Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Četvrti dio)

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

VIII. Širenje predodžbi

A. Očitovanja širenja predodžbi

Danas ćemo nastaviti razgovarati u zajedništvu o dvanaestoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” Što se tiče raznih pitanja prekida i ometanja koji se javljaju u crkvenom životu, naveli smo ih jedanaest. Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o sedmom pitanju: upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe. Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o osmom pitanju: širenje predodžbi. Širenje predodžbi također se često događa u crkvenom životu. Neki ljudi, koji uopće ne prihvaćaju istinu, vjeruju u Boga na temelju svojih predodžbi i uobrazilja te često šire neke predodžbe kako bi ometali crkveni život. Crkva mora ograničiti takvo ponašanje i riješiti ga kroz razgovor u zajedništvu o istini u crkvenom životu. Doslovno gledano, svatko može vidjeti da širenje predodžbi nije ispravno ponašanje, da to nije pozitivna, već negativna stvar. Stoga bi ga u crkvenom životu trebalo zaustaviti i ograničiti. Bez obzira na to kakvi ljudi šire predodžbe, bez obzira na njihove motive, šire li predodžbe namjerno ili nenamjerno, sve dok šire predodžbe, to će prekidati i ometati crkveni život, uzrokujući štetne posljedice. Stoga se ta stvar mora u potpunosti ograničiti. S bilo koje točke gledišta, širenje predodžbi ne može nikako igrati pozitivnu ulogu u težnji ljudi za istinom, težnji za spoznajom Boga ili njihovom ulasku u istina-stvarnost; ono može samo ometati te stvari i nanositi im štetu. Dakle, kad netko širi predodžbe u crkvenom životu, svi – i crkvene starješine i braća i sestre – trebali bi razlučiti tu stvar i pravovremeno istupiti kako bi zaustavili i ograničili tu osobu, umjesto da joj slijepo popuštaju u širenju predodžbi kako bi zaluđivala i ometala druge. Prvo razgovarajmo u zajedništvu o tome koje riječi čine širenje predodžbi. S tim razlučivanjem, ljudi mogu točno definirati što je širenje predodžbi, a mogu ga i precizno zaustaviti i ograničiti, umjesto da ga ignoriraju i ravnodušno se odnose se prema njemu.

1. Širenje predodžbi o Bogu

Predodžbe koje se šire su ciljane. Prvo, moramo vidjeti na koga su usmjerene i koje se predodžbe šire. Razumijevanje toga pomoći će ljudima da znaju koje izjave i gledišta koja ljudi šire čine predodžbe. Spoznaja o tome koje su riječi ljudske predodžbe i koji postupci čine širenje predodžbi omogućit će ljudima da preciznije i ciljanije ograniče širenje predodžbi. Prije svega, najozbiljnije širenje predodžbi uključuje ljudske ideje i pogrešna shvaćanja o Bogu. Ovo je glavna kategorija. Širenje nečinjeničnih gledišta i izjava o Božjem identitetu, Božjoj biti, Božjoj naravi, Božjim riječima, Božjem djelu i Božjem postojanju – sve to čini širenje predodžbi. Ovo je općenita izjava; konkretno, koje vrste izjava čine širenje predodžbi? Širenje pogrešnih shvaćanja o Bogu, sudova o Bogu i osuda Boga, pa čak i huljenja na Boga – sve je to širenje predodžbi. Jednostavno rečeno, širenje shvaćanja o Bogu koja nisu u skladu sa stvarnošću te izjava i pogrešnih tumačenja koja nisu u skladu s Božjim identitetom i biti – sve to čini širenje predodžbi. Na primjer, u crkvenom životu neki ljudi često govore o Božjem identitetu i Božjoj biti. Oni nemaju istinsko razumijevanje Božjeg identiteta i biti. Često sumnjaju u Boga i pogrešno Ga shvaćaju u svom srcu, jer se, između ostalog, ne mogu pokoriti životnom okruženju i okruženju za vršenje svojih dužnosti koje im Bog uređuje. Tada šire svoja pogrešna shvaćanja o Bogu i ideje o Njemu koje ne razumiju. Ukratko, u tim se idejama ne radi o prihvaćanju i pokoravanju Božjoj suverenosti i Njegovim uređenjima iz perspektive stvorenog ljudskog bića, već su umjesto toga ispunjene osobnim predrasudama, pogrešnim shvaćanjima, pa čak i sudovima i osudama. Nakon što to čuju, drugi ljudi razviju pogrešna shvaćanja o Bogu i opreznost prema Njemu, i tako gube svoju istinsku vjeru u Boga, a kamoli da imaju istinsku pokornost.

Neki ljudi misle da bi vjerovanje u Boga trebalo donijeti mir i radost te da, ako se nađu u nekim situacijama, trebaju se samo moliti Bogu i Bog će ih uslišati, podariti im milost i blagoslove te osigurati da im sve ide mirno i glatko. Svrha njihova vjerovanja u Boga jest tražiti milost, steći blagoslove i uživati u miru i sreći. Zbog tih stavova oni ostavljaju svoje obitelji ili daju otkaz na poslu kako bi se dali za Boga te mogu podnijeti teškoće i platiti cijenu. Vjeruju da će, sve dok ostavljaju stvari, daju se za Boga, podnose teškoće i marljivo rade, pokazujući iznimno ponašanje, steći Božje blagoslove i naklonost te da, bez obzira na to s kakvim se poteškoćama suočili, sve dok se mole Bogu, On će ih riješiti i u svemu im otvoriti put. To je gledište većine ljudi koji vjeruju u Boga. Ljudi smatraju da je to gledište opravdano i ispravno. Sposobnost mnogih ljudi da godinama održe svoju vjeru u Boga, a da je ne napuste, izravno je povezana s tim gledištem. Oni misle: „Toliko sam se dao za Boga, moje je ponašanje bilo tako dobro i nisam učinio nikakva zla djela; Bog će me sigurno blagosloviti. Budući da sam mnogo patio i platio veliku cijenu za svaki zadatak, radeći sve prema Božjim riječima i zahtjevima bez ikakvih pogrešaka, Bog bi me trebao blagosloviti; On bi trebao osigurati da mi sve ide glatko i da često imam mir i radost u srcu te da uživam u Božjoj prisutnosti.” Nije li to ljudska predodžba i uobrazilja? Iz ljudske perspektive, ljudi uživaju u Božjoj milosti i primaju dobrobiti, pa ima smisla da moraju malo patiti za to i isplati se zamijeniti tu patnju za Božje blagoslove. To je mentalitet sklapanja pogodbi s Bogom. Međutim, iz perspektive istine i iz Božje perspektive, to se u osnovi ne podudara s načelima Božjeg djela niti sa mjerilima koja Bog zahtijeva od ljudi. To su u potpunosti puste želje, čisto ljudska predodžba i uobrazilja o vjerovanju u Boga. Bilo da to uključuje sklapanje pogodbi s Bogom ili zahtijevanje stvari od Njega, ili sadrži ljudske predodžbe i uobrazilje, ni u kojem slučaju ništa od toga nije u skladu s Božjim zahtjevima, niti zadovoljava Božja načela i mjerila za blagoslivljanje ljudi. Osobito to transakcijsko razmišljanje i gledište vrijeđa Božju narav, ali ljudi to ne shvaćaju. Kad se ono što Bog čini ne podudara s ljudskim predodžbama, oni u svom srcu brzo razviju pritužbe i pogrešna shvaćanja o Njemu. Čak osjećaju da im je nanesena nepravda i tada se počinju raspravljati s Bogom, a mogu Mu čak i suditi i osuđivati Ga. Bez obzira na to kakve predodžbe i pogrešna shvaćanja ljudi razviju, iz Božje perspektive, On nikada ne djeluje niti se prema ikome odnosi u skladu s ljudskim predodžbama ili željama. Bog uvijek čini ono što želi, na Svoj način i na temelju Svoje naravi i biti. Bog ima načela u tome kako se odnosi prema svakoj osobi; ništa što On čini svakoj osobi ne temelji se na ljudskim predodžbama, uobraziljama ili sklonostima – to je aspekt Božjeg djela koji je u najvećem neskladu s ljudskim predodžbama. Kad Bog ljudima postavi okruženje koje je u potpunoj suprotnosti s njihovim predodžbama i uobraziljama, oni u svom srcu stvaraju predodžbe, sudove i osude protiv Boga, a mogu Ga čak i zanijekati. Može li Bog tada zadovoljiti njihove potrebe? Apsolutno ne. Bog nikada neće promijeniti Svoj način djelovanja i Svoje želje shodno ljudskim predodžbama. Tko se onda treba promijeniti? Ljudi. Ljudi trebaju otpustiti svoje predodžbe, prihvatiti, pokoriti se i iskusiti okruženja koja je Bog postavio te tragati za istinom kako bi riješili vlastite predodžbe, umjesto da svojim predodžbama procjenjuju ono što Bog čini kako bi vidjeli je li to ispravno. Kad ljudi ustraju u tome da se drže svojih predodžbi, razvijaju otpor prema Bogu – to se događa prirodno. Gdje leži korijen otpora? Leži u činjenici da ono što ljudi obično posjeduju u svojem srcu bez sumnje jesu njihove predodžbe i uobrazilje, a ne istina. Stoga, kad se suoče s tim da Božje djelo nije u skladu s ljudskim predodžbama, ljudi se mogu usprotiviti Bogu i donositi sudove o Njemu. To dokazuje da ljudima u osnovi nedostaje srce pokornosti Bogu, njihova iskvarena narav daleko je od toga da bude očišćena i oni u biti žive u skladu sa svojom iskvarenom naravi. Još su nevjerojatno daleko od postizanja spasenja.

Kad ljudi u svom srcu razviju predodžbe o Bogu i otpor prema Njemu, oni s nešto savjesti nevoljko će prihvatiti ono što Bog čini i pokušati se uklopiti u okruženje koje je Bog postavio te prihvatiti Njegovu suverenost nad ljudima. Koliko predodžbi ljudi mogu otpustiti i u kojoj mjeri, djelomično ovisi o njihovu kovu, a djelomično o tome prihvaćaju li istinu i jesu li ljudi koji vole istinu. Neki se ljudi aktivno suočavaju s okruženjima koja Bog postavlja čitajući Božje riječi, tražeći i razgovarajući u zajedništvu te promišljajući. Postupno stječu određeno razumijevanje Božje suverenosti nad svime i time povećavaju svoju pokornost i vjeru. Međutim, neki ljudi, bez obzira na okruženje s kojim se susretnu, ne tragaju za istinom. Umjesto toga, procjenjuju sva okruženja koja Bog orkestrira na temelju svojih predodžbi, uobrazilja i toga donosi li im to korist ili ne. Njihova razmatranja uvijek se vrte oko vlastitih interesa; uvijek im je stalo do toga koliku korist mogu steći, koliko se njihovi interesi mogu zadovoljiti u smislu materijalnih stvari, novca i tjelesnog užitka; i uvijek na temelju tih čimbenika donose odluke i odnose se prema svemu što Bog uređuje. I na kraju, nakon dugog mozganja, odlučuju se ne pokoriti okruženju koje je Bog postavio, već pobjeći od njega i izbjeći ga. Zbog svog otpora, odbijanja i izbjegavanja, udaljavaju se od Božjih riječi, propuštaju životno iskustvo i trpe gubitke, što donosi bol i muku njihovom srcu. Što se više protive takvim okruženjima, to veću i težu patnju podnose. Kad nastane takva situacija, ono malo vjere što imaju u Boga na kraju biva slomljeno. U tom trenutku, predodžbe koje vladaju njihovim srcem odjednom naviru: „Toliko sam se dugo davao za boga, a nisam očekivao da će se bog ovako odnositi prema meni. Bog je nepravedan, on ne voli ljude! Bog je rekao da će oni koji se iskreno daju za Njega sigurno biti silno blagoslovljeni. Ja sam se iskreno davao za boga, ostavio sam obitelj i karijeru, podnosio teškoće i naporno radio – zašto me bog nije silno blagoslovio? Gdje su božji blagoslovi? Zašto ih ne mogu osjetiti ili vidjeti? Zašto bog nepravedno postupa s ljudima? Zašto se bog ne drži svoje riječi? Ljudi kažu da je bog vjeran, ali zašto ja to ne mogu osjetiti? Ostavljajući sve ostalo po strani, samo u ovom okruženju, uopće nisam osjetio da je bog vjeran!” Budući da ljudi imaju predodžbe, lako bivaju prevareni i zavedeni njima. Čak i kad Bog postavlja okruženja za promjenu ljudske naravi i za njihov životni rast, teško im je to prihvatiti i pogrešno shvaćaju Boga. Misle da to nije Božji blagoslov i da ih Bog ne voli. Vjeruju da su se iskreno dali za Boga, ali da Bog nije ispunio Svoja obećanja. Tako se ti ljudi, koji ne teže istini, lako razotkriju kroz jednu jedinu kušnju nekog manjeg okruženja. Kad se razotkriju, konačno kažu ono što su najviše željeli reći: „Bog nije pravedan. Bog nije vjeran bog. Božje se riječi rijetko ispunjavaju. Bog je rekao: ‚Bog misli ono što kaže, ono što kaže bit će učinjeno, a ono što učini trajat će zauvijek.’ Gdje je ispunjenje tih riječi? Zašto ga ne mogu vidjeti ili osjetiti? Pogledajte tu i tu osobu: otkad vjeruje u boga, nije ostavila toliko toga niti se dala za boga koliko ja, niti je prinijela koliko ja. Ali njezina su djeca upisala prestižne fakultete, muž joj je dobio promaknuće, posao im cvjeta, pa čak im i usjevi daju veći prinos od drugih. A što sam ja dobio? Nikada više neću vjerovati u boga!” Te su riječi istinske misli tih ljudi, njihova gesla. Ispunjeni su tim predodžbama, tim apsurdnim mislima i gledištima, kao i razmatranjima o koristima i transakcijama. Tako oni razumiju i shvaćaju Božje djelo i Njegove brižne namjere, tako se odnose prema tim stvarima. Stoga, u okruženjima koja Bog uvijek iznova brižno postavlja, oni neprestano procjenjuju i pogrešno shvaćaju Boga svojim predodžbama te neprekidno doživljavaju neuspjeh i posrću. Nadalje, neprestano pokušavaju potvrditi da su njihove predodžbe ispravne. Kad povjeruju da su te predodžbe potvrđene i da su dovoljan dokaz da mogu proizvoljno procjenjivati Boga, suditi Mu i osuđivati Ga, počinju širiti predodžbe, jer su im srca puna predodžbi o Bogu. Što je umiješano u te predodžbe? To su pritužbe, nezadovoljstvo i ogorčenost. Kad su ispunjeni tim stvarima, traže prilike da se iskale. Nadaju se da će pronaći skupinu ljudi koja će slušati o „nepravdama” s kojima su se susreli; žele iskaliti te stvari na tim ljudima i prepričati im navodni nepravedni tretman koji su „pretrpjeli”. Tako se javljaju predodžbe koje ti ljudi šire u crkvenom životu, tako takve predodžbe nastaju. Srce tih ljudi ispunjeno je žalbama, prkosom i nezadovoljstvom, kao i pogrešnim shvaćanjima i pritužbama na Boga, pa čak i sudovima i osudama Boga, što na kraju dovodi do toga da im srce bude ispunjeno huljenjem. Boje se da neće dobiti blagoslove i stoga ne žele otići, pa među ljudima šire svoja pogrešna shvaćanja o Bogu i svoje nezadovoljstvo Njime, a još više šire svoje sudove i osude Boga te svoja huljenja na Njega. Što oni hule? Hule na Boga, govoreći da je On nepravedan prema njima i da im ne daje odgovarajući i jednakovrijedan povrat za ono što su učinili. Sude Bogu jer im nije podario milost i velike blagoslove nakon njihovih prinosa i žrtava. Nisu od Boga primili one tjelesne potrebe – materijalne stvari, novac i tako dalje – koje su se nadali primiti, što im je ispunilo srca pritužbama i žalbama. Svrha njihova širenja predodžbi jest, s jedne strane, iskaliti se i osvetiti, čime postižu osjećaj psihološke ravnoteže; a s druge, potaknuti više ljudi da razviju pogrešna shvaćanja i predodžbe o Bogu, čime ih navode da budu oprezni prema Bogu baš kao i oni. Ako više ljudi kaže: „Nikada više nećemo vjerovati u boga”, oni će se u sebi osjećati zadovoljno. To je svrha i temeljni razlog njihova širenja predodžbi.

