Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Peti dio)

Stav koji bi starješine i djelatnici trebali imati prema radu na pročišćavanju crkve

Ove godine neprestano smo razgovarali u zajedništvu o odgovornostima starješina i djelatnika te o očitovanjima svih vrsta uključenih ljudi. Teme razgovora postajale su sve detaljnije i konkretnije, obuhvaćajući različite probleme svih vrsta ljudi, a razgovor o konkretnim očitovanjima tih ljudi i kategorijama u koje bi ih trebalo svrstati također je bio vrlo konkretan i jasan. Što se o ovim podrobnim problemima konkretnije i jasnije razgovara u zajedništvu, to bi razgovor trebao pružiti pozitivniju pomoć i usmjeravanje za ulazak u život Božjeg izabranog naroda te ponuditi više usmjeravanja i pomoći starješinama i djelatnicima u njihovu radu i vršenju dužnosti. Međutim, bez obzira na to kako se razgovor u zajedništvu vodi, bez obzira na to koliko je konkretan, nekim je starješinama i djelatnicima i dalje nejasno kako se nositi s različitim vrstama ljudi i problema u crkvi i kako ih se riješiti. O pitanjima koja se tiču svih vrsta ljudi tako se jasno razgovaralo, a ipak neki starješine i djelatnici još uvijek ne mogu uvidjeti kako razlučiti različite vrste ljudi i kako se odnositi prema njima. Oni i dalje ne mogu postupati u skladu s istina-načelima, niti mogu koristiti istinu za rješavanje pitanja različitih vrsta ljudi i problema u crkvi. Što je tomu razlog? Takvim ljudima nedostaje istina-stvarnost. Kroz razgovor u zajedništvu o očitovanjima svih vrsta ljudi, trebalo bi imati osnovnu sposobnost razlučivanja i napraviti razumne aranžmane za one u crkvi koji vrše svoje dužnosti i one koji ne vrše, one koji teže istini i one koji ne teže, one koji su poslušni i pokorni te one koji uzrokuju prekide i ometanja. Međutim, gledajući stanje svih vrsta ljudi u crkvi, uklonjeni su samo očito zli ljudi; mnogi bezvjernici nisu temeljito uklonjeni. U radu na pročišćavanju crkve, starješine i djelatnici trebali bi surađivati s Božjim djelom kako bi što prije uklonili zle ljude i bezvjernike, umjesto da tome pristupaju pasivno, ponašajući se kao oni koji ugađaju drugima, ili misleći da je samim uklanjanjem očito zlih ljudi sve riješeno i u redu. Starješine i djelatnici trebali bi aktivno provjeravati rad svakog tima, provjeravati stanje članova svakog tima, ima li bezvjernika koji su tu samo da popune broj ili bezvjernika koji šire negativnost i predodžbe kako bi ometali rad crkve, a jednom kada se otkriju, te bi ljude trebalo temeljito razotkriti i ukloniti. To je posao koji bi starješine i djelatnici trebali raditi; ne bi trebali biti pasivni, ne bi trebali čekati naredbe i poticaje od Višnjeg da bi djelovali, niti bi trebali učiniti samo nešto sitno kada sva braća i sestre to zatraže. U svom radu, starješine i djelatnici trebali bi voditi računa o Božjim nakanama i biti Mu odani. Najbolji način na koji se mogu ponašati jest da proaktivno prepoznaju i rješavaju probleme. Ne smiju ostati pasivni, pogotovo kada imaju ove sadašnje riječi i razgovore u zajedništvu kao temelj za postupanje. Trebali bi preuzeti inicijativu da temeljito riješe stvarne probleme i poteškoće razgovarajući u zajedništvu o istini i obavljati svoj posao kako treba. Trebali bi pravovremeno i proaktivno pratiti napredak rada; ne mogu uvijek čekati naredbe i poticaje od Višnjeg prije nego što nevoljko poduzmu nešto. Ako su starješine i djelatnici uvijek negativni i pasivni i ne rade stvaran posao, nedostojni su služenja kao starješine i djelatnici te bi trebali biti smijenjeni i premješteni na druge dužnosti. Danas ima mnogo starješina i djelatnika koji su vrlo pasivni u svom radu. Uvijek obave tek nešto posla nakon što Višnji pošalje naredbe i potakne ih; inače, ljenčare i odgađaju. Rad u nekim crkvama prilično je kaotičan, neki od ljudi koji tamo vrše dužnosti nevjerojatno su lijeni i površni te ne postižu nikakve stvarne rezultate. Ti su problemi već vrlo ozbiljni i užasne su prirode, ali starješine i djelatnici tih crkava i dalje se ponašaju kao zvaničnici i gospodari. Ne samo da nisu u stanju raditi ikakav stvaran posao, već ne mogu ni prepoznati ni riješiti probleme. To paralizira rad crkve i uzrokuje njegovu stagnaciju. Gdje god je rad crkve u strašnom neredu i nema ni traga redu, ondje definitivno vlada lažni starješina ili antikrist. U svakoj crkvi u kojoj vlada lažni starješina, rad crkve je u rasulu i potpunom neredu – u to nema sumnje. Na primjer, mnoge probleme u američkim crkvama otkrio sam Svojim ušima ili očima. Većinu problema koje sam vidio riješio sam na licu mjesta; za neke druge, zatražio sam od starješina američkih crkava da ih riješe. Međutim, većina posla starješina i djelatnika obavlja se vrlo pasivno, praćenje je presporo, a učinkovitost preniska, pri čemu se većina njihovih dnevnih zadataka izvršava tek nakon naredbi i poticaja od Višnjeg. Nakon što Višnji organizira posao, oni će neko vrijeme biti zaposleni, ali kad se taj djelić posla završi, ne znaju što bi dalje radili jer ne razumiju koje bi dužnosti trebali obavljati. Nikada im nije jasno koji posao spada u opseg odgovornosti starješina i djelatnika koji bi trebali obavljati; u njihovim očima, nema posla koji treba obaviti. Što se događa kada ljudi misle da nema posla koji treba obaviti? (Ne nose breme.) Točnije rečeno, ne nose breme; također su vrlo lijeni i žude za udobnošću, uzimaju što više pauza kad god mogu i pokušavaju izbjeći sve dodatne zadatke. Ti lijeni ljudi često misle: „Zašto bih se toliko brinuo? Od previše brige samo ću brže ostarjeti. Kakvu ću korist imati od toga i od tolikog trčanja uokolo i tolikog iscrpljivanja? Što će se dogoditi ako iznemognem od posla i razbolim se? Nemam novca za liječenje. A tko će se brinuti o meni kad ostarim?” Ti lijeni ljudi su upravo tako pasivni i nazadni. Nemaju ni trunke istine i ne mogu ništa jasno vidjeti. Oni su očito