Koliko dugo već razgovaramo u zajedništvu o odgovornostima starješina i djelatnika? (Četiri i pol mjeseca.) Imate li vi, nakon što smo toliko dugo razgovarali o ovome, sada nešto jasnije razumijevanje o konkretnom radu koji starješine i djelatnici trebaju obavljati? (Da, naše razumijevanje o tome je nešto jasnije.) Trebalo bi biti jasnije nego prije. Moj je razgovor u zajedništvu toliko konkretan i jasan da ako netko i dalje ne razumije, to bi značilo da je intelektualno ograničen, zar ne? (Da.) Gledajući sada na ovo, mislite li da je lako biti dobar starješina ili djelatnik? (Nije lako.) Koje su kvalitete potrebne? (Treba posjedovati kov i ljudskost neophodne za starješine i djelatnike, kao i istina-stvarnost i osjećaj odgovornosti.) U najmanju ruku, treba imati savjest, razum i odanost, a nakon toga kov i radnu sposobnost. Kada osoba posjeduje sve te kvalitete, može biti dobar starješina ili djelatnik i ispuniti svoje odgovornosti.

Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Drugi dio)

Na posljednjem okupljanju, razgovarali smo u zajedništvu o dvanaestoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” Unutar ove stavke, prvenstveno smo razgovarali o tome koji ljudi, događaji i stvari prekidaju i ometaju djelo Božje i normalan red u crkvi. Ako starješine i djelatnici žele zaustaviti i ograničiti razne ljude, događaje i stvari koji uzrokuju prekide i smetnje unutar crkve, i žele dobro obaviti ovaj posao, moraju prvo znati i shvatiti koji ljudi, događaji i stvari prekidaju i ometaju djelo Božje i normalan red u crkvi. Nakon toga, moraju te pojave dovesti u vezu s ljudima, događajima i stvarima u stvarnom crkvenom radu i crkvenom životu, a zatim izvršiti različite zadatke kao što je njihovo zaustavljanje i ograničavanje. To je zahtjev za starješine i djelatnike. Na našem posljednjem okupljanju, razgovarali smo u zajedništvu o nekim od raznih ljudi, događaja i stvari koji prekidaju i ometaju rad crkve i crkveni život, počevši od onih koji se odnose na crkveni život. Također smo kategorizirali ljude, događaje i stvari u crkvenom životu koji po svojoj prirodi uzrokuju prekide i ometanja. Koliko je ukupno bilo točaka? (Jedanaest. Prva, često skretanje s teme prilikom razgovora u zajedništvu o istini; druga, govorenje riječi i doktrina kako bi se ljude navelo na pogrešan put i zadobilo njihovo poštovanje; treća, brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova; četvrta, formiranje klika; peta, borba za status; šesta, sijanje razdora; sedma, napadanje i mučenje ljudi; osma, širenje predodžbi; deveta, iskaljivanje negativnosti; deseta, širenje neosnovanih glasina; i jedanaesta, kršenje izbornih načela.) Šesta točka je sijanje razdora, koje po svojoj prirodi uzrokuje prekide i ometanja, ali u usporedbi s drugim zlim djelima, to je manji problem. Promijenite to u „stupanje u neprilične odnose”, i priroda ovoga je ozbiljnija od sijanja razdora. Sedma točka je napadanje i mučenje ljudi. Promijenite to u „uzajamne napade i verbalne prepirke” – nije li ovo po prirodi ozbiljnije, te konkretnije i prikladnije? (Da.) Uzajamni napadi i verbalne prepirke su često prisutna vrsta problema u crkvenom životu koja se odnosi na prekide i ometanja. Izmjena ove dvije točke na ovaj način čini ih prikladnijima i bližima problemima koji se javljaju unutar crkvenog života. Jedanaesta točka je kršenje izbornih načela. Promijenite to u „manipuliranje i ometanje izbora.” Ovo je samo promjena u formulaciji; priroda ovoga ostaje ista, samo je stupanj pojačan – sada se više odnosi na prirodu uzrokovanja prekida i ometanja.

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

V. Borba za status

Prošli put smo u zajedništvu razgovarali do četvrte točke, formiranja klika. Ovaj put ćemo prijeći na razgovor o petoj točki, borbi za status. Borba za status je problem koji se često javlja u crkvenom životu i nije ga neuobičajeno vidjeti. Koja stanja, ponašanja i očitovanja pripadaju praksi borbe za status? Koja očitovanja borbe za status pripadaju problemu prekidanja i ometanja Božjeg djela i normalnog reda u crkvi? Bez obzira o kojoj točki ili kategoriji razgovaramo, ona se mora odnositi na ono što je rečeno u dvanaestoj stavci, o „raznim ljudima, događajima i stvarima koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi.” Mora doseći razinu prekidanja i ometanja, i mora se odnositi na tu prirodu – tek tada je vrijedno razgovora u zajedništvu i raščlambe. Koja su očitovanja borbe za status povezana s ovom prirodom prekidanja i ometanja rada doma Božjeg? Najčešće se ljudi bore s crkvenim starješinama za status, što se uglavnom očituje u tome da iskorištavaju pogreške i propuste starješina kako bi ih ocrnili i osudili, te namjerno razotkrivaju njihova otkrivenja iskvarenosti te propuste i nedostatke u njihovoj ljudskosti i kovu, osobito kada se radi o odstupanjima i greškama koje su počinili u svom radu ili pri postupanju s ljudima. To je najčešće viđeno i najočitije očitovanje borbe s crkvenim starješinama za status. Nadalje, ti ljudi ne mare za to koliko dobro crkveni starješine obavljaju svoj rad, postupaju li u skladu s načelima ili postoje li problemi s njihovom ljudskošću, i jednostavno su buntovni prema tim starješinama. Zašto su buntovni? Zato što i oni žele biti crkveni starješine – to je njihova ambicija, njihova želja, i zato su buntovni. Bez obzira na to kako crkveni starješine rade ili rješavaju probleme, ti se ljudi uvijek hvataju za stvari u vezi s njima, sude im i osuđuju ih, pa čak idu toliko daleko da od muhe prave slona, iskrivljavaju činjenice i dižu sve na razinu principa. Oni ne koriste mjerila koja dom Božji zahtijeva od starješina i djelatnika da bi procijenili djeluju li ti starješine u skladu s načelima, jesu li ispravni ljudi, jesu li ljudi koji teže istini i imaju li savjest i razum. Oni ne procjenjuju starješine prema tim načelima. Umjesto toga, na temelju vlastitih namjera i ciljeva, neprestano cjepidlače i traže dlaku u jajetu, pronalazeći stvari koje će upotrijebiti protiv starješina ili djelatnika, šireći glasine iza njihovih leđa o tome da rade stvari koje nisu u skladu s istinom, ili razotkrivajući njihove nedostatke. Mogli bi, na primjer, reći: „Starješina taj-i-taj je jednom pogriješio i bio je orezan od Višnjeg, a nitko od vas to nije znao. Vidite, tako se dobro pretvaraju!” Oni ne razmatraju i ne mare za to je li taj starješina ili djelatnik meta odgajanja od strane Božjeg doma, ili je li u skladu s mjerilom kao starješina ili djelatnik, oni im samo nastavljaju suditi, izvrtati činjenice i podmetati im iza leđa. I s kojim ciljem oni to čine? Da bi se borili za status, zar ne? Postoji cilj u svemu što govore i čine. Oni ne uzimaju u obzir crkveni rad, a njihova procjena starješina i djelatnika ne temelji se na riječima Božjim ili istini, a još manje na radnim aranžmanima Božjeg doma ili načelima koja Bog zahtijeva od čovjeka, već na njihovim vlastitim namjerama i ciljevima. Oni se protive svemu što starješine ili djelatnici kažu, a zatim nude svoje vlastite „uvide.” Bez obzira na to koliko je onoga što starješine i djelatnici govore u skladu s istinom, oni to ni najmanje ne prihvaćaju. Odbacuju sve što starješine i djelatnici kažu i iznose vlastita različita mišljenja. Osobito, kada se starješina ili djelatnik otvori i potpuno ogoli, govoreći o svojoj samospoznaji, oni se osjećaju još zadovoljnije i misle da su pronašli svoju priliku. Kakvu priliku? Priliku da ocrne tog starješinu ili djelatnika, da svima daju do znanja da taj starješina ili djelatnik ima loš kov, da može biti slab, da je također iskvaren čovjek, da također često griješi u onome što radi i da nije ništa bolji od bilo koga drugog. To je njihova prilika da pronađu nešto što će upotrijebiti protiv tog starješine ili djelatnika, njihova prilika da potaknu sve da osude, svrgnu i sruše tog starješinu ili djelatnika. A motivacija za sva ta ponašanja i postupke nije ništa drugo doli borba za status. Ako se slijede izborna načela i načela odgajanja i korištenja ljudi u Božjem domu, u normalnim okolnostima, takvi pojedinci nikada neće biti izabrani za starješine ili djelatnike. To je nešto što su oni prozreli i jasno shvatili, pa pribjegavaju bilo kakvim sredstvima kako bi napali i osudili starješine i djelatnike. Bez obzira tko postane starješina ili djelatnik, oni su jednostavno prkosni prema njima, i uvijek cjepidlače i iznose neodgovorne, kritičke komentare o njima. Čak i ako nema ničeg lošeg u postupcima ili riječima tih starješina i djelatnika, oni uvijek uspiju pronaći neku grešku kod njih – zapravo, problemi koje oni izdvajaju nisu stvar principa, već su čisto trivijalne stvari. Pa zašto se onda bave tim trivijalnim stvarima? Zašto su u stanju tako otvoreno suditi i osuđivati starješine i djelatnike zbog takvih stvari? Imaju samo jedan cilj, a to je borba za moć i status. Bez obzira na to kako dom Božji u zajedništvu razgovara o raznim očitovanjima lažnih starješina i antikrista, oni ta očitovanja nikada ne povezuju sa sobom, već ih isključivo povezuju sa starješinama i djelatnicima na svim razinama. Jednom kada pronađu podudaranje, misle: „Sada imam dokaz; konačno sam našao nešto što mogu iskoristiti protiv njih i dobio sam dobru priliku.” Tada postaju još neobuzdaniji u razotkrivanju, suđenju, davanju kritičkih procjena i osuđivanju svega što ti starješine i djelatnici čine. Neka od pitanja koja pokreću mogu na površini izgledati pomalo problematična, ali kada se mjere prema načelima, nisu značajna. Pa zašto ih onda iznose? Ne iz bilo kojeg drugog razloga, već da bi razotkrili starješine i djelatnike, s ciljem da ih osude i poraze. Ako starješine i djelatnici budu natjerani u negativnost, mole za milost i poklone im se, ako braća i sestre vide da su ti starješine uvijek negativni i slabi, i da često griješe kada djeluju, te ih više ne biraju za starješine, ako braća i sestre više ne slušaju tako pažljivo kada ti starješine u zajedništvu govore o istini, i ako ljudi više ne surađuju tako aktivno i ozbiljno kada ti starješine provode rad, tada će oni koji se bore za status biti zadovoljni i imat će priliku da to iskoriste. To je scenarij koji najviše žele vidjeti i ono čemu se najviše nadaju da će se dogoditi. Koji je njihov cilj u svemu tome? Nije da pomognu ljudima razumjeti istinu i razlučiti lažne starješine i antikriste, niti da vode ljude pred Boga. Umjesto toga, njihov je cilj poraziti i srušiti starješine i djelatnike kako bi ih svi vidjeli kao najprikladnijeg kandidata za starješinu. U tom trenutku, njihov će cilj biti postignut i samo će morati čekati da ih braća i sestre predlože za starješinu. Ima li takvih ljudi u crkvi? Kakve su njihove naravi? Ti pojedinci su opake naravi, uopće ne ljube istinu, niti je primjenjuju; oni samo žele imati moć. A što je s onima koji razumiju nešto od istine i posjeduju nešto razlučivanja – bi li oni bili voljni dopustiti takvim ljudima da imaju moć? Bi li oni bili voljni pasti pod njihovu moć? (Ne.) Zašto ne? Kad bi većina ljudi mogla jasno vidjeti priroda-bit takvih pojedinaca, bi li ih i dalje birali za starješine? (Ne.) Ne bi, osim ako su se svi tek upoznali i nisu baš dobro upoznati jedni s drugima. Ali jednom kada se upoznaju i jasno vide koji pojedinci imaju loš kov i smeteni su, koji su zli ljudi opake i podmukle naravi, koji žude za borbom za status i hodaju putem antikrista, koji mogu težiti istini i odano vršiti svoje dužnosti, i tako dalje, jednom kada dokuče priroda-bit i kategorije raznih ljudi, tada će izbor starješina biti relativno ispravan i u skladu s načelima.

