Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Peti dio)

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

IX. Izbacivanje negativnosti

Danas nastavljamo naš razgovor u zajedništvu o dvanaestoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” Što se tiče raznih prekida i ometanja koji se javljaju u crkvenom životu, prošli smo put razgovarali u zajedništvu o osmom pitanju – širenju predodžbi – a danas ćemo razgovarati u zajedništvu o devetom – izbacivanju negativnosti. Izbacivanje negativnosti također je nešto o čemu se često čuje u svakodnevnom životu. Slično tome, postupke ili izjave koje su izbacivanje negativnosti također treba ograničiti i zaustaviti kada se pojave u crkvenom životu, jer izbacivanje negativnosti ne izgrađuje duhovno nijednu osobu; već ono utječe na ljude, ometa ih i nanosi im gubitak. Stoga, izbacivanje negativnosti jest negativna stvar, po prirodi slična drugim ponašanjima, postupcima i izjavama koja ometaju crkveni život; također može ometati ljude i imati štetne posljedice. Nitko ne može duhovno izgraditi druge niti im donijeti koristi izbacivanjem negativnosti; ono donosi samo štetne učinke i također može utjecati na normalno obavljanje njihovih dužnosti. Stoga, kada se u crkvi dogodi izbacivanje negativnosti, treba ga slično tome zaustaviti i ograničiti, a ne mu popuštati ili ga poticati.

A. Što je izbacivanje negativnosti

Prvo pogledajmo kako treba razumjeti i razlučiti izbacivanje negativnosti. Kako bismo trebali razlučiti izbacivanje negativnosti? Koje ljudske opaske i očitovanja predstavljaju izbacivanje negativnosti? Iznad svega, negativnost koju ljudi izbacuju nije pozitivna, to je nešto negativno što je u suprotnosti s istinom i nešto što proizlazi iz njihove iskvarene naravi. Posjedovanje iskvarene naravi dovodi do poteškoća u provođenju istine u djelo i u pokoravanju Bogu – i zbog tih poteškoća, u ljudima se otkrivaju negativne misli i druge negativne stvari. Te stvari nastaju u kontekstu njihovog pokušaja da provedu istinu u djelo; to su misli i gledišta koja utječu na ljude i ometaju ih kada pokušavaju primijeniti istinu, i u potpunosti su negativne stvari. Bez obzira na to koliko su te negativne misli i gledišta u skladu s ljudskim predodžbama i koliko razumno zvuče, one ne proizlaze iz razumijevanja Božjih riječi, a još manje su iskustveno znanje o Božjim riječima. Umjesto toga, proizvodi ih ljudski um i uopće nisu u skladu s istinom. Stoga su one aspekti negativnosti, negativne stvari. Namjera ljudi koji izbacuju negativnost jest pronaći mnogo objektivnih razloga za svoj neuspjeh u primjenjivanju istine, kako bi zaslužili suosjećanje i razumijevanje drugih ljudi. U različitim stupnjevima, te negativne izjave utječu na inicijativu ljudi u primjenjivanju istine i potkopavaju je, a mogu čak i spriječiti mnoge ljude da provode istinu u djelo. Te posljedice i negativni utjecaji čine da te stvari još više zaslužuju da budu okarakterizirane kao negativne, kao suprotstavljene Bogu i potpuno neprijateljske prema istini. Neki ljudi ne mogu proniknuti u bit negativnosti i misle da je česta negativnost normalna i da nema velikog utjecaja na ljudsku težnju za istinom. Takvo je razmišljanje pogrešno; zapravo, ima vrlo velik utjecaj, a ako nečija negativnost prevlada, lako može dovesti do izdaje. Tu strašnu posljedicu ne uzrokuje ništa drugo doli negativnost. Dakle, kako bi trebalo razlučiti i razumjeti izbacivanje negativnosti? Jednostavno rečeno, izbacivati negativnost znači navoditi ljude na pogrešan put i sprječavati ih da primjenjuju istinu; to je korištenje lukavih metoda, naizgled normalnih metoda, da bi se ljude zaludilo i saplelo. Je li to štetno za njih? Zapravo je duboko štetno za njih. Dakle, izbacivanje negativnosti je nešto negativno, to Bog osuđuje; ovo je najjednostavnije tumačenje izbacivanja negativnosti. Što je onda točno negativna komponenta izbacivanja negativnosti? Koje su stvari negativne i mogu imati štetan utjecaj na ljude te uzrokovati smetnje i štetu crkvenom životu? Što negativnost uključuje? Ako ljudi imaju čisto razumijevanje Božjih riječi, hoće li riječi o kojima razgovaraju u zajedništvu sadržavati ikakvu negativnost? Ako ljudi imaju stav istinske pokornosti prema okolnostima koje im je Bog priredio, hoće li onda njihova spoznaja tih okolnosti sadržavati ikakvu negativnost? Kada sa svima podijele svoje iskustveno znanje, hoće li ono sadržavati ikakvu negativnost? Sigurno ne. U pogledu bilo čega što što se događa u crkvi ili oko njih, ako su ljudi u stanju to prihvatiti od Boga, zauzeti ispravan pristup te imati stav traženja i pokornosti, hoće li onda njihova spoznaja, razumijevanje i iskustvo onoga što se događa sadržavati ikakvu negativnost? (Ne.) Apsolutno neće. Dakle, gledano s tih stajališta, što je točno negativnost? Kako se može razumjeti? Ne sadrži li negativnost stvari ove prirode – ljudsku neposlušnost, nezadovoljstvo, pritužbe i ogorčenost? Ozbiljniji slučajevi negativnosti također uključuju otpor, prkos, pa čak i galamu. Izricanje opaski koje sadrže te elemente može se okarakterizirati kao izbacivanje negativnosti. Dakle, sudeći prema tim očitovanjima, kada osoba izbacuje negativnost, postoji li u njenom srcu ikakva pokornost Bogu? Sigurno ne. Postoji li ikakva volja da se pobuni protiv tijela i riješi svoju negativnost? Ne – ne postoji ništa osim otpora, buntovništva i protivljenja. Ako su ljudska srca obuzele te negativne stvari – ako su njihova srca preuzele te negativne stvari – onda će to proizvesti otpor, buntovništvo i prkos prema Bogu. A ako je to slučaj, hoće li i dalje moći primjenjivati istinu i pokoravati se Bogu? Neće; sve što će se dogoditi jest da će se udaljiti od Boga i postati negativniji, a mogu čak i sumnjati u Boga, nijekati Ga i izdati Ga. Nije li to opasno? Svatko tko je često negativan sposoban je izbacivati negativnost, a izbacivati negativnost znači protiviti se Bogu i nijekati Ga; kao takvi, ljudi koji često izbacuju negativnost u stanju su izdati Boga i napustiti Ga u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.

Sudeći prema značenju riječi „negativnost”, kada osoba postane negativna, njeno raspoloženje pada u vrlo nisko stanje i ona ulazi u loše stanje uma. Njeno je raspoloženje ispunjeno negativnim elementima, nedostaje joj stav aktivnog napredovanja i težnje naprijed, te joj nedostaje pozitivna, aktivna suradnja i traženje; štoviše, ne pokazuje nikakvu voljnu pokornost, pokazujući umjesto toga nevjerojatno malodušno raspoloženje. Što malodušno raspoloženje predstavlja? Predstavlja li ono pozitivne aspekte ljudskosti? Predstavlja li posjedovanje savjesti i razuma? Predstavlja li život s dostojanstvom, život unutar dostojanstva ljudskosti? (Ne.) Ako ne predstavlja te pozitivne stvari, što onda predstavlja? Može li predstavljati nedostatak istinske vjere u Boga, kao i nedostatak odlučnosti i riješenosti da se teži istini i proaktivno napreduje? Može li predstavljati snažno nezadovoljstvo i poteškoće u razumijevanju trenutne situacije i teškoća, te nespremnost da se prihvate činjenice sadašnjosti? Može li predstavljati situaciju u kojoj je nečije srce ispunjeno neposlušnošću, željom za prkosom i željom da se pobjegne od trenutne situacije i da se ona promijeni? (Da.) To su stanja koja ljudi pokazuju kada se s trenutnom situacijom suočavaju s negativnošću. Ukratko, bez obzira na sve, kada su ljudi negativni, njihovo nezadovoljstvo trenutnom situacijom i onim što je Bog uredio nije jednako nečemu tako jednostavnom kao što je puko pogrešno razumijevanje, neshvaćanje, nepoimanje ili nesposobnost doživljavanja. Nepoimanje može biti pitanje kova ili vremena, što je normalno očitovanje ljudskosti. Nesposobnost doživljavanja također može biti posljedica nekih objektivnih razloga, ali to se ne smatra negativnim stvarima. Neki ljudi također nisu u stanju doživjeti, ali kada se suoče sa stvarima koje ne razumiju ili ne mogu proniknuti, ili stvarima koje ne mogu pojmiti ili doživjeti, molit će se Bogu i tražiti Njegove želje, čekati Božje prosvjetljenje i osvjetljenje, te aktivno tražiti od drugih i razgovarati u zajedništvu s njima. Međutim, neki su ljudi drugačiji; oni nemaju te putove primjene, niti imaju takav stav. Umjesto da čekaju, traže ili pronalaze nekoga s kim bi razgovarali u zajedništvu, oni u svom srcu razvijaju pogrešna shvaćanja, osjećajući da se događaji i okolnosti s kojima se susreću ne podudaraju s njihovim željama, sklonostima ili uobraziljama, što dovodi do neposlušnosti, nezadovoljstva, otpora, pritužbi, prkosa, galame i drugih takvih negativnih stvari. Nakon što razviju te negativne stvari, ne pridaju im veliku važnost, niti dolaze pred Boga da se mole i da promišljaju kako bi stekli spoznaju o vlastitom stanju i iskvarenosti. Ne čitaju Božje riječi da bi tražili Božje želje ili koristili Božje riječi za rješavanje problema, a još manje traže od drugih i razgovaraju u zajedništvu s njima. Umjesto toga, ustraju u tome da je ono u što vjeruju ispravno i točno, gajeći neposlušnost i nezadovoljstvo u svom srcu, i ostaju zarobljeni u negativnim emocijama. Kada su zarobljeni u tim emocijama, možda će ih moći držati zatomljenima i izdržati dan ili dva, ali tijekom dužeg razdoblja, u njihovoj se glavi proizvode mnoge stvari, uključujući ljudske predodžbe i uobrazilje, ljudsku etiku i moral, ljudsku kulturu, tradicije, znanje i tako dalje. Oni koriste te stvari za procjenjivanje, kalkuliranje i razumijevanje problema s kojima se suočavaju, potpuno uhvaćeni u Sotoninu mrežu, što dovodi do raznih stanja nezadovoljstva i neposlušnosti. Iz tih iskvarenih stanja tada se pojavljuju razne pogrešne ideje i gledišta, a u njihovom srcu te se negativne stvari više ne mogu kontrolirati. Oni tada traže prilike da izliju i izbace te stvari. Kada im je srce ispunjeno negativnošću, kažu li oni: „Ispunjen sam negativnim stvarima u sebi; ne bih trebao govoriti nepromišljeno, da ne bih naštetio drugima. Ako osjećam da moram govoriti i ne mogu se suzdržati, govorit ću zidu ili nečemu što ne razumije ljudski govor”? Jesu li dovoljno dobronamjerni da to učine? (Ne.) Što onda čine? Traže prilike da imaju publiku koja će primiti njihove negativne stavove, opaske i emocije, koristeći to da iz svog srca izliju svoje različite negativne osjećaje poput nezadovoljstva, neposlušnosti i ogorčenosti. Vjeruju da je tijekom crkvenog života najbolje vrijeme za izbacivanje, i dobra prilika da izliju svoju negativnost, nezadovoljstvo i neposlušnost jer ima mnogo slušatelja i njihove riječi mogu utjecati na druge da postanu negativni i donijeti štetne posljedice crkvenom radu. Naravno, oni koji izbacuju negativnost ne mogu se suzdržati ni iza kulisa; oni uvijek izlijevaju svoj negativni govor. Kada nema mnogo ljudi da ih čuju kako izbacuju negativnost, to im ne pričinjava zadovoljstvo, ali kada se svi okupe, postaju energičniji. Sudeći prema emocijama, stanjima i drugim aspektima onih koji izbacuju negativnost, njihov cilj nije pomoći ljudima da razumiju istinu, proniknu u ono što je istinito, razjasne pogrešna shvaćanja ili sumnje u Boga, spoznaju sebe i svoju iskvarenu bit, ili riješe svoja pitanja buntovništva i iskvarenosti kako se ne bi bunili protiv Boga ili Mu se protivili, već Mu se pokorili. Njihovi su ciljevi u suštini dvojaki: s jedne strane, izbacuju negativnost kako bi izlili vlastite emocije; s druge strane, cilj im je privući više ljudi u negativnost i u zamku otpora i galame protiv Boga zajedno s njima. Stoga, čin izbacivanja negativnosti treba apsolutno zaustaviti unutar crkvenog života.

B. Razna stanja i očitovanja ljudi koji izbacuju negativnost

1. Izbacivanje negativnosti zbog nezadovoljstva time što su smijenjeni

To su u osnovi emocije i očitovanja negativnosti. Nakon što sam o ovome razgovarao u zajedništvu, ljudi bi se trebali usporediti s njima i vidjeti koja su od njihovih ponašanja, opaski i metoda u stvarnom životu izbacivanje negativnosti, i koje ih situacije navode da padnu u negativnost, što dovodi do izbacivanja negativnosti. Recite Mi, u tipičnim okolnostima, koje situacije uzrokuju da ljudi budu negativni? Koji su uobičajeni oblici negativnosti? (Kada je netko smijenjen ili kada je orezan, može razviti neku negativnost u svom srcu.) Biti smijenjen je jedan scenarij, biti orezan je drugi. Zašto smjenjivanje dovodi do negativnosti? (Neki ljudi, nakon što su smijenjeni, nemaju samospoznaje i misle da je njihov status doveo do njihove propasti. Tada kažu: „Što se više popneš, to teže padneš”, izražavajući neka negativna gledišta. Nemaju čisto razumijevanje o tome što znači biti smijenjen; neposlušni su u svojim srcima.) U njima postoji neposlušnost i nezadovoljstvo, što su negativne emocije. Žale li se? (Da. Osjećaju da su podnijeli teškoće i platili cijenu, da su uvijek naporno radili, a da zauzvrat nisu dobili ništa dobro, a ipak su bili smijenjeni. Zato kažu: „Teško je biti starješina; tko god postane starješina, nema sreće. Na kraju svi budu smijenjeni.”) Širenje ovih primjedbi je izbacivanje negativnosti. Ako su samo neposlušni i nezadovoljni, ali to ne šire, to još ne predstavlja izbacivanje negativnosti. Ako se iz neposlušnosti i nezadovoljstva postupno pojavi raspoloženje iznošenja pritužbi, i oni ne priznaju činjenicu da imaju loš kov i da nisu bili u stanju obaviti posao, a zatim počnu braniti svoju iskrivljenu logiku, stvarajući svakakve izjave, gledišta, isprike, razloge, objašnjenja, opravdanja i tako dalje, dok se raspravljaju, tada iznošenje takvih opaski predstavlja izbacivanje negativnosti. Neki lažni starješine, koji su smijenjeni jer nisu radili stvaran posao, gaje neposlušnost i nezadovoljstvo u svom srcu, nemajući nimalo pokornosti; uvijek misle: „Da vidimo tko može zauzeti moje mjesto starješine. Drugi nisu ništa bolji od mene; ako ja ne mogu raditi posao, ni oni ne mogu!” Što ih čini neposlušnima? Misle da njihov kov nije loš i da su obavili mnogo posla, pa zašto su onda smijenjeni? To su unutarnje misli lažnih starješina. Ne promišljaju kako bi spoznali sebe i vidjeli jesu li uopće radili ikakav stvaran posao, koliko su stvarnih problema riješili, ili je li činjenica da su paralizirali crkveni rad. Rijetko razmatraju te stvari. Ne misle da je problem u tome što im nedostaje istina-stvarnost i što ne mogu proniknuti u stvari; radije vjeruju da, budući da su obavili mnogo posla, ne bi trebali biti okarakterizirani kao lažni starješine. To je primarni razlog njihove neposlušnosti i nezadovoljstva. Uvijek misle: „Godinama sam obavljao svoje dužnosti, ustajao rano i ostajao budan do kasno svaki dan, i za koga? Nakon što sam povjerovao u Boga, ostavio sam svoju obitelj, napustio karijeru, pa čak i riskirao da budem uhićen i zatvoren kako bih obavljao svoje dužnosti. Koliko sam teškoća podnio! A sada kažu da nisam radio stvaran posao i samo me smijene – to je tako nepravedno! Čak i ako nisam imao nikakvih postignuća, podnio sam teškoće; ako ne teškoće, onda umor! S mojim kovom i sposobnošću da platim cijenu u svom poslu, ako čak i za mene i dalje smatraju da nisam kvalificiran i smijene me, onda mislim da jedva da postoji ijedan starješina koji je kvalificiran!” Izbacuju li oni negativnost govoreći ove riječi? Postoji li među ovim rečenicama ijedna koja prenosi pokornost? Postoji li ijedan nagovještaj želje da se traga za istinom? Postoji li ikakvo promišljanje o sebi, poput: „Kažu da moj rad nije u skladu s mjerilom, pa što mi točno nedostaje? Koji stvarni posao nisam obavio? Koja očitovanja lažnog starješine pokazujem?” Jesu li promišljali o sebi na ovaj način? (Ne.) Dakle, kakva je priroda ovih riječi koje govore? Žale li se? Opravdavaju li se? Koja je svrha njihovog opravdavanja? Nije li to da bi dobili suosjećanje i razumijevanje ljudi? Ne žele li da više ljudi stane u njihovu obranu, da žale zbog nepravde koju su pretrpjeli? (Da.) Protiv koga onda galame? Ne raspravljaju li se s Bogom i ne galame li protiv Njega? (Da.) Takvim govorom oni se žale na Boga i protive Mu se. Njihova su srca ispunjena pritužbama, otporom i buntovništvom. I ne samo to, već im je cilj izbacivanjem negativnosti natjerati više ljudi da ih razumiju, da suosjećaju s njima, i natjerati više ljudi da razviju negativnost poput njih, potaknuti više ljudi da gaje pritužbe, otpor i prkos prema Bogu, ili da se bune protiv Njega, baš poput njih. Ne izbacuju li oni negativnost kako bi postigli taj cilj? Njihov je cilj jednostavno otkriti većem broju ljudi navodnu istinu o stvari i natjerati druge da vjeruju da im je nanesena nepravda, da je ono što su učinili bilo ispravno, da nisu trebali biti smijenjeni i da je njihova smjena bila pogreška; žele da više ljudi stane u njihovu obranu. Kroz to se nadaju da će vratiti svoj obraz, status i ugled. Svi lažni starješine i antikristi, nakon što su smijenjeni, izbacuju negativnost na ovaj način kako bi zadobili suosjećanje ljudi. Nijedan od njih ne može promisliti o sebi i spoznati sebe, priznati svoje pogreške, ili pokazati istinsko kajanje i pokajanje. Ova činjenica dokazuje da su svi lažni starješine i antikristi ljudi koji ne ljube istinu i uopće je ne prihvaćaju. Dakle, nakon što su otkriveni i eliminirani, ne mogu spoznati sebe kroz istinu i Božje riječi. Nitko ih nije vidio da pokazuju kajanje ili da imaju istinsku spoznaju o sebi, niti ih je itko vidio da pokazuju istinsko pokajanje. Čini se da niti stječu spoznaju o sebi, niti priznaju svoje pogreške. Sudeći prema ovoj činjenici, smjena lažnih starješina i antikrista potpuno je prikladna i nimalo nepravedna. Na temelju njihovog potpunog nedostatka promišljanja i spoznaje o sebi, kao i toga što su lišeni svakog kajanja, očito je da je njihova antikristovska narav ozbiljna i da uopće ne ljube istinu.