hrpa smetenih ljudi, zar ne? Svi su smušeni; nesvjesni su istine i ona ih ne zanima, pa kako mogu biti spašeni? Zašto su ljudi uvijek nedisciplinirani i lijeni, kao da su živi mrtvaci? To se dotiče pitanja njihove prirode. U ljudskoj prirodi postoji jedna vrsta lijenosti. Bez obzira na to koji zadatak ljudi obavljaju, uvijek im je potreban netko da ih nadzire i potiče. Ponekad ljudi vode računa o tijelu, žude za tjelesnom udobnošću i uvijek nešto zadržavaju za sebe – ti su ljudi puni đavoljih namjera i lukavih spletki; oni zaista ne valjaju. Nikada ne daju sve od sebe, bez obzira na to koju važnu dužnost obavljaju. To je neodgovorno i nije odano. Ove sam stvari danas rekao kako bih vas podsjetio da ne budete pasivni u radu. Morate biti u stanju slijediti sve što kažem. Kad bih otišao u razne crkve i saznao ili vidio da ste obavili mnogo posla, da ste radili vrlo učinkovito i da posao napreduje vrlo brzo, da je dosegao zadovoljavajuću razinu i da su svi dali sve od sebe, bio bih prilično zadovoljan. Kad bih otišao u razne crkve i vidio da je napredak rada u svim pogledima spor, što dokazuje da niste dobro obavili svoje dužnosti i da niste držali korak s normalnim tempom širenja evanđelja, što mislite kakvo bi tada bilo Moje raspoloženje? Bih li i dalje bio sretan što vas vidim? (Ne.) Ne bih. Povjeren vam je ovaj posao i rekao sam sve što je trebalo reći; konkretna načela primjene i put također su vam rečeni. Ipak, vi ne djelujete, ne radite, samo čekate da vas Ja osobno nadzirem i potičem, da vas orezujem ili vam čak zapovijedam da djelujete. U čemu je ovdje problem? Ne bi li to trebalo raščlaniti? Kada ne radite posao koji očito treba obaviti i niste ga u stanju preuzeti na sebe – mogu li imati dobar stav prema vama? (Ne.) Zašto ne mogu imati dobar stav prema vama? (Previše smo neodgovorni u vršenju svojih dužnosti.) Zato što svoje dužnosti ne vršite svim svojim srcem i snagom, već ih radite samo površno. Osoba koja je odana u svojim dužnostima trebala bi barem uložiti svu svoju snagu, ali vi ni to ne možete postići; daleko ste od toga! Nije da vam je kov nedovoljan; vaš je stav neispravan i neodgovorni ste. U vašem srcu postoje neke apsurdne stvari koje vas sprječavaju da vršite svoje dužnosti. Osim toga, mentalitet onih koji ugađaju drugima sprječava vas u provođenju rada na pročišćavanju crkve. Znate li koji je značaj pročišćavanja crkve? Zašto Bog želi pročistiti crkvu? Koje su posljedice nepročišćavanja crkve? Sve vam je to nejasno i ne težite istini, što dokazuje da ne vodite računa o Božjim nakanama. Vi ste voljni raditi samo malo običnog, redovnog posla na svojoj poziciji i izbjegavate posebne zadatke, osobito one koji bi mogli uvrijediti druge. Svi vi radije te zadatke prebacujete na nekog drugog. Ne razmišljate li vi na taj način? Nije li to problem koji bi trebalo riješiti? Uvijek govorite: „Moj je kov loš, moje razumijevanje istine je ograničeno i nemam dovoljno radnog iskustva. Nikada nisam bio crkveni starješina, niti sam provodio rad na pročišćavanju crkve.” Zar to nije traženje izgovora? O radu na pročišćavanju crkve tako se jasno razgovaralo u zajedništvu. Uklanjanje antikrista, zlih ljudi i bezvjernika tako je jednostavna stvar. Je li tih nekoliko načela doista tako teško razumjeti? Ako se tako jednostavna pitanja objasne tako jasno, a ljudi ih i dalje ne razumiju, na što to ukazuje? To ukazuje ili na to da im je kov previše loš da bi razumjeli ljudski jezik, ili da su samo nitkovi koji ne rade ono što bi trebali. Među starješinama i djelatnicima definitivno ima nekih s lošim kovom, a zasigurno ima i onih koji ugađaju drugima i koji se ne bave stvarnim radom; definitivno ima i nekih nitkova koji zanemaruju ispravne zadatke i bezobzirno čine nedjela – sve te situacije postoje. Prvo, te nitkove koji zanemaruju ispravne zadatke treba ukloniti. Tko god može raditi stvaran posao, treba ga koristiti, one koji ugađaju drugima, a služe kao starješine, definitivno treba smijeniti, a ljude s lošim kovom koji mogu razumjeti ljudski jezik i mogu obaviti nešto stvarnog posla treba zadržati. Ta se pitanja trebaju riješiti na ovaj način. Ako, nakon što je Bog govorio u zajedništvu, možeš jasno vidjeti probleme u radu crkve koje bi starješine i djelatnici trebali riješiti, onda bi ih trebao riješiti odmah, bez daljnjeg odgađanja. Trebao bi biti u stanju preuzeti inicijativu za djelovanje bez potrebe da čekaš da Višnji osobno dodijeli zadatke ili izda naredbe. Bez obzira na to koji se problemi pojave, trebali bi biti riješeni prije nego što utječu na posao. Prije nego što Višnji uopće počne istraživati probleme, ti bi već trebao izvijestiti o svom razumijevanju problema i rješenjima za njih, načelima za njihovo rješavanje i rezultatima njihova rješavanja. Kako bi to bilo sjajno! Bi li Višnji tada i dalje mogao biti nezadovoljan tobom? Kao starješina ili djelatnik, ako nikad ne uspijevaš vidjeti posao unutar opsega vlastitih odgovornosti, ili čak i ako imaš neku svijest ili ideje, ali stalno odgađaš i ne djeluješ, uvijek čekajući da ti Višnji dodijeli zadatke, nije li to ozbiljno zanemarivanje odgovornosti? (Da.) To je ozbiljno zanemarivanje odgovornosti! Izgubio si stav i odgovornost koji dolaze s ulogom starješine ili djelatnika u pogledu toga kako se treba odnositi prema dužnosti. U svom radu, starješine i djelatnici trebali bi se strogo držati zahtjeva Višnjeg; što god je Višnji govorio u zajedništvu, to biste trebali provesti, postupajući i provodeći to brzo nakon što ste razumjeli. Rješavanje problema uz pomoć istine najvažnija je odgovornost starješina i djelatnika i ne biste trebali pasivno čekati da Višnji organizira posao prije nego što išta poduzmete. Ako uvijek pasivno čekaš, onda nisi dostojan biti starješina ili djelatnik, ne možeš preuzeti taj posao na sebe, a priznavanje odgovornosti i ostavka bili bi jedina razumna stvar koju možeš učiniti.