Bi li većina ljudi radije izabrala za starješinu nekoga tko se uvijek bori za status, ili bi izabrali nekoga čiji su kov i radna sposobnost relativno prosječni, ali tko je marljiv i postojan? Kada nije jasno kakav je karakter tih dvaju pojedinaca, koja je njihova priroda-bit, ili kojim putem idu, koga bi većina ljudi radije izabrala za starješinu? (Drugoga, onoga tko je postojan.) Većina ljudi bi izabrala drugoga. Očitovanja onih koji se uvijek bore za status dokaz su njihove ljudskosti i suštine. Zar većina ljudi ne može prozrijeti i razlučiti njihova očitovanja? Ljudi će reći: „Ova osoba uvijek stvara probleme crkvenom starješini; njegove su ambicije usmjerene na postizanje statusa crkvenog starješine, on želi zamijeniti nju kao starješinu. Otkako je ta osoba izabrana za crkvenu starješinu, on ju je uvijek imao na piku i gledao poprijeko. Uvijek joj drsko odgovara i pronalazi greške u svemu što ona radi, hvatajući se za sve što može, a također joj sudi i razotkriva njezine nedostatke iza njezinih leđa. Osobito tijekom okupljanja ili kada se u zajedništvu razgovara o djelu, ako se ona na trenutak ne izrazi jasno, on je prekida, pokazujući veliku nestrpljivost. Čak je i prezire, ruga joj se, ismijava je i smije joj se; otežava joj stvari na svakom koraku i dovodi je u neugodne situacije.” Kada su ta ponašanja svima razotkrivena, neće li većina ljudi moći razlučiti tog pojedinca? (Da.) Onda, pogoduje li to njegovom preuzimanju položaja starješine? Definitivno ne. Jesu li ti ljudi koji se bore za status pametni ili glupi? Jasno, oni su idioti, budale. Postoji još jedan ozbiljan problem: Ti pojedinci su đavli, a njihova je priroda nepromjenjiva! Njihova želja za moći i statusom je nekontrolirana, čak do te mjere da izgube razum, što nije svojstveno normalnoj ljudskosti. Ta želja premašuje granice razumnosti i savjesti normalne ljudskosti, dostižući razinu beskrupuloznosti. Ti će ljudi djelovati na ovaj način bez obzira na vrijeme, mjesto ili kontekst, ne uzimajući u obzir posljedice, a kamoli utjecaj svojih postupaka. To su najtipičnija očitovanja i pristupi onih koji se bore za status. Kad god je okupljanje ili razgovor u zajedništvu o radu, čim se svi okupe, ti pojedinci uzrokuju ometanja poput dosadnih muha, kvareći crkveni život i normalan red razgovora u zajedništvu o istini. Takva ponašanja i pristupi po svojoj prirodi uzrokuju prekide i ometanja. Ne bi li takve pojedince trebalo ograničiti? U teškim slučajevima, ne bi li ih trebalo ukloniti ili izbaciti? (Da.) Ponekad, oslanjanje isključivo na snagu crkvenih starješina da ograniče zle ljude može biti prilično slab i izoliran napor – ako, nakon što jasno vide ozbiljnost prekidanja i ometanja koje uzrokuju zli ljudi i temeljito razluče njihovu suštinu, braća i sestre se mogu ujediniti s crkvenim starješinama u zaustavljanju i ograničavanju takvih zlih pojedinaca, neće li to biti učinkovitije? (Da.) Ako netko kaže: „Ograničavanje zlih ljudi je odgovornost starješina i djelatnika, to nema nikakve veze s nama običnim vjernicima. Nećemo se time zamarati! Zli ljudi se bore za status s crkvenim starješinama; bore se za status s onima koji ga imaju. Mi nemamo status; oni ne pokušavaju ništa uzeti od nas. U svakom slučaju, to nas ne pogađa. Neka se bore kako žele. Ako crkveni starješine imaju sposobnost, trebali bi ih ograničiti; ako ne, trebali bi ih pustiti na miru. Kakve to veze ima s nama?” Je li to gledište dobro? (Ne.) Zašto nije dobro? (Ne podržavaju normalan red u crkvi.) Točnije rečeno, na što se odnosi normalan red u crkvi? Ne odnosi li se na normalan crkveni život? (Da.) To uključuje normalan i uredan crkveni život – uključuje uredno jedenje i pijenje Božjih riječi, što znači da ljudi mogu molitveno čitati i u zajedništvu razgovarati o Božjoj riječi, te dijeliti osobna iskustva, u crkvenom životu gdje Duh Sveti djeluje, Bog je prisutan i Bog vodi, a istovremeno primati prosvjetljenje i usmjeravanje od Duha Svetoga i stjecati svjetlo. To je ono što bi Božji izabrani narod trebao uživati u crkvenom životu. Ako neki ljudi unište taj normalan red, onda bi ih trebalo zaustaviti i ograničiti u skladu s načelima, i ne bi ih se smjelo tolerirati. To nije samo odgovornost i obveza starješina i djelatnika, već i odgovornost i obveza svih koji razumiju istinu i posjeduju razlučivanje. Naravno, bilo bi najbolje kad bi crkveni starješine mogli stati na čelo ovog rada, razgovarajući u zajedništvu s braćom i sestrama o prirodi postupaka tih pojedinaca, o tome kojoj vrsti ljudi ti pojedinci pripadaju na temelju svojih očitovanja, te kako bi braća i sestre trebali razlučiti i prozrijeti takve pojedince. Ako se ti zli ljudi ne ograniče, a braća i sestre budu svi uznemireni, zaluđeni i obmanuti od njih, te crkveni starješine na kraju budu izolirani umjesto tih zlih ljudi, tada će ta crkva postati paralizirana i neizbježno utonuti u kaos. Može li se normalan crkveni život nastaviti u takvim okolnostima? Ako se ne može nastaviti, hoće li crkvena okupljanja i dalje biti plodonosna? Hoće li Božji izabrani narod i dalje nešto dobivati od takvih okupljanja? Ako Božji izabrani narod ništa ne dobiva od njih, jesu li takva okupljanja blagoslovljena od Boga ili se On njih gnuša? Naravno, On ih se gnuša. Okupljanja bez djelovanja Duha Svetoga i bez Božjeg blagoslova više se ne mogu smatrati crkvenim životom, već postaju sastanci društvene skupine. Sviđa li se ikome neuredan crkveni život? Je li on za ikoga izgrađujuć ili koristan? (Ne.) Ako tijekom ovog razdoblja ti nisi dobio ništa u smislu svog ulaska u život ni s jednog okupljanja, onda ti to vrijeme nije imalo nikakvu vrijednost ni značenje; ti si protratio to vrijeme. Ne znači li to da je tvoj ulazak u život pretrpio gubitak? (Da.) Ako tijekom okupljanja postoje zli ljudi koji se bore za status, te se prepiru i svađaju s crkvenim starješinom, i ljudi se posljedično osjećaju tjeskobno, a cijelo okupljanje postane prožeto lošom atmosferom i ispunjeno Sotoninom opakom energijom, i ako, osim raspravljanja o temama tko je u pravu, a tko u krivu, nitko ne dolazi pred Boga da se moli i traga za istinom, i nitko ne djeluje u skladu s načelima, hoće li onda nakon takvog okupljanja tvoja vjera u Boga porasti ili se smanjiti? Hoćeš li ti razumjeti i dobiti više kada je u pitanju istina, ili će tvoj um biti uznemiren prepirkama i nećeš dobiti baš ništa? Ponekad bi ti mogao pomisliti: „Ne razumijem zašto ljudi vjeruju u Boga. Koji je smisao vjerovanja u Boga? Kako se ti ljudi mogu tako ponašati? Jesu li oni još uvijek vjernici u Boga?” Zbog jednog jedinog ometanja od Sotona i zlih đavola, srca ljudi postaju uznemirena i smućena; osjećaju da je vjerovanje u Boga besmisleno i ne znaju vrijednost vjerovanja u Boga, a njihovi umovi postaju raspršeni. Ako svi mogu biti budni i osobito osjetljivi i oštri u vezi s takvim stvarima, umjesto da budu otupjeli i spori, onda kada zli ljudi često govore ili čine stvari u crkvenom životu radi borbe za status, većina ljudi će brzo shvatiti da postoji problem koji treba riješiti. Moći će brzo razlučiti tko manipulira tim situacijama i koja je njihova narav-suština, brzo će shvatiti ozbiljnost problema i moći će zaustaviti i ograničiti zle u kratkom vremenskom razdoblju, pročišćujući ih iz crkve i sprječavajući ih da nastave ometati i sputavati ljude unutar crkve. Ne bi li to bilo korisno i izgrađujuće za većinu ljudi? (Da.)

Ako se vi susretnete sa situacijama u kojima se zli ljudi bore za status, kako ćete se nositi s njima? Kakvo je stajalište većine? (Zaustavit ćemo takvo ponašanje.) Samo ga zaustaviti? Kako ćete ga zaustaviti? Hoćete li im zabraniti da govore, ili reći: „Ne sviđa nam se što vi govorite, zato manje govorite na budućim okupljanjima!” Hoće li to upaliti? Hoće li vas oni poslušati? (Ne.) Dakle, što biste vi trebali učiniti? Vi trebate temeljito razotkriti i raščlaniti njihove namjere, motive i priroda-bit u skladu s Božjom riječi, kako bi braća i sestre mogli razlučiti i biti na oprezu prema takvim ljudima i prirodi njihovih postupaka, umjesto da budete oni koji ugađaju drugima i samo čekate da crkveni starješine i djelatnici razotkriju zle ljude prije nego što vi zauzmete stav i kažete: „Ne bi im više trebalo dopustiti da dolaze na okupljanja.” Je li dobro biti onaj koji ugađa drugima? (Ne, nije.) Kada se suoči s takvim situacijama, ne preferira li većina ljudi izbjegavati i kloniti se tih stvari, umjesto da se sukobljava s tim zlim ljudima, kako bi izbjegli da ih uvrijede i da im kasnije bude neugodno u interakciji s njima? Ne pridržava li se većina ljudi načela za ovozemaljsko ophođenje da budu oni koji ugađaju drugima? (Da.) Onda je to problem. Pretpostavimo da su osamdeset posto ljudi u crkvi ljudi koji ugađaju drugima, i kada vide takve zle pojedince kako se bore za status, nadmoć i položaje starješina u crkvenom životu, nitko ne ustaje da ih zaustavi ili ograniči, a većina ima sljedeće stajalište: „Što manje problema, to bolje. Bolje se ne kačiti s njima, pa zar ih ne mogu jednostavno izbjeći? Samo ću ih se kloniti i to će biti kraj. Neka se bore; kada dođe vrijeme, Bog će ih kazniti. Kakve to veze ima sa mnom!” Može li crkveni život u takvim okolnostima i dalje biti plodonosan? Većina ljudi je lijena i ovisna; jednom kada su crkveni starješine izabrani, oni smatraju da je njihov posao gotov i samo čekaju da crkveni starješine sve obave. Ako ih vi pitate jesu li u njihovoj crkvi podijeljene knjige Božjih riječi, je li bilo prekidanja ili ometanja u crkvenom životu, ili izgovara li itko uvijek riječi i doktrine ili se bori sa starješinama za status, oni kažu: „Crkveni starješine znaju sve o tim stvarima. Ja ne znam o njima i ne trebam se time zamarati. Starješine će se pobrinuti za njih kada dođe vrijeme.” Oni se ne bave niti se raspituju o bilo čemu, nisu informirani o bilo čemu, i niti znaju niti mare za bilo koga od ljudi, događaja ili stvari koji su uključeni u crkveni život, a o kojima bi trebali znati. Kada se radi o onome što ti zli ljudi koji se pojavljuju u crkvi govore i čine kada se bore za status, kao i o ometanjima i utjecajima koje uzrokuju u crkvenom životu, oni su prema tome potpuno ravnodušni, i ne raspituju se niti pitaju o tim stvarima. Nakon što je sve gotovo, ako ih vi pitate jesu li stekli imalo razlučivanja, mogu li razlučiti zle ljude i koja su očitovanja zlih ljudi, ne mogu reći ništa osim: „Pitajte crkvene starješine; oni sve znaju.” Nije li takva osoba rob? Oni su robovi, kukavice su i beskorisni, i žive podlim životom. Situacije u kojima se zli ljudi bore za status zahtijevaju razlučivanje, suočavanje i rješavanje. To nije isključivo odgovornost crkvenih starješina; sav izabrani Božji narod dijeli tu odgovornost. Većina starješina razumije nešto više istina od prosječne osobe, na oprezu su prema tim problemima i mogu vidjeti ciljeve i suštinu postupaka tih ljudi. Istovremeno, većina ljudi bi također trebala praktično učiti lekcije i rasti u razlučivanju, te se ujediniti u skladu s onima u crkvi koji imaju osjećaj za pravdu, i razumiju i teže istini, kako bi poduzeli odgovarajuće mjere protiv tih zlih pojedinaca koji ometaju i prekidaju crkveni život. Trebali bi ih izolirati ili ukloniti, umjesto da stoje po strani i, suočeni s tim problemima, smatraju da je dovoljno tek poslušati malo razgovora u zajedništvu, proširiti vidike i tek toliko da otprilike shvate o čemu se radi, a zatim smatraju da je njihov posao gotov. To je zato što crkveni život nije nešto što se tiče samo crkvenih starješina, a živjeti dobar crkveni život i održavati normalan red crkvenog života nije samo odgovornost crkvenih starješina – već zahtijeva da ga svi zajedno ustanu održavati.

Ljudi koji se bore za status – tip spomenut u petoj točki – često se pojavljuju u crkvenom životu. Njihovo najočitije očitovanje je borba za status s crkvenim starješinama, a zatim borba za status s onima koji posjeduju dobar kov i relativno čisto shvaćaju istinu, onima koji imaju duhovno razumijevanje i onima među braćom i sestrama koji razumiju načela istine, često izazivajući te pojedince. Ti ljudi često u crkvenom životu u zajedništvu razgovaraju o nekim čistim razumijevanjima i svjetlu, dijeleći neka osobna iskustva koja su vrijedna i prenose praktično razumijevanje; ovo uvelike pomaže i izgrađuje braću i sestre. Nakon što čuju njihov razgovor u zajedništvu, braća i sestre imaju put, znajući kako primjenjivati i iskusiti Božju riječ i kako riješiti vlastite probleme. Osjećaju se vrlo zahvalno na Božjem usmjeravanju, a istovremeno cijene i dive se onima koji imaju čisto shvaćanje istine i praktična iskustva. Stoga, skloni su visoko cijeniti te pojedince i približiti im se. Pojava tih pozitivnih stvari koje ugađaju Bogu u crkvenom životu je ono što oni koji se bore za status najmanje žele vidjeti. Kad god vide nekoga da u zajedništvu razgovara o praktičnim iskustvima, osjećaju se nelagodno i ljubomorno, te im postane posebno nelagodno. U toj svojoj nelagodi, pokazuju držanje prkosa, prezira i nezadovoljstva, često u svojim srcima proračunavajući kako da učine da oni koji imaju praktična iskustva i razumiju istinu izgledaju glupo, kao i kako da učine da braća i sestre vide njihove mane i nedostatke, kako ih više ne bi visoko cijenili ili im se približavali. Stoga, oni koji se bore za status sigurno će reći neke stvari i poduzeti neke radnje. Oni napadaju i isključuju one koji dijele iskustvena svjedočanstva i one čiji česti razgovori u zajedništvu o istini osiguravaju i pomažu ulazak u život braće i sestara. Oni često pronalaze nešto što mogu iskoristiti protiv pozitivnih osoba i razotkrivaju njihove nedostatke, s ciljem da udalje Božji izabrani narod od svih koji često u zajedništvu razgovaraju o istini i dijele iskustvena svjedočanstva. Ukratko, oni koji se bore za status su negativci koji se infiltriraju u crkvu i igraju ulogu Sotoninih slugu.

Jedna sestra, koja je prije vjerovanja u Boga činila greške u svojim intimnim odnosima, pokajala se nakon što je postala vjernica i nikada više nije činila takve greške. Osjećala je posebno kajanje zbog svojih prošlih prijestupa i stoga se otvorila i razgovarala u zajedništvu s braćom i sestrama. Koja je svrha i načelo otvaranja i razgovora u zajedništvu? To je poticanje uzajamnog razumijevanja i uklanjanje unutarnjih prepreka između braće i sestara. Većina braće i sestara, nakon što shvate istinu, mogu se otvoriti i u zajedništvu razgovarati o vlastitim otkrivenjima iskvarenosti i prošlim prijestupima, istovremeno izražavajući zahvalnost i hvalu za Božje spasenje. Je li takvo otvaranje i razgovor u zajedništvu prikladno? (Da.) Nakon što shvate istinu, većina braće i sestara može se otvoriti i razgovarati u zajedništvu na ovaj način; predstavlja li to problem? (Ne.) Vrlo je normalno da su ljudi činili neke greške u pogledu svojih intimnih odnosa ili u drugim aspektima prije nego što su povjerovali u Boga. Neki ljudi mogu govoriti o tim greškama, dok se neki skrivaju i pretvaraju, i bez obzira na to kako drugi primjenjuju otvaranje i ogoljavanje, oni sami ne govore ništa. Vjeruju da su te greške njihova sramotna tajna, o kojoj ne smiju nikome reći, kako ne bi izgubili svoj ugled, obraz i položaj. Međutim, neki ljudi shvaćaju stvari drugačije; vjeruju da, budući da su povjerovali u Boga i prihvatili Božje spasenje, sada bi se trebali otvoriti i u zajedništvu razgovarati o svojim prošlim nedjelima i pogrešnim putevima kojima su hodali, te ih iznijeti na raščlambu, i da su to samo stvari kroz koje su prošli kao ljudi koje je Sotona iskvario. Sada se mogu otvoriti, ogoliti i razgovarati u zajedništvu. Bilo da se radi o sažimanju prošlosti ili o stavljanju točke na nju, činjenica da ti ljudi to mogu učiniti dokazuje kakav je njihov stav prema primjeni istine: Oni su voljni primjenjivati istinu i imaju odlučnost da je primjenjuju. Kako točno netko primjenjuje ovisi o njegovom shvaćanju i odlučnosti. Međutim, otvaranje i ogoljavanje definitivno nije greška, a još manje grijeh. To se ne bi smjelo koristiti kao adut protiv nekoga, a još manje bi trebalo postati dokaz koji druga osoba koristi da bi ih napala. Većina ljudi se može ispravno postaviti prema toj stvari, to jest, njihovo shvaćanje o tome je čisto i u skladu s načelima istine. Međutim, zli pojedinci gaje pogrešne namjere; oni inzistiraju na tome da se hvataju za stvari o ljudima kako bi ih ismijavali, poigravali se s njima i sudili im. Takva zla djela su prilično očita. Oni koji se mogu ogoliti, otvoriti i u zajedništvu razgovarati o svojoj iskvarenosti i pogrešnim putevima kojima su išli, posjeduju srca koja gladuju i žeđaju za pravednošću u svom pristupu istini i riječima Božjim. Posljedično, dok čitaju Božje riječi, nesvjesno stječu neka praktična razumijevanja i uvide. Ta praktična razumijevanja i uvidi pomažu im pronaći put primjene kad se suoče s poteškoćama i bezbrojnim situacijama koje se događaju u njihovim životima, što dovodi do nekog istinskog iskustvenog razumijevanja istine. Razgovor o tim istinskim iskustvenim razumijevanjima u zajedništvu je izgrađujuć i koristan za druge; braća i sestre će gledati na te pojedince s divljenjem i poštovanjem, govoreći: „Tvoja praktična iskustva su zaista divna. Nakon što sam čuo o njima, i sam to duboko proživljavam. Vidim da je tvoj način primjene ispravan i blagoslovljen od Boga. I ja sam voljan otpustiti vlastite predodžbe i predrasude i odbaciti svoje terete; želim primjenjivati istinu na jednostavan način i primiti Božje prosvjetljenje i smjerinice poput tebe. Taj put je ispravan.” Nisu li ta očitovanja sasvim normalna? Nije li vrlo ispravno da se takav odnos pojavi među braćom i sestrama? To je vrsta međuljudskog odnosa koja se razlikuje od vrste koja se nalazi među onima koji ne vjeruju u Boga; to je odnos koji Bog odobrava i koji On želi vidjeti. Samo kada takav normalan odnos postoji među braćom i sestrama, crkveni život može biti normalan. Međutim, uvijek će biti nekih zlih ljudi ili nekih sa zlonamjernim namjerama, koji će ustati da napadaju, ocrnjuju i isključuju one s praktičnim iskustvima, one koji žeđaju i gladuju za istinom, i one koji se dive i cijene ljude s iskustvom. Zašto napadaju te pojedince? Njihova svrha nije ništa drugo doli borba za određeni status unutar crkve. Budući da ne ljube istinu niti teže za njom, pretvaraju se da su oni koji teže istini izmišljajući lažna iskustva kako bi zaveli sve i stekli njihovo visoko poštovanje. To je korištenje Sotoninih metoda zavođenja i kontroliranja ljudi kako bi postigli željeni status i moć. Takvi se incidenti često događaju u crkvama posvuda i svima su vidljivi. Ako vi otkrijete da neka braća i sestre posjeduju nešto od istina-stvarnosti, mogu u zajedništvu razgovarati o istinskom iskustvenom razumijevanju Božjih riječi tijekom okupljanja i stekli su pohvalu mnogih, a ipak su iz nekog razloga napadnuti, izloženi osveti i bačeni u patnju od strane nekih, onda biste vi trebali biti na oprezu i razlučiti kakvi ljudi tako postupaju. Zašto su oni koji teže istini često napadnuti i isključeni? Što se ovdje zapravo događa? To definitivno ukazuje na problem.

