ometanje. U crkvenom životu takve pojedince treba ograničiti, a to ponašanje govorenja riječi i doktrina također treba zaustaviti i ne dopustiti da se nastavi bez kontrole. Neki bi mogli reći: „Takve ljude treba ograničiti; treba li im onda i dalje dati priliku da govore?” Pošteno govoreći, može im se dati prilika da govore, ali čim se vrate svojim starim navikama razmetanja i njihova ambicija ponovno bukne, treba ih odmah prekinuti kako bi postali razumni i smireni. Što treba učiniti ako se često tako razmeću, ako se njihova ambicija i dalje često otkriva, a njihove je želje teško obuzdati? Treba ih potpuno ograničiti i spriječiti da govore. Ako ih nitko ne želi slušati dok govore, a njihov ton, držanje, pogled i geste svima su odbojni za čuti i vidjeti, onda je to ozbiljan problem. To doseže točku u kojoj svi osjećaju odbojnost. Zar takvi ljudi, koji u crkvi igraju ulogu kontrasta, ne bi trebali sići s pozornice? Vrijeme je da njihova uloga siđe s pozornice. Ne znači li to da su završili s vršenjem svoje službe? Što treba učiniti kada završe sa svojom službom? Treba ih ukloniti. Čim počnu govoriti, to je ista njihova stara priča koju ni ograničenje ne može zaustaviti. Svi su se umorili od slušanja. Njihovo odvratno lice, to lice Sotone, zlog đavla, postaje očito. Kakvi su to ljudi? To su antikristi. Ako ih se ukloni prerano, većina ljudi će gajiti predodžbe i neće biti uvjerena u srcu te će reći: „Božjoj kući nedostaje ljubavi, uklonili su nekoga bez da su ga i podvrgnuli razdoblju promatranja, ne ostavljajući mu nikakvu priliku za pokajanje. Samo su rekli nekoliko riječi kao autsajderi, otkrili malo iskvarene naravi i bili malo oholi, ali njihove namjere nisu bile loše. Nije pošteno tako postupati s njima.” Međutim, kada većina može razlučiti i prozreti suštinu zlih ljudi, je li onda prikladno dopustiti takvim zlim ljudima da nastave sa svojim bezobzirnim zlodjelima, prekidanjem i ometanjem u crkvi? (Ne.) To je nepošteno prema svoj braći i sestrama. U takvim slučajevima, njihovo uklanjanje rješava problem. Jednom kada obave svoju posljednju službu i većina bude imala sposobnost razlučivanja, većina ljudi neće imati prigovora kada ih uklonite – neće se žaliti niti pogrešno shvaćati Boga. Ako još uvijek postoje ljudi koji ih brane, možete reći: „Ta je osoba počinila mnoga zla u crkvi. Okarakterizirana je kao antikrist i uklonjena. A vi i dalje toliko suosjećate s njom; još uvijek se sjećate dobrote koju vam je iskazala i stajete u njezinu obranu. Previše ste sentimentalni i potpuno vam nedostaju načela. Kakve su posljedice toga? Malo pomoći od nje i vi to ne možete zaboraviti; što god kaže, vi to usrdno slušate, uvijek joj želeći uzvratiti. Sada je uklonjena. Želite li je i vi pratiti? Ako i vi želite biti uklonjeni, neka tako bude.” Je li ovo prikladan način za rješavanje situacije? U ovom trenutku, jest. Ako takvi ljudi dosljedno govore riječi i doktrine kako bi zavarali druge, ometajući ljude tako nepodnošljivo da više ne žele dolaziti na okupljanja, nije li to zato što su starješine i djelatnici otupljeni i tupi, bez sposobnosti razlučivanja i nesposobni da se s tim ljudima nose na vrijeme? To je nesposobnost obavljanja njihovog posla, neispunjavanje njihovih odgovornosti.

Do sada većina ljudi ima određeni stupanj razlučivanja prema onim antikristima koji govore riječi i doktrine. Osim ako se pritajuju, čim promòle glave, djelujući dovoljno konkretno na razne načine, i njihove različite manifestacije budu dovoljne da ih ljudi prepoznaju kao antikriste, tada ne bi smjelo biti daljnjih odgađanja ili oklijevanja. Treba ih odmah ograničiti i izolirati. Ako njihova služba više nema vrijednosti, onda ih treba odmah ukloniti. Lako je razlučiti takve licemjerne antikriste koji govore riječi i doktrine, jer su takvi ljudi očito antikristi. Stvar je samo u tome što ova vrsta antikrista uvijek želi zavarati ljude koristeći priliku za govorenje riječi i doktrina kako bi postigla svoj cilj držanja vlasti. Ovo je jedan od načina na koji se antikristi očituju i lako ga je razlučiti. O ovoj se temi već dovoljno raspravljalo, pa se ovdje neće detaljnije obrazlagati. Ukratko, starješine i djelatnici trebaju pomno paziti na takve ljude, pravovremeno i točno razumjeti i shvatiti njihova kretanja, misli i stajališta, kao i njihove planove i postupke te pogrešne izjave koje šire, te se u skladu s tim odmah pobrinuti za njih. To je odgovornost starješina i djelatnika. Dakle, u ovom zadatku, starješine i djelatnici bi trebali biti barem duhovno pronicljivi i mentalno pedantni, a ne otupljeni i tupi. Ako antikrist tijekom okupljanja zavede mnoge ljude govoreći riječi i doktrine, a crkveni starješine ga i dalje ne prepoznaju kao antikrista i ne mogu ga pravovremeno razotkriti i riješiti, to je neispunjavanje njihovih odgovornosti. Ako su mnogi ljudi već zaluđeni od strane antikrista i smatraju okupljanja besmislenima kada tamo ne mogu čuti antikriste kako govore riječi i doktrine, pa ne žele dolaziti na okupljanja, ili čak ne žele jesti i piti Božje riječi i slušati propovijedi, već radije slušaju antikriste kako propovijedaju – ako crkveni starješine shvate ozbiljnost situacije i počnu djelovati i mijenjati stvari tek kada su ljudi u tolikoj mjeri zaluđeni i kontrolirani od strane antikrista – to bi uzrokovalo značajna kašnjenja! Ulazak u život mnogih Božjih izabranika pretrpio bi štetu zbog otupljenosti i tuposti takvih lažnih starješina. Kada se antikristi raščlanjuju, razlučuju i uklanjaju, neki ljudi mogu biti zaluđeni i slijediti ih. Neki mogu čak reći: „Ako ih vi uklonite, mi više nećemo vjerovati u Boga. Ako ih vi natjerate da odu, svi ćemo otići!” U tom trenutku postaje potpuno jasno da crkveni starješine ne vrše apsolutno nikakav stvaran posao, što je teško neispunjavanje njihovih odgovornosti.