Očitovanja i ishodi tri vrste ljudi koji vjeruju u Boga

I. Služitelji

Ukupno postoji petnaest odgovornosti starješina i djelatnika, a mi smo već razgovarali u zajedništvu do četrnaeste. Problemi unutar crkve koje starješine i djelatnici trebaju riješiti, kao i pitanja svih vrsta ljudi koja su uključena u te probleme, razmotrena su u razgovoru do otprilike osamdeset do devedeset posto. Sve su to zadaci koje starješine i djelatnici trebaju poduzeti i problemi koje trebaju riješiti. To uključuje mnoga pitanja. S jedne strane, dotiče se odgovornosti koje bi starješine i djelatnici trebali ispuniti; s druge strane, uključuje i različita pitanja svih vrsta ljudi u crkvi. Iako je tema našeg razgovora u zajedništvu tijekom ovog razdoblja odgovornost starješina i djelatnika i razotkrivanje lažnih starješina, također smo mnogo razgovarali o pitanjima različitih vrsta ljudi – te o stanjima i biti različitih vrsta ljudi – kojih se ova tema dotiče. Naravno, ovaj specifičan sadržaj ima različite učinke na sve vrste ljudi koji slijede Boga u crkvi. Među njima postoji jedna vrsta ljudi koja, čak i nakon što čuje sav ovaj razgovor u zajedništvu, i dalje zadržava stav: „Imam dobru ljudskost, istinski vjerujem u Boga, voljan sam se odricati stvari u svojoj vjeri u Boga i voljan sam platiti cijenu i podnijeti teškoće kako bih vršio svoju dužnost.” Njih ne zanimaju različita stanja svih vrsta ljudi, istina uključena u različita stanja, ili istina-načela koja bi ljudi trebali razumjeti, a o kojima se razgovaralo tijekom ovog razdoblja. Nije li to jedna vrsta ljudi? Nije li ta vrsta ljudi vrlo reprezentativna? (Da.) Ta vrsta ljudi uvijek se drži određenog gledišta. Od čega se to gledište prvenstveno sastoji? Od triju elemenata koje sam upravo spomenuo: prvo, vjeruju da njihova ljudskost nije loša, pa čak i da je dobra. Drugo, misle da istinski vjeruju u Boga, što znači da iskreno vjeruju u postojanje Boga i u Božju suverenost nad svime, vjerujući da je ljudska sudbina pod Božjom kontrolom, da potpada pod Božju suverenost, što je tumačenje izraza „istinski vjerovati u Boga” u širem smislu. Treće, vjeruju da se mogu odricati stvari u svojoj vjeri u Boga te podnositi teškoće i platiti cijenu kako bi vršili svoje dužnosti. Može se reći da su ta tri elementa najosnovniji, primarni i središnji elementi kojih se ti ljudi drže u svojoj vjeri u Boga. Naravno, te se stvari također mogu smatrati njihovim kapitalom u vjerovanju u Boga, kao i ciljevima kojima teže te njihovom motivacijom i smjerom u postupanju. Oni vjeruju da ih posjedovanje ovih triju elemenata kvalificira za tri osnovna uvjeta za spasenje, čineći ih ljudima koje Bog voli i prihvaća. To je teška pogreška; posjedovanje ovih triju elemenata samo ukazuje na malo ljudskosti. Može li samo malo ljudskosti zaslužiti Božje odobravanje? Nipošto ne može; Bog odobrava one koji Ga se boje i klone se zla. Ova tri elementa ne dosežu mjerilo istina-stvarnosti; one su samo tri standarda za služitelje. Zatim ću izložiti detalje ovih triju elemenata kako biste jasno razumjeli. Prvi element je posjedovanje dobre ljudskosti. Oni vjeruju da je dovoljno ne činiti zlo, ne uzrokovati prekide i ometanja i ne nanositi štetu interesima Božje kuće te da to znači da mogu udovoljiti Božjim nakanama i postupati u skladu s načelima. Drugi element je „istinski vjerovati u Boga”. Za njih, ono što nazivaju „istinski vjerovati u Boga” znači nikada ne sumnjati u postojanje Boga ili u činjenicu Njegove suverenosti nad svime te vjerovati da je ljudska sudbina u Božjim rukama, misleći da će im to omogućiti da slijede Boga do kraja. Vjeruju da će, sve dok istinski vjeruju u Boga, zaslužiti Njegovo odobravanje. Stoga, bez obzira na to kako Bog vodi ili djeluje, ili na kakve probleme nailaze, oni kažu: „Samo ljubi Boga, slijedi Boga, pokori se Bogu.” Njihova metoda rješavanja problema je prejednostavna; mogu li takve općenite riječi riješiti ikakve probleme? Treći element je biti u stanju odricati se stvari u svojoj vjeri u Boga i biti u stanju podnositi teškoće i platiti cijenu kako bi vršili svoje dužnosti. Kako to provode u djelo? Budući da istinski vjeruju u Boga, kada postoji potreba u radu crkve ili kada osjete hitne Božje nakane, mogu proaktivno napustiti svoju obitelj, brak i karijeru, ostaviti po strani svoje svjetovne izglede i slijediti Boga te vršiti svoje dužnosti s nepokolebljivom odlučnošću, nikada ni za čim ne žaleći. U stanju su podnositi teškoće i platiti cijenu za bilo koju dužnost koju im Božja kuća dodijeli, čak i ako to znači jesti manje i spavati manje. Bez obzira na to koliko su teški životni uvjeti, pa čak i u nekim nepovoljnim okruženjima, oni i dalje mogu ustrajati u vršenju svojih dužnosti. Osim ovih triju elemenata, čini se da primjena svih drugih aspekata povezanih s istinom nema veze s njima. Rade ono što im se čini dobrim ili ispravnim. Što se tiče različitih načela primjene koja je Bog rekao čovjeku, kao i stanja, očitovanja i biti različitih pokvarenih naravi ljudi koje je Bog razotkrio, misle da je u redu da znaju malo ili da ne znaju uopće; ne osjećaju potrebu da konkretno i pedantno traže različita načela kako bi ispitali vlastitu iskvarenost i nadoknadili svoje nedostatke, niti potrebu da često prisustvuju okupljanjima kako bi čuli druge kako dijele svoja različita iskustvena svjedočanstva, a zatim postigli vlastitu preobrazbu, i tako dalje. Vjerovati u Boga na ovaj način, osjećaju, previše je problematično, nepotrebno je. Oni slijede Boga i vrše svoje dužnosti s površnim razumijevanjem vjere u Boga i promjene naravi, zajedno s različitim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu. Nije li ova vrsta ljudi prilično reprezentativna? (Da.) Oni sebi postavljaju najosnovniji zahtjev i imaju najosnovniji stav prema vjerovanju u Boga. Osim toga, zanemaruju istinu, Božji sud i razotkrivanje, orezivanje, kao i različite iskvarene naravi ljudi i različita stanja, očitovanja i tako dalje. Nikada ne razmatraju ta pitanja niti promišljaju o njima. To jest, ti ljudi sebe smatraju onima koji imaju dobru ljudskost, dobrim ljudima i onima koji istinski vjeruju u Boga; i dok priznaju da ljudi imaju iskvarene naravi, zanemaruju konkretna stanja i očitovanja različitih iskvarenih naravi ljudi koje je Bog razotkrio, ne ulažući nikakav napor u proučavanje tih stvari. Nije li to jedna vrsta ljudi? Nisu li gledišta i konkretna očitovanja ove vrste ljudi u njihovoj vjeri u Boga prilično reprezentativna? (Da.) S obzirom na gledišta tih ljudi o vjerovanju u Boga, njihovo razumijevanje spasenja i njihov stav prema Božjim riječima koje razotkrivaju različite iskvarene naravi ljudi, u koju bi kategoriju te ljude trebalo svrstati? (Oni sa smušenom vjerom, koji ne teže istini.) To je samo vanjski izgled; kako bi te ljude doista trebalo kategorizirati? Ima li mnogo takvih ljudi u crkvi? (Da.) Kad god se raspravlja o konkretnim pitanjima i kada se o odgovarajućim istinama razgovara u zajedništvu, počinju se osjećati pospano, drijemaju ili postaju zbunjeni, ne pokazujući interes. Ako im se dodijeli bilo kakav posao ili zadaci, oni zavrnu rukave i bace se na posao, ne bježeći od teškoća ili umora. Misle da bi bilo sjajno kad bi vjerovanje u Boga bilo poput obavljanja ovakvog posla – tada bi bili motivirani. Kada dođe vrijeme da se podnesu teškoće, plati cijena i uloži napor u rad, pokazuju istinsku ozbiljnost. Ali jesu li ta istinska ozbiljnost i entuzijazam isto što i biti odan? Je li to očitovanje koje bi netko trebao imati nakon što razumije istina-načela? (Ne.) Kroz Moju besjedu, možete li vidjeti u koju bi kategoriju te ljude trebalo svrstati? (služitelji.) Točno. Ti ljudi su služitelji, i tako služitelji vjeruju u Boga.