U crkvenom životu treba obratiti posebnu pozornost na one koji često prigovaraju starješinama i djelatnicima. Nadalje, neki se ljudi često rugaju, ismijavaju ili napadaju one koji više teže istini i čeznu za Božjim riječima. Te negativce također treba pomno nadzirati i promatrati kako bi se vidjelo koji će biti njihovi sljedeći postupci. Ako netko može razotkrivati nedostatke crkvenih starješina ili napadati pojedince koji posjeduju istina-stvarnost bez ikakvog opravdanog razloga dok sudjeluje u crkvenom životu, iza toga definitivno stoji problem i razlog; to zasigurno nije bezrazložno. Braća i sestre trebaju ozbiljno obratiti pozornost na takve pojedince jer to nije mala stvar. Ponekad, netom nakon što čuju svjedočanstvo o praktičnom iskustvu i osjete potpunu radost u srcu, ili netom nakon što steknu malo svjetla i razumijevanja, zle ih osobe sa svega nekoliko zaluđujućih riječi mogu baciti u zbunjenost, te tako izgube sve što su upravo stekli. Taman kad počnu graditi malo vjere, ometu ih zle osobe i vrate se u prvobitno stanje; taman kad počnu razvijati malu žeđ za istinom i Božjom riječju, zajedno s malom odlučnošću da provode istinu u djelo, ometu ih zle osobe, obeshrabre se i izgube motivaciju, te požele što prije napustiti to mjesto sukoba. Jesu li te posljedice ozbiljne? Vrlo su ozbiljne. Stoga, ako u crkvi postoji netko tko uvijek započinje svađe zbog nečega što nije u skladu s njegovim željama, tko se prepire oko toga tko je u pravu, raspravlja o ispravnom i pogrešnom, pa čak i osporava tko je nadmoćniji, a tko podređeniji, takvi bi pojedinci trebali biti znak za uzbunu. Pogledajte koju ulogu igraju u crkvi, kakve posljedice donose, i kroz to možete prozrijeti što je njihova priroda-bit.

U crkvenom životu postoji još jedna vrsta očitovanja borbe za status koja uključuje prekidanje i ometanje crkvenog života i crkvenog rada. Naime, ponekad, kad braća i sestre razgovaraju u zajedništvu o nekom problemu, svačiji razgovor u zajedništvu ima nešto svjetla; što više razgovaraju, to načela istine postaju jasnija i bistrija, a put primjene brzo postaje shvatljiv. Međutim, netko bi mogao iznenada predstaviti „sjajnu ideju”, svoj prijedlog, prekidajući tijek razgovora u zajedništvu i preusmjeravajući temu drugamo, ostavljajući razgovor o glavnoj temi nedovršenim. Površno gledano, ne čini se da uzrokuju ometanje, a kamoli da ograničavaju druge u razgovoru o istini, ali nisu odabrali prikladno vrijeme za uvođenje te teme. Ubacivanjem novog pitanja za razgovor i raspravu u ključnom trenutku kad se razgovara o istini radi rješavanja problema, prethodno pitanje biva prekinuto prije nego što je u potpunosti riješeno. Zar to nije napuštanje zadatka na pola puta? Ne odgađa li to rješavanje problema? Ne samo da problem nije riješen, već je i odgođeno razumijevanje istine kod ljudi. Je li vjerojatno da bi razumni ljudi to činili? Je li pretjerano reći da takve stvari prekidaju i ometaju crkveni život? Uopće ne mislim da jest. Ometati ovakav skup dok se razgovara o istini radi rješavanja problema – zar to nije namjerno prekidanje i ometanje crkvenog života? Ako se netko uvijek upliće u ključnim trenucima kad se razgovara o istini radi rješavanja problema, ako uvijek pokušava presjeći stvari, onda to nije problem nedostatka razuma; to je namjerno ometanje skupa dok se razgovara o istini radi rješavanja problema, to je naprosto zlo djelo prekidanja i ometanja crkvenog života – to čine samo antikristi i zle osobe, to čine samo ljudi koji mrze istinu. Bez obzira na kontekst ili okolnosti, takvi ljudi uvijek moraju izaći sa svojim „sjajnim idejama”, uvijek žele da su oči uprte u njih, da budu u središtu pozornosti. Bez obzira na to koliko je ključna i važna tema o kojoj ljudi razgovaraju, oni se uvijek moraju umiješati kako bi skrenuli pozornost i iznosili visokoparne ideje, želeći ispasti jedinstveni. Kakvu to predstavu pokušavaju izvesti? Zar se ne bore za status? Žele kontrolirati situaciju. Ne žele da ljudi imaju veće razumijevanje i veću jasnoću o istini; ono do čega im je najviše stalo jest da svi obraćaju pozornost na njih, slušaju ih i pokoravaju im se, te da svi rade kako oni kažu. To je očito borba za status. Kod nekih ljudi, bez obzira na posao koji rade, kad ih se upita da razgovaraju o konkretnim idejama i planovima za provedbu nečega, te o detaljnim koracima za njihovo izvršenje, ne mogu smisliti ništa. Ipak, vole iznositi visokoparne ideje, izgledati nekonvencionalno i raditi nešto novo i blještavo. Bez obzira na situaciju, čim im sine neka nova ideja, predstavljaju je kao da su nadahnuti, nepromišljeno je predlažući drugima na prihvaćanje i odobravanje, bez dubljeg razmatranja. Ali kad ih se na kraju zamoli da rasprave o konkretnim putovima primjene, zanijeme. Nedostaje im sposobnosti, ali se i dalje žele pokazati, uvijek težeći tome da budu viđeni. Nisu voljni igrati sporednu ulogu; ne žele biti samo običan sljedbenik. Uvijek se boje da će ih drugi podcijeniti i uvijek se žele nametnuti. Zato uvijek iznose visokoparne ideje kako bi bili viđeni. U čemu je stvar s tim stalnim činjenjem? Kad im se u umu pojavi neka ideja, slijepo je smatraju dobrom i vrijednom primjene bez razmišljanja ili prije nego što je ideja sazrela. Kad nepromišljeno predstave tu ideju, drugi je ljudi ne razumiju i prirodno postavljaju neka pitanja. Nesposobni odgovoriti, i dalje ustraju na tome da je njihovo mišljenje ispravno i da bi ga svi trebali prihvatiti. Kakva je to narav? Kakve će posljedice donijeti njihovo neutemeljeno ustrajanje na vlastitim stavovima? Je li to korisno ili štetno za crkveni rad? Je li to korisno ili štetno za Božji izabrani narod? U stanju su to reći bez ikakvog osjećaja odgovornosti – koja im je svrha? Samo da se nametnu. Boje se da drugi neće znati da imaju kov, inteligenciju i sposobnosti; bore se za to priznanje, da ih većina ljudi visoko cijeni. I što se na kraju dogodi? Nepromišljeno daju prijedloge, a drugi u početku misle da stvarno imaju neke sposobnosti, nešto istinsko. Ali s vremenom postane očito da su to samo glupani, bez stvarnog znanja ili vještine, a ipak uvijek žele imati zadnju riječ. To je borba za status. Bez stvarne sposobnosti, i dalje žele voditi glavnu riječ; uvijek iznose visokoparne ideje bez predstavljanja ikakvih konkretnih planova, bez konkretnog puta primjene. Kakve bi bile posljedice da se takvim ljudima stvarno povjere zadaci? Sigurno bi došlo do kašnjenja. Zašto uvijek teže borbi za status, za vlašću, kad ne mogu ništa postići? To su samo glupani kojima nisu sve na broju; rečeno elegantnijim rječnikom, potpuno su lišeni razuma. Među nevjernicima ima previše takvih ljudi, puno priče, a malo djela. Većina ljudi može donekle razlučiti o kakvoj se vrsti osobe radi. Ako netko uvijek iznosi visokoparne ideje i želi izgledati inovativno, treba biti oprezan da vas ne prevari. Ako doista postoji netko s pronicljivim idejama tko može predstaviti i konkretan plan, to je prihvatljivo samo ako je izvedivo; ako samo iznosi visokoparne ideje bez konkretnih planova, onda se prema njima treba odnositi s oprezom. Treba održati razgovor u zajedništvu kako bi se utvrdilo postoji li za njihove ideje održiv put ili ne. Ako većina smatra da je njihova ideja izvediva i da ima put primjene, onda je treba isprobati neko vrijeme da se vide rezultati prije donošenja odluke.

Bez obzira na to o kojem aspektu istine crkva razgovara ili koji problem rješava, svakakvi će se ljudi razotkriti. Nakon dulje interakcije, može se vidjeti tko istinski ljubi i može prihvatiti istinu, a tko su oni koji prekidaju i ometaju, ne baveći se onim što bi trebali. Mislite li da oni koji vole iznositi visokoparne ideje i predstavljati nove zamisli mogu prihvatiti istinu i krenuti pravim putem vjere u Boga? Mislim da im to nije lako. Koju ulogu ti ljudi igraju u crkvenom životu? Koje su posljedice toga što često iznose visokoparne ideje i ne bave se onim što bi trebali? To prekida i ometa crkveni život, kao što većina ljudi može vidjeti, i ako se to nastavi, odgodit će težnju Božjeg izabranog naroda za istinom i ulaskom u stvarnost. Iako oni koji vole iznositi visokoparne ideje nisu nužno zle osobe, posljedice njihovih postupaka vrlo su štetne za ulazak u život Božjeg izabranog naroda, a istovremeno njihovi postupci odgađaju i utječu na rad crkve. Dakle, kako bi trebalo riješiti taj problem? Kako bi se trebalo prikladno postupati s ljudima koji vole iznositi visokoparne ideje i predstavljati nove zamisli? Prva metoda je sljedeća: ako vole iznositi visokoparne ideje i uvijek imaju mišljenja, pustite ih da prvo govore, a zatim primijenite razlučivanje. Bez obzira o kome se radi, svatko je slobodan govoriti i izražavati mišljenja; nitko to ne bi trebao ograničavati. Svatko tko uistinu ima ideje i mudre uvide trebao bi dobiti priliku da ih iznese i pojasni, da svi vide, a zatim treba razgovarati i raspraviti da se vidi je li to ispravno, je li u skladu s načelima istine i postoji li neki dio koji se može usvojiti. Ako je vrijedno učenja i ako se iz toga može izvući neka korist, to je dobro; ako se nakon razgovora i rasprave utvrdi da ono što govore nema vrijednosti i nije preporučljivo, onda to treba odbaciti. Ovakvom primjenom svatko će rasti u razlučivanju; kad god se nešto pojavi, svi će znati kako razmisliti o toj stvari i bolje će razumjeti različite ljude. Takva je primjena korisna za Božji izabrani narod i neće donijeti ometanja radu crkve; takav je način primjene ispravan. Druga metoda je sljedeća: kad ono što je rečeno nema vrijednosti i nikakva se korist neće steći čak i ako se o tome razgovara i raspravlja, takve prijedloge treba izravno odbiti i nema potrebe za bilo kakvim razgovorom ili raspravom. Ako osoba neprestano postavlja takva bezvrijedna pitanja i iznosi „sjajne ideje”, zbog čega je Božjem izabranom narodu toga dosta i ne želi je slušati, zar takvu osobu ne bi trebalo ograničiti? Najbolje bi bilo savjetovati je da pokaže više razuma, da se suzdrži od izgovaranja stvari koje ne bi trebala reći kako bi izbjegla utjecaj na druge. Ako toj osobi nedostaje razuma i ustraje na takvom ponašanju, uzrokujući ometanja u crkvenom životu i čineći sve posebno razdraženima, čak do točke bijesa, onda je ona zla osoba koja ometa crkveni život. S njom se mora postupati u skladu s načelima Božje kuće za čišćenje crkve – treba je ukloniti iz crkve; to je prikladno. Recite Mi, kakvi su ljudi većina onih koji vole iznositi visokoparne ideje? Jesu li oni tip koji teži istini? Daju li se iskreno za Boga? Sigurno ne. Koju onda svrhu i namjeru imaju kad uzrokuju takva ometanja u crkvenom životu? To zahtijeva razlučivanje. Ako svi već dovoljno razumiju takve ljude, znajući da im nedostaje intelekta, kova i razuma – da su jednostavno glupani – najprikladniji način postupanja s njima kad izraze svoje „sjajne ideje” jest zaustaviti ih i ograničiti, natjerati ih da šute. Ako ustraju na govoru, na uzrokovanju ometanja u crkvenom životu, onda ih treba ukloniti iz crkve kako bi se spriječile daljnje nevolje. Neki kažu: „Zar im se time ne uništavaju prilike za spasenje?” Pogrešno je tako reći. Može li Bog spasiti takve ljude? Mogu li ljudi s takvom naravi prihvatiti istinu? Mogu li postići spasenje ako uopće ne prihvaćaju istinu? Nije li krajnje glupo i neuko ne moći ni prozrijeti takve stvari? Bez obzira na sve, oni koji često uzrokuju ometanja u crkvenom životu su zle osobe i Bog ih ne spašava. Držati u crkvi nekoga koga Bog ne spašava, zar to nije namjerno nanošenje štete Božjem izabranom narodu? Je li netko tko sažalijeva takve zle osobe uistinu pun ljubavi? Mislim da nije; njegova je ljubav lažna. Istina je da namjeravaju naštetiti Božjem izabranom narodu. Stoga, Božji izabranici moraju biti oprezni prema svima koji brane zle osobe, da ih ne zaludi njihov đavolji govor. Neki koji vole iznositi visokoparne ideje, iako se ne čine kao zle osobe i ne čine očito zla djela, mogu uzrokovati ometanja u crkvenom životu stalnim iznošenjem svojih visokoparnih ideja; u najmanju ruku, ti su ljudi smušeni. Što vi mislite, mogu li smušeni ljudi biti spašeni? Sigurno ne. Ako smušeni ljudi neprestano ometaju crkveni život, i njih bi trebalo ukloniti iz crkve. Smušeni ljudi ne prihvaćaju istinu, nepopravljivo su nepokajani i njihov je svršetak isti kao i svršetak zlih osoba. Bilo da su zli ili smušeni, ako često prekidaju i ometaju crkveni život, ne slušaju savjete i govore nekontrolirano poput pokvarene ploče, nije li to znak nenormalnog razuma? Koje bi bile posljedice ako takvi smušeni ljudi nastave dugoročno ometati crkvu na taj način? Nadalje, mogu li se oni uistinu pokajati? Spašava li Bog takve smušene ljude s nenormalnim razumom? Jednom kad se ta pitanja temeljito shvate, bit će jasno kako pravilno postupati s takvim pojedincima. Smušeni ljudi zasigurno ne ljube istinu i istina je izvan njihova dosega. Smušeni ljudi ne razumiju ljudski jezik; može se reći da smušenim ljudima nedostaje normalne ljudskosti i da su napola ludi – u stvarnosti, oni su jednostavno beskorisni. Mogu li smušeni ljudi dobro vršiti službu? Sa sigurnošću se može reći da nisu u stanju ni vršiti službu u skladu s mjerilom jer im je razum nezdrav; oni su ljudi koji ne razumiju ni glavu ni rep. Ako netko želi pokazati ljubav prema smušenim ljudima, neka ih taj i podupire. Stav Božje kuće prema smušenim ljudima jest da se moraju ukloniti. Svatko tko uopće ne prihvaća istinu, svatko tko svoju dužnost ne vrši iskreno, uvijek je obavljajući površno, treba biti ograničen ako često uzrokuje ometanja u crkvenom životu. Ako neki od njih osjećaju kajanje i voljni su se pokajati, treba im dati priliku. One čija se bit ne može prozrijeti treba privremeno zadržati u crkvi, dopuštajući Božjem izabranom narodu da ih nadzire, promatra i raste u razlučivanju. Ako postoje oni koji dosljedno prekidaju i ometaju i, unatoč tome što su bili orezivani, ostaju nepopravljivo nepokajani, nastavljajući se boriti za slavu i dobitak, napadati i isključivati pozitivne pojedince – posebno napadajući one koji teže istini i mogu dijeliti iskustvena svjedočanstva, te one koji se iskreno daju za Boga i vrše svoje dužnosti – onda su ti pojedinci zle osobe i antikristi, oni su nevjernici. Za takve ljude nije dovoljno samo ih zaustaviti i ograničiti; treba ih odmah ukloniti iz crkve kako bi se spriječile buduće nevolje. Takav način primjene u potpunosti je u skladu s Božjim nakanama.