U crkvenom životu, prva stvar koju starješine i djelatnici moraju učiniti jest shvatiti stanje različitih pojedinaca. Moraju pažljivo promatrati i kroz interakciju razumjeti kojim je putem krenuo svaki pojedini član crkve i koja je njegova narav-suština, te pravovremeno i točno otkriti i prepoznati tko hoda putem antikrista, a tko posjeduje bit antikrista. Zatim bi se trebali usredotočiti na te pojedince, pomno ih pratiti i pravovremeno razumjeti i shvatiti stajališta i izjave koje oni šire te koje radnje se trenutno spremaju poduzeti. Kada žele zaluditi ljude te ih zarobiti i kontrolirati, starješine i djelatnici trebaju brzo ustati i zaustaviti ih, umjesto da pasivno čekaju. Ako čekate da ih Bog razotkrije, ili da braća i sestre budu zaluđeni, ili da braća i sestre steknu razumijevanje i razlučivanje o njima prije nego što razotkrijete antikriste, to bi već odgodilo stvari. Stoga, u zaštiti od antikrista, starješine i djelatnici trebaju djelovati proaktivno i pripremiti se unaprijed. Prvi je korak promicati i odgajati one koji su relativno čestiti i mogu težiti istini; to jest, pravilno napajati i opskrbljivati one koji preuzimaju vodeću ulogu u različitim poslovima te ih odgajati da budu stupovi u crkvi. Samo se na taj način različiti segmenti crkvenog rada mogu odvijati glatko i bez prepreka, a rad na evanđelju se može nastaviti širiti. Bez obzira o čemu se radi, ako bilo kojem poslu nedostaje dobar vođa, tada ga postaje vrlo teško provesti. Glavna manifestacija prkosa antikrista prema Bogu jest zaluđivanje Božjeg izabranog naroda da ih slijedi kako bi prekidali i ometali svaki posao u Božjoj kući. U crkvi, prva stvar koju antikristi namjeravaju učiniti jest nauditi onima s osjećajem za pravdu i onima koji preuzimaju vodeću ulogu u različitim poslovima. One koje mogu zaluditi i kontrolirati privlače na svoju stranu, a onima koje ne mogu zaluditi ili kontrolirati smještaju, hvataju ih u zamku i ruše te ih na kraju uklanjaju. To antikristima otvara put da kontroliraju crkvu. Oni prvo sruše nekoliko ključnih pojedinaca koji mogu težiti istini; većina ostalih su oni koji se okreću kako vjetar puše. Nakon toga, postaje im mnogo lakše posebno se pozabaviti starješinama i djelatnicima. Bez suradnje i pomoći onih koji teže istini, starješine i djelatnici se u suštini bore sami, bez pomoći. Vi ste na svjetlu, dok se antikristi skrivaju u tami, spremni u svakom trenutku izvesti podmukle napade, smjestiti vam, uhvatiti vas u zamku i oklevetati, obarajući vas na tlo tako da ne možete ustati. Zatim antikristi pronalaze ljude da vas dotuku dok ležite, ostavljajući vas potpuno obeshrabrenima i očajnima. Stoga je vrlo teško temeljito riješiti problem antikrista ako oni koji teže istini ne udruže snage protiv njih. U crkvenom životu, prva stvar koju starješine i djelatnici moraju učiniti jest održavati normalan red u crkvi. U prisutnosti ovih zlih ljudi koji hodaju putem antikrista, crkveni život neće donijeti dobre rezultate, neće lako doći na pravi put, a većina ljudi će često biti ometana i pod utjecajem. Stoga je otkrivanje, razumijevanje, shvaćanje i lociranje zlih ljudi, antikrista i onih koji hodaju putem antikrista prvi i najvažniji zadatak koji starješine i djelatnici trebaju poduzeti u pogledu crkvenog života. Samo ograničavanjem ili uklanjanjem tih ljudi može se održati normalan red crkvenog života. Ako ih se ne ograniči i dopusti im se da djeluju sa samovoljnom bezobzirnošću i uzrokuju ometanja, različiti poslovi crkve će zastati. Budući da većini ljudi nedostaje razlučivanje prema njima i ne mogu prozreti njihovu suštinu, pa su čak i ometeni i zavedeni njihovim različitim pogrešnim mislima i stajalištima, teško je da Božji izabrani narod u crkvenom životu dođe na pravi put i uđe u istina-stvarnost. Ako je tijekom tog razdoblja crkveni život vrlo normalan, Božji izabrani narod ostvaruje dobitke i napredak u jedenju i pijenju Božjih riječi i razgovoru u zajedništvu o istini, i konačno imaju nešto ulaska u život i malo istina-stvarnosti, ali ih onda zalude i ometaju antikristi koji govore riječi i doktrine, tada ne samo da gube ono malo čistog razumijevanja i istinskog shvaćanja koje su upravo stekli, već također usvajaju mnogo prividno uvjerljivih hereza i zabluda – brzo ponovno postaju smušeni, poput veslača koje struja nosi unatrag čim prestanu veslati, što je vrlo problematično. Ljudima nije lako ostvariti životni rast; mogu proći godine da se vidi i najmanji napredak, koji je iznimno spor. Ljudima je teško steći i ono malo rasta što ga imaju – on se ne stječe lako. Kroz zaluđivanje i ometanje od strane antikrista, gubi se i ono malo čistog razumijevanja koje ljudi imaju. Što je još ozbiljnije, nakon ometanja od strane Sotone i antikrista, ljudi se ispune mnoštvom Sotonine filozofije, Sotoninih spletki i lukavstava te otrovom koji je Sotona u njih usadio. Te stvari ne samo da ljudima ne dopuštaju upoznati Boga i pokoriti Mu se, već, naprotiv, uzrokuju da ljudi razviju predodžbe i pogrešna shvaćanja o Bogu i udalje se od Njega, čineći ljudske iskvarene naravi još težima i dodatno omogućujući njihovu izdaju Boga. Posljedice toga su vrlo ozbiljne. Recite Mi, suočeni s tako ozbiljnim posljedicama, je li nužno zaustaviti i ograničiti one koji zaluđuju ljude riječima i doktrinama? Nije li ovo važan zadatak koji bi crkveni starješine trebali poduzeti? (Jest.) Stoga je ograničavanje zlih ljudi i nevjernika važan zadatak za crkvu. Neki ljudi kažu: „Nemam sposobnost razlučivanja. Ne znam kako to učiniti.” Zapravo, sve dok imaš volju, pažljivo promatraš i uvijek ispituješ ljudske namjere i motive, postupno ćeš razviti sposobnost razlučivanja. Ti nevjernici i zli ljudi, čim se pokažu, imaju vlastite namjere i motive, a sve s ciljem da ih ljudi poštuju i idoliziraju te da slušaju što govore. Ako možeš uočiti njihove namjere i motive, to već znači da imaš nešto sposobnosti razlučivanja. Ako nisi siguran, možeš o tome razgovarati u zajedništvu s nekim ljudima koji relativno razumiju istinu. Tijekom razgovora, s jedne strane, možeš donijeti odluku kroz istinu koju svi razumiju i različite prikupljene činjenične dokaze. S druge strane, možeš – kroz Božje prosvjetljenje i usmjeravanje te svjetlo koje Bog daje tijekom razgovora u zajedništvu – dobiti potvrdu o toj stvari, potvrđujući je li dotična osoba doista antikrist i je li doista netko koga bi trebalo ograničiti. Kroz razgovor u zajedništvu, ako svi dobiju potvrdu i jednoglasno se slože, rekavši da je ta osoba doista antikrist kojeg bi trebalo ograničiti – nakon što se postigne konsenzus s braćom i sestrama i svi dođu do zajedničkog stajališta – sljedeći korak za starješine i djelatnike jest da brzo postupe s tom osobom i uklone je u skladu s načelima istine. To je načelo. Jednom kada ljudi shvate ovo načelo, trebali bi obavljati stvaran posao, što znači ispunjavati svoju odgovornost i biti odani. Razumijevanje načela nije za propovijedanje ili za punjenje vaše glave, već za njihovu primjenu u stvarnom poslu vaše dužnosti. U stvarnom poslu, razumijevanje načela omogućuje vam da bolje i temeljitije ispunite svoje odgovornosti i obveze. Stoga je i ovo dio posla starješina i djelatnika. Kako bi se održao normalan red crkvenog života i omogućilo braći i sestrama da normalno žive crkveni život i uđu u sve istine koje Bog zahtijeva, kada se pojave antikristi koji govore riječi i doktrine, starješine i djelatnici bi trebali prvi ustati da ih zaustave i ograniče. Što se tiče onih antikrista koji govore riječi i doktrine, ne radi se o tome da ih se ograniči samo zato što su rekli nekoliko pogrešnih stvari. Ako dugotrajno promatranje ili povratne informacije većine i njihove konkretne manifestacije budu dovoljne da se utvrdi da su doista tip antikrista, tada bi starješine i djelatnici trebali istupiti da ih zaustave i ograniče, i ne bi smjeli dopustiti da nastave djelovati bez kontrole. Popuštati njima je isto što i pustiti đavle, Sotone, nečiste demone i zle duhove da divljaju u crkvi, što znači da takvi starješine i djelatnici zanemaruju svoje odgovornosti, u suštini radeći za Sotonu. Time je završen razgovor o drugoj vrsti problema u vezi s prekidanjem i ometanjem u crkvenom životu.

III. Brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova

Zatim, razgovarajmo u zajedništvu o trećem pitanju: brbljanju o kućnim stvarima, građenju osobnih veza i obavljanju osobnih poslova. Ovi problemi sadržani u trećem pitanju, o kojima ćemo razgovarati u zajedništvu, očito se ne bi trebali pojavljivati u crkvenom životu. Kada žive crkvenim životom, ljudi dolaze jesti i piti Božje riječi, dijeliti Božje riječi, razgovarati u zajedništvu o istini i o svojim osobnim iskustvenim svjedočanstvima, dok ujedno traže Božje nakane i razumijevanje istine. Dakle, treba li probleme poput brbljanja o kućnim stvarima, građenja osobnih veza i obavljanja osobnih poslova u crkvenom životu zaustaviti i ograničiti? (Da.) Neki ljudi kažu: „Zar nije u redu pozdraviti jedni druge? Ako su dvije osobe relativno bliske i već se poznaju, pa se sretnu tijekom crkvenog života i malo porazgovaraju, je li to brbljanje o kućnim stvarima? Treba li i to ograničiti?” Odnosi li se treće pitanje na takve probleme? (Ne.) Jasno je da ne. Ako bi se čak i jednostavni, uljudni pozdravi trebali ograničiti, tada bi se ljudi u budućnosti bojali govoriti kada se sretnu. Treće pitanje – brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova – možda se sastoji samo od ova tri izraza, ali problemi koje ti izrazi predstavljaju nisu jednostavni, uljudni pozdravi ili razgovori. To su zla djela koja mogu prekidati, ometati i štetiti crkvenom životu. Budući da predstavljaju prekidanje i ometanje, vrijedno je o njima razgovarati u zajedništvu. O čemu bi trebalo porazgovarati? Upravo o kojim problemima, koje riječi ljudi govore, koje stvari čine, te koji govor, ponašanja i držanje ljudi mogu doseći razinu prekidanja i ometanja crkvenog rada. Razmotrimo neke konkretne primjere da vidimo jesu li ti problemi ozbiljni, predstavljaju li prekidanje i ometanje, te treba li ih zaustaviti i ograničiti.

U crkvenom životu, neki ljudi često govore o nevažnim obiteljskim stvarima i vlastitim predodžbama i idejama kao da su to glavne teme za raspravu. Ona kaže: „Društvo je sada tako mračno; tako je naporno komunicirati i živjeti među nevjernicima. Nevjernici su sposobni za sve; to je stvarno nepodnošljivo!” Tada neka braća i sestre kažu: „Mi vjerujemo u Boga; bez obzira s kakvim se situacijama suočavali, moramo biti u stanju primijeniti razlučivanje i tragati za istinom i tražiti putove primjene. Ako budeš živjela ovako, nećeš se osjećati iscrpljeno.” Ipak, ona kaže: „Božja riječ je istina, ali nije lijek za sve. Brinula sam se da me muž vara, i ispostavilo se da je to istina – našao je nekoga mlađeg i ljepšeg od mene. Kako da ja sad živim?” Brbljajući tako, počinje tužno plakati. Njezin govor na ovaj način budi tugu kod nekih drugih. Neki, koji dijele njezinu nevolju, odmah se s njom slože i počnu razgovarati upravo ondje. Tijekom dvosatnog okupljanja, ona temeljito raspravlja o tome kako su se ona i njezin muž svađali nakon što ju je prevario, kako je pokušavala smisliti načine da prebaci njihovu zajedničku imovinu, kako se savjetovala s odvjetnikom kako bi izbjegla gubitke nakon razvoda, i tako dalje i tako dalje. Je li to vrsta teme o kojoj bi se trebalo raspravljati u crkvenom životu? (Ne.) Ako tvoji obiteljski poslovi nisu riješeni i nemaš mira za okupljanje, bolje je da ne dolaziš. Mjesto okupljanja crkve nije mjesto da istresaš svoje osobne jade, niti je za brbljanje o kućnim stvarima. Ako se suočavaš s poteškoćama kod kuće i ne želiš da te ta pitanja zapetljaju, sputaju ili ograniče, i želiš tragati za istinom da bi razumjela Božju nakanu, i želiš se svega toga osloboditi, tada možeš ukratko razgovarati u zajedništvu o svojim problemima tijekom okupljanja kako bi braća i sestre mogli s tobom razgovarati u zajedništvu o istini da ti pomognu. To ti može pomoći da razumiješ Božju nakanu i postaneš jaka, da te ta pitanja ne sputavaju, da izađeš iz negativnosti i slabosti, te da odabereš put koji je ispravan i najprikladniji za tebe. To je ono o čemu bi trebala razgovarati u zajedništvu. Međutim, ako te iritantne trivijalnosti iz svog doma donosiš u crkveni život da ih istresaš i o njima propovijedaš, a većina ljudi te, iz neugode, ne zaustavlja niti prekida, već samo skupljaju strpljenje i prisiljavaju se slušati tebe kako govoriš o tim iritantnim trivijalnostima, je li to prikladno? Pokazuje li to ljubav? Je li to tolerantno i strpljivo? To tvoje ponašanje već je uzrokovalo ometanje crkvenog života. Tko zbog toga trpi? To je Božji izabrani narod. Osobito u okruženju kontinentalne Kine, gdje okupljanje nije lako i vjernici se moraju skrivati posvuda, čak i moraju unaprijed dogovarati stvari – ako netko istrese sve te iritantne obiteljske stvari na mjestu okupljanja da ih svi čuju i komentiraju, je li to prikladno? Većina ljudi dolazi na okupljanja da bi razumjela istinu i Božje nakane, a ne da bi slušala te iritantne trivijalnosti, ne da bi slušala tebe kako brbljaš o kućnim stvarima. Neki ljudi kažu: „Nemam nikoga drugog s kim sam bliska, pa što je loše u tome da o tome govorim s braćom i sestrama?” Možeš govoriti o tome, ali vrijeme je važno. Izvan vremena okupljanja, sve dok je druga strana voljna slušati, možeš govoriti o tome; to je tvoja sloboda i Božja kuća te neće ograničavati. Međutim, mjesto i vrijeme koje sada odabireš za razgovor o takvim stvarima nisu ispravni. Ovo je u crkvenom životu, tijekom vremena okupljanja, i tvoje beskrajno čavrljanje o obiteljskim stvarima neprestano uznemiruje braću i sestre i trebalo bi ga ograničiti. Nije li to pravilo? To doista jest pravilo. Nerazumijevanje pravila je neprihvatljivo, jer može dovesti do nerazumnog ponašanja i ometanja drugih. Ponašanja, govor i držanje koji uzrokuju ometanje trebali bi biti ograničeni; to je odgovornost starješina i djelatnika, kao i odgovornost svih braće i sestara. Neki ljudi obično imaju malo toga za razgovarati u zajedništvu na okupljanjima, ali kad god se pojave problemi u njihovom obiteljskom životu, istresaju te iritantne trivijalnosti na druge da ih slušaju. Jesu li drugi dužni slušati? Jesu li oni obvezni umjesto tebe prosuđivati što je ispravno, a što pogrešno? Nemaju takve obveze. To su tvoji osobni poslovi i trebala bi ih sama rješavati; ne bi trebala govoriti o svojim osobnim poslovima tijekom vremena okupljanja. To je protiv pravila i nerazumno, i takvo ponašanje treba ograničiti.