Započeli smo razgovorom u zajedništvu o priroda-biti te o različitim očitovanjima antikrista, kao i o različitim očitovanjima onih koji imaju narav antikrista, ali zapravo nisu antikristi. Sada razgovaramo o očitovanjima različitih vrsta ljudi kojih se dotiču odgovornosti starješina i djelatnika. Iako su teme o kojima se razgovaralo bile o antikristima i lažnim starješinama, konkretna pitanja i očitovanja kojih se svaka stavka dotiče odnose se na iskvarene naravi iskvarenog čovječanstva, kao i na različita stanja i očitovanja nastala pod vlašću iskvarenih naravi. Iako su lažni starješine i antikristi samo manjina, naravi lažnih starješina i antikrista, kao i njihova različita stanja i očitovanja, postoje u svakoj osobi u različitoj mjeri. Sada kada se o tim pitanjima tako podrobno razgovaralo u zajedništvu, oni koji teže istini imat će ubuduće više puta i smjera te jasnije ciljeve u težnji istini, primjeni istine, razumijevanju istina-načela i ulasku u istina-stvarnost. To je za njih dobra stvar i razlog za radost. Drugim riječima, oni započinju novu prekretnicu u svojoj vjeri u Boga. Više ne žive pod pravilima, vjerskim obredima, ili riječima i doktrinama, i sloganima. Umjesto toga, imaju konkretnije smjerove i ciljeve za primjenu, i naravno, konkretnija načela koja treba slijediti. Kako primjenjivati u određenim okolnostima i koja su uključena istina-načela, ili koja stanja i iskvarenosti ljudi imaju i kako bi se s njima trebalo postupati, kao i kako težiti istini da bi ih se riješilo – dvije glavne teme o kojima se u zajedništvu razgovaralo u vezi s antikristima i lažnim starješinama, uglavnom se dotiču tih sadržaja. Za one koji teže istini, što se o istini konkretnije razgovara, to više imaju puta primjene. Što se o istini konkretnije razgovara, to srca ljudi postaju svjetlija i jasnija, to više mogu poznavati i razumjeti sebe, i to su svjesniji u što bi trebali ući sljedeće i koje probleme trebaju riješiti sljedeće. Što se tiče vrste ljudi spomenute maloprije kao služitelji, nakon što smo opsežno razgovarali o različitim stanjima nastalim uslijed iskvarenih naravi čovječanstva i različitim problemima iskvarenosti koje treba riješiti, oni i dalje ostaju nepokolebani. Što znači ostati nepokoleban? To znači da im je i dalje nejasna i nedokučiva težnja istini i put spasenja o kojem je Bog govorio. Što je još ozbiljnije, nakon što se o toliko bitnih očitovanja i problema razgovaralo u zajedništvu, oni i dalje misle: „Imam dobru ljudskost, istinski vjerujem u Boga, voljan sam se odricati stvari u svojoj vjeri u Boga i voljan sam platiti cijenu i podnijeti teškoće kako bih vršio svoju dužnost; to je dovoljno.” Kada se suoče sa situacijama, niti ispituju sebe niti uspoređuju sebe s Božjim riječima, već umjesto toga pokušavaju riješiti probleme isključivo na temelju vlastite ljudske dobrote ili ono malo savjesti i razuma što imaju. Naravno, neki se ljudi oslanjaju na suzdržanost i strpljenje, trpeći uvijek iznova, dok se drugi oslanjaju na filozofije za ovozemaljsko ophođenje, čineći da se veliki problemi čine malima, a zatim da se mali problemi čine beznačajnima. Cilj kojem teže je: „Do dana kada Božje djelo završi, ako još uvijek budem u crkvi i budem vršio svoju dužnost, a ne budem uklonjen, to je dovoljno. Imam li istinsko razumijevanje sebe, jesu li moje iskvarene naravi riješene, imam li istinsku pokornost Bogu, jesam li osoba koja se boji Boga i kloni se zla – to su manji problemi, nisu vrijedni spomena. Ti od svega praviš veliku stvar, razgovaraš o istini tako detaljno, iznosiš čak i najmanje probleme o kojima se beskrajno raspravlja, uvijek nas tjeraš da razlučujemo; jednostavno nisam voljan slušati te razgovore o istini, uopće me ne zanima. Kada dođe Božji dan, kako bi bilo divno da možemo samo izravno ući u kraljevstvo!” Iako je istina da svačije strpljenje ima svoje granice, strpljenje takvih ljudi je neograničeno. Zašto? Zato što vjeruju da imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga, imaju sposobnost odricanja kao vjernici u Boga i volju da plate cijenu i podnesu teškoće kako bi vršili svoju dužnost; kada se suoče s bilo čime, imaju svoja rješenja, i na kraju su i dalje u stanju nepokolebljivo vršiti svoje dužnosti i biti postojani. Međutim, bez obzira na to kako ustraju u vršenju svojih dužnosti, ili na koji način izdržavaju do kraja, bez obzira na njihovu motivaciju, jedno je sigurno: nemaju istinsku pokornost Bogu i nikada ne razumiju vlastite iskvarene naravi. Točnije, ti ljudi ne priznaju da imaju iskvarenost, niti priznaju različita stanja i probleme koji proizlaze iz iskvarenih naravi ljudi koje je Bog razotkrio. Čak i ako se povremeno poistovjete s tim stanjima i problemima, prema njima se odnose hladno, govoreći: „Svi su jednako iskvareni. Priroda-bit svih je ona đavla i Sotone; svi smo mi neprijatelji Božji. To je činjenica koju nitko ne može promijeniti. Ali sve dok netko ustraje u vršenju svoje dužnosti, Bog će ga sigurno odobriti, a oni koji ustraju do kraja bit će pobjednici.” Sudeći prema njihovim gledištima, prilično su energični u svojoj vjeri u Boga, ali kada je riječ o dijeljenju iskustvenih svjedočanstava, ušute, ne mogu izustiti ni riječ. Kada je na okupljanjima vrijeme za razgovor o istini, osjećaju se pospano i ne mogu to upiti. Ako ih pitaš: „Kako doživljavaš Božje riječi u svojoj dužnosti svaki dan?”, oni kažu: „Što god mi crkva odredi da radim, ja radim. Zahtijeva li to doživljavanje?” Čini se da ne razumiju. Ako ih ti zatim pitaš: „Otkriva li se ikakva tvoja iskvarenost? Kako razumiješ sebe?”, oni kažu: „Samo se pokoravam Bogu i ljubim Boga; kakvih bi tu problema moglo biti?” Njihovo razmišljanje je tako jednostavno. Ovo je njihovo gledište: „Vjerovanje u Boga trebalo bi biti ovakvo. Zašto se zamarati s toliko trivijalnih pitanja? Vi previše komplicirate stvari!” Stoga, oni vrše svoju dužnost i obavljaju zadatke nikada ne tražeći istina-načela, već postupajući na temelju dobrih namjera i entuzijazma. Točnije, postupaju pod vlašću savjesti i razuma, misleći: „Već sam u velikoj mjeri patio i platio cijenu; već sam u velikoj mjeri primijenio istinu i udovoljio Bogu; ne tražite više od mene. Dobro mi je ovako, ja sam dobra osoba i istinski vjerujem u Boga.” Naravno, postoje trenuci kada ti ljudi ne mogu a da se ne ispušu, i tada se njihovo pravo lice razotkrije. Mogu izgovarati mnoge riječi i doktrine, ali nemaju nikakav stvarni rast; drugim riječima, nemaju život. Na što se konkretno