Ovo su, više-manje, različita očitovanja borbe za status, od blažih do teških. Blaža očitovanja uglavnom se odnose na ismijavanje starješina i djelatnika grubim riječima, traženje dlake u jajetu i napadanje proaktivnosti starješina i djelatnika, s ciljem da ih se uništi i diskreditira. Najteža očitovanja su izravno i otvoreno suprotstavljanje starješinama i djelatnicima, pronalaženje nečega što se može iskoristiti protiv njih te njihovo prosuđivanje, osuđivanje, napadanje i isključivanje, a zatim njihovo izoliranje i prisiljavanje da priznaju krivnju i daju ostavku kako bi im se otela pozicija. To su najteži problemi prekidanja i ometanja koji se javljaju u crkvenom životu. Oni koji otvoreno galame protiv starješina ili djelatnika i bore se s njima za status su oni koji ometaju rad crkve i opiru se Bogu; oni su zle osobe i antikristi, i ne samo da ih se mora zaustaviti i ograničiti – ako je situacija ozbiljna i potrebno ih je ukloniti ili izbaciti, onda s njima treba postupati u skladu s načelima. Postoji i drugo očitovanje borbe za status: isključivanje i napadanje ljudi koji više teže istini u crkvi. Budući da ljudi koji teže istini imaju čisto razumijevanje, te imaju iskustvo i istinsko znanje o Božjim riječima, i često razgovaraju o istini kako bi riješili probleme među braćom i sestrama, i tako izgrađuju Božji izabrani narod, te postupno stječu ugled u crkvi, te zle osobe i antikristi su zavidni i prkosni prema njima, te ih isključuju i napadaju. Svako ponašanje koje se sastoji od napadanja ili isključivanja ljudi koji teže istini izravno predstavlja prekidanje i ometanje crkvenog života. Neki ljudi možda ne ciljaju izravno na crkvene starješine, ali imaju posebnu antipatiju i prezir prema ljudima u crkvi koji razumiju istinu i imaju praktična iskustva. Oni također isključuju i tlače takve ljude, često ih ismijavajući i izrugujući im se, čak im postavljajući zamke i spletkareći protiv njih, i tako dalje. Iako su takvi problemi manje teški od borbe s crkvenim starješinama za status u smislu njihove prirode i okolnosti, oni također predstavljaju prekidanje i ometanje crkvenog života i treba ih zaustaviti i ograničiti. Ako je većina braće i sestara u crkvi pogođena i često uronjena u negativnost i slabost – ako problemi dovedu do takvih posljedica, onda oni predstavljaju prekidanje i ometanje. Vrsta zle osobe koja stvara prekide i ometanja ne bi trebala biti samo ograničena, već bi je trebalo poslati u grupu B na izolaciju i razmišljanje, ili pak ukloniti. Oni koji se upuštaju u postupke koji po svojoj prirodi uzrokuju prekide i ometanja su ljudi koji po navici čine zlo. Treba praviti razliku između zlih ljudi koji često čine zlo i onih koji povremeno čine zlo u smislu načina na koji se s njima postupa. Oni koji čine mnogobrojna zla su antikristi; oni koji povremeno čine zlo su loše ljudskosti. Ako se dvoje ljudi povremeno svađaju ili ulaze u sporove zbog svojih nespojivih osobnosti, ili zato što imaju različite poglede pri obavljanju stvari, ili zato što imaju različite načine govora, ali crkveni život nije pogođen, onda to nema prirodu uzrokovanja prekida i ometanja; to je drugačije od zlih ljudi koji prekidaju i ometaju crkveni život. Sve ono što po svojoj prirodi uzrokuje prekide i ometanja u crkvenom životu, o čemu smo govorili, očitovanje je zlodjela koja čine zle osobe. Kad zle osobe čine zlo, to je po navici. Ono što zle osobe najviše mrze su ljudi koji teže istini. Kad vide da je netko tko teži istini u stanju podijeliti svoje vlastito iskustveno svjedočanstvo i time zadobiti posebno divljenje drugih, postaju zavidni, puni mržnje, a oči im gore od bijesa. Tko god razmišlja o sebi i poznaje sebe, tko god dijeli svoja praktična iskustva i tko god svjedoči za Boga, nailazi na ismijavanje, ocrnjivanje, tlačenje, isključivanje, osuđivanje, pa čak i progon od strane tih zlih ljudi. Oni po navici postupaju na taj način. Ne dopuštaju nikome da bude bolji od njih, ne mogu podnijeti da vide ljude koji su bolji od njih. Kad vide nekoga tko je bolji od njih, postaju ljubomorni, ljuti, bijesni i razmišljaju o tome da im naude i da ih muče. Takvi su ljudi već uzrokovali teške prekide i ometanja u crkvenom životu i poretku crkve, i starješine i djelatnici trebali bi se udružiti s braćom i sestrama u razotkrivanju, zaustavljanju i ograničavanju takvih pojedinaca. Ako ih nije moguće ograničiti, i oni se ne pokaju niti promijene smjer nakon što im je istina bila iznesena kroz razgovor u zajedništvu, onda su oni zle osobe, a zle osobe treba mjeriti i s njima postupati u skladu s načelima Božje kuće za čišćenje crkve. Ako, kroz razgovor u zajedništvu, starješine i djelatnici postignu konsenzus i utvrde da se radi o zloj osobi koja ometa crkvu, onda se s tim pitanjem treba postupati u skladu s načelima istine: osobu treba ukloniti iz crkve. Ne bi trebalo biti daljnjeg toleriranja takvih zlih ljudi koji ometaju crkveni život. Ako je starješinama i djelatnicima jasno da se radi o zloj osobi koja uzrokuje ometanje, a oni se ipak prave neupućenima i toleriraju zlu osobu koja čini zlo i uzrokuje ometanje, onda ne ispunjavaju svoje odgovornosti prema braći i sestrama i nisu odani Bogu i Božjem poslanju.

Neki ljudi mogu izgledati dobro gledano izvana, ali zapravo, njihov je kvocijent inteligencije poput glupanovog. Govore i djeluju ne shvaćajući što je ispravno, nedostaje im razumnost normalne ljudskosti. Takvi se ljudi također vole boriti za status i ugled, boriti se za zadnju riječ i natjecati se za visoko mišljenje drugih. U crkvenom životu često predlažu prividno valjane, ali zapravo lažne stavove i argumente kako bi privukli pozornost i visoko mišljenje većine drugih ljudi, ometajući misli ljudi, ometajući njihovo ispravno razumijevanje i znanje o Božjim riječima, te ometajući njihovo pozitivno razumijevanje svega. Kad drugi razgovaraju o Božjim riječima i o svojim čistim razumijevanjima, ti ljudi često iskoče poput lakrdijaša kako bi se nametnuli i prigrabili svu pozornost, uvijek želeći pokazati braći i sestrama da znaju pokoji trik, da su učeni, te visoko obrazovani i upućeni, i tako dalje. Iako još nemaju jasne ciljeve u smislu kojeg starješinu ciljati, ili za čiju se poziciju boriti, njihove su želje i ambicije toliko velike da su njihove riječi i djela uzrokovali ometanja u crkvenom životu, pa bi ih također trebalo ograničiti u skladu s težinom situacije i njezine prirode. Najbolje bi bilo prvo s njima razgovarati u zajedništvu o istini kako bi ih se ispravno usmjerilo i pružilo im smjer za njihovo vladanje, omogućujući im da se promijene i da shvate kako normalno živjeti crkveni život, komunicirati s drugima, ostati na svom pravom mjestu i biti razumni. Ako je to zbog njihove mladosti, nedostatka uvida i mladenačke oholosti, i ako su se pokajali nakon opetovanih razgovora, shvaćajući da su njihovi prethodni postupci bili pogrešni, sramotni, da su svima bili odbojni i svima donijeli nevolje, te su izrazili svoje isprike i kajanje zbog toga, onda im to ne treba zamjerati – može im se jednostavno pomoći s ljubavlju. Međutim, ako njihovi pogrešni postupci koji su sve ometali nisu bili posljedica mladenačke oholosti ili nerazumijevanja istine, već su bili potaknuti skrivenim motivima, i oni nastavljaju sa svojim ponašanjem unatoč opetovanom obeshrabrivanju; i ako su, štoviše, bili orezivani, a braća i sestre su s njima razgovarali u zajedništvu o ozbiljnosti ovog problema – ponuđen im je razgovor i pomoć i s negativnih i s pozitivnih aspekata – a oni i dalje ne mogu prepoznati vlastitu priroda-suštinu, ne mogu vidjeti ometanje koje ti postupci uzrokuju drugima i njihove teške posljedice, te nastavljaju stvarati ometanja i prekide provodeći te iste radnje kad god im se pruži prilika, onda su u tom slučaju opravdane strože mjere. Ako, unatoč pruženim brojnim prilikama za pokajanje, oni uopće ne razmišljaju o sebi niti pokušavaju spoznati sebe, i bez obzira na to kako se s njima razgovara o istini, ne razumiju, niti znaju kako postupati razumno i u skladu s načelima, već se umjesto toga tvrdoglavo drže svog načina postupanja, onda s tim ljudima postoji problem. U najmanju ruku, s racionalnog stajališta, nedostaje im razum normalne osobe. To je gledajući površno. Ako se gleda u smislu biti, bez obzira na to kako se s njima razgovara, ne mogu prepoznati ozbiljnost problema, niti mogu pronaći svoje pravo mjesto, niti mogu prihvatiti razgovor i pomoć, ili pokušati primjenjivati prema putu koji su braća i sestre iznijeli u zajedništvu – ako ne mogu postići ni te stvari, onda njihov problem nije samo nedostatak razuma, već problem s njihovom ljudskošću. Iako se čini da nenamjerno uzrokuju prekide i ometanja, ti postupci definitivno nisu bez namjere, već su učinjeni sa svrhom i motivima. Ostavljajući po strani koji bi mogli biti motivi ili svrha tih pojedinaca, ako ono što govore i čine ozbiljno prekida i ometa ulazak u život braće i sestara, i crkveni život, dovodeći do toga da mnogi ljudi ne dobivaju ništa od življenja crkvenog života, do te mjere da drugi nisu voljni okupljati se samo zato što su oni prisutni, ili kad god govore, ljudi postanu zasićeni i žele otići, onda priroda ovog problema postaje ozbiljna. Kako bi trebalo postupati s takvim ljudima? Ako i dalje ustraju u činjenju tih stvari unatoč tome što im je u brojnim prilikama ponuđen razgovor i pomoć, te su im dane prilike za pokajanje, onda je problematična njihova priroda-bit. Oni nisu ljudi koji istinski vjeruju u Boga i mogu prihvatiti istinu, već umjesto toga imaju neke druge skrivene namjere. Gledajući njihovu priroda-suštinu, prekidi i ometanja koje uzrokuju u crkvenom životu definitivno nisu nenamjerni, već ti ljudi imaju svrhu i motive. Ako se takvim ljudima daju daljnje prilike, je li to pošteno prema Božjem izabranom narodu koji normalno živi crkveni život? (Ne.) Problem s takvim pojedincima već se u tolikoj mjeri razotkrio; ako im se i dalje daju prilike čekajući njihovo pokajanje, s rezultatom da na kraju počine još više zla, dovodeći više ljudi u negativnost, slabost i bezizlaznost, tko će onda nadoknaditi taj gubitak? Stoga, ako su ti pojedinci dobili priliku za razgovor i pomoć s ljubavlju, ili su poduzete mjere da ih se zaustavi i ograniči, a oni i dalje ne mijenjaju svoje stare navike i ustraju u svom izvornom ponašanju, onda s njima treba postupati u skladu s načelima: u blažim slučajevima treba ih izolirati; u teškim slučajevima treba ih ukloniti iz crkve. Kako zvuči ovo načelo? Radi li se o nemilosrdnom udaranju nekoga, bez davanja prilike za pokajanje? Ili o proizvoljnom donošenju odluke bez primjene ikakvog razlučivanja i bez jasnog razumijevanja kakva je uistinu njihova priroda-bit? (Ne.) Ako se, unatoč ponuđenom razgovoru i pomoći, te danim prilikama za pokajanje, načini i narav tih ljudi uopće nisu promijenili, i oni se ne kaju, ostajući kakvi su bili prije – s jedinom razlikom da su ono što su prije činili otvoreno i vidljivo sada činili u tajnosti i potajno, ali ometanje i prekid ostaju isti – onda ih crkva više ne može zadržati. Takvi ljudi nisu članovi Božje kuće; oni nisu Božje ovce. Njihova prisutnost u Božjoj kući služi isključivo za uzrokovanje ometanja i prekida, i oni su Sotonine sluge, a ne braća i sestre. Ako ih uvijek tretirate kao braću i sestre, neprestano ih podupirući i pomažući im, te razgovarajući s njima u zajedništvu o istini, a to na kraju rezultira gubitkom mnogo truda bez ikakvog ploda, nije li to glupo? To je više od gluposti; to je glupo, krajnje glupo!

Gledajući prirodu problema, različita očitovanja i vrste ljudi, događaja i stvari uključenih u borbu za status mogu se u osnovi svrstati u ove tri vrste. Borba za status je čest problem u crkvenom životu, koji se pojavljuje u različitim skupinama ljudi i u različitim aspektima crkvenog života. Što se tiče onih koji se bore za status, u blažim slučajevima treba im ponuditi obilan razgovor u zajedništvu o istini kako bi ih se podržalo i pomoglo im da shvate istinu, te im dati priliku da se pokaju. Ako je slučaj teži, treba ih pomno nadzirati, i čim se otkrije da govore ili djeluju s ciljem postizanja određenog motiva ili cilja, treba ih odmah zaustaviti i ograničiti. Ako je slučaj još teži, s njima treba postupati u skladu s crkvenim načelima za uklanjanje i izbacivanje ljudi. To je odgovornost koju bi starješine i djelatnici trebali ispuniti kad se ti ljudi, događaji i stvari uključeni u borbu za status pojave u crkvenom životu. Naravno, to također zahtijeva da sva braća i sestre istupe i surađuju sa starješinama i djelatnicima na ovom poslu, zajednički ograničavajući različita ponašanja i postupke zlih ljudi koji uzrokuju prekidanje i ometanje, težeći osigurati da svaka prigoda crkvenog života bude prosvijetljena Duhom Svetim, ispunjena mirom i radošću i Božjom prisutnošću, te da ima Božji blagoslov i usmjeravanje, a svaki skup bio vrijeme uživanja i dobitka. To je najbolja vrsta crkvenog života, ona koju Bog želi vidjeti. Obavljanje ovog posla je relativno složeno za starješine i djelatnike, jer uključuje međuljudske odnose, te uključuje obraz i interese ljudi, a također uključuje i razinu razumijevanja istine kod ljudi, što ga čini nešto izazovnijim. Međutim, kad se problemi pojave, nemojte ih izbjegavati, i nemojte umanjivati velike probleme kao manje i na kraju ih ostaviti neriješenima; niti se s njima treba nositi koristeći filozofije za ovozemaljsko ophođenje, zatvarajući oči pred njima. Još važnije, nemojte biti oni koji svima ugađaju, već radije postupajte s različitim vrstama ljudi koji se bore za status u skladu s načelima istine. Je li ovaj razgovor u zajedništvu jasan? (Da.) Time završava naš razgovor u zajedništvu o petom pitanju.