Nekim ljudima djeca odu na sveučilište, a oni se počnu brinuti za buduće izglede svoje djece, tražeći veze za njih, neprestano razmišljajući: „U našoj obitelji nema državnih službenika; kakav posao moj sin može naći nakon što diplomira? Što je s njegovom budućnošću? Hoće li me moći uzdržavati u starosti? Moram naći način da mu osiguram dobar posao nakon diplome.” Kada dolaze na okupljanja, kažu: „Moj sin je vrlo poslušan. Ne samo da podržava moju vjeru u Boga, već i on želi vjerovati nakon što završi sveučilište. Međutim, jedna stvar je, čak i ako vjerujemo u Boga, još uvijek moramo od nečega živjeti, zar ne? Ne znam kakav će posao moći naći nakon diplome. Koji su poslovi sada dobro plaćeni? Sestro ta i ta, čula sam da je tvoj muž menadžer. Ima li on načina da pomogne? Moj sin je obrazovan, vidio je svijeta, ima bolji kov od mene i dobar je s računalima; moći će u budućnosti obavljati dužnosti u Božjoj kući. Ali sada, pitanje pronalaženja posla treba prvo riješiti; bilo bi mu teško ako ne može naći posao.” Svaki put kad dođu na okupljanje, pokreću te teme, a razgovor se nastavlja unedogled. Gledaju tko bi mogao suosjećati s njima i onda traže načine da izgrade veze s tim ljudima. Tijekom okupljanja, pokušavaju im se približiti, udovoljavaju njihovim sklonostima, pa čak i daju darove, ponekad donoseći ukusnu hranu ili kupujući im sitnice. Nije li to građenje osobnih veza i postavljanje temelja? Koja je svrha postavljanja temelja? To je korištenje drugih za obavljanje vlastitih osobnih poslova, za postizanje vlastitih ciljeva. Tijekom okupljanja, nisu voljni slušati braću i sestre kako dijele svoja iskustvena svjedočanstva, ignoriraju bilo koji posao koji im Božja kuća dodijeli i nisu voljni slušati braću i sestre koji im pokušavaju pomoći i savjetovati ih o njihovom stanju. Oni su samo posebno entuzijastični oko toga da njihov sin nađe posao, govoreći o tome bez prestanka. Ne samo da govore svakome koga vide, već i tijekom okupljanja. Ukratko, posebno su pažljivi prema tom pitanju i ulažu mnogo truda u njega. Na svakom okupljanju, moraju oduzeti nešto vremena braći i sestrama da bi razgovarali o tom pitanju. Čak i kada razgovaraju u zajedništvu o vlastitim iskustvima, ne zaboravljaju to spomenuti, govoreći dok svi ne postanu nestrpljivi i zgađeni, pri čemu se većina ljudi osjeća previše neugodno da ih zaustavi. U tom trenutku, starješine i djelatnici trebali bi ispuniti svoju odgovornost i ograničiti ih, govoreći: „Svi su svjesni tvoje situacije. Ako su neka braća i sestre voljni pomoći, to je vaš osobni odnos. Ako drugi nisu voljni pomoći, ne smiješ ih prisiljavati. Pomaganje tvom sinu da nađe posao nije obveza ni odgovornost braće i sestara; to je tvoja osobna stvar i ne bi trebala oduzimati dragocjeno vrijeme braći i sestrama za jedenje i pijenje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini. Nemoj ometati druge u jedenju i pijenju Božjih riječi razgovorom o svojim osobnim poslovima. Nakon okupljanja, možeš razgovarati s kime god želiš, tražiti pomoć od koga god želiš, ali nemoj koristiti vrijeme okupljanja za razgovor o tome. Korištenje vremena okupljanja za obavljanje osobnih poslova je nerazumno i sramotno; to je očitovanje ometanja crkvenog života. Ovdje je kraj ovoj stvari.” To je ono što bi starješine i djelatnici trebali učiniti.

Tijekom okupljanja, neke starije sestre primijete da su mlade sestre u obiteljima koje ih ugošćuju lijepe, poštene, te da iskreno vjeruju u Boga i teže istini, pa im se svide i žele da te mlade sestre postanu njihove snahe. Ne samo da to stalno spominju tijekom okupljanja, već i svaki put kad dođu na okupljanja, čine male usluge i pružaju dodatnu brigu mladim sestrama. Čak i kada se mlade sestre ne slažu, one im ustrajno dosađuju i gnjave ih, ne puštajući ih na miru. Kakvi su to ljudi? Nisu li niskog karaktera? Budući da su sve sestre u vjeri, većina može samo razgovarati u zajedništvu o Božjim nakanama i Njegovim riječima kako bi riješila ta pitanja. Međutim, nekim ljudima nedostaje savjesti, razuma i samosvijesti, imaju ogromne osobne želje i žele ostvariti bilo koje sebične želje koje imaju bez ikakvog osjećaja srama. Tako neki ljudi postaju žrtve i osjećaju se neugodno tijekom okupljanja. Ne uzrokuje li to ometanje drugima? Što bi trebalo učiniti u takvim situacijama? Crkveni starješine moraju istupiti kako bi ograničili i uklonili takve stvari iz crkvenog života i među braćom i sestrama. Nadalje, neki ljudi na okupljanja donose svakakva raspoloženja – sin im nije odan, njihova snaha uvijek nosi stvari u kuću svojih roditelja, sukobi između svekrve i snahe… O tim iritantnim trivijalnostima govore na svakom okupljanju, a svoje pritužbe započinju s: „Sve što Bog kaže je istina; čovječanstvo je sada tako iskvareno! Pogledajte samo mog sina i snahu, nemaju savjesti, nemaju razuma – to je nedostatak ljudskosti o kojem Bog govori, gori su čak i od životinja. Čak i janjad znaju kleknuti dok sišu, ali moj sin zaboravi majku čim ima ženu!” Svaki put kad prisustvuju okupljanjima, izražavaju te pritužbe. Postoje i ljudi koji, kada dođu na okupljanja, govore o stvarima u svojim tvrtkama – tko ima visoku radnu učinkovitost i dobiva više bonusa; tko će biti unaprijeđen sljedeći mjesec, dok oni nemaju nade; tko se najbolje odijeva i kupuje najviše markirane robe; tko se udao za bogatog muža… Oni koji vjeruju u Boga duže vrijeme i imaju neki temelj, ne žele slušati takav govor i osjećaju odbojnost prema tome. Međutim, neki novi vjernici, koji još nisu uspostavili temelj ili razvili interes za Božje riječi, smatraju takve teme poticajnima, vjerujući da su pronašli mjesto za razgovor i građenje osobnih veza. Tijekom okupljanja, razgovaraju naprijed-natrag, i postupno, to dvoje ljudi pronađe zajednički jezik i uspostave vezu, razvijajući tako privatni odnos. Mjesto okupljanja postalo je mjesto za trgovinu, mjesto gdje se ljudi upuštaju u besposleno čavrljanje, grade osobne veze, vode poslovne dogovore i obavljaju komercijalne operacije. To su pitanja koja bi starješine i djelatnici trebali odmah prepoznati i zaustaviti.

Neki ljudi dolaze na okupljanja s ciljem da pronađu dobar posao za sebe, neki da bi pomogli svojim muževima da budu unaprijeđeni, neki da bi pronašli dobre poslove za svoju djecu, a neki da bi kupili robu s popustom. Drugi dolaze kako bi pronašli dobrog glavnog liječnika za bolesne u svojoj obitelji, a da ne moraju dati toliko darova. Ukratko, ovi nevjernici koji ne teže istini i imaju skrivene namjere, smatraju da je vrijeme crkvenih okupljanja najbolje vrijeme za građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova. Često, pod izlikom razgovora u zajedništvu o Božjim riječima ili poznavanja ovog opakog svijeta i suštine ovog iskvarenog čovječanstva, iznose vlastite poteškoće i pitanja o kojima žele razgovarati, na kraju malo-pomalo razotkrivajući svoje skrivene sebične motive i osobne poslove koje namjeravaju obaviti. Oni razotkrivaju vlastite namjere i navode druge da pogrešno vjeruju da se suočavaju s poteškoćama, sugerirajući da bi svi trebali pokazati ljubav i pomoći im bezuvjetno i ne očekujući ništa zauzvrat. Dižu zastavu vjerovanja u Boga kako bi iskoristili razne propuste, tražeći na mjestima okupljanja prijatelje koje žele steći i one koji im mogu obaviti poslove. Neki, koji žele kupiti automobil po povoljnijoj cijeni, traže među braćom i sestrama bilo koga tko radi u salonu automobila ili tko ima veze s vlasnikom salona automobila. Jednom kada prepoznaju svoju metu, kreću u akciju, ulaguju im se i grade veze. Ako ta osoba voli čitati Božje riječi, često posjećuju njezin dom kako bi zajedno čitali Božje riječi, a na okupljanjima sjede pored nje i razmjenjuju kontaktne informacije. Zatim započinju svoju ofenzivu, odlučni da ne odustanu dok ne postignu svoj cilj. Sve su to pitanja koja se često pojavljuju unutar crkve i među ljudima. Ako se ta pitanja pojave na mjestima okupljanja i tijekom vremena okupljanja, ona će, zapravo, uzrokovati prekidanje i ometanje crkvenog života, utječući na crkveni život. Ako u nekoj crkvi dugo vremena nema crkvenog života, tada ta crkva postaje društvena skupina, mjesto za trgovinu, mjesto za građenje osobnih veza, traženje usluga preko veze i obavljanje osobnih poslova. Priroda tog mjesta se mijenja, a koje su posljedice toga? U najmanju ruku, to dovodi do gubitka crkvenog života, što znači gubitak dragocjenog vremena provedenog u molitvenom čitanju Božjih riječi s braćom i sestrama i razumijevanju istine. Štoviše, i najvažnije, to dovodi do gubitka dragocjene prilike da Duh Sveti djeluje, da prosvijetli ljude da razumiju istinu. Sve to šteti ljudskom ulasku u život. Stoga, za dobrobit i životni ulazak Božjeg izabranog naroda, i da bismo bili odgovorni za svačiji život, potrebno je zaustaviti i ograničiti takve pojedince; to je posao koji bi starješine i djelatnici trebali raditi. Naravno, ako obična braća i sestre mogu prozrijeti te ljude i njihova djela, trebali bi također ustati da ih odbiju i kažu im „ne”. Osobito dok žive crkvenim životom, što je najvažnije vrijeme za ljude, ako netko zauzima vrijeme okupljanja da bi razgovarao o tim stvarima i obavljao ih, braća i sestre imaju pravo ignorirati ih, a još više, pravo da takve stvari zaustave i odbiju. Je li ispravno to činiti? (Da.) Neki ljudi misle da Božja kuća time pokazuje nedostatak ljudske topline. Je li ljudska toplina normalna ljudskost? Je li ljudska toplina u skladu s istinom? Ako ti imaš ljudsku toplinu i zauzimaš vrijeme okupljanja za svoje osobne poslove, čak i navodeći većinu ljudi da te prate i podržavaju, postižući svoju svrhu obavljanja osobnih poslova, i ometajući normalan red Božjeg izabranog naroda u čitanju Božjih riječi i razgovaru u zajedništvu o istini, te uzrokujući da izgube to dragocjeno vrijeme, je li to pošteno prema njima? Je li to u skladu s posjedovanjem ljudske topline? To je najneljudskiji i najnemoralniji pristup, i ljudi bi trebali ustati i osuditi ga. Ako su starješine i djelatnici neučinkoviti beskičmenjaci, beskorisni i nesposobni da odmah zaustave i ograniče takva ponašanja, ne radeći stvaran posao, tada bi se braća i sestre s osjećajem za pravdu trebala ujediniti kako bi spriječili da se takvo ponašanje i ova atmosfera šire u crkvi. Ako ne želiš izgubiti dragocjeno vrijeme za čitanje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini, ne želiš da tvoj ulazak u život bude ometan i pretrpi gubitke, uništavajući tvoju priliku za spasenje, onda bi trebao ustati da odbiješ, zaustaviš i ograničiš te pojave. Činiti tako je prikladno i u skladu s Božjim nakanama. Nekima od vas je neugodno to učiniti; tebi je možda neugodno, ali opakima nije. Imaju drskosti da zauzmu tvoje dragocjeno vrijeme okupljanja: vrijeme da Duh Sveti djeluje i da te Bog prosvijetli. Ako ti je neugodno odbiti ih, onda zaslužuješ gubitak u svom životu! Ako si voljan pokazivati ljubav Sotoni, đavlima i nevjernicima, nudeći im pomoć, žrtvujući se za druge i zanemarujući načela, koga možeš kriviti za gubitak u svom životu? Stoga, svi slučajevi građenja osobnih veza i obavljanja osobnih poslova moraju biti potpuno izbrisani iz crkvenog života. Ako netko ustraje na svom putu i inzistira na brbljanju o svojim kućnim stvarima, upuštanju u besposleno čavrljanje, obavljanju osobnih poslova ili pronalaženju poslova i romantičnih partnera za druge tijekom vremena okupljanja, na taj način pronalazeći razne izgovore da provede to vrijeme, kako bi se s takvom osobom trebalo postupati? Prvo, treba je zaustaviti; ako i dalje ne sluša, tada treba provesti izolaciju i ograničenja. Ako potajno nastavi uzrokovati ometanje, ulagujući se kome god može i svugdje uznemiravajući normalne živote braće i sestara, tada je treba ukloniti i ne smatrati je bratom ili sestrom. Nemaju pravo živjeti crkvenim životom i nisu dostojni sudjelovanja na okupljanjima. Takve ljude treba ograničiti i odbaciti. Ovaj posao, naravno, također je važan zadatak koji bi starješine i djelatnici na svim razinama trebali obavljati. Kada se takve stvari i situacije pojave, starješine i djelatnici trebali bi biti prvi koji će ustati i zaustaviti ih. Kako biste ih trebali zaustaviti? Trebali biste im reći: „Znaš li da je ovo tvoje ponašanje već uzrokovalo prekidanje i ometanje crkvenog života? To je nešto što sva braća i sestre smatraju odvratnim i gnušaju ga se, a osuđuje ga i Bog. Trebao bi prestati s ovim ponašanjem. Ako ne poslušaš uvjeravanje i ustraješ na svom putu, tada će tvoj crkveni život biti zaustavljen, tvoje knjige Božjih riječi bit će oduzete, a za crkvu više nećeš postojati!” Naravno, postoje neki ljudi koji, zbog svog malog rasta i nedostatka razumijevanja istine, mogu povremeno čavrljati o kućnim stvarima, uspostaviti vezu s nekim ili obaviti neku manju stvar, a situacija nije previše ozbiljna. Je li to u redu? (Da.) U okolnostima koje ne uzrokuju nikakvo ometanje svima, prihvatljivo je da braća i sestre pomažu jedni drugima i pokazuju malo ljubavi jedni prema drugima. Ali o čemu mi to razgovaramo u zajedništvu? To je kada su takva ponašanja i djela već uzrokovala prekidanje i ometanje normalnog crkvenog života; u takvim slučajevima, uključene treba zaustaviti i ograničiti. Ne bismo im smjeli dopustiti da nastave prekidati i ometati crkveni život. Poduzimanje ovih radnji korisno je za ulazak u život braće i sestara. Neki ljudi pokazuju slična ponašanja, ali situacija nije teška i ne predstavlja prekidanje i ometanje; to su samo normalne interakcije među braćom i sestrama, normalno međusobno savjetovanje ili raspitivanje o općim stvarima koje netko ne razumije. Sve dok to ne zauzima vrijeme okupljanja i dok se obje strane slažu i voljne su bez nametanja jedna drugoj, i to je interakcija koja spada u opseg normalne ljudskosti, tada je to dopušteno i crkva to neće ograničavati. Ipak, postoji jedna stvar: ako nečiji nepromišljeni govor i djela u crkvenom životu uzrokuju uznemiravanje ili ometanje braći i sestrama, a neki su ljudi osjetili gađenje zbog toga i izrazili svoje prigovore, tada bi starješine i djelatnici trebali istupiti kako bi riješili taj problem. Ili, ako su drugi već prijavili nekoga, navodeći da ta osoba ne razgovara u zajedništvu o Božjim riječima tijekom vremena okupljanja, već brblja o svojim kućnim stvarima i gradi osobne veze, tretirajući mjesto okupljanja kao mjesto za građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova, tražeći usluge od drugih i iskorištavajući koga god može; i navodeći da je ta osoba niskog karaktera, sebična, prezrena i odvratna, te da ne teži istini već svugdje traži prednosti, tražeći razne prilike za vlastitu korist, tada takvu osobu treba izolirati.

Neki pojedinci iskorištavaju neku bogatu i utjecajnu braću i sestre da im obave poslove, a ako njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, često ih osuđuju iza leđa, tvrdeći da tim ljudima nedostaje ljubavi i da nisu pravi vjernici, pa ih čak žele i prijaviti. Jeste li se susreli s takvim pojedincima? Zar se takvim ljudima ne bi trebalo pozabaviti? Kada se suočite s takvim situacijama, što treba učiniti? Starješine i djelatnici trebali bi istupiti kako bi riješili problem, djelujući u skladu s načelima, kako bi osigurali da braća i sestre ne budu ometani. Je li pogrešno da im netko odbije nešto učiniti? Je li odbijanje da im se pomogne jednako neprimjenjivanju istine ili nedostatku ljubavi prema Bogu? (Ne.) Hoće li netko nekome pomoći, to je njegova sloboda; imaju pravo izbora. Božja kuća ne propisuje da braća i sestre moraju jedni drugima pomagati rješavati obiteljske poteškoće unutar crkvenog života. Crkveni život nije mjesto za rješavanje obiteljskih problema, već mjesto okupljanja za jedenje i pijenje Božjih riječi i rast u životu. Neki ljudi koriste crkveni život za rješavanje vlastitih problema – kakve posljedice to može donijeti? Ne utječe li to na jedenje i pijenje Božje riječi od strane Božjeg izabranog naroda i na njihovo opremanje istinom? Osobni životni problemi mogu se rješavati privatno s braćom i sestrama; nema potrebe donositi ih u crkveni život na rješavanje. Svatko bi trebao znati kakve posljedice nastaju kada obavljanje osobnih poslova ometa Božji izabrani narod u življenju crkvenog života. Jednom kada starješine i djelatnici otkriju takve stvari, trebali bi istupiti da ih riješe. Trebali bi štititi one u crkvi koji mogu normalno obavljati svoje dužnosti, štititi one koji istinski teže istini, ograničavati zle ljude i sprječavati ih da postignu svoje ciljeve. To je odgovornost starješina i djelatnika. Treba jasno razlučiti kako se postupa s normalnim slučajevima trećeg pitanja, koja su očitovanja teške prirode ili okolnosti, te koje vrste i očitovanja predstavljaju prekidanje i ometanje. Jednom kada se težina okolnosti jasno razluči, s njome treba postupati u skladu s njezinom prirodom. To je nešto što starješine i djelatnici trebaju razumjeti, a to je također nešto što bi svatko trebao shvatiti.

IV. Formiranje klika

Četvrto očitovanje prekidanja i ometanja crkvenog života jest formiranje klika, što je po svojoj prirodi vrlo ozbiljno. Koja ponašanja predstavljaju formiranje klika? Ako su dvoje ljudi koji vjeruju u Boga slično vrijeme vjernici, sličnih su godina i obiteljskih situacija, te imaju slične interese i osobnosti, i dobro se slažu, često sjede zajedno tijekom okupljanja i blisko se poznaju, računa li se to kao formiranje klika? (Ne.) To je uobičajena pojava normalne međuljudske interakcije, koja ne predstavlja nikakvo ometanje za druge; stoga se ne smatra formiranjem klika. Dakle, na što se odnosi ovdje spomenuto formiranje klika? Na primjer, među petero braće i sestara koji se okupljaju, troje su gradski radnici, a dvoje su poljoprivrednici. Troje gradskih radnika često se drže zajedno, govoreći kako je život bolji u gradu, a gori na selu, gdje ljudima nedostaje obrazovanja, širih vidika i manira. Oni omalovažavaju ljude sa sela, uvijek govoreći svisoka dvjema osobama sa sela, koje se tada osjećaju povrijeđeno i žele im se suprotstaviti, govoreći da su gradski ljudi sitničavi i da paze na svaki detalj, dok su ljudi sa sela velikodušni. Tijekom okupljanja, čini se da se nikad ne slažu, što često dovodi do nepotrebnih sporova i rasprava. Slaže li se ovih petero skladno? Jesu li ujedinjeni u Božjoj riječi? Jesu li međusobno usklađeni? (Ne.) Kad gradski ljudi uvijek govore „mi građani”, a ljudi sa sela uvijek govore „mi seljaci”, što oni rade? (Formiraju klike.) Ovo je četvrto pitanje o kojem ćemo prisno razgovarati: formiranje klika. Ovo klikaško ponašanje znači formiranje skupina i frakcija. Formiranje raznih bandi, frakcija i drugih zatvorenih skupina na temelju regije, ekonomskih uvjeta i društvene klase, kao i različitih gledišta, predstavlja formiranje klika. Bez obzira na to tko vodi te klike, unutar crkve, formiranje različitih bandi i frakcija, te formiranje neusklađenih bandi, sve su to pojave formiranja klika. Na nekim mjestima, cijela proširena obitelj vjeruje u Boga, i na mjestu okupljanja, osim dvoje ljudi s različitim prezimenima, ostali pripadaju njihovoj vlastitoj obitelji. Ta obitelj tada formira frakciju ili bandu, čineći dvoje ljudi s različitim prezimenima autsajderima. Bez obzira na to tko se u toj obitelji suoči s bilo kojim problemom ili bude orezan, ako jedna osoba izrazi pritužbe, ostali se pridružuju kako bi ponovili isto. Ako netko djeluje protivno načelima, ostali ga pokrivaju i prikrivaju njegove postupke, zabranjujući bilo kome da ih razotkrije; čak ni najmanje spominjanje tog problema nije prihvatljivo, a kamoli orezivanje. U čemu je ovdje problem? Možete li to razlučiti? Kada se ti članovi obitelji okupe, kao da svi pušu u isti rog i usklađeni su, gledajući kamo vjetar puše i osluškujući znakove prije nego što progovore. Ako njihov kolovođa zauzme određeni stav, svi ostali ga slijede, a drugi se ne usuđuju provocirati ih ili iznositi prigovore. Zar pojava ovog fenomena u crkvenom životu ne predstavlja prekidanje i ometanje normalnog reda crkve? Ljudi iz ove bande diktiraju koji će se odlomci Božjih riječi jesti i piti tijekom okupljanja, i svi moraju slušati; čak im i crkvene starješine moraju popustiti i ne mogu se protiviti. Oni izjavljuju koga treba izabrati za starješine i djelatnike, a crkvene starješine moraju njihovo mišljenje smatrati najvažnijim i ne shvaćati ga olako. Istovremeno, neprestano regrutiraju „talente”, uvlačeći one koji će ih slušati, one kojima mogu vjerovati i one koji su im od koristi u svoju skupinu kako bi ih iskoristili za svrhe skupine, neprestano šireći svoj utjecaj. Ova klika ima za cilj kontrolirati crkveni život; njihov kolovođa želi kontrolirati crkvu. Ova grupa ima značajnu moć; oni se udružuju kako bi djelovali unutar crkve. Što god se dogodilo u crkvi, oni žele biti uključeni. Drugi moraju čitati njihove izraze lica prije nego što progovore ili bilo što urede, čak do te mjere da sadržaj svakog okupljanja radi jedenja i pijenja mora biti u skladu s njihovim dogovorima i željama. Čak i ako crkvene starješine žele nešto učiniti, prvo se moraju posavjetovati s njima i čuti njihove ideje. Većina braće i sestara je pod njihovom kontrolom, a mnoge stvari crkvenog rada također su pod njihovom kontrolom. Ti ljudi koji formiraju klike ozbiljno prekidaju i ometaju crkveni život i rad crkve. Je li ovaj problem ozbiljan? Treba li ograničiti te postupke? Treba li se pozabaviti njima? Kolovođe ovih klika treba ograničiti i ukloniti ili izbaciti, dok sa smušenim pojedincima koji ih slijede treba prvo razgovarati u zajedništvu i pomoći im. Ako se ne pokaju ili ne promijene smjer, tada ih se mora ograničiti. Nemojte im nimalo popuštati!