Neki lažni starješine, nakon što budu smijenjeni, uopće ne priznaju svoje pogreške, niti tragaju za istinom ili promišljaju o sebi i spoznaju sebe. Nemaju ni najmanje srce ni stav pokornosti. Umjesto toga, pogrešno shvaćaju Boga i žale se da se Bog prema njima odnosi nepravedno, trudeći se svim silama pronaći razne isprike i razloge da se opravdaju i obrane. Neki čak kažu: „Nikada prije nisam želio biti starješina jer sam znao da je to težak posao. Ako radiš dobro, ne dobivaš nagradu, a ako ne radiš dobro, budeš smijenjen i postaneš ozloglašen, odbačen od braće i sestara, i ostaneš bez imalo obraza. Kako bi se netko nakon toga mogao pojaviti pred drugima? Sada kada sam smijenjen, još sam uvjereniji da nije lako biti starješina ili djelatnik; to je težak i nezahvalan posao!” Što znači izjava „biti starješina ili djelatnik je težak i nezahvalan posao”? Postoji li ovdje ikakva namjera traganja za istinom? Nije li slučaj da su počeli mrziti činjenicu da je Božja kuća uredila da budu starješine ili djelatnici, i sada koriste takvu izjavu da zaluđuju druge? (Da.) Koje posljedice ova izjava može donijeti? Ove će riječi utjecati na um i razmišljanje većine ljudi te ometati njihovo poimanje i razumijevanje ove stvari. To je posljedica koju izbacivanje negativnosti donosi ljudima. Na primjer, ako ti nisi starješina i čuješ ovo, bit ćeš zapanjen, misleći: „Nije li to istina! Ne smijem biti izabran za starješinu. Ako budem, morat ću brzo pronaći svakakve razloge i isprike da odbijem. Reći ću da mi nedostaje kov i da ne mogu raditi posao.” Neki koji jesu starješine također su pogođeni ovom izjavom, misleći: „Kako zastrašujuće! Hoću li se i ja u budućnosti suočiti s istim ishodom kao oni? Ako će se stvari tako odvijati, apsolutno odbijam biti starješina.” Ometaju li ove negativne emocije i ova negativna izjava ljude? Jasno je da uzrokuju ometanje. Bez obzira na osobu, bilo da ima dobar ili loš kov, kada čuje ove riječi, nehotice će ih prvo primiti, i te će riječi zauzeti dominantno mjesto u njihovom umu i utjecati na njih u različitim stupnjevima. Koje su posljedice toga što su pogođeni? Većina ljudi neće moći ispravno pristupiti pitanju bivanja starješinom i smjene s te dužnosti, i neće imati stav pokornosti. Umjesto toga, imat će srce koje uvijek pogrešno shvaća Boga i čuva se od Njega, razvit će negativne emocije u vezi s ovim pitanjem i bit će posebno osjetljivi i uplašeni kada se to pitanje spomene. Kada ljudi pokazuju ovakva ponašanja, nisu li pali u Sotoninu kušnju i zaluđivanje? Jasno je da su ih zaludili i omeli ljudi koji izbacuju negativnost. Budući da stvari koje izbacuju ljudi koji izbacuju negativnost proizlaze iz ljudskih iskvarenih naravi i od Sotone, i budući da one nisu razumijevanje istine ili iskustveni uvidi stečeni pokoravanjem okruženjima koja Bog postavlja, oni koji ih čuju bivaju ometeni u različitim stupnjevima. Negativnost koju ljudi izbacuju uzrokuje neke štetne, uznemirujuće učinke na svakoga. Neki koji aktivno tragaju za istinom bit će manje povrijeđeni. Drugi, koji su bez ikakve otpornosti, ne mogu a da ne budu uznemireni i duboko povrijeđeni, čak i ako znaju da su te riječi pogrešne. Bez obzira na to što Bog kaže, kako On razgovara u zajedništvu o toj stvari, ili koje zahtjeve ima, oni sve to ignoriraju i umjesto toga drže na umu riječi onih koji izbacuju negativnost, uvijek upozoravajući sebe da ne popuštaju u svojoj budnosti, kao da su te negativne izjave njihov zaštitni kišobran, njihov štit. Bez obzira na to što Bog kaže, ne mogu se osloboditi svoje opreznosti i pogrešnog shvaćanja. Ti ljudi, koji nemaju ulazak u istinu ili Božje riječi, i koji ne razumiju istina-stvarnost, nemaju razlučivanja o tim negativnim izjavama, i neotporni su na njih. Na kraju bivaju sputani i vezani tim negativnim izjavama i više ne mogu prihvatiti Božje riječi. Nisu li time povrijeđeni? U kojoj su mjeri povrijeđeni? Ne mogu prihvatiti ili razumjeti Božje riječi, već umjesto toga smatraju negativne riječi, riječi nezadovoljstva, neposlušnosti i pritužbi koje ljudi izgovaraju kao pozitivne stvari, smatrajući ih svojim osobnim geslom koje drže blizu srca, i koristeći ih kao smjernice za svoj život, za protivljenje Bogu i prkošenje Njegovim riječima. Nisu li pali u Sotoninu mrežu? (Da.) Ti ljudi nehotice bivaju uhvaćeni u Sotoninoj mreži, i Sotona ih zarobljava. Negativne izjave koje ti ljudi izgovaraju o tako jednostavnoj stvari kao što je smjena s položaja ipak imaju goleme utjecaje na druge. Za to postoji dublji uzrok: oni koji prihvaćaju te negativne izjave već su bili puni predodžbi i uobrazilja – pa čak i nekih pogrešnih shvaćanja i opreznosti – o tome što znači biti starješina. Iako ta pogrešna shvaćanja i opreznost nisu bili potpuno oblikovani u njihovoj glavi, nakon što su čuli te negativne izjave, još su uvjereniji da su njihova opreznost i pogrešna shvaćanja ispravni; osjećaju da imaju još više razloga vjerovati da biti starješina donosi sa sobom mnogo nesreće, a ne mnogo dobrih stvari, i da apsolutno ne bi trebali postati starješine ili djelatnici kako bi izbjegli da budu smijenjeni i odbačeni zbog činjenja pogrešaka. Nisu li oni potpuno zaluđeni i pod utjecajem onih koji izbacuju negativnost? Samo negativne izjave koje izgovori osoba koja je smijenjena, kao i njeni osjećaji neposlušnosti i nezadovoljstva, mogu uzrokovati tako značajne utjecaje i štetu ljudima. Što vi mislite – je li ozbiljan problem to što su negativne emocije koje ljudi izbacuju pune atmosfere smrti? (Da, ozbiljno je.) Što ga čini tako ozbiljnim? To što savršeno udovoljava duboko ukorijenjenoj opreznosti ljudi prema Bogu i pogrešnim shvaćanjima Boga, dok istovremeno odražava stanja ljudi u kojima pogrešno shvaćaju i sumnjaju u Boga, kao i njihov unutarnji stav prema Njemu. Stoga, izjave koje šire oni koji izbacuju negativnost izravno pogađaju ljude u slabu točku, i ljudi ih u potpunosti prihvaćaju, padajući tako potpuno u Sotoninu mrežu da se ne mogu osloboditi. Je li to dobra ili loša stvar? (Loša stvar.) Koje su posljedice ovoga? (To navodi ljude da izdaju Boga.) (To navodi ljude da se čuvaju od Boga i pogrešno Ga shvaćaju, da se u svojim srcima udalje od Boga, da negativno pristupaju svojim dužnostima i da se boje prihvatiti važne zadatke. Postaju zadovoljni obavljanjem uobičajenih dužnosti i tako propuštaju mnoge prilike da budu usavršeni.) Mogu li se takvi ljudi spasiti? (Ne.)

Pavao je prije dvije tisuće godina iznio mnoga gledišta i napisao mnoga pisma. U tim je pismima izrekao mnogo zabluda. Budući da ljudima nedostaje razlučivanje, oni koji čitaju Bibliju posljednje dvije tisuće godina pretežno su prihvaćali Pavlove misli i gledišta, ostavljajući po strani riječi Gospodina Isusa, ne prihvaćajući istine od Boga. Mogu li oni koji prihvaćaju Pavlove misli i gledišta doći pred Boga? Mogu li prihvatiti Njegove riječi? (Ne.) Ako ne mogu prihvatiti Božje riječi, mogu li se odnositi prema Bogu kao prema Bogu? (Ne.) Kada Bog stigne i stane pred njih, mogu li Ga prepoznati? Mogu li Ga prihvatiti kao svog Boga i Gospodina? (Ne.) Zašto ne mogu? Pavlove lažne misli i gledišta ispunili su srca ljudi, tvoreći svakakve teorije i izreke. Kada ljudi koriste te stvari da procjenjuju Boga, Njegovo djelo, Njegove riječi, Njegovu narav i Njegov stav prema ljudima, oni više nisu iskvareni ljudi običnog, jednostavnog tipa, već stoje nasuprot Bogu, pomno Ga ispitujući i analizirajući, i postajući neprijateljski raspoloženi prema Njemu. Može li Bog spasiti takve ljude? (Ne.) Ako ih Bog ne spasi, hoće li i dalje imati priliku primiti spasenje? Božje predodređenje i odabir dali su ljudima priliku, ali ako je nakon Božjeg predodređenja i odabira put koji ljudi odaberu onaj koji slijedi Pavla, postoji li ta prilika za spasenje i dalje? Neki ljudi kažu: „Bog me je predodredio i odabrao, tako da sam već u sigurnoj zoni. Sigurno ću biti spašen.” Drže li te riječi vodu? Što znači biti predodređen i odabran od Boga? To znači da si ti postao kandidat za spasenje, ali hoćeš li biti spašen ovisi o tome koliko dobro težiš i jesi li odabrao ispravan put. Hoće li svi kandidati na kraju biti odabrani i spašeni? Ne. Isto tako, ako ljudi prihvate osjećaje, kao što su neposlušnost, nezadovoljstvo i pritužbe, ili opaske, misli i gledišta koje izražavaju oni koji izbacuju negativnost, i njihova su srca ispunjena i opsjednuta tim negativnim stvarima, to ne znači da se samo malo slažu – to znači da ih u potpunosti prihvaćaju i žele živjeti po tim stvarima. Kada ljudi žive prema tim negativnim stvarima, kakav postaje njihov odnos s Bogom? Pretvara se u antagonistički odnos. To nije odnos između Stvoritelja i stvorenih bića, niti odnos između Boga i iskvarenog čovječanstva, a zasigurno nije odnos između Boga i onih koji primaju spasenje. Umjesto toga, pretvara se u odnos između Boga i Sotone, između Boga i Njegovih neprijatelja. Dakle, hoće li ljudi moći primiti spasenje dolazi pod znak pitanja i postaje neizvjesno. Negativne izjave koje iznose oni koji su smijenjeni ispunjene su pritužbama, pogrešnim shvaćanjima, opravdanjima i obranama; čak govore neke stvari koje zaluđuju i privlače ljude k njima. Nakon što čuju te izjave, ljudi razvijaju pogrešna shvaćanja i opreznost prema Bogu, pa čak se i u svojim srcima udaljavaju od Njega i odbacuju Ga. Stoga, kada takvi ljudi izbacuju negativnost, treba ih odmah ograničiti i zaustaviti. Njihova nesposobnost da situacije koje doživljavaju prihvate od Boga, da tragaju za istinom i da se pokore Bogu njihov je vlastiti problem, i ne bi im se smjelo dopustiti da utječu na druge. Ako to ne mogu prihvatiti, neka to postupno prihvate i riješe sami. Ali ako izbacuju negativnost i utječu na normalan ulazak drugih ljudi i ometaju ga, moraju se pravovremeno zaustaviti i ograničiti. Ako ih se ne može ograničiti i oni nastave izbacivati negativnost kako bi zaluđivali i privlačili ljude na svoju stranu, onda ih treba odmah ukloniti. Ne bi im se smjelo dopustiti da nastave ometati crkveni život.

2. Izbacivanje negativnosti dok se odbija prihvatiti orezivanje

Postoji još jedna situacija u kojoj su ljudi skloni izbacivati negativnost: kad se suoče s orezivanjem i ne mogu prihvatiti neke riječi orezivanja, u srcu će gajiti neposluh, nezadovoljstvo i ogorčenost, a ponekad čak i osjećati da im je nanesena nepravda. Vjeruju da im je nanesena nepravda: „Zašto mi nije dopušteno da se objasnim ili razjasnim? Zašto me se neprestano orezuje?” Kakvu negativnost ti ljudi obično izbacuju? Također traže razloge da se opravdaju i obrane. Umjesto da analiziraju, nadomjeste ili isprave svoje pogreške, oni iznose svoje razloge, govoreći stvari poput toga zašto nešto nisu dobro učinili, koji su uzroci iza toga, koji su bili objektivni čimbenici i uvjeti i kako to nisu učinili namjerno; koriste te izgovore da se opravdaju i obrane kako bi postigli svoj cilj odbijanja orezivanja. Ti ljudi ne priznaju da je orezivanje ispravno i analiziraju događaj orezivanja s mnogim drugim ljudima, pokušavajući jasno objasniti stvar pred svima. Čak šire ideje poput: „Ovakvo će orezivanje obeshrabriti ljude da vrše svoje dužnosti. Nitko više neće biti voljan vršiti svoje dužnosti. Ljudi neće znati kako nastaviti i neće imati put primjene.” Postoje čak i neki ljudi koji naizgled razgovaraju u zajedništvu o tome kako prihvaćaju orezivanje, ali zapravo koriste taj razgovor da se opravdaju i obrane, navodeći sve više ljudi da vjeruju kako Božja kuća uopće ne uzima u obzir osjećaje ljudi u načinu na koji postupa s njima i da čak i mala pogreška može rezultirati orezivanjem. Oni koji su skloni izbacivati negativnost nikada ne promišljaju o sebi. Čak i kad se suoče s orezivanjem, ne promišljaju o prirodi svojih pogrešaka ili o onome što ih je uzrokovalo. Ne analiziraju ta pitanja, već se umjesto toga dosljedno raspravljaju, opravdavaju i brane. Neki ljudi čak kažu: „Prije nego što sam bio orezan, osjećao sam da postoji put koji treba slijediti. Ali kad sam orezan, postao sam zbunjen. Više ne znam kako primjenjivati ni kako vjerovati u Boga i ne vidim put naprijed.” Drugima također govore: „Morate jako paziti da ne budete orezani; to je tako bolno, kao da vam gule kožu. Ne slijedite moj stari put. Pogledajte što je od mene postalo nakon što sam orezan. Zaglavio sam, ne mogu ni naprijed ni natrag; ništa što učinim nije ispravno!” Jesu li te riječi ispravne? Ima li u njima išta problematično? (Da. Opravdavaju se i raspravljaju, govoreći da nisu učinili ništa loše.) Koja se poruka prenosi kroz to opravdavanje i raspravljanje? (Govore da Božja kuća griješi što orezuje ljude.) Neki ljudi kažu: „Prije orezivanja, osjećao sam kao da imam put koji treba slijediti, ali nakon orezivanja, ne znam što da radim.” Zašto ne znaju što da rade nakon što su orezani? Koji je razlog tome? (Kad se suoče s orezivanjem, ne prihvaćaju istinu niti pokušavaju spoznati sebe. Gaje neke predodžbe i ne tragaju za istinom da ih riješe. To ih ostavlja bez puta. Umjesto da pronađu uzrok u sebi, tvrde suprotno, da ih je orezivanje navelo da izgube put.) Nije li to prebacivanje krivnje? To je kao da kažu: „Ono što sam učinio bilo je u skladu s načelima, ali tvoje orezivanje jasno pokazuje da mi ne dopuštaš da postupam u skladu s načelima. Pa, kako bih onda trebao primjenjivati u budućnosti?” To je ono što misle ljudi koji govore takve stvari. Prihvaćaju li oni orezivanje? Prihvaćaju li činjenicu da su pogriješili? (Ne.) Ne znači li ta izjava zapravo da znaju kako bezobzirno činiti nedjela, ali kad su orezani i od njih se traži da postupaju u skladu s načelima, ne znaju što da rade i postanu zbunjeni? (Da.) Pa, kako su onda prije postupali? Kad se netko suoči s orezivanjem, nije li to zato što nije postupao u skladu s načelima? (Da.) Oni bezobzirno čine nedjela, ne tragaju za istinom i ne postupaju u skladu s načelima ili pravilima Božje kuće, pa bivaju orezani. Svrha je orezivanja omogućiti ljudima da tragaju za istinom i postupaju u skladu s načelima, kako bi ih se spriječilo da ponovno bezobzirno čine nedjela. Međutim, kad se suoče s orezivanjem, ti ljudi kažu da više ne znaju kako postupati ni kako primjenjivati – sadrže li te riječi ikakav element samospoznaje? (Ne.) Oni nemaju namjeru spoznati sebe ili tragati za istinom. Umjesto toga, impliciraju: „Prije sam jako dobro vršio svoje dužnosti, ali otkad si me ti orezao, bacio si moje misli u nered i zbunio moj pristup dužnostima. Sada moje razmišljanje nije normalno i nisam više tako odlučan ni odvažan kao prije, nisam tako hrabar, a sve je to zbog orezivanja. Otkad sam orezan, srce mi je duboko ranjeno. Zato moram reći drugima da budu jako oprezni kad vrše svoje dužnosti. Ne smiju otkrivati svoje mane ni posrtati; ako posrnu, bit će orezani, a onda će postati plašljivi i izgubit će polet koji su nekoć imali. Njihov će odvažni duh biti znatno otupljen, a njihova mladenačka hrabrost i želja da daju sve od sebe nestat će, ostavljajući ih slabim kukavicama, koje se boje vlastite sjene i osjećaju da ništa što čine nije ispravno. Više neće osjećati Božju prisutnost u svojim srcima i osjećat će se sve udaljenijima od Njega. Čak će se i molitva i vapaj Bogu činiti neuslišanima. Osjećat će da nemaju istu vitalnost, polet i ljupkost, pa će čak početi i prezirati sami sebe.” Jesu li to iskrene riječi koje je u zajedništvu izrekla osoba s iskustvom? Jesu li iskrene? Izgrađuju li ljude duhovno ili koriste ljudima? Nije li to samo iskrivljavanje činjenica? (Da, te su riječi prilično apsurdne.) Oni kažu: „Ne slijedite moje stope niti ponavljajte moj stari put! Vi me sada vidite kao prilično mirnog, ali zapravo sam se samo uplašio nakon onog orezivanja i nisam više tako slobodan i nesputan kao prije.” Kakav učinak te riječi imaju na slušatelje? (Čine ljude opreznijima prema Bogu, navodeći ih da postupaju oprezno iz straha od orezivanja.) Imaju takav negativan učinak. Nakon što to čuju, ljudi će pomisliti: „Pričaj mi o tome! Jedan mali propust i završiš orezan – ne možeš ništa učiniti da to spriječiš! Zašto je tako teško vršiti dužnosti u Božjoj kući? Uvijek se govori o istina-načelima – to je stvarno zahtjevno! Zar nije u redu samo živjeti jednostavan, miran život? To nije visok zahtjev ni ekstravagantna nada, ali zašto je to tako teško postići? Stvarno se nadam da neću biti orezan. Ja sam vrlo plašljiva osoba; obično, kad me ljudi mrko gledaju i govore glasno, srce mi počne snažno lupati. Ako se zaista suočim s orezivanjem i riječi budu tako stroge, analizirajući činjenice na taj način, kako bih to mogao podnijeti? Zar ne bih imao noćne more? Svi kažu da je orezivanje dobro, ali ne vidim kako je to istina. Nije li se ona osoba uplašila? Da sam ja orezan, i ja bih se uplašio.” Nije li to učinak uzrokovan riječima onih koji izbacuju negativnost? Je li taj učinak pozitivan ili negativan? (Negativan.) Te negativne izjave mogu nanijeti ogromnu štetu onima koji su voljni težiti istini! Dakle, recite Mi, jesu li oni koji često izbacuju negativnost i šire smrt Sotonine sluge? Jesu li to ljudi koji ometaju rad crkve? (Da.)

Neki ljudi postupaju prema vlastitim idejama i krše načela. Nakon orezivanja, osjećaju da su, unatoč tako napornom radu i plaćenoj cijeni, ipak orezani, pa im se srca ispune neposluhom i ne prihvaćaju razotkrivanje ili analizu. Vjeruju da je Bog nepravedan i da je Božja kuća nepravedna prema njima, jer tako korisna i talentirana osoba kao što su oni, koja podnosi toliko patnje i plaća tako visoku cijenu, ostaje nepohvaljena od Božje kuće i čak biva orezana. Iz njihovog neposluha proizlaze pritužbe i oni će izbaciti svoju negativnost: „Kako ja to vidim, nema ničeg težeg od vjerovanja u boga; stvarno je teško primiti neke blagoslove i uživati malo milosti. Platio sam tako visoku cijenu, a orezan sam jer sam jednu stvar loše učinio. Ako netko poput mene nije dorastao zadatku, tko bi mogao biti? Nije li bog pravedan? Zašto ja nisam u stanju prepoznati njegovu pravednost? Kako je božja pravednost tako nespojiva s ljudskim predodžbama?” Oni ne analiziraju što su učinili protivno načelima ni koje su iskvarene naravi otkrili. Ne samo da im nedostaje i najmanji trag kajanja ili pokornosti – oni čak otvoreno osuđuju i opiru se. Nakon što čuju takvu izjavu, većina ljudi počne donekle suosjećati s njima i nađe se pod njihovim utjecajem: „Istina je, zar ne? Vjeruje u Boga dvadeset godina a ipak se suočio s takvim orezivanjem. Ako netko tko vjeruje dvadeset godina ne mora nužno biti spašen, onda ljudi poput nas imaju još manje nade.” Nisu li otrovani? Jednom kad se negativnost izbaci, otrov je posijan, poput sjemena posađenog u ljudska srca, koje hvata korijen, klija, cvjeta i donosi plod u njihovim umovima. Prije nego što to i shvate, ljudi su otrovani, i u njima se javljaju otpor i pritužbe protiv Boga. Kad budu orezani, ti ljudi postaju neposlušni prema Bogu i nezadovoljni načinom na koji je Božja kuća postupila s njima. Umjesto da usvoje stav pokajanja i ispovijedi, oni se raspravljaju, opravdavaju i brane. Na sve strane trube o tome koliko su teškoća podnijeli, kakav su posao obavili i koje su dužnosti vršili tijekom mnogih godina vjere, te kako se sada, umjesto da primaju nagrade, suočavaju s orezivanjem. Ne samo da iz orezivanja ne uspijevaju prepoznati vlastitu iskvarenost i pogreške koje su počinili, već šire i ideju da je način na koji je Božja kuća postupila s njima nepravedan i nerazuman, da se s njima ne bi trebalo tako postupati, a ako se postupa, onda Bog nije pravedan. Razlog zašto izbacuju tu negativnost jest taj što ne mogu prihvatiti orezivanje ni činjenicu da su pogriješili, a još manje prihvaćaju ili priznaju činjenicu da su nanijeli štetu ulasku u život braće i sestara te radu crkve. Vjeruju da su postupili ispravno i da je Božja kuća pogriješila što ih je orezala. Izbacivanjem negativnosti, žele reći ljudima da je Božja kuća nepravedna u postupanju s ljudima: jednom kad netko pogriješi, Božja kuća će to iskoristiti kao oružje protiv njih, uhvatiti se za taj problem i nemilosrdno ih orezivati, do te mjere da postanu popustljivi i misle da nisu dali nikakav doprinos, da više nemaju nikoga tko ih idolizira, da više ne cijene sami sebe i da se više ne usuđuju tražiti nagrade od Boga – tek tada će Božja kuća postići svoj cilj. U izbacivanju te negativnosti njihov je cilj pridobiti više ljudi da stanu u njihovu obranu, da navedu više ljudi da shvate „pravu istinu” i da vide koliko su patnje podnijeli tijekom mnogih godina vjerovanja u Boga, koliko su njihovi doprinosi bili značajni i koliko su kvalificirani te koliko su iskusni vjernici. Time žele pridobiti druge da stanu na njihovu stranu u zajedničkom protivljenju pravilima Božje kuće i orezivanju koje im je Božja kuća zadala. Nije li to po prirodi privlačenje ljudi na svoju stranu? (Da.) U izbacivanju negativnosti na ovaj način njihov je cilj privući ljude na svoju stranu i zaluđivati ih, i oni ometaju rad crkve kako bi dali oduška svojoj ogorčenosti. Bez obzira na konačni učinak koji to ima na ljude nakon što su izbacili svoju negativnost, učinak i posljedica su da su ljudi zaluđeni i ometeni, da im je nanesena šteta. To nije duhovno izgrađujuće. To je negativan učinak.

To su u osnovi vrste negativnosti koje ljudi izbacuju kad se suoče s orezivanjem. Ne mogu prihvatiti orezivanje te su u srcu nezadovoljni i neposlušni, nesposobni prihvatiti to od Boga. Njihova prva reakcija nije tragati za istinom u vezi s orezivanjem te promišljati o sebi, spoznavati i analizirati sebe, kako bi vidjeli što su točno pogriješili, jesu li njihovi postupci bili u skladu s načelima, zašto ih je Božja kuća orezala i je li takvo postupanje prema njima bilo posljedica osobne ogorčenosti ili je bilo pravedno i razumno. Njihova prva reakcija nije tražiti te stvari – umjesto toga, njihova je prva reakcija osloniti se na svoje kvalifikacije, podnesene teškoće i izdatke kako bi se suprotstavili orezivanju. Čineći to, sve što se javi u njihovim srcima neminovno će biti negativno, bez ičega pozitivnog. Dakle, kad razgovaraju u zajedništvu o svojim osjećajima i shvaćanju nakon što su orezani, oni zasigurno izbacuju negativnost i šire predodžbe. Izbacivanje negativnosti i širenje predodžbi trebalo bi odmah zaustaviti i ograničiti, a ne popuštati im i ignorirati ih. Te negativne stvari će sprječavati, ometati i štetiti ulasku u život svake osobe, i ne mogu igrati pozitivnu ulogu, a još manje mogu potaknuti ljude na odanost Bogu ili na odano vršenje svojih dužnosti. Stoga, kad takvi ljudi izbacuju negativnost, oni ometaju crkveni život i trebalo bi ih ograničiti.

3. Izbacivanje negativnosti kada su ugled, status i interesi narušeni

Osim izbacivanja negativnosti nakon što su smijenjeni ili orezani, u kojim drugim situacijama ljudi izbacuju negativnost? (Kad su interesi ljudi narušeni i osjećaju da su pretrpjeli gubitak.) (Neki ljudi vrše svoje dužnosti dugi niz godina, ali kad se razbole ili nesreće pogode njihove obitelji, kažu: „Što sam dobio vjerujući u Boga toliko godina?”) Uobičajena „uzrečica” negativaca je: „Što sam dobio?” Koje druge situacije postoje? (Neki ljudi ne samo da ne uspijevaju postići rezultate u svojim dužnostima, već često griješe, pa kažu: „Zašto Bog prosvjetljuje druge, a ne mene? Zašto im je Bog dao tako dobar kov, dok je moj kov tako loš?” Umjesto da promišljaju o vlastitim problemima, prebacuju odgovornost na Boga, govoreći da ih Bog nije prosvijetlio ni usmjerio, a onda se neprestano žale na Boga.) Tvrde da je Bog nepravedan, pitajući zašto On prosvjetljuje i daruje milost drugima, a ne njima, gunđajući zašto ne postižu rezultate u svojim dužnostima – oni se žale. Primjeri koje ste naveli su dobri. Ima li još? (Neki ljudi postanu puni ogorčenosti kad se njihova zaduženja u dužnosti prilagode, pitajući se zašto se to dogodilo i sumnjajući da ih starješine i djelatnici ciljaju i otežavaju im stvari.) Osjećaju li da ih Božja kuća gleda svisoka? (Da.) Neki ljudi koji ne obavljaju stvaran posao bivaju smijenjeni i eliminirani, i osjećaju da su im ugled i status narušeni. Da bi izlili svoje nezadovoljstvo, uvijek ogovaraju iza leđa: „Vjerujem u boga kratko vrijeme, moja sposobnost shvaćanja nije dobra i lošeg sam kova. Ne mogu se mjeriti s drugima. Ako kažu da nisam sposoban, onda sigurno nisam!” Naizgled, priznaju svoje nedostatke, ali zapravo pokušavaju povratiti izgubljene koristi, neprestano gunđajući i govoreći stvari kako bi zadobili suosjećanje ljudi i naveli ih da osjećaju da je Božja kuća nepravedna. Čim su njihovi interesi narušeni, postaju bezvoljni i uvijek se nadaju da će nadoknaditi svoje gubitke i dobiti kompenzaciju. Ako to ne dobiju, gube vjeru u Boga i više ne znaju kako vjerovati u Njega, govoreći stvari poput: „Prije sam mislio da je vjerovanje u boga sjajno i da će obavljanje posla kao starješina ili djelatnik u crkvi sigurno donijeti velike blagoslove. Nikad nisam očekivao da ću biti smijenjen i eliminiran te odbačen od drugih. Da se tako nešto može dogoditi u božjoj kući! Nije svatko tko vjeruje u boga nužno dobra osoba, i ne predstavlja nužno sve što božja kuća čini boga ili pravdu.” Kakva je priroda ovakvih izjava? Njihove riječi, i izričito i prešutno, prenose napad. Prenose osudu i otpor. Naizgled, čini se da ciljaju određenog starješinu ili crkvu, ali ono na što uistinu ciljaju u svom srcu ciljaju jesu Bog, Njegove riječi te upravne odluke i pravila Njegove kuće. Oni čisto daju oduška svojoj ogorčenosti. Zašto daju oduška svojoj ogorčenosti? Osjećaju da su pretrpjeli gubitak; u srcu osjećaju nepravdu i nezadovoljstvo te žele tražiti stvari i dobiti kompenzaciju. Iako negativnost koju takvi ljudi izbacuju ne predstavlja značajnu prijetnju većini, te odvratne riječi su poput dosadnih muha ili stjenica koje stvaraju umjereno ometanje u glavama ljudi. Većina ljudi osjeća odbojnost i averziju kad čuje te riječi, ali neizbježno će biti onih istog kova kao takvi ljudi, onih s istim naravima, suštinama i sklonostima, koji su istog kova kao i ti ljudi, i koji su pod njihovim utjecajem i ometanjem. To je neizbježno. Štoviše, neki ljudi malenog duhovnog rasta kojima nedostaje razlučivanje mogu biti ometeni tim negativnim primjedbama, a njihova vjera u Boga može biti pod utjecajem. Ti ljudi već ne znaju čemu točno služi vjera u Boga, nejasne su im istine o vizijama, a i njihova sposobnost shvaćanja istine je slaba. Kad čuju te negativne izjave, vrlo je vjerojatno da će ih nehotice prihvatiti i tako trpjeti njihov utjecaj. Te su riječi otrov. Lako se mogu usaditi u srca ljudi. Jednom kad netko prihvati te negativne primjedbe, kad ga Božja kuća zamoli da obavi dužnost, on odgovara ravnodušno. Kad Božja kuća zatraži njihovu suradnju na nekom zadatku, oni su mlaki. Prihvatit će ga samo ako im se prohtije; inače neće, uvijek s raznim razlozima i izgovorima. Prije nego što su čuli te negativne primjedbe, bilo je malo iskrenosti u njihovoj vjeri u Boga i imali su donekle pozitivan, proaktivan stav pri vršenju svojih dužnosti. Ali nakon što su čuli te negativne primjedbe, postaju ravnodušni, a hladni su i prema svojoj braći i sestrama. Oprezni su prema njima. Kad im crkva uredi da obave dužnost, oni je stalno izbjegavaju i opetovano odguruju, pokazujući veliku pasivnost. Prije su redovito dolazili na okupljanja, ali nakon što su čuli te primjedbe, njihovo prisustvo postaje neredovito – dođu kad su dobro raspoloženi, a ne dođu kad nisu. Ako se kod kuće dogodi nešto neugodno, brinu se da bi se mogla dogoditi neka nesreća, pa više prisustvuju okupljanjima i više čitaju Božje riječi. Ako su oduševljeni, sretni i dirnuti nakon čitanja Božjih riječi, čak će i ponuditi nešto novca. Ali kad se stvari kod kuće smire, opet prestaju dolaziti na okupljanja. Kad braća i sestre pokušaju s njima razgovarati u zajedništvu u nadi da će ih podržati, oni nalaze izgovore da odbiju; a kad braća i sestre odu do njihove kuće, neće otvoriti vrata, čak i kad su očito kod kuće. Što se ovdje događa? Bili su pod utjecajem tih negativnih primjedbi – otrovani su i vjeruju da vjernici u Boga nisu pouzdani. U početku su tim ljudima prilično vjerovali, a kad su čitali Božje riječi, mislili su: „Ovo su Božje riječi, ovi ljudi su moja braća i sestre, ovo je Božja kuća – kako divno!” Ali nakon što su čuli negativne primjedbe koje su širili određeni ljudi, promijenili su se. Nisu li bili pod utjecajem? Nije li njihovom ulasku u život učinjena šteta? (Da.) Tko je utjecao na njih? Ljudi koji izbacuju negativnost, oni koji su izrekli te primjedbe. Ako netko još nije položio čvrst temelj na istinitom putu ili jeo i pio Božje riječi do te mjere da razumije istinu, lako može biti pod utjecajem negativnih stvari. A posebno oni koji nemaju sposobnost shvaćanja istine, već jednostavno promatraju trendove, promatraju situaciju i gledaju površinske pojave – oni još lakše bivaju poneseni negativnim riječima. Pogotovo kad čuju ljude kako govore zablude poput: „božja kuća nije nužno pravedna i nije sve što božja kuća čini pozitivno”, njihova opreznost raste još više. Izjavu koja je u skladu s istinom nije uvijek lako prihvatiti, ali negativna izjava, apsurdna izjava, izjava koja proturječi istini – one se mogu previše lako ukorijeniti u srcima ljudi, a njihovo uklanjanje nije lako. Ljudima je tako teško prihvatiti istinu, a tako lako prihvatiti zablude!

Neki ljudi s lošom ljudskosti pridaju veliku važnost vlastitom ugledu, slavi, tjelesnom užitku te osobnoj imovini i interesima. Kad njihov ugled, status i izravni interesi pretrpe gubitke, oni to ne prihvaćaju od Boga, niti prihvaćaju okruženje koje im je Bog priredio, te se ne mogu odreći tih stvari i zanemariti svoj osobni dobitak i gubitak. Umjesto toga, koriste razne prilike da izliju svoje nezadovoljstvo i neposluh te da izbace svoje negativne emocije, čineći da neki ljudi uslijed toga teško pate. Stoga, kad takvi ljudi izbacuju negativnost, crkveni starješine moraju prvo odmah shvatiti situaciju te pravovremeno zaustaviti i ograničiti te ljude. Naravno, crkveni starješine bi također trebali proaktivno razotkrivati te ljude i razgovarati u zajedništvu s braćom i sestrama o tome kako ih razlučiti, i zašto govore te negativne i apsurdne stvari, kao i kako postupati s tim riječima i razlučiti ih kako bi se spriječilo da čovjek bude zaluđen te da mu nanesu ozbiljnu štetu. Nužno je biti u stanju razlučiti i analizirati takve ljude te ih na taj način izbjegavati i odbacivati, i više ne biti zaluđen od njih. To je posao koji bi crkveni starješine trebali obavljati. Naravno, ako obična braća i sestre otkriju takve ljude i razluče bit njihove ljudskosti, trebali bi se također držati podalje od njih. Ako nemaš dovoljnu sposobnost oduprijeti im se, ili dovoljan rast da ih podržiš, pomogneš im i promijeniš ih, i ako osjećaš da ne možeš izdržati njihove negativne primjedbe i njihove riječi nezadovoljstva i neposluha, najbolji je pristup držati se podalje. Ako osjećaš da si vrlo jak, da imaš nešto rasta i da možeš primijeniti razlučivanje i ostati nepromijenjen bez obzira na to što netko kaže, da bez obzira na to koliko je teška negativnost koju izbacuju, to neće promijeniti tvoju vjeru u Boga, da možeš razlučiti takve ljude, i da ih također možeš razotkriti i zaustaviti kad izbacuju negativnost – onda ih ne trebaš izbjegavati niti se čuvati od njih. Ali ako osjećaš da nemaš takav rast, put i načelo za postupanje s takvim ljudima jest držati se podalje od njih. Je li to lako postići? (Da.) Neki ljudi kažu: „Mogu li ih tolerirati, podnositi i opraštati im?” I to je u redu, i nije pogrešno, ali to nije najvažnija ni najbolja primjena. Recimo da ih podnosiš, toleriraš i popuštaš im, i na kraju te oni zalude i privuku na svoju stranu. I pretpostavimo da bez obzira na to kako te Božja kuća opskrbljuje i podržava, ti to ne osjećaš; ili da kad čitaš Božje riječi, često si pod utjecajem njihovih misli i primjedbi, i čim pomisliš na nešto što su rekli, tvoj je um pogođen i nisi u stanju nastaviti čitati. A kad braća i sestre razgovaraju u zajedništvu o svom razumijevanju istine – posebno kad razgovaraju o razlučivanju primjedbi takvih ljudi – opet si pod utjecajem i pogođen njihovim riječima, što uzrokuje nered u tvom umu. Ako je to slučaj, onda bi se trebao držati podalje od takvih ljudi. Tvoja tolerancija i strpljivost bit će neučinkovite i nisu najbolji način obrane od takvih ljudi. Recimo da tvoja tolerancija i strpljivost nisu prikriveno, vanjsko ponašanje, već da zapravo imaš dovoljno rasta da se suočiš s takvim ljudima. Bez obzira na to što kažu, čak i ako ne progovoriš, još uvijek ih možeš razlučiti u svom srcu; u stanju si pokazati suzdržanost prema njima i ignorirati ih, ali bilo koje negativne riječi ili riječi nerazumijevanja i pritužbe na Boga koje kažu neće ni najmanje utjecati na tvoju vjeru u Boga, niti će utjecati na tvoju odanost u vršenju tvoje dužnosti ili tvoju pokornost Bogu. U tom slučaju, možeš ih tolerirati i podnositi. Koje je načelo primjene tolerancije i strpljivosti? Ne trpjeti štetu. Ignoriraj ih, pusti ih da govore što god žele – na kraju krajeva, takvi su ljudi samo nerazumni smutljivci i besramno su tvrdoglavi. Bez obzira na to kako s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, oni je neće prihvatiti; oni su od đavla i Sotone, i beskorisno je razgovarati s njima. Stoga, prije nego što ih Božja kuća ukloni i pozabavi se s njima, ako imaš rast da ih toleriraš i podnosiš a da ne trpiš štetu, to je najbolje. Usvajate li vi obično ovo načelo tolerancije i strpljivosti? Trpite svakakve ljude, ali ponekad niste pažljivi i malo vas zalude; poslije toga postanete svjesni toga, osjećate krivnju pred Bogom, molite se nekoliko dana i preokrenete svoje stanje, i približite se Bogu. Većinu vremena, možete jasno vidjeti da takvi ljudi nisu dobri i da su od đavla. Iako možeš imati normalnu interakciju s njima, u nutrini si udaljen i osjećaš odbojnost prema njima. Bez obzira na to što kažu ili koje negativne primjedbe i stavove iznose, oglušiš se na to, ignorirajući, i misliš: „Govori što god hoćeš. Mogu te razlučiti. Jednostavno se ne družim s ljudima poput tebe.” Je li to načelo koje vi slijedite većinu vremena kad se bavite takvim stvarima? Postići ovo također nije loše; nije lako i zahtijeva razumijevanje nekih istina i posjedovanje određenog rasta. Ako nemaš čak ni tu razinu rasta, onda nećeš moći ostati postojan i nećeš dobro vršiti svoju dužnost.

4. Izbacivanje negativnosti kada je uništena želja za dobivanjem blagoslova

Izbacivanje negativnosti ima još jedno očitovanje. Neki kažu: „Vjerujem u Boga toliko godina, i što sam dobio?” Kada takvi ljudi izbacuju negativnost, glavna stvar koju kažu je: „Što sam dobio?” – što znači da nisu dobili ništa. Vjeruju da je posebno teško dobiti neke koristi ili blagoslove od Božje kuće ili od Boga dok vjeruju u Njega, i da ljudi moraju pružiti ogromnu ljubav i imati nevjerojatnu izdržljivost, a ne biti željni brzih rezultata. Što se tiče Božjih riječi koje razotkrivaju ljude, orezuju ljude, pročišćavaju ljude i čiste ljudsku iskvarenost, oni vjeruju da je to samo površna, visokoparna retorika kojoj se ne može apsolutno vjerovati; misle da će, ako budu primjenjivali prema Božjim riječima, stvarno pretrpjeti veliki gubitak. Misle da je dobivanje koristi i prednosti te ostvarivanje njihovih težnji i želja najvažnija stvar u svakom trenutku, a primjenjuju li istinu ili ne, uopće nije ključno – vjeruju da je dovoljno sve dok ne čine zlo i da ih crkva neće eliminirati. Kako se većina ljudi osjeća nakon što čuje ove negativne riječi? Odobravaju li ih u sebi i slažu li se s tim riječima, ili osjećaju neki prijezir prema tim riječima i misle da su ti ljudi sebični, vrijedni prijezira, opaki i podli, te ih mogu razlučiti, razotkriti i ograničiti, sprječavajući ih da nastave širiti negativnost i smrt? Osjeća li većina ljudi odbojnost i osuđuje li takve negativne riječi, ili ih one mogu zaluditi i učiniti negativnima? Neki ljudi, nakon što čuju te riječi i vide da su praznih ruku, pomisle: „Nije li to istina! Ni ja nisam ništa dobio. U Božjoj kući dobivam samo tri obroka dnevno, stalno sam zaposlen i stvarno nisam dobio ništa drugo.” Imate li vi takve misli? Osjećate li se isto? Oni koji razumiju istinu reći će: „Kako to mislite da niste ništa dobili? Toliko smo toga dobili od Boga! Shvatili smo toliko istina!” Ali neki se ljudi možda neće složiti s njima, govoreći: „Ne čini se baš realnim reći da smo dobili ‚toliko toga’. Dobili smo samo malo milosti, neke prilike da vršimo svoje dužnosti, razumjeli smo neke doktrine o tome kako se vladati, upoznali smo mnogo braće i sestara iz različitih mjesta i znatno proširili svoje vidike. To se računa samo kao da smo dobili malo.” U koju od ovih kategorija vi spadate? Ima ljudi u svim ovim kategorijama, zar ne? (Da.) O ovome ćemo raspravljati s dva stajališta. Prvo, razgovarajmo o tome što se događa s onima koji uvijek vjeruju u Boga radi dobivanja milosti – vjeruju li oni u Boga kako bi težili dobivanju istine da bi mogli postići spasenje? (Ne, oni vjeruju radi dobivanja blagoslova.) Je li im onda Bog dao malo milosti, zaštite, dobrote, prosvjetljenja i osvjetljenja? (Bog im je dao mnogo toga.) Može se reći da je svaka osoba koja vjeruje u Boga primila Božju zaštitu. Je li Božja zaštita konkretna? Postoje li neki primjeri iz stvarnog života? Kakvu su zaštitu ljudi primili? (Relativno očit primjer je da nakon što povjerujemo u Boga, više nismo pod utjecajem opakih svjetskih trendova. Ne padamo u dekadenciju niti težimo tim opakim stvarima, poput odlazaka u noćne klubove, pušenja, pijenja i tako dalje. U najmanju ruku, ne upuštamo se u te stvari i vjerujem da smo u tom pogledu prilično zaštićeni.) Ovo je vrlo opipljiv aspekt koji ljudi mogu vidjeti i osobno iskusiti. Ne biti pod utjecajem i zaluđen opakim svjetskim trendovima, živjeti kao čovjek i živjeti unutar normalne ljudskosti s obličjem čovjeka – ovo je praktičan primjer i dokaz Božje zaštite. Ima li još? (To što nas ne uznemiruju zli duhovi i što možemo živjeti pod Božjom zaštitom.) I ovo je praktičan primjer. Je li većina ljudi imala ovo iskustvo? Možete li vi shvatiti značenje ovoga? Neki kažu: „Ni nevjernike ne uznemiruju zli duhovi. Koliko je nevjernika uznemiravano od zlih duhova?” Je li ova izjava točna? Smatrate li vi da je ova izjava u skladu s činjenicama? (Popriličan broj mojih kolega iz razreda bio je uznemiravan od zlih duhova. Neki doživljavaju paralizu tijekom sna, a drugi čuju glasove. Oni ne vjeruju u Boga i ne znaju što se događa. Svugdje traže lijeka, ali se ne mogu izliječiti, žive u strahu i užasu; to je mučno. Međutim, budući da ja vjerujem u Boga od djetinjstva, nikada nisam bio na taj način uznemiravan niti sam patio. Većinu vremena, moje je srce relativno postojano i mirno.) Istinski vjernici u Boga nemaju tu brigu. Ne brinemo se da ćemo biti pogođeni histerijom ili da će nas zli duhovi uznemiravati ili opsjedati; ne bojimo se jer imamo Boga. Osim toga, u stvarnom životu, nevjernici neprestano govore o čitanju lica, feng shuiju i proricanju sudbine – na Zapadu postoji čak i astrologija. Neki ljudi štuju poznate budističke kipove, zle duhove i idole, a neki ne, ali bez obzira na to čine li to ili ne, svi su oni u određenoj mjeri pod utjecajem tih stvari i njima ograničeni. Na primjer, prije izlaska iz kuće, moraju obaviti proricanje da vide koji je smjer povoljan, a koji nepovoljan. Kada otvaraju trgovinu, određuju koji će položaj pulta donijeti novac, a koji neće, koje stvari staviti u trgovinu i koje idole štovati kako bi privukli bogatstvo, te gdje staviti određene stvari kako bi izbjegli narušavanje feng shuija. Prilikom selidbe, moraju odrediti povoljno vrijeme za selidbu kako bi osigurali budući prosperitet obitelji i izbjegli nesreće, te odrediti koja su vremena nepovoljna. Čak su i studenti pod utjecajem tih vjerovanja kada polažu prijemne ispite. Na dan ispita izbjegavaju izgovarati riječi koje impliciraju neuspjeh, i umjesto toga moraju govoriti riječi poput „istaknuti se” i „uspjeh”. Svaki pojedini aspekt života – od djece koja idu u školu, do roditelja koji žive svoj svakodnevni život, zarađuju novac, sele se, traže posao, kao i brakova djece, i tako dalje – pod utjecajem je takozvanog feng shuija i sreće, među ostalim idejama. Dakle, kada su ljudi pod utjecajem tih stvari, što ih ograničava? Ograničavaju ih zli duhovi; sve te stvari kontroliraju zli duhovi. Zašto onda ljudi štuju te zle duhove? Zašto su pod utjecajem tih stvari? Za tako jednostavnu stvar kao što je selidba, zašto ljudi uvijek moraju razmišljati o tome koje je vrijeme povoljno za selidbu, a koje nije, što je povoljno prvo preseliti, a što nije? Zašto uvijek moraju razmatrati te stvari? Moraju ih razmatrati jer ako to ne učine, zli duhovi će djelovati, mučeći ih i kinjeći ih. Što vi vidite iz ovih stvari? Cijelo čovječanstvo živi pod kontrolom zlih. Tko su zli? Veći zlotvori su Sotona i đavli, a manji zlotvori su zli duhovi na različitim mjestima, oni koji kontroliraju različite rase ljudi. Svaki aspekt ljudskog života ograničen je i kontroliran od strane tih zlih duhova. Čak i prilikom gradnje kuće, tijekom postavljanja glavne grede, ljudi vješaju crvenu tkaninu i pale petarde za sreću, a građevinski radnici svi nose crvenu odjeću kako bi donijeli financijski prosperitet i izbjegli nesreće. Postoje neki posebni zahtjevi i izreke o svim tim stvarima, kao i tabui, i moraju izbjegavati tabue i slijediti te izreke. Na primjer, neki ljudi se često suočavaju s teškoćama i stvari im ne idu glatko – izgube posao, žena ih napusti i nemaju ništa kod kuće. Ne mogu čak ni otplatiti hipoteku na kuću i čini se da ništa ne ide kako treba. Nisu učinili ništa loše, pa zašto im se te stvari događaju? Nemajući drugih mogućnosti, pribjegavaju štovanju lažnih bogova i zlih duhova, ili hitno traže nekoga da im provjeri feng shui kako bi promijenili sreću, i nakon toga, stvari im postupno počinju ići na bolje. Prije nisu vjerovali u te stvari, ali sada kada se pojave problemi, iskreno štuju lažne bogove i zle duhove, i prije nego što bilo što učine, moraju se posavjetovati s gatanjem ili proricanjem sudbine. Je li život na takav način iscrpljujući ili što? (Jest.) To je krajnje naporno! Iako to žele, ne mogu živjeti slobodno i opušteno, niti pobjeći od ograničenja tih izreka i pravila. Ako prekrše ta pravila, zli duhovi djeluju i uznemiruju ih, i ti zli duhovi ih prisilno podjarmljuju, te ih moraju svakodnevno štovati kako bi im život tekao glatko. Međutim, oni koji vjeruju u Boga nisu ograničeni tim feudalnim praznovjerjima ili djelovanjem zlih duhova. Mogu se preseliti ili ići kamo god žele, bez potrebe da izbjegavaju bilo kakve tabue. U kontinentalnoj Kini, Komunistička partija uvijek tlači i progoni vjerska uvjerenja. Ako vjernik više ne može živjeti na nekom mjestu, mora se brzo preseliti – treba li za to odabrati povoljan dan ili sat ili nešto štovati? Ne. Mole se Bogu i Bog ih štiti. Sve je u Božjim rukama – nisu vezani tim stvarima. Kad god žele nešto pojesti ili izaći iz kuće, trebaju li se savjetovati s almanahom ili vidjeti krši li to neki tabu? Ne, mole se Bogu i sve je u Božjim rukama. Kada ljudi žive pod Božjom vlašću i suverenošću, uz Božju zaštitu i usmjeravanje, zli duhovi i prljavi demoni, i veliki i mali, drže se po strani; ne usuđuju se djelovati na onima koji vjeruju u Boga. Zar ti ljudi nisu zaštićeni? Zar ne žive slobodno i lako? (Da.) Je li ta milost velika? (Jest.) Bez obzira na to jesi li već zadobio istinu ili ne, sve dok si osoba koja iskreno vjeruje u Boga, ti si netko koga je Bog predodredio i izabrao, i kada dođeš pred Boga, On te štiti na ovaj način, dopuštajući ti da uživaš u takvoj milosti. Kakva je to ogromna milost! Tvoja osobna sigurnost i svi tvoji pokreti su sigurni i zaštićeni, Bog preuzima odgovornost za te stvari i štiti ih, tako da se ne trebaš brinuti. Većinu vremena, ljudi se čak ni ne mole niti svjesno pomisle u sebi: „Molit ću se Bogu i zamoliti Boga da me zaštiti. Nadam se da je sve u redu i da se ništa loše neće dogoditi.” Ne trebaš se čak ni moliti. Sve dok u svom srcu imaš jednostavno uvjerenje da „Vjerujem u Boga; sve je u Božjim rukama,” Bog će djelovati. Ljudi uživaju u tako ogromnoj milosti od Boga – je li to malo što su dobili? (Dobili su prilično mnogo.) Bog je jedan i jedini Vladar na svijetu. Tvoj život i sve što posjeduješ su u Božjim rukama, u rukama ovog Vladara, tvoje srce osjeća mir, postojanost i smirenost, i ne trebaš se brinuti ni o čemu. Bez obzira na to koliko znanja imaš o Bogu ili koliko istina razumiješ, u to možeš biti apsolutno siguran u svom srcu. Sve je u Božjim rukama. Ako vjernici u Boga imaju mjesta za Njega u svom srcu i razumiju istinu, zli duhovi se ne usuđuju uznemiravati ih, nanositi im štetu ili im se približiti. Posljedično, vjernici se ne moraju baviti tim nepotrebnim procesima. Ovo je tako ogromna milost – kako možeš i dalje govoriti da nisi ništa dobio od vjerovanja u Boga? Zar ti nedostaje savjesti? Ne gledajući ništa drugo, samo tvrdnja da se ništa nije dobilo sama po sebi dokazuje potpuni nedostatak savjesti, i dokazuje da je nečija savjest temeljito loša; o ostatku ne treba više ništa reći.

Bog ljudima slobodno daje istinu i život, opskrbljujući ih Svojim riječima ne tražeći ništa zauzvrat. Iako ljudi možda osjećaju da je njihov rast još nezreo, da nisu razumjeli mnogo istine i da ne mogu jasno izraziti ono malo što razumiju, same te stvari koje im je Bog dao, ta privrženost i ljubav – kakva je to ogromna milost! Bog je ljudima dao najdragocjenije stvari; ljudi su od Boga primili najvrjednije stvari na svijetu. Bilo da si ti to osjetio ili ne, Bog je to već dao čovjeku. Na što se ljudi još imaju žaliti? Jesu li dostojni primiti te stvari? Oni koje je Bog izabrao najsretniji su ljudi na svijetu. Bog te je izabrao i odabrao; ti si jedan od najsretnijih ljudi i onih s najviše sreće na svijetu. Kako možeš reći da nisi ništa dobio? Postao si jedan od najsretnijih i onih s najviše sreće jer te je Bog izabrao i odabrao, i stoga se zli duhovi i prljavi demoni ne usuđuju približiti ti se. Neki pitaju: „Znači li to da su moj status i identitet postali časni?” Može li se to reći? Ne može, jer je sve to zbog Božje ljubavi i Božjih djela. Ljudi su toliko toga dobili! Samo u ovom životu, ljudi su toliko toga dobili; kako su ljudi uopće kvalificirani da sve to prime? Neki koji vjeruju u Boga uopće ne teže istini i još uvijek govore: „Što sam dobio od mnogih godina vjerovanja u Boga?” Zar ne možeš sam izračunati? U svom srcu znaš razumiješ li istinu, koliko si manje zla počinio, a još više, u svom srcu znaš koliko si milosti uživao. Da su ti te stvari jasne u srcu, ne bi govorio tako nesavjesne stvari. Neki također kažu: „Božja kuća mi osigurava i hranu, odjeću i sklonište.” Nije li to vrlo neznatno u usporedbi s Božjom milošću i zaštitom? Nije li to čak nimalo vrijedno spomena? Međutim, oni sa savješću osjećaju da, iako nije vrijedno spomena, to je ipak dio Božje milosti. Božja milost je neizmjerna; Bog je toliko toga dao ljudima! Što se tiče tih materijalnih stvari, iz Božje perspektive, On ih čak ni ne računa.

Jedan aspekt Božjih djela je zaštititi ljude, a drugi je voditi ih na put spasenja kako bi mogli biti spašeni. Ljudi su uživali u ovoj Božjoj namjeri i Njegovoj ljubavi prema njima, i Bog im je darovao obilnu milost! Osim toga, postoji nešto što je najvažnije: istina koju je Bog darovao ljudima, naime, riječi koje nitko u ljudskoj povijesti, ni u kojem dobu, nikada nije čuo niti primio. Bez obzira na to koliko je puta Bog stvorio čovječanstvo, On nikada nije obavljao ovo djelo niti izgovorio ove riječi. Sva otajstva vezana uz čovječanstvo, ono što ljudi mogu podnijeti, shvatiti i razumjeti – Bog vam je sve to rekao. Mogu li se ta otajstva, te istine, izmjeriti bilo kojom količinom? Ne mogu se izmjeriti; ljudi ne mogu iscrpiti njihovo uživanje tijekom mnogih života. Zašto to kažem? Zato što su ove riječi od Boga temelj ljudskog postojanja i mogu postojati zauvijek. Ako si ti doista dovoljno sretan da preživiš i živiš zauvijek, onda te ove riječi i istine od Boga mogu vječno opskrbljivati. Što znači vječnost? Znači ne biti ograničen vremenom, znači biti bezgraničan. Ako to doslovno protumačimo, znači nemati kraja – živjeti vječno, baš kao i Sâm Bog. Ove riječi i istine od Boga mogu postojati do tog vremena. „To vrijeme” je pojam i definicija vremena izražena ljudskim jezikom, ali zapravo znači neograničeno. Recite Mi, je li vrijednost ovih riječi od Boga velika ili ne? Nevjerojatno je velika! Ako ne težiš za njima, onda je to tvoj gubitak; to znači da si glup. Ali ako težiš za njima, ove riječi za tebe imaju vrijednost koja daleko nadilazi samo ovaj život; ona se proteže u vječnost. Uvijek će biti učinkovite i korisne za tebe, i imat će vrijednost i značenje zauvijek, vječno te opskrbljujući. Ako razumiješ ove riječi, zadobiješ ih i živiš po njima, moći ćeš živjeti vječno. Jednostavnije rečeno, živjet ćeš vječno i nećeš okusiti smrt. Nije li to nešto o čemu ljudi sanjaju? Proći će bezbrojna doba, umrijet će bezbrojni ljudi, ali ti ćeš i dalje ostati živ. Pomoću čega ćeš ostati živ? Pomoću Božjih riječi, pomoću istine, imat ćeš kvalifikacije da tako nastaviš živjeti. Što ćeš raditi s tim neprekidnim životom? Imaš Božje poslanje, Božje vodstvo, a također imaš i misiju. Koja je tvoja misija? Time što proživljavaš Njegove riječi, Bog želi da Ga slaviš i da budeš Njegovo svjedočanstvo. To je vrijednost Božjih riječi. Vrijednost i značaj istine i riječi koje ljudi čuju, s kojima dolaze u dodir i koje doživljavaju u ovom dobu postojat će zauvijek. Zašto će postojati zauvijek? Ove Božje riječi nisu teologija, teorija, slogan ili neka vrsta znanja, već riječi života. Sve dok zadobiješ ove riječi, živiš po njima i opstaješ po njima, Bog će ti dopustiti da nastaviš živjeti i neće dopustiti da umreš. To jest, On te neće uništiti niti ti oduzeti život – pustit će te da nastaviš živjeti. Nije li to veliki blagoslov? (Jest, velik je.) Kroz ove riječi Bog želi da u ovom životu unaprijed osjetiš okus ovog blagoslova i da ga zadobiješ u svijetu koji dolazi. To je Božje obećanje. S obzirom na ogromno obećanje koje je Bog dao čovječanstvu, jesu li ljudi mnogo primili? (Jesu.) Bog je dao tako veliko obećanje čovječanstvu, obznanivši ga svima. Rekao ti je o tome, dopuštajući ti da dođeš i uzmeš ga slobodno. Ne trebaš žrtvovati svoj život niti predati svu svoju imovinu; samo trebaš slušati Božje riječi i postupati u skladu s Božjim zahtjevima i Njegovim željama, i možeš primiti ovo obećanje od Boga. Nije li Bog mnogo dao čovječanstvu? Trenutno si na putu da zadobiješ ovo obećanje: Iako ga još nisi u potpunosti primio, jesi li malo primio? Gledajući obećanje koje je Bog darovao čovječanstvu, ljudi su primili prilično mnogo. Stekli su značajnu prednost; nisu ništa izgubili niti pretrpjeli ikakve gubitke. Uložili su samo malo vremena, a njihovo je tijelo možda podnijelo nešto truda. Možda su žrtvovali nešto osobne obiteljske sreće, osobne tjelesne sklonosti i želje, odrekli se nekih vlastitih težnji, interesa i želja, itd. Međutim, u usporedbi s razumijevanjem istine, postizanjem spasenja i primanjem Božjeg obećanja, sve te osobne perspektive, ciljevi i težnje nisu vrijedni spomena, jer te mogu odvesti samo u pakao, a Bog ti neće dati Svoje obećanje za te stvari. Suprotno tome, kada ljudi ulože ograničenu količinu vremena, cijenu koju su voljni i sposobni platiti, na kraju dolaze do razumijevanja istine i shvaćaju neka otajstva, načela o tome kako se treba vladati, određene suštine i korijenske uzroke svih događaja i stvari, i tako dalje, koje čovječanstvo nije razumjelo od Božjeg stvaranja. Još važnije, stječu neko znanje o Bogu i sposobni su Ga se bojati. Nakon što su sve to zadobili, nije li vrijedno platiti takvu cijenu? Kakve zamjerke ljudi imaju? Zašto kažu da ne dobivaju ništa od vjerovanja u Boga? Nije li im savjest postala potpuno trula? Toliko si dobio, a još uvijek nisi zadovoljan. Što još želiš? Bi li bio zadovoljan da postaneš predsjednik ili milijarder? Kad bi ti Bog dao te stvari, ti onda ne bi pripadao Bogu. Bog ne želi zadobiti takve ljude.

Ljudi uvijek govore da nisu ništa dobili od vjerovanja u Boga, što pokazuje da im nedostaje savjesti, da im nedostaje bilo kakva sposobnost razumijevanja istine, da ne teže istini i da su iznimno niskog karaktera. Takvi ljudi nemaju čisto razumijevanje onoga što Bog čini, što Bog zahtijeva od ljudi i što je Bog darovao ljudima, između ostalog. Na kraju, kada se dogode stvari koje ih i malo oneraspolože, obilni bijes koji su nakupljali u sebi trenutno eksplodira: „Što sam dobio od vjerovanja u Boga? Moje je tijelo toliko propatilo. Obavio sam sve dužnosti koje mi je crkva dodijelila. Bez obzira na to koliko je bilo teško ili naporno, nikada se nisam žalio; bez obzira na to koliko su velike bile poteškoće, nikada nisam ništa rekao. Nikada nisam postavio nikakve zahtjeve Božjoj kući. S mojom velikom ljubavlju i velikom odanošću, što sam dobio? Ako čak ni ja ne dobijem ništa, drugi imaju još manje nade da će išta dobiti!” Ono što se podrazumijeva jest: „Vi niste ponudili onoliko koliko sam ja, niste platili cijenu koju sam ja platio; ako čak ni ja nisam ništa dobio, što vi možete dobiti? Svi vi morate biti oprezni; ne budite glupi!” Zar takvim ljudima ne nedostaje savjesti? Osoba bez savjesti uvijek govori glupe i tvrdoglave riječi. Ne mogu razumjeti ni jednu od svih mnogih istina koje je Bog izgovorio, niti od svih mnogih čistih i pozitivnih stvari i izjava, umjesto toga tvrdoglavo se drže svojih vlastitih gledišta: „Podnosim teškoće i plaćam cijenu za Boga, stoga me Bog mora blagosloviti i mora mi dopustiti da dobijem više od drugih. Ako ne, ja ću se iskaliti, eksplodirat ću, psovat ću! Što god ja želim, Bog mi mora dati, a ako to ne dobijem, onda Bog nije pravedan, i reći ću da nisam ništa dobio – to je govorenje čiste istine!” Zar im ne nedostaje ljudskosti? Riječi nekoga kome nedostaje ljudskosti sigurno ne mogu ostati postojane, a kamoli biti u skladu s istinom; ovo potonje je malo previše tražiti od njih. Riječi koje netko govori moraju biti legitimni zahtjevi, legitimne izjave, a ne iskrivljeni argumenti; moraju biti postojane, bez obzira na to tko ih slušao ili tko ih procjenjuje. Međutim, riječi i postupci ljudi s lošom ljudskošću ne mogu ostati postojane. Kada imaju izljeve bijesa i izbacuju svoje zamjerke, neki ljudi misle: „Zašto kažu da nisu ništa dobili? Može li biti da im je Božja kuća nekako nanijela nepravdu? Je li moguće da neki postupci Božje kuće nisu u skladu s načelima i ne mogu izaći na vidjelo? Ta osoba se obično čini prilično sposobnom podnositi teškoće i plaćati cijenu, ali danas je tako žestoko eksplodirala, govoreći da nije ništa dobila; čini se da doista nije ništa dobila. Zar ovo ne tjera mirnu i poštenu osobu na ljutnju? Bolje da onda budem oprezan; ne bih trebao podnositi takve teškoće niti plaćati takvu cijenu kao što sam to prije činio dok sam vršio svoje dužnosti!” Tako neki smušeni ljudi kojima nedostaje razlučivanja potpadnu pod utjecaj.

Za ljude koji često izbacuju negativnost, ako doista imaju gledišta ili ideje koje žele izraziti, pustite ih da prvo govore i razotkriju svoja stajališta. Nakon što to učine, svatko će razumjeti: „Oni osjećaju da cijena koju su platili nije u skladu s onim što su dobili. Osjećaju da nisu dobili nikakve koristi i da su pretrpjeli gubitke, pa su postali bezvoljni. Žale se na Boga, nadajući se da će se cjenkati s Bogom, zahtijevajući milost i koristi!” Može li prosječna osoba razlučiti takvu osobu nakon što je čuje govoriti? Jednom kada ih svatko bude u stanju razlučiti, recite toj osobi: „Jesi li završio s govorom? Ako nemaš više što reći, onda zašuti, ili ćeš se osramotiti. Ako se tvoja opaka priroda, razotkrivena pred svima, odmah ne obuzda, izazvat će javni gnjev. Kada te svi razotkriju i odbace, bit će prekasno za žaljenje.” Upozori ih na ovaj način, i time ćeš ih ograničiti. Ili, mogao bi također reći: „Ako osjećaš da si na gubitku, ne moraš vjerovati u Boga. Ti smatraš da nisi ništa dobio, pa što je točno to što ti želiš dobiti? Ako je to da se obogatiš i postaneš imućan, ili da imaš visoku funkciju, onda mi je žao, ali to nisu stvari koje netko može dobiti samo zato što ih želi; to su stvari koje je Bog odredio. Božja pojava i Njegovo djelo spasenja čovjeka nisu u tome da se ljudima daju te stvari. Idi kamo god ih možeš dobiti; Božja kuća nije svijet, ne može zadovoljiti đavle i Sotone. Bolje da ne zahtijevaš takve stvari od Božje kuće, niti od braće i sestara; ako se usudiš tražiti te stvari od Boga, onda ćeš uvrijediti Njegovu narav i izazvati Njegov gnjev. To je zato što je Bog ljudima darovao obilje milosti, a darovao im je još više istina da im budu život. To što ti ne smatraš dobivanje istine dragocjenim jest tvoja glupost i neznanje.” Svi ih kore i orezuju na ovaj način. Što mislite o ovakvoj primjeni? Ili, možeš reći: „Božja kuća ti ništa ne duguje. Tvoje davanje za Boga i vršenje tvojih dužnosti bili su potpuno dobrovoljni. Znaš li ti koliko si milosti uživao od Boga otkako si počeo vjerovati u Njega i vršiti dužnosti? Da imaš imalo savjesti, ne bi rekao Bogu da nisi ništa dobio; trebao bi doći pred Boga i prepoznati svoje vlastite probleme. Ako doista vjeruješ da je Bog istina, da je sve što Bog čini istina i da su Njegove riječi istina, onda ne bi trebao to govoriti; ne bi se trebao žaliti. Tvoj trenutni stav nije onakav kakav bi trebao imati netko tko vjeruje u Boga, niti je to stav koji bi trebao imati netko tko traga za istinom. Ti se pokušavaš pobuniti, kopati po starim računima s Bogom! Pokušavaš se razići s Bogom, podmiriti konačni račun! Ali Bog ti ništa ne duguje, a ni Božja kuća. Ako ćeš se obračunavati s Božjom kućom, onda požuri i napusti Njegovu kuću. Nemoj uznemiravati Božju kuću, inače ćeš izazvati Njegov gnjev i On će te pokositi. To ne bi bila sjajna posljedica. Ako imaš imalo savjesti ili razuma, trebao bi se utišati da se moliš i tragaš, da vidiš postoji li nešto pogrešno u stajalištu iza tvoje težnje u tvojoj vjeri u Boga, i je li put kojim ideš onaj kojim Bog od tebe zahtijeva da hodaš. Imaš toliko nerazumnih zahtjeva prema Bogu, tako veliku ogorčenost; to ukazuje da je nešto pošlo po zlu s tvojom težnjom. Nisi izgradio tako duboku ogorčenost u samo dan ili dva; ona se gradila dugo vremena. Ili si možda dolazio pred Boga s pogrešnim gledištem na umu otkako si počeo vjerovati u Njega, i što god je On rekao, ti si bio duhovno otupio, i kao rezultat toga ne osjećaš nikakvo kajanje niti osjećaj duga. Možda je to ono što je dovelo do današnjeg stanja. Bolje da požuriš priznati i pokajati se; još ima vremena za pokajanje. Ako to ne učiniš, i nastaviš činiti zlo i izbacivati negativnost, onda ćeš postati đavao, antikrist. Kada te Božja kuća ukloni, više nećeš imati nikakve šanse da budeš spašen – ono što je osuđeno od Božje kuće, osuđeno je i od Boga. Dajemo ti ovo upozorenje uzimajući u obzir tvoju sposobnost da podnosiš teškoće i plaćaš cijenu tijekom mnogih godina koliko vjeruješ u Boga. Dajemo ti priliku. Ako ustraješ na svom putu i odbiješ poslušati savjet, i Božja kuća odluči da te ukloni, tada više nećeš biti brat ili sestra. Nećeš imati nimalo nade da budeš spašen. Kada to vrijeme dođe, doista nećeš dobiti ništa. Nemoj tada žaliti. Ono što je za tebe sada najvažnije jest da preokreneš svoje misli, gledišta i smjer svoje težnje. Nemoj više stalno tražiti da nešto dobiješ. Slušaj Božje riječi; vidi o koliko toga što Bog razotkriva od ljudskih iskvarenih naravi možeš promisliti i spoznati u sebi. Jesi li riješio probleme koje možeš prepoznati u sebi, one koje možeš jasno vidjeti? Jesi li prepoznao svoju pobunu protiv Boga? Jesi li je riješio? Najveći problem s kojim se sada suočavaš jest što se uvijek želiš obračunavati s Bogom – kakav je to problem? Nije li to problem koji treba riješiti? Ti uvijek vjeruješ u Boga s nekom namjerom, s namjerom trgovine na umu; uvijek si željan dobiti blagoslove, nadajući se da ćeš zamijeniti trud, davanje i tjelesnu patnju za blagoslove nebeskog kraljevstva – nije li to logika razbojnika? Zašto ne pogledaš kakvim ljudima Bog daruje blagoslove, koji su Božji zahtjevi za ljude, što je Bog rekao ljudima i što ljudi trebaju postići da bi primili Božja obećanja? Ako doista vjeruješ u Boga i doista želiš biti spašen, onda nemoj uvijek pokušavati nešto dobiti od Boga. Ti trebaš pogledati koliko si Božjih riječi proveo u djelo, jesi li osoba koja slijedi Božje riječi. Slijediti Božje riječi znači primjenjivati i živjeti u skladu s Božjim zahtjevima i istina-načelima, a ne samo malo fizički patiti i platiti malu cijenu. Tvoja iskvarena narav nije riješena, i postoje namjere u svakoj cijeni koju ti plaćaš i u svakoj teškoći kroz koju prolaziš. Bog to ne odobrava; On ne želi takvu cijenu. Ako ustraješ na obračunavanju s Bogom, ako ustraješ na raspravi i nadmetanju s Bogom, onda vrijeđaš Njegovu narav, i On će ti onda ispuniti želju da odeš u pakao i budeš kažnjen. To je odmazda za činjenje zla. Uživao si u mnogim blagoslovima i milostima od Boga, i On ti je dao neke posebne materijalne pogodnosti. Već si primio ono što si trebao – što još želiš od Boga?” Ako bi ti ovim riječima razgovarao u zajedništvu, ne bi li se raspoloženje pritužbi kod osobe s malo savjesti i razuma malo smirilo kad ih čuje? Jesu li ovo riječi čistog razumijevanja koje su u skladu s istinom? (Jesu.) Ako osoba ima ljudskosti i razuma, može ih razumjeti i prihvatiti. Samo oni bez ljudskosti, oni bez savjesti i razuma, mislili bi da ih ove riječi pokušavaju prevariti, da su one visokoparna retorika, nedostojna vjerovanja, i da nisu toliko opipljivo korisne kao vidljiva milost ili materijalni blagoslovi. Dakle, prije nego što vide te opipljive koristi, što god ti rekao je beskorisno; oni to neće prihvatiti. Možda ti se neće suprotstaviti u lice, ali iza tvojih leđa, i dalje će se opirati u svom srcu, s vremena na vrijeme izbacujući negativnost, ističući vlastite doprinose, nabrajajući teškoće koje su podnijeli, kao i kako se Božja kuća odnosi prema njima, kako oni trpe Božju kuću – uvijek drže te stvari u svom srcu. Što god im se dogodi, sve dok ne dobiju ono što žele, njihovo zvjerstvo izbija, eksplodiraju u bijesu, razotkrivajući svoje sramotno ponašanje, i izbacuju negativnost. Trebate li i dalje pokušavati uvjeriti takvu osobu? Ako, nakon jednostavnog poticaja, i dalje pokazuju isti karakter, njihovi se stari problemi vraćaju, i njihovo đavolstvo ponovno bukne, što treba učiniti? Tada je vrijeme da se nametnu ograničenja. Ne ostavljajte im priliku da se pokaju. Oni su beznadan slučaj, poput trulog drveta; oni su glupi, tvrdoglavi jadnici. U kojem smislu su oni „glupi, tvrdoglavi jadnici”? U smislu da ne prihvaćaju čisti put i ne prihvaćaju pozitivne stvari. Umjesto toga, prihvaćaju iskrivljene argumente, hereze i zablude, držeći se svojih vlastitih gledišta o dobivanju opipljivih koristi, iskorištavanju prednosti i ne trpljenju gubitaka. Bez obzira na to kako Božja kuća dijeli istinu, oni uvijek kažu: „To su sve riječi koje lijepo zvuče. Tko ne zna reći nekoliko lijepih stvari? Da si ti na gubitku, ne bi to govorio.” Tvrdoglavo se drže takvih stavova, i kada se dogodi nešto neugodno ili pretrpe gubitak, osjećaju da nisu ništa dobili od vjerovanja u Boga, i ponovno će izbacivati negativnost. Treba li im i dalje dati priliku? Nema više prilika. Ako ne vrše dobro svoje dužnosti, te umjesto toga ometaju druge, odmah ih zaustavite i ograničite. Ne dopustite im da slobodno govore. Ako nastave širiti negativnost i ometaju druge, ne pokazujte im više nikakvu ljubaznost. Hitno ih uklonite. To nije neljubazno, zar ne? (Nije.) Istina im je bila sažvakana i servirana u razgovoru u zajedništvu, ali je ne mogu prihvatiti, bez obzira na to kako se dijelila – što to ukazuje? Na površini, ova osoba se čini kao nevjernik, ali u suštini, ona je đavao. Došli su u Božju kuću tražiti milost i blagoslove od Boga, da bi stekli koristi, i neće mirovati dok ih ne dobiju. Ako nisu dobili nikakve koristi nakon što su neko vrijeme vjerovali, njihove će sotonske naravi eruptirati; izlit će svoje nezadovoljstvo Bogom, činiti zlo i uzrokovati ometanja. To je đavao. Ono malo patnje i davanja što su poduzeli u osnovi nije primjenjivanje Božjih riječi. To je isključivo radi sklapanja posla, radi stjecanja koristi i blagoslova za sebe. Kada se stvari dogode onima koji uvijek žele nešto dobiti od svoje vjere u Boga, i oni su negativni i slabi, uvijek kažu: „Nisam ništa dobio od vjerovanja u Boga.” Tada dignu ruke od svega, počnu se bezobzirno osvećivati i često izbacuju negativnost kako bi izlili svoje osjećaje nezadovoljstva. Već smo razgovarali o tome kako se odnositi prema takvim ljudima: Treba se s njima postupati u skladu s načelima. Ako mogu prihvatiti istinu i jamčiti da neće uzrokovati više ometanja u budućnosti, može im se dati još jedna prilika da ostanu u crkvi. Ako su uvijek spremni ometati i štetiti radu i životu crkve, onda ih uklonite. To je radi zaštite rada crkve i osiguravanja da Božji izabrani narod može živjeti crkveni život neometano. Ova odluka je donesena i ova metoda je usvojena na temelju ovog načela. To je prikladno.

U crkvenom životu, tko je još sklon izbacivanju negativnosti? Neki ljudi obavljaju svoju dužnost bez rezultata, neprestano griješe; ne promišljaju o sebi, već uvijek smatraju da Bog nije pravedan ni pravičan, da Bog uvijek milostivo postupa s drugima, a ne s njima, da ih Bog podcjenjuje i nikada ih ne prosvjetljuje, i zato njihovo obavljanje dužnosti nikada ne donosi rezultate te nikada ne mogu postići svoj cilj da se istaknu i budu cijenjeni. U srcu počinju gajiti pritužbe na Boga, a dok to čine, u njima se javljaju zavist, gađenje i mržnja prema onima koji odano obavljaju svoje dužnosti. Kakvu ljudskost imaju takvi ljudi? Nisu li uskogrudni? Osim toga, ne razumiju kako težiti istini u svojoj vjeri u Boga, zar ne? Ne razumiju što znači vjerovati u Boga. Misle da je vjerovanje u Boga i obavljanje dužnosti poput polaganja prijemnog ispita za fakultet, gdje se uvijek trebaju uspoređivati bodovi i rang-liste. Stoga pridaju veliku važnost tim stvarima. Nije li to njihovo stanje? Prije svega, iz perspektive shvaćanja istine, imaju li takvi ljudi duhovno razumijevanje? Nemaju, i ne razumiju što znači vjerovati u Boga i težiti istini. S jedne strane, pridaju veliku važnost svojem rangiranju među drugima; s druge strane, uvijek koriste metodu bodovanja kako bi procijenili koliko dobro drugi obavljaju svoje dužnosti i koliko dobro ih oni sami obavljaju, baš kao da ocjenjuju učenike u školi, procjenjujući vjeru ljudi u Boga i obavljanje njihovih dužnosti tom metodom. Nije li nešto pogrešno u tome? Dodatno, nije li pogrešan način na koji obavljaju svoje dužnosti s velikim trudom? Ne obavljaju li svoje dužnosti s trudom koji se ulaže u učenje i polaganje ispita? (Da.) Zašto to kažemo? Razumiju li takvi ljudi kako tražiti načela kada vjeruju u Boga i obavljaju svoje dužnosti? Mogu li tražiti načela? S jedne strane, ne znaju kako tražiti načela. Kako bi ljudi trebali čitati Božje riječi, kako razgovarati u zajedništvu o istini i kako pravilno obavljati svoje dužnosti – te stvari ne razumiju, niti ih one zanimaju. Znaju samo da moraju pronaći načela i postupati u skladu s njima, ali ne razumiju što načela propisuju, što Bog zahtijeva ili kako drugi postupaju u skladu s načelima. Jednostavno to ne shvaćaju. A s druge strane, mogu li procijeniti obavljanje dužnosti na temelju Božjih mjerila za ocjenjivanje je li obavljanje dužnosti u skladu s mjerilom, i načela koja On zahtijeva od ljudi u obavljanju njihove dužnosti? Mogu li razumjeti te stvari iz Božjih riječi i razgovora u zajedništvu braće i sestara? Prije svega, ne razumiju Božje riječi, niti razumiju pitanja obavljanja dužnosti. Nakon što počnu vjerovati u Boga i obavljati dužnosti, razmišljaju: „Kad sam išao u školu, otkrio sam jedno pravilo: sve dok si voljan marljivo raditi i više učiti, možeš postići visoke ocjene. Stoga ću isto činiti u svojoj vjeri u Boga. Više ću čitati Božje riječi i više se moliti. Dok drugi čavrljaju ili jedu, ja ću učiti himne i pamtiti Božje riječi. S takvim trudom, Bog će me zasigurno blagosloviti, s obzirom na moj naporan rad, marljivost i radišnost, a moje obavljanje dužnosti sigurno će biti plodonosno. Siguran sam da ću postići visoke ocjene među drugima te da ću biti cijenjen i promaknut.” Ipak, unatoč tome, i dalje ne mogu ostvariti svoje želje: „Zašto sam ja još uvijek manje učinkovit od drugih u obavljanju svoje dužnosti? Kako ću ikada biti promaknut ili upotrijebljen za važne zadatke? Ne znači li to da nema nade? Rođen sam natjecateljski nastrojen, nisam voljan zaostajati za drugima. Takav sam bio u školi i takav sam još uvijek, u svojoj vjeri u Boga. Odlučan sam nadmašiti svakoga tko me nadmaši. Neću se smiriti dok to ne učinim!” Vjeruju da će, uz ispravnu metodu i pristup – samo ako primijene trud iz marljivog učenja na čitanje više Božjih riječi i učenje više himni; ne upuštajući se u besposlene razgovore; ne usredotočujući se na odijevanje; manje spavajući i manje uživajući; zauzdavajući svoje tijelo; i ne prepuštajući se tjelesnim udobnostima – tada moći primiti Božje blagoslove te su sigurni da će postići rezultate u obavljanju svoje dužnosti. Međutim, stvari se uvijek odvijaju drugačije nego što su očekivali: „Zašto ja još uvijek neprestano griješim u obavljanju svoje dužnosti i zašto je još uvijek ne mogu obavljati tako dobro kao drugi? Drugi rade brzo i dobro, a starješina ih uvijek hvali i cijeni. Podnio sam toliko patnje i teškoća. Zašto još uvijek ne postižem rezultate?” Dok o tome razmišljaju, konačno dolaze do značajnog otkrića: „Ispada da je bog nepravedan. Toliko dugo vjerujem u boga i tek sada to uviđam! Bog je milostiv prema kome to želi biti. Pa zašto onda ne želi biti milostiv prema meni? Je li to zato što sam glup, zato što mi laskanje i rječitost nisu jača strana, zato što nisam domišljat? Ili je to zato što izgledam previše obično i nisam baš obrazovan? Ovo bog mene razotkriva, zar ne? Pročitao sam toliko božjih riječi – zašto bog nije milostiv prema meni, već me umjesto toga razotkriva?” Dok o tome razmišljaju, postaju negativni: „Ne želim više obavljati svoju dužnost. Bog me nije blagoslovio dok sam obavljao svoju dužnost, a pročitao sam više božjih riječi, ali On me nije prosvijetlio. U božjim riječima je rečeno da je bog milostiv prema kome to želi biti i da iskazuje milosrđe prema kome želi. Ja nisam netko prema kome bog pokazuje milosrđe ili je milostiv. Zašto bih ja trebao trpjeti ovu muku?” Što više razmišljaju, to postaju negativniji i to manje osjećaju da imaju kuda dalje. Osjećaju se ugušeni svojim pritužbama i više ne žele obavljati svoju dužnost; a kada obavljaju svoju dužnost, rade to samo reda radi. Kako god drugi razgovarali u zajedništvu o načelima, to do njih ne dopire. U njima nema nikakve reakcije. Kada su u takvom stanju, imaju li ikakav ulazak u život? Imaju li ikakvu odanost u obavljanju svoje dužnosti? Nemaju više, a i ono malo truda i marljivosti što su nekoć imali također je nestalo. Dakle, što je ostalo u njihovom srcu? „Samo ću planirati u hodu i prihvaćati stvari kako dolaze. Bog bi me mogao svakog dana razotkriti i eliminirati, odustati od mene. Kada dođe dan kada mi ne bude dopušteno obavljati svoju dužnost, neću je ni obavljati. Znam da nisam dovoljno dobar. Bog me možda još nije eliminirao, ali znam da me ne voli. Samo je pitanje vremena kada ću biti eliminiran.” Te misli i stavovi javljaju se u njihovom srcu, a u interakciji s drugima, takve primjedbe povremeno izlete: „Samo vi nastavite iskreno vjerovati. Vaša vjera i obavljanje dužnosti sigurno će biti blagoslovljeni od boga. Ja sam beznadan slučaj. Došao sam do kraja svog puta. Bez obzira koliko sam marljiv ili radišan, nema koristi. Ako bog nekoga ne voli, nikakav trud koji uloži nema nikakve koristi. Ja obavljam svoju dužnost ulažući onoliko truda koliko mogu; ako nema kamo s mojim trudom, tu se ništa ne može učiniti. Može li bog prisiliti ljude da rade ono što je izvan njihovih mogućnosti? Bog ne može natjerati ribu da živi na suhom!” Što se ovime govori? Podrazumijeva se: „Takav sam kakav jesam. Bez obzira kako bog postupao sa mnom, ovo će biti moj stav.” Recite Mi, zašto bi netko s takvim stavom i namjerom i dalje želio primiti Božje blagoslove? Mogu li to stanje i taj stav koji su razvili utjecati na druge? Lako mogu imati negativan i štetan utjecaj, vodeći druge u negativnost i slabost. Nije li to zaluđivanje drugih i nanošenje štete drugima? Ljudi s takvim stupnjem negativnosti su đavli, zar ne? Đavli nikada ne vole istinu.

Neki ljudi ne izbacuju svoju negativnost u dugačkim izlaganjima; oni jednostavno izgovore nekoliko fraza: „Svi ste vi bolji od mene. Svi ste vi silno blagoslovljeni. Ja sam beznadan slučaj. Ma koliko se trudio, beskorisno je. Nemam nade da ću primiti Božje blagoslove.” Iako su riječi jednostavne i čine se bezazlenima, zvučeći kao da ispituju sami sebe, raščlanjuju sami sebe i prihvaćaju činjenice poput vlastitog lošeg kova i nedostataka, u stvarnosti oni izbacuju neku vrstu nevidljive negativnosti. Te riječi nose sarkazam i porugu, kao i otpor, i naravno, još više od toga, nose nezadovoljstvo Bogom, zajedno s negativnim i lošim raspoloženjem. Tih negativnih riječi možda je malo, ali to raspoloženje, poput zarazne bolesti, može utjecati na druge. Iako izričito ne kažu: „Više ne želim obavljati svoje dužnosti, nemam nade u spasenje, a i svi ste vi u opasnosti”, oni šalju signal zbog kojeg se ljudi osjećaju da ako ta osoba, unatoč svom trudu, nema nade u spasenje, onda oni koji se ne trude imaju još manje nade. Odašiljanjem tog signala, oni govore svima: „Nada je važna. Ako ti Bog ne da nadu, ako te Bog ne blagoslovi, onda je sav tvoj trud uzaludan.” Nakon što većina ljudi prihvati taj signal, duboko u njima njihova vjera u Boga ne može a da ne oslabi, a odanost i iskrenost koje bi trebali pokazati pri obavljanju svojih dužnosti uvelike se smanjuju. Iako izbacuju tu negativnost bez jasne namjere da zalude ili privuku ljude na svoju stranu, to negativno raspoloženje brzo utječe na druge, čineći da osjete krizu, osjećaj da je njihov trud lako protraćen; to čini da ljudi žive u svojim osjećajima, koristeći osjećaje da nagađaju o Bogu te da analiziraju i preispituju Božji stav i iskrenost prema ljudima na temelju površnih pojava. Kada se to negativno raspoloženje prenese na druge, oni ne mogu a da se ne udalje od Boga te da pogrešno shvaćaju i sumnjaju u ono što je Bog rekao, više ne vjerujući u Njegove riječi. Istovremeno, više nemaju iskrenosti prema svojim dužnostima; nespremni su platiti cijenu i nespremni su imati imalo odanosti. To je utjecaj tih negativnih primjedbi na ljude. Koja je posljedica tog utjecaja? Nakon što čuju te riječi, ljudi ne dobivaju duhovnu pouku, a još manje postižu samospoznaju, otkrivaju svoje nedostatke ili postaju sposobni primjenjivati istinu i obavljati svoje dužnosti u skladu s načelima – ne stječu nijedan od tih pozitivnih rezultata. Umjesto toga, taj utjecaj čini ljude još negativnijima, razmišljaju o odustajanju od težnje za istinom i više nemaju odlučnosti u svojim dužnostima. Zašto su izgubili vjeru? (Osjećaju da nemaju nade u spasenje.) Točno, ti si prihvatio tu poruku i osjećaš da nemaš nade u spasenje, pa se ne želiš truditi obavljati svoju dužnost. To ponašanje pokazuje da ti ne težiš iskreno istini, već uvijek na temelju osjećaja, raspoloženja i nagađanja prosuđuješ je li Bog zadovoljan tobom, imaš li nade u spasenje i odobrava li Bog tvoje obavljanje dužnosti. Kada ljudi prosuđuju te stvari na temelju nagađanja, nemaju mnogo motivacije za primjenjivanje istine. Zašto je to tako? Mogu li ljudi točno suditi o Bogu kada Ga o Njemu sude na temelju nagađanja? Mogu li ljudi točno nagađati o svakoj misli i ideji koju Bog ima? (Ne.) Ljudski umovi puni su prijevare, transakcija, filozofija za ovozemaljsko ophođenje, Sotonine logike i tako dalje. Koje su posljedice toga da ljudi nagađaju o Bogu na temelju tih stvari? To vodi sumnji u Boga, udaljavanju od Boga, pa čak i potpunom gubitku vjere u Boga. Kada osoba potpuno izgubi vjeru u Boga, neizbježno će se u njezinom srcu pojaviti veliki upitnik o tome postoji li Bog. U tom trenutku, njezino vrijeme kao vjernika u Boga će završiti – ona je potpuno uništena. Dodatno, je li ispravno da ljudi nagađaju o Bogu? Je li to stav koji bi stvoreno biće trebalo imati prema Stvoritelju? Jasno je da nije. Ljudi ne bi trebali nagađati o Bogu, niti bi trebali spekulirati o Božjem razmišljanju ili Njegovim mislima o ljudima. To je samo po sebi pogrešno; ljudi su zauzeli pogrešno stajalište i položaj.

Ljudi se ne bi trebali odnositi prema Bogu s nagađanjem, spekulacijama, sumnjom ili podozrenjem, niti bi o Njemu trebali suditi na temelju ljudskih misli i gledišta, filozofija za ovozemaljsko ophođenje ili akademskog znanja. Dakle, kako bi se ljudi trebali odnositi prema Bogu? Prvo, ljudi bi trebali vjerovati da je Bog istina. Božji zahtjevi za ljude, Njegove namjere prema njima, Njegova ljubav i mržnja prema ljudima, te Njegovi aranžmani, misli i ideje za razne vrste ljudi, i tako dalje, ne zahtijevaju tvoje spekulacije; te stvari imaju jasna objašnjenja i jasna značenja u Božjim riječima. Trebaš samo vjerovati, tražiti, a zatim primjenjivati u skladu s Božjim riječima – to je toliko jednostavno. Bog od tebe ne traži da na temelju osjećaja prosuđuješ što On namjerava učiniti s tobom ili kako te On vidi. Dakle, ti misliš da nemaš nade u spasenje – je li to osjećaj ili činjenica? Jesu li Božje riječi tako rekle? (Ne.) Onda, što kažu Božje riječi? Bog govori ljudima kako tragati za istinom radi nalaženja rješenja i kako pronaći put za primjenu istine kad god se suoče s bilo kojim problemom ili razotkriju iskvarenu narav. To potvrđuje jednu stvar: istina je da Bog želi spasiti ljude i preobraziti njihovu iskvarenu narav; Bog te ne obmanjuje, i to nisu prazne priče. Ti misliš da nemaš nade u spasenje, ali to je samo prolazno raspoloženje, osjećaj proizveden u određenom okruženju. Tvoji osjećaji ne predstavljaju Božje želje ili namjere, a još manje Njegove misli, niti predstavljaju istinu. Stoga, ako živiš po tom osjećaju, ako nagađaš o Bogu na temelju tog osjećaja, koristeći svoj osjećaj da zamijeniš Božje želje, onda si u velikoj zabludi i upao si u Sotoninu zamku. Što bi trebalo učiniti u takvoj situaciji? Ne oslanjaj se na osjećaje. Neki ljudi kažu: „Ako se ne bismo trebali oslanjati na osjećaje, na što bismo se trebali osloniti?” Oslanjanje na bilo što tvoje je beskorisno; ljudski osjećaji ne predstavljaju istinu. Tko zna kako je tvoj osjećaj nastao, odakle je doista došao – ako je nastao tako što te je zaveo Sotona, onda je to problematično. U svakom slučaju, bez obzira kako je osjećaj nastao, on ne predstavlja istinu. Što su nečiji osjećaji i intuicije intenzivniji, to više treba tragati za istinom, doći pred Boga i promišljati o sebi. Ljudski osjećaji, te činjenice i istina, dvije su različite stvari. Mogu li ti osjećaji pružiti istinu? Mogu li ti donijeti put primjene? Ne mogu. Samo Božje riječi, samo istina, mogu ti donijeti put primjene, mogu ti donijeti preokret i otvoriti izlaz. Stoga, ono što bi trebao primjenjivati nije traženje vlastitih osjećaja – tvoji osjećaji nisu važni. Ono što bi trebao učiniti jest doći pred Boga tragati za istinom, razumjeti Božje namjere kroz Njegove riječi. Što se više oslanjaš na osjećaje, to više uviđaš da nemaš kuda dalje, to dublje padaš u negativnost i to više vjeruješ da je Bog nepravedan, da te Bog nije blagoslovio. Suprotno tome, ako ostaviš po strani te osjećaje da bi tražio istina-načela, da bi vidio koji su postupci u procesu obavljanja tvoje dužnosti prekršili istina-načela, koji su postupci učinjeni po tvojoj vlastitoj volji i potpuno su nepovezani s istina-načelima, tada ćeš u procesu traženja otkriti da imaš previše vlastite volje, previše uobrazilja. Samo primjenom te mrvice ozbiljnosti, otkrit ćeš mnoge probleme: „Ja sam previše buntovan, previše samovoljan, previše ohol! Nije da nemam nade u spasenje; moji osjećaji su netočni. Stvar je u tome što nisam ozbiljno shvatio Božje riječi i što nisam postupao u skladu s istina-načelima. Uvijek se žalim da me Bog ne blagoslivlja, ne usmjerava i da je pristran, a zapravo nisam prepoznao da sam površan, samovoljan i bezobziran u obavljanju svoje dužnosti – to je moja krivnja. Sada sam shvatio, Bog ne pokazuje pristranost. Kada ljudi ne tragaju za istinom ili ne dolaze pred Boga, Bog je već dobar prema njima time što im ne oduzima kvalifikaciju za obavljanje dužnosti; Bog je u tom pogledu već vrlo popustljiv. A ja sam se još uvijek osjećao pun pritužbi, čak sam se nadmetao i raspravljao s Bogom. Prije sam mislio da sam prilično dobar, ali sada vidim da to uopće nije tako. Što god sam radio, nije bilo utemeljeno na načelima; to što me Bog nije disciplinirao bila je Njegova milost – On je prepoznao moj mali rast!” Kroz takvo traženje, razumjet ćeš neke istine i moći ćeš preuzeti inicijativu da aktivno postupaš u skladu s istina-načelima. Malo po malo, osjetit ćeš da imaš neka načela u svom vladanju i u obavljanju svoje dužnosti. U tom trenutku, nećeš li osjetiti mnogo više spokoja u svojoj savjesti? „Prije sam osjećao da nemam nade u spasenje, ali zašto je sada taj osjećaj, ta svijest, postala sve slabija? Kako se to stanje promijenilo? Prije sam mislio da nemam nade; nisu li to bili samo negativnost i otpor, i borba protiv Boga? Bio sam odviše buntovan!” Nakon što se pokoriš, nesvjesno, u procesu obavljanja svoje dužnosti, počet ćeš razumijevati neka načela i više se nećeš uspoređivati s drugima; samo ćeš se usredotočiti na to kako izbjeći površnost i kako obavljati svoje dužnosti u skladu s načelima. Nesvjesno, više nećeš osjećati da ne možeš biti spašen i više nećeš biti zarobljen u tom negativnom stanju; obavljat ćeš svoje dužnosti u skladu s načelima i osjećat ćeš da je tvoj odnos s Bogom postao normalan. Kada budeš imao taj osjećaj, pomislit ćeš: „Bog me nije napustio; mogu osjetiti Božju prisutnost i mogu osjetiti Božje usmjeravanje i blagoslove kada tražim Boga dok obavljam svoje dužnosti. Konačno osjećam da Bog blagoslivlja druge i blagoslivlja i mene, te da Bog ne pokazuje pristranost; čini se da još uvijek imam nade u spasenje. Ispada da je put kojim sam prije hodao bio pogrešan; uvijek sam sve radio reda radi i činio bezobzirne prijestupe u obavljanju svoje dužnosti, a čak sam mislio da sam u redu, živeći u svom malom svijetu i diveći se samome sebi. Sada vidim da je takvo postupanje bilo velika pogreška! Živjeti u potpunosti u stanju vike galame protiv Boga i otpora prema Njemu – nije ni čudo što nisam primio Božje prosvjetljenje. Kako bih mogao primiti Božje prosvjetljenje ako ne postupam u skladu s načelima?” Vidiš, dva potpuno različita načina postupanja, dva potpuno različita načina ophođenja s vlastitim idejama, na kraju dovode do različitih rezultata.

Ljudi u svojoj vjeri u Boga ne mogu živjeti po svojim osjećajima. Ljudski osjećaji samo su prolazna raspoloženja – imaju li oni ikakve veze s njihovim ishodima? S činjenicama? (Ne.) Kada ljudi daleko odlutaju od Boga, kada žive u stanju uma u kojem pogrešno shvaćaju Boga, ili se opiru Bogu, bore se protiv Boga i galame protiv Boga, tada su potpuno napustili brigu i zaštitu Božju i više nemaju mjesta za Boga u svom srcu. Kada ljudi žive u takvom stanju, ne mogu a da ne žive po vlastitim osjećajima. Neka neznatna misao može ih toliko uznemiriti da ne mogu jesti ni spavati, neoprezna primjedba od nekoga može ih gurnuti u nagađanje i zbunjenost, pa čak i jedna noćna mora može ih učiniti negativnima i navesti ih da pogrešno shvate Boga. Jednom kada se takav začarani krug oblikuje, ljudi zaključe da je za njih gotovo, da su izgubili svaku nadu da će biti spašeni, da ih je Bog napustio i da ih Bog neće spasiti. Što više razmišljaju na taj način i što više imaju takve osjećaje, to su dublje gurnuti u negativnost. Stvarni razlog zašto ljudi imaju te osjećaje jest taj što ne tragaju za istinom niti postupaju u skladu s istina-načelima. Kada im se nešto dogodi, ljudi ne tragaju za istinom, ne primjenjuju istinu i uvijek idu svojim putem, živeći usred vlastite sitne domišljatosti. Svaki dan provode uspoređujući se s drugima i natječući se s njima, zavideći i mrzeći svakoga za koga misle da je bolji od njih, te se podsmjehujući i rugajući svakome za koga misle da je ispod njih, živeći u Sotoninoj naravi, ne radeći stvari u skladu s istina-načelima i odbijajući prihvatiti ičiji savjet. To ih na kraju dovodi do toga da razviju sve vrste zabluda, spekulacija i prosudbi, te se čine neprestano nemirnima. I ne zaslužuju li to? Takav gorki plod mogu nositi samo oni sami – i doista ga zaslužuju. Čime je sve to uzrokovano? To je zato što ljudi ne tragaju za istinom, previše su oholi i samopravedni, uvijek djeluju prema vlastitim idejama, uvijek se razmeću i uspoređuju s drugima, uvijek se pokušavaju istaknuti, uvijek postavljaju nerazumne zahtjeve Bogu, i tako dalje – sve te stvari uzrokuju da ljudi postupno odlutaju od Boga, da se iznova i iznova opiru Bogu i krše istinu. Na kraju, sami sebe guraju u tamu i negativnost. I u takvim trenucima, ljudi nemaju istinsko razumijevanje vlastitog buntovništva i protivljenja, a još je manje moguće da tim stvarima pristupe s ispravnim stavom. Umjesto toga, žale se na Boga, pogrešno Ga shvaćaju i spekuliraju o Njemu. Kada se to dogodi, ljudi konačno shvate da je njihova iskvarenost vrlo duboka i da su previše problematični, pa zaključe da su od onih koji se protive Bogu, i ne mogu a da ne budu gurnuti u negativnost, nesposobni da se sami izvuku. Ono u što vjeruju jest: „Bog me odbacuje s prezirom, Bog me ne želi. Previše sam buntovan, zaslužujem to, Bog me definitivno više neće spasiti.” Vjeruju da su sve to činjenice. Nagađanja u svom srcu proglašavaju činjenicama. Bez obzira tko s njima razgovara u zajedništvu o istini, nema koristi, oni to ne prihvaćaju. Misle: „Bog me neće blagosloviti, On me neće spasiti, pa koja je svrha vjerovati u Boga?” Kada je put njihove vjere u Boga došao do ove točke, jesu li ljudi još uvijek sposobni vjerovati? Ne. Zašto više ne mogu nastaviti? Činjenica je sljedeća. Kada negativnost ljudi dosegne određenu točku da im je srce ispunjeno otporom i pritužbama, te žele jednom zauvijek prekinuti svoj odnos s Bogom, onda to više nije nešto tako jednostavno kao kad se ne boje Boga, ne pokoravaju se Bogu, ne vole istinu i ne prihvaćaju istinu. Što se zbiva, umjesto toga? U svom srcu, oni aktivno odlučuju odustati od svoje vjere u Boga. Smatraju sramotnim pasivno čekati da budu eliminirani i da ima više dostojanstva u odluci da se odustane, pa preuzimaju inicijativu da se odreknu svoje prilike, sami privodeći stvari kraju. Osuđuju vjeru u Boga kao lošu, osuđuju istinu kao nesposobnu da promijeni ljude i osuđuju Boga kao nepravednog, žaleći se na Njega što ih ne spašava: „Tako sam marljiv, trpim toliko više teškoća od drugih i plaćam toliko veću cijenu od svih ostalih, iskreno obavljam svoju dužnost, a Bog me ipak nije blagoslovio. Sada jasno vidim da me bog ne voli, da Bog nejednako postupa s ljudima.” Imaju drskosti svoje sumnje o Bogu pretvoriti u osudu Boga i huljenje na Njega. Kada se ta činjenica oblikuje, mogu li oni nastaviti putem vjere u Boga? Budući da se bune protiv Boga i protive se Bogu, te uopće ne prihvaćaju istinu niti promišljaju o sebi, oni su uništeni. Nije li nerazumno da netko na vlastitu inicijativu napusti Boga, a zatim se žali da ga Bog ne blagoslivlja ili mu ne iskazuje milost? Svatko sam bira svoj put i sam njime hoda; nitko to ne može učiniti umjesto njega. Upravo si ti sam izabrao slijepu ulicu, ti si sam napustio Boga i odbacio Ga. Od početka do kraja, Bog nikada nije rekao da te ne želi, ili da je odustao od tebe, ili da te odbija spasiti; ti si sam ograničio Boga na temelju svojih nagađanja. Kad bi istinski vjerovao u Boga, i dalje bi vjerovao u Boga čak i da te On ne želi, i dalje bi vjerovao u Boga, i nastavio čitati Njegove riječi, i još uvijek prihvaćao istinu i normalno obavljao svoje dužnosti, čak i da te On prezire, tko bi te onda mogao ograničiti ili zaustaviti? Ne radi li se sve o tvojim vlastitim izborima i težnjama? Tebi samome nedostaje vjere, a ipak se okrećeš i žališ se na Boga; to je nerazumno. Ti ne čuvaš svoj odnos s Bogom i inzistiraš na njegovom uništenju; jednom kada nastane pukotina, može li se ona popraviti? Slomljeno zrcalo teško je ponovno sastaviti, a čak i ako se sastavi, pukotina će i dalje biti tu. Sada kada se odnos raspao, nikada se ne može vratiti u prvobitno stanje. Stoga, bez obzira na kakvo okruženje naiđu tijekom vjerovanja u Boga, ljudi bi trebali naučiti pokoravati se i trebali bi tragati za istinom – samo tada mogu ostati postojani. Ako želiš slijediti Boga do kraja puta, ključno je težiti istini; bilo da obavljaš svoje dužnosti ili radiš bilo što drugo, razumijevanje istina-načela te njihovo primjenjivanje i provođenje su ključni, jer upravo kroz proces razumijevanja istine i postupanja u skladu s istina-načelima ti upoznaješ Boga, razumiješ Boga, shvaćaš Boga i dokučuješ Božje namjere, što ti omogućuje da postaneš usklađen s Njim i stekneš razumijevanje i prihvaćanje Njegove biti. Ako ne primjenjuješ istina-načela i samo djeluješ ili obavljaš svoje dužnosti prema vlastitoj volji, nikada nećeš doći u doticaj s istinom. Što znači nikada ne doći u doticaj s istinom? To znači da nikada nećeš doći u doticaj s Božjim stavom prema svemu, Njegovim zahtjevima ili Njegovim mislima; a još je manje vjerojatno da ćeš doći u doticaj s Božjom naravi i biti kako se otkrivaju u Njegovom djelu. Ako ne uspiješ doći u doticaj s tim činjenicama Božjeg djela, tvoje shvaćanje Boga zauvijek će biti ograničeno na ljudske uobrazilje i predodžbe. Ostat će unutar carstva uobrazilje i predodžbi i nikada se neće uskladiti sa biti i istinskom naravi Božjom. Na taj način nećeš moći postići istinsko shvaćanje Boga.

U procesu obavljanja svojih dužnosti, ljudi često doživljavaju negativna i buntovna stanja. Ako mogu tragati za istinom i koristiti se istina-načelima kako bi se pozabavili tim problemima i riješili ih, njihove se negativne emocije neće pretvoriti u pritužbe, otpor, prkos, galamu ili čak huljenje. Međutim, ako se ljudi s time nose oslanjajući se isključivo na vlastitu sitnu domišljatost, na ljudsku samokontrolu, ljudski trud, marljivost, discipliniranje svojeg tijela i druge slične pristupe, tada će se, prije ili kasnije, te ljudske uobrazilje, sudovi i nagađanja pretvoriti u pritužbe, prkos, otpor, galamu, pa čak i huljenje protiv Boga. Kada su ljudi zarobljeni u takvim negativnim emocijama, skloni su razviti neposlušnost, nezadovoljstvo i pritužbe protiv Boga, među ostalim takvim osjećajima ili mislima. Kada se te misli s vremenom nagomilaju u ljudima, a oni i dalje ne tragaju za istinom niti koriste istinu da ih riješe, njihova neposlušnost, nezadovoljstvo i pritužbe pretvorit će se u prkos; upustit će se u buntovno ponašanje, kao što je površno obavljanje svojih dužnosti ili namjerno ometanje i sabotiranje crkvenog rada, među ostalim negativnim ponašanjima, kako bi izrazili svoju neposlušnost i nezadovoljstvo i tako postigli svoj cilj prkošenja Bogu. Neki ljudi ruše i ometaju druge u obavljanju dužnosti. Značenje iza njihovih postupaka je: „Ako ja ne mogu obavljati svoju dužnost, ili ako me bog ne blagoslovi u mojoj dužnosti, pobrinut ću se da nitko od vas ne može dobro obavljati svoje dužnosti!” i tada počinju izazivati ometanja. Neki to čine riječima, dok se drugi koriste nekim postupcima. Što bi mogli učiniti oni koji druge ometaju svojim postupcima? Na primjer, mogli bi namjerno izbrisati datoteke s tuđeg računala kako bi utjecali na rezultate njihove dužnosti, ili bi mogli namjerno ometati internetska okupljanja. To đavao i Sotona ometaju ljude. Ljudi ne razumiju: „Kako netko u tim godinama može činiti tako gnusne stvari? Pa nije tinejdžer; kako još uvijek može izvoditi takve spačke?” Zapravo, i ljudi u tridesetima, četrdesetima, pedesetima ili šezdesetima također mogu činiti te stvari. Ta su različita ponašanja neshvatljiva; to nisu postupci osobe sa savješću i razumom, već postupci đavla i Sotone. Vidjevši da drugi nisu pogođeni i da njihovi ciljevi nisu postignuti, takva bi osoba tada izbacivala negativnost i izazivala ometanja u vrijeme kada je prisutno mnogo ljudi ili tijekom okupljanja. Kada počnu izlijevati svoje nezadovoljstvo kroz postupke, situaciju već postaje teško kontrolirati; vrlo ih je teško obuzdati, a ako se situacija nastavi razvijati, može samo eskalirati i postati sve ozbiljnija po svojoj prirodi. Oni ne samo da izazivaju ometanja svojim postupcima, već se koriste i raznim sredstvima i metodama, upotrebljavajući agresivan i osuđujući rječnik kako bi ometali druge dok obavljaju svoju dužnost. Bez obzira na to postižu li svoje ciljeve, oni se tada u srcu opiru Bogu; ne čitaju Božje riječi niti uče himne i odbijaju čitati bilo kakve knjige povezane s Božjim riječima ili istinom. Što rade kod kuće? Čitaju romane, gledaju televizijske serije, uče kulinarske tehnike, proučavaju šminkanje i frizerstvo… Tijekom okupljanja ne razgovaraju u zajedništvu o svojem razumijevanju Božjih riječi, niti razgovaraju o tome kako riješiti iskvarenu narav i očitovanja iskvarenosti. Kada drugi razgovaraju, oni namjerno preotimaju riječ, prekidaju onoga tko govori, namjerno mijenjaju temu i tako dalje, uvijek govoreći stvari koje potkopavaju i ometaju. Zašto se tako ponašaju? Razlog leži u njihovom uvjerenju da nemaju nade u spasenje, zbog čega dižu ruke od sebe i počinju se ponašati bezobzirno; traže nekoliko sudruga prije nego što budu uklonjeni ili izbačeni iz crkve – ako oni ne mogu biti blagoslovljeni, pobrinut će se da ni drugi ne mogu. Zašto tako razmišljaju? Oni vjeruju da Bog u kojeg vjeruju nije poput boga kakvog su isprva zamišljali; On ne voli ljude onoliko koliko su zamišljali i nije toliko pravedan, a zasigurno nije ni toliko iskreno privržen ljudima koliko su zamišljali. Bog voli druge, ali ne i njih; Bog spašava druge, ali ne i njih. Sada kada ne vide nadu za sebe i osjećaju da ne mogu biti spašeni, dižu ruke od sebe i počinju se ponašati bezobzirno. Ali to nije sve; oni također žele da drugi vide kako, budući da za njih nema nade, nema nade ni za druge, i zadovoljni su tek kada natjeraju sve da odustanu od svoje vjere u Boga i povuku se iz svojeg vjerovanja. Njihov cilj u tome je: „Ako ja ne mogu primiti blagoslove nebeskog kraljevstva, bolje vam je da ni ne sanjate da ćete ih vi dobiti!” Kakav je to bijednik od osobe? Nije li to đavao? On je đavao koji ide u pakao, a koji također zabranjuje drugima da vjeruju u Boga i uđu u nebesko kraljevstvo; on ide ravno u slijepu ulicu! Svatko s imalo savjesti i imalo bogobojaznog srca ne bi se trebao tako ponašati; ako uistinu počini veliko zlo i bude razotkriven, zbog čega osjeća da više nema nade, i dalje će nastojati pomoći drugima da uspiju, puštajući druge da iskreno vjeruju u Boga i ne slijede njegov primjer. Mogao bi reći: „Preslab sam, moje su tjelesne želje jake i previše sam zaljubljen u svijet. To je moja vlastita krivnja; zaslužio sam to! Vi nastavite biti iskreni vjernici; nemojte da ja utječem na vas. Tijekom okupljanja, ja ću stražariti, a ako policija velikog crvenog zmaja uđe u selo, upozorit ću vas.” Svatko s trunkom ljudskosti trebao bi učiniti barem toliko i ne bi trebao ometati tuđu težnju za istinom. Ali oni bez ljudskosti, kada im stvari ne idu po volji ili kada vide da ih braća i sestre preziru i udaljavaju se od njih, osjećaju da ih je Bog razotkrio i eliminirao, da nemaju nade u spasenje. Kada gaje takve ideje i misli, dižu ruke od sebe i počinju se ponašati bezobzirno, izbacujući negativnost i ometajući crkveni život bez skrupula. Kakvi ljudi to čine? Nisu li to đavli? (Da.) Treba li pokazivati uljudnost prema ljudima koji su đavli? (Ne.) Pa kako se onda s time treba nositi? Ti kažeš: „Dolaziš na okupljanja, a niti čitaš Božje riječi niti prihvaćaš istinu. Zbog čega si onda ovdje? Da izazivaš ometanja, zar ne? Misliš da nemaš nade u spasenje; zapravo, ni mi ne osjećamo da imamo puno nade, ali se trudimo. Vjerujemo da Bog nije pristran, da je On dostojan povjerenja, da je Njegovo srce u spašavanju ljudi iskreno i da se Njegovo srce ne mijenja. Sve dok postoji i tračak nade, nećemo odustati. Nećemo stalno biti negativni i pogrešno shvaćati Boga poput tebe. Sanjaš ako misliš da nas možeš ometati ili kočiti! Ako tvrdoglavo ustraješ, nastaviš tako vjerovati i zlonamjerno nas htjeti ometati, onda nas nemoj kriviti što smo grubi prema tebi. Počevši od danas, ti si uklonjen; za tebe više nema mjesta u crkvi. Gubi se odavde!” Nije li problem time riješen? Jednostavno je, samo nekoliko riječi i oni su uklonjeni. To je tako lako učiniti! Zašto se to rješava na ovaj način? Zato što se priroda-bit takvih ljudi ne može promijeniti; oni neće prihvatiti istinu. Oni misle da nemaju nade u spasenje; Bog to nije rekao, niti su to rekla braća i sestre, a ipak na ovaj način čine zlo i izazivaju ometanja. Što će učiniti ako jednog dana zaista budu izbačeni zbog činjenja zla i ometanja crkvenog rada, ili ako ih Bog disciplinira jer ne teže istini? Mogu li postati Božji neprijatelji, mogu li se osvetiti? To je vrlo vjerojatno! Dobro je da se takvi ljudi razotkriju prije nego što uspiju počiniti bilo kakva zlodjela ili veliko zlo. To je Božje djelo; Bog ih je razotkrio. Sada je njihovo uklanjanje upravo ispravno; drugi ljudi još nisu pretrpjeli nikakav gubitak. Postupanje na ovaj način je blagovremeno i prikladno; svi stječu razlučivanje, a sa zlim ljudima se obračunalo. Njihova uloga kontrasta je adekvatno ispunjena.

To su u osnovi različita stanja i očitovanja ljudi koji izbacuju negativnost. Kada njihova želja za postizanjem statusa, slave i dobitka nije ispunjena, kada Bog čini stvari koje su u suprotnosti s njihovim predodžbama i uobraziljama, stvari koje se tiču njihovih interesa, oni postaju zarobljeni u osjećajima neposlušnosti i nezadovoljstva. A kada imaju te osjećaje, njihov um počinje proizvoditi izgovore, isprike, opravdanja, obrane i druge misli pritužbe. Tada oni ne slave Boga niti Mu se pokoravaju, a još manje tragaju za istinom kako bi spoznali sebe; umjesto toga, bore se protiv Boga koristeći svoje predodžbe, uobrazilje, misli i stajališta, ili naglost. A kako se bore protiv Boga? Šire svoje osjećaje neposlušnosti i nezadovoljstva, koristeći to da Bogu jasno daju do znanja svoje misli i stajališta, pokušavajući natjerati Boga da djeluje u skladu s njihovom voljom i njihovim zahtjevima kako bi zadovoljili svoje želje; tek tada se njihovi osjećaji smiruju. Osobito, Bog izražava mnoge istine kako bi sudio ljudima i grdio ih, kako bi pročistio njihove iskvarene naravi, kako bi spasio ljude od utjecaja Sotone, a tko zna koliko je ljudskih snova o primanju blagoslova prekinuto tim istinama, razbijajući fantaziju o uznesenju u nebesko kraljevstvo kojoj su se nadali dan i noć. Žele učiniti sve što mogu da preokrenu stvari – ali su nemoćni, mogu biti samo gurnuti u nesreću s negativnošću i ogorčenjem. Neposlušni su prema svemu ovome što je Bog uredio, jer je ono što Bog čini u sukobu s njihovim predodžbama, interesima i razmišljanjem. Osobito, kada crkva obavlja rad na čišćenju i eliminira mnoge ljude, ti ljudi misle da ih Bog ne spašava, da ih je On s prezirom odbacio, da se prema njima postupa nepravedno, pa će se ujediniti da prkose Bogu; nijekat će da je Bog istina, nijekat će identitet i bit Boga, i nijekat će pravednu narav Boga. Naravno, nijekat će i činjenicu Božje suverenosti nad svim. A kojim sredstvima sve to niječu? Prkosom i otporom. Impliciraju sljedeće: „Ono što bog čini u suprotnosti je s mojim predodžbama, i zato se ne pokoravam, ne vjerujem da si ti istina. Galamit ću protiv tebe i širit ću te stvari u crkvi i među ljudima! Reći ću što god hoću i nije me briga za posljedice. Imam slobodu govora; ne možeš mi začepiti usta – reći ću što hoću. Što mi ti možeš?” Kada ti ljudi ustraju u iznošenju svojih pogrešnih misli i stajališta, govore li oni o vlastitom razumijevanju? Razgovaraju li u zajedništvu o istini? Apsolutno ne. Oni šire negativnost; daju glas herezama i zabludama. Ne pokušavaju spoznati vlastitu iskvarenost niti je razotkrivaju; ne razotkrivaju stvari koje su učinili a koje su u suprotnosti s istinom, niti razotkrivaju pogreške koje su napravili. Umjesto toga, daju sve od sebe da racionaliziraju i brane svoje pogreške kako bi dokazali da su u pravu, a istovremeno donose i apsurdan zaključak, te iznose negativna i iskrivljena stajališta, kao i izvrnute argumente i hereze. Učinak na Božji izabrani narod u crkvi je da ih zaluđuju i ometaju; to čak može neke ljude gurnuti u stanje negativnosti i zbunjenosti. Sve su to štetni učinci i ometanja uzrokovani ljudima koji izbacuju negativnost. Stoga, oni koji izbacuju negativnost trebaju biti ograničeni, zajedno sa svojim govorom i ponašanjem – ne treba im se povlađivati niti ih dopuštati. Crkva bi trebala imati prikladne metode i načela za postupanje s tim ljudima. S jedne strane, braća i sestre trebali bi razlučiti te ljude i njihove negativne primjedbe. S druge strane, kada Božji izabrani narod ima razlučivanje, crkva bi trebala odmah ukloniti ili izbaciti te pojedince u skladu s istina-načelima, kako bi se spriječilo da više ljudi bude pod utjecajem i ometano. Ovim završava naš razgovor u zajedništvu o različitim aspektima izbacivanja negativnosti.

C. Načela i putovi za rješavanje negativnosti

Ljudi posjeduju sotonsku prirodu; živeći po sotonskoj naravi, teško je izbjeći negativna stanja. Osobito kada čovjek ne razumije istinu, negativnost postaje uobičajena pojava. Svatko ima trenutke negativnosti; neki češće, neki rjeđe, neki duže, a neki kraće. Ljudski se rast razlikuje, pa tako i njihova stanja negativnosti. Oni većeg rasta postaju donekle negativni samo kada se suoče s kušnjama, dok oni manjeg rasta, koji još ne razumiju istinu, ne mogu razlučiti kada drugi šire neke predodžbe ili govore apsurdnosti; oni mogu biti ometeni, pod utjecajem i postati negativni. Bilo koji problem koji se pojavi može dovesti do njihove negativnosti, čak i sitnice koje nisu vrijedne spomena. Kako bi se trebalo riješiti to pitanje česte negativnosti? Ako netko ne zna kako tragati za istinom, ne zna kako jesti i piti Božje riječi ili se moliti Bogu, onda to postaje vrlo problematično; može se osloniti samo na podršku i pomoć braće i sestara. Ako nitko ne može pomoći, ili ako on ne prihvaća pomoć, mogao bi ostati toliko negativan da se ne može oporaviti, pa bi čak mogao i prestati vjerovati. Vidite, vrlo je opasno da netko uvijek ima predodžbe i lako postaje negativan. Bez obzira na to kako netko s takvim ljudima razgovara u zajedništvu o istini, oni je ne prihvaćaju, uvijek ustrajući na tome da su njihove vlastite predodžbe i uobrazilje ispravne; oni su izuzetno problematični ljudi. Koliko god da si negativan, trebao bi u svojem srcu razumjeti da to što imaš predodžbe ne znači da su one u skladu s istinom; to znači da postoji problem u tvojem shvaćanju. Ako imaš imalo razuma, ne bi trebao širiti te predodžbe; to je najmanje što bi ljudi trebali poštivati. Ako imaš imalo bogobojaznog srca i možeš priznati da si Božji sljedbenik, trebao bi tragati za istinom kako bi riješio svoje predodžbe, pokoriti se istini i izbjegavati izazivanje prekida i ometanja. Ako to ne možeš učiniti i ustraješ na širenju predodžbi, onda si izgubio razum; mentalno si nenormalan, opsjednut demonima i ne kontroliraš se. Pod dominacijom demona, ti govoriš i širiš te predodžbe bez obzira na sve – tu nema pomoći, to je djelo zlih duhova. Ako imaš imalo savjesti i razuma, trebao bi biti u stanju učiniti ovo: ne širiti predodžbe i ne ometati braću i sestre. Čak i ako postaneš negativan, ne bi trebao činiti stvari koje štete braći i sestrama; trebao bi jednostavno dobro obavljati svoju dužnost, pravilno raditi ono što bi trebao i osigurati da si čiste savjesti – to je minimalno mjerilo za vladanje. Čak i ako si ponekad negativan, ali nisi učinio ništa čime bi prešao granice, Bog se neće zamarati tvojom negativnošću. Sve dok posjeduješ savjest i razum, u stanju si moliti se Bogu i oslanjati se na Njega te tragati za istinom, na kraju ćeš doći do razumijevanja istine i promijeniti se. Ako se suočiš sa značajnim događajima, kao što je smjena i eliminacija jer kao starješina nisi obavljao stvaran posao, i osjećaš da nema nade u spasenje, te postaneš negativan – pretjerano negativan do te mjere da se ne možeš oporaviti, osjećajući se kao da si osuđen i proklet, i razviješ pogrešna shvaćanja i pritužbe protiv Boga – što bi trebao učiniti? To je vrlo lako riješiti: pronađi neke ljude koji razumiju istinu da s njima razgovaraš i tražiš, i otvori im svoje srce. Što je još važnije, dođi pred Boga da se iskreno moliš o svojoj negativnosti i slabosti, kao i o nekim stvarima koje ne razumiješ i ne možeš nadvladati, jednu po jednu – razgovaraj s Bogom, ne skrivaj ništa. Ako postoje neizrecive stvari koje ne možeš izraziti drugima, još je važnije da dođeš pred Boga i moliš se. Neki ljudi pitaju: „Zar razgovor s Bogom o tome ne vodi u osudu?” Nisi li već učinio mnoge stvari koje se protive Bogu i zaslužuju Njegovu osudu? Zašto se brinuti oko te jedne dodatne stvari? Misliš li da Bog neće znati ako o tome ne govoriš? Bog zna sve što misliš. Trebao bi otvoreno razgovarati s Bogom, govoreći Mu iz srca, iskreno Mu predstavljajući svoje probleme i stanja. Tvoja slabost, buntovništvo, pa čak i tvoje pritužbe, sve se to može reći Bogu; čak i ako se želiš iskaliti, to je u redu – Bog to neće osuditi. Zašto Bog to ne osuđuje? Bog poznaje čovjekov rast; čak i ako ne razgovaraš s Njim, On i dalje poznaje tvoj rast. Razgovarajući s Bogom, s jedne strane, to je tvoja prilika da se ogoliš i budeš otvoren prema Bogu. S druge strane, to također pokazuje tvoj stav pokornosti Bogu; u najmanju ruku, puštaš Boga vidjeti da tvoje srce nije zatvoreno za Njega, da si samo slab, da nemaš dovoljno rasta da nadvladaš tu stvar, to je sve. Nemaš namjeru prkositi; tvoj stav je da se pokoriš, samo što je tvoj rast premalen i ne možeš podnijeti tu stvar. Kada potpuno otvoriš svoje srce Bogu i u stanju si podijeliti s Njim svoje najdublje misli, iako ono što kažeš može sadržavati slabost i pritužbe – a osobito, mnoge negativne stvari – postoji jedna stvar koja je u tome ispravna: ti priznaješ da posjeduješ iskvarenu narav, priznaješ da si stvoreno biće, ne niječeš Božji identitet kao Stvoritelja, niti niječeš da je odnos između tebe i Boga odnos stvorenog bića i Stvoritelja. Povjeravaš Bogu stvari koje ti je najteže nadvladati, stvari koje te čine najslabijim, i govoriš Bogu sve svoje najdublje osjećaje – to pokazuje tvoj stav. Neki ljudi kažu: „Jednom sam se molio Bogu i to nije riješilo moju negativnost. Još uvijek je ne mogu nadvladati.” Nema veze; samo trebaš iskreno tragati za istinom. Bez obzira na to koliko razumiješ, Bog će te postupno ojačati i više nećeš biti slab kao na početku. Bez obzira na to koliko slabosti i negativnosti imaš, ili koliko pritužbi i negativnih emocija imaš, razgovaraj s Bogom; nemoj se prema Bogu odnositi kao prema strancu. Od koga god da skrivaš stvari, nemoj ništa skrivati od Boga, jer Bog je tvoj jedini oslonac i također tvoje jedino spasenje. Samo dolaskom pred Boga ti se problemi mogu riješiti; oslanjanje na ljude je beskorisno. Stoga, kada se suočavaju s negativnošću i slabošću, oni koji dolaze pred Boga i oslanjaju se na Njega su najpametniji. Samo se glupi i tvrdoglavi ljudi, kada se suočavaju sa značajnim i kritičnim događajima i trebaju izliti svoja srca Bogu, još više udaljavaju od Boga i izbjegavaju Ga, kujući planove u vlastitoj glavi. A koji je rezultat svega tog kovanja planova? Njihova negativnost i pritužbe pretvaraju se u prkos, a prkos se pretvara u otpor i galamu protiv Boga; ti ljudi postaju potpuno nepomirljivi s Bogom, a njihov odnos s Bogom je potpuno prekinut. Međutim, kada se suočiš s takvom negativnošću i slabošću, ako možeš izabrati da i dalje dolaziš pred Boga kako bi tragao za istinom, i izabereš pokoriti se Božjim orkestracijama, te zauzmeš istinski pokoran stav, tada će, vidjevši da Mu se i dalje iskreno želiš pokoriti čak i kada si negativan i slab, Bog znati kako te usmjeriti, izvodeći te iz tvoje negativnosti i slabosti. Nakon što budeš imao ta iskustva, razvit ćeš istinsku vjeru u Boga. Osjećat ćeš da bez obzira na to s kakvim se poteškoćama suočavaš, sve dok tražiš Boga i čekaš Ga, On će ti urediti izlaz a da toga nisi ni svjestan, dopuštajući ti da vidiš da su se, a da nisi ni primijetio, situacije promijenile, čineći te više ne slabim, već snažnim, i povećavajući tvoju vjeru u Boga. Kada razmišljaš o tim događajima, osjetit ćeš koliko je tvoja slabost u to vrijeme bila djetinjasta. Zapravo, ljudi su upravo toliko djetinjasti, i bez Božje podrške, nikada ne bi sazreli iz svoje djetinjastosti i neznanja. Samo postupnim prihvaćanjem i pokoravanjem Božjoj suverenosti u procesu doživljavanja tih stvari, pozitivnim i aktivnim suočavanjem s tim činjenicama, traženjem načela, traženjem Božjih namjera, više ne izbjegavajući Boga niti se udaljavajući od Boga, niti bivajući buntovan protiv Boga, već postajući sve pokorniji, sa sve manje buntovništva, postajući sve bliži i bliži Bogu, i sve sposobniji pokoriti se Bogu – samo takvim doživljavanjem nečiji život postupno raste i sazrijeva, potpuno odrastajući do rasta odrasle osobe.

Kako se treba odnositi prema negativnim stanjima i rješavati ih? Negativnosti se ne treba bojati; ključno je imati razum. Nije li lako čovjeku postupati glupo kada je stalno negativan? Kada je čovjek negativan, on se samo ili žali ili diže ruke od sebe, te govori i postupa bez ikakvog razuma – ne utječe li to na obavljanje njegove dužnosti? Ako se čovjek može prepustiti očaju i zabušavati u negativnosti, nije li to izdaja Boga? To je teška negativnost poput mentalne bolesti, donekle je slična opsjednutosti demonima; to je nedostatak razuma. Ne tragati za istinom radi rješenja doista je opasno. Kada su ljudi negativni, ako im u potpunosti nedostaje bogobojazno srce, lako će izgubiti razum; ići će uokolo šireći svoju negativnost, nezadovoljstvo i predodžbe. To je namjerno suprotstavljanje Bogu i previše lako može prekidati i ometati rad crkve, što je posljedica previše strašna da bi se o njoj razmišljalo, i vrlo je vjerojatno da će ih Bog s prezirom odbaciti. Međutim, ako je osoba u svojoj negativnosti u stanju tragati za istinom, čuva bogobojazno srce, ne govori negativno, niti širi vlastitu negativnost i predodžbe, te čuva svoju vjeru u Boga i pokoran stav prema Njemu, takva osoba može lako izaći iz negativnosti. Svatko ima trenutke negativnosti; samo se razlikuju po intenzitetu, trajanju i razlozima. Neki ljudi općenito nisu negativni, ali postanu takvi kada se suoče s neuspjehom ili posrtanjem; drugi mogu postati negativni zbog trivijalnih stvari, čak i ako je to samo nešto što netko kaže a što povrijedi njihov ponos. A neki postanu negativni zbog malo nepovoljnih okolnosti. Razumiju li takvi ljudi kako živjeti život? Imaju li pronicljivost? Posjeduju li širinu uma i velikodušnost normalne osobe? Ne. Bez obzira na okolnosti, sve dok čovjek živi unutar svojih iskvarenih naravi, često će padati u neka negativna stanja. Naravno, ako osoba razumije istinu i može prozreti stvari, njezina će negativna stanja postajati sve rjeđa, a njezina će negativnost postupno nestajati s njezinim rastom, da bi na kraju potpuno iščeznula. Oni koji ne vole istinu, koji uopće ne prihvaćaju istinu, imat će sve veći broj negativnih emocija, negativnih stanja, te negativnih misli i stavova, koji će postajati sve ozbiljniji što se više gomilaju, a jednom kada ih te stvari preplave, neće se moći oporaviti, što je vrlo opasno. Stoga je brzo rješavanje negativnosti ključno. Da bi se riješila negativnost, čovjek mora proaktivno tragati za istinom; čitanje i promišljanje Božjih riječi uz održavanje stanja tišine u Njegovoj prisutnosti dovest će do stjecanja prosvjetljenja i osvjetljenja, omogućujući čovjeku da razumije istinu i prozre bit negativnosti, čime se rješava problem negativnosti. Ako se i dalje držiš vlastitih predodžbi i razloga, onda si krajnje glup i umrijet ćeš od svoje gluposti i neznanja. Bez obzira na sve, rješavanje negativnosti treba biti proaktivno, a ne pasivno. Neki ljudi misle da bi, kada se pojavi negativnost, trebali je jednostavno ignorirati; kada se ponovno osjete sretnima, njihova će se negativnost prirodno pretvoriti u radost. To je fantazija; bez traganja za istinom ili prihvaćanja istine, negativnost se neće automatski ukloniti. Čak i ako je zaboraviš i ne osjećaš ništa u srcu, to ne znači da je korijenski uzrok tvoje negativnosti riješen. Jednom kada se pojave prave okolnosti, ponovno će buknuti, što je uobičajena pojava. Ako je čovjek pametan i ima razum, trebao bi odmah tragati za istinom kada se pojavi negativnost i koristiti metodu prihvaćanja istine da je riješi, čime se problem negativnosti rješava iz korijena. Svi koji su često negativni takvi su jer ne mogu prihvatiti istinu. Ako ne prihvaćaš istinu, negativnost će se prilijepiti za tebe kao đavao, čineći te vječno negativnim, uzrokujući da razviješ osjećaje neposlušnosti, nezadovoljstva i pritužbi prema Bogu, sve dok se ne nađeš u otporu, borbi i galami protiv Boga – tada si stigao do kraja i tvoje ružno lice bit će razotkriveno. Ljudi te počinju razotkrivati, analizirati i karakterizirati, i tek sada, suočen s okrutnom stvarnošću, tvoje suze počinju teći; tada se slamaš i počinješ se udarati u prsa u očaju – samo čekaj da prihvatiš Božju kaznu! Negativnost ne samo da slabi ljude, već ih također navodi da se žale na Boga, sude Bogu, niječu Boga, pa čak se i izravno bore i galame protiv Boga. Stoga, ako se rješavanje nečije negativnosti odgodi, jednom kada otkrije bogohulne riječi i uvrijedi Božju narav, posljedice su vrlo teške. Ako padaš u negativnost i gajiš pritužbe zbog jednog događaja, fraze ili misli ili stajališta, to pokazuje da je tvoje razumijevanje te stvari iskrivljeno i da o njoj imaš predodžbe i uobrazilje; tvoji pogledi na tu stvar zasigurno nisu u skladu s istinom. U tom trenutku, trebaš tragati za istinom i ispravno se suočiti s time, nastojeći što je brže moguće ispraviti te pogrešne predodžbe i ideje, ne dopuštajući da te ove predodžbe vežu i zalude u stanje neposlušnosti, nezadovoljstva i pritužbi prema Bogu. Brzo rješavanje negativnosti je ključno, a i potpuno rješavanje je vrlo važno. Naravno, najbolji način za rješavanje negativnosti je tragati za istinom, više čitati Božje riječi i dolaziti pred Boga kako bi tražio Njegovo prosvjetljenje. Ponekad možda privremeno nećeš moći preokrenuti svoje misli i stajališta, ali u najmanju ruku, trebao bi znati da nisi u pravu i da su te tvoje misli iskrivljene. Na taj način, minimalni rezultat bit će da te pogrešne misli i stajališta neće utjecati na tvoju odanost u obavljanju dužnosti, neće utjecati na tvoj odnos s Bogom i neće utjecati na tvoj dolazak pred Boga da otvoriš svoje srce i moliš se – u najmanju ruku, to je rezultat koji se mora postići. Kada si obuzet negativnošću i neposlušan si i nezadovoljan, i gajiš pritužbe prema Bogu, ali ne želiš tragati za istinom radi rješenja, misleći da je tvoj odnos s Bogom normalan, dok je u stvari tvoje srce daleko od Boga i više ne želiš čitati Njegove riječi niti se moliti, nije li problem postao ozbiljan? Ti kažeš: „Bez obzira na to koliko sam negativan, obavljanje moje dužnosti nije ometano i nisam napustio svoj posao. Odan sam!” Vrijede li te riječi? Ako si često negativan, to nije pitanje jedne iskvarene naravi; postoje ozbiljniji problemi: Imaš predodžbe o Bogu, pogrešno Ga shvaćaš i stvorio si prepreke između sebe i Boga. Ako ne tragaš za istinom da to riješiš, to je vrlo opasna stvar. Kako čovjek može osigurati da svoju dužnost obavlja odano do kraja i bez površnosti ako je često negativan? Može li negativnost jednostavno nestati ili iščeznuti sama od sebe ako se ne riješi? Ako se pravovremeno ne traga za istinom radi rješenja, negativnost će se nastaviti razvijati i samo će se pogoršavati. Posljedice koje uzrokuje samo će postajati sve štetnije. Apsolutno se neće razvijati u pozitivnom smjeru, već će rasti samo u nepovoljnom. Stoga, kada se pojavi negativnost, moraš brzo tragati za istinom da je riješiš; samo to osigurava da si u stanju dobro obavljati svoje dužnosti. Rješavanje negativnosti je ključno i ne može se odgađati!

26. lipnja 2021.