VI. Upuštanje u neprimjerene odnose

Šesta točka koja prekida i ometa Božje djelo i normalan red u crkvi jest upuštanje u neprimjerene odnose. Sve dok ljudi dolaze u doticaj i mogu se okupljati, postojat će zajednički život, a iz njega će proizaći različiti odnosi. Koji su, dakle, od tih odnosa primjereni, a koji neprimjereni? Prvo razgovarajmo o tome što čini primjerene odnose, a zatim ćemo razgovarati u zajedništvu o onim neprimjerenima. Kad se braća i sestre sretnu i pozdrave, mogu reći nešto poput: „Kako si u posljednje vrijeme? Jesi li dobrog zdravlja? Kreće li ti dijete sljedeće godine u srednju školu? Kako ide posao tvom supružniku?” Smatra li se takvo uzajamno pozdravljanje primjerenim odnosom? (Da.) Zašto to kažete? Zato što je, kad se dvoje ljudi koji se dugo nisu vidjeli slučajno sretnu, izgovoriti nekoliko pozdravnih riječi najosnovniji bonton, kao i najtemeljniji iskaz brige i pozdrava. Sve su to riječi, djela i relevantne teme koje ljudi iznose unutar granica normalne ljudskosti. Sudeći po njihovu dosadašnjem razgovoru, očito je da je njihov odnos sasvim primjeren. Njihov se dijalog temelji i na bontonu i na normalnoj ljudskosti i na temelju te dvije točke može se utvrditi da je odnos između dvoje ljudi koji razgovaraju primjeren te da predstavlja normalan međuljudski odnos. Ako su dvoje ljudi vrlo bliski, ali se, kad se sretnu, oboje namršte i ne razgovaraju, a kad se pogledaju, oči im gore od neprijateljstva, je li takav odnos normalan? (Ne.) Zašto nije normalan? Kako bi ga točno trebalo definirati? Kad se dvoje ljudi sretne, ali se ne pozdrave, čak ni ne kažu „bok”, a kamoli da se upuste u normalan razgovor i dijalog, očito je da njihova očitovanja ne odražavaju ono što se očekuje od normalne ljudskosti. Njihov odnos nije normalan međuljudski odnos; pomalo je izopačen, ali još uvijek ne predstavlja neprimjeren odnos, još uvijek postoji određena udaljenost od toga. Općenito, ako je odnos među ljudima uspostavljen na temelju normalne ljudskosti, gdje pojedinci mogu normalno i u skladu s načelima komunicirati i družiti se te si međusobno pomagati, pružati podršku i opskrbljivati jedno drugo, sve to ukazuje na primjerene odnose među ljudima. To znači rješavati stvari na služben način, ne upuštati se u transakcije, bez isprepletenih interesa, a još više bez mržnje, a djela nisu vođena tjelesnim željama. Sve to spada u okvir primjerenih odnosa. Nije li taj raspon prilično širok? Normalni međuljudski odnosi uključuju dijalog i komunikaciju unutar područja normalne ljudskosti, interakciju i druženje s drugima te zajednički rad na temelju savjesti i razuma normalne ljudskosti. Na višoj razini, to uključuje interakciju i druženje u skladu s načelima istine. Ovo je opća definicija primjerenih međuljudskih odnosa. Pozdravljanje pri susretu najnormalniji je oblik interakcije. Biti u stanju normalno pozdraviti i razgovarati bez prenemaganja, bez pretpostavljanja naklonosti tamo gdje je nema, bez postavljanja svisoka, govoriti bez tlačenja drugih ili uzdizanja sebe, normalno govoriti i komunicirati – tako bi trebali govoriti i komunicirati oni koji posjeduju normalnu ljudskost i to je osnovni način interakcije unutar normalnih međuljudskih odnosa. Božji izabrani narod trebao bi, u najmanju ruku, posjedovati savjest i razum te komunicirati, družiti se i surađivati s drugima u skladu s načelima i mjerilima koje Bog zahtijeva od ljudi. To je najbolji pristup. To može zadovoljiti Boga. Dakle, koja su načela istine koja Bog zahtijeva? Da ljudi imaju razumijevanja za druge kad su slabi i negativni, da su obzirni prema njihovoj boli i poteškoćama, a zatim da se raspituju o tim stvarima, nude pomoć i podršku i čitaju im Božje riječi kako bi im pomogli riješiti probleme, omogućujući im da razumiju Božje namjere i prestanu biti slabi te ih dovodeći pred Boga. Nije li ovakav način primjene u skladu s načelima istine? Primjena na ovaj način u skladu je s načelima istine. Naravno, odnosi ove vrste još su više u skladu s načelima istine. Kad ljudi namjerno uzrokuju ometanja i prekide ili namjerno obavljaju svoju dužnost na površan način, ako vi to vidite i u stanju ste im na to ukazati, ukoriti ih i pomoći im u skladu s načelima, onda je to u skladu s načelima istine. Ako vi na to zažmirite ili odobravate njihovo ponašanje i prikrivate ih, pa čak idete tako daleko da im govorite lijepe stvari kako biste ih pohvalili i zapljeskali im, ti načini interakcije s ljudima, bavljenja problemima i rješavanja problema očito su u suprotnosti s načelima istine i nemaju temelja u Božjim riječima. Dakle, ti načini interakcije s ljudima i rješavanja problema očito su neprimjereni, a to doista nije lako otkriti ako se ne raščlane i ne razluče u skladu s Božjim riječima. Ljudi koji ne razumiju istinu vjerojatno neće prepoznati te probleme, a čak i ako priznaju da su to problemi, nije im ih lako riješiti. Često smo govorili da cjelokupno iskvareno čovječanstvo živi po Sotoninoj naravi, a ova očitovanja su dokaz toga. Vidite li sada jasno?

Glavni fokus našeg današnjeg razgovora u zajedništvu jest razotkriti očitovanja četiriju vrsta neprimjerenih odnosa koji uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom životu. Tko su oni koji se upuštaju u neprimjerene odnose unutar crkve? Što točno čini neprimjeren odnos? Koji su problemi uključeni u upuštanje u neprimjerene odnose? Budući da naša glavna tema razgovora uključuje različite ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi, ova rasprava o neprimjerenim odnosima ograničena je na one koji uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom životu. Ne svrstavamo bez razlike sve vrste neprimjerenih odnosa zajedno, a stvari izvan crkvenog života nisu naša briga. Morate shvatiti ovu stvar čisto, bez odstupanja. Dakle, kad je riječ o upuštanju u neprimjerene odnose, koji su problemi i koji su odnosi među ljudima neprimjereni? Koji neprimjereni odnosi uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom životu i kod većine ljudi? Je li o ovim problemima vrijedno razgovarati u zajedništvu? (Da.) To su stvari koje se moraju jasno razjasniti u našem razgovoru.

A. Neprimjereni odnosi među spolovima

Koja je najčešća, najlakše razumljiva i najlakše okarakterizirana vrsta neprimjerenog odnosa u crkvenom životu? (Odnosi među spolovima.) To je prvi aspekt koji ljudima pada na pamet kad pomisle na neprimjerene odnose. Neki ljudi, kad god su u skupini, uvijek koketiraju sa suprotnim spolom; koriste sugestivne geste i izraze, govore na posebno izražajan način i vole se razmetati. Da upotrijebim neprimjeren izraz, to je šepurenje svojom seksualnošću. Vole se pred suprotnim spolom prikazati kao duhoviti, humoristični, romantični, džentlmeni, herojski, karizmatični i učeni, između ostalih kvaliteta; posebno uživaju u razmetanju. Zašto se razmeću? Ne radi borbe za status, već radi privlačenja suprotnog spola. Što im više pripadnika suprotnog spola posvećuje pažnju, upućujući im poglede divljenja, strahopoštovanja i obožavanja, to postaju uzbuđeniji i energičniji. Kako provode više vremena sudjelujući u crkvenom životu i dolaze u doticaj s više ljudi, ciljaju na nekoliko pojedinaca, koketirajući i izmjenjujući poglede s nekima od suprotnog spola, često govoreći na provokativan način, čak i s prizvukom seksualnog uznemiravanja. Je li takva vrsta odnosa među ljudima primjerena? (Ne.) To predstavlja upuštanje u neprimjerene odnose. Takvi pojedinci čak i vrijeme okupljanja koriste za razmetanje, govoreći tako da izgledaju posebno duhovito i šarmantno pred osobom koja im se sviđa ili za koju su zainteresirani, koristeći sugestivne geste i poglede, s pobjedničkim i uzbuđenim izrazom lica, čak se i šepureći, a sve s kojim ciljem? Cilj je zavesti suprotni spol u neprimjeren odnos. Unatoč gađenju koje mnoga braća i sestre osjećaju prema tome i unatoč brojnim upozorenjima onih oko njih, oni i dalje ne prestaju i ustraju u svom bezobzirnom zavođenju. Ako takvi neprimjereni odnosi uključuju samo dvoje ljudi koji koketiraju jedno s drugim izvan crkvenog života i ne utječu na crkveni život ili rad crkve, onda se ta stvar za sada može ostaviti po strani. Međutim, ako se oni koji se upuštaju u neprimjerene odnose po navici tako ponašaju unutar crkvenog života i uzrokuju ometanja drugih, treba ih upozoriti i ograničiti. Ako ostanu nepopravljivi unatoč ponovljenim opomenama i već su ozbiljno omeli crkveni život, treba ih ukloniti iz crkve glasovanjem Božjeg izabranog naroda. Je li ovakav pristup prikladan? (Da.) Ako se radi samo o mladim ljudima koji su u normalnoj vezi, trebali bi također biti diskretni tijekom okupljanja kako ne bi utjecali na druge. Crkva je mjesto za štovanje Boga, molitveno čitanje Božjih riječi i življenje crkvenog života; osobne naklonosti ne bi se smjele unositi u crkveni život da bi se ometali drugi. Ako to uzrokuje ometanje drugih, utječe na raspoloženje drugih tijekom okupljanja, utječe na čitanje Božjih riječi i njihovo razumijevanje i spoznaju Božjih riječi, čineći da više ljudi bude ometeno i uznemireno, onda se takav odnos karakterizira kao neprimjeren odnos. Čak i legitimna veza, ako uzrokuje ometanje drugih, bit će okarakterizirana kao neprimjeren odnos, a kamoli zavođenje suprotnog spola izvan veze. Stoga, ako se netko upušta u neprimjerene odnose unutar crkvenog života, ne bi mu se to smjelo prešutno dopuštati ili tolerirati, već bi ga trebalo dočekati s upozorenjima, ograničenjima, pa čak i uklanjanjem u skladu s načelima. To je posao koji bi starješine i djelatnici trebali obavljati. Ako se otkrije da se netko upušta u neprimjerene odnose i da je uzrokovao ometnje za većinu ljudi u crkvi, pri čemu njegova prisutnost dovodi do toga da drugi budu ometeni i uhvaćeni u zamku bludnih misli, čak dovodi do raspada obitelji i uzrokuje da neki novi vjernici izgube interes za okupljanja, čitanje Božjih riječi, pa čak i za samu vjeru, te umjesto toga postanu zaljubljeniji u osobu koju obožavaju, želeći pobjeći s njom i provesti život zajedno te napustiti svoju vjeru – ako je ozbiljnost situacije eskalirala do te mjere, a starješine i djelatnici to ne shvaćaju ozbiljno, misleći da je to samo ljudska strast na djelu, da to nije ništa veliko i da je to nešto što obični ljudi svi rade, ne prepoznajući ozbiljnost problema, a još manje shvaćajući dokle se problem može razviti, već ga ignoriraju, bivajući posebno neosjetljivi i tupi u svom odgovoru na takve stvari, što u konačnici uzrokuje štetne posljedice za većinu u crkvi – onda priroda tih incidenata predstavlja ozbiljno prekidanje i ometanje. Zašto kažem da predstavlja ozbiljno prekidanje i ometanje? Zato što ti incidenti ometaju i štete normalnom redu crkvenog života. Stoga, jednom kad se takvi pojedinci pojave u crkvi, treba ih ograničiti, bez obzira na to koliko ih je, osiguravajući da se svaki slučaj obradi, a ako je situacija ozbiljna, moraju se izolirati. Ako izolacija ne da rezultate, a oni nastave zavoditi suprotni spol, ometati crkveni život i štetiti normalnom poretku crkve, onda ih treba ukloniti iz crkve u skladu s načelima. Je li ovakav pristup prikladan? (Da.) Utjecaj takvih stvari na crkveni život i na rad crkve izuzetno je štetan; slične su pošasti i moraju se iskorijeniti.

Svatko tko je sklon zavođenju suprotnog spola to čini kamo god pođe, neumorno se upuštajući u takva ponašanja. Njihove mete za zavođenje i uznemiravanje često su mladi i privlačni pojedinci, ali ponekad uključuju i sredovječne ljude – koga god smatraju privlačnim, proaktivno traže prilike da ga zavedu. Ako namjeravaju zavesti druge, neki se ljudi ne mogu oduprijeti iskušenju i bit će zavedeni, što lako dovodi do neprimjerenih odnosa. Budući da je rast ljudi premalen i nedostaje im istinska vjera u Boga, kao i razumijevanje istine, kako bi mogli nadvladati ta iskušenja i oduprijeti se takvim zavođenjima? Rast ljudi je premalen; posebno su slabi i nemoćni kad se suoče s tim iskušenjima i zavođenjima. Teško im je ostati nedirnutima. Bio je jedan muški starješina koji bi pokušao zavesti svaku lijepu ženu koju bi vidio; ponekad zavođenje samo jedne nije bilo dovoljno – mogao bi zavesti tri ili četiri žene, čineći da sve budu toliko opčinjene njime da bi izgubile apetit i ne bi mogle spavati, pa čak i izgubile želju za obavljanjem svojih dužnosti. Takav je bio „čar” tog čovjeka. Da je samo normalno komunicirao s ljudima, bez namjernog pokušaja da ih zavede, njegov utjecaj ne bi bio tako velik. Tek kad je namjerno izvodio predstave i zavodio druge, sve je više ljudi nasjedalo na to, povećavajući broj onih koji su bili zavedeni u neprimjerene odnose s njim. Ljudi su postali nemoćni da se odupru i pali su u ta iskušenja. To je bio „čar” požude; ono što je činio stvaralo je iskušenja, zavođenja i ometanja za obje strane. Jedan muškarac zavodi nekoliko žena odjednom – nije li mu srce bilo u kaosu ili što? Kojoj ženi prvo posvetiti pažnju, koju prvo zadovoljiti – ne bi li bio mentalno iscrpljen? (Da.) Ako je bilo tako iscrpljujuće, zašto se nastavio tako ponašati? To je zloća; takav je stvor bio, to je bila njegova priroda. Jednom kad su žrtve zavedene i padnu u iskušenje, je li im lako pobjeći iz iskušenja? Jednom uhvaćeni u iskušenju, bit će teško pobjeći. Jelo, spavanje, hodanje, obavljanje dužnosti – bez obzira na to što rade, um im je ispunjen mislima o toj osobi, srce im je ispunjeno tom osobom. Takva su ometanja izuzetno ozbiljna! Ono što slijedi jest neprestano razmišljanje o tome kako ugoditi toj osobi, kako joj se baciti u naručje, kako je osvojiti, kako je monopolizirati, kako se natjecati i boriti s drugim suparnicima. Nisu li to posljedice ometanja? Je li lako pobjeći iz takvog stanja? (Nije lako.) Posljedice postaju teške. Može li u to vrijeme nečije srce još uvijek biti mirno pred Bogom? Kad čitaju Božje riječi, mogu li ih još uvijek upiti? Mogu li još uvijek imati svjetlo? Hoće li tijekom okupljanja još uvijek biti raspoloženi za razmatranje i razgovor u zajedništvu o Božjim riječima te za slušanje drugih kako dijele Božje riječi? Neće; njihova će srca biti ispunjena požudom, predmetom njihova obožavanja, lišena bilo kakvih ozbiljnih stvari – čak će i Bog nestati iz njihovih srca. Ono što slijedi jest razmišljanje o tome kako iskusiti ljubav, kako biti romantičan i tako dalje, a želja za vjerovanjem u Boga potpuno se gubi. Jesu li te posljedice dobre? Je li to ono što ljudi žele vidjeti? (Ne.) Jesu li posljedice zavođenja i pada u iskušenje nešto što ljudi mogu spriječiti? Mogu li ljudi kontrolirati te posljedice? Može li to ovisiti o njima? Mogu li dosegnuti razinu da mogu stati kad to u srcu požele? Nitko to ne može postići. To je posljedica ometanja koja takvi neprimjereni odnosi uzrokuju ljudima. Kad Boga nema u nečijem srcu i kad netko više ne želi čitati Božje riječi, koje su posljedice? Postoji li još nada za spasenje? Nada za spasenje svodi se na nulu. Sve je izgubljeno; one oskudne doktrine koje su prethodno razumjeli, odlučnost i odluka da se daju za Boga i želja za stjecanjem Božjeg spasenja, sve je to bačeno u vjetar – to su posljedice. Ljudi se u svojim srcima udaljavaju od Boga i odbacuju Ga, a i Bog njih odbacuje. Ta posljedica nije nešto što bi itko tko vjeruje u Boga i slijedi Ga želio vidjeti, niti je to činjenica koju bilo koji Božji sljedbenik može prihvatiti. Međutim, jednom kad ljudi padnu u takva iskušenja i budu uhvaćeni u vrtlog neprimjerenih odnosa, teško im se izvući, a još su manje sposobni kontrolirati se. Stoga bi takve neprimjerene odnose trebalo ograničiti. U ozbiljnim slučajevima, one koji dosljedno ometaju i uznemiravaju suprotni spol trebalo bi promptno i brzo pročistiti iz crkve kako ne bi ometali crkveni život i, još više, kako bi se spriječilo da više ljudi bude uhvaćeno u iskušenje. Je li ovaj pristup razuman? (Da.)

U dvanaestoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika, starješine i djelatnici moraju uložiti krajnji napor u svakom zadatku kako bi osigurali da Božji izabrani narod može voditi normalan crkveni život, štiteći braću i sestre od bilo kakvog prekidanja ili ometanja u crkvenom životu. To znači štititi svu braću i sestre koji mogu voditi normalan crkveni život. Što točno treba štititi? Braću i sestre treba štititi kako bi mogli doći pred Boga u miru tijekom okupljanja i spokojno molitveno čitati i dijeliti Božje riječi; istovremeno, braća i sestre trebali bi moći jednodušno moliti Boga, tražiti Božje namjere, tražiti prosvjetljenje i osvjetljenje od Boga, steći Božju prisutnost i primiti Božje blagoslove i usmjeravanje. To je najveći i najvažniji interes sve braće i sestara i bitan je za svakoga; tiče se toga mogu li biti spašeni i mogu li imati dobro odredište. Stoga je nužno strogo ograničiti, izolirati ili ukloniti one koji se upuštaju u neprimjerene odnose unutar crkve; posebno, oni koji se upuštaju u odnose među spolovima moraju biti strogo nadzirani. Što znači nadzor? Ako se radi samo o manjem slučaju, treba ih razotkriti i orezati te brzo zaustaviti i ograničiti i spriječiti da utječu na druge. Ako se radi o ozbiljnom slučaju, nužno je djelovati odlučno i bez oklijevanja; treba ih što prije pročistiti iz crkve kako bi se spriječilo da ometaju više ljudi. Ako žele uzrokovati smetnje, neka to čine vani u svijetu, ometajući koga god žele; dovoljno je reći da sva braća i sestre u crkvenom životu koji teže istini ne bi smjeli biti ometani njima. To je primarno načelo i cilj za rad starješina i djelatnika u pogledu ove dvanaeste odgovornosti.

B. Homoseksualni odnosi

Što se tiče pitanja neprimjerenih odnosa, ono o čemu smo uglavnom maloprije razgovarali u zajedništvu bilo je upuštanje u neprimjerene odnose među spolovima. Kad netko zavodi, mami, razmeće se i zadirkuje suprotni spol; aktivno im prilazi i pokušava se zbližiti; često na okupljanjima namjerno ili nenamjerno nastoji sjediti blizu njih; i k tome ne zavodi samo jednu osobu, nego prelazi na drugu ako prvi pokušaj ne uspije, pa su zbog toga mnogi pripadnici suprotnog spola u crkvi uznemiravani – tada je to pitanje postalo ozbiljno. To obuhvaća neprimjerene odnose među spolovima. Osim odnosa sa suprotnim spolom, postoje i neki neprimjereni odnosi među osobama istog spola. Ako su dvije osobe istog spola u posebno prijateljskim odnosima, poznaju se dugo i prilično su bliske, onda je ispravno da su često u kontaktu. Međutim, jednom kad to eskalira do upuštanja u pohotne tjelesne odnose, takvi bi se odnosi također trebali klasificirati kao neprimjereni. Ako je između dvije osobe istog spola tjelesni kontakt čest, čak do te mjere da obično koriste provokativan rječnik i ako se njih dvoje često može vidjeti kako su zagrljeni ili pokazuju još očitije ponašanje i postupke, tada s vremenom svima postaje očito sljedeće: „Nije da si ovo dvoje pomažu ili da su karakterno podudarni; oni se ne druže unutar okvira normalne ljudskosti. To je homoseksualnost!” Sada većina ljudi razumije da je homoseksualnost neprimjeren odnos, po prirodi čak ozbiljniji i neprimjereniji od onoga među različitim spolovima. Ako takvi odnosi postoje unutar crkve, mogli bi se širiti poput pošasti, vodeći neke u ovu vrstu iskušenja i zavođenja. Neki ljudi kažu da su se u prošlosti upuštali u homoseksualnost, ali da to nisu činili svojevoljno. Ostavljajući po strani jesu li oni uistinu homoseksualci ili koja je njihova seksualna orijentacija, ako mogu pasti u takvo iskušenje pod utjecajem zavođenja – ostavljajući za sada po strani jesu li to učinili svojevoljno ili pasivno – onda su, prije svega, time bili uznemireni. Sudeći po njihovoj tvrdnji da to nisu učinili svojevoljno, oni su bili žrtve. Stoga, ako homoseksualci zavode i mame druge osobe istog spola, oni koji su zavedeni, iako ne nužno i sami homoseksualci, mogu postati homoseksualci nakon što ih netko zavede. Nije li to opasna situacija? Zašto reći da su takvi ljudi homoseksualci? Kada heteroseksualne osobe zavode mnoge ljude, to spada u kategoriju promiskuiteta, što predstavlja neprimjeren odnos. Pa kako onda, kada se dvije osobe istog spola koje imaju blizak odnos i dobro se slažu drže za ruke i grle, što je sve normalno, to može eskalirati do toga da budu definirani kao homoseksualci? Radi se o seksualnom odnosu između njih – jednom kada dođe do te razine odnosa, to postaje homoseksualnost. Kada stavljaju ruke jedno drugome preko ramena, prianjaju jedno drugome oko vrata ili se drže oko struka, to nije normalan tjelesni kontakt između osoba istog spola; naprotiv, to je tjelesni kontakt vođen požudom, koji se razlikuje po prirodi i stoga spada u kategoriju neprimjerenih odnosa. Je li za većinu ljudi u crkvi gledanje takvih homoseksualaca izgrađujuće ili ne? (Ne, nije izgrađujuće.) Osjeća li se većina ljudi uznemireno nakon što to vidi? Da nisi bio upućen u situaciju i da ti stave ruku oko vrata ili struka, ili te čak poljube u lice, bi li se osjećao uznemireno? (Da.) Nakon što se osjetiš uznemireno, bi li ti srce bilo mirno ili nemirno? (Osjećao bih gađenje.) Pa, bi li se onda javio osjećaj da si sagriješio? Ako ne razumiješ točno što je bit ove vrste problema i samo te je netko istog spola dodirnuo, a da o tome poslije nisi puno razmišljao, onda nema velikog problema. Međutim, ako o tome razmišljaš i ne možeš prestati, a onda ne možeš pustiti tu osobu, slično kao što bi netko mogao čeznuti za suprotnim spolom, bez obzira na to opireš li se u svojoj subjektivnoj svijesti ili ne, onda pojava takvih misli u tebi ukazuje na to da si već bio uznemiren, zar ne? Stoga je priroda homoseksualnih odnosa, ove vrste neprimjerenih odnosa, mnogo ozbiljnija. Neki ljudi ne vide razliku između promiskuiteta među heteroseksualcima i homoseksualnosti, te ta dva pitanja tretiraju kao jednaka. Zapravo, problem homoseksualnosti daleko je ozbiljniji od problema promiskuiteta među heteroseksualcima.

Ako se u crkvi pojave pojedinci koji se upuštaju u homoseksualne odnose i ne budu ograničeni, oni predstavljaju prijetnju i uzrokuju ometanje za sve. Kakvo ometanje? Izvana, većina ljudi ne može otkriti nikakve probleme s njihovom ljudskošću prilikom interakcije s njima, ali produžena interakcija zamućuje im um i pomračuje im srca. Oni gube entuzijazam za vjerovanje u Boga i, bez nailaženja na ikakve posebne probleme, postaju nespremni vjerovati u Boga, gube interes za čitanje Božjih riječi, osjećaju se sve udaljenijima od Boga u svojim srcima i gaje zle misli o odustajanju od vjere. Stoga, takve neprimjerene homoseksualne odnose unutar crkve ne treba samo zaustaviti i ograničiti; oni koji se u njih upuštaju trebaju također biti odmah pročišćeni iz crkve. To je apsolutno. Jednom kada se takvi pojedinci otkriju, bez obzira na dužnosti koje obavljaju ili njihov status, moraju biti odmah pročišćeni iz crkve, bez ikakve tolerancije! To je crkveni propis. Zašto ovaj propis postoji? Temelji se na čvrstim osnovama. Bog je stvorio ljude kao muškarca i ženu; nakon što je stvorio Adama, njegova partnerica bila je Eva, a ne drugi Adam. Poduzimanje takve radnje protiv onih koji se upuštaju u homoseksualne odnose temelji se na Božjim riječima i apsolutno je točno. Neki bi mogli reći: „Zašto tim ljudima ne dati priliku da se pokaju? Mladi su; zar im se ne bi smjelo dopustiti da počine neku budalaštinu?” Ne! Ostale budalaštine mogu se tretirati različito ovisno o okolnostima i prirodi, ali ova konkretna budalaština apsolutno nije bilo kakva budalaština; ona se apsolutno ne može tolerirati i svatko tko počini takvo djelo unutar crkve mora biti odmah pročišćen! Ako bi se cijela crkva sastojala od homoseksualaca, onda bi svi bili pročišćeni. Takva crkva nije poželjna, niti jedna! To je načelo. Neki kažu: „Neki su ljudi uključeni u homoseksualni odnos sa samo jednom osobom, ali nisu zavodili druge niti su počeli uznemiravati bilo koga drugog. Treba li s takvim pojedincima postupiti i pročistiti ih?” Ako su uistinu homoseksualci, pustiti ih da ostanu u crkvi je poput postavljanja tempirane bombe među Božji izabrani narod – ona će prije ili kasnije eksplodirati. Čak i da nisu uznemiravali, zavodili ili maltretirali bilo koje pojedince istog spola, to ne znači da ne bi u budućnosti. Možda je stvar u tome da još nisu pronašli nekoga tko im se sviđa, nekoga koga vole ili vrijeme nije pravo i svima još uvijek nedostaje uzajamnog poznavanja i razumijevanja. Ali jednom kada vrijeme bude pravo i pogodno za takve ljude, oni će krenuti u akciju. Stoga se takvi pojedinci apsolutno nikada ne smiju tolerirati niti im se smije dopustiti da ostanu unutar crkve, jer su neprirodni i neljudi su. Crkva ne želi takve ljude. Postupanje s onima koji su uključeni u takve neprimjerene odnose na ovaj način nije pogrešno niti pretjerano. Međutim, neki kažu: „Neki homoseksualci izgledaju prilično dobro; nisu učinili ništa loše, poštuju zakone i propise, pokazuju poštovanje prema starijima i ljubav prema mladima, uvijek čine dobra djela, neki čak imaju darove i vještine, a neki su posebno velikodušni i uslužni u crkvi. Trebali bismo ih pustiti da ostanu u crkvi.” Je li ta misao ispravna? (Ne.) Bez obzira na to jesu li tvoje misli ispravne ili pogrešne, moraš biti u stanju prozrijeti prirodu homoseksualaca. Crkveno načelo prema pojedincima koji se upuštaju u homoseksualne odnose jest njihovo pročišćavanje. To je upravna odluka koju nitko ne smije prekršiti; svatko mora postupati u skladu s ovim načelom.

Ljudi najlakše mogu razlučiti, prozrijeti i okarakterizirati očitovanja ove dvije vrste neprimjerenih odnosa o kojima smo upravo razgovarali u zajedništvu. Što se tiče onih koji su uključeni u takve neprimjerene odnose, starješine i djelatnici, kako bi postupali s njima, s jedne strane moraju ispuniti svoje odgovornosti koristeći mjere kao što su zaustavljanje, ograničavanje, izoliranje i uklanjanje. S druge strane, braća i sestre također trebaju razlučiti i kloniti se onih koji su uključeni u ove dvije vrste neprimjerenih odnosa, kako bi izbjegli da budu zavedeni i padnu u iskušenje, što bi moglo utjecati na njihovu vjeru u Boga i njihovu težnju za istinom radi postizanja spasenja. Jednom kad se čovjek nađe uhvaćen u iskušenje, teško se izvući. Većina ljudi trebala bi biti u stanju razlučiti ove dvije vrste ljudi. Ne ponašajte se kao što se ljudi ponašaju u društvu, pretvarajući se da ne vidite tko s kime flertuje, nemajući ispravno gledište ili stav prema onima koji se upuštaju u promiskuitet; oni su u stanju imati normalnu se interakciju s takvim pojedincima sve dok to ne utječe na njihove interese, razgovarajući s njima kao da se ništa nije dogodilo. Imaju li takvi ljudi načela u tome kako se odnose prema drugima? Nimalo. Svi nevjernici žive po filozofijama za ovozemaljsko ophođenje, nastojeći nikoga ne uvrijediti kako bi se zaštitili, ali kuća Božja apsolutno je drugačija od nevjerničkog društva. U kući Božjoj istina ima vlast. Bog zahtijeva da se ljudi odnose prema drugima na temelju istina-načela. Svi iz Božjeg izabranog naroda prihvaćaju istinu i opremaju se njome te je koriste da bi razlučivali ljude i postupali s njima, ne samo da bi održali crkveni život i zaštitili braću i sestre, već, što je još važnije, da bi zaštitili sebe od patnje iskušenja i izbjegli da budu namamljeni u iskušenje. Što ranije razlučiš takve pojedince i udaljiš se od njih, to ćeš biti dalje od iskušenja i zaštićeniji. Ovako se trebate odnositi prema pojedincima koji su uključeni u neprimjerene odnose; to je u skladu s načelima istine i u skladu s Božjim nakanama.