Što podrazumijeva formiranje klika – je li to lako razumjeti? Ako jedna osoba pokrene neko pitanje, a nekoliko drugih ponovi njezino mišljenje, računa li se to kao formiranje klika? (Ne.) Ako neka braća i sestre, koji imaju relativno veće breme i osjećaj za pravdu, pozovu druge da im se pridruže u dovršavanju važnog zadatka, ili ako, s ciljem postizanja rezultata na okupljanju i kako bi mogli razumjeti istinu i Božje namjere o nekoj značajnoj temi, vode sve u razgovoru u zajedništvu, a svi slijede njihov tok misli u razgovoru i molitvenom čitanju Božjih riječi, računa li se to kao formiranje klika? (Ne.) Koje su osobe u crkvi sklone formiranju klika? Kakvo ponašanje čini formiranje klika? (Nekoliko ljudi koji se međusobno pokrivaju i popuštaju si, ili se upuštaju u ljubomoru i svađe, što sve prekida i ometa rad crkve – to je formiranje klika.) To je jedan aspekt. Što je ovdje ključna poanta? Međusobno pokrivanje i popuštanje dovode do prekidanja i ometanja; iako znaju da je nešto što čine pogrešno i da nije u skladu s načelima istine, ipak to namjerno prikrivaju, iznose sofizme i ne govore istinu, radije nanoseći štetu radu crkve i interesima Božje kuće samo da bi zaštitili nečiji obraz i status, te pokrivajući one koji čine zlo i uzrokuju prekidanja i ometanja po cijenu izdaje interesa Božje kuće – to je formiranje klika. Drugi scenarij uključuje poticanje i obmanjivanje ljudi da se zajednički suprotstave aranžmanima Božje kuće. To je po prirodi ozbiljno, a također je oblik prekidanja i ometanja Božjeg djela i normalnog reda crkve. Koja je glavna svrha formiranja klika? To je kontrolirati crkvu i kontrolirati Božji izabrani narod.

Postoji i jedna vrsta formiranja klika koja uključuje pridobivanje raznih vrsta pojedinaca laskanjem i ugađanjem. Na površini se čini da svatko u takvim bandama može slobodno govoriti i izražavati vlastito mišljenje. Međutim, gledajući krajnje rezultate, možete vidjeti da oni zapravo slijede vodstvo onoga što jedna osoba kaže – ta osoba je njihov vjetrokaz. Dakle, kako ta osoba privlači druge na svoju stranu? Oni vide koga mogu privući i koga je lako privući, te im čine male usluge, nudeći im malo brižne pomoći. Zatim izvlače informacije o njima, otkrivajući što vole, kako vole govoriti, kakve su im osobnosti i hobiji. Istovremeno se često slažu s njima u razgovoru kako bi osvojili njihova srca, i na kraju ih postupno, malo po malo, „ganu”, čineći da nesvjesno uđu u njihovu kliku i pridruže se njihovim redovima. Općenito govoreći, pridobivanje ljudi slatkorječivošću vrlo je nježna metoda, puna je „ljudske topline” i vrlo je učinkovita. Na primjer, ako netko redovito iskazuje ljubav drugoj osobi, slaže se s njom u razgovoru i pokazuje razumijevanje i toleranciju prema njoj, ta će osoba nesvjesno razviti povoljan dojam o njemu i približiti mu se, a zatim će biti uključena u njegove redove. U kojim situacijama takve bande i frakcije dolaze do izražaja? Čim je jedan od njihovih okorjelih sljedbenika razotkriven, osjeća se povrijeđeno, ili su njegovi interesi, status ili ugled narušeni ili oštećeni od strane nečega ili nekoga izvan njihove frakcije, ovakva će osoba ustati da govori u njihovu korist, boreći se za njihove interese i prava – to je formiranje klika. Dvije očite vrste formiranja klika su pokrivanje i popuštanje ljudima, te kolektivno suprotstavljanje. Međutim, formiranje klika slatkorječivošću ne čini se tako snažnim kao dvije upravo spomenute vrste, a članovi takvih klika obično ostaju neprimijećeni unutar crkve. Ali kada dođe vrijeme da ljudi naprave izbor, da zauzmu jasan stav, takve frakcije postaju izrazito očite. Na primjer, ako kolovođa frakcije kaže da određeni crkveni starješina ima kova, njegovi će sljedbenici odmah navesti hrpu primjera kako taj starješina pokazuje taj kov. Ako kolovođa frakcije kaže da crkvenom starješini nedostaje radne sposobnosti, da ima loš kov i lošu ljudskost, ostali će članovi slijediti taj primjer, govoreći o tome kako je taj crkveni starješina nesposoban, kako nije u stanju prisno razgovarati o istini, kako govori riječi i doktrine, te će reći da bi svi trebali izabrati pravu osobu. Ovo je vrsta nevidljive klike. Iako se ne ističu javno kako bi preuzeli vlast i kontrolirali ljude u crkvi, unutar takvih frakcija i bandi postoji nevidljiva sila koja kontrolira crkveni život i red crkve. Ovo je strašniji, skriveni oblik formiranja klika. Osim dvije prethodno spomenute, lako razlučive situacije formiranja klika, koje su problemi koje bi crkvene starješine trebali riješiti, ovaj skriveni oblik formiranja klika problem je koji bi crkvene starješine trebali još više riješiti i pobrinuti se za njega. Kako bi se trebali pozabaviti time? Moraju se izravno obratiti kolovođi takve bande kroz razgovor u zajedništvu. Zašto se prvo usredotočiti na razgovor s tim kolovođom? Na površini se čini da članove takve klike nitko ne kontrolira, ali u stvarnosti, svi oni duboko u sebi znaju koga slušaju i žele slušati tu osobu. Stoga, onim koga idoliziraju i tko ih kontrolira treba se pozabaviti, i treba mu kroz razgovor u zajedništvu prenijeti istinu kako bi razumio prirodu svojih postupaka. Iako se kolovođa možda nije otvoreno suprotstavio Božjoj kući ili galamio protiv starješina, on kontrolira pravo govora tih ljudi, njihove misli, gledišta i put koji slijede. On je skriveni antikrist. Takve pojedince mora se identificirati, zatim razlučiti i raščlaniti. Ako se ne pokaju, treba ih ograničiti i izolirati. Zatim treba provesti istragu svakog od njihovih članova kako bi se vidjelo tko je među njima iste vrste. Prvo, odvojite te pojedince, a zatim razgovarajte u zajedništvu sa smušenim pojedincima koji su plašljivi, kukavice i zaluđeni. Ako se mogu pokajati i odustati od slijeđenja antikrista, mogu ostati u crkvi; ako ne, treba ih izolirati. Je li to prikladan pristup? (Da.) Postoji li ova pojava unutar crkve? Treba li riješiti ovakav problem? (Treba ga riješiti.) Zašto ga treba riješiti? Otkako je Božja kuća počela širiti evanđelje, sile antikrista su sveprisutne u crkvenom životu, a mnogi od Božjeg izabranog naroda su u različitim stupnjevima pogođeni, sputani ili kontrolirani tim silama. Kad god ti ljudi govore ili djeluju, nisu u stanju slobode i oslobođenja, već su pokolebani, pod utjecajem, kontrolirani i zarobljeni mislima i gledištima nekih pojedinaca. Ti se ljudi osjećaju prisiljenima govoriti i djelovati na određene načine; ako to ne čine, brinu se i boje se snositi posljedice koje nastaju. Nije li to utjecalo na crkveni život i omelo ga? Je li to očitovanje normalnog crkvenog života? (Ne.) Takav crkveni život nije normalnog reda, već ga kontroliraju zli ljudi. Sve dok zli ljudi drže vlast u crkvi, ondje ne vladaju Božja riječ ili istina. Starješine, djelatnici i braća i sestre koji razumiju istinu bit će potlačeni. Takva crkva je ona koju kontroliraju sile antikrista. To je također problem i pojava prekidanja i ometanja Božjeg djela i normalnog reda crkve, kojim bi se starješine i djelatnici trebali pozabaviti i riješiti ga. Neki ljudi koji su u bandi antikrista boje se gubitka povjerenja svoje bande, gubitka svojih podupiratelja, gubitka prijatelja, nedostatka podrške u vrijeme potrebe i tako dalje. Stoga se svim silama trude ostati u bandi. Nije li ova situacija ozbiljna? Ne bi li je trebalo riješiti? (Da.) Kada se ovakva situacija pojavi unutar crkve, osjeća li je većina ljudi? Razlučuje li je većina ljudi? Neke ljude netko kontrolira, a da toga nisu ni svjesni, uvijek moraju slijediti misli i gledišta te osobe, njezine izjave i postupke, njezina učenja, i boje se reći „ne”, boje se ići protiv te osobe, pa čak moraju i neiskreno kimati glavom u znak slaganja i smiješiti se kad ta osoba govori, iz straha da je ne uvrijede. Postoje li ovakve situacije? Koji je problem koji ovdje treba riješiti? Crkvene starješine trebaju se pozabaviti tim antikristom kolovođom koji je sposoban obmanjivati i kontrolirati druge. Prvo, trebaju razgovarati u zajedništvu o istini kako bi omogućili većini ljudi da razluče tog antikrista, zatim ograničiti samog antikrista. Ako se antikrist ne pokaje, treba ga odmah ukloniti kako bi se spriječilo da nastavi ometati normalan red crkve.