odnosi nemanje života? (Nemaju istinu.) Kako nastaje nemanje istine? (Ne vole istinu, niti joj teže.) Čak se i ne radi o tome vole li istinu ili ne; da budemo precizni, oni ne prihvaćaju istinu. Neki bi mogli reći: „Kako možeš reći da oni ne prihvaćaju istinu? Podnose tolike teškoće i plaćaju tako veliku cijenu da bi vršili svoju dužnost, radeći naporno svaki dan od zore do mraka; kako možeš reći da nemaju istinu?” Je li reći ovo nanošenje nepravde tim ljudima? Ali ako pogledaš te ljude, iza njihove patnje i plaćanja cijene, je li sve što rade unutar opsega istina-načela? Traže li oni načela u svemu što rade? Dolaze li pred Boga s bogobojaznim srcem i rade li stvari u skladu s Božjim riječima i načelima koja zahtijeva Božja kuća? Ne; sve su to ljudski postupci, ljudska suzdržanost. Koje je njihovo glavno očitovanje neprihvaćanja istine? To je da, prije nego što nešto učine, nikada aktivno ne tragaju za istinom, niti ikada ozbiljno promišljaju o tome koja su istina-načela, a zatim strogo primjenjuju u skladu s Božjim riječima. Imaju li takve misli i stavove? Kakav je njihov stav prema različitim očitovanjima iskvarene naravi čovječanstva koje je Bog razotkrio? Prihvaćaju li te riječi? Priznaju li da su te riječi činjenične? Priznaju li da su ta konkretna očitovanja otkrivenja iskvarenosti? Mogli bi kimnuti u znak slaganja ili to priznati izvana, ali u svom srcu to ne prihvaćaju; ignoriraju to. Što znači ignorirati to? Konkretno, to znači ne prihvaćati, nemati jasan stav i nemati očit otpor ili protivljenje, već usvojiti hladan pristup prema tim riječima koje je Bog izgovorio. Reći „hladan pristup” je malo apstraktno; konkretno, to je da oni misle: „Ti kažeš da su ljudi oholi i lažljivi, ali tko nije lažljiv? Tko nema malo lukavosti? Tko ne pokazuje neku oholost ili nadmenost? Pa što onda? Sve dok netko može podnijeti teškoće i platiti cijenu, to je dovoljno.” Nije li to stav i konkretno očitovanje neprihvaćanja? (Da.) To je neprihvaćanje istine. Njihov stav prema riječima Božjeg suda i razotkrivanja je stav zanemarivanja i neprihvaćanja. Dakle, kada se radi o procjenama i podsjetnicima koje im braća i sestre daju, pa čak i o uputama i pomoći koje braća i sestre pružaju za njihove iskvarene naravi, mogu li oni prihvatiti te stvari? (Ne.) Reci Mi, onda, koja su njihova specifična očitovanja? Zašto ne mogu prihvatiti te stvari? Gdje je tvoj dokaz za to što govoriš? Na primjer, kada im kažeš: „Ne možeš vršiti svoju dužnost na tako nemaran način; to je površno,” koja njihova očitovanja dokazuju da ne prihvaćaju istinu? (Rekli bi: „Već sam uložio svoje srce u to. Već sam patio i platio cijenu. Kako možeš reći da sam površan?”) Time se opravdavaju. Bi li ponekad tražili izgovore? Čak i ako u srcu priznaju, i dalje misle: „Bio sam površan, pa što? Tko nema loših dana? Tko ne doživljava normalne emocije? Ali ne mogu priznati da sam bio površan; moram naći izgovor da to prikrijem. Ne mogu izgubiti obraz.” Stoga, nalaze mnogo razloga i izgovora da se sofistički brane, ne priznajući činjenicu da su bili površni, ne priznajući vlastite probleme u tom pogledu, niti prihvaćajući upute od drugih ljudi. To je konkretno očitovanje neprihvaćanja istine. Kada se ne suočavaju sa stvarnim situacijama, smatraju sebe „dobrom osobom, koja istinski vjeruje u Boga.” Kada se suoče sa situacijama, iako to više ne mogu koristiti kao štit, i dalje nalaze dovoljno razloga da se opravdaju i obrane, zataškaju problem, stave točku na to, a zatim nastave sebe vidjeti kao „dobru osobu, s dobrom ljudskošću, koja istinski vjeruje u Boga, i ima sposobnost odricanja, i sposobnost da podnese teškoće i plati cijenu kako bi vršila svoju dužnost.” Govoreći precizno, očitovanja, bit takvih ljudi, su ona služitelja. Ova skupina zauzima značajan udio u crkvi. Bez obzira na udio, na kraju, ako ti pojedinci mogu istinski patiti i platiti cijenu, te izdržati i ustrajati do kraja bez počinjenja ikakvih velikih prijestupa, bez kršenja Božjih upravnih odluka ili vrijeđanja Njegove naravi, onda su oni odani služitelji, služitelji koji mogu ostati. To je znatan blagoslov! Oni ne teže istini, niti mogu slijediti Božju volju, svjedočiti o Bogu, ili djelovati kao svjedoci Božjih riječi i djela – primiti ovaj blagoslov već je prilično dobro. Što bi se moglo očekivati da se dobije bez težnje istini? Biti odan služitelj već nije loše. Neki ljudi pitaju: „Je li moguće da ti pojedinci postanu Božji narod?” Jest. Jedina mogućnost je ako ti pojedinci, na temelju sposobnosti odricanja i patnje, mogu prihvatiti istinu, priznati vlastitu iskvarenost i ispravno se suočiti s njom, a zatim tragati za istinom da je riješe, ne postupajući na temelju ljudske dobrote ili ljudske suzdržanosti, izdržljivosti i ustrajnosti, već primjenjujući u skladu s istina-načelima, tako da na kraju njihova narav može proći kroz neke promjene, tada imaju neku šansu da postanu Božji narod. Međutim, ako su njihovi postupci i ponašanje nepovezani s promjenom naravi, nepovezani s prihvaćanjem istine i spasenjem, tada je njihova šansa da postanu Božji narod ništavna; to je činjenica. Koje je načelo za postupanje s odanim služiteljima? To je uložiti najveći napor da se tim ljudima pomogne da se otrijezne. Koja je svrha njihovog otriježnjenja? Spriječiti ih da sanjare o nemogućem. Neki bi mogli pitati: „Na što se odnosi ‚sanjarenje o nemogućem’?” To je kada ljudi sebe smatraju onima koji „imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga i imaju sposobnost odricanja i volju da plate cijenu,” a zatim očekuju da će ih Bog spasiti, što je nemoguće. Mora im se jasno reći da je držanje gledišta da „imati dobru ljudskost, istinski vjerovati u Boga i imati sposobnost odricanja i volju da se plati cijena može dovesti do primanja Božjeg spasenja” pogrešno i glupo. Mora im se jasno reći da posjedovanje tih kvaliteta ne znači da je netko odbacio svoju iskvarenu narav, niti malo dobrog ponašanja znači da se može biti spašen, a još manje da je netko zadobio istinu, te da su njihova gledišta apsurdna, smiješna i nedosljedna te potpuno nespojiva s istinom koju je Bog izrazio. Tim ljudima koji se tvrdoglavo drže vjerskih predodžbi treba pomoći; čitajte im Božje riječi i razgovarajte s njima u zajedništvu o istini. Ako i dalje ne mogu prihvatiti istinu, i bez obzira na to kako s njima razgovaraš o istini, ako oni ostaju neprosvijetljeni i ne pokazuju namjeru da traže, onda nema potrebe da ih se sili. Oni mogu služiti samo kao služitelji do kraja.

