Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Treći dio)

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

Na posljednjem okupljanju, razgovarali smo u zajedništvu o dvanaestoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” U pogledu ove odgovornosti, prvenstveno smo u zajedništvu razgovarali o raznim problemima vezanim za crkveni život, koje smo podijelili na jedanaest točaka. Izvolite, pročitajte ih. (Prvo, često skretanje s teme prilikom razgovora u zajedništvu o istini; drugo, govorenje riječi i doktrina kako bi se ljude zaludilo i zadobilo njihovo poštovanje; treće, čavrljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i bavljenje osobnim poslovima; četvrto, formiranje klika; peto, borba za status; šesto, upuštanje u neprimjerene odnose; sedmo, upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe; osmo, širenje predodžbi; deveto, iskaljivanje negativnosti; deseto, širenje neosnovanih glasina; i jedanaesto, manipuliranje i ometanje izbora.) Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o petoj točki, borbi za status, i šestoj točki, upuštanju u neprimjerene odnose. Ove dvije vrste problema, kao i prethodna četiri problema, također uzrokuju prekide i ometanja u crkvenom životu i normalnom redu crkve. S obzirom na prirodu ove dvije vrste problema, štetu koju nanose crkvenom životu i njihov utjecaj na ulazak ljudi u život, obje mogu predstavljati ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi.

VII. Upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe

Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o sedmoj točki – upuštanju u međusobne napade i verbalne svađe. Takvi su problemi česti u crkvenom životu i svima očiti. Kada se ljudi okupe da jedu i piju Božju riječ, da razgovaraju u zajedništvu o svojim osobnim iskustvima ili raspravljaju o nekim stvarnim problemima, različita gledišta ili rasprave o ispravnom i pogrešnom često dovode do prepirki i sporova među ljudima. Ako se ljudi ne slažu i imaju različita stanovišta, ali to ne ometa crkveni život, smatra li se to upuštanjem u međusobne napade i verbalne svađe? To se ne kvalificira; to spada u normalan razgovor u zajedništvu. Stoga, na površini se može činiti da su mnogi problemi povezani sa sedmom točkom, ali zapravo, samo oni koji su po svojim okolnostima i prirodi teži, te tako predstavljaju prekide i ometanja, spadaju pod ovu točku. Hajdemo sada razgovarati o tome koji problemi po svojoj prirodi spadaju pod ovu točku.

Prvo, promatrajući očitovanja upuštanja u međusobne napade, ovdje se zasigurno ne radi o normalnom razgovoru u zajedništvu o istini ili traganju za istinom, niti o stjecanju različitih shvaćanja ili svjetla na temelju razgovora o istini, niti o traganju, razgovoru o istini, raspravljanju o istina-načelima i traženju puta primjene u vezi s određenom istinom; umjesto toga, radi se o prepiranju i sporenju oko ispravnog i pogrešnog. To je u osnovi način na koji se to očituje. Događa li se ovakva vrsta problema ponekad u crkvenom životu? (Da.) Samo na temelju vanjskog izgleda, očito je da čin poput upuštanja u međusobne napade zasigurno nije traganje za istinom, niti razgovor u zajedništvu o istini pod usmjeravanjem Duha Svetoga, niti skladna suradnja, već je umjesto toga ukorijenjen u naglosti, a rječnik koji se u njemu koristi sadrži sud i osuđivanje, pa čak i kletve – takvo očitovanje je uistinu otkrivenje Sotonine iskvarene naravi. Kada se ljudi međusobno napadaju, bez obzira je li njihov rječnik oštar ili taktičan, on u sebi nosi naglost, zlobu i mržnju, te je lišen ljubavi, tolerancije i strpljivosti, a prirodno je još više lišen skladne suradnje. Metode koje ljudi koriste da bi se međusobno napadali su raznolike. Na primjer, kada dvoje ljudi raspravlja o nekoj stvari, osoba A kaže osobi B: „Neki ljudi imaju lošu ljudskost i oholu narav; prave se važni kad god učine i najmanju sitnicu i nikoga ne slušaju. Baš su onakvi kao što Božje riječi kažu o onima koji su barbari i bez ljudskosti poput zvijeri.” Nakon što je to čula, osoba B pomisli: „Nije li ono što si upravo rekao bilo usmjereno na mene? Čak si se pozvao na Božje riječi da me razotkriješ! Budući da si govorio o meni, neću se ni ja suzdržavati. Bio si neljubazan prema meni, pa ću i ja tebi nanijeti nepravdu!” I tako, osoba B kaže: „Neki ljudi se izvana mogu činiti vrlo pobožnima, ali zapravo su duboko u sebi podmukliji od bilo koga drugog. Čak se upuštaju u neprimjerene odnose sa suprotnim spolom, baš poput bludnica i prostitutki o kojima se govori u Božjim riječima – Bog se potpuno gnuša takvih ljudi, On osjeća odbojnost prema njima. Kakva je korist od prividne pobožnosti? Sve je to pretvaranje. Bog najviše mrzi one koji se pretvaraju; svi koji se pretvaraju su farizeji!” Nakon što je to čula, osoba A pomisli: „Ovo je protunapad na mene! U redu, bio si neljubazan prema meni, pa nemoj mene kriviti što se ne suzdržavam!” I tako, riječ po riječ, njih dvoje su se počeli svađati. Je li ovo razgovor u zajedništvu o Božjim riječima? (Ne.) Što oni rade? (Napadaju jedno drugo i svađaju se.) Čak se uhvate za nešto i nalaze „temelj” za svoje napade, pozivajući se na Božje riječi kao na temelj – to je upuštanje u međusobne napade, a istovremeno i upuštanje u verbalne svađe. Viđa li se ovaj oblik razgovora u zajedništvu ponekad u crkvenom životu? Je li ovo normalan razgovor u zajedništvu? Je li to razgovor unutar normalne ljudskosti? (Ne.) Dakle, uzrokuje li ovaj oblik razgovora prekide i ometanja u crkvenom životu? Kakve prekide i ometanja uzrokuje? (Normalan crkveni život biva ometen, ljudi upadaju u sporove oko ispravnog i pogrešnog i posljedično nisu u stanju tiho promišljati i razgovarati o Božjim riječima.) Kada se ljudi upuštaju u takve svađe i prepirke oko ispravnog i pogrešnog, te provode osobne napade tijekom crkvenog života, djeluje li Duh Sveti i dalje? Duh Sveti ne djeluje; ovakva vrsta razgovora u zajedništvu remeti mir u ljudskim srcima. Postoje neke riječi u Bibliji, sjećate li ih se? („Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. 20 Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18:19–20).) Što ove riječi znače? Kada se ljudi okupe pred Bogom, trebaju biti jednog srca i uma i ujedinjeni pred Bogom; Bog će im udijeliti blagoslove, a Duh Sveti će djelovati, samo kada su ljudi jednog srca i uma. Ali jesu li dvoje ljudi koji su se svađali, a koje sam maloprije spomenuo, bili jednog srca i uma? (Ne.) U što su se oni upuštali? U međusobne napade, svađu, pa čak i sud i osuđivanje. Iako na površini nisu koristili proste psovke niti spominjali imena, motivacija iza njihovih riječi nije bila razgovarati u zajedništvu o istini ili tragati za istinom, i nisu govorili unutar savjesti i razuma normalne ljudskosti. Svaka riječ koju su izgovorili bila je neodgovorna i nosila je sa sobom agresivnost i zlobu; svaka riječ nije odgovarala činjenicama, niti je imala ikakav temelj. Svaka riječ se nije ticala prosuđivanja stvari prema Božjim riječima i Božjim zahtjevima, već se radilo o pokretanju osobnih napada, prosudbi i osuđivanja na temelju vlastitih sklonosti i volje protiv osobe koju mrze i preziru. Ništa od toga nisu očitovanja bivanja jednog srca i uma; radije, to su riječi i očitovanja koja dolaze iz naglosti i Sotonine iskvarene naravi, i nisu ugodna Bogu; stoga, ondje nema djelovanja Duha Svetoga. Ovo je jedno očitovanje upuštanja u međusobne napade.

U crkvenom životu, sporovi i sukobi često nastaju među ljudima zbog nevažnih stvari ili sukobljenih gledišta i interesa. Sporovi se također često događaju zbog nespojivih osobnosti, ambicija i sklonosti. Razne vrste opreka i nesloge također se pojavljuju među pojedincima zbog razlika u društvenom statusu i stupnju obrazovanja, ili razlika u pogledu njihove ljudskosti i prirode, pa čak i razlika u načinima govora i ophođenja, među ostalim razlozima. Ako ljudi ne traže rješenje za te probleme koristeći Božju riječ, ako nema međusobnog razumijevanja, tolerancije, podrške i pomoći, i ako ljudi umjesto toga u srcu gaje predrasude i mržnju te se odnose jedni prema drugima s naglošću unutar iskvarenih naravi, onda će to vjerojatno dovesti do međusobnih napada i prosudbi. Neki ljudi imaju nešto savjesti i razuma, te kada dođe do sporova, oni mogu biti strpljivi, postupati razumno i pomoći drugoj strani s ljubavlju. Međutim, neki ljudi to ne mogu postići; nedostaju im čak i najosnovnija tolerancija, strpljenje, ljudskost i razum. Oni često razvijaju razne predrasude, sumnje i nesporazume prema drugima zbog beznačajnih stvari, ili jedne jedine riječi ili izraza lica, zbog čega u srcu počinju gajiti razne misli, sumnje, prosudbe i osuđivanja prema njima. Ove se pojave često događaju unutar crkve i često utječu na normalne odnose među pojedincima, na skladne odnose braće i sestara, pa čak i na njihov razgovor u zajedništvu o Božjim riječima. Kada su ljudi u međusobnoj interakciji, uobičajeno je da nastaju sporovi, ali ako se takvi problemi često javljaju u crkvenom životu, oni mogu utjecati na normalan crkveni život, ometati ga, pa čak i uništiti. Na primjer, ako netko započne svađu na okupljanju, tada će to okupljanje biti ometeno, crkveni život neće donijeti ploda, a oni koji prisustvuju okupljanju neće ništa zadobiti, te će se u biti uzalud okupljati i gubiti vrijeme. Posljedično, ti problemi će već utjecati na normalan red crkvenog života.