Ukratko, u normalnom crkvenom životu, braća i sestre trebali bi moći slobodno i nesputano razgovarati u zajedništvu o Božjim riječima, kao i o svojim osobnim uvidima, razumijevanjima, iskustvima i poteškoćama. Naravno, trebali bi imati i pravo davati prijedloge, kritizirati i razotkrivati sve postupke starješina i djelatnika koji krše načela, a istovremeno imati pravo pružati pomoć i savjete. Sve bi to trebalo biti slobodno i svi ti aspekti trebali bi biti normalni; ne bi trebali biti kontrolirani od strane bilo kojeg pojedinca, što bi dovelo do toga da Božji izabrani narod bude sputan – to ne bi bio normalan crkveni život. Božja kuća ima zahtjeve, pravila i načela o tome kako bi braća i sestre trebali govoriti, djelovati i vladati se, te kako bi trebali uspostaviti normalne međuljudske odnose u crkvenom životu, i tako dalje, a te stvari ne određuje nijedan pojedinac. Kada braća i sestre nešto čine, ne moraju gledati u izraz lica bilo kojeg pojedinca, ne trebaju slijediti zapovijedi bilo kojeg pojedinca niti biti sputani od strane bilo koje osobe. Nitko ne bi trebao služiti kao vjetrokaz ili kormilar; jedino što može pružiti smjer jest Božja riječ, istina. Stoga, ono čega se Božji izabrani narod mora pridržavati jest Božja riječ, istina i načela prisnog razgovora o istini na okupljanjima. Ako ste uvijek sputani od strane druge osobe, uvijek primate njezine migove i više se ne usuđujete nastaviti govoriti kada vidite njezin nezadovoljan pogled ili namršteno lice, ako ste uvijek ograničeni od te osobe dok razgovarate u zajedništvu o Božjim riječima i o svojim osobnim iskustvenim razumijevanjima, uvijek se osjećajući sputano, nesposobni djelovati u skladu s istina-načelima, i ako vas riječi, pogledi, izrazi lica, ton glasa te osobe i skrivene prijetnje u njezinom govoru neprestano sputavaju, tada ste kontrolirani unutar klike koju vodi ta osoba. To je problematično; to nije crkveni život, već život frakcije kojom vlada antikrist. Kada se radi o ovakvom problemu, starješine i djelatnici trebali bi istupiti kako bi ga riješili, a i braća i sestre također imaju obvezu i pravo braniti normalan red crkve. One koji prekidaju i ometaju crkveni život, posebno one koji formiraju klike i žele kontrolirati crkvu, treba zaustaviti, razotkriti i raščlaniti, omogućujući svima da steknu razlučivanje i prozru suštinu problema, a to je pokušaj uspostave neovisnog kraljevstva. Crkva ne dopušta formiranje klika i podjelu crkve iz bilo kojeg razloga. Na primjer, podjela u bande na temelju društvenog identiteta i statusa, susjedstva, regija ili vjerske denominacije, ili podjela u bande na temelju razine obrazovanja, bogatstva, rase i boje kože, i tako dalje – sve to je protivno načelima istine i ne bi se smjelo događati u crkvi. Bez obzira na to koji se izgovor koristi za podjelu ljudi u te hijerarhije, redove, frakcije i klike, to će prekidati i ometati rad crkve i normalan red crkvenog života, i to je problem koji bi starješine i djelatnici trebali brzo riješiti. Ukratko, bez obzira na razloge zbog kojih se ljudi dijele u klike, frakcije ili bande, ako su oformili određenu silu i predstavljaju ometanje rada crkve i reda crkvenog života, treba ih zaustaviti i ograničiti. Ako se članovi takvih klika ne daju odvratiti, te se zlotvore može izolirati i izbaciti. Rješavanje ovih problema također je dio posla i odgovornosti koje bi starješine i djelatnici trebali obavljati. Dakle, što ovdje treba razumjeti? To je da kada su neki ljudi formirali snage u crkvi i sposobni su parirati crkvenim starješinama i suprotstavljati im se, kao i radu crkve i Božjim riječima, te su sposobni ometati i narušavati normalan red crkvenog života, takva ponašanja, očitovanja i situacije treba ograničiti i brzo riješiti. Ne prave se razlike na temelju broja uključenih ljudi kada se radi o formiranju klika. Ako se dvoje ljudi dobro slažu i ne uzrokuju nikakva ometanja u crkvi, nema potrebe za miješanjem. Međutim, jednom kada počnu uzrokovati ometanja i formiraju snagu kako bi kontrolirali crkvu, te pojedince treba zaustaviti i ograničiti. Ako se ne pokaju, treba ih odmah ukloniti ili izbaciti. To je načelo.

22. svibnja 2021.