II. Božji narod

Nakon razgovora u zajedništvu o očitovanjima odanih službenika, porazgovarajmo o očitovanjima druge vrste ljudi. Nakon što čuju razna Božja razotkrivanja i sudove o iskvarenim naravima svih vrsta ljudi, ovi pojedinci više razmišljaju o vlastitim raznim prošlim očitovanjima iskvarene naravi i o raznim stavovima prema Bogu i istini koji se javljaju pod vlašću njihove iskvarene naravi – oni počinju promišljati o svojim raznim očitovanjima i spoznavati ih, uspoređivati sebe s Božjim riječima, ispitivati svoj stav prema svojoj dužnosti i ispitivati razne iskvarenosti koje pokazuju dok vrše svoju dužnost i među raznim ljudima, događajima i stvarima koje je Bog postavio. Oni ispituju i spoznaju sebe iz svakog pojedinog detalja dok pokušavaju prihvatiti Božji sud, razotkrivanje i disciplinu. U čemu su ovi pojedinci bolji od službenika? Oni mogu proaktivno i pozitivno prihvatiti istinu, Božje riječi i svaku iskvarenu narav koju je Bog razotkrio. Iako ponekad mogu biti negativni, skloni izbjegavanju, ili čak razmišljati o odustajanju, bez obzira na sve, oni i dalje posjeduju pokretačku snagu da sebe natjeraju prihvatiti istinu. Što je ta pokretačka snaga? To je ovo: „Božje riječi mogu promijeniti ljude. Sve dok netko prihvaća istinu, svi ovi problemi i iskvarene naravi mogu se riješiti, i tada se može biti spašen. Ako želim biti spašen, moram surađivati s Božjim djelom i prihvatiti istinu.” Na primjer, nakon što čuju istinu o tome da treba biti poštena osoba, neki počnu promišljati o sebi i jasnije vide prijevaru i lukavstvo u koje se upuštaju, kao i svoje podmukle i opake aspekte. Prisjećaju se svojih prošlih laži i načina varanja koji ostaju u njihovom srcu ili dojmovima, koji se neprestano vrte u njihovim mislima poput scena iz filma, zbog čega se osjećaju sve više posramljeno, bolno i žalosno. Nakon neprestanog samoispitivanja i promišljanja o sebi, osjećaju se kao zločinci, odmah potpuno klonu i ne mogu ustati. Osjećaju da nisu dobri ljudi, već zli, i misle da je sreća što se nisu izravno opirali Bogu, što je doista bilo za dlaku! Tada se počinju buditi, ne želeći da kao osobe tako propadnu, i donose odluku: „Moram početi iznova i biti poštena osoba, inače me Bog ne može spasiti. Da bih bio spašen, moram biti poštena osoba. Nipošto ne smijem sada odustati!” Bez obzira na to prihvaćaju li ti ljudi istinu ranije ili kasnije, i bez obzira na to je li njihovo razumijevanje Božjih riječi duboko ili plitko, njihov stav prema Božjim riječima nije prezir, a još manje odbojnost ili otpor. Umjesto toga, oni aktivno priznaju i prihvaćaju Božje riječi, a zatim su uvijek spremni provesti ih u djelo. Kada rade stvari ili vrše svoje dužnosti, daju sve od sebe da traže načela u Božjim riječima, a zatim svjesno postupaju u skladu s tim načelima. Čak i ako ponekad ne mogu pronaći određena načela ili dokučiti usmjerenje, njihova je namjera dobro izvršiti svoju dužnost, učiniti to u skladu s Božjim nakanama i u skladu s istina-načelima. Ljudskost tih ljudi i službenika uglavnom je ista; nema razlike između visokog i niskog, ili plemenitog i nedostojnog. Naravno, mnogi među ovom vrstom ljudi gledaju na sebe kao na one koji „imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga i imaju sposobnost odreći se kao vjernici u Boga, te volju da plate cijenu i podnesu teškoće kako bi izvršili svoju dužnost.” Ali u čemu je razlika između tih ljudi i službenika? Nakon što čuju Božje riječi suda i razotkrivanja ljudi, njihov stav nije ignoriranje, nije izbjegavanje, već aktivno i iskreno prihvaćanje. Čak i ako se osjećaju potišteno i malodušno nakon što čuju te riječi, čak i izražavajući ljutnju prema vlastitoj otkrivenoj iskvarenosti, na kraju su ipak u stanju ispravno se suočiti s tim riječima, aktivno ih prihvatiti i proaktivno primjenjivati i ući u njih. Nije li i ovo jedna vrsta osobe? (Da.) Nisu li ti ljudi u određenoj mjeri reprezentativni? (Da.) Ima li mnogo takvih ljudi? (Ne mnogo.) Iako ih sada nema mnogo, postoji nada da će njihov broj rasti. Dakle, u koju kategoriju treba svrstati te ljude? Mogu li ova konkretna očitovanja ukazivati na to da ti ljudi ljube istinu i da su sposobni prihvatiti istinu? (Da.) Mogu. Iako neki ljudi sa slabijom sposobnošću razumijevanja sporije prihvaćaju istinu, duboko u svom srcu oni prihvaćaju istinu i imaju stav da aktivno ulaze u nju. Kad god netko podijeli novo svjetlo ili putove primjene koji su u skladu s istina-načelima, oči im zasjaju, srca im se otvore i osjećaju se radosno, misleći: „Napokon je netko podijelio ovo svjetlo. To je ono što mi nedostaje.” Uvijek su u stanju dokučiti što im nedostaje, zadobiti svjetlo i prosvjetljenje koji su im hitno potrebni i koji im nedostaju, te iz istinskog iskustvenog razumijevanja koje dijele njihova braća i sestre pronaći istina-načela koja su im potrebna. Na temelju ovih konkretnih očitovanja, ne čezne li njihovo srce za istinom? (Da.) Ako kažemo da ti ljudi ljube istinu, ta izjava nije baš objektivna ni točna. Međutim, na temelju njihovih konkretnih očitovanja, ti ljudi doista čeznu za istinom. Odakle dolazi ta čežnja? Dolazi iz njihove nade da će riješiti svoje iskvarene naravi, njihove nade da će riješiti razne probleme i poteškoće s kojima se susreću u svom ulasku u život, i njihove nade da će napredovati u istini, da će dublje proniknuti, kao i njihove nade da će moći istinski postupati prema načelima, imati put primjene, da će iz očitovanja svojih iskvarenih naravi točnije prepoznati što je bit njihovih iskvarenih naravi, i kako ih riješiti i odbaciti. Iako ti ljudi često žive unutar iskvarenih naravi, kao što su borba za status, tvrdoglavo ustrajavanje po svome, te samopravednost, oholost, prijevara, ili čak nepopustljivost, kroz neprestano jedenje i pijenje Božjih riječi i doživljavanje Božjeg djela, ovi očiti problemi postupno će biti ispitani i prepoznati. Tada ih oni mogu prepoznati kao probleme, očitovanja iskvarenih naravi, koja nisu u skladu s istinom i koja Bog mrzi. Nakon što postanu svjesni svojih iskvarenih naravi, još više čeznu da ih riješe i odbace. To je jedan od izvora njihove čežnje za istinom. Drugim riječima, oni imaju potrebu riješiti svoje iskvarene naravi, hitnu potrebu da odbace svoje iskvarene naravi. Istovremeno, bez obzira na to kakvu iskvarenu narav shvate