Koje je geslo ljudi koji šire predodžbe? Koju izreku često ponavljaju? Nakon što iskuse određene stvari i ne dobiju željene koristi, neprestano govore sami sebi: „Nikada više neću vjerovati u boga.” Čak i nakon što to kažu, ne osjećaju da su ublažili svoju mržnju ili postigli svoj cilj. Kad prisustvuju okupljanjima, bez obzira na to o čemu drugi razgovaraju u zajedništvu, oni to ne mogu primiti. Moraju ponovno izgovoriti tu frazu, ponavljajući je nekoliko puta, čak i više od deset puta. „Nikada više neću vjerovati u boga” – nije li ova fraza puna značenja? Iza nje stoji priča. Što je njihovo „vjerovanje”? Jesu li prije vjerovali u Boga? Je li njihovo prethodno vjerovanje bilo istinska vjera? Je li uključivalo pokornost koju bi stvoreno biće trebalo imati? (Ne.) Nimalo. Puni su predodžbi i uobrazilja o Bogu. Što je još važnije, puni su zahtjeva i traženja od Boga, bez ikakve pokornosti. Što znači njihovo „vjerovanje”? „Vjerujem da je bog onaj koji je suveren nad nebom i zemljom i svim stvorenim. Vjerujem da me bog može zaštititi da me drugi ne zlostavljaju. Vjerujem da mi bog može omogućiti da uživam u tjelesnoj ugodi, da živim dobar, uspješan život i da mi sve bude mirno i ugodno. Vjerujem da mi bog može omogućiti da uđem u kraljevstvo nebesko i primim velike blagoslove, da dobijem stostruko u ovom životu i vječni život u budućem svijetu!” Je li to vjerovanje? U tim „vjerovanjima” nema ni traga pokornosti i nijedno od njih nije u skladu s Božjim zahtjevima za ljude. Ta vjerovanja proizlaze isključivo iz perspektive osobne koristi. Bog izražava istinu i djeluje na ljudima. Kada je Bog uopće rekao da će omogućiti ljudima da žive sretan život, da žive iznad drugih, ili da budu uspješni i prosperitetni, s neograničenim izgledima? (Nikada.) Pa zašto onda smatraju svoje „vjerovanje” tako dragocjenim? Čak kažu da više nikada neće vjerovati u Boga. Vrijedi li njihovo vjerovanje išta? Prihvaća li ga Bog? Nemaju ni traga istina-stvarnosti, ni traga pokornosti Bogu, samo žele steći blagoslove, koristi i prednosti od Boga, i to nazivaju vjerovanjem u Boga. Nije li to huljenje na Boga? Ljudi ove vrste ispunjeni su predodžbama i zaokupljeni namjerom stjecanja blagoslova. Uopće ne doživljavaju Božje djelo i ne provode Božje riječi u djelo. Cilj i motiv svega što čine u potpunosti je za korist vlastitog tijela. Osjećaju se dobro u vezi sa sobom i smatraju svoju nazovi vjeru u Boga posebno dragocjenom. Ako je tvoja vjera u Boga tako dragocjena i plemenita, zašto onda, kad Bog postavi neko manje okruženje za tebe, ne možeš iz njega razumjeti istinu ili postojano svjedočiti? O čemu se ovdje radi? Kad Bog iskušava tvoju vjeru, što ti daješ Bogu zauzvrat? Je li moguće da su pogrešna shvaćanja, pritužbe i otpor kojima ti uzvraćaš Bogu ono što On želi? Jesu li oni u skladu s istinom? Jasno je da nisu. Stoga, činjenica da ti ljudi mogu otvoreno širiti predodžbe u crkvi dokazuje jednu stvar: oni ne poznaju Boga i još manje vjeruju da je Bog suveren nad svime – bog u kojeg oni vjeruju jednostavno ne postoji. Kad ti ljudi otvoreno šire predodžbe kako bi zaludili i privukli više ljudi da im se pridruže u protivljenju Bogu, osuđivanju Boga i huljenju na Boga, oni nesvjesno javno objavljuju da više nisu sljedbenici Boga, da više nisu vjernici i da više nisu stvorena bića pod vlašću Stvoritelja. Predodžbe koje šire nisu jednostavne ideje ili izjave; umjesto toga, oni su već izgradili nepremostivu prepreku protiv Boga u svom srcu i u sebi su utvrdili da je korištenje ljudskih predodžbi i uobraziljaza ophođenje s Bogom, za rješavanje svog odnosa s Bogom i za ophođenje s Božjim riječima i Božjim djelom ispravno i da je to način na koji bi trebali postupati. Kad takvi ljudi otvoreno šire predodžbe u crkvenom životu, treba li ih ograničiti? Ili bi im, u svjetlu njihova malena rasta i plitka temelja, trebalo dati slobodu da izraze svoja gledišta i dovoljno vremena i prostora da se pokaju? Koji je prikladan način djelovanja? (Prikladno ih je zaustaviti i ograničiti.) Zašto ih je prikladno zaustaviti i ograničiti? Neki ljudi kažu: „Ako ih ograničiš i ne dopustiš im da slobodno govore, pa prestanu vjerovati i prestanu dolaziti na okupljanja, ne bi li im time naštetio? To bi bila takva šteta! Ne bi li Bog radije spasio sve ljude nego da ijedna osoba doživi propast? Čak se i jedna izgubljena ovca mora pronaći – nakon sveg truda da se pronađe izgubljena ovca, bi li On i dalje dopustio da se ponovno izgubi?” Jesu li te riječi ispravne? (Ne.) Zašto nisu ispravne? (Zato što takvi ljudi ne vjeruju istinski u Boga; oni vjeruju u Boga samo u nadi da će dobiti blagoslove, a njihova je vjera pomiješana s nečistoćama.) Tko nema nekih nečistoća pomiješanih sa svojom vjerom u Boga? Nemaš li ih ti? Je li to valjan razlog? Razmotrite izjavu takvih ljudi: „Nikada više neću vjerovati u boga.” Kakve su to riječi? Postoji li ikakva razlika između toga i huljenja nevjernika, đavla i Sotone? (Ne.) Što podrazumijeva ta izjava? „Više nemam vjere u boga. U prošlosti sam svim srcem vjerovao u boga i slijedio ga, ali bog me nije blagoslovio. Umjesto toga, postavio je takva okruženja da mi oteža stvari i uzrokuje da posrnem. Ono što bog kaže uopće se ne podudara s onim što on čini, pa se više ne usuđujem vjerovati u boga! Prije sam bio tako glup. Odrekao sam se, davao se i podnio toliko teškoća za boga, ali nisam vidio zaštitu od boga kad me je veliki crveni zmaj uhitio i progonio. Posao moje obitelji također nije išao tako dobro kao drugima, nisam zaradio toliko novca kao drugi, a moji su roditelji ostali bolesni. Ništa nisam dobio vjerujući u boga tolike godine. Nije li bog rekao da će silno blagosloviti ljude? Kakve sam blagoslove dobio od boga? Božje se riječi uopće nisu obistinile, pa nikada više neću vjerovati u boga!” Izjava „Nikada više neću vjerovati u boga!” sadrži toliko toga. Ispunjena je pritužbama, nezadovoljstvom i pogrešnim shvaćanjima prema Bogu. Ukratko, nakon što su podnijeli teškoće i dali se s mentalitetom pustih želja, Bog im nije podario blagoslove prema njihovim zahtjevima, niti im je Bog platio ili ih nagradio prema njihovim predodžbama i uobraziljama, pa su postali nezadovoljni i ispunjeni ogorčenošću prema Bogu, i u takvim su okolnostima izrekli tu rečenicu. Ta rečenica nije došla niotkuda; do trenutka kad su je izrekli, već su pokazali mnoga ponašanja i očitovanja i bili su razotkriveni. U čemu je problem u odnosu takvih ljudi s Bogom? Koji je najveći problem u njihovu odnosu s Bogom? To je da sebe uopće nikada nisu smatrali stvorenim bićem i da nikada ni najmanje nisu smatrali Boga Stvoriteljem kojeg treba obožavati. Od početka svoje vjere u Boga, odnosili su se prema Bogu kao prema stablu novca, škrinji s blagom; smatrali su Ga Bodhisattvom koji ih izbavlja od patnje i nesreće, a sebe su smatrali sljedbenikom tog Bodhisattve, tog idola. Mislili su da je vjerovanje u Boga poput vjerovanja u Budu, gdje su, samo jedući vegetarijansku hranu, recitirajući svete spise i često paleći tamjan i padajući ničice, mogli dobiti što su htjeli. Tako su se sve priče koje su se razvile nakon što su povjerovali u Boga dogodile unutar okvira njihovih predodžbi i uobrazilja. Nisu pokazali nijedno od očitovanja stvorenog bića koje prihvaća istinu od Stvoritelja, niti su pokazali imalo pokornosti koju bi stvoreno biće trebalo imati prema Stvoritelju; postojalo je samo neprestano zahtijevanje, neprestano računanje i neprekidno traženje. Sve je to na kraju dovelo do sloma njihova odnosa s Bogom. Takav je odnos transakcijski i nikada ne može biti čvrst; samo je pitanje vremena kada će takvi ljudi biti razotkriveni. Čak i ako sudjeluju u crkvenom životu, ne šire predodžbe i povremeno razgovaraju u zajedništvu o tome kako ih je Bog vodio, kako ih je Bog blagoslovio, u čemu su uživali i tako dalje, većina onoga o čemu govore uključuje milost, užitak i tjelesne koristi koje su primili od Boga. Te su rasprave potpuno nepovezane s istinom i pokoravanjem Bogu i potpuno im nedostaje bilo kakva istina-stvarnost. Kad su okolnosti povoljne, pokazuju vjeru u Boga i ljubav prema Njemu te snošljivost i strpljivost prema drugim ljudima, sve kako bi postigli jedan cilj: steći sve Božje blagoslove. Kad Bog oduzme milost, koristi i materijalne prednosti u kojima su uživali, njihove se predodžbe razotkrivaju. Ti ljudi, vođeni vlastitim interesom i dajući prednost osobnoj koristi, pobjesne čim ne dobiju ono što žele; počinju širiti predodžbe kako bi iskalili svoje nezadovoljstvo Bogom, istovremeno pokušavajući privući više ljudi da suosjećaju s njima i prihvate njihove predodžbe o Bogu. Treba li takve ljude zaustaviti i ograničiti? (Da.) Teme, misli i gledišta o kojima oni razgovaraju u zajedništvu ne odražavaju čisto razumijevanje istine, niti pomažu ljudima da se pokore Bogu i da imaju istinsku vjeru u Njega. Umjesto toga, oni udaljavaju ljude od Boga, uzrokuju pogrešna shvaćanja o Bogu, opreznost prema Bogu, pa čak i odbacivanje Boga, i navode one koji slušaju predodžbe koje ti ljudi šire da tiho upozoravaju sebe: „Nikada više neću vjerovati u boga”, baš poput njih. To je ometanje koje predodžbe koje takvi ljudi šire uzrokuju drugima.

2. Širenje predodžbi o Božjim riječima i djelu

Ovi ljudi koji šire predodžbe koriste vlastite predodžbe kako bi procijenili Božje riječi, Božje djelo, kao i Božju bit i Božju narav. Oni vjeruju u Boga unutar svojih predodžbi, gledaju na Boga unutar svojih predodžbi te unutar svojih predodžbi promatraju i preispituju svaku riječ koju Bog kaže, svako djelo koje Bog obavlja i svako okruženje koje Bog postavlja. Kada je ono što Bog čini u skladu s njihovim predodžbama, glasno hvale Boga govoreći da je Bog pravedan, da je Bog vjeran i da je Bog svet. Kada ono što Bog čini nije u skladu s njihovim predodžbama, a njihovi interesi trpe teške gubitke i oni podnose veliku bol, istupaju kako bi zanijekali riječi koje Bog govori i djelo koje On obavlja; čak šire predodžbe kako bi potaknuli više ljudi da pogrešno shvate Boga i budu oprezni prema Njemu, govoreći: „Ne vjerujte tako lako u riječi boga i ne provodite riječi boga tako lako u djelo; inače, ako budete iskorišteni i pretrpite gubitke, nitko za to neće preuzeti odgovornost”, i tako dalje. Na primjer, Bog kaže: „Onima koji se iskreno daju za Mene: sigurno ću vas obilno blagosloviti” – nisu li ove riječi istina? Ove su riječi u potpunosti istina. Ne sadrže naglost ni prijevaru. Nisu laži ni visokoparne fraze, a još manje su neka vrsta duhovne teorije – one su istina. Koja je bit ovih riječi istine? To da moraš biti iskren kada se daješ za Boga. Što znači „iskren”? Biti voljan i bez nečistoća; ne biti motiviran novcem ili slavom, a zasigurno ne vlastitim nakanama, željama i ciljevima. Ne daješ se zato što si prisiljen, ili zato što si potaknut, nagovoren ili povučen, već to dolazi iz tebe, dragovoljno; rađa se iz savjesti i razuma. To znači biti iskren. U pogledu spremnosti da se daš za Boga, to znači biti iskren. A kako se onda iskrenost očituje u praktičnom smislu kada se daješ za Boga? Ne upuštaš se u laž ili varanje, ne pribjegavaš lukavstvu kako bi izbjegao posao i ne radiš stvari površno; posvećuješ se svim svojim srcem i umom, čineći sve što možeš, i tako dalje – previše je detalja da bi se svi spomenuli ovdje! Ukratko, biti iskren uključuje istina-načela. Iza Božjih zahtjeva za čovjeka stoje mjerilo i načelo. Neki ljudi kažu: „Ako u vjerovanju u boga ponudim svoju iskrenost i svu svoju skromnu ušteđevinu, hoću li dobiti više? Ako mogu dobiti više, onda je vrijedno prinijeti sve!” Nakon što prinesu, vide da ih Bog nije blagoslovio, pa razmišljaju o tome, misleći: „Možda nisam ponudio dovoljno, pa ću ponuditi još. Izaći ću i propovijedati evanđelje.” Kada naiđu na poteškoće dok propovijedaju evanđelje, oni se mole. Ponekad, kada propuštaju obroke i ne spavaju dobro, nastavljaju se moliti. Misle: „Bog je rekao da će oni koji se iskreno daju za Boga sigurno biti uvelike blagoslovljeni. Možda moja iskrenost još nije dovoljna, pa ću se moliti više.” Kroz molitvu stječu vjeru i ne smeta im podnijeti malo teškoća. Zaista počinju vidjeti neke rezultate od propovijedanja evanđelja i misle: „Sada imam nešto iskrenosti. Požurit ću kući da vidim je li se život moje obitelji poboljšao, je li se bolest mojeg djeteta povukla i ide li obiteljski posao glatko – ima li ili nema blagoslova od boga.” Je li ovo iskreno davanje sebe za Boga? (Ne.) Što je ovo? (Transakcija.) Ovo je sklapanje pogodbe s Bogom. Oni koriste vlastite metode i ono što na temelju svojih predodžbi smatraju „iskrenošću” kako bi činili što žele i iz toga dobili što žele. Neprestano koriste „iskrenost” kako je oni shvaćaju da bi provjerili riječi koje je Bog izgovorio, stalno ispitujući što točno Bog namjerava učiniti, što je učinio, a što nije, i stalno nagađajući hoće li ih Bog blagosloviti ili ne, i namjerava li ih uvelike blagosloviti. Neprestano proračunavaju što su ponudili i koliko bi trebali dobiti, je li im Bog to dao i jesu li se Božje riječi ispunile. Neprestano traže činjenice kojima mogu testirati te Božje riječi. Dok se daju za Boga, uvijek žele provjeriti jesu li Božje riječi istinite. Njihov je cilj vidjeti mogu li davanjem sebe za Boga zaslužiti Božje blagoslove. Oni neprestano iskušavaju Boga, uvijek želeći vidjeti Božje blagoslove na sebi kako bi potvrdili Njegove riječi. Kada otkriju da se Božje riječi ne ispunjavaju tako lako kao što su zamišljali i da je teško potvrditi istinitost Božjih riječi, njihove predodžbe o Bogu postaju još ozbiljnije. Istovremeno počinju čvrsto vjerovati da nije svaka riječ koju Bog kaže nužno istina. Imajući ovo skriveno u svom srcu, počinju sumnjati u Boga i ispitivati Ga, često razvijajući predodžbe o Njemu. S vremena na vrijeme ovi ljudi, čije je srce ispunjena predodžbama, otkrivaju neke od svojih predodžbi o Bogu dok žive crkveni život i u interakciji s braćom i sestrama. Razvijaju predodžbe o Božjim riječima i koriste svoje predodžbe da procjenjuju Božje djelo. Kada se Božje djelo dosljedno ne podudara s njihovim predodžbama i potpuno je suprotno njihovim očekivanjima, oni šire svoje predodžbe kako bi dali oduška svojem nezadovoljstvu Bogom. Na primjer, Bog kaže da se Njegovo djelo bliži kraju i da bi ljudi trebali ostaviti sve kako bi slijedili Boga i dali se za Njega, surađivati s Božjim djelom i prestati težiti svjetskim izgledima, skladnom kućanstvu i drugim takvim stvarima. Nakon što Bog izgovori ove riječi, On nastavlja obavljati mnogo djela. Prođu tri, pet, sedam ili osam godina, a neki ljudi vide da Božje djelo i dalje postojano napreduje, bez znakova da se Njegovo djelo završava ili da velike katastrofe neposredno predstoje i da su se svi vjernici sklonili u utočište. Oni koji koriste svoje predodžbe da bi procjenjivali Božje djelo ne mogu dočekati da se Božje djelo brzo završi kako bi vjernici mogli sudjelovati u divnim Božjim blagoslovima. Ali Bog ne postupa na taj način; On ne ostvaruje tu stvar prema ljudskim predodžbama i uobraziljama. Oni koji ne mogu čekati postaju nemirni i počinju gajiti sumnje, govoreći: „Nije li se djelo boga već približilo kraju? Ne bi li se trebalo uskoro završiti? Nije li bog rekao da velike katastrofe neposredno predstoje? Zašto božja kuća i dalje obavlja toliko posla? Kada će se točno djelo boga završiti? Kada će biti gotovo?” Ovi ljudi nisu ni najmanje zainteresirani za istinu ili za Božje zahtjeve. Nemaju interesa provoditi istinu u djelo, pokoravati se Bogu ili pobjeći od utjecaja Sotone kako bi postigli spasenje. Oni su samo, i posebice, zainteresirani za takve stvari kao što su kada će se Božje djelo završiti, hoće li njihov ishod biti život ili smrt, kada mogu ući u kraljevstvo da uživaju u blagoslovima i kakvi će biti predivni prizori kraljevstva. To su njihove najveće brige. Stoga, nakon što su neko vrijeme izdržali i vidjeli da nebo i zemlja ostaju nepromijenjeni, a zemlje svijeta nastavljaju normalno funkcionirati, onikažu: „Kada će se ove riječi boga obistiniti? Čekam već nekoliko godina – zašto se još nisu obistinile? Mogu li se riječi boga zaista obistiniti? Drži li bog riječ ili ne?” I tako ti ljudi gube strpljenje, postaju nemirni i počinju tražiti prilike da se vrate u svijet kako bi živjeli vlastiti život.

Božje djelo i istine koje Bog izražava uvijek nadilaze ljudske uobrazilje i uvijek su iznad ljudskih predodžbi. Bez obzira na to koliko se ljudi trudili, ne mogu ih dokučiti ni izmjeriti. Ne znaju točno koje su metode Božjeg djela ni koje ciljeve ono namjerava postići, pa na kraju neki ljudi počinju sumnjati: „Postoji li bog zaista? Gdje je točno bog? Bog neprestano izražava istine, ali ne izražava li ih previše? Nije li bog rekao da će nas uvesti u svoje kraljevstvo? Kada možemo ući u kraljevstvo nebesko? Kako to da se te stvari još nisu obistinile ili ispunile? Koliko će točno još godina trebati? Uvijek se govori da je dan boga pred vratima, ali to ‚pred vratima’ spominje se već godinama – zašto je tako daleko i naizgled beskonačno?” Oni ne samo da tako misle, već te sumnje šire posvuda. Na koji problem to ukazuje? Zašto, nakon što su slušali toliko propovijedi, i dalje uopće ne razumiju istinu? Zašto uvijek koriste ljudske predodžbe i uobrazilje da bi ograničavali Božje djelo? Zašto na te stvari ne mogu gledati u skladu s Božjim riječima? Mogu li potvrditi postojanje Boga i odrediti put ka spasenju kroz Božje riječi? Razumiju li da su sve ove riječi koje Bog govori i sve što On čini radi toga da bi spasio ljude? Razumiju li da samo stjecanjem istine i postizanjem spasenja ljudi mogu dobiti sve blagoslove koje je Bog obećao čovječanstvu? Iz onoga što govore i predodžbi koje šire, očito je da oni u osnovi ne razumiju što točno Bog čini ni koja je svrha toga što Bog obavlja sve ovo djelo i govori sve ove riječi. Oni su jednostavno bezvjernici! Nakon što su toliko godina slušali propovijedi i toliko godina se provlačili u Božjoj kući, što su dobili? Nisu čak ni potvrdili postoji li Bog, nemaju siguran odgovor na to. Koju ulogu igraju u crkvi? Nakon što su neko vrijeme službovali bez stjecanja blagoslova, bezobzirno šire predodžbe kako bi zaluđivali i ometali druge. Riječi koje ležerno govore osuđivanje su Boga i Njegova djela. Neki od njih kažu: „Prije sam mislio da će djelo boga biti završeno za tri do pet godina; nisam očekivao da ni sada, nakon deset godina, još uvijek neće biti gotovo. Kada će ovo djelo biti dovršeno? Svjedočanstva se neprestano pišu; neprestano se rade videosnimci izvedbi himni i filmovi; evanđelje se neprestano propovijeda – kada će tome kraj?” Čak pitaju druge: „Ne mislite li i vi isto? Pa, bez obzira na to što vi mislite, ja tako mislim. Ja sam poštena osoba; kažem što mi je na umu, za razliku od nekih ljudi koji ne kažu što im je na umu i drže sve u sebi.” Kako su samo „pošteni”, usuđuju se reći bilo što! Još gore, kažu: „Ako se djelo boga uskoro ne završi, ja ću jednostavno naći posao, zaraditi nešto novca i živjeti svoj život. Svih ovih godina vjerovanja u boga propustio sam toliko dobrih jela, toliko ugodnih mjesta, toliko materijalnog užitka! Da nisam vjerovao u boga, već bih živio u vili, posjedovao automobil, a možda bih čak i proputovao svijet nekoliko puta tijekom proteklih godina. Gledajući unatrag, život bez vjerovanja u boga bio je prilično dobar; bio sam prilično sretan. Iako je bio pomalo prazan, mogao sam uživati u tjelesnim zadovoljstvima, dobro jesti i piti, i raditi što god sam htio, bez ikakvih ograničenja. Tijekom ovih godina vjerovanja u boga toliko sam patio i previše sam si toga uskratio! Iako sam stekao malo istine i osjećam se malo sigurnije u srcu, te istine ne mogu zamijeniti ona tjelesna zadovoljstva! Osim toga, djelo boga nikako se ne završava, a bog se nikako ne pojavljuje ljudima, pa se nikad ne osjećam istinski sigurno. Kažu da razumijevanje i stjecanje istine donosi mir i radost, ali kakva je korist od mira i radosti? I dalje nemam tjelesnog užitka!” Ove misli prošle su im kroz glavu nebrojeno puta i ponovili su ih sebi mnogo puta. Kada vjeruju da njihove predodžbe imaju dovoljno opravdanja da se održe i osjećaju da je vrijeme zrelo te da su dovoljno kvalificirani da nalaze mane Božjem djelu, ne mogu si pomoći a da ne šire navedene primjedbe i predodžbe. Šire svoje nezadovoljstvo Bogom i svoje predodžbe i pogrešna shvaćanja o Božjem djelu, pokušavajući zaluditi više ljudi da pogrešno shvate Boga i Njegovo djelo. Naravno, postoje i neki sa skrivenim motivima koji žele spriječiti više ljudi da se daju za Boga, želeći da oni napuste svoje trenutne dužnosti i odbace Boga; kad bi se crkva raspala, za njih bi to bila najbolja stvar od svega. Koji je njihov cilj? „Ako ja ne mogu dobiti blagoslove, nemojte se ni vi nadati. Sve ću vam pokvariti tako da se nitko od vas ne može nadati da će steći istinu ili blagoslove koje je obećao bog!” Ne videći nadu u stjecanje blagoslova, gube strpljenje čekati dulje. Sami ne dobivaju blagoslove, a ne žele ni da ih drugi dobiju. Stoga, kada šire predodžbe, s jedne strane daju oduška svojem nezadovoljstvu, žaleći se da se ništa u Božjem djelu ne podudara s ljudskim predodžbama i uobraziljama te da Božja metoda obavljanja djela ne mari za ljudske osjećaje. Istovremeno, žele zaluditi i privući više ljudi da pogrešno shvate Boga i žale se na Njega, da razviju predodžbe o Bogu i izgube vjeru. Žele da više ljudi napusti Boga zbog svojih pogrešnih shvaćanja i predodžbi o Njemu, baš kao što su i oni učinili.

B. Kako se odnositi prema ljudima koji šire predodžbe

Kakve posljedice nastaju kad netko u crkvi širi predodžbe i nezadovoljstvo Bogom? Utječe li to izravno na učinkovitost crkvenog života? Ometa li to normalan crkveni život i crkveni rad? (Da.) To utječe na vjeru ljudi u Boga i na njihovu sposobnost da normalno vrše svoje dužnosti. Stoga se oni koji šire predodžbe moraju ograničiti. Čak i ako takve stvari spominju samo povremeno, treba ih ograničiti i razlučiti; vidjeti kakvu ljudskost imaju, je li njihovo širenje predodžbi posljedica privremene negativnosti i slabosti ili je to zbog problema s njihovom prirodom i biti – ako dosljedno ne teže istini i namjerno šire predodžbe kako bi više ljudi naveli na pogrešan put te ometali crkveni život i štetili mu. Ako je to samo povremena negativnost i slabost, dovoljno ih je podržati i pomoći im kroz razgovor u zajedništvu o istini. Ako se ne obaziru na savjete i nastave širiti predodžbe i ometati crkveni život – čak i uzrokujući da drugi postanu negativni i slabi, što utječe na njihovu sposobnost da normalno vrše svoje dužnosti – onda to znači da su Sotonine sluge i treba ih ukloniti u skladu s načelima. Zašto im ne dati još jednu priliku? Mislite li vi da su takvi ljudi bezvjernici? (Da.) Bez obzira na to kakva je njihova ljudskost, takvi su ljudi bezvjernici. Bezvjernici su poput kukolja među pšenicom – treba ih počupati. Ako pokazuju samo neka očitovanja bezvjernika i nisu uzrokovali ometanja u crkvenom životu, a i dalje mogu služiti kao prijatelji crkve i pružati usluge, može ih se ostaviti na miru. Ali oni koji neprestano šire predodžbe uvijek izražavaju stajališta i opaske bezvjernika. Oni ne govore stvari tek tako; njihov je cilj potaći, zaluditi i privući više ljudi da se udalje od Boga. Njihova je namjera: „Ako ja ne mogu dobiti blagoslove, neću više vjerovati. Nitko od vas ne bi se trebao nadati da će dobiti blagoslove, a ne biste trebali ni vjerovati! Ako vi nastavite vjerovati, što ako ustrajete i na kraju jednog dana dobijete blagoslove – neće li me to dovesti u težak položaj? Kako bih se onda mogao osjećati uravnoteženo u sebi? To ne ide. Da ne bih u budućnosti zažalio, sve ću vas ometati i poljuljat ću vašu vjeru, učiniti da se udaljite od boga, izdate boga i napustite crkvu sa mnom – to bi bilo najbolje.” To je njihov cilj. Ne bi li takve bezvjernike trebalo ukloniti? (Da.) Treba ih ukloniti. Ako neki bezvjernici prestanu vjerovati, crkva će jednostavno uzeti natrag njihove knjige Božjih riječi i precrtati ih. Postoje drugi bezvjernici koji imaju neke pozitivne osjećaje prema vjerovanju u Boga i prema vjernicima. Oni ne igraju pozitivnu ulogu u crkvi; samo povremeno pomažu kao prijatelji crkve. Takvi ljudi, iako ne teže istini niti razgovaraju u zajedništvu o istini, ne šire predodžbe niti ometaju crkveni život. Sve dok mogu pružiti malo usluge, treba im dopustiti da ostanu u crkvi i ne treba ih uklanjati. Međutim, prema onim bezvjernicima koji neprestano šire predodžbe ne treba pokazivati nikakvu milost. Oni šire svoje predodžbe i pogrešna shvaćanja o Bogu, ometaju crkveni život i uzrokuju prekide i ometanja u crkvenom radu. Ti bezvjernici su Sotonine sluge. Oni imaju predodžbe; međutim, ne samo da ne tragaju za istinom da bi ih riješili, već čak šire svoje predodžbe kako bi Božji izabrani narod naveli na stranputicu. Oni izdaju Boga i žele povući još nekoliko drugih sa sobom u propast. S takvim namjerama ometaju crkveni rad. Može li im Bog oprostiti? Ne, ne smiju biti pošteđeni. Ovdje se ne radi o tome da ih se mora ograničiti ili izolirati; moraju biti uklonjeni i zauvijek izbrisani, bez imalo popustljivosti!

Neki ljudi u crkvi nikada ne teže istini i nikada ne razumiju kako Bog djeluje da bi spasio ljude. Nakon što iskuse određene stvari, razviju pogrešna shvaćanja, otpor i pritužbe prema Bogu; neke od stvari koje govore i čine služe za širenje predodžbi. Predodžbe koje šire nisu samo odstupanja u shvaćanju Božjih riječi i djela ili pogrešna shvaćanja o Bogu. Neke su ozbiljnije, izravno poriču da su Božje riječi istina – oni temeljito sude Bogu i osuđuju Ga. A druge predodžbe koje šire čak otvoreno napadaju i hule na Boga. Oni ne analiziraju niti pokušavaju spoznati vlastitu iskvarenost i buntovništvo sa srcem pokornosti, stojeći na stanovištu stvorenog bića ili sljedbenika Božjeg, niti prihvaćaju istinu i razgovaraju u zajedništvu o svom razumijevanju Božjeg djela i shvaćanju Njegovih namjera. Predodžbe koje izražavaju upravo su suprotne tim pozitivnim shvaćanjima. Kad drugi čuju njihove predodžbe, ne stječu razumijevanje o Bogu, niti razvijaju istinsku vjeru, i naravno, ni njihova vjera u Boga ne raste. Umjesto toga, njihova vjera u Boga postaje nejasna, smanjuje se ili se čak potpuno gubi. Istovremeno, vizija Božjeg djela postaje im zamagljena. Što više ljudi sluša predodžbe koje oni šire, to im srca postaju smetenija, čak do te mjere da im postaje nejasno zašto bi trebali vjerovati u Boga i počinju sumnjati postoji li Bog. Jesu li Božje riječi istina, mogu li Božje riječi i djelo očistiti i spasiti ljude, i druga takva pitanja – sve im to postaje zamagljeno i sumnjivo. Kad ljudi čuju predodžbe i pogrešna shvaćanja koja šire takvi pojedinci, počinju sumnjati u Boga i čuvati se Boga; počinju ograničavati Boga u svojim srcima, razvijaju pogrešna shvaćanja i pritužbe protiv Boga, pa se čak u sebi udaljavaju od Boga. To je vrlo problematično. Jednom kad imaju te negativne misli, stavove, planove i zamisli, postaje jasno da informacije i opaske koje su prihvatili nisu u skladu s potrebama normalne ljudskosti, a kamoli s istinom – sto posto je sigurno da dolaze od Sotone. Bez obzira na namjere ili motive onih koji šire predodžbe, bilo da šire zablude i neutemeljene glasine namjerno ili nenamjerno, sve dok uzrokuju štetan utjecaj u crkvi, treba ih ograničiti. Naravno, ako se takvi ljudi otkriju i razluče izvan crkvenog života, također ih treba odmah zaustaviti i ograničiti. Ako netko tko razumije istinu može upotrijebiti Božje riječi ili vlastito razumijevanje da opovrgne i razotkrije one koji šire takve stvari, pomažući braći i sestrama da ih razluče, to je još bolje. To je borba protiv Sotone. Ako ti nedostaje rasta, trebaš naučiti razlučivati i kloniti ih se. Ako imaš rasta, trebaš ih razotkriti. Usuđujete li se vi to učiniti? Znate li kako to učiniti? To najbolje otkriva ima li netko istina-stvarnost. Kad neki novi vjernici čuju predodžbe i pogrešna shvaćanja koja takvi ljudi šire o Bogu, šokirani su i kažu: „Kako netko tko vjeruje u Boga može tako govoriti?” Ako ljudi bez temelja čuju te predodžbe i zablude, hoće li postati negativni i slabi? Hoće li prihvatiti te zablude? Hoće li biti zaluđeni i napustiti crkvu? Sve je to moguće. Kad netko tko širi predodžbe kaže: „Nikad više neću vjerovati u boga”, bez obzira na to u kakvom je stanju kad to kaže, to ukazuje da je potpuno izgubio vjeru u Boga i da je bezvjernik. Bez obzira na svrhu njegova širenja takvih riječi, možeš li se ti duhovno izgraditi slušajući ih? (Ne.) Kad si slab i čuješ te riječi, mogao bi osjetiti: „Ova osoba dijeli moju bol; kad govori o svojim predodžbama, kao da izražava moje najdublje misli.” Međutim, ako netko s vjerom čuje te riječi, pomislio bi: „Ovo je nečuveno buntovno! Kako se takve riječi mogu izgovoriti? Nije li to huljenje na Boga? Ne bih se usudio reći takve stvari, jer to vrijeđa Božju narav!” Činjenica da oni mogu širiti te predodžbe ukazuje na to da su se te ideje razvile davno prije i da su se već ukorijenile u njihovom srcu. Ako su se takve ideje tek počele stvarati i još su u fazi pupanja, te se nisu u potpunosti razvile u predodžbe, sve dok ih čovjek ne izgovori i dok nije zaluđivao ili ometao druge, to pokazuje da ima malo razuma; može držati jezik za zubima i tako izbjeći posljedicu da bude uklonjen. Ali ako progovori i ometa crkveni život, onda mu se ne može više iskazivati obzir; treba ga razotkriti i ukloniti. Ljudi koji ne vole istinu i nemaju sposobnost shvaćanja istine skloni su čestom razvijanju predodžbi. Međutim, oni koji često čitaju Božje riječi i imaju sposobnost shvaćanja tragat će za istinom da riješe svoje predodžbe, čak i ako se pojave. Oni koji često šire predodžbe razotkriveni su i eliminirani Božjim djelom; to su ljudi koji uopće ne vole istinu i koji ne mogu prihvatiti istinu, svi oni osjećaju odbojnost prema istini i mrze istinu. U to nema nikakve sumnje.

U crkvenom životu u raznim zemljama i mjestima, problem širenja predodžbi zasigurno postoji jer su ljudi koji ne vole istinu sveprisutni. Oni koji ne teže istini, oni koji osjećaju odbojnost prema istini, oni koji traže tjelesni užitak, kao i bezvjernici, zli ljudi i drugi, budući da ne teže istini, uvijek gaje predodžbe o Božjim riječima i o utjelovljenom Bogu. Njihova su srca ispunjena predodžbama, puna uobrazilja o Bogu i zahtjeva prema Njemu, i ne mogu čisto shvatiti i razumjeti svaku riječ koju Bog kaže; oni ih razumiju samo na temelju vlastitih predodžbi, sklonosti, pa čak i svojih osobnih dobitaka i gubitaka. Njihova su srca ispunjena raznim predodžbama, uobraziljama i nerazumnim zahtjevima prema Bogu, zajedno s raznim pogrešnim shvaćanjima i sudovima o Bogu, i tako dalje. Stoga je prirodno da ti ljudi šire predodžbe – to nije ništa novo. Sve dok takvi ljudi postoje, širenje predodžbi događat će se s vremena na vrijeme i može se dogoditi u svakom trenutku. Kad nešto što Bog kaže ili učini nije u skladu s njihovim predodžbama i željama, i kad to šteti njihovim interesima, oni pobjesne i počnu govoriti u korist vlastitih interesa te se nadmeću s Bogom i Njegovim djelom. Ti ljudi uvijek stoje u suprotnosti s istinom i s Bogom, analizirajući i pomno ispitujući Božje riječi, Božju narav i Božje djelo. Oni neprestano pomno ispituju i provjeravaju ispravnost Božjih riječi i djela, a također žele provjeriti je li Božje utjelovljeno tijelo u skladu s Božjim identitetom i statusom. Tijekom svog procesa provjere, vrlo im je teško pronaći točne odgovore; u njihovim je očima čak vrlo teško da se Božje riječi ispune i obistine. Stoga imaju mnogo toga za reći kad šire predodžbe. Oni šire svoje predodžbe bez obzira na vrijeme, mjesto ili kontekst. Kad god se na bilo koji način osjećaju nezadovoljni Bogom, procjenjuju stvari koristeći svoje predodžbe. Ako Božje riječi i djelo nisu u skladu s njihovim predodžbama, brzo izražavaju svoje predodžbe. Ovu vrstu izražavanja karakteriziramo kao širenje. Zašto se to naziva „širenje”? Zato što stvari koje izražavaju nemaju pozitivan učinak na Božji izabrani narod, crkveni život ili rad Božje kuće. Umjesto toga, one samo uzrokuju ometanja, prekide i štetu. Stoga je točno izgovaranje takvih opaski nazivati „širenjem”.

Nakon što steknete neko osnovno razlučivanje o problemu širenja predodžbi, trebali biste analizirati i razlučiti različite pogrešne predodžbe i opaske ljudi na temelju istine, a zatim se s njima nositi i rješavati ih u skladu s propisima Božje kuće. Starješine i djelatnici imaju, naravno, nezaobilaznu odgovornost za rješavanje takvih pitanja. Istovremeno, sav Božji izabrani narod, nakon što posluša ovaj razgovor u zajedništvu, također ima obvezu i odgovornost razotkriti i analizirati ljude koji šire predodžbe te njihove riječi i ponašanja. Ako ti nedostaje hrabrosti da ih zaustaviš ili ograničiš, možeš s njima razgovarati u zajedništvu i raspravljati na temelju Božjih riječi i istine koju razumiješ. Koja je svrha takvog raspravljanja? Svrha je omogućiti onima s malim rastom i bez razumijevanja istine da nakon što poslušaju raspravu shvate čije su riječi u skladu s istinom, umjesto da budu zbunjeno navedeni na pogrešan put predodžbama i zabludama koje neki ljudi šire. To je korisno za Božji izabrani narod i za crkveni život. Kad se otkrije da netko govori riječi koje nisu u skladu s istinom – bilo da su to ljudske predodžbe ili zablude – trebala bi se održati rasprava. Takve rasprave duhovno izgrađuju ljude. U najmanju ruku, nakon što poslušaju te rasprave, promatrači mogu jasno vidjeti da su riječi onih koji šire predodžbe doista predodžbe, i mogu razumjeti koji aspekti tih predodžbi nisu u skladu s istinom, što je bit predodžbi, zašto nisu u skladu s istinom, zašto se karakteriziraju kao predodžbe, zašto bi ljude koji ih šire trebalo ograničiti, i tako dalje – u stanju su steći točan uvid u te stvari, umjesto da budu zbunjeno navedeni na pogrešan put i da se s njima poigrava. Iako predodžbe koje ljudi šire mogu uzrokovati neka ometanja i štetu ulasku u život Božjeg izabranog naroda i crkvenom životu, doživljavanje tih stvari zaista nije loša stvar za ljude. U najmanju ruku, omogućuje im da rastu u razlučivanju, da vide kakvo je pravo lice onih koji šire predodžbe, kakve naravi otkrivaju kad šire predodžbe i da vide razliku između predodžbi koje šire i istine. S jedne strane, ljudi će moći razlučiti te opaske i postati imuni na njih. S druge strane, imat će i neko razlučivanje o takvim ljudima i znat će kakve riječi govore bezvjernici, oni koji uopće ne posjeduju istinu i koji često gaje predodžbe o Bogu, i znat će da njihova vjera nije istinska – u najmanju ruku, ljudi mogu steći takvu vrstu razlučivanja. Naravno, ako se ti još nisi susreo s tim problemima, nemoj se nepromišljeno moliti, govoreći: „O Bože, molim Te, uredi mi okruženje kako bih mogao vidjeti što se misli pod ‚predodžbama koje ljudi šire’.” Biti svjedokom širenja predodžbi nije igra i lako te može navesti na pogrešan put. A kad se te stvari dogode, trebaš se s njima ispravno nositi. Nemoj ih samo tako pustiti niti ih izbjegavaj; suoči se s njima ispravno i pristupi svakom okruženju koje je Bog za tebe postavio s ozbiljnim i strogim stavom. To je stav koji osoba koja teži istini treba imati kako bi zadobila istinu. Kad se susretneš s nekim tko širi predodžbe, trebaš naučiti moliti Boga: „O Bože, molim Te, budi sa mnom, prosvijetli me i usmjeri me, kako bih mogao razlučiti te riječi i ovu vrstu osobe, i također mi omogući da prepoznam imam li u sebi ijednu od predodžbi tih ljudi.” Zatim, nakon molitve, idi i iskusi tu stvar. Naravno, to će također biti vrijeme kad ćeš biti testiran u pogledu toga koliko istine uistinu razumiješ i koliki je tvoj rast. Kad netko širi predodžbe, ako ih ti čuješ i nemaš nikakvu unutarnju reakciju ili misli, već si poput radija – prihvaćaš sve predodžbe koje izražava i širi, bez ikakvog otpora ili sposobnosti da ih odbiješ, a još manje bez ikakve sposobnosti da ih razlučiš – nije li to vrlo problematično? Neki ljudi, kad čuju nekoga da izražava predodžbe, osjećaju u srcu da to što se govori nije u redu i žele s tom osobom razgovarati u zajedništvu i raspravljati, ali ne znaju kako se prikladno izraziti, niti kako bi trebali razotkriti i analizirati tu osobu. Također se boje da, ako ne uspiju učinkovito uzvratiti argumentima, pocrvenjet će, a onda kad na kraju budu poraženi, osramotit će se i naći u neugodnoj situaciji. Međutim, također osjećaju da nisu voljni odustati bez rasprave, misleći: „Slušao sam mnogo propovijedi i razumijem podosta, pa zašto mi nedostaju riječi da ih opovrgnem? Nemam predodžbi o Bogu i imam istinsku vjeru u Boga, pa zašto ne mogu jasno objasniti stvari sad kad je vrijeme da opovrgnem njihove zablude?” Gledaju kako osoba koja širi predodžbe govori sve više i više, a njezine riječi postaju sve nečuvenije i odvratnije, ali oni je jednostavno ne mogu opovrgnuti ili analizirati, i ne mogu ustati i razotkriti je, a još manje je zaustaviti, što ih u sebi čini izuzetno tjeskobnima i zabrinutima. Tek u tom trenutku shvaćaju da je njihov rast premalen i vide da se njihovo razumijevanje istine još nije oblikovalo u cjelovito i ispravno stajalište, da su to samo neke rascjepkane fraze, raspršeni djelići prosvjetljenja i ideja, a uopće ne istinsko znanje o istini. Jako dobro znaju da ta osoba širi predodžbe i zaluđuje ljude, i da je bezvjernik, i žele je razotkriti i opovrgnuti njezine stavove, samo im nedostaje prikladan i snažan rječnik da to učine. Uspiju samo reći: „Sve što Bog čini je dobro; ti to moraš prihvatiti. Bog je svet i savršen; On uopće nije onakav kakvim Ga ti opisuješ. Bog je suveren nad svim stvarima, a ljudi su stvorena bića. Trebali bi se pokoriti Bogu. Ljudi ne gube pokoravanjem Bogu.” Mogu izreći samo te površne teorije koje uopće ne pogađaju bit. Nakon što dožive ovaj poseban događaj, shvaćaju da je njihov rast premalen i misle: „Zašto sam tako nesposoban? Obično mogu nadugo i naširoko govoriti o velikim doktrinama, prilično rječito; mogu bez problema govoriti sat vremena na okupljanju i napisati tri do pet stranica bilješki za propovijed s lakoćom, osjećajući se vrlo samouvjereno u tom pogledu. Ali kad se suočim s nekim tko ovako širi predodžbe, ovako sudi Bogu i huli na Boga, zašto nemam nikakvu budnost, nikakvu reakciju? Zašto ne mogu dati snažno razotkrivanje i pobijanje?” Što otkrivaju iz ovoga? Nije li to da shvaćaju da ne razumiju istinu? Je li ta spoznaja dobra ili loša stvar? (Dobra stvar.) Konačno, otkrivaju svoj stvarni rast. Da nisu naišli na nekoga tko širi predodžbe, možda bi i dalje mislili da imaju rasta, da razumiju istinu, da imaju sposobnost razlučivanja, da mogu sve prozrijeti, da mogu propovijedati razne duhovne doktrine i da mogu s velikom lakoćom razgovarati u zajedništvu o svakoj istini. Međutim, kad se suoče s nekim tko širi predodžbe, iako znaju da to nije u redu, nalaze se bespomoćnima, nesposobnima da išta učine, i na kraju bivaju poraženi. Je li to sramotno? Je li to slavna stvar? (Ne.) Dakle, kako bi se to trebalo riješiti? Ako ti nedostaju prave riječi da se s njima raspraviš, a također želiš izbjeći sramotu i biti postojan u svom svjedočanstvu kako bi potpuno posramio i porazio Sotonu, što bi trebao učiniti? Reći ću vam učinkovitu metodu: Ako ti vidiš da oni beskrajno šire predodžbe, a većina ljudi nema razlučivanja i pod njihovim su utjecajem, ali ih ti ne možeš nadgovoriti, onda je vrijeme da se prijeđe na stvar bez rukavica; udari šakom o stol i reci: „Začepi! O čemu ti to govoriš? Možda te ne mogu nadgovoriti, ali znam da si ti bezvjernik! Pogledaj što govoriš; postoji li ijedna riječ koja je u skladu s istinom? Toliko si godina uživao u Božjoj milosti – jesi li ikada izgovorio riječ hvale ili svjedočanstva za Boga? Imaš pritužbe na Boga; ako imaš petlje, idi ravno na treće nebo i razgovaraj izravno s Bogom. Prestani ovdje uzrokovati ometanja. Sada ti službeno naređujem da se gubiš!” Biste li se vi usudili to reći? Je li to plahovitost? (Ne, nije.) To je izdavanje proglasa Sotoni. Samo to učinite. Recite im: „Gubi se, ti bezvjerniče! Uživao si u tolikoj Božjoj milosti ni za što, ti nitkove besavjesni; nedostojan si da budeš čovjek!” Samo dvije riječi: „Gubi se!” Kako to zvuči? Snažno je, ali se ne može nepromišljeno koristiti. To ne biste trebali reći novoj braći i sestrama koji još ne razumiju istinu, ali bezvjernicima i Sotoninim slugama možete nemilosrdno davati takve naredbe: „Ovo je Božja kuća, dom prave braće i sestara, dom onih koji slijede Boga. Ovo nije dom đavola i Sotona. Đavli i Sotone ovdje nisu potrebni. Ti si đavao i Sotona, zato se gubi!” Je li to prikladno? (Da.) Ovo nije najbolja metoda; samo zato što je vaš rast malen, jer nemate dovoljno rasta da se borite sa Sotonom, učim vas ovoj metodi. Zapravo, nije idealna. Idealna metoda je da – ako vi razumijete mnoge istine i imate istinsku vjeru u Boga i istinsko znanje o Njemu – u stanju ste ih opovrgnuti, i opovrgnete ih tako temeljito da budu potpuno posramljeni, tako da na kraju kažu svima: „Ne mogu zadržati svoju vjeru; previše me je sram da se suočim s bilo kime od vas. Ja sam đavao i Sotona; sam ću napustiti crkvu.” Budući da vi sada nemate tu sposobnost, trebali biste postupati s onima koji često šire predodžbe prema metodi kojoj sam vas naučio.

Znate li sada kako postupati s onima koji često šire predodžbe u crkvi? Možete li sada razlučiti one koji šire predodžbe da bi ljude naveli na pogrešan put? (Da.) Koje su glavne vrste govora kojima se šire predodžbe? Jedna vrsta cilja na Božje riječi, druga cilja na Božje djelo, a treća pak cilja na Božju narav i bit. Te vrste govora sežu od blagih – uobrazilja i pogrešnih tumačenja Boga – do teških, kao što su suđenje Bogu, osuđivanje Boga i huljenje na Boga. Osim toga, tu su i negativne opaske ljudi koje izražavaju otpor – izražavanje stvari poput njihovih pritužbi, otpora i nezadovoljstva prema Bogu. Ukratko, riječi koje šire predodžbe sve imaju narav otpora Bogu, suđenja Bogu, osuđivanja Boga i huljenja na Boga, a posljedica koju uzrokuju jest sumnjičavost i nepovjerljivost prema Bogu, pogrešno shvaćanje Boga i udaljavanje od Njega, pa čak i Njegovo odbacivanje. To bi trebalo biti lako razlučiti.

C. Načela i putovi za rješavanje predodžbi

Postoje još neke stvari o širenju predodžbi o kojima treba razgovarati u zajedništvu. Neki ljudi kažu: „Moramo primjenjivati razotkrivanje i raščlanjivanje tijekom crkvenog života kada je u pitanju širenje predodžbi i ograničiti ga. Međutim, tijekom vjerovanja u Boga, skloni smo razviti različite predodžbe; to je nešto izvan naše kontrole. Dakle, kada su u pitanju predodžbe, kakav bismo put primjene trebali slijediti kako bismo mogli točno postupati, a ne uzrokovati ometanja i prekide tijekom crkvenog života, štetno utjecati na druge ili uzrokovati gubitke u životima drugih ljudi? Koji je prikladan način postupanja?” Zar nije činjenica da ljudi imaju predodžbe? Zar to nije neizbježno? (Da.) Neki ljudi kažu: „Samo oni koji ne teže istini razvit će predodžbe.” Je li ova izjava točna? Samo je djelomično točna. Oni koji teže istini također mogu povremeno razviti predodžbe o Bogu kada se susretnu s posebnim situacijama jer, prije nego što ljudi shvate istinu i Božje namjere, i prije nego što steknu spoznaju o Bogu, razvit će neke predodžbe o Božjim riječima i djelu. Te predodžbe su neke lažne ljudske ideje koje nisu u skladu s istinom. Neke predodžbe mogu biti u skladu s moralom, filozofijom, tradicionalnom kulturom, etičkim teorijama i tako dalje, i na površini, te ideje mogu izgledati točne. Međutim, one jednostavno nisu u skladu s istinom i u sukobu su s njom. To je činjenica. Kako bi se ljudi trebali suočiti s tim predodžbama? Prije nego što ljudi počnu težiti istini, već nose sa sobom mnoge predodžbe; to su urođene predodžbe. Tijekom procesa u kojem ljudi teže istini, u njima će se pojaviti popriličan broj novih predodžbi zbog promjenjivih okruženja i različitih konteksta; to su stečene predodžbe. Obje vrste predodžbi su stvari s kojima se ljudi trebaju suočiti na svom putu vjerovanja u Boga. Dakle, postoji li rješenje za rješavanje predodžbi? Postoji li put primjene? Neki kažu: „To je lako riješiti. Možemo se buniti protiv svojih urođenih predodžbi; nema potrebe da im pridajemo ikakvu pažnju. Sigurni smo da će se u procesu težnje istini te predodžbe postupno riješiti i biti eliminirane kako budemo shvaćali istinu. Što se tiče stečenih predodžbi, oslanjamo se na Boga da ih riješi, i nismo ni njima sputani. Stoga, do danas, nismo u svojim srcima oblikovali predodžbe koje bi mogle dovesti do stvari poput otpora Bogu, osude Boga ili bogohuljenja.” Kakva je ova metoda primjene, ovaj način suočavanja i postupanja s predodžbama? Može li riješiti predodžbe? Ima li nedostataka? Je li ovaj stav prema predodžbama proaktivan i pozitivan? (Ne.) Ima li ovaj stav ikakav pozitivan učinak na ljude? Ako koristite pasivnu metodu kojom zanemaruješ te predodžbe, pohranjuješ ih u najskrivenije dijelove svojega srca, potiskuješ ih i moliš se kad god se pojave, a zatim ih smatraš riješenima, postupajući s njima na isti način kad god se ponovno pojave te ne razmišljaš poslije o njima i ponašaš sekao da ne predstavljaju problem, vjerujući: „U svakom slučaju, Bog u koga vjerujem i dalje je moj Bog, i dalje sam Božje stvoreno biće, a Bog je i dalje moj Stvoritelj; to se nije promijenilo” – je li to najučinkovitiji način za rješavanje predodžbi? Postiže li se time pozitivan rezultat? Rješava li takva primjena predodžbe temeljito iz korijena? Očito ne. Bez obzira koliko su velike ili male, ima li ih mnogo ili malo, sve dok te predodžbe postoje u srcima ljudi, imat će neki negativan utjecaj na njihov ulazaku život i njihov odnos s Bogom, uzrokujući smetnje. Pogotovo kada su ljudi slabi; kada se susretnu s okruženjem koje ne mogu nadvladati; kada ne razumiju Božje namjere, nemaju put primjene i ne znaju kako udovoljiti Bogu; i kada osjećaju da nemaju nade za spasenje, te će se predodžbe brzo pojaviti u njima, zavladati njihovim mislima, zaokupiti im srca, pa čak mogu utjecati na to hoće li ostati ili otići te utjecati na put koji odaberu. Možda postoji predodžba do koje ti nikada nije bilo stalo i koja te nikada nije pogodila niti obeshrabrila – uvijek si vjerovao da si njezin gospodar, da je možeš kontrolirati – no nakon što doživiš određeni neuspjeh, smjenu ili isključenje, ili teško discipliniranje i prekoravanje od Boga, ili čak kada se osjećaš kao da si pao u bezdan, u tom trenutku ta predodžba za tebe više nije puki dodatak. Čak i ako je zanemariš, ona te može ometati i navesti tvoje misli na pogrešan put, čak i zavladati tvojim mislima i gledištima, tvojim stavom prema Bogu i tvojom vjerom u Boga. Ako nemaš prikladnu metodu ili načelo primjene za postupanje s tim predodžbama, ili ako nemaš jasno razumijevanje o njima, te će predodžbe povremeno utjecati na tvoj ulazakuživot ili na tvoje trenutne izbore. Mogu čak utjecati na tvoj odnos s Bogom i stav prema Bogu. Dakle, kada se suoče s različitim predodžbama koje se javljaju u bilo kojem kontekstu, kakav stav i metodu bi ljudi trebali usvojiti da im se odupru i da ih riješe, kako bi izbjegli štetu i postigli pozitivan učinak? To je pitanje o kojem bi trebalo jasno razgovarati u zajedništvu.

Ljudi koji žive u tijelu imaju slobodnu volju i slobodne misli. Bez obzira na to jesu li obrazovani, kakav im je kov ili kojeg su spola, sve dok ljudi imaju misli, stvarat će predodžbe. Ako predodžba zavlada tvojom iskvarenom naravi, opirat ćeš se Bogu zbog te predodžbe. Stoga se taj problem da ljudi imaju predodžbe mora riješiti. Nisu samo oni koji šire predodžbe ti koji stvaraju predodžbe; oni samo šire svoje predodžbe, bezobzirno stojeći u suprotnosti s Bogom i šireći različita gledišta i sudove o Njemu. Ali je li slučaj da oni koji ne šire predodžbe nemaju nijednu? Svatko ima predodžbe; to je činjenica. Razlika je u tome što oni koji namjerno šire predodžbe imaju prirodu i bit koja suštinski ima odbojnost prema istini. Budući da ne prihvaćaju istinu i čak vjeruju da su njihove predodžbe ispravne i u potpunosti u skladu s istinom, ako njihove predodžbe dođu u sukob s istinom, oni biraju prihvatiti svoje predodžbe umjesto istine. Tu oni doživljavaju neuspjeh i zato bivaju ograničeni i osuđeni. Pa zašto obični, normalni ljudi ne bivaju osuđeni kada stvaraju predodžbe? To je zato što većina njih govori i djeluje s razumnošću i u svojim srcima znaju da ljudske predodžbe nisu u skladu s istinom i da su neispravne; iako ne mogu odmah riješiti svoje predodžbe, voljni su ih napustiti. Kada odluče prihvatiti istinu, njihove unutarnje predodžbe time bivaju zamijenjene i riješene istinom; oni se odriču svojih predodžbi i više nisu pod njihovim utjecajem, ograničenjem ili dominacijom. Dakle, ti ljudi, iako imaju predodžbe, ne šire ih. Oni i dalje mogu normalno obavljati svoje dužnosti, normalno slijediti Boga, prihvaćati Božje riječi i Božje djelo, pokoravati se Božjoj suverenosti i uređenjima te se pokoravati Božjem spasenju. Oni uvijek priznaju da su stvorena bića i da je Bog Stvoritelj. Bez obzira na to kakve predodžbe gaje u svojim srcima, mogu održavati normalan odnos s Bogom, održavati odnos između stvorenog bića i Stvoritelja, ne odustaju od svojih dužnosti, ne napuštaju Božje ime, a njihova vjera u Boga ostaje nepromijenjena. Iako je ovo slučaj, ako se predodžbe nikada ne riješe, one i dalje mogu uništiti ljude i odvesti ih u propast. Stoga, ipak trebamo razgovarati u zajedništvu o tome kako se najbolje suočiti s predodžbama i riješiti ih.

Što mislite da je lakše riješiti: urođene predodžbe koje ljudi imaju prije vjerovanja u Boga ili predodžbe koje ljudi razvijaju u posebnim okruženjima i kontekstima nakon što povjeruju u Boga? (Urođene predodžbe je lakše riješiti.) Uobrazilje i predodžbe koje ljudi imaju o Bogu kada prvi put počnu vjerovati u Njega lakše je riješiti, dok predodžbe koje razvijaju dok doživljavaju Božje djelo nakon što su povjerovali u Njega nije tako lako riješiti – ovo je teorijska izjava, ali se na kraju ne podudara s činjenicama. Što znači „teorijska”? To znači da su takve zaključke ljudi izveli na temelju filozofije i logike. Nakon što ljudi prvi put počnu vjerovati u Boga i shvate istinu o vizijama, neke od njihovih predodžbi bivaju odbačene i riješene. U stvarnosti, ovo rješenje se postiže samo na razini doktrine; čini se kao da su te predodžbe riješene, ali mnoge predodžbe koje ljudi razvijaju dok slijede Boga povezane su s njihovim urođenim predodžbama. Teoretski, od ove dvije vrste predodžbi, urođene predodžbe je lakše riješiti, ali zapravo, sve dok ljudi mogu prihvatiti istinu i voljeti pozitivne stvari, sve dok postižu razumijevanje istine, obje vrste predodžbi je lako riješiti. Na primjer, neki od vas kažu da je urođene predodžbe lakše riješiti, ali možete naići na neke ljude s izopačenim shvaćanjima koji su vrlo tvrdoglavi i fiksiraju se na nevažne detalje, koji istražuju Bibliju, duhovne klasike i tumačenja tumača Biblije; ti ljudi ti ponavljaju stvari koje pronađu, i bez obzira na to kako ti razgovaraš u zajedništvu o istini, oni je ne prihvaćaju. Ne mogu prihvatiti čiste propovijedi, istinu ili ispravne riječi; ne usvajaju te stvari kada ih slušaju. S jedne strane, postoji problem s njihovom sposobnošću shvaćanja; s druge strane, oni ne vole pozitivne stvari ili istinu, već vole biti tvrdoglavi i fiksirati se na nevažne detalje, i poigravati se riječima, te vole teorije i teologiju. Mogu li takvi ljudi odbaciti svoje predodžbe? (Ne.) Sudeći po činjenicama, po naravi i sklonostima takvih ljudi, oni ne mogu prihvatiti istinu. Početne predodžbe ljudi su zapravo vrlo plitke i površne, vrlo ih je lako riješiti. Ako osoba ima normalno razmišljanje i normalnu sposobnost shvaćanja, kada s njima razgovaraš u zajedništvu o istini koja se tiče vizija, sve dok je razumiju, lako mogu odbaciti svoje predodžbe. Ali postoji jedna vrsta ljudi koji nemaju normalno razmišljanje, ne mogu shvatiti istinu i ne prihvaćaju istinu. Mogu li takvi ljudi odbaciti svoje predodžbe? (Ne.) Stoga je predodžbe takvih ljudi teško riješiti. Ako je osoba normalnog razuma i sposobna prihvatiti istinu, onda bez obzira na to kakve predodžbe razvije o Bogu nakon što povjeruje u Boga, i bez obzira na to u kojem okruženju ili kontekstu te predodžbe nastanu, ona se ne prepire s Bogom. Ona kaže: „Ja sam čovjek, imam iskvarenu narav, moje razmišljanje i postupci mogu biti pogrešni. Bog je istina, Bog nikada nije u krivu. Bez obzira koliko razumne moje misli bile, one su i dalje ljudske misli, dolaze od čovjeka i nisu istina. Ako su u suprotnosti s Božjim riječima ili istinom, onda su te misli, ma koliko razumne, pogrešne.” Možda trenutno ne znaju točno u čemu su te predodžbe pogrešne, pa kako onda primjenjuju? Primjenjuju pokornost, nisu tvrdoglavi i ne fiksiraju se na određene detalje, te ostavljaju tu stvar po strani, vjerujući da će je jednog dana Bog otkriti. Netko ih pita: „Što ako je Bog ne otkrije?” Oni odgovaraju: „Onda ću se zauvijek pokoravati. Bog nikada nije u krivu i ono što Bog čini nikada nije pogrešno. Ako ono što Bog čini nije u skladu s ljudskim predodžbama, to ne znači da je Bog u krivu, već da ljudi to ne mogu shvatiti ili razumjeti. Stoga, ono što bi ljudi najviše trebali činiti jest da ne ispituju, da se ne zadržavaju na svojim predodžbama i da ne koriste svoje predodžbe kako bi pronalazili Bogu greške, koristeći svoje predodžbe kao razlog i izgovor da se ne pokoravaju Bogu i da Mu se opiru.” Ovako se oni odnose prema svojim predodžbama. Je li takav način postupanja primjenjivanje istine? To doista jest primjenjivanje istine. Kada razviju predodžbe, oni ne uspoređuju Boga s njima niti ih koriste da bi ispitivali Boga, da bi provjerili je li Bog istinit ili postoji li On. Umjesto toga, oni se odriču svojih predodžbi i nastoje prihvatiti istinu i spoznati Boga. Ipak, iako daju sve od sebe da spoznaju Boga, još uvijek Ga ne mogu spoznati. Što tada čine? I dalje se pokoravaju. Kažu: „Bog nikada nije u krivu. Bog je uvijek Bog. Bog je Onaj koji izražava istinu. Bog je izvor istine.” Oni prvo stavljaju Boga na položaj Boga, a sebe na položaj stvorenih bića kada se bave tim predodžbama. Stoga, čak i ako nisu ostavili po strani svoje predodžbe ili ih riješili, njihov stav pokornosti prema Bogu se ne mijenja. Taj stav ih štiti, omogućujući im da ostanu priznati od Boga kao stvorena bića pred Njim. Dakle, je li predodžbe takvih ljudi lako riješiti? (Da.) Kako se to postiže? Pretpostavimo da su ovako govorili nakon što su se susreli s nekom situacijom: „Reći da je sve što Bog čini istina i ispravno, da je Bog svemoguć i da ne može činiti pogreške – nije li to neispravno? Iako se kaže da Bog ne može činiti pogreške, to je samo teorijska izjava. Zapravo, postoje neke stvari koje Bog čini, a koje su neobzirne i ne podudaraju se s ljudskim osjećajima. Mislim da ta stvar nije sasvim u redu. Za stvari koje nisu sasvim u redu, ne trebam se pokoravati niti ih prihvaćati, zar ne? Iako ne poričem ime Boga niti Njegov identitet, predodžbe koje sam sada razvio dale su mi više uvida i bolje razumijevanje Boga – Bog također čini neke stvari pogrešno i ima trenutaka kada griješi. Dakle, od sada nadalje, neću vjerovati kada ljudi kažu da je Bog pravedan, savršen i svet. Stavit ću mali upitnik na te izjave. Iako je Bog stvoritelj i mogu prihvatiti Njegovu suverenost, u budućnosti moram prihvaćati selektivno i ne mogu se zbunjeno i slijepo pokoravati. Što ako se pogrešno pokorim? Zar ne bih pretrpio gubitak? Ne mogu biti osoba koja se glupo pokorava.” Ako se s takvim stavom odnose prema predodžbama i Bogu, mogu li se lako odreći svojih predodžbi? Je li takav način postupanja primjenjivanje istine? (Ne.) Nije li odnos između njih i Boga postao problematičan? Zar ne ispituju neprestano Boga? Bog je postao predmet njihovog ispitivanja, a ne Vladar koji vlada njihovom sudbinom. Iako priznaju da su stvoreno biće pod vlašću Stvoritelja, ono što čine nije ispunjavanje dužnosti i obveza stvorenog bića. Oni se ne odnose prema Stvoritelju sa svog izvornog položaja stvorenog bića, već umjesto toga stoje u suprotnosti sa Stvoriteljem, ispitujući Stvoritelja i analizirajući Stvoriteljeva djela i postupanje, birajući hoće li se pokoriti i prihvatiti na temelju vlastite prosudbe. Jesu li takav stav i put primjene očitovanja koja bi trebao imati netko tko prihvaća istinu? Mogu li se njihove predodžbe riješiti? (Ne, ne mogu se riješiti.) Nikada se ne mogu riješiti. To je zato što je njihov odnos s Bogom iskrivljen; to nije normalan odnos, to nije odnos između stvorenog bića i Stvoritelja. Oni se prema Bogu odnose kao prema predmetu ispitivanja, neprestano Ga ispitujući. Prihvaćaju ono što misle da je ispravno i dobro, ali se u sebi opiru Bogu i nadmeću se s Bogom oko onoga što nije u skladu s ljudskim predodžbama i uobraziljama ili s ljudskim sklonostima, te se otuđuju od Boga. Je li takva osoba netko tko prihvaća istinu? Na površini, u odsustvu bilo kakvih incidenata i bez ikakvih predodžbi o Bogu, oni se mogu pokoriti riječima koje Bog govori. Ali jednom kada razviju predodžbe, njihovoj pokornosti gubi se svaki trag i ne može se provesti u djelo. Što se ovdje događa? Jasno je da oni nisu ljudi koji primjenjuju istinu. Oni ne prihvaćaju Boga kao izvor istine ili kao samu istinu. Ljudima koji ne prihvaćaju istinu teško je otpustiti ili riješiti svoje predodžbe, bez obzira na to kada te predodžbe nastanu.

Sudeći prema sadržaju prethodnog razgovora u zajedništvu, koju vrstu predodžbe mislite da je lakše riješiti? Ovisi o situaciji. Za one koji mogu prihvatiti istinu, koji imaju razum i ispravni su ljudi, njihove je predodžbe lako riješiti bez obzira na to kada se pojave. Za one koji ne mogu prihvatiti istinu, njihove je predodžbe teško riješiti bez obzira na to kada se pojave. Neki ljudi vjeruju u Boga dvadeset ili trideset godina, a čak ni sada, ništa što kažu nije u skladu s istinom; sve su to samo riječi i doktrine i ljudske predodžbe. Oni uopće ne razumiju nikakvu istinu – mogu li se odreći svojih predodžbi kada se iste pojave? To je teško reći. Ako ne prihvate istinu, neće se moći odreći svojih predodžbi. Neizbježno je da ljudi imaju predodžbe. Svačiji um može stvoriti različite predodžbe u bilo kojem trenutku, bilo da su urođene ili stečene. U svačijem srcu postoje predodžbe, bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga. Pa što treba učiniti? Je li taj problem jednostavno nerješiv? Može se riješiti; postoji nekoliko načela koja trebate zapamtiti. Ta su načela vrlo ključna. Kada se susretnete s takvim situacijama, primjenjujte u skladu s tim načelima. Nakon što budeš tako primjenjivao neko vrijeme, vidjet ćeš učinak i ući ćeš u istina-stvarnost. Kada se pojave predodžbe, bez obzira o kakvoj se predodžbi radi, prvo u svom srcu promisli i analiziraj je li takvo razmišljanje ispravno. Ako jasno osjećaš da je takvo razmišljanje neispravno i izopačeno, i da huli na Boga, onda se odmah pomoli, tražeći od Boga da te prosvijetli i usmjeri da prepoznaš bit tog problema, a nakon toga, razgovaraj o svom razumijevanju tijekom okupljanja. Dok stječeš razumijevanje i doživljavaš stvari, usredotoči se na rješavanje svojih predodžbi. Ako primjenjivanje na ovaj način ne postigne očite rezultate, trebao bi razgovarati u zajedništvu o tom aspektu istine s nekim tko razumije istinu, nastojeći dobiti pomoć od drugih i rješenja iz Božjih riječi. Kroz Božje riječi i svoja iskustva, postupno ćeš potvrditi da su Božje riječi ispravne, i ostvarit ćeš velike rezultate u pogledu rješavanja vlastitih predodžbi. Prihvaćanjem i doživljavanjem takvih riječi i djela od Boga, konačno ćeš razumjeti Božje namjere i steći neko znanje o Božjoj naravi, što će ti omogućiti da otpustiš i riješiš svoje predodžbe. Više nećeš pogrešno shvaćati Boga niti se čuvati od Njega, niti ćeš postavljati nerazumne zahtjeve. Ovo se odnosi na lako rješive predodžbe. Ali postoji druga vrsta predodžbi koju je ljudima teško razumjeti i riješiti. Za predodžbe koje je teško riješiti, postoji jedno načelo kojeg se trebate držati: nemojte ih izražavati niti širiti, jer izražavanje takvih predodžbi ne donosi dobro drugima; to je čin prkošenja Bogu. Ako razumiješ prirodu i posljedice širenja predodžbi, trebao bi to sam najbolje jasno procijeniti i suzdržati se od nepromišljenog govora. Ako kažeš: „Užasno se osjećam u crkvi dok zadržavam riječi u sebi; osjećam se kao da ću eksplodirati,” i dalje bi trebao razmotriti je li širenje tih predodžbi uistinu korisno za Božji izabrani narod. Ako nije korisno i može navesti druge da imaju predodžbe o Bogu, ili čak da prkose i sude Bogu, zar ne štetiš Božjem izabranom narodu? Ti štetiš ljudima; to se ne razlikuje od širenja pošasti. Ako uistinu imaš razum, radije bi sam podnio bol nego širio predodžbe i štetio drugima. Međutim, ako ti je mučno zadržati riječi u sebi, trebao bi se moliti Bogu. Ako se problem riješi, nije li to dobra stvar? Ako sudiš Bogu i pogrešno shvaćaš Boga sa svojim predodžbama čak i kada Mu se moliš, onda samo sebi stvaraš nevolje. Trebao bi se moliti Bogu ovako: „Bože, imam te misli i želim ih se odreći, ali ne mogu. Molim Te, discipliniraj me, razotkrij me kroz različita okruženja i daj mi da prepoznam da su moje predodžbe pogrešne. Bez obzira na to kako me Ti discipliniraš, voljan sam to prihvatiti.” Takav je stav ispravan. Nakon što se pomoliš Bogu s takvim stavom, nećeš li se osjećati manje sputano? Ako nastaviš moliti i tražiti, primajući prosvjetljenje i osvjetljenje od Boga, razumiješ Božje namjere i tvoje srce postaje svijetlo, više se nećeš osjećati sputano. Neće li se problem tada riješiti? Tvoje predodžbe, otpor i buntovništvo prema Bogu uglavnom će nestati; u najmanju ruku, nećeš osjećati potrebu da ih izraziš. Ako to i dalje ne uspije i problem nije u potpunosti riješen, pronađi nekoga s iskustvom da ti pomogne riješiti tvoje predodžbe. Neka ti pronađu nekoliko odlomaka Božjih riječi vezanih za rješavanje predodžbi koje imaš, i čitaj ih desetke ili stotine puta; možda će tvoje predodžbe biti temeljito riješene. Neki bi mogli reći: „Ako izrazim predodžbe tijekom okupljanja s braćom i sestrama, to će biti širenje predodžbi, pa to ne mogu učiniti. Ali užasno se osjećam držeći ih u sebi. Mogu li o njima razgovarati sa svojom obitelji?” Ako su članovi tvoje obitelji također braća i sestre u vjeri, izražavanje tih predodžbi pred njima također bi ih uznemirilo. Je li to prikladno? (Ne.) Ako bi ono što kažeš imalo štetan utjecaj na druge, povrjeđujući ih i navodeći ih na pogrešan put, nikako to ne smiješ reći. Umjesto toga, moli se Bogu da bi problem riješio. Sve dok se moliš i jedeš i piješ Božje riječi s pobožnim srcem, srcem koje gladuje i žeđa za pravednošću, tvoje se predodžbe mogu riješiti. Božje riječi sadrže sveobuhvatnu istinu; one mogu riješiti svaki problem. Ovisi samo o tome možeš li prihvatiti istinu i jesi li voljan primjenjivati Božje riječi, te možeš li se odreći vlastitih predodžbi. Ako vjeruješ da Božje riječi sadrže sveobuhvatnu istinu, trebao bi se moliti Bogu i tragati za istinom da riješiš probleme kada se pojave. Ako, nakon što si se molio neko vrijeme, još uvijek ne osjećaš da te je Bog prosvijetlio i nisi primio jasne riječi od Boga o tome što učiniti, ali nesvjesno tvoje predodžbe više ne utječu na tebe, ne ometaju tvoj život, postupno blijede, ne utječu na tvoj normalan odnos s Bogom, i naravno ne utječu na tvoje obavljanje dužnosti, nije li se tada ta predodžba u osnovi riješila? (Da.) To je put primjene.

Oni koji ne razumiju istinu prvo moraju zapamtiti da, kada imaju predodžbe, trebaju tragati za istinom kako bi ih riješili. Nikada ih ne smiju širiti niti neoprezno govoriti, tvrdeći: „Imam slobodu govora. Uostalom, to su moja usta; mogu govoriti što hoću, kome hoću i u kojem god okruženju hoću.” Takav je govor pogrešan. Neke dobre ili ispravne riječi ne moraju nužno biti korisne drugima kada se izgovore, ali riječi koje su predodžbe ili Sotonina iskušenja mogu imati neizmjerne posljedice kada se izgovore. Na temelju tih posljedica, ako imaš predodžbu koju ustraješ izraziti i osjećaš da ti to godi i čini te sretnim, tvoji će se postupci morati okarakterizirati kao zla djela i Bog će ih zabilježiti protiv tebe. Zašto bi bila zabilježena protiv tebe? Rečeno ti je mnogo pozitivnih metoda, putova i načela primjene, ali ih nisi izabrao; umjesto toga, izabrao si put koji nanosi štetu ljudima – to je bilo namjerno, zar ne? Je li onda pretjerano nazvati tvoje postupke zlim djelima? (Ne.) Možeš u potpunosti izabrati da taj problem riješiš sâm kroz iskustvo te kroz molitvu Bogu i traženje, umjesto da iznosiš svoje predodžbe kako bi ometao i zaluđivao druge. To je put koji bi trebala izabrati osoba sa savješću i razumom. Pa zašto onda ne izabereš taj put? Zašto izabrati put koji šteti drugima i povrjeđuje druge? Nije li to ono što bi Sotona učinio? Zli ljudi čine stvari koje štete drugima i njima samima. Ako i ti činiš takve stvari, mrzi li to Bog? (Da.) Čak i ako Bog ne osudi tvoje predodžbe, moraš sâm tragati za istinom kako bi riješio svoje predodžbe i moraš imati put za primjenu istine. Ako je tvoj način postupanja s predodžbama njihovo širenje kako bi namjerno zaluđivao druge i nanosio štetu drugima, ometajući crkveni život te ulazak u život i normalna stanja braće i sestara, onda su tvoji postupci zla djela. Što bi čovjek trebao izabrati kada se nađe u takvoj situaciji? Osoba s ljudskošću koja teži istini neće izabrati put koji zaluđuje druge i šteti drugima; izabrat će primjenjivati i pridržavati se proaktivnih, pozitivnih načela, doći pred Boga da se moli i traga za istinom te tražiti od Boga da joj pomogne riješiti problem. Neki kažu: „Kada tražim od Boga da mi pomogne, uvijek osjećam kao da je Njegova pomoć neopipljiva i nevidljiva. Mogu li umjesto toga izabrati tražiti pomoć od ljudi?” Da, možeš izabrati nekoga tko više razumije istinu i ima veći rast od tebe, nekoga za koga vjeruješ da može riješiti tvoj problem, a da ga tvoje predodžbe ne ometu i ne utječu na njega da postane slab, nekoga tko je iskusio slične probleme i može ti reći kako ih riješiti – i taj je put prikladan. Ako izabereš nekoga tko je obično prilično smušen i ne može ništa prozrijeti te, nakon što čuje o toj stvari, odmah izazove pomutnju, želi posvuda širiti predodžbe i stvarati smetnje te poželi prestati vjerovati – onda su tvoji postupci nenamjerno omeli crkveni život. Neće li se tvoji postupci tada okarakterizirati kao zla djela? (Da.) Stoga, kada se radi o tome kako bi trebao rješavati predodžbe, moraš biti pažljiv i oprezan, ne smiješ postupati smušeno ili impulzivno i apsolutno ne smiješ smatrati predodžbe istinom – bez obzira na to koliko su ljudske misli ispravne, one nisu istina. Na taj ćeš se način osjećati mnogo smirenije, a tvoje predodžbe neće moći stvarati nikakve nevolje. Nije strašno imati predodžbe – sve dok tragaš za istinom, one će na kraju biti riješene. Neki ljudi kažu: „Ali predodžbe nije lako riješiti.” Neke predodžbe doista je teško riješiti, pa što bi trebalo učiniti? Jednostavno je. Neke se predodžbe nikada ne riješe u mislima i umu nekih ljudi. To je već činjenica, ali bez obzira na to koliko je predodžbu teško riješiti, ona i dalje nije istina. Sve dok to razumiješ, problem je lako riješiti. Ovdje postoji jedna činjenica koju vam moram reći: Bog ne zahtijeva da svatko u potpunosti razumije ili jasno shvati sve što On čini; On ne zahtijeva da svatko zna istinu u tome ili zašto On djeluje na određeni način. To nije ono što Bog želi; On od ljudi ne zahtijeva ta mjerila. Ako je tvoj kov dovoljno dobar, svaka razina razumijevanja koju postigneš je dobra – samo daj sve od sebe. Ako ne možeš razumjeti, kako postaješ stariji, i tvoja iskustva postaju sve dublja i dublja, i stječeš više iskustva, tvoje će se razumijevanje istine također postupno produbljivati, a tvoje će se predodžbe smanjivati. Međutim, većina ljudi nije sposobna shvatiti neke posebne stvari i nikada ih ne razumije. Prisiljava li ih Bog da razumiju te stvari? Ne; Bog im ne usađuje razumijevanje na silu. Na primjer, među svim stvarima koje je Bog stvorio postoje mnoga otajstva koja ljudi žele znati, ali ne mogu. Međutim, u Svojim riječima i djelu, On se usredotočuje samo na izražavanje istine kako bi očistio i spasio ljude. Rijetko spominje druge stvari, a čak i kada to povremeno učini, to je samo ukratko; Bog nikada ne objašnjava te stvari ljudima nadugačko i naširoko. Zašto ne? Zato što ljudi ne trebaju razumjeti te stvari. U djelu koje Bog obavlja na ljudima, s jedne strane, On otkriva Svoju narav-bit; s druge strane, Bog ima Svoje misli, Svoje planove, izvore i ciljeve za stvari koje čini, načine i metode koje koristi za rad na različitim ljudima, načine i metode kako drži suverenost nad svim stvarima, i tako dalje. Bog nikada nije rekao da ljudi moraju razumjeti i ući u sve istine kako bi se smatrali spašenima. To je zato što je Bog previše svemoguć! Njegovi načini činjenja, govorenja, djelovanja i držanja suverenosti nad svim stvarima prirodno otkrivaju Njegovu narav, bit, identitet, i tako dalje. Iako Bog prirodno otkriva ono što On ima i što jest, On ne zahtijeva da ljudi sve to razumiju ili shvate. To je zato što će Bog uvijek biti Bog, i On je svemoguć, dok je stvoreno čovječanstvo sićušno i potpuno bez moći; razlika između čovjeka i Boga je kao između neba i zemlje! Stoga je vrlo normalno da ljudi razviju neke predodžbe i uobrazilje o Bogu. Bog to ne shvaća ozbiljno, ali ti to uvijek shvaćaš tako ozbiljno i tvrdoglavo se fiksiraš na to. Taj pristup neće uspjeti. Ako si netko tko teži istini i posjeduje visok kov, sve dok razumiješ istinu i imaš istinsko znanje o Bogu, te će se predodžbe i uobrazilje prirodno riješiti. Ako ne težiš istini, i bez obzira na to tko s tobom u zajedništvu razgovara o istini, ti je ne prihvaćaš i uvijek se držiš svojih predodžbi, kakva će biti posljedica toga? Posljedica će biti da čak i ako dođeš do kraja svog života ili do točke kada je Božje djelo potpuno završeno, nećeš zadobiti istinu, već će te tvoje predodžbe i uobrazilje odvesti u smrt. Čak i ako vidiš da se pojavljuje Božje duhovno tijelo, i dalje nećeš moći riješiti svoje predodžbe i uobrazilje o Bogu. Bi li ti Bog rekao sve činjenice i sve što je istina samo zato što ne možeš riješiti te predodžbe? S jedne strane, nepotrebno je da On to čini; s druge strane, postoji jedna činjenica, a to je da ljudski mozak i um nemaju ogroman kapacitet potreban za primanje tih stvari. Djelo koje Bog obavlja nadilazi ljudsku uobrazilju i sve stvari. U usporedbi sa svim stvarima, ljudi su poput zrna pijeska na plaži. Ovaj je opis blizak činjenicama i može se smatrati prikladnim. Čak i kad bi ti Bog htio sve reći, imaš li kapacitet sve to primiti? Neki ljudi kažu: „Zašto ne bih mogao sve primiti? Kad bi Bog rekao više, mogao bih više razumjeti i više dobiti. U tom bih slučaju bio u Božjoj milosti!” To su pusti snovi; precjenjuješ vlastiti kapacitet. Stvari zapravo nisu takve. U Božjim očima, stvari koje ti On govori vrlo su jednostavne i očite; to su stvari koje ljudi mogu shvatiti. Zapravo, postoji mnogo stvari o kojima Bog nije govorio jer ih ljudi ne mogu shvatiti. Stoga je vrlo normalno da se neke tvoje predodžbe na kraju ne mogu riješiti. Stvari koje trebaš razumjeti i koje ti Bog želi reći, ili koje možeš podnijeti i shvatiti, ti ćeš razumjeti. Što se tiče stvari koje ne možeš podnijeti ili shvatiti, koje tvoje fizičke oči ne mogu prozrijeti, čak i da ti ih Bog kaže, bilo bi beskorisno i uzaludan trud. Posljedično, Bog ti te stvari ne govori. S obzirom na takve predodžbe, čak i ako do trenutka smrti ili do trenutka kada se Božje djelo završi i dalje ne razumiješ, na što to utječe? Utječe li to na tvoju pokornost Bogu? Utječe li to na tvoje preuzimanje uloge stvorenog bića? Utječe li to na tvoje poznavanje Božjeg identiteta i biti? Ako to ni na koji od ovih načina ne utječe na tebe, onda ćeš biti spašen. Dakle, treba li takvu vrstu predodžbe još uvijek rješavati? Ne treba. Ovo je posljednja vrsta predodžbe, ona koja se ne može riješiti čak ni u trenutku smrti. Neki ljudi kažu: „O, Bože, još uvijek ne razumijem ovo djelo koje si učinio, ove riječi koje si rekao i ovo okruženje koje si postavio. Možeš li mi reći prije nego što umrem kako bih mogao umrijeti u miru?” Bog ignorira takve zahtjeve. Možeš mirno otići; sve ćeš razumjeti u duhovnom kraljevstvu.

Bog ima Svoje vlastito mjerilo za spašavanje ljudi; ono se ne temelji na tome koliko si dobro riješio svoje predodžbe ili koliko si predodžbi otpustio. Umjesto toga, temelji se na tome koliko se bojiš Boga i koliko si Mu pokoran, bojiš li Ga se istinski i pokoravaš li Mu se istinski ili ne. U svemu što Bog čini postoji smisao, i bez obzira na to je li ti to lako prihvatiti, ili ti je teško prihvatiti i vjerojatno će u tebi izazvati predodžbe, u svakom slučaju, identitet Boga se zbog toga ne mijenja; On će uvijek biti Stvoritelj, a ti ćeš uvijek biti stvoreno biće. Ako si u stanju ne biti ograničen nikakvom predodžbom i još uvijek s Bogom održavati odnos stvorenog bića i Stvoritelja, onda si istinsko stvoreno biće Božje. Ako si u stanju ne biti pod utjecajem ili ometanjem bilo kakve predodžbe, i sposoban si za istinsku pokornost Bogu iz dubine svog srca, i ako, bez obzira na to je li tvoje razumijevanje istine duboko ili plitko, možeš ostaviti predodžbe po strani i ne biti njima sputan, vjerujući samo da je Bog istina, put i život, da će Bog zauvijek biti Bog i da ono što Bog čini nikada nije pogrešno, tada možeš biti spašen. Zapravo, svačiji je rast ograničen. Koliko se stvari može strpati u ljudske mozgove? Mogu li oni dokučiti Boga? To su pusti snovi! Ne zaboravi: ljudi će uvijek biti dojenčad pred Bogom. Ako misliš da si pametan, ako se uvijek pokušavaš praviti pametan i sve shvatiti, misleći: „Ako to ne mogu razumjeti, onda ne mogu priznati da si ti moj Bog, ne mogu prihvatiti da si ti moj Bog, ne mogu priznati da si ti Stvoritelj. Ako ne riješiš moje predodžbe, sanjaš ako misliš da ću priznati da si ti Bog, da ću prihvatiti tvoju suverenost i da ću ti se pokoriti,” onda je to problematično. U čemu je problem? Bog se ne prepire s tobom oko takvih stvari. Prema čovjeku On će uvijek postupati na sljedeći način: ako ne prihvatiš da je Bog tvoj Bog, On neće prihvatiti da si ti jedno od Njegovih stvorenih bića. Kada Bog ne prihvati da si ti jedno od Njegovih stvorenih bića, događa se promjena u tvom odnosu s Bogom kao rezultat tvog stava prema Njemu. Ako se ne možeš pokoriti Bogu i prihvatiti identitet i bit Boga te sve što Bog čini, doći će do promjene u tvom identitetu. Jesi li još uvijek stvoreno biće? Bog te ne priznaje; nema smisla prepirati se. A ako nisi stvoreno biće i Bog te ne želi, imaš li još uvijek nadu u spasenje? (Ne.) Zašto te Bog ne smatra stvorenim bićem? Nisi u stanju ispuniti odgovornosti i dužnosti koje bi stvoreno biće trebalo ispuniti, i ne odnosiš se prema Stvoritelju s položaja stvorenog bića. Pa kako će se Bog odnositi prema tebi? Kako će te On gledati? Bog te neće gledati kao kvalificirano stvoreno biće, već kao pokvarenjaka, đavla i Sotonu. Nisi li mislio da si pametan? Kako to da si od sebe napravio đavla i Sotonu? To nije pametno, to je glupo. Što ove riječi pomažu ljudima razumjeti? Da ljudi moraju znati svoje mjesto pred Bogom. Čak i ako imaš razlog za svoje predodžbe, nemoj misliti da posjeduješ istinu i da imaš osnovu galamiti protiv Boga i određivati Mu granice. Što god činio, nemoj biti takav. Jednom kada izgubiš svoj identitet stvorenog bića, bit ćeš uništen – ovo nije šala. Upravo zato što, kada ljudi imaju predodžbe, zauzimaju različite pristupe i usvajaju različita rješenja, ishodi su im potpuno drugačiji.

Imate li načela o tome kako postupati u vezi s predodžbama? Štite li vas ta načela kako biste se mogli ispravno vladati kao stvorena bića? Je li ovaj put dobar? (Da.) Onda ga sažmite. (Ako se radi o relativno lako rješivoj predodžbi, moramo se moliti i tražiti, pronalazeći u Božjim riječima istinu koja analizira tu vrstu predodžbe, a možemo i razgovarati u zajedništvu s braćom i sestrama koji razumiju istinu; na taj ćemo način moći prozrijeti lažne aspekte predodžbe i tako je riješiti. Postoje i neke predodžbe koje nije lako riješiti, ali ne smijemo ih se držati. Moramo imati stav prihvaćanja istine i pokoravanja Bogu, znajući da smo stvorena bića i da je ono što Bog čini definitivno ispravno, te da to samo još nismo shvatili. Bez obzira na to razumijemo li ili ne, ne smijemo širiti predodžbe. Trebali bismo naučiti često se moliti Bogu i tražiti, i postupno se i te predodžbe mogu riješiti. Treća je situacija da neke predodžbe na kraju mogu ostati neriješene. U takvim slučajevima, sve dok nismo sputani tim predodžbama i ne širimo ih, to je u redu. Čak i ako te predodžbe na kraju ne budu riješene, sve dok ih se ne držimo i ne činimo zlo zbog njih, Bog nas neće osuditi i to neće utjecati na naše spasenje.) Koliko načela ima ukupno? (Tri.) Ukupno su tri načela. Sve ste zabilježili, zar ne? Jednom kada razumijete istinu i shvatite načela, vaše će se predodžbe prirodno riješiti. Ne smijete dopustiti da vas predodžbe ometaju ili spotiču; riješite one predodžbe koje se mogu riješiti najbolje što možete, a za one privremeno nerješive, barem ne dopustite da utječu na vas. Ne bi trebale ometati vaše obavljanje dužnosti, niti bi trebale utjecati na vaš odnos s Bogom. Minimum kojeg se morate držati je barem ne širiti predodžbe, ne činiti zlo, ne uzrokovati prekide ili smetnje i ne djelovati kao Sotonin sluga ili provodnik za Sotonu. Ako, bez obzira na to koliko se trudiš, neke predodžbe mogu biti riješene samo površno, a ne temeljito, onda ih jednostavno ignoriraj. Ne dopusti da predodžbe utječu na tvoju težnju za istinom ili tvoj ulazak u život. Ovladaj ovim načelima i, u normalnim okolnostima, bit ćeš zaštićen. Ako si netko tko prihvaća istinu, voli pozitivne stvari, nisi zla osoba, ne želiš uzrokovati prekide ili ometanja i ne uzrokuješ namjerno prekide i ometanja, onda ćeš, kada se obično susretneš s problemom nastanka predodžbi, općenito biti zaštićen. Najosnovnije načelo primjene je ovo: ako se pojavi predodžba koju je teško riješiti, nemoj žuriti djelovati na temelju te predodžbe. Prvo, pričekaj i tragaj za istinom da bi je riješio, vjerujući da ono što Bog čini ne može biti pogrešno. Zapamti ovo načelo. Osim toga, ne ostavljaj po strani svoju dužnost niti dopusti da predodžba utječe na tvoje obavljanje dužnosti. Ako imaš predodžbe i misliš: „Samo ću površno odraditi ovu dužnost; loše sam volje, pa neću dobro raditi za tebe!”, to nije dobro. Jednom kada tvoj stav postane negativan i površan, to postaje problematično; to predodžbe rade svoje u tebi. Kada predodžbe rade svoje u tebi i utječu na tvoje obavljanje dužnosti, to znači da je do tog trenutka tvoj odnos s Bogom zapravo već doživio promjenu. Neke predodžbe mogu utjecati na tvoje obavljanje dužnosti, što je ozbiljan problem, i moraju se odmah riješiti. Druge predodžbe ne utječu na tvoje obavljanje dužnosti ili tvoj odnos s Bogom, pa nisu veliki problem. Ako predodžbe koje razviješ mogu utjecati na tvoje obavljanje dužnosti, uzrokujući da sumnjaš u Boga, da ne obavljaš svoju dužnost marljivo – pa čak i da osjećaš da neće biti posljedica ako ne obavljaš svoju dužnost – i da nemaš nikakav strah ili bogobojazno srce, to je opasno. To znači da ćeš pasti u iskušenje te da će te Sotona prevariti i zarobiti. Tvoj stav prema svojim predodžbama i izbori koje praviš ključni su; bez obzira na to mogu li se predodžbe riješiti i neovisno o stupnju do kojeg se mogu riješiti, normalan odnos između tebe i Boga ne smije se promijeniti. S jedne strane, trebao bi se moći pokoriti svim okruženjima koja je Bog orkestrirao i potvrditi da je sve što Bog čini ispravno i smisleno, i to znanje i taj aspekt istine nikada se za tebe ne bi trebali promijeniti. S druge strane, ne smiješ ostaviti po strani dužnost koju ti je Bog povjerio, ne smiješ je odbaciti. Ako, u sebi ili izvana, nemaš otpora, protivljenja ili buntovništva prema Bogu, Bog će vidjeti samo tvoju pokornost i vidjet će da čekaš. Možda još uvijek imaš predodžbe, ali Bog ne vidi tvoje buntovništvo. Budući da u tebi nema buntovništva i otpora, Bog te i dalje smatra jednim od Svojih stvorenih bića. Nasuprot tome, ako je tvoje srce puno pritužbi i prkosa, tražiš priliku za osvetu i ne želiš obavljati svoju dužnost, želeći je se umjesto toga rasteretiti – čak do te mjere da u tvom srcu postoje svakakve pritužbe na Boga, a određena očitovanja prkosa i ogorčenosti otkrivaju se tijekom obavljanja tvoje dužnosti – tada je, u tom trenutku, tvoj odnos s Bogom već doživio ogromnu promjenu. Već si napustio svoj položaj stvorenog bića; više nisi stvoreno biće, već si postao provodnik za đavle i Sotonu – i stoga Bog neće biti blag prema tebi. Kada netko dođe do te točke, približava se opasnom teritoriju. Čak i ako Bog ne učini ništa, neće moći ostati postojani u crkvi. Stoga, u svemu što čine – posebno kada se radi o pitanjima poput rješavanja predodžbi – ljudi se moraju paziti da ne čine stvari koje vrijeđaju Boga, ili koje Bog osuđuje, ili koje povrjeđuju druge ili štete drugima. To je načelo.

Problem ljudi koji imaju predodžbe o Bogu nije mala stvar! Ključno je da ljudi održavaju normalan odnos s Bogom, ali ono što najviše utječe na taj odnos jesu ljudske predodžbe. Samo kada se riješe ljudske predodžbe o Bogu, može se održati normalan odnos s Bogom. Trenutno, mnogi ljudi imaju ozbiljan problem. Bez obzira na to koliko su godina vjerovali u Boga, iako možda mogu podnijeti patnju i platiti cijenu u obavljanju svojih dužnosti, ipak se njihove predodžbe nikada ne mogu u potpunosti riješiti. To ozbiljno utječe na njihov odnos s Bogom i izravno utječe na njihovu ljubav prema Bogu i njihovu pokornost Njemu. Stoga, bez obzira na to kakve predodžbe ljudi razviju o Bogu, to je ozbiljna stvar koja se ne smije zanemariti. Predodžbe su poput zida; one prekidaju odnose ljudi s Bogom, čineći da budu nepovezani s Božjim djelom spasenja. Dakle, to što ljudi imaju predodžbe o Bogu vrlo je ozbiljan problem koji se ne može ignorirati! Ako ljudi imaju predodžbe i ne mogu odmah tragati za istinom i riješiti ih, to lako može dovesti do negativnosti, otpora prema Bogu, pa čak i neprijateljstva prema Njemu. Mogu li onda još uvijek prihvatiti istinu? Njihov ulazak u život zaustavit će se. Put doživljavanja Božjeg djela je neravan i trnovit. Budući da ljudi imaju iskvarene naravi, mogu poći mnogim stranputicama i mogu na kraju stvoriti predodžbe u bilo kojoj situaciji. Ako se te predodžbe ne riješe traganjem za istinom, ljudi se mogu pobuniti protiv Boga i prkositi Mu, hodajući putem neprijateljstva prema Njemu. Jednom kada ljudi krenu putem antikrista, mislite li da im je preostala ikakva šansa za spasenje? Tada je situaciju teško riješiti i neće više biti prilike. Stoga, prije nego što te se Bog odrekne kao Svog stvorenog bića, trebao bi naučiti kako biti Božje stvoreno biće. Ne pokušavaj ispitivati Stvoritelja niti pokušavaj otkriti kako dokazati i potvrditi da je Bog u kojeg vjeruješ Stvoritelj. To nije tvoja obveza niti tvoja odgovornost. Ono o čemu bi svaki dan trebao razmišljati i promišljati u svom srcu jest kako ispuniti svoje dužnosti i postati kvalificirano stvoreno biće, umjesto kako dokazati je li Bog Stvoritelj, je li On doista Bog, ili ispitivati što je Bog učinio i jesu li Njegovi postupci ispravni ili ne. To nisu stvari koje bi ti trebao ispitivati.

19. lipnja 2021.