C. Neprimjereni odnosi iz interesa

Druga vrsta neprimjerenog odnosa jest odnos iz osobnog interesa. Ljudi čine stvari poput laskanja, uzdizanja, hvaljenja i ulagivanja jedni drugima radi interesa. Unošenje takvog pokvarenog ponašanja i opake atmosfere u crkveni život ozbiljno utječe na druge koji u tišini čitaju Božje riječi ili slušaju podijeljena iskustva. Jednom kada se uspostavi odnos iz osobnog interesa, uključeni pojedinci često će za vlastitu korist govoriti ili činiti stvari protivno svojim željama. Na primjer, ako netko vidi da bi druga osoba na neki način mogla koristiti njegovom poslu ili interesima, mogao bi tu osobu izabrati za starješinu, predložiti je za određenu dužnost ili se složiti sa svime što ta osoba kaže, tvrdeći da je to ispravno bez obzira na to je li u skladu s istinom, kako bi stekao njezinu naklonost. Kako bi se dodvorili toj osobi, čine mnoge stvari koje nisu u skladu s načelima i protive se istini, što ometa Božji izabrani narod u razlučivanju ljudi, događaja i stvari te u ulasku u istinu. Oni opisuju ono što je pogrešno i izopačeno kao ispravno, opisuju ljudske predodžbe i uobrazilje kao da su u skladu s Božjim nakanama, i tako dalje, čime ometaju misli ljudi te ispravan smjer i cilj njihove težnje. Sva ta ponašanja proizlaze iz njihovog održavanja odnosa iz osobnog interesa. Da bi zaštitili i održali vlastite interese, mogu govoriti protiv svoje savjesti i djelovati protivno načelima. Ono što govore i čine uzrokuje ometanje i razaranje crkvenog života, što na kraju dovodi do toga da sve više ljudi nije u stanju razgovarati u zajedništvu o Božjim riječima, molitveno čitati Božje riječi ili dijeliti osobna iskustva na normalan i uredan način, što uzrokuje gubitke njihovom ulasku u život. Kada ljudi razgovaraju u zajedništvu o svojim osobnim iskustvenim spoznajama, često se susreću s uplitanjem odnosa iz osobnog interesa među ljudima; neka su uplitanja verbalna, neka u vidu ponašanja, a druga se odnose na ciljeve i smjerove. Ljude se često prekida dok razgovaraju u zajedništvu o istini i molitveno čitaju Božje riječi, često budu odvučeni od teme i često su pogođeni u različitim stupnjevima. Stoga, oni koji se upuštaju u neprimjerene odnose iz osobnog interesa i srodna ponašanja trebaju biti ograničeni. Crkveni starješine suočeni s tim problemima ne bi trebali zažmiriti na jedno oko, a zasigurno ne bi trebali povlađivati takvom zlu, dopuštajući da se takve stvari događaju unutar crkvenog života. Umjesto toga, trebali bi biti budni i pronicljivi te ih odmah zaustaviti i ograničiti.

Upuštanje u neprimjerene odnose iz osobnog interesa česta je pojava u crkvi. Na primjer, ako se netko planira kandidirati na izborima za sljedećeg crkvenog starješinu, mogao bi privući skupinu ljudi i otkriti im svoje ideje. Ti ljudi nisu glupi; oni natuknu: „Ako vas izaberemo, kakve ćete nam koristi pružiti?” Tako se među njima formira odnos temeljen na osobnim interesima. Da bi održali svoje osobne interese, oni često zauzimaju isti stav o pitanjima tijekom okupljanja. Oni uvijek govore o tome kako je jedna osoba dobra, kako je ono što druga osoba čini dopušteno i blagoslovljeno od Boga, tko je dao priloge i koliko je dao i tko je dao kakve doprinose kući Božjoj, često hvaleći i uzdižući jedni druge – sve to rade a da drugi toga nisu svjesni ili ne znaju pozadinu. U crkvenom životu, oni često iznose te stvari u službi konsenzusa koji su ranije postigli i kako bi podržali svoje uzajamne interese. Na primjer, netko bi mogao reći: „Ako me izabereš za starješinu, jednom kad preuzmem položaj, postavit ću te za vođu skupine.” Ne traže li svi oni osobnu korist? Da bi ostvarili svoje interese, ne moraju li reći određene stvari ili poduzeti određene radnje? Stoga, oni pokazuju različita očitovanja tijekom okupljanja, a sva su usmjerena na podržavanje konsenzusa koji su ranije postigli i uključenih interesa. Prije postizanja svog cilja, većina onoga što čine vođena je interesima. Dakle, nisu li namjere i svrhe iza onoga što govore i čine prilično neprimjerene? Nije li odnos uspostavljen među njima neprimjeren? Ne bi li se takvi neprimjereni odnosi unutar crkve trebali ograničiti? Neki kažu: „Kako ga možemo ograničiti ako nije otkriven?” Takve se stvari, osim ako se uopće ne čine, jednom kad se poduzmu, mogu otkriti i bit će razotkrivene. Ako ljudi ispravno razgovaraju u zajedništvu o istini i svojim osobnim spoznajama i iskustvima, bez miješanja ičega što nije povezano s istinom, svatko to može uočiti. Ako postoje primjese, ljudi to također mogu razlučiti. Stoga, u crkvi, različiti transakcijski odnosi koji nastaju radi održavanja uzajamnih interesa također bi trebali biti ograničeni; u najmanju ruku, uključenima treba dati upozorenje i s njima razgovarati u zajedništvu, kako bi prepoznali vlastite probleme i razumjeli ozbiljne posljedice upuštanja u takve aktivnosti, istovremeno omogućujući braći i sestrama da razluče prirodu tih stvari. Kakav utjecaj ova vrsta aktivnosti ima na većinu ljudi? Navodi ljude da misle kako nema velike razlike između crkve i društva, da su oba mjesta gdje svatko iskorištava svakoga i ljudi se upuštaju u transakcije za vlastitu korist. Ovo ponašanje nije umjereno ometanje, već predstavlja ozbiljno ometanje za crkveni život. Recite Mi, je li netko tko neprestano privlači ljude kako bi osvojio njihove glasove na izborima, koristeći neuobičajena sredstva da manipulira izborima i stekne položaj starješine, dobra osoba? Jasno je da starješine izabrani na ovaj način nisu dobri ljudi. Mogu li braća i sestre koji su pali u njihove ruke očekivati išta dobro? Ako netko postane starješina neuobičajenim sredstvima, umjesto da bude izabran na temelju načela, takav starješina definitivno nije dobra osoba. Ako im se dopusti da vode, to je jednako očitom predavanju braće i sestara zloj osobi – antikristu, pri čemu je većina ljudi zapravo predana u Sotonine ruke; u takvom scenariju, plodovi njihovog crkvenog života bit će samo po sebi očigledni. Ovo je vrsta neprimjerenog odnosa vezanog uz interese. Bilo među skupinama ili pojedincima, jednom kad odnosi među ljudima uključuju interese, oni će se u svojim postupcima više naginjati osobnim koristima umjesto da djeluju prema načelima kako bi podržali interese kuće Božje. Takvi odnosi nisu utemeljeni na savjesti i razumu normalne ljudskosti, već su suprotni i savjesti i razumu, a još više istina-načelima. Ono što govore, čine i pokazuju, zajedno s njihovim namjerama, svrhama, motivima, izvorima i tako dalje, sve je vođeno interesima; stoga se ti odnosi mogu definirati kao neprimjereni. Budući da stvaranje takvih odnosa ometa Božji izabrani narod u življenju crkvenog života, otežavajući većini ljudi da u miru pred Bogom čitaju Božje riječi i razgovaraju u zajedništvu o istini, takvi neprimjereni odnosi trebali bi biti ograničeni unutar crkve. Za slučajeve koji su teški i predstavljaju ponašanje zlih ljudi, trebaju se izdati upozorenja, a ako se oni koji su uključeni ne pokaju bez obzira na sve, trebali bi biti uklonjeni iz crkve.

D. Mržnja među pojedincima

Nepravilni međuljudski odnosi imaju različita očitovanja. Jedno od njih je i osobna mržnja. Primjerice, unutar obitelji može doći do trvenja ili sporova između svekrva i snaha, između šogorica ili između braće, a mogu se pojaviti i među susjedima. Ponekad se to čak razvije u mržnju pa ti ljudi, poput neprijatelja, nisu u stanju surađivati ili raditi zajedno, do te mjere da se ne mogu ni pogledati, a kad god se sretnu, svađaju se i tuku. Kad se vide na okupljanjima, srca su im također ispunjena mržnjom te se ne mogu umiriti pred Bogom kako bi uživali u riječi Božjoj i promišljali o sebi i spoznavali sebe, a zasigurno nisu u stanju otpustiti svoje predrasude i mržnju kako bi imali normalno okupljanje. Umjesto toga, kad god se sretnu, ulaze u svađe i prepirke, razotkrivaju jedni drugima nedostatke i napadaju se, pa čak i psuju, što ima izrazito negativan utjecaj na Božji izabrani narod. Takvi su ljudi bezvjernici, oni su nevjernici. Oni koji iskreno vjeruju u Boga i ljube istinu, bez obzira na to što se dogodi, s kime imaju sporove ili prema kome gaje predrasude, u stanju su tragati za istinom, promišljati o sebi i spoznavati sebe te rješavati probleme u skladu s istina-načelima. Ako su učinili nešto pogrešno i nekome su dužni, mogu se samoinicijativno ispričati i priznati svoje pogreške; apsolutno neće pribjegavati izazivanju svađa ili nevolja na okupljanjima. Uplitanje u sporove i izazivanje galame u crkvi u potpunosti je ispod dostojanstva svetaca; takvo ponašanje teško sramoti Boga. Ljudima koji se tako ponašaju u velikoj mjeri nedostaje ljudskosti, savjesti i razuma; oni apsolutno nisu istinski vjernici u Boga. Ovaj je problem relativno češći među novim vjernicima. Budući da novi vjernici ne razumiju istinu i njihove iskvarene naravi nisu pročišćene, lako ulaze u sporove oko mnogih stvari, pa čak dopuštaju da njihova naglost bukne i da se upuste u tučnjave. Ako se te iskvarene naravi ne riješe, ljudi će gajiti mržnju u svojim srcima, pa će se čak i dok žive crkvenim životom i dalje upuštati u beskrajne sporove s tom naglošću i mržnjom. To utječe na crkveni život, ometajući Božje izabranike u jedenju i pijenju riječi Božje, slavljenju Boga i dijeljenju svojih iskustvenih razumijevanja Božjih riječi. To također izravno utječe na životni ulazak Božjeg izabranog naroda. Neki novi vjernici lako zapadnu u sporove zbog neslaganja oko sitnica. Na primjer, prije početka okupljanja, neki možda žele pjevati jednu himnu, dok drugi preferiraju drugu – čak i tako trivijalna stvar može lako dovesti do sporova. Slično tome, različita mišljenja o nekoj stvari ponekad se mogu brzo pretvoriti u rasprave, a čak i vrijeđanje nekoga zbog nepromišljenosti u govoru može potaknuti svađe. Takve se stvari često događaju među novim vjernicima. Kad tijekom okupljanja nastanu sporovi, oni prirodno ometaju crkveni život. Ne ometa li to i Božji izabrani narod? Oni koji su skloni svađi i raspravljanju o tome što je ispravno, a što pogrešno, najlakše ometaju crkveni život. Njima je stalo samo do zadovoljavanja vlastite taštine i obraza, ne uzimajući u obzir interese Božjeg izabranog naroda. Zar takvim postupanjem ne uzrokuju ometanje crkvenog života? (Da.) Crkva je mjesto gdje se braća i sestre okupljaju da jedu i piju riječi Božje i da uživaju u riječima Božjim; to je mjesto za pokoravanje Bogu i štovanje Boga. To apsolutno nije mjesto za iskaljivanje osobnih pritužbi, a svakako ne za svađanje ili raspravljanje o tome što je ispravno, a što pogrešno. Kad takvi ljudi na ovaj način uzrokuju ometanja, do kakvih to posljedica dovodi? To izravno rezultira nedostatkom užitka tijekom okupljanja; dovodi do toga da Božji izabrani narod ne može dobiti životno izgrađivanje, a čak i većinu ljudi ostavlja bez mira, te oni neopisivo pate. S vremenom neki postanu negativni i slabi, čak i nevoljki da prisustvuju okupljanjima. Ova je situacija uobičajena u većini crkava i nešto je što su svi iz Božjeg izabranog naroda iskusili. Pa kako bi trebalo riješiti problem čestih svađa i sukoba na okupljanjima? Trebalo bi odabrati nekoliko odlomaka Božjih riječi koji su relevantni za problem i pročitati ih zajedno više puta tijekom okupljanja; zatim bi svi trebali razgovarati u zajedništvu o istini, dijeleći svoje razumijevanje. Takav pristup može donijeti neke rezultate. Ne samo da oni koji su skloni svađi mogu prepoznati svoje prijestupe i osjetiti kajanje, već čak i promatrači mogu promisliti o tome jesu li otkrili svoje iskvarene naravi u sličnim situacijama i jesu li sposobni svađati se s drugima – na taj način i promatrači mogu spoznati sebe. Bez obzira na to upušta li se netko u sporove ili ne, nakon što nekoliko puta pročitaju nekoliko odlomaka Božjih riječi, mogu prepoznati vlastite iskvarene naravi i vidjeti da živjeti po iskvarenim naravima doista znači nemati savjesti i razuma te nemati ni najmanje ljudskosti. Učinci življenja crkvenim životom na ovaj način nisu loši, zar ne? Biste li rekli da je do takvog crkvenog života teško doći? To je pretvaranje loše stvari u dobru, to je donekle sreća u nesreći. Međutim, to ne bi trebalo navesti ljude da zagovaraju ideju da su sporovi i rasprave poželjni u crkvenom životu; to se apsolutno ne smije zagovarati. Sporovi i rasprave lako mogu dovesti do izljeva naglosti i sukoba, što je loše za sve i uzrokuje osobnu patnju onima koji su uključeni. Stoga je traganje za istinom radi rješavanja problema najbolji pristup, a razumijevanje istine može učinkovito spriječiti slične incidente u budućnosti. Mudri pojedinci trebali bi usvojiti strpljiv i tolerantan stav kada dođe do trvenja i sukoba. Budući da i oni imaju iskvarene naravi i lako mogu povrijediti druge, kada otkriju svoje iskvarene naravi, trebali bi se odmah moliti Bogu i tragati za istinom radi rješavanja problema. Na taj način, do vremena okupljanja, osobna ogorčenost i mržnja su se raspršile, što dovodi do osjećaja oslobođenja u njihovim srcima i olakšava prijateljsko slaganje s braćom i sestrama, potičući tako skladnu suradnju. Kad god netko vidi brata ili sestru da otkriva svoju iskvarenu narav, trebao bi ponuditi pomoć s ljubavlju, a ne suditi im, osuđivati ih ili odbacivati. Može se dogoditi da se problemi ne riješe nakon jednog ili dva pokušaja pomoći, ali strpljenje i tolerancija su i dalje potrebni. Sve dok ne ometaju crkveni život ili namjerno ne čine zlo, treba se prema njima odnositi sa strpljenjem i tolerancijom do kraja – doći će dan kada će se urazumiti. Ako je netko zle ljudskosti i odbija svaku pomoć, ne prihvaćajući istinu bez obzira na to kako se s njim o njoj razgovaralo u zajedništvu, onda on ne vjeruje iskreno u Boga i potrebno je držati se podalje od takvih pojedinaca. Ako opetovano ometaju crkveni život, treba s njima postupati i rješavati ih u skladu s načelima. Ako nisu zli ljudi, već samo često otkrivaju svoju iskvarenu narav, mrzeći sebe, ali osjećajući se nemoćnima da u tom trenutku postupe drugačije, takvim pojedincima treba pomoći s ljubavlju; pomoći im da razumiju istinu te da razluče i prepoznaju svoja otkrivenja iskvarenosti – na taj će se način njihova otkrivenja iskvarenosti postupno smanjivati. Ako su braća i sestre samo povremeno pogođeni tim ljudima, može im se oprostiti; sve dok nema većih problema s njihovom ljudskošću i dok nisu prijevarni ili zli ljudi, treba ih podržati i pomoći im kroz razgovor u zajedništvu o istini. Ako mogu prihvatiti istinu, treba se prema njima odnositi s ljubavlju. Međutim, ako se odbijaju pokajati i dugotrajno negativno utječu na crkveni život, crkveni starješine trebaju izdati upozorenja i nametnuti ograničenja. Ako uporno odbijaju prihvatiti istinu, takvi su pojedinci zli ljudi. Zli ljudi se ne mogu slagati ni s kim, oni su trule jabuke i demoni. Držati ih u crkvi samo će uzrokovati prekide i ometanja. Stoga, s onima koji se odbijaju promijeniti unatoč opetovanim opomenama treba postupati kao sa zlim ljudima i ukloniti ih iz crkve. Svatko tko često ometa crkveni život i ulazak u život Božjeg izabranog naroda je bezvjernik i zla osoba, i mora biti uklonjen iz crkve. Bez obzira na to tko je ta osoba ili kako se ponašala u prošlosti, ako često ometa rad crkve i crkveni život, odbija da ga se oreže i uvijek se brani iskrivljenim razlozima, mora biti uklonjena iz crkve. Ovaj je pristup u potpunosti radi održavanja normalnog napretka crkvenog rada i zaštite interesa Božjeg izabranog naroda, te je u potpunosti u skladu s načelima istine i Božjim namjerama. Ulazak u život Božjeg izabranog naroda i rad crkve ne bi trebali biti pogođeni sporovima i nerazumnim pravljenjem problema nekolicine zlih pojedinaca – to nije vrijedno toga i također je nepravedno prema Božjem izabranom narodu.

Ako zli ljudi često uzrokuju ometanja u crkvi, što dovodi do neučinkovitog crkvenog života, najbolje je rješenje kategorizirati ljude i podijeliti okupljanja u različite grupe: oni koji ljube istinu i iskreno vrše svoje dužnosti okupljaju se zajedno; oni koji žele težiti istini, ali ne vrše svoje dužnosti, okupljaju se zajedno; a oni koji vole uzrokovati prekide i ometanja, ogovarati druge te prosuđivati i osuđivati druge, okupljaju se zajedno. Na taj se način crkva može primarno podijeliti u tri grupe ljudi – moglo bi se reći, razvrstati svakoga prema njegovoj vrsti – čime se osigurava da se te grupe ne ometaju međusobno tijekom okupljanja. Ljudi loše ljudskosti, bez obzira na to koliko bezobzirno činili nedjela, neće utjecati na druge, već će samo naštetiti sebi. Neki ljudi imaju zlobnu narav. Ako netko kaže nešto što ih povrijedi ili uvrijedi, zamrzit će tu osobu i smišljati načine kako da je napadnu i osvete joj se. Bez obzira na to kako se s njima razgovaralo u zajedništvu o istini ili kako ih se orezivalo, oni je ne prihvaćaju. Prije bi umrli nego se pokajali i nastavljaju ometati crkveni život. To dokazuje da su oni zli ljudi. Ne možemo nastaviti tolerirati takve zle ljude. Treba ih ukloniti iz crkve u skladu s načelima istine. To je jedini način da se ovaj problem temeljito riješi. Bez obzira na to kakve su pogreške napravili ili loše stvari učinili, ti ljudi zlobne naravi neće dopustiti nikome da ih razotkrije ili orezuje. Ako bi ih netko razotkrio i uvrijedio, postali bi bijesni, osvetili bi se i nikada ne bi pustili tu stvar na miru. Nemaju strpljenja ni tolerancije za druge ljude i ne pokazuju suzdržanost prema njima. Na kojem se načelu temelji njihovo vladanje? „Radije ću ja izdati nego da mene izdaju.” Drugim riječima, ne podnose da ih itko uvrijedi. Nije li to logika zlih ljudi? Upravo je to logika zlih ljudi. Nitko ih ne smije uvrijediti. Za njih je neprihvatljivo da ih itko i najmanje isprovocira i mrze svakoga tko to učini. Progonit će tu osobu i nikada neće pustiti stvar na miru – takvi su zli ljudi. Trebali biste izolirati ili ukloniti zle ljude čim otkrijete da imaju bit zlih ljudi, prije nego što mogu učiniti veliko zlo. To će umanjiti štetu koju čine; to je mudar izbor. Ako starješine i djelatnici čekaju dok zla osoba ne izazove neku katastrofu da bi se njome pozabavili, oni su pasivni. To bi dokazalo da su starješine i djelatnici vrlo glupi i da u svojim postupcima nemaju načela. Postoje neki starješine i djelatnici koji su upravo tako glupi i neuki. Oni inzistiraju na čekanju dok ne dobiju nepobitan dokaz prije nego što se pozabave zlim ljudima, jer misle da će im jedino tako savjest biti mirna. Ali zapravo, ne treba vam nepobitan dokaz da biste bili sigurni da je netko zao. To možete zaključiti po njihovim svakodnevnim riječima i postupcima. Jednom kada ste sigurni da su zli, možete započeti tako da ih ograničite ili izolirate. To će osigurati da ni rad crkve ni ulazak u život Božjeg izabranog naroda ne budu oštećeni. Neki starješine i djelatnici ne mogu razlučiti tko je zao, niti se mogu pravovremeno pozabaviti zlim ljudima. Kao rezultat toga, utječe se na rad crkve i crkveni život, a ulazak u život Božjeg izabranog naroda je ometen. To je vrlo glupo. Tako rade lažni starješine. S jedne strane, nedostaje im razlučivanja, a s druge strane, oni su ljudi koji svima ugađaju i boje se uvrijediti druge. Kada služe kao starješine, takvi ljudi, kao prvo, ne mogu raditi stvarni posao; i kao drugo, štete Božjem izabranom narodu. Ne mogu čak ni brzo riješiti problem ometanja koje uzrokuju zli ljudi, niti mogu zaštititi braću i sestre; takvi ljudi nisu podobni da budu starješine i djelatnici. Recite Mi, ako je netko okarakteriziran kao zla osoba, postoji li još potreba da mu se pomaže razgovorom u zajedništvu o istini? (Ne.) Nema potrebe davati im priliku. Neki ljudi imaju previše „ljubavi”, uvijek dajući zlima priliku da se pokaju, ali može li to postići ikakav učinak? Je li to u skladu s načelima Božjih riječi? Jeste li vidjeli ijednu zlu osobu koja se može istinski pokajati? Nitko to nikada nije vidio. Nadati se da će se zli ljudi pokajati je kao sažalijevati zmije otrovnice; to je kao sažalijevati divlje zvijeri. To je zato što se na temelju biti zlih ljudi može utvrditi da zli ljudi nikada neće voljeti pozitivne stvari, nikada neće prihvatiti istinu i nikada se neće pokajati. U njihovom rječniku nećete pronaći riječ „pokajanje”. Bez obzira na to kako s njima razgovarali u zajedništvu o istini, oni neće ostaviti po strani svoje motive i interese, i naći će razne razloge i izgovore da se opravdaju, i nitko ih ne može uvjeriti. Ako pretrpe gubitak, to im je nepodnošljivo i beskrajno će gnjaviti druge zbog toga. Kako se takvi ljudi, koji nisu spremni pretrpjeti nikakav gubitak, mogu istinski pokajati? Izuzetno sebični ljudi su oni koji svoje interese stavljaju iznad svega; oni su zli ljudi i nikada se neće pokajati. Ako ste već u potpunosti prozreli da je takva osoba zla, a i dalje joj dajete priliku da se pokaje, nije li to glupo? To je kao da grijete smrznutu zmiju u svojim njedrima, samo da bi vas kasnije ugrizla. Samo bi budala učinila tako glupu stvar. U crkvi je normalna pojava da Božji izabrani narod mrzi zle ljude, jer zli ljudi nemaju ljudskosti i uvijek čine nemoralne stvari. Mrziti zle ljude je ispravan način razmišljanja. To je dio onoga što bi ljudi trebali posjedovati u svojoj normalnoj ljudskosti.

Recite Mi, kakva je to osoba koja uopće nema ljubavi za braću i sestre? Zašto nemaju ni trunke normalnog međuljudskog odnosa s braćom i sestrama? Takva osoba, bez obzira na to s kim komunicira, te interakcije povezuje samo s interesima i transakcijama; ako nema interesa ili transakcija, neće se zamarati ljudima. Nije li takva osoba zla? Neki ljudi ne teže istini i žive samo na temelju osjećaja; tko se prema njima dobro odnosi, tome se približavaju, a tko im pomaže, smatraju ga dobrim. Takvi ljudi također nemaju normalne međuljudske odnose. Žive isključivo na temelju osjećaja, pa mogu li se prema braći i sestrama odnositi pošteno i pravedno? To je apsolutno nedostižno. Stoga, svatko tko nema normalan međuljudski odnos s braćom i sestrama, ili s onima koji iskreno vjeruju u Boga, jest osoba bez savjesti i razuma, osoba bez normalne ljudskosti i definitivno nije netko tko ljubi istinu. Ti se pojedinci ne razlikuju od sitnih probisvijeta među nevjernicima; komuniciraju s onima od kojih imaju koristi i ignoriraju one od kojih nemaju. Štoviše, kada vide nekoga tko teži istini ili nekoga tko može dijeliti iskustvena svjedočanstva – nekoga kome se svi dive i koga vole – postaju ljubomorni i puni mržnje te pokušavaju na sve načine pronaći izliku kojom bi sudili tim ljudima i osuđivali te ljude koji teže istini. Nije li to ono što zli ljudi rade? Takvim ljudima nedostaje savjesti i razuma – gori su od zvijeri. Ne mogu se ispravno odnositi prema ljudima, ne mogu se normalno slagati s drugima, ne mogu izgraditi normalne međuljudske odnose s Božjim izabranim narodom, a mogu čak i mrziti one koji teže istini. Takvi se ljudi u svojim srcima moraju osjećati vrlo usamljeno i osamljeno, uvijek kriveći nebo i druge ljude. Kakvu radost ili smisao imaju u životu? Ti su ljudi zlobne naravi i, bez obzira na to s kim komuniciraju, mogu razviti mržnju zbog trivijalnih stvari, osuđujući ih i osvećujući im se, donoseći im nesreće. Takvi zli pojedinci su pravi pravcati đavli, koji donose nesreću crkvi svakim danom svog ostanka. Ako ostanu dugo, nesreće će biti beskrajne. Samo se njihovim uklanjanjem iz crkve mogu izbjeći nesreće. Osim toga, postoje oni koji izvana izgledaju civilizirano, ali imaju posebnu sklonost prema koristima. Stoga je i njihova vjera u Boga radi težnje za koristima. Ako neko vrijeme nisu izvukli neku nezasluženu prednost, lica im se smrače, kao da im netko duguje veliku svotu novca. Svatko tko vidi njihova ogorčena i malodušna lica odmah je emocionalno pogođen. Kakav učinak mislite da bi takvo lice donijelo da se pojavi u crkvenom životu? Većina Božjeg izabranog naroda sigurno bi se osjećala nelagodno vidjevši ga, a njihovo čitanje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini bili bi u različitoj mjeri ometeni i pogođeni. Pogotovo za one koji se nisu ukorijenili u istinitom putu, često viđanje ovog vječno mračnog lica u crkvenom životu previše bi lako utjecalo na njih! Crkva bi trebala imati više ljudi vedre osobnosti, koji govore jednostavno i otvoreno, i više ljudi čije je srce ispunjeno mirom i radošću, i je duh slobodan i oslobođen. To bi učinilo crkveni život ugodnim. Oni s vječno mračnim licem trebali bi se moliti Bogu kod kuće i prilagoditi svoj način razmišljanja prije dolaska na okupljanja. Na taj će način biti dobro raspoloženi i dobit će nešto od okupljanja. Osim toga, to će koristiti i drugima; u najmanju ruku, neće biti ometani. Kako bi osigurali da Božji izabrani narod može živjeti normalnim crkvenim životom, starješine i djelatnici trebali bi naučiti razgovarati u zajedništvu o istini kako bi rješavali probleme. Ako netko dođe na okupljanje s mračnim licem, starješine i djelatnici trebali bi prići i upitati: „Trebaš li pomoć?” To se zove samoinicijativno pomaganje drugima iz ljubavi. Ako starješine i djelatnici vide da netko ima problem i ignoriraju ga, izbjegavajući i zaobilazeći te „mrgude” bez da s njima razgovaraju o istini kako bi im razvedrili dan, onda oni ne rade stvarni posao. Da bi učinkovito obavljali crkveni rad, starješine i djelatnici prije svega moraju naučiti biti osobe od povjerenja Božjeg izabranog naroda, slično onome što bi nevjernici nazvali brižnim državnim službenikom. Neki ljudi nisu voljni igrati takvu ulogu, uvijek preferirajući biti promatrači – kako na taj način mogu voditi Božji izabrani narod da živi dobrim crkvenim životom? Zapravo, ima li netko problema u srcu, može se donekle vidjeti po izrazu njegova lica. Ako je nečije lice uvijek mračno, to sigurno znači da mu je srce tamno bez trunke svjetla. Ako su cijeli dan uronjeni u sporove oko toga što je ispravno, a što pogrešno, može li im lice još uvijek nositi osmijeh? Lica tih ljudi uvijek su prekrivena tamnim oblacima, bez trenutka sunca, a to utječe i na njihovo vršenje dužnosti. Ako starješine i djelatnici sporo pristupaju rješavanju ovog problema, uzrokujući da braća i sestre trpe stalna ometanja i neizrecivu bijedu, to dokazuje da su starješine i djelatnici nesposobni za obavljanje stvarnog posla, nesposobni rješavati probleme s istinom i da su potpuno bezvrijedni. Ako starješine i djelatnici razumiju istinu i mogu prepoznati probleme braće i sestara te mogu pružiti pravovremenu podršku i pomoć, ne samo da mogu pomoći u rješavanju problema ljudi, već mogu pomoći ljudima da razumiju istina-načela i ispune svoje dužnosti, tada će njihovo vršenje dužnosti i rješavanje stvari biti učinkovito, a crkveni rad neće biti pogođen. Ako starješine i djelatnici ne mogu pravovremeno prepoznati i riješiti probleme, to utječe na rad crkve. Ako starješine i djelatnici ne mogu prepoznati i riješiti probleme, uzrokujući štetu radu crkve i ometajući ulazak u život Božjeg izabranog naroda, nisu li time zakazali pred Bogom i Njegovim izabranim narodom? Ne nedostaju li im načela u rješavanju stvari? Rješavanje problema brzo i bez oklijevanja nakon što se prozre njihova bit – to se zove ispunjavanje odgovornosti i odanost, a to je vršenje svoje dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom.

Tema današnjeg razgovora u zajedništvu je šesto pitanje – upuštanje u neprimjerene odnose. Problemi ove vrste koji se javljaju u crkvenom životu u osnovi su sljedeći: neprimjereni odnosi među spolovima, istospolni odnosi, odnosi iz osobnog interesa i mržnja među pojedincima. Bilo da se radi o odnosima temeljenim na tjelesnoj požudi, tjelesnim interesima ili sentimentalnim zamršenostima tijela, svi oni spadaju u kategoriju neprimjerenih odnosa jer prelaze opseg savjesti i razuma normalne ljudskosti. Postojanje tih neprimjerenih odnosa može u određenoj mjeri ometati ljude. Što je još ozbiljnije, oni mogu ometati ljudima ulazak u život, njihovu težnju za istinom i njihovu težnju za spoznajom Boga. Te različite vrste neprimjerenih odnosa ne potječu iz savjesti ili razuma i protive se normalnoj ljudskosti. Ljudima je teško prihvatiti i primjenjivati istinu kada žive unutar tih nenormalnih odnosa, a to ih također ometa u življenju crkvenog života i težnji za životnim rastom, a ometa i red u crkvenom životu. To je štetno za ulazak u život Božjeg izabranog naroda i također može naštetiti radu crkve. Zbog svega toga, imperativ je da starješine i djelatnici brzo prepoznaju i rješavaju te probleme.

Što se tiče neprimjerenih odnosa, već smo nabrojali različite situacije i kategorizirali ih. Možete li navesti neke primjere kako biste vježbali razlučivanje? Koja je svrha učenja razlučivanja? Svrha je da vas se osposobi da razlučujete i definirate bit ljudi, događaja i stvari, kako biste donosili točne prosudbe, a zatim postupali s njima u skladu s načelima. To je konačni rezultat. Je li itko rekao: „Vi po cijeli dan govorite o tim pitanjima ispravnog i pogrešnog, o tim svakodnevnim stvarima – ne želimo ih više slušati; ne želimo više ni dolaziti na okupljanja. Ne biste li trebali razgovarati u zajedništvu o istini? Zašto uvijek govoriti o takvim situacijama?” Jeste li primijetili takve ljude? Kakvi su to ljudi? (Ljudi kojima nedostaje duhovno razumijevanje.) Mi razgovaramo u zajedništvu na ovaj način, a oni i dalje ne mogu razumjeti istinu – ne zadovoljavaju inteligenciju normalne osobe; takvi su ljudi potpuno beskorisni. Treba li od nekoga čija inteligencija ne zadovoljava ljudsku i dalje zahtijevati da sluša propovijedi? Možda bi predložili: „Okupljanja su uvijek o razgovoru u zajedništvu o istini, uvijek se govori o stvarima poput primjene istine – umoran sam od slušanja toga. Ne želim više dolaziti na okupljanja.” Ako doista imaju takav stav, onda su oni netko tko osjeća odbojnost prema istini. Za takve ljude, Božja kuća ne inzistira na njihovom prisustvu; brzo ih otpravite. Ako oni sami nisu voljni dolaziti na okupljanja i nisu prijemčivi za ono o čemu se na njima raspravlja, mi ne inzistiramo – ne želimo im stvarati nevolje. Ljudi poput ovih, čak i ako vjeruju u Boga cijeli život, neće razumjeti istinu i neće ući u stvarnost; to je gubitak truda. Ako vole slušati teološko znanje, onda neka idu i proučavaju teološko znanje; jednoga dana, kada ne zadobiju istinu kao život, požalit će.

29. svibnja 2021.