da su otkrili, ili na kakve probleme ili poteškoće naiđu, oni su još željniji pronaći točne odgovore u Božjim riječima i razumjeti što Bog zahtijeva od čovjeka, te koje istine i Božje riječi treba koristiti za njihovo rješavanje. Konkretna očitovanja i izvori njihove čežnje za istinom su ovi. Je li ovo objektivna izjava? (Da.) Za te se ljude ne može reći da ljube istinu. Da ljube istinu, bili bi vrlo proaktivni, a njihova razna očitovanja bila bi pozitivnija. Međutim, na temelju raznih očitovanja tih ljudi i njihovog stvarnog rasta, oni nisu dosegli točku da ljube istinu, već samo čeznu za njom. Ova je izjava već prilično objektivna. Dakle, gledajući razna očitovanja tih ljudi, u koju kategoriju ih treba svrstati? Precizno govoreći, ti ljudi pripadaju kategoriji Božjeg naroda. Ova tvrdnja ima temelj. Koji temelj? Iskvarene naravi tih ljudi iste su kao i kod drugih. U smislu ljudskosti, ne može se reći da je njihova ljudskost dobra, niti se može reći da su savršeni u Božjim očima; većina njih ima prosječnu ljudskost. Što ovdje znači „prosječna”? Znači posjedovanje određene razine savjesti i razuma. Ali to nije najvažniji aspekt. Što je najvažnije? To je da nakon što čuju Božje riječi i Božje zahtjeve, nakon što čuju o iskvarenim naravima svih vrsta ljudi koje su razotkrile Božje riječi, oni nisu ravnodušni, već su potaknuti i poduzet će akciju. Što znači poduzeti akciju? Znači da nakon što čuju ove Božje riječi i ove istine, oni više ne žele živjeti unutar iskvarenih naravi i nastaviti sa svojim prethodnim načinom življenja. Umjesto toga, oni se trude promijeniti razne misli, gledišta i načine postojanja i stil života na koje su se prethodno oslanjali. Istovremeno, oni aktivno tragaju za istinom u vršenju svoje dužnosti i u raznim okolnostima koje je Bog postavio, koristeći Božje riječi kao temelj i načela primjene, umjesto da budu nepromišljeni i samovoljni. Prema njihovoj ljudskosti, kovu, njihovim stavovima i pogledima na Božje riječi, Božje djelo i Božje zahtjeve, i tako dalje, ti su ljudi upravo oni koje Bog namjerava spasiti. Oni imaju više nade da će odbaciti svoje iskvarene naravi i biti spašeni nego službenici. Samo oni koji prihvaćaju istinu i mogu odbaciti svoje iskvarene naravi kako bi bili spašeni smatraju se Božjim narodom. Nije li ova definicija prilično prikladna? (Da.) Najprikladnija je. Biti spašen ne znači samo uložiti malo truda i platiti malu cijenu da bi se moglo ostati, i onda je sve riješeno. Kakvo je stanje onih koji mogu biti spašeni? To je stanje u kojem se, kroz prihvaćanje i doživljavanje Božjih riječi i djela, njihove iskvarene naravi rješavaju. U tom procesu, oni upoznaju Boga, razumiju vlastite iskvarene naravi i imaju stvarna i konkretna iskustva Božjih riječi, te tako mogu svjedočiti za Boga – oni su u stanju svjedočiti o Bogu. O kojim aspektima Boga oni svjedoče? Oni svjedoče o Božjim nakanama, Božjoj naravi, o onome što Bog ima i što jest, o Božjem identitetu i o tome da je Bog Stvoritelj. To je ono što se može očitovati u osobi nakon postizanja spasenja. Zašto ljudi mogu postići te rezultate nakon što budu spašeni? Nije da oni to postižu zato što sebe smatraju onima koji „imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga i imaju sposobnost odreći se kao vjernici u Boga, te volju da plate cijenu kako bi izvršili svoju dužnost”. Jedini razlog – i najvažnija stvar – jest da oni mogu prihvatiti Božje riječi kao svoj život, u stanju su primjenjivati istinu kako bi odbacili svoje iskvarene naravi, ostaviti po strani svoje izvorne, stare načine življenja i gledišta o životu, i uzeti Božje riječi kao svoj novi život. Oni koriste Božje riječi kao temelj za vladanje i postupanje, slijede Boga, pokoravaju se Bogu i udovoljavaju Bogu. To je rezultat koji se može postići u takvim ljudima. Što je najvažniji aspekt za postizanje spasenja? (Biti u stanju prihvatiti istinu.) Tako je. Biti u stanju prihvatiti istinu je ključ.

Neki ljudi kažu: „Ako se do kraja budem davao za Boga, hoće li me Bog silno blagosloviti?” Ako ne prihvaćaš istinu, ali i dalje možeš ustrajati u slijeđenju Boga do kraja, službujući do samog kraja, a tijekom tog vremena nemaš velikih prijestupa i ne vrijeđaš Božju narav, tada će te, pod takvim okolnostima, Bog smatrati odanim službenikom koji će ostati. Neki ljudi pitaju: „Kakav je to blagoslov ostati?” To nije mali blagoslov! Ako postoji prilika i mogućnost, možda ćeš vidjeti Božju stvarnu osobu, a to ovisi o tome što će Bog činiti u sljedećem dobu. Ako postoji prilika da ostaneš i živiš još nekoliko desetljeća, taj je blagoslov prilično značajan. Kako dolazi do tog blagoslova? Postiže se odanim službovanjem dok se držiš gledišta da „imam dobru ljudskost, istinski vjerujem u Boga, mogu se odreći, voljan sam platiti cijenu i sposoban podnijeti teškoće kako bih izvršio svoju dužnost.” Ne bi li službenici trebali biti zadovoljni? (Da.) Trebali bi biti zadovoljni što su postigli taj blagoslov. Ti čak ni ne prihvaćaš Božje riječi, ali zato što Bog vidi tvoju odanost i sposobnost da službuješ do kraja, bez dezertiranja tijekom tog razdoblja, bez vrijeđanja Božje naravi ili kršenja Njegovih upravnih odluka, bez činjenja velikih prijestupa, On ti daruje ovaj blagoslov i milost – od stvaranja čovječanstva, ovo je najveći dar koji Bog daje iskvarenim ljudima koji su samo odano službovali, ali nisu postigli spasenje. Uložio si samo malo truda, a čak ni ne prihvaćaš Božje riječi – moći primiti tako velik blagoslov već je prilično dobro; ovo je neizmjerna Božja milost. Druga kategorija je Božji narod, o kojem smo upravo govorili. Blagoslovi koje prima Božji narod definitivno su veći od onih koje primaju službenici. Pa što je blagoslov Božjeg naroda? Naravno, nije tako jednostavno kao što je samo moći ostati ili imati priliku vidjeti Božju stvarnu osobu. Postoji daleko više blagoslova, ali o njima nećemo ovdje raspravljati. Govoriti o tome nije realno, a osim toga, čak i da vam kažem, vi to sada ne biste razumjeli niti postigli. Božji narod su oni koje Bog namjerava spasiti, i među cijelim čovječanstvom, oni primaju najveće blagoslove; ovo nipošto nije pretjerivanje. Zašto je to tako? Zato što su u Božjem djelu, unutar djela Božjeg šesttisućljetnog plana upravljanja za spasenje čovječanstva, pripadnici Božjeg naroda, time