A. Nekoliko vrsta očitovanja upuštanja u međusobne napade i verbalne svađe

1. Međusobno razotkrivanje nedostataka

Neki ljudi tijekom okupljanja uvijek vole čavrljati o kućnim stvarima i nevažnim temama, te razgovaraju o trivijalnim kućanskim poslovima i upuštaju se u brbljanje s braćom i sestrama kad god ih sretnu, što braću i sestre čini frustriranim. Netko može ustati da ih prekine, ali što se tada događa? Ako ih se neprestano prekida, postaju nesretni, a kad su oni nesretni, to znači nevolju. Oni misle: „Ti me uvijek prekidaš i ne daš mi da govorim. U redu, onda. Ja ću tebe prekidati kada ti budeš govorio! Kada budeš razgovarao u zajedništvu o Božjim riječima, ja ću upasti s drugim odlomkom Božjih riječi. Kada budeš besjedio o spoznaji sebe, ja ću besjediti o Božjim riječima koje osuđuju ljude. Kada budeš besjedio o razumijevanju svoje ohole naravi, ja ću besjediti o Božjim riječima koje određuju ishode i odredišta ljudi. Što god ti rekao, ja ću reći nešto drugo!” I ne samo to, ako se i drugi pridruže da ih prekinu, ta osoba ustaje i napada ih. Istovremeno, budući da u srcu gaje ogorčenost i mržnju, tijekom okupljanja često razotkrivaju nedostatke osobe koja ih je prekinula, govoreći o tome kako je ta osoba varala druge u poslu prije nego što je povjerovala u Boga, kako je bila beskrupulozna u svom ophođenju s drugima, i tako dalje – o tim stvarima govore kad god ta osoba progovori. U početku, ta osoba može pokazivati strpljenje, ali s vremenom počinje misliti: „Ja ti uvijek pomažem, uvijek pokazujem toleranciju i strpljenje prema tebi, ali ti meni ne pokazuješ nimalo tolerancije. Ako se tako ponašaš prema meni, nemoj me kriviti što se neću suzdržavati! Toliko dugo živimo u istom selu – oboje se dobro poznajemo. Ti si mene napao, pa ću i ja tebe napasti; ti si razotkrio moje nedostatke, ali i ti ih sam imaš napretek.” I tako, kažu: „Čak si i krao stvari kad si bio mlad; te sitne krađe koje si činio još su sramotnije! Barem je ono što sam ja radio bio posao, sve je to bilo radi preživljavanja. Tko ne napravi nekoliko pogrešaka na ovom svijetu? A što je s tvojim ponašanjem? Tvoje je ponašanje lopova, razbojnika!” Nije li to upuštanje u međusobne napade? Koja je metoda ovih napada? To je međusobno razotkrivanje nedostataka, zar ne? (Da.) Oni čak misle u sebi: „Stalno razotkrivaš moje nedostatke, dopuštajući da svi saznaju za njih i za moju nečasnu prošlost, zbog čega me drugi više neće cijeniti – e pa, onda se neću ni ja suzdržavati. Znam sve o tome koliko si partnera imao, s koliko si osoba suprotnog spola bio; držim sve ove adute u rukavu. Ako opet razotkriješ moje nedostatke i ako me izazoveš, iznijet ću sva tvoja zlodjela na vidjelo!” Međusobno razotkrivanje nedostataka čest je problem među onima koji se dobro poznaju. Možda zbog neslaganja ili zato što između njih postoje sukobi ili kivnost, dvoje ljudi tijekom okupljanja izvlači stare i beznačajne stvari kako bi ih koristili kao oružje za međusobni napad. To dvoje ljudi jedno drugome razotkriva nedostatke te se međusobno napadaju i osuđuju, oduzimajući svima vrijeme za jedenje i pijenje Božje riječi i utječući na normalan crkveni život. Mogu li takva okupljanja donijeti ploda? Osjećaju li ljudi oko njih i dalje želju za okupljanjem? Neka braća i sestre počinju misliti: „Ovo dvoje su stvarno naporni, koja je svrha iznositi te prošle stvari! Oboje sada vjeruju u Boga, trebali bi to pustiti. Tko nema problema? Nisu li oboje sada došli pred Boga? Svi se ti problemi mogu riješiti Božjom riječju. Razotkrivanje nedostataka ne predstavlja primjenu istine, niti izvlačenje pouka iz tuđih prednosti kako bi se ispravili vlastiti nedostaci; to su međusobni napadi, to je sotonsko ponašanje.” Njihovi međusobni napadi ometaju i uništavaju normalan crkveni život. Nitko ih ne može zaustaviti i oni neće poslušati bez obzira tko s njima u zajedništvu razgovara o istini. Neki ih ljudi savjetuju: „Prestanite razotkrivati nedostatke jedno drugome. Zapravo, cijela stvar nije tako velika; nije li to samo kratko verbalno neslaganje? Nema duboke mržnje između vas dvoje. Kad biste se oboje mogli otvoriti, ogoliti se, otpustiti svoje predrasude, ogorčenost i mržnju da biste se molili i tragali za istinom pred Bogom, svi bi se ti problemi mogli riješiti.” Ali to dvoje ljudi je i dalje na mrtvoj točki. Jedan od njih kaže: „Kad bi se on meni prvi mogao ispričati i kad bi se on prvi otvorio i ogolio, onda bih i ja učinio isto. Ali ako, kao i prije, on ne bude htio pustiti ovu stvar, onda se neću ni ja suzdržavati protiv njega! Tražiš od mene da primjenjujem istinu – zašto je on ne primjenjuje? Tražiš od mene da pustim stvari – zašto on to ne učini prvi?” Nije li to nerazumno ponašanje? (Da.) Počinju se ponašati nerazumno. Ničiji savjet na njih ne djeluje i ne slušaju razgovor u zajedništvu o istini. Čim se vide, svađaju se, razotkrivaju nedostatke jedno drugome i međusobno se napadaju. Osim što se ne potuku, u svemu što čine jedno drugome postoji mržnja, a svaka riječ koju izgovore sadrži notu napada i proklinjanja. Ako u crkvenom životu postoje dvoje ljudi poput ovih koji se međusobno napadaju i upuštaju u verbalne svađe čim se vide, može li takav crkveni život donijeti ploda? Mogu li ljudi iz toga izvući išta pozitivno? (Ne.) Kada se takve situacije pojave, većina ljudi postane zabrinuta, govoreći: „Svaki put kad se okupimo, to dvoje se uvijek svađa i ne slušaju ničije savjete. Što da radimo?” Sve dok su oni tamo, okupljanja nisu mirna i svi su njima ometeni. U takvim slučajevima, crkveni starješine bi se trebali umiješati kako bi riješili taj problem; ne smiju dopustiti takvim pojedincima da nastave ometati crkveni život. Ako nakon ponovljenih savjeta, razgovora u zajedništvu i pozitivnog usmjeravanja ne budu postignuti nikakvi rezultati i obje strane se nastave držati svojih predrasuda i odbijaju oprostiti jedno drugome te se nastave međusobno napadati i ometati crkveni život, onda je potrebno postupiti prema načelima. Treba im se reći: „Vas dvoje ste već dugo u ovom stanju i to je uzrokovalo ozbiljna ometanja u crkvenom životu i svoj braći i sestrama. Većina ljudi je ljuta na ovo vaše ponašanje, ali se boje išta reći o tome. S obzirom na vaš trenutni stav i očitovanja, crkva mora, u skladu s načelima, obustaviti vaše sudjelovanje u crkvenom životu i poslati vas u izolaciju radi promišljanja o sebi. Kada se budete mogli skladno slagati, normalno razgovarati u zajedništvu i imati normalne međuljudske odnose, tada se možete vratiti u crkveni život.” Bez obzira na to slažu li se oni s tim ili ne, crkva bi trebala donijeti ovu odluku; to je postupanje prema načelima. S takvim se stvarima treba postupati na takav način. S jedne strane, to je korisno za to dvoje pojedinaca; može ih potaknuti da promišljaju o sebi i da spoznaju sebe. S druge strane, to prvenstveno štiti više braće i sestara od ometanja zlih ljudi. Neki ljudi kažu: „Nisu učinili nikakvo zlo; u pogledu njihove biti, oni također nisu zli ljudi. Samo imaju manje mane u svojoj ljudskosti, samo su samovoljni, skloni nerazumnom ponašanju i skloni ljubomori i sporovima. Zašto ih izolirati samo zbog toga?” Bez obzira na to kakva je njihova ljudskost, sve dok ometaju crkveni život, crkveni starješine bi se trebali umiješati kako bi riješili taj problem. Ako su ovo dvoje pojedinaca zli, onda čim se to razluči, odgovor ne bi trebao biti tako jednostavan kao njihova izolacija; mora se odmah donijeti odluka da ih se izravno ukloni. Ako su njihova djela ograničena na međusobno napadanje i prepiranje oko ispravnog i pogrešnog bez nanošenja štete drugima ili činjenja drugih loših djela koja bi uzrokovala gubitke interesima Božje kuće, i oni nisu zli, onda ih ne treba ukloniti. Umjesto toga, njihov crkveni život treba obustaviti i treba ih izolirati radi promišljanja o sebi. Ovaj je pristup najprikladniji. Svrha postupanja s tom stvari na ovaj način je osigurati normalan red crkvenog života i jamčiti da se crkveni rad može normalno odvijati.

2. Međusobno razotkrivanje i napadi

Nekim ljudima nedostaje sposobnost razumijevanja dok jedu i piju Božju riječ i ne znaju kako razgovarati u zajedništvu o svom iskustvenom razumijevanju Božje riječi. Znaju samo s drugima povezati Božje riječi koje razotkrivaju ljude. I tako, kad god razgovaraju u zajedništvu o istini u Božjim riječima, uvijek imaju osobne motive; uvijek žele iskoristiti priliku da razotkriju i napadnu druge, što uzrokuje nemir u crkvi. Kad bi oni koji su razotkriveni mogli ispravno postupati u takvim situacijama, shvatiti ih kao da one dolaze od Boga i naučiti se pokornosti i strpljenju, ne bi bilo nikakvih sporova. Međutim, neizbježno je da se netko može osjećati prkosan kad čuje druge kako razgovaraju o njegovim problemima i razotkrivaju ih. U sebi misli: „Zašto ti, nakon što pročitaš Božje riječi, ne dijeliš svoja iskustvena razumijevanja o njima ili ne govoriš o spoznaji samoga sebe, nego umjesto toga isključivo napadaš i ciljaš na mene? Zar sam ti odbojan? Božje su riječi već jasno rekle da imam iskvarenu narav – moraš li ti to doista reći? Možda ja imam iskvarenu narav, ali zar je ti nemaš? Uvijek ciljaš na mene, nazivaš me prijevarnim, ali ni tebi ne manjka lukavosti!” Ispunjeni ogorčenjem i prkosom, mogli bi pokazati strpljenje jednom ili dvaput, ali s vremenom, kad se njihove pritužbe nakupe, oni eksplodiraju. A kad jednom eksplodiraju, posljedice su katastrofalne. Kažu: „Neki se ljudi, kad djeluju i govore, naizgled pretvaraju da su vrlo pošteni i otvoreni, ali u stvarnosti su puni svakojakih spletki i uvijek kuju urote protiv drugih. Nitko ne može dokučiti njihove misli ili namjere kad s njima razgovara; oni su prijevarni ljudi. Kad naiđemo na takve pojedince, ne možemo s njima razgovarati niti se družiti; oni su previše zastrašujući. Ako nisi pažljiv, upast ćeš u njihovu zamku pa će te prevariti i iskoristiti. Takvi su ljudi najviše zli, vrsta koju Bog najviše prezire i od koje se najviše gnuša. Treba ih baciti u bezdan, u jezero ognjeno i sumporno!” Čuvši to, druga osoba pomisli: „Imaš iskvarenu narav, a ne dopuštaš drugima da te razotkriju? Tako si ohol i samopravedan, pa ću pronaći još jedan odlomak Božjih riječi da te razotkrijem i da vidim što ćeš onda reći!” Druga se osoba još više razljuti nakon što je razotkrivena i pomisli: „Znači, nećeš to pustiti na miru, je li? Još uvijek ne odustaješ od toga, ha? Jednostavno ti se ne sviđam i misliš da imam iskvarenu narav, zar ne? Dobro, onda ću i ja tebe razotkriti!” I tako kažu: „Neki su ljudi jednostavno antikristi; vole status i pohvale drugih, vole držati prodike drugima, koristeći Božje riječi da bi razotkrivali i osuđivali druge, navodeći druge da misle kako oni sami nemaju iskvarenu narav. Drže se visoko i misle da su postali posvećeni, ali nisu li oni samo prljavi demoni? Nisu li oni samo Sotone i zli duhovi? Što su antikristi? Antikristi su Sotone!” Koliko su se rundi borili? Ima li pobjednika? (Ne.) Jesu li rekli išta što bi moglo poučiti druge? (Ne.) Pa, kakve su to riječi? (Osude.) To su osude. Govore nepromišljeno bez obzira na stvarnu situaciju ili činjenice, samovoljno sudeći drugima i osuđujući druge, čak ih i proklinjući. Imaju li činjeničnu osnovu da drugu osobu nazivaju antikristom? Koja je zla djela i očitovanja antikrista ta osoba pokazala? Doseže li njezina iskvarena narav razinu antikristove biti? Kad Božji izabrani narod čuje kako razotkrivaju drugu osobu, hoće li misliti da je to objektivno i istinito? Ima li ikakve dobrote ili dobrih namjera u riječima koje su izgovorile te dvije osobe? (Ne.) Je li njihova svrha pomoći jedno drugome da spoznaju sebe i omogućiti im da što brže odbace svoju iskvarenu narav i uđu u istina-stvarnost? (Ne.) Zašto onda to čine? Čine to da bi iskalili osobnu zlobu, da bi napali drugu stranu i osvetili joj se, pa je samovoljno optužuju za nešto što uopće ne odgovara činjenicama. Oni jedno drugo ne procjenjuju i ne karakteriziraju točno, na temelju Božjih riječi i razotkrivenja i biti druge osobe, već umjesto toga koriste Božje riječi da bi se međusobno napadali, osvećivali i iskaljivali svoju osobnu zlobu; oni uopće ne razgovaraju u zajedništvu o istini. To je ozbiljan problem. Uvijek se hvataju za stvari o drugoj osobi kako bi je napali i osudili zbog posjedovanja ohole naravi – takav je stav podmukao i zlonamjeran, i to definitivno nije dobronamjerno razotkrivanje. Posljedično, to vodi samo do uzajamnog neprijateljstva i mržnje. Ako se razotkrivanje provodi sa stavom pomaganja drugima iz ljubavi, ljudi to mogu osjetiti i mogu se ispravno postaviti prema tome. Ali ako se netko uhvati za oholu narav druge osobe da bi je osudio i napao, to je isključivo radi napadanja i zlostavljanja te osobe. Svatko ima oholu narav, pa zašto uvijek ciljati na jednu osobu? Zašto se uvijek usredotočiti na jednu osobu i ne puštati je? Neprestano razotkrivati oholu narav te jedne osobe – je li svrha toga doista pomoći joj da odbaci tu narav? (Ne.) Koji je onda razlog za to? To je zato što im se druga osoba ne sviđa, pa traže prilike da je napadnu i da joj se osvete, uvijek je želeći mučiti. Stoga, kad kažu da je druga osoba antikrist, Sotona, đavao, prijevarna i zlonamjerna osoba, je li to činjenično? Možda se malo dotiče činjenica, ali svrha izgovaranja tih stvari nije pomoći drugoj osobi ili razgovarati u zajedništvu o istini, već iskaliti osobnu zlobu i osvetiti se. Bili su mučeni, pa se žele osvetiti. Kako se osvećuju? Tako što razotkrivaju drugu osobu, osuđuju je, nazivaju je đavlom, Sotonom, zlim duhom, antikristom – lijepeći joj najnečuveniju etiketu i najtežu optužbu. Nije li to samovoljan sud i osuđivanje? Namjera, svrha i motivacija obiju strana u izgovaranju ovih stvari nije pomoći drugoj osobi da spozna sebe i riješi svoje iskvarene naravi, a još manje pomoći joj da uđe u stvarnost Božje riječi ili razumije istina-načela. Umjesto toga, oni pokušavaju napasti i udariti na drugu osobu, razotkriti je kako bi postigli svoj cilj iskaljivanja osobne zlobe i osvete. To je upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe. Iako se ovaj način napadanja drugih može činiti utemeljenijim od međusobnog razotkrivanja nedostataka, i on povezuje Božje riječi s drugom osobom kako bi se reklo da ona ima iskvarenu narav i da je đavao i Sotona, te se na površni čini prilično duhovnim, priroda ovih dviju metoda je ista. Nijedna od ovih metoda ne odnosi se na razgovor u zajedništvu o Božjoj riječi i istini unutar normalne ljudskosti, već se radi o neodgovornom i samovoljnom osuđivanju, prokazivanju i proklinjanju druge osobe na temelju osobnih sklonosti te o upuštanju u osobne napade. Dijalozi takve prirode također uzrokuju prekide i ometanja u crkvenom životu te ometaju i štete ulasku Božjeg izabranog naroda u život.

Što biste trebali učiniti kad naiđete na dvoje ljudi koji se upuštaju u međusobne napade razotkrivanjem iskvarenih naravi jedno drugoga? Je li potrebno udariti šakom o stol i očitati im bukvicu? Je li potrebno proliti kantu hladne vode po njima da se ohlade i da shvate kako nisu u pravu te se ispričaju jedno drugome? Mogu li te metode riješiti problem? (Ne.) Ta se dva pojedinca uvijek svađaju na svakom okupljanju, a nakon što svako okupljanje završi, pripremaju se za sljedeći sukob. Kod kuće traže Božje riječi i utemeljenje koje će koristiti u svojim napadima, čak pišu i skice te smišljaju kako napasti drugu stranu, koje njezine aspekte napasti, kako joj suditi i osuđivati je, koji ton koristiti i koje Božje riječi upotrijebiti kako bi pokrenuli najuvjerljiviji napad i osudu. Također traže različite duhovne termine i koriste različite metode izražavanja kako bi osudili i napali drugu stranu, sprječavajući je da preokrene situaciju, te je nastoje srušiti u sljedećoj borbi i onemogućiti joj da se ponovno uzdigne. Sva ta ponašanja pripadaju upuštanju u međusobne napade i verbalne svađe. Je li takve probleme lako riješiti? Ako se, nakon što prime savjet, pomoć i razgovor u zajedništvu o istini od većine ljudi, oni i dalje ne kaju niti mijenjaju svoj smjer – to jest, svađaju se i proklinju jedno drugo čim se sretnu, ne slušaju ničiji savjet i ne prihvaćaju kad itko s njima razgovara u zajedništvu o istini ili ih orezuje – što treba učiniti? To je lako riješiti: treba ih pročistiti. Ne bi li to riješilo problem? Nije li to lako? Je li potrebno nastaviti razgovarati u zajedništvu s njima? Je li potrebno i dalje im s ljubavlju pomagati? Recite Mi, je li prikladno takvim ljudima s ljubavlju pokazivati toleranciju i strpljenje? (Nije prikladno.) Zašto nije prikladno? (Oni ne prihvaćaju istinu – nema smisla razgovarati u zajedništvu s njima.) Točno, oni ne prihvaćaju istinu. Oni sudjeluju na okupljanjima samo da bi se upuštali u verbalne svađe. Oni ne vjeruju u Boga da bi težili istini, već jednostavno vole sudjelovati u verbalnim svađama. Je li to otkrivenje i očitovanje normalne ljudskosti? Imaju li oni razumnost koju bi normalna ljudskost trebala posjedovati? (Ne.) Nedostaje im razumnost normalne ljudskosti. Tijekom okupljanja, ovakvi ljudi ne čitaju Božje riječi usredotočeno i na ispravan način kako bi mogli razumjeti i zadobiti istinu iz Božjih riječi te time riješiti svoje iskvarene naravi i svoje probleme. Umjesto toga, oni uvijek žele rješavati probleme drugih ljudi. Njihov je fokus stalno usmjeren na druge, tražeći njihove greške; uvijek im je cilj u Božjim riječima pronaći probleme drugih ljudi. Koriste priliku čitanja Božjih riječi i razgovora u zajedništvu o Božjim riječima da bi razotkrivali i napadali druge, te koriste Božje riječi da bi sudili drugima, omalovažavali ih i osuđivali. A ipak, sebe stavljaju odvojeno od Božjih riječi. Kakva je to vrsta ljudi? Jesu li to ljudi koji prihvaćaju istinu? (Ne.) Oni su posebno dobri i gorljivi u jednoj stvari: nakon čitanja Božjih riječi, često kod drugih prepoznaju različite probleme, stanja i očitovanja koje Njegove riječi razotkrivaju. Što više prepoznaju te probleme, to više osjećaju da nose značajnu odgovornost i vjeruju da mogu mnogo toga učiniti, misleći da bi trebali razotkriti te probleme. Neće poštedjeti nijednu osobu koja ima te probleme. Kakva je to vrsta ljudi? Posjeduju li takvi ljudi razum? Imaju li sposobnost razumijevanja istine? (Ne.) U crkvi, ako takvi ljudi ne govore ili ne uzrokuju ometanja, nema potrebe baviti se njima. Međutim, ako dosljedno postupaju na ovaj način, uvijek napadajući druge, sudeći drugima i osuđujući ih, tada bi crkva trebala poduzeti odgovarajuće mjere da se s njima pozabavi i da ih pročisti. Što se tiče onih koje su ljudi razotkrili, a koji zatim napadaju njih, sude njima i osuđuju ih koristeći iste metode i sredstva, ako su okolnosti teške i ako su prekidali i ometali crkveni život, njih bi isto tako trebalo pročistiti i izolirati od Božjeg izabranog naroda – ne smije im se pokazati nikakva blagost.

Koja još očitovanja upuštanja u međusobne napade i verbalne svađe imaju prirodu prekidanja i ometanja crkvenog života? Međusobno razotkrivanje nedostataka i međusobno razotkrivanje iskvarenih naravi radi iskaljivanja osobne zlobe i međusobne osvete jasna su očitovanja prekidanja i ometanja crkvenog života. Osim ta dva očitovanja, tu je i pretvaranje da se osoba otvara, ogoljuje i analizira samu sebe kako bi namjerno razotkrila i analizirala druge – takva vrsta napada također je očitovanje prekidanja i ometanja crkvenog života. Dakle, je li nešto što osoba kaže napad sve dok se ne tiče njezinih vlastitih problema, već problema drugih ljudi, bez obzira na to je li rečeno na ciljani način ili neizravno, usput, na taktičan način? (Ne.) Koje onda situacije predstavljaju napade? To ovisi o namjeri i svrsi onoga što je rečeno. Ako je nešto rečeno da bi se napali ljudi i osvetilo im se, ili da bi se iskalila osobna zloba, to je napad. To je jedna situacija. Štoviše, preuveličavanje površinskih aspekata problema kako bi se ljudima sudilo i osuđivalo ih se u suprotnosti s činjenicama i onim što je istinito, neodgovorno brzopleto zaključivanje bez ikakvog sagledavanja biti problema – i to je iskaljivanje osobne zlobe i osvećivanje, to je suđenje i osuđivanje, i takva situacija također predstavlja napad. Što još? (Stvaranje neosnovanih glasina o ljudima, je li to jedno od toga?) Stvaranje neosnovanih glasina svakako se također računa, čak i više. Koliko situacija predstavlja napade? (Tri.) Sažmite te situacije. (Prva je napadanje drugih s određenom svrhom. Druga je suđenje drugima i osuđivanje drugih na način koji je suprotan činjenicama i onome što je istinito, što je samovoljno i neodgovorno karakteriziranje drugih ljudi. Treća je stvaranje neosnovanih glasina o ljudima.) Priroda svake od ove tri situacije kvalificira ih kao osobne napade. Kako razlikujemo koje se situacije kvalificiraju kao osobni napadi, a koje ne? Kad je riječ o onima koji napadaju, koji postupci ili riječi predstavljaju napad? Pretpostavimo da riječi neke osobe imaju pomalo zavodljivu prirodu i sposobne su zavesti druge, a imaju i kvalitetu izmišljanja glasina. Ta osoba stvara nešto iz ničega i izmišlja glasine i laži kako bi zaludila i obmanula ljude. Njezina je namjera i cilj navesti što više ljudi da priznaju i povjeruju da je ono što ona kaže ispravno i da se slože da je ono što kaže u skladu s istinom. Istovremeno, ona se također želi osvetiti nekom drugom, učiniti ga negativnim i slabim. Ona misli: „Ti imaš takvu podlu narav – moram otkriti tko si zapravo i skršiti tu tvoju oholost, pa da vidimo onda čime ćeš se šepuriti i razmetati! Kako se ja uopće mogu istaknuti pored tebe? Moja mržnja neće biti umirena dok te ne satjeram u negativnost i ne srušim. Pokazat ću svima da i ti možeš biti negativan i da i ti imaš slabosti!” Ako je to njezin cilj, onda njezine riječi predstavljaju napad. Ali pretpostavimo da je njezina namjera jednostavno razjasniti činjenice i ono što je istinito u vezi s nekom stvari – nakon što je stekla točan uvid u nju i otkrila bit problema kroz razdoblje iskustva, osjeća da bi o tome trebalo razgovarati u zajedništvu kako bi većina to mogla razumjeti i znati kakvo je razumijevanje te stvari čisto, to jest, njezin je cilj ispraviti iskrivljene ili jednostrane poglede više ljudi na tu stvar – je li to napad? (Ne.) Ona ne prisiljava nekoga da prihvati njezino osobno mišljenje, a još manje gaji ikakvu namjeru osobne osvete. Umjesto toga, ona samo želi razjasniti činjeničnu istinu; koristi ljubav kako bi pomogla drugoj strani da razumije i kako bi je spriječila da zaluta kroz to razumijevanje. Bez obzira na to prihvaća li druga strana to ili ne, ona je u stanju ispuniti svoju odgovornost. Stoga takvo ponašanje, takav pristup, nije napad. Kroz rječnik, izbor riječi te način, ton i stav govora u ova dva različita očitovanja, može se razaznati koja je namjera i cilj te osobe. Ako osoba namjerava napasti drugu stranu, njezin će rječnik sigurno biti oštar, a njezina namjera i cilj bit će očiti u njezinu tonu govora, intonaciji, izboru riječi i stavu. Ako ona ne prisiljava drugu stranu da prihvati ono što govori, i zasigurno je ne napada, onda će njezin govor definitivno biti u skladu s očitovanjima savjesti i razuma normalne ljudskosti. Osim toga, njezin stav pri govoru, ton i izbor riječi sigurno će biti racionalni, unutar okvira normalne ljudskosti.

Nakon što smo razgovarali u zajedništvu o načelima razlikovanja onoga što predstavlja osobni napad, a što ne, jeste li vi sada u stanju to razlučiti? Ako to još uvijek ne možete razlučiti, onda nećete moći proniknuti u bit problema. Bez obzira na to koliko ugodno zvuči nečiji razgovor u zajedništvu, ako ta osoba ne primjenjuje u skladu sa načelima, ako joj cilj nije pomoći ljudima da razumiju istinu i ispravno obavljaju svoje dužnosti, već umjesto toga pronalazi stvari koje će koristiti protiv ljudi kako bi ih neprestano gnjavila, dajući sve od sebe da im sudi i osuđuje ih, te iako se naizgled čini kao da razlučuju ljude, zapravo je njihova namjera i svrha osuditi i napasti druge, onda ta situacija uključuje osobni napad. Sitnice koje se događaju među ljudima vrlo su jednostavne i očite; kad bi se u vezi s tim stvarima razgovaralo u zajedništvu o istini, to bi trajalo manje od jednog okupljanja. Je li onda potrebno oduzimati vrijeme braći i sestrama govoreći mnogo o njima na svakom okupljanju? Nije potrebno. Ako ljudi uvijek neprestano gnjave druge, to predstavlja napadanje ljudi i uzrokovanje ometanja. Koji je razlog zašto se ljudi drže jedne stvari i beskrajno o njoj govore? To je zato što nitko nije voljan odustati od vlastitih namjera i ciljeva, nitko ne pokušava spoznati samoga sebe i nitko ne prihvaća istinu, niti činjenice i ono što je istinito, i tako neprestano gnjave druge. Kakva je priroda neprestanog gnjavljenja drugih? To je napad. To je hvatanje drugih za riječ, traženje dlake u jajetu i korištenje tuđih nedostataka protiv njih, beskrajno se zadržavajući na samo jednoj stvari i svađajući se dok se ne pocrveni u licu. Ako ljudi razgovaraju u zajedništvu unutar normalne ljudskosti, podržavajući i pomažući jedni druge – to jest, ispunjavajući svoju odgovornost – onda će odnos među njima postajati sve bolji i bolji. Ali ako se upuštaju u međusobne napade i svađe, uplićući se jedni s drugima kako bi razjasnili vlastita opravdanja, uvijek želeći imati prednost, ne želeći priznati poraz i ne pristajući na kompromis, ne odustajući od osobnih zamjerki, onda će odnos između njih dvoje na kraju postajati sve napetiji i sve gori; to neće biti normalan međuljudski odnos, a može čak doći do točke da im oči pocrvene kad god se sretnu. Razmislite o tome, kad se psi bore, oči onog žestokog pocrvene. U čemu je stvar s njegovim crvenim očima? Nisu li prepune mržnje? Nije li isto i s ljudima koji napadaju jedni druge? Ako, kad ljudi razgovaraju u zajedništvu o istini, ne napadaju jedni druge, već umjesto toga mogu nadomjestiti nedostatke jedno drugoga oslanjajući se na snage onog drugog i međusobno se podržavati, bi li bilo moguće da odnos među njima bude loš? Njihov bi odnos definitivno postajao sve normalniji. Kad dvoje ljudi razgovara, čavrlja, razgovara u zajedništvu ili čak raspravlja unutar savjesti i razuma normalne ljudskosti, njihov će odnos biti normalan i neće se ljutiti niti započinjati sukob čim se sretnu. Ako se u ljudima pojavi mržnja i val neobjašnjivog bijesa, a da se nisu ni vidjeli, samo zato što je druga strana spomenuta, onda to nije očitovanje posjedovanja razuma i savjesti normalne ljudskosti. Ljudi napadaju jedni druge jer imaju iskvarene naravi; to je potpuno nepovezano s njihovim okruženjem. Sve je to zato što ljudi ne vole istinu, ne mogu prihvatiti istinu i ne primjenjuju istinu niti rješavaju stvari na temelju načela kad se dogode sporovi, i tako je uobičajeno da se u crkvenom životu događaju slučajevi međusobnog razotkrivanja nedostataka, suđenja, pa čak i međusobnih napada i osuđivanja. Zbog toga što ljudi imaju iskvarene naravi i često su u stanju nedostatka razuma te žive po svojim iskvarenim naravima, pa čak i ako razumiju nešto od istine, teško im je to primjenjivati, među njima lako nastaju sporovi i razne vrste napada. Ako se ti napadi događaju povremeno, oni imaju samo privremeni utjecaj na crkveni život, ali oni koji su dosljedno skloni međusobnim napadima uzrokuju ozbiljne prekide i ometanja u crkvenom životu, a također ozbiljno utječu na ulazak Božjeg izabranog naroda u život i ometaju ga.

3. Verbalne svađe

U crkvi postoji još jedna vrsta ljudi – vrsta koja se osobito voli opravdavati. Primjerice, ako učine ili kažu nešto pogrešno, boje se da će drugi imati loše mišljenje o njima i da će to utjecati na njihovu sliku u očima većine, pa se na okupljanjima opravdavaju i objašnjavaju tu stvar. Svrha njihova objašnjavanja je spriječiti da ljudi o njima stvore loše mišljenje, pa u to ulažu mnogo truda i promišljanja, razmišljajući cijeli dan: „Kako mogu razjasniti ovu stvar? Kako to mogu jasno objasniti toj osobi? Kako mogu opovrgnuti loše mišljenje koja je stvorila o meni? Današnje okupljanje dobra je prilika da se o tome govori.” Na okupljanju kažu: „Ono što sam prošli put učinio nije imalo za cilj nikoga povrijediti ili razotkriti; moja je namjera bila dobra, bilo je to da pomognem ljudima. Ipak, neki me ljudi uvijek pogrešno shvaćaju, uvijek me žele uzeti na pik i uvijek misle da sam pohlepan i ambiciozan te da je moja ljudskost loša. Ali zapravo uopće nisam takav, zar ne? Nisam činio ni govorio takve stvari. Kad sam govorio o nekome dok nije bio prisutan, nije da sam mu namjerno stvarao nevolje. Kad ljudi čine loše stvari, kako mogu ne dopustiti drugima da o tome govore?” Govore mnogo, istovremeno se opravdavajući i braneći, a ujedno razotkrivajući i podosta problema druge strane, a sve kako bi se ogradili od te stvari, kako bi sve uvjerili da ono što su otkrili nije bila iskvarena narav i da nemaju lošu ljudskost ili odbojnost prema istini, a još manje zlonamjernost, već smatraju da su dobronamjerni, da se njihove dobre namjere često pogrešno shvaćaju i da često bivaju osuđeni zbog tuđih pogrešnih shvaćanja. I izravno i neizravno, njihove riječi čine da ih slušatelji smatraju nevinim, a da ljude koji su mislili da su oni u krivu i loši smatraju zlim i onima koji ne ljube istinu. Nakon što to čuje, druga strana shvaća: „Nije li smisao tvojih riječi reći da ti nemaš iskvarenu narav? Nije li to samo da sebe prikažeš u dobrom svjetlu? Nije li to samo nepoznavanje sebe, neprihvaćanje istine, neprihvaćanje činjenica? Ako ti ne prihvaćaš te stvari, u redu, ali zašto mene uzimaš na pik? Nisam te namjeravao uzeti na pik, niti sam te želio napasti. Ti možeš misliti što god želiš; kakve to veze ima sa mnom?” I tako se ne mogu suzdržati, pa kažu: „Kad neki ljudi naiđu na manji problem, pretrpe malo nepravednog postupanja ili boli, postanu nespremni to prihvatiti i žele se opravdavati i objašnjavati; uvijek se pokušavaju ograditi od problema, uvijek se žele prikazati u dobrom svjetlu, uljepšavati sliku o sebi. Oni nisu takva vrsta osobe, pa zašto se onda pokušavaju prikazati u dobrom svjetlu, prikazati se kao savršeni? Osim toga, ja razgovaram u zajedništvu o istini, nikoga ne uzimam na pik, niti pomišljam da nekoga napadnem ili da mu se osvetim. Neka ljudi misle što hoće!” Razgovaraju li ovo dvoje ljudi u zajedništvu o istini? (Ne.) Pa, što onda rade? Jedna strana kaže: „Činio sam te stvari za crkveni rad. Nije me briga što ti misliš.” Druga kaže: „Dok čovjek radi, Nebo gleda. Bog zna što ljudi misle. Nemojte misliti da vas Bog neće ispitivati samo zato što imate dobru volju, sposobnost i rječitost i ne činite loše stvari; nemojte misliti da ako duboko skrivate svoje misli, Bog ne može vidjeti. Braća i sestre ih svi mogu vidjeti – a kamoli Bog! Zar ne znaš da Bog ispituje dubine ljudskih srca?” O čemu se njih dvoje svađaju? Jedna se strana silno trudi opravdati, skinuti krivnju sa sebe, ne želeći da drugi o njoj imaju loš dojam, dok druga strana ustraje u tome da to ne pusti, ne dopuštajući toj osobi da se prikazuje u dobrom svjetlu, a istovremeno je nastoji razotkriti i osuditi kroz prijekore. Na površini, ovo dvoje se ne psuju izravno niti se izravno razotkrivaju, ali njihov je govor namjeran: jedna strana pokušava spriječiti drugu da je pogrešno shvati i zahtijeva da joj se skine ljaga s imena, dok druga strana to odbija i umjesto toga ustraje na tome da je etiketira i osudi, zahtijevajući od druge strane priznanje. Je li ovaj razgovor normalan razgovor u zajedništvu o istini? (Ne.) Je li to razgovor zasnovan na savjesti i razumu? (Ne.) Kakva je onda priroda takvog razgovora? Je li takav razgovor upuštanje u međusobne napade? (Da.) Razgovara li onaj koji sebe opravdava o tome kako može prihvatiti stvari od Boga, spoznati sebe i pronaći načela koja treba primjenjivati? Ne, on se opravdava drugim ljudima. Želi drugima razjasniti svoje misli, stajališta, namjere i svrhu, objasniti sebe drugoj strani i postići da mu druga strana skine ljagu s imena. Nadalje, želi zanijekati razotkrivanje i osudu druge strane prema njemu, i bez obzira na to je li ono što druga strana govori u skladu s činjenicama ili s istinom, sve dok on to ne prepoznaje ili nije voljan prihvatiti, tada smatra da je ono što druga strana govori pogrešno i želi to ispraviti. A druga strana mu ne želi skinuti ljagu s imena, već ga razotkriva, prisiljavajući ga da prihvati njezinu osudu. Jedan nije voljan prihvatiti, a drugi ustraje na tome da ga natjera da prihvati, što dovodi do međusobnih napada. Priroda takvog dijaloga jest upuštanje u međusobne napade. Dakle, kakva je priroda takvog napada? Je li ovaj razgovor karakteriziran međusobnim poricanjem, međusobnim zamjerkama i međusobnim osuđivanjem? (Da.) Događa li se ovaj oblik dijaloga i u životu crkve? (Da.) Sve su takve vrste razgovora verbalne svađe.

Zašto se takva vrsta dijaloga naziva verbalnom svađom? (Zato što se uključeni ljudi svađaju oko toga što je ispravno, a što pogrešno, nitko ne pokušava spoznati sebe i nitko ništa ne dobiva; oni se samo ustrajno zadržavaju na tome, a dijalozi su besmisleni.) Oni samo mnogo govore i uzalud troše riječi svađajući se oko toga tko je u pravu, a tko u krivu, tko je nadmoćan, a tko podređen. Svađaju se bez prestanka, a da nikad nema pobjednika, i onda se nastavljaju svađati. Što na kraju time dobivaju? Je li to razumijevanje istine, razumijevanje Božjih nakana? Je li to sposobnost da se pokaju i prihvate Božje ispitivanje? Je li to sposobnost da prihvate stvari od Boga i više spoznaju sebe? Ne dobivaju ništa od toga. Te besmislene rasprave i ti dijalozi o ispravnom i pogrešnom jesu verbalne svađe. Jednostavno rečeno, verbalne svađe su posve besmisleni razgovori u kojima je sve izrečeno besmislica, nijedna jedina riječ nije poučna niti od koristi drugima, već su izgovorene riječi sve redom štetne i potječu od ljudske volje, naglosti, ljudskih umova i, naravno, još više od ljudske iskvarene naravi. Svaka izgovorena riječ služi vlastitim interesima, vlastitoj slici i ugledu, a ne pouci za druge ili pomoći drugima, ne vlastitom razumijevanju nekog aspekta istine ili razumijevanju Božjih nakana, i svakako ne raspravljanju o tome koja je od vlastitih iskvarenih naravi razotkrivena u Božjim riječima, podudaraju li se njihove iskvarene naravi s Božjim riječima te je li nečije razumijevanje ispravno. Bez obzira na to koliko ugodno, iskreno ili pobožno zvučala ta besmislena samoopravdavanja i objašnjenja, sve su to verbalne svađe i međusobni napadi i osuđivanja, koji ne koriste ni drugima ni samome sebi. Ne samo da štete drugima i utječu na normalne međuljudske odnose, već ometaju i vlastiti životni rast. Ukratko, bez obzira na izgovore, namjere, stavove, tonove koji se koriste ili sredstva i tehnike koje se primjenjuju, sve dok je uključeno proizvoljno osuđivanje drugih, tada te riječi, metode i tako dalje, spadaju u kategoriju napadanja drugih, sve su to verbalne svađe. Je li taj opseg širok? (Prilično je širok.) Dakle, kada se vi susretnete s napadima, donošenjem sudova i osuđivanjem od strane drugih ljudi, možete li se suzdržati od upuštanja u ponašanja koja su napadanje i osuđivanje drugih? Kako biste vi trebali primjenjivati kada se susretnete s takvim situacijama? (Moramo se utišati pred Bogom kroz molitvu; tada više neće biti mržnje u našim srcima.) Sve dok je osoba puna razumijevanja i razumna, sve dok se može utišati pred Bogom i moliti Mu se te prihvatiti istinu, može kontrolirati svoje namjere i želje, a tada može doći do točke u kojoj niti osuđuje niti napada druge. Sve dok nečija namjera i cilj nije iskaliti osobnu zlobu ili tražiti osvetu, a svakako ne napasti drugu stranu, već nenamjerno povrijedi drugu stranu jer ne razumije istinu ili je razumije previše površno, i jer je donekle glupa i neuka ili samovoljna, tada će kroz pomoć, podršku i razgovor u zajedništvu s drugima, nakon razumijevanja istine, njihov govor postati točniji, kao i njihove procjene i pogledi na druge, te će moći ispravno postupati s iskvarenim naravima koje drugi ljudi otkrivaju i njihovim neispravnim postupcima, čime postupno smanjuju svoje napade i osuđivanja drugih. Međutim, ako netko uvijek živi u svojoj iskvarenoj naravi, tražeći prilike da se osveti svakome tko mu se ne sviđa ili tko ga je prije uvrijedio ili povrijedio, uvijek gaji takve namjere i uopće ne traga za istinom niti se moli niti oslanja na Boga, tada je sposoban napadati druge u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, a to je teško riješiti. Nenamjerno napadanje drugih lako je riješiti, ali namjerno i hotimično napadanje nije. Ako osoba povremeno i nenamjerno napada i osuđuje druge, kroz razgovor u zajedništvu drugih o istini kako bi je podržali i pomogli joj, moći će preokrenuti svoj put nakon što shvati istinu. Međutim, ako netko neprestano traži osvetu i želi iskaliti osobnu zlobu, uvijek želi mučiti ili srušiti druge, i napada druge s takvim namjerama, što svi ljudi mogu osjetiti i vidjeti, tada takvo ponašanje postaje prekidanje i ometanje crkvenog života; to u potpunosti predstavlja namjerno prekidanje i ometanje. Stoga je teško promijeniti tu narav napadanja drugih.

Razumijete li sada kako treba riješiti problem napadanja i osuđivanja drugih? Postoji samo jedan način – treba se moliti Bogu i oslanjati se na Njega, i tada će mržnja u srcu postupno nestati. Uglavnom postoje dvije vrste ljudi koji mogu napadati druge. Jedna su vrsta oni koji govore bez razmišljanja, koji su otvoreni i izravni i koji mogu reći neke uvredljive stvari kad god im se ljudi ne sviđaju. Većinu vremena, međutim, oni ne napadaju ljude namjerno ili hotimično – oni se jednostavno ne mogu suzdržati, to je jednostavno njihova narav, i oni nenamjerno napadaju druge ljude. Ako ih se oreže, oni to mogu prihvatiti, pa stoga to nisu zli ljudi i nisu oni koje treba pročistiti. Ali zli ljudi ne prihvaćaju orezivanje i često uzrokuju prekidanja i ometanja crkvenog života, često napadaju druge, sude, drugima, udaraju druge i osvećuju se drugima te ni najmanje ne prihvaćaju istinu. Oni su zli ljudi i oni su ti kojima se crkva treba pozabaviti i koje treba pročistiti. Zašto se njima treba pozabaviti i zašto ih treba pročistiti? Sudeći po njihovoj prirodi i biti, njihovo ponašanje napadanja drugih nije nenamjerno, već hotimično. To je zato što ti ljudi imaju zlonamjernu ljudskost – nitko ih ne može uvrijediti ili kritizirati, a ako netko kaže nešto što ih slučajno malo povrijedi, razmišljat će o pronalaženju prilika za osvetu – i tako su takvi ljudi sposobni napadati druge. To je jedna vrsta ljudi kojom se crkva treba pozabaviti i koju treba pročistiti. Svatko tko se upušta u međusobne napade i verbalne svađe – bez obzira na to kojoj strani pripada, napada li aktivno ili pasivno – sve dok sudjeluje u takvim napadima, zla je osoba sa zlokobnim namjerama, koja će mučiti druge čim joj nešto nije po volji. Takvi ljudi uzrokuju ozbiljna prekidanja i ometanja crkvenog života. Oni su vrsta zlih ljudi unutar crkve. Manje ozbiljni slučajevi mogu se riješiti izoliranjem dotične osobe kako bi razmislila; u ozbiljnijim slučajevima, dotičnu osobu treba ukloniti ili izbaciti. To je načelo koje starješine i djelatnici trebaju razumjeti kada je riječ o rješavanju ovog pitanja.

Kroz ovaj razgovor u zajedništvu, razumijete li vi sada što znači napadati druge? Možete li to razlučiti? Nakon što ja definiram što je napad, neki ljudi misle: „S tako širokom definicijom napadanja drugih, tko bi se usudio govoriti u budućnosti? Nitko od nas ljudi ne razumije istinu, pa će samo otvaranje usta rezultirati time da napadamo druge, što je strašno! U budućnosti bismo trebali samo jesti hranu i piti vodu i šutjeti, zapečatiti svoja usta i ne govoriti neoprezno, od trenutka kad se ujutro probudimo, kako bismo izbjegli napadanje drugih. To bi bilo sjajno i naši bi dani bili mnogo mirniji.” Je li ovakav način razmišljanja ispravan? Zapečaćivanje usta ne rješava problem; suština problema napadanja drugih jest problem nečijeg srca, uzrokovan je nečijom iskvarenom naravi, a nije problem nečijih usta. Onim što ljudi govore svojim ustima upravljaju njihova iskvarena narav i njihove misli. Ako se riješi nečija iskvarena narav, i ako stvarno razumiju neke istine, a njihov govor također postane donekle u skladu s načelima i odmjeren, tada će problem njihova napadanja drugih biti djelomično riješen. Naravno, unutar crkvenog života, da bi ljudi imali normalne međuljudske odnose i da se ne bi upuštali u međusobne napade ili verbalne svađe, nužno je da često dolaze pred Boga u molitvi, tražeći Božje usmjeravanje, i da se utišaju pred Bogom s pobožnim srcima koja su gladna i žedna pravednosti. Na taj način, kada netko nenamjerno kaže nešto što te povrijedi, tvojr srce može biti tiho pred Bogom, nećeš mu to zamjeriti i nećeš se htjeti svađati s drugom osobom, a još manje se braniti i opravdavati. Umjesto toga, prihvatit ćeš to od Boga, zahvaliti Bogu što ti je dao dobru priliku da spoznaš sebe i zahvaliti Njemu što ti je dopustio da kroz riječi drugih postaneš svjestan da još uvijek imaš taj i taj problem. Ovo je dobra prilika da spoznaš sebe, to je Božja milost i trebao bi je prihvatiti od Boga. Ne bi trebao gajiti ogorčenost prema osobi koja te je povrijedila, niti osjećati odbojnost i mržnju prema osobi koja je nenamjerno spomenula tvoje mane ili razotkrila voje nedostatke, bilo da ih namjerno ili nenamjerno izbjegavaš ili koristiš svakojake načine da im se osvetiš. Nijedan od tih pristupa nije ugodan Bogu. Često dolazi pred Boga i moli se, i nakon što se tvoje srce smiri, moći ćeš ispravno postupati kada te drugi nenamjerno povrijede, moći ćeš im pokazati toleranciju i strpljenje. Ako te netko namjerno povrijedi, što bi trebao učiniti? Kako bi pristupio tome – bi li se svađao s njim iz naglosti ili bi se utišao pred Bogom i tragao za istinom? Naravno, a da ja to i ne moram reći, vi svi jasno znate koji je put ulaska ispravan izbor.

Vrlo je teško izbjeći međusobne napade i verbalne svađe u crkvenom životu oslanjajući se na ljudsku snagu, ljudsku samokontrolu i ljudsko strpljenje. Bez obzira na to koliko je tvoja ljudskost dobra, koliko si ti blag i ljubazan, ili koliko si velikodušan, neizbježno je da ćeš naići na neke ljude ili stvari koje vrijeđaju tvoje dostojanstvo, integritet i tako dalje. Trebao bi imati na umu načelo o tome kako se nositi s takvim problemima i kako ih tretirati. Ako tim problemima pristupiš s naglošću, vrlo je jednostavno: oni psuju tebe, a ti psuješ njih, oni napadaju tebe, a ti napadaš njih, uzimajući zub za zub, oko za oko, vraćajući im sve što bace na tebe istim metodama, i ti štitiš svoje dostojanstvo, integritet i obraz. To je vrlo lako postići. Međutim, trebao bi odvagati u svom srcu je li ta metoda preporučljiva, je li korisna i za tebe i za druge, i je li ugodna Bogu. Često, kada ljudi nisu shvatili suštinu ovog problema, njihove prve misli su: „On nije ljubazan prema meni, pa zašto bih ja bio prema njemu? On meni ne pokazuje ljubav, pa zašto bih se ja prema njemu odnosio s ljubavlju? On nema strpljenja za mene i ne pomaže mi, pa zašto bih ja bio strpljiv s njim ili mu pomagao? On je neljubazan prema meni, pa ću ja njemu učiniti nažao. Zašto ne mogu vratiti zub za zub, oko za oko?” To su prve misli koje ljudima padaju na pamet. Ali kada doista postupiš na takav način, osjećaš li se iznutra mirno ili nemirno i u boli? Kada stvarno odabereš ovo, što dobivaš? Što postižeš? Mnogi su ljudi iskusili da se, kada stvarno postupe na ovaj način, osjećaju nemirno iznutra. Naravno, za većinu ljudi to nije pitanje grižnje savjesti, a još manje je to nemir uzrokovan osjećajem da su dužni Bogu; ljudi ne posjeduju takav duhovni rast. Što uzrokuje taj nemir u njima? On proizlazi iz ljudske mržnje, izazova njihovom dostojanstvu i integritetu kada su uvrijeđeni, kao i boli koju osjećaju i provala bijesa, mržnje, prkosa i ogorčenja koje se javljaju u njihovim srcima nakon što su verbalno isprovocirani, a sve to čini da se ljudi osjećaju nemirno. Koje su posljedice tog nemira? Odmah nakon što ga osjetiš, ti ćeš početi razmišljati o tome kako se riječima obračunati s tom osobom, kako upotrijebiti zakonita i razumna sredstva da je srušiš, da joj pokažeš da ti imaš dostojanstvo i integritet i da te nije lako maltretirati. Kada se osjećaš nemirno, kada gajiš mržnju, ono o čemu razmišljaš nije pokazivanje strpljenja i tolerancije toj osobi, ili ispravno postupanje s njom, ili druge pozitivne stvari, već sve negativne stvari, poput ljubomore, odbojnosti, gađenja, neprijateljstva, mržnje i osuđivanja, do te mjere da je bezbroj puta proklinješ u svom srcu, i, bez obzira na vrijeme – čak i dok jedeš ili spavaš – razmišljaš o tome kako joj se osvetiti, i zamišljaš kako ćeš se obračunati s njima i kako ćeš se nositi s takvim situacijama ako te napadnu ili osude, i tako dalje. Ti provodiš cijeli dan razmišljajući o tome kako srušiti drugu osobu, kako iskaliti svoju ogorčenost i mržnju, i natjerati drugu osobu da ti se pokori i da te se boji, i da se ne usudi ponovno te provocirati. Također često razmišljaš o tome kako drugoj osobi očitati lekciju, da znaju koliko si ti moćan. Kada se takve misli pojave, i kada se zamišljeni scenariji opetovano pojavljuju u tvojoj glavi, ometanja i posljedice koje ti uzrokuju su nemjerljive. Jednom kada padneš u stanje upuštanja u verbalne svađe i međusobne napade, koje su posljedice? Je li tada lako biti tih pred Bogom? Ne odgađa li to tvoj ulazak u život? (Da.) Tako na osobu utječe odabir pogrešnog načina rješavanja stvari. Ako ti odabereš pravi put, kada netko govori na način koji šteti tvojoj slici ili ponosu, ili vrijeđa tvoj integritet i dostojanstvo, ti možeš odabrati biti tolerantan. Nećeš se upuštati u rasprave s njima koristeći svakakav rječnik ili se namjerno opravdavati i pobijati i napadati drugu stranu, stvarajući mržnju u sebi. Koja je suština i značaj tolerancije? Ti kažeš: „Neke od stvari koje je rekao ne odgovaraju činjenicama, ali takvi su svi prije nego što shvate istinu i postignu spasenje, a i ja sam nekoć bio takav. Sada kada razumijem istinu, ne idem putem nevjernika koji se svađaju oko ispravnog i pogrešnog ili se upuštaju u filozofiju borbe – biram toleranciju i ophođenje s drugima s ljubavlju. Neke od stvari koje je rekao ne odgovaraju činjenicama, ali ja se ne obazirem na njih. Prihvaćam ono što mogu prepoznati i shvatiti. Prihvaćam to od Boga i iznosim to pred Boga u molitvi, moleći Ga da priredi okolnosti koje će otkriti moje iskvarene naravi, dopuštajući mi da spoznam bit tih iskvarenih naravi i da imam priliku početi rješavati te probleme, postupno ih prevladavati i ući u istina-stvarnost. Što se tiče toga tko me vrijeđa svojim riječima i jesu li stvari koje govore ispravne ili ne, ili koje su njihove namjere, s jedne strane, ja to razlučujem, a s druge, toleriram ih.” Ako je ta osoba netko tko prihvaća istinu, možeš sjesti i mirno s njom razgovarati u zajedništvu. Ako nije, ako je zla osoba, onda ne obraćaj pažnju na nju. Čekaj dok ne odigra predstavu u dovoljnoj mjeri, i dok je sva braća i sestre temeljito ne razluče, a i ti također, i dok se starješine i djelatnici budu spremali ukloniti je i pozabaviti se njome – tada je došlo vrijeme da se Bog pozabavi njome, i naravno, i ti ćeš se osjećati oduševljeno. Međutim, put koji bi ti trebao odabrati uopće nije upuštanje u verbalne svađe sa zlim ljudima ili svađanje s njima i pokušaj da se opravdaš. Umjesto toga, trebaš postupati prema načelima istine kad god se nešto dogodi. Bez obzira na to radi li se o ljudima koji su te povrijedili ili onima koji nisu i koji su ti korisni, načela primjene trebaju biti ista. Kada odabereš ovaj put, hoće li biti imalo mržnje u tvom srcu? Možda će biti malo nelagode. Tko se ne bi osjećao nelagodno kada mu je povrijeđeno dostojanstvo? Ako bi netko tvrdio da se ne osjeća nelagodno, to bi bila laž, to bi bila obmana, ali ti možeš izdržati i trpjeti tu teškoću radi primjenjivanja istine. Kada odabereš ovaj put, imat ćeš čistu savjest kada ponovno dođeš pred Boga. Zašto će tvoja savjest biti čista? Zato što ćeš ti jasno znati da tvoje riječi ne potječu iz naglosti, da se ne upuštaš u rasprave s drugima dok ne pocrveniš u licu, radi vlastitih sebičnih želja, već da, na temelju razumijevanja istine, slijediš Božji put i ideš svojim putem. Bit će ti posve jasno u srcu da je put koji si odabrao usmjeren od Boga, zahtijevan od Boga, i tako ćeš se iznutra osjećati posebno mirno. Kada imaš takav mir, hoće li te ometati mržnja i osobne zamjerke između tebe i drugih? (Ne.) Kada uistinu otpustiš i voljno odabereš pozitivan put, tvoje će srce biti tiho i mirno. Više te neće ometati ogorčenost, mržnja i osvetoljubiv način razmišljanja i spletke proizašle iz te mržnje, među ostalim stvarima koje dolaze od naglosti. Put koji si odabrao donijet će ti mir i spokojno srce, i te stvari koje dolaze od naglosti više te neće moći ometati. Kada te više ne mogu ometati, hoćeš li i dalje razmišljati o načinima kako napasti one koji su te povrijedili svojim riječima ili se upuštati u verbalne svađe s njima? Nećeš. Naravno, povremeno će tvoja naglost, impulzivnost i ogorčenost biti izazvani zbog tvog malog duhovnog rasta ili zbog nekih posebnih okolnosti. Međutim, tvoja odlučnost, riješenost i volja da primjenjuješ istinu onemogućit će tim stvarima da uznemire tvoje srce. To jest, te stvari te ne mogu uznemiriti. Možda ćeš i dalje imati ispade naglosti, poput razmišljanja: „On mi neprestano otežava stvari. Jednog dana bih mu trebao očitati bukvicu i pitati ga zašto me uvijek uzima na pik i uvijek mi stvara probleme. Trebao bih ga pitati zašto me uvijek gleda s visoka i vrijeđa.” Ponekad možeš imati takve misli. Međutim, nakon još malo razmišljanja, shvatit ćeš da su pogrešne i da bi takvo postupanje bilo neugodno Bogu. Kada se takve misli pojave, ti ćeš se brzo vratiti pred Boga da preokreneš to stanje, tako da te pogrešne misli neće dominirati tobom. Slijedom toga, neke pozitivne stvari počet će se pojavljivati u tebi – poput samospoznaje, kao i nešto prosvjetljenja i osvjetljenja koje ti Bog daje, što će ti omogućiti da razlučiš ljude i prozreš stvari – i, a da toga nisi ni svjestan, te pozitivne stvari učinit će da razumiješ i uđeš u više istina-stvarnosti. U tom trenutku, tvoj otpor, to jest, „antitijela” koja odbijaju mržnju, sebične želje i naglost, postajat će sve jača i jača, a tvoj duhovni rast bit će sve veći. Te stvari koje dolaze od naglosti više te neće moći kontrolirati. Iako bi povremeno mogao imati neke neispravne misli, ideje i impulse, te će stvari brzo nestati, bit će eliminirane i iskorijenjene tvojom otpornošću i duhovnim rastom. Tada će pozitivne stvari, istina-stvarnost i Božje riječi dominirati u tebi. Kada te pozitivne stvari dominiraju, više nećeš biti pod utjecajem vanjskih ljudi, događaja i stvari. Tvoj duhovni rast će se povećati, tvoje stanje će postajati sve normalnije, i više nećeš živjeti po iskvarenim naravima i razvijati se u smjeru začaranog kruga, i na taj ćeš način neprestano duhovno rasti.

Kada si u crkvi ili među skupinom ljudi, korisno je ako možeš odabrati biti tolerantan i strpljiv i odabrati ispravan put primjene kada naiđeš na osobne napade koji štete tvom dostojanstvu i tvom integritetu. Ti možda ne vidiš tu korist, ali kada to doživiš, nesvjesno ćeš otkriti da su Božji zahtjevi za ljude i put koji im On pruža svijetao put te istinit i živ put, da oni omogućuju ljudima da steknu istinu i koriste ljudima, i da su oni najsmisleniji put. Kada si među u skupinom ljudi, posebno kada si u crkvenom životu, ti možeš nadvladati razna iskušenja i zavođenja. Kada te netko zlonamjerno napada i vrijeđa ili namjerno traži osvetu protiv tebe i iskaljuje svoju mržnju na tebi, ključno je da tome pristupiš i postupaš prema istina-načelima. Budući da Bog mrzi ljudske iskvarene naravi, On govori ljudima da ne pristupaju stvarima na koje nailaze s naglošću, već da se utišaju pred Bogom i tragaju za istinom i Božjim nakanama, a zatim da shvate koji su uistinu Božji zahtjevi za ljude. Ljudsko strpljenje je ograničeno, ali jednom kada osoba shvati istinu, postojat će načela za njezino strpljenje, i ono se može pretvoriti u pokretačku snagu i pomoć toj osobi u primjeni istine. Međutim, ako osoba ne ljubi istinu, voli se svađati oko ispravnog i pogrešnog i napadati druge, i sklona je živjeti u svojoj naglosti, tada će, kada je napadnuta, biti sklona upuštanju u verbalne svađe i međusobne napade. To donosi štetu svima uključenima, ne pružajući nikakvu pouku niti pomoć nikome. Svi koji se upuste u međusobne napade i verbalne svađe, poslije ostaju iscrpljeni, izuzetno umorni, i obje strane su ranjene; uopće nisu u stanju steći nikakve istine, i na kraju ne dobivaju ništa. Ono što ostaje samo je mržnja i namjera da se osvete, čekajući priliku. To je loša posljedica koju međusobni napadi i verbalne svađe na kraju donose ljudima.

Što se tiče teme međusobnih napada i verbalnih svađa o kojoj smo upravo razgovarali u zajedništvu, razumijete li vi sada načela razlučivanja? Možete li razlikovati koje situacije predstavljaju međusobne napade i verbalne svađe? Međusobni napadi i verbalne svađe često se događaju među skupinama ljudi i često se mogu primijetiti. Međusobni napadi prvenstveno uključuju namjerno ciljanje nečijih problema kako bi ih se osobno napalo, prosuđivalo, osudilo, pa čak i proklinjalo, s ciljem osvete, protunapada, iskaljivanja osobne zlobe i tako dalje. U svakom slučaju, međusobni napadi i verbalne svađe ne odnose se na razgovor u zajedništvu o istini, niti na primjenu istine u praksi, i zasigurno nisu očitovanje skladne suradnje. Umjesto toga, oni su očitovanje osvećivanja ljudima i udaranja ljudi uslijed naglosti i Sotonine iskvarene naravi. Svrha međusobnih napada i verbalnih svađa apsolutno nije jasno razgovarati o istini, a još manje raspravljati kako bi se razumjela istina. Umjesto toga, svrha je zadovoljiti vlastite iskvarene naravi, ambicije, sebične želje i tjelesne sklonosti. Očito, međusobni napadi se ne odnose na razgovor u zajedništvu o istini, i zasigurno se ne odnose na pomaganje ljudima i ophođenje s ljudima s ljubavlju; umjesto toga, oni su jedna od Sotoninih strategija i metoda za mučenje, poigravanje i zavaravanje ljudi. Ljudi žive u iskvarenim naravima i ne razumiju istinu. Ako ne odaberu primjenjivati istinu u praksi, vrlo im je lako upasti u takve zamke i iskušenja, te u bitke međusobnih napada i verbalnih svađa. Svađaju se dok im lica ne pocrvene i čak nastavljaju u nedogled, sve zbog jedne riječi, fraze ili pogleda, boreći se godinama da nadmaše jedni druge, do točke gdje obje strane gube, sve zbog jedne stvari. Čim se sretnu, svađaju se beskrajno, a neki se čak napadaju, psuju i osuđuju jedni druge u računalnim chat skupinama. Koliko je ta mržnja postala ozbiljna! Nisu se dovoljno međusobno proklinjali tijekom okupljanja, još nisu ublažili svoju mržnju, nisu postigli svoje ciljeve, a nakon što odu kući, što više o tome razmišljaju, to postaju ljući, i tamo se nastavljaju međusobno proklinjati. Kakav je to duh? Je li vrijedan promicanja, je li vrijedan zagovaranja? (Ne.) Kakav je to „neustrašivi duh”? To je duh koji se ničega ne boji, to je duh bezakonja, to je posljedica Sotoninog kvarenja čovjeka. Naravno, takva ponašanja i postupci donose značajna ometanja i gubitke ulasku u život tih pojedinaca, a također uzrokuju ometanja i prekidanja crkvenog života. Stoga, ako starješine i djelatnici, kada se suoče s tim situacijama, otkriju da se dvoje ljudi međusobno napadaju i upuštaju u verbalne svađe, i zaklinju se da će se boriti do kraja, moraju ih brzo ukloniti, i ne smiju ih tolerirati i zasigurno im ne smiju povlađivati. Moraju zaštititi ostalu braću i sestre i održavati normalan crkveni život, osiguravajući da svako okupljanje postigne rezultate, a ne dopustiti takvim pojedincima da zauzimaju vrijeme braće i sestara za čitanje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini, ometajući normalan crkveni život. Ako se tijekom okupljanja otkrije da se međusobno napadaju i upuštaju u verbalne svađe, to se mora odmah zaustaviti i riješiti. Ako se to ne može ograničiti, te ljude se mora odmah razotkriti i raščlaniti kroz okupljanje, i treba ih pročistiti. Crkva je mjesto za jedenje i pijenje Božjih riječi, za štovanje Boga; to nije mjesto za međusobno napadanje ili upuštanje u verbalne svađe radi iskaljivanja osobne zlobe. Svatko tko često ometa crkveni život, utječući na ulazak u život Božjeg izabranog naroda, mora biti pročišćen. Takvi ljudi nisu dobrodošli u crkvu, koja ne dopušta smetnje od đavola ili prisutnost zlih ljudi – pročistite te ljude, i problem će biti riješen.

Ako se u crkvi otkrije da se neki ljudi upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe, onda bez obzira na njihove izgovore i razloge, i bez obzira na to što je fokus njihove rasprave – bilo da je to nešto do čega je svima stalo ili ne – sve dok se uzrokuju prekidanja i ometanja crkvenog života, taj se problem mora riješiti odmah i bez suzdržavanja. Ako nije moguće zaustaviti ili ograničiti uključene, treba ih ukloniti. To je posao koji starješine i djelatnici trebaju raditi kada se suoče s takvim situacijama. Glavno načelo nije da gledaš kroz prste na loše ponašanje tih ljudi tolerirajući ih ili im povlađujući, niti da djeluješ kao „pravedni službenik” koji im sudi o ispravnom i pogrešnom, gledajući tko je u pravu, a tko u krivu, tko je u pravu, a tko nije, jasno razlikujući tko je u pravu od onoga tko je u krivu, a zatim izričući jednaku kaznu objema stranama, ili kažnjavajući onoga koga smatrate krivim, a nagrađujući drugoga – to nije način rješavanja problema. U rješavanju ovog pitanja, vi ga ne biste trebali mjeriti prema zakonu, a još manje ga mjeriti i suditi prema moralnim standardima, već ga trebate mjeriti i rješavati prema načelima crkvenog rada. Što se tiče obiju strana uključenih u međusobne napade, sve dok uzrokuju prekidanja i ometanja crkvenog života, crkveni starješine i djelatnici trebali bi smatrati svojom dužnošću da ih zaustave i ograniče, ili da ih izoliraju ili uklone, umjesto da pažljivo slušaju kako obje strane prepričavaju što se dogodilo i govore o svojim razlozima i izgovorima, te o namjeri, svrsi i korijenskom uzroku iza njihovog napada na drugu osobu i ulaska u verbalnu svađu – oni ne bi trebali razumjeti cijelu priču, već bi trebali riješiti problem, eliminirajući ta prekidanja i ometanja crkvenog života i rješavajući one koji su ih uzrokovali. Pretpostavimo da starješine i djelatnici pokušavaju zataškati stvari i zauzimaju neutralan stav, usvajajući pomirljivu politiku prema objema osobama koje su se upustile u međusobne napade, dopuštajući im da bezobzirno uzrokuju prekidanja i ometanja crkvenog života bez interveniranja ili rješavanja – oni neprestano povlađuju tim ljudima. Svaki put ih samo potiču i savjetuju, i nisu u stanju temeljito riješiti problem. Takvi starješine i djelatnici su nemarni u svojim odgovornostima. Ako se u crkvi pojavi problem ljudi koji se upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe, uzrokujući ozbiljna prekidanja i ometanja te štetu crkvenom životu, čime se kod većine ljudi javlja ogorčenost i odbojnost, starješine i djelatnici moraju djelovati brzo, izolirajući ili uklanjajući obje strane u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće i načelima za čišćenje crkve. Ne bi trebali djelovati kao „pravedni službenici” koji sude u slučaju za uključene i donose presude u vezi s tim osobnim svađama, ne bi trebali pažljivo slušati te ljude kako iznose gnjusne, opširne besmislice da bi vidjeli tko je u pravu, a tko u krivu, tko je ispravan, a tko nije, i nakon što prosude te stvari, navesti još više ljudi da vode rasprave i razgovore u zajedništvu o tim stvarima, što dovodi do toga da još više ljudi gaji odbojnost i gađenje u svojim srcima. To će potratiti vrijeme koje bi ljudi trebali koristiti za jedenje i pijenje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o Božjim riječima. To je još više zanemarivanje odgovornosti od strane starješina i djelatnika, i to načelo primjene je neispravno. Ako se strane koje su bile ograničene u nekom trenutku pokaju i više ne zauzimaju vrijeme okupljanja svojim međusobnim napadima i verbalnim svađama, tada se izolacija koja im je nametnuta može ukinuti. Ako su bili uklonjeni kao zli ljudi, a netko tvrdi da su se promijenili nabolje, potrebno je vidjeti pokazuju li stvarne znakove pokajanja, a također treba tražiti mišljenje većine o tom pitanju. Čak i ako budu primljeni natrag, moraju se pomno nadzirati, a njihovo vrijeme govora mora biti strogo ograničeno, a kasnije se s njima treba postupati u skladu s njihovim ponašanjem. To su načela koja bi crkveni starješine i djelatnici trebali razumjeti i na koja bi trebali obratiti pažnju. Naravno, rješavanje ovog pitanja ne može se temeljiti na subjektivnim pretpostavkama; međusobni napadi obiju strana moraju imati prirodu prekidanja i ometanja. Ljudima se ne bi trebalo zabraniti govoriti i izolirati ih samo zato što je jedan od njih na trenutak rekao nešto što je povrijedilo drugoga, a ta je osoba zatim uzvratila vlastitim komentarom. Postupanje s ljudima na taj način zaista nije u skladu s načelima! Starješine i djelatnici moraju pravilno shvatiti načela, osiguravajući da se većina slaže da su njihovi postupci u skladu s načelima, umjesto da postupaju samovoljno ili od muhe prave slona. Kada je riječ o ovom aspektu rada, s jedne strane, većina mora naučiti razlučiti što predstavlja napad, a s druge strane, crkveni starješine i djelatnici također trebaju znati načela koja treba shvatiti i odgovornosti koje treba ispuniti u obavljanju ovog posla.

4. Proizvoljno osuđivanje ljudi

Postoji još jedno očitovanje međusobnih napada. Neki ljudi znaju neke duhovne izraze i uvijek u svom govoru koriste neke od njih, kao što su „đavao”, „Sotona”, „ne primjenjivati istinu”, „ne ljubiti istinu”, „farizej” i tako dalje – oni koriste te izraze da bi proizvoljno sudili određenim ljudima. Zar to nema pomalo prirodu napada? Prije je bio jedan čovjek koji je u ophođenju s braćom i sestrama htio psovati svakoga tko nije postupao po njegovoj volji. Ali pomislio je u sebi: „Sad kad vjerujem u Boga, psovanje se čini nepristojnim. Zbog toga se čini da odstupam od svetačke doličnosti. Ne mogu psovati niti koristiti prost rječnik, ali ako ne psujem, osjećat ću se nemirno, neću moći dati oduška svojoj mržnji – uvijek ću htjeti psovati. Kako da ih onda psujem?” Stoga je izmislio novi izraz. Tko god ga je uvrijedio, povrijedio svojim postupcima ili ga nije slušao, on bi ga opsovao ovako: „Zli đavle!” „Ti si zli đavao!” „Taj i taj je zli đavao!” Dodao je „zli” ispred riječi „đavao” – doista nikad prije nisam čuo da netko koristi taj izraz. Zar nije prilično nov? Ležerno je psovao braću i sestre, nazivajući ih „zlim đavlima” – tko bi se osjećao ugodno čujući to? Na primjer, ako bi zamolio brata ili sestru da mu natoče čašu vode, a ta osoba je bila prezauzeta i rekla mu da to sam učini, opsovao bi ih: „Ti zli đavle!” Ako bi se vratio sa sastanka i vidio da mu obrok još nije pripremljen, naljutio bi se: „Vi zli đavli, svi ste tako lijeni. Ja izađem vršiti svoju dužnost, a kad se vratim, čak ni obrok ne čeka gotov za mene!” Svatko tko je s njim dolazio u doticaj mogao je potencijalno biti opsovan kao „zli đavao”. Kakva je to osoba? (Zla osoba.) Po čemu je zao? U njegovim očima, svatko tko ga uvrijedi ili mu nije po volji je zli đavao – on sâm nije, ali svi ostali jesu. Ima li on ikakvu osnovu za to što govori? Nikakvu; on je samo proizvoljno odabrao riječ kojom bi psovao ljude, a koja bi mu omogućila da dâ oduška svojoj mržnji i iskali svoje osjećaje. On vjeruje da će drugi, ako nekoga doista opsuje, reći da ne izgleda kao vjernik u Boga, ali misli da ako nekoga nazove đavlom, to nije psovanje i da bi to drugima trebalo izgledati razumno, zadovoljavajući njegove vlastite želje, a da mu drugi ne mogu naći zamjerku. Taj je čovjek prilično lukav i prilično zao, koristi najzlonamjerniji rječnik, vrstu rječnika koja ljudima ne ostavlja načina za otpor, kako bi im se osvetio i osudio ih, a ipak ga ljudi ne mogu optužiti da psuje ili da govori nerazumno. Kad se suoče s takvom osobom, bi li je većina ljudi izbjegavala ili joj se približila? (Izbjegavali bi je.) Zašto? Ne usuđuju se izazivati ga, pa ga mogu samo izbjegavati; to je ono što bi pametni ljudi učinili.

Pojava da netko bude proizvoljno osuđivan, etiketiran i zlostavljan često se događa u svakoj crkvi. Na primjer, neki ljudi gaje predrasude prema određenom starješini ili djelatniku te, kako bi se osvetili, govore o njemu iza njegovih leđa, razotkrivajući ga i raščlanjujući ga pod izlikom razgovora u zajedništvu o istini. Namjera i ciljevi iza takvih postupaka su pogrešni. Ako netko doista razgovara u zajedništvu o istini kako bi svjedočio o Bogu i bio na korist drugima, trebao bi razgovarati o svojim istinskim iskustvima i donositi korist drugima raščlanjivanjem i spoznavanjem samog sebe. Takva primjena daje bolje rezultate i Božji izabrani narod će je odobriti. Ako nečiji razgovor u zajedništvu razotkriva, napada i omalovažava drugu osobu u pokušaju da je se napadne ili joj se osveti, tada je namjera razgovora pogrešna, neopravdana je, mrska je Bogu i nije poučna za braću i sestre. Ako je nečija namjera osuđivati ili mučiti druge, onda je to zla osoba koja čini zlo. Sav Božji izabrani narod trebao bi imati sposobnost razlučivanja kada su u pitanju zle osobe. Ako netko hotimice napada, razotkriva ili omalovažava ljude, treba mu se pomoći s ljubavlju, razgovarati s njim u zajedništvu i raščlaniti ga, ili ga orezati. Ako nije u stanju prihvatiti istinu i tvrdoglavo se odbija popraviti, onda je to posve druga stvar. Kada je riječ o zlim ljudima koji često proizvoljno osuđuju, etiketiraju i muče druge, treba ih temeljito razotkriti kako bi ih svi naučili razlučivati, a zatim ih treba ograničiti ili izbaciti iz crkve. To je ključno, jer takvi ljudi ometaju crkveni život i crkveni rad, te su skloni navoditi ljude na pogrešan put i unositi kaos u crkvu. Naročito neke zle osobe često napadaju i osuđuju druge, isključivo kako bi postigle svoj cilj da se istaknu i navedu druge da im se dive. Te zle osobe često na sastancima koriste priliku razgovora u zajedništvu o istini kako bi neizravno razotkrivale, raščlanjivale i potiskivale druge. Čak to i opravdavaju govoreći da to čine kako bi pomogle ljudima i riješile probleme prisutne u crkvi, te koriste te izlike kao paravan kojim postižu svoje ciljeve. To su ljudi koji napadaju i muče druge, i svi su oni očito zle osobe. Svi oni koji napadaju i osuđuju ljude koji teže istini su krajnje pakosni, a samo oni koji razotkrivaju i raščlanjuju zle ljude kako bi zaštitili djelo Božje kuće imaju osjećaj za pravdu i Bog ih odobrava. Zli ljudi su često vrlo lukavi u svom zlodjelu; svi su vješti u korištenju doktrine kako bi našli opravdanja za sebe i postigli svoj cilj zaluđivanja drugih. Ako Božji izabrani narod nema sposobnost razlučivanja o njima i nije u stanju ograničiti te zle ljude, crkveni život i rad crkve bit će bačeni u potpuni nered – ili čak pandemonij. Kada zle osobe razgovaraju u zajedništvu o problemima i raščlanjuju ih, uvijek imaju namjeru i cilj, i uvijek je to usmjereno na nekoga. Oni ne raščlanjuju niti spoznaju sebe, niti se otvaraju i ogoljavaju kako bi riješili vlastite probleme – radije, oni koriste priliku da razotkriju, raščlane i napadnu druge. Često iskorištavaju razgovor u zajedništvu o samospoznaji kako bi raščlanjivali i osuđivali druge, a putem razgovora o Božjim riječima i istini, oni razotkrivaju, omalovažavaju i ocrnjuju ljude. Posebno osjećaju odbojnost i mržnju prema onima koji teže istini, onima koji nose teret za rad crkve i onima koji često vrše svoje dužnosti. Zli ljudi će koristiti svakakva opravdanja i izlike kako bi udarili na motivaciju tih ljudi i spriječili ih u obavljanju crkvenog rada. Dio onoga što osjećaju prema njima je ljubomora i mržnja; drugi dio je strah da ti ljudi, ustajući da rade, predstavljaju prijetnju njihovoj slavi i dobitku te statusu. Stoga, oni željno traže svaki mogući način da ih upozore, potisnu i ograniče, čak idući toliko daleko da prikupljaju dokaze kako bi im smjestili i iskrivili činjenice da bi ih osudili. To u potpunosti otkriva da je narav tih zlih ljudi takva da mrzi istinu i pozitivne stvari. Oni gaje posebnu mržnju prema onima koji teže istini i vole pozitivne stvari, te prema onima koji su prilično bezazleni, pristojni i časni. Možda to ne govore, ali takav je njihov način razmišljanja. Dakle, zašto oni specifično ciljaju na one koji teže istini, te na pristojne i časne ljude, da bi ih razotkrivali, omalovažavali, potiskivali i isključivali? To je očito njihov pokušaj da svrgnu i obore dobre ljude i one koji teže istini, da ih zgaze pod nogama, kako bi mogli kontrolirati crkvu. Neki ljudi ne vjeruju da je to tako. Njima postavljam jedno pitanje: zašto, kada razgovaraju u zajedništvu o istini, te zle osobe ne razotkrivaju ili ne raščlanjuju sebe, već uvijek ciljaju i razotkrivaju druge? Može li doista biti da oni ne otkrivaju iskvarenost, ili da nemaju iskvarenu narav? Zasigurno ne. Zašto onda inzistiraju na ciljanju drugih radi razotkrivanja i raščlanjivanja? Što točno pokušavaju postići? Ovo pitanje zahtijeva duboko promišljanje. Čovjek postupa kako treba ako razotkriva zla djela zlih ljudi koja ometaju crkvu. Ali umjesto toga, ti ljudi razotkrivaju i muče dobre ljude, pod izlikom razgovora u zajedništvu o istini. Koja je njihova namjera i cilj? Jesu li bijesni jer vide da Bog spašava dobre ljude? To je ono što doista jest. Bog ne spašava zle ljude, pa zli ljudi mrze Boga i dobre ljude – to je sasvim prirodno. Zli ljudi ne prihvaćaju istinu niti teže istini; oni sami ne mogu biti spašeni, a ipak muče one dobre ljude koji teže istini i koji mogu biti spašeni. U čemu je ovdje problem? Da ti ljudi imaju spoznaju o sebi i istini, mogli bi se otvoriti i razgovarati u zajedništvu, no oni uvijek ciljaju i provociraju druge – uvijek imaju sklonost napadati druge – i uvijek postavljaju one koji teže istini kao svoje zamišljene neprijatelje. To su obilježja zlih ljudi. Oni koji su sposobni za takvo zlo su autentični đavli i prave Sotone, tipični antikristi, koje treba ograničiti, a ako čine mnogo zla, s njima se mora pozabaviti odmah – izbaciti ih iz crkve. Svi oni koji napadaju i isključuju dobre ljude su trule jabuke. Zašto ih nazivam trulim jabukama? Zato što su skloni izazivati nepotrebne sporove i sukobe u crkvi, zbog čega stanje tamo postaje sve ozbiljnije. Danas ciljaju na jednu osobu, sutra na drugu, i uvijek ciljaju na druge, na one koji vole istinu i teže istini. To lako može omesti crkveni život i negativno utjecati na to da Božji izabrani narod normalno jede i pije Božje riječi, kao i na njihov normalan razgovor u zajedništvu o istini. Te zle osobe često iskorištavaju življenje crkvenog života kako bi napadale druge u ime razgovora u zajedništvu o istini. U svemu što kažu osjeća se neprijateljstvo; daju provokativne primjedbe kako bi napale i osudile one koji teže istini i one koji se daju za Boga. Koje će biti posljedice toga? To će prekidati i ometati život crkve, te uzrokovati da se ljudi osjećaju nemirno u svom srcu i da ne mogu biti mirni pred Bogom. Naročito, bezobzirne stvari koje te zle osobe govore kako bi osudile, napale i ranile druge mogu izazvati otpor. To ne pogoduje rješavanju problema; naprotiv, potiče strah i tjeskobu u crkvi i narušava odnose među ljudima, što dovodi do razvoja napetosti među njima i uzrokuje da upadnu u sukob. Ponašanje tih ljudi ne samo da utječe na crkveni život, već također dovodi do sukoba u crkvi. Može čak utjecati na rad crkve u cjelini i na širenje evanđelja. Stoga, starješine i djelatnici trebaju upozoriti takvu vrstu osobe, a također je trebaju ograničiti i pozabaviti se s njom. S jedne strane, braća i sestre moraju postaviti stroga ograničenja tim zlim ljudima koji često napadaju i osuđuju druge. S druge strane, crkvene starješine trebaju odmah razotkriti i zaustaviti one koji proizvoljno napadaju i osuđuju druge, a ako ostanu nepopravljivi, ukloniti ih iz crkve. Zle ljude se mora spriječiti da ometaju život crkve na sastancima, a istovremeno, smušene ljude treba ograničiti da govore na način koji utječe na crkveni život. Ako se pronađe zla osoba koja čini zlo, mora je se razotkriti. Apsolutno joj se ne smije dopustiti da djeluje samovoljno, čineći zlo kako želi. To je nužno za održavanje normalnog crkvenog života i osiguravanje da se Božji izabrani narod može normalno okupljati, jesti i piti Božje riječi, te razgovrati u zajedništvu o istini, što im omogućuje da normalno ispunjavaju svoje dužnosti. Samo tada se Božja volja može provoditi u crkvi, i samo na taj način Njegov izabrani narod može razumjeti istinu, ući u stvarnost i steći Božje blagoslove. Jeste li vi otkrili takve zle ljude u crkvi? Oni uvijek gaje mržnju punu zavisti prema dobrim ljudima i uvijek ih ciljaju. Danas im se ne sviđa jedna dobra osoba, sutra druga; u stanju su kritizirati bilo koga i pronaći mu mnoštvo mana, i štoviše, ono što govore zvuči vrlo utemeljeno i razumno, i na kraju izazovu opći bijes, postajući pošast za skupinu. Oni ometaju crkvu do te mjere da su srca ljudi u rasulu, mnogi ljudi postaju negativni i slabi, na sastancima se ne stječe nikakva korist niti duhovna pouka, a neki čak izgube želju za pohađanjem sastanaka. Nisu li takvi zli ljudi trule jabuke? Ako nisu dosegli razinu na kojoj bi ih trebalo ukloniti, treba ih izolirati ili ograničiti. Na primjer, tijekom sastanaka, dodijelite im zabačeno mjesto za sjedenje kako biste ih spriječili da utječu na druge. Ako inzistiraju na traženju prilika da govore i napadaju ljude, treba ih ograničiti – zabraniti im da govore beskorisne stvari. Ako ih postane nemoguće ograničiti i na rubu su da eksplodiraju ili da se počnu opirati, treba ih odmah ukloniti. To jest, kada više nisu voljni biti ograničeni i kažu: „Na temelju čega mi ograničavate govor? Zašto svi ostali smiju govoriti pet minuta, a ja samo jednu minutu?” – kada stalno postavljaju ta pitanja, to znači da će se opirati. Kada se spremaju opirati, nisu li prkosni? Ne pokušavaju li izazvati nevolje, potaknuti nemir? Ne spremaju li se omesti crkveni život? Spremaju se otkriti svoje pravo lice; došlo je vrijeme da se s njima pozabavi – moraju se brzo ukloniti. Je li to razumno? Da, jest. Osigurati da većina može živjeti normalan crkveni život doista nije lako, sa svim vrstama zlih ljudi, zlih duhova, nečistih demona i „posebnih talenata” koji žele pomrsiti konce. Smijemo li ih ne ograničiti? Neki „posebni talenti” počinju omalovažavati i napadati druge čim otvore usta – ako nosiš naočale ili ako nemaš puno kose, napadaju te; ako dijeliš svoje iskustveno svjedočanstvo tijekom sastanaka ili ako si proaktivan i odgovoran u vršenju svojih dužnosti, napadaju te i osuđuju; ako imaš vjeru u Boga tijekom kušnji, ako si slab, ili ako nadvladaš obiteljske poteškoće koristeći svoju vjeru bez prigovaranja Bogu, napadaju te. Što ovdje znači napad? To znači da bez obzira što drugi činili, to se tim ljudima nikada ne sviđa; uvijek im se ne sviđa, uvijek traže mane koje ne postoje, uvijek nastoje optužiti druge za nešto i ništa što drugi učine nikada nije ispravno u njihovim očima. Čak i ako razgovaraš u zajedništvu o istini i rješavaš probleme u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće, oni će sitničariti i kritizirati, nalazeći manu u svemu što činiš. Oni namjerno izazivaju nevolje i svatko je podložan njihovim napadima. Svaki put kad se takva osoba pojavi u crkvi, morate se pozabaviti s njom; ako se pojave dvije, onda se trebate pozabaviti s objema. To je zato što je šteta koju nanose crkvenom životu značajna, oni uzrokuju prekide i ometanja u radu crkve, a posljedice toga su strašne.

B. Karakteristike ljudskosti ljudi koji često napadaju druge

Danas smo razgovarali u zajedništvu o nekoliko aspekata vezanih uz problem međusobnih napada i verbalnih svađa. Jeste li shvatili prirodu očitovanja koja pokazuju različite vrste pojedinaca unutar svakog od tih aspekata? Krenimo od onih koji su skloni napadati druge – posjeduju li oni razum normalne ljudskosti? (Ne.) Kako se očituje njihov nedostatak razuma? Koji su njihovi stavovi i načela prema ljudima, događajima i stvarima? Koje metode i stavove biraju za ophođenje s različitim ljudima, događajima i stvarima? Na primjer, sklonost raspravljanju o ispravnom i pogrešnom, nije li to jedan od stavova koje gaje prema ljudima, događajima i stvarima? (Jest.) Voljeti raspravljati o ispravnom i pogrešnom znači pokušavati razjasniti što je ispravno, a što pogrešno u svakoj pojedinoj stvari, ne zaustavljajući se dok se stvar ne raščisti i ne shvati tko je bio u pravu, a tko u krivu, te se tvrdoglavo fiksirati na besmislene stvari. Koji je uopće smisao takvog postupanja? Je li u konačnici ispravno raspravljati o ispravnom i pogrešnom? (Ne.) U čemu je pogreška? Postoji li ikakva veza između toga i primjenjivanja istine? (Ne postoji veza.) Zašto kažete da ne postoji veza? Raspravljanje o ispravnom i pogrešnom nije pridržavanje istina-načela, to nije raspravljanje ili razgovor u zajedništvu o istina-načelima; umjesto toga, ljudi uvijek govore o tome tko je u pravu, a tko u krivu, tko ima valjan razlog, a tko nema, tko izražava višu doktrinu; to je ono što oni istražuju. Kada Bog stavlja ljude na kušnju, oni uvijek pokušavaju raspravljati s Bogom, uvijek iznose neki razlog. Raspravlja li Bog o takvim stvarima s tobom? Pita li Bog koji je kontekst? Pita li Bog koji su tvoji razlozi i uzroci? On ne pita. Bog pita imaš li ti stav pokornosti ili otpora kada te On kuša. Bog pita razumiješ li ti istinu ili ne, jesi li pokoran ili ne. To je sve što Bog pita, ništa drugo. Bog te ne pita koji je razlog tvojeg nedostatka pokornosti, On ne gleda imaš li ti dobar razlog – On apsolutno ne razmatra takve stvari. Bog samo gleda jesi li ti pokoran ili ne. Bez obzira na tvoje životno okruženje i koji je kontekst, Bog samo ispituje postoji li pokornost u tvom srcu, imaš li ti stav pokornosti. Bog ne raspravlja s tobom o ispravnom i pogrešnom; Bog ne uzima u obzir tvoje razloge. Bog mari samo za to jesi li ti istinski pokoran – to je sve što Bog od tebe traži. Nije li to istina-načelo? Kod takvih ljudi koji vole raspravljati o ispravnom i pogrešnom, koji se vole upuštati u verbalne svađe – postoje li istina-načela u njihovim srcima? (Ne.) Zašto ne? Jesu li ikada obraćali pažnju na istina-načela? Jesu li ikada težili za njima? Jesu li ih ikada tražili? Nikada nisu obraćali pažnju na njih, niti su za njima težili ili ih tražili, i ona su potpuno odsutna iz njihovog srca. Kao rezultat toga, oni mogu živjeti samo unutar ljudskih predodžbi, sve što se nalazi u njihovom srcu je ispravno i pogrešno, točno i netočno, izlike, razlozi, sofizmi i rasprave, nakon čega ubrzo napadaju jedni druge, sude jedni drugima i osuđuju jedni druge. Narav takvih ljudi je da vole raspravljati o ispravnom i pogrešnom te suditi ljudima i osuđivati ih. Takvi ljudi nemaju nimalo ljubavi ni prihvaćanja za istinu, skloni su pokušavati raspravljati s Bogom, čak i suditi Bogu i prkositi Mu. Na koncu, bit će kažnjeni.

Tragaju li za istinom oni koji vole raspravljati o ispravnom i pogrešnom? Traže li oni Božje nakane, Božje zahtjeve ili istina-načela koja bi trebalo primjenjivati u tim situacijama, kroz ljude, događaje i stvari s kojima se susreću? Ne traže. Kada se suoče sa situacijama, skloni su proučavati „kakav je bio taj događaj” ili „kakva je ta osoba”. Kakvo je to ponašanje? Nije li to ono što ljudi često nazivaju neumoljivim fiksiranjem na ljude i stvari? Oni raspravljaju o opravdanjima ljudi i tijeku događaja, inzistiraju na razjašnjavanju tih stvari, ali ne spominju u kojem su dijelu procesa tih složenih situacija tragali za istinom, razumjeli istinu ili bili prosvijetljeni. Nedostaju im ta iskustva i metode primjene. Oni samo neprestano govore: „Ti si me očito ciljao tom stvari, vrijeđao si me. Misliš li da sam toliko glup da ne mogu shvatiti? Zašto bi me vrijeđao? Ja tebe nisam uvrijedio; zašto bi ti mene ciljao? Budući da me ciljaš, neću se suzdržavati! Dugo sam bio strpljiv s tobom, ali moje strpljenje ima granice. Nemoj misliti da sam laka meta; ne bojim te se!” Držeći se tih pitanja, oni neprestano iznose svoja opravdanja, razglabajući o ispravnom i pogrešnom te ispravnom i neispravnom u toj stvari, ali njihova takozvana opravdanja uopće nisu u skladu s istinom i nijedna njihova riječ nije u skladu s Božjim zahtjevima. Oni se zadržavaju na ljudima, događajima i stvarima do te mjere da je drugima toga već preko glave i nitko ih nije voljan slušati, no oni se sami nikada ne umaraju govoreći o tim stvarima, govore o njima kamo god idu, kao da su opsjednuti. To se zove neumoljivo fiksiranje na ljude i stvari, i jednostavno odbijanje traganja za istinom. Druga karakteristika ljudi koji se upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe je njihova posebna sklonost neumoljivom fiksiranju na ljude i stvari. Vole li istinu oni koji se neumoljivo fiksiraju na ljude i stvari? (Ne.) Oni ne vole istinu, to je očito. Onda, razumiju li ti pojedinci istinu? Znaju li oni što je doista istina o kojoj Bog govori? Sudeći po njihovom vanjskom ponašanju neumoljivog fiksiranja na ljude i stvari, znaju li oni što je istina doista? Jasno je da ne znaju. Koja je ideja koju oni štuju? To je ideja da je onaj čije su riječi najopravdanije u pravu, da je onaj čiji su postupci časni i mogu se iznijeti na vidjelo u pravu, i da je onaj tko djeluje u skladu s moralom, etikom i tradicionalnom kulturom, stječući odobrenje većine, u pravu. Po njihovom mišljenju, to „pravo” predstavlja istinu, pa se mogu s velikom drskošću neumoljivo fiksirati na ljude i stvari, i nikada ne prestaju razglabati o tim stvarima. Oni vjeruju da biti u pravu znači posjedovati istinu – nije li to vrlo problematično? Neki ljudi kažu: „Nisam prekidao niti ometao rad crkve, ne iskorištavam druge, ne volim krasti od drugih i nisam nasilnik; nisam zla osoba.” Podrazumijeva li se ovdje da si ti osoba koja primjenjuje istinu, netko tko posjeduje istinu? Velik dio onih koji se neumoljivo fiksiraju na ljude i stvari vjeruju za sebe da su čestiti ljudi pa se ne boje zlih jezika i smatraju sebe časnim i poštenim ljudima koji nikada ne bi laskali drugima. Stoga, kada se suoče sa situacijama, skloni su raspravljati i debatirati, te na taj način inzistiraju na dokazivanju da je njihovo opravdanje ispravno. Oni vjeruju da ako je njihovo opravdanje čvrsto, i može se otvoreno predstaviti, i većina se s njim slaže, onda su oni osobe koje posjeduju istinu. Što je njihova „istina”? Kojim se mjerilom mjeri? Mislite li vi da takvi ljudi mogu razumjeti istinu? (Ne.) Stoga se oni uvijek neumoljivo fiksiraju na ljude i stvari i tvrdoglavo se zadržavaju na njima. Ti ljudi ne razumiju istinu, pa uvijek govore: „Nisam te uvrijedio. Zašto me uvijek ciljaš? Nije ispravno što me ciljaš!” Oni vjeruju: „Ako te nisam uvrijedio, ne bi se trebao tako ponašati prema meni. Budući da se tako ponašaš prema meni, uzvratit ću ti, osvetit ću se, a moja osveta je legitimna samoobrana, zakonita je. To je istina-načelo. Stoga, ono što ti radiš nije u skladu s istina-načelima, ali ono što ja radim jest. Zato ću se fiksirati na ovu stvar, uvijek ću potezati ovo pitanje i uvijek spominjati tebe!” Oni vjeruju da je neumoljivo fiksiranje na ljude i stvari u skladu s istina-načelima, ali nije li to ogromna pogreška? To je doista ogromna pogreška i oni su pogrešno usmjereni. Neumoljivo fiksiranje na ljude i stvari je sasvim različita stvar od primjenjivanja istine. To je drugi problem s ljudskošću tih ljudi – oni se neumoljivo fiksiraju na ljude i stvari. S čime su povezani problemi ljudskosti? Nisu li povezani s nečijom prirodom? Ti ljudi vjeruju u Boga dugi niz godina, ali ne razumiju istinu, i misle da su izrazi koje znaju, kao što su biti otvoren i častan, pošten i iskren, otvorena srca i besprijekoran, i tako dalje, temelji vladanja, i smatraju te stvari istina-načelima. To je duboko pogrešno gledište.

Ljudi koji se upuštaju u međusobne napade i koji su skloni sudjelovati u verbalnim svađama imaju nenormalnu ljudskost. Prvi aspekt toga je ljubav prema raspravljanju o ispravnom i pogrešnom; drugi je neumoljivo fiksiranje na ljude i stvari. Koji je treći aspekt? Nije li to njihovo potpuno odbijanje prihvaćanja istine? Oni ne mogu prihvatiti ni jednu jedinu ispravnu izjavu. Oni misle: „Čak i ako je to što kažeš ispravno, ti i dalje trebaš paziti na moj obraz, trebaš govoriti taktično i ne povrijediti me. Ako su tvoje riječi oštre i mogle bi me osramotiti, moraš mi ih reći nasamo. Ne smiješ me povrijediti pred puno ljudi, ne obazirući se na moj ponos i ne ostavljajući mi časnog uzmaka. Štoviše, to što ti kažeš je pogrešno, pa moram uzvratiti!” U ozbiljnijim slučajevima, takvi se ljudi opiru: „Bez obzira na to koliko su tvoje riječi ispravne, neću ih prihvatiti! U redu je ako govoriš o bilo kome drugom, ali ciljati mene nije u redu, čak i ako si u pravu!” Čak i kada čitaju Božje riječi, ako osjete da ih Božje riječi ciljaju ili razotkrivaju, osjećaju odbojnost prema tim riječima i ne žele ih slušati – samo što se, budući da su suočeni samo s Božjim riječima, ne mogu raspravljati s Njim. Ako netko ukaže na njihove probleme ili im to kaže licem u lice, ili ih nenamjerno spomene bez namjere da ih cilja, oni su sposobni uzvratiti i započeti verbalne svađe. Ne znači li to da takvi pojedinci potpuno odbijaju prihvatiti istinu? (Da.) To je bit njihove ljudskosti – apsolutno odbijanje prihvaćanja istine. Stoga, bez obzira na sadržaj njihovih verbalnih svađa ili gdje se te svađe odvijaju, jasno je kakva je ljudskost takvih ljudi. Oni ne razumiju istinu, pa čak i ako razumiju ono što se govori tijekom propovijedi, ne prihvaćaju istinu; i dalje se upuštaju u međusobne napade i neprestano sudjeluju u verbalnim svađama, ili su često skloni napadati druge. Sudeći po tim njihovim očitovanjima, kakvi su to ljudi? Prvo, jesu li oni netko ko ljubi istinu? Jesu li oni pojedinci koji mogu primjenjivati istinu kada je razumiju? (Ne.) Kada otkriju probleme, mogu li tragati za istinom da ih riješe? (Ne.) Kada gaje predodžbe, predrasude ili osobna mišljenja o drugim ljudima, mogu li preuzeti inicijativu da ih ostave po strani kako bi tragali za istinom? (Ne.) Oni ne mogu učiniti ništa od toga. Gledajući sve te stvari za koje su nesposobni, očito je da svi pojedinci koji su skloni napadati druge i upuštati se u verbalne svađe nisu nikakvo cvijeće. Sudeći po njihovim različitim očitovanjima, oni ne vole istinu i nisu voljni tragati za njom. U stvarima koje uključuju istinu, bez obzira na to koje pristranosti ili pogrešne stavove razviju, ostaju samopravedni i uopće ne tragaju za istinom, pa čak i kada im se istina jasno iznese u razgovoru u zajedništvu, odbijaju je prihvatiti, a još su manje voljni primjenjivati je. Istovremeno, ti pojedinci pokazuju još odvratnije očitovanje: nakon što steknu razumijevanje nekih riječi i doktrina, koriste te velike doktrine koje razumiju kako bi proizvoljno napadali druge, sudili drugima i osuđivali ih, pa čak i sputavali i kontrolirali druge. Ako vas ne uspiju zastrašiti svojim sudovima i osudama, smislit će svaki mogući način da vas sputaju šupljim teorijama. Ako i dalje ne popustite, pribjeći će još više prezira vrijednim i strašnijim metodama da vas napadnu, sve dok im ne popustite, postanete slabi i negativni, ili im se počnete diviti i dopustite da vama manipuliraju – tada će se osjećati zadovoljno. Dakle, na temelju ponašanja, očitovanja i stava tih pojedinaca prema istini, kakvi su to ljudi? Oni potpuno odbijaju prihvatiti istinu – to je njihov stav prema istini. A što je s njihovom ljudskošću? Većina tih pojedinaca su zle osobe; u najmanju ruku, više od 90% njih jesu. Zli ljudi vole razjašnjavati što je ispravno, a što pogrešno u svakoj stvari, inače neće odustati, i uvijek imaju takvu sklonost. Dodatno, kada se suoče sa situacijama, zle osobe se zadržavaju na ljudima i stvarima, i neumoljivo se fiksiraju na njih, uvijek iznoseći vlastita opravdanja, uvijek pokušavajući navesti sve da se slože s njima i podrže ih te kažu da su u pravu, i ne dopuštajući nikome da kaže nešto loše o njima. Štoviše, kada se zle osobe suoče sa situacijama, uvijek traže prilike da uhvate ljude u zamku i kontroliraju ih. Koju metodu koriste da kontroliraju ljude? Oni osuđuju sve, čineći da svaka druga osoba vjeruje da je neadekvatna, da ima probleme i mane, i da je inferiorna tim zlim ljudima, nakon čega se zle osobe osjećaju zadovoljno i sretno. Jednom kada su sve druge bacili na koljena, ostavljajući samo sebe da stoje, nisu li sve stavili pod svoju kontrolu? Cilj koji postižu kontroliranjem ljudi je da osude i sruše sve, čineći da svi vjeruju da su nesposobni, da postanu negativni i slabi, izgube vjeru u Božje riječi i u istinu, te izgube vjeru u Boga i nemaju put kojim bi išli – nakon toga se te zle osobe osjećaju sretno i zadovoljno. Gledajući ove aspekte, nije li jasno da zle osobe čine većinu takvih pojedinaca? Pogledajte koje vrste ljudi uvijek teže napadati druge kada su u skupini, bilo licem u lice ili iza leđa, koristeći različite metode za napad – takve su osobe zle. Ti pojedinci uopće ne prihvaćaju istinu, niti razgovaraju u zajedništvu o istini, i često iskorištavaju situaciju da se hvale kako su dobri ljudi, da je sve što rade opravdano i dobro utemeljeno, i da se ponašaju na pošten i otvoren način – uvijek se hvale da su pristojni i časni ljudi, te iskreni i pravedni pojedinci. Ti ljudi nikada ne svjedoče za istinu, niti svjedoče za Božje riječi, oni se samo vole neumoljivo fiksirati na ljude i stvari, i iznositi svoja osobna opravdanja. Njihova namjera i cilj je navesti ljude da vjeruju kako su oni dobri ljudi i kako sve razumiju. Što se tiče onih u crkvi koji se često upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe, bilo da se radi o onima koji započinju napade ili onima koji su napadnuti, ako je crkveni život prekinut i ometen, tada bi većina ljudi trebala ustati da ih upozori i ograniči. Tim ljudima se ne bi smjelo dati vremena da samovoljno čine zlo, niti bi im se smjelo dopustiti da utječu na druge dajući oduška svojoj osobnoj zlobi i tražeći osvetu zbog svojih osobnih zamjerki i trenutne ljutnje. Naravno, crkvene starješine bi također trebale savjesno ispuniti svoje odgovornosti, učinkovito ograničavajući te ljude u prekidanju i ometanju crkvenog života, i štiteći većinu ljudi od ometanja. Kada se ljudi upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe, crkvene starješine bi ih trebale moći zaustaviti i ograničiti na vrijeme. Ako pokušaj zaustavljanja i ograničavanja ne riješi problem, i oni nastave napadati jedni druge i ulaziti u verbalne svađe, ometajući druge, i nastave uništavati crkveni život, onda takve pojedince treba ukloniti i izbaciti. To je odgovornost crkvenih starješina.

Dosta smo razgovarali u zajedništvu o ponašanjima i očitovanjima onih koji se upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe. Također smo maloprije ukratko raščlanili njihovu ljudskost i o njoj razgovarali u zajedništvu, što će vam omogućiti da steknete više razlučivanja o njima i omogućiti većini vas da prozrete što se događa i da ih pravovremeno razlučite kada govore i djeluju. Što temeljitije razumijete i spoznate bit tih ljudi, to ćete ih brže moći razlučiti i posljedično ćete biti sve manje ometani od njih. Većina vas bi trebala biti svjesna štete koju oni koji se upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe nanose crkvenom životu i Božjem izabranom narodu. Takvi ljudi definitivno neće promišljati o sebi i prestati se boriti. Ako se s njima pravovremeno ne pozabavi i ne ukloni ih se, uzrokovat će stalno prekidanje i ometanje u crkvenom životu. Stoga je postupanje s takvim ljudima i njihovo uklanjanje vrlo važan zadatak za crkvene starješine i ne smije se zanemariti.

5. lipnja 2021.