što su mogli prihvatiti Božje riječi, time što su se mogli odnositi prema Božjim riječima kao prema istini i kao prema načelima za svoje postojanje, i time što su Božje riječi učinili svojim životom, odbacili Sotoninu iskvarenu narav i proživjeli Božje riječi, svjedočeći snažno i gromoglasno za Boga. Oni su u stanju koristiti ono što proživljavaju, svoj život, da poraze Sotonu i posrame ga, u stanju su svjedočiti o Bogu među čovječanstvom, donoseći time slavu Bogu. Stoga, Božji narod su oni koje Bog namjerava spasiti, i oni koji primaju spasenje. Neki ljudi kažu: „Budući da ovi pojedinci mogu Božje riječi učiniti svojim životom, proživjeti Božje riječi i svjedočiti za Boga, čini li ih to Božjim ljubljenim sinovima, onima u kojima Bog uživa?” Previše razmišljaš; dovoljno je dobro biti jedan od Božjeg naroda. Ako te Bog nazove Svojim sinom, Svojim djetetom ili Svojim ljubljenim sinom, to je Božja stvar, ali ni u kom trenutku, ti nikada ne smiješ za sebe tvrditi da si Božji ljubljeni sin, Božji sin ili Božji mezimac. Ne iznosi takve tvrdnje o sebi i ne smatraj sebe takvim; ti si stvoreno biće – to je ispravno. Čak i ako jednog dana budeš pozvan među Božji narod, ili si već krenuo putem spasenja, ti si i dalje samo stvoreno biće. Ako tako razmišljaš, to dokazuje da je put kojim ideš ispravan. Ako uvijek težiš biti Božji ljubljeni sin, biti voljen od Boga, biti onaj u kojem Bog uživa, tada je put kojim ideš pogrešan; taj put ne vodi nikamo i ne bi se trebao zavaravati. Bez obzira na to je li Bog ikada izgovorio takve riječi ili dao takvo obećanje ljudima, ti sebe ne bi trebao smatrati takvim; to nije ono što bi trebao pokušati postići. Biti jedan od Božjeg naroda već je dovoljno dobro; Božji narod su već stvorena bića u skladu s mjerilom – samo je šteta što ti to još nisi. Zato, ne teži za tim nejasnim, iluzornim, praznim stvarima. Biti u stanju težiti spasenju, već je u određenoj je mjeri kretanje putem spasenja. Primarne karakteristike Božjeg naroda su da su u stanju prihvatiti istinu i pokazuju ljubav prema istini. U procesu doživljavanja Božjeg djela i težnje za spasenjem, njihove iskvarene naravi, stare misli i razna negativna stanja i očitovanja povezana s njihovim iskvarenim naravima mogu se riješiti, odbaciti i promijeniti u različitoj mjeri. Tada oni mogu proživjeti Božje zahtjeve da budu poštena osoba, osoba koja razumije istina-načela, osoba koja ima odanost i pokornost, i osoba koja se može bojati Boga i kloniti se zla. Što se tiče toga kako biti jedan od Božjeg naroda koji je u skladu s mjerilom i ispunjava mjerilo, o tome nećemo ovdje detaljno govoriti; to nije tema našeg današnjeg razgovora.

III. Unajmljeni radnici

Osim službenika i Božjeg naroda, postoji još jedna kategorija pojedinaca, koji su najjadniji među onima koje je Bog izabrao. Nakon što čuju razne istine koje je Bog izrazio i razne riječi Njegovog razotkrivanja čovječanstva, njihovo ponašanje, ono što proživljavaju i njihove težnje ne pokazuju nikakvu promjenu. Bez obzira na to kako s njima u zajedništvu razgovaraš o istini, oni ostaju ravnodušni: „Ne želim se mijenjati. Živjet ću kako god želim, i nitko me ne može kontrolirati. Radi što god hoćeš, nije me briga! Trenutno nisam dobre volje, pa neka me nitko od vas ne provocira. Ako to učinite, neću biti pristojan!” Oni na sebe ne gledaju s određenim stavom ili gledištem da „imam dobru ljudskost, istinski vjerujem u Boga, mogu se odreći, i voljan sam podnijeti teškoće i platiti cijenu,” ali pokazuju odlučniji stav među braćom i sestrama. Koji je to stav? To je: „Činit ću kako god želim, raditi što god poželim. Nitko me ne bi trebao poticati da prihvatim istinu, nitko ne bi trebao pokušati promijeniti me. Svatko tko me pokuša potaknuti da prihvatim istinu samo traži nevolju, a ako me netko pokuša orezati, borit ću se s njim na život i smrt!” Nemaju ni najmanjeg interesa za bilo koju rečenicu koju je Bog izgovorio, niti za djelo koje Bog obavlja. Naravno, što se tiče ljudskih iskvarenih naravi i načela činjenja stvari, kao i stava koji bi ljudi trebali imati prema Bogu i načela koja bi se trebala poštovati u međuljudskim interakcijama – što braća i sestre spominju tijekom okupljanja ili dok vrše svoju dužnost – oni se prema njima odnose sa stavom prezira. Neki pojedinci vrše dužnost, ali potpuno ignoriraju načela koja zahtijeva Božja kuća, radeći stvari kako god su isplanirali. Odmah nakon što s njima završiš razgovor o načelima, oni se slože pred tobom, ali se onda okrenu i počnu postupati nepromišljeno i samovoljno, pokazujući svoj demonski aspekt. Postoje i pojedinci koji izvana izgledaju kao pristojni ljudi, ali kada s njima razgovaraš ili čavrljaš, njihovi su stavovi neispravni, ton im je neispravan, a što je još važnije, narav im je neispravna, što onemogućuje razgovor s njima. Kada ih pitaš: „Postoji li Bog na svijetu?”, oni kažu: „Ne znam.” Ti kažeš: „Ovo bi trebalo učiniti na ovaj način, to je Božja nakana.” Oni odgovaraju: „Zar sam ti odbojan? Tražiš li kavgu? Pokušavaš li me izbaciti?” Ti kažeš: „Takvo ponašanje širi predodžbe i iskaljuje negativnost, što bi moglo uzrokovati posrtanje nekih novih vjernika. Moramo se pridržavati pravila Božje kuće i moramo biti jasni o načelima koja treba slijediti u interakcijama i druženjima među ljudima. Ako ono što se govori i čini ne može poučiti druge ili im pomoći, u najmanju ruku, ne bi trebalo negativno utjecati na druge. To je razboritost koju bi netko s normalnom ljudskošću trebao imati.” Oni kažu: „Meni govoriš o normalnoj ljudskosti, držiš mi predavanja o pravilima, ma tko si ti da mi držiš prodike? Što fali tome da iskaljujem negativnost? Svaki novi vjernik koji posrne, jedan je novi vjernik manje – poštedi me gnjavaže da ih moram gledati!” Razgovor o pravilima s njima je uzaludan, kao i rasprava o ljudskosti. A što je sa razgovorom o istini, razgovorom o Božjim riječima? Oni ne slušaju ni razgovor o Božjim riječima. Nitko se ne usuđuje kritizirati ih, nitko se ne usuđuje gnjaviti ih ili provocirati. Ima li takvih ljudi u crkvi? (Da.) Među onima koji su bili uklonjeni, doista ima takvih pojedinaca. Jesu li ti ljudi službenici, Božji narod, ili što? (To su ljudi koji su bili eliminirani.) Zašto su bili eliminirani? (Zato što ne prihvaćaju istinu; zato što osjećaju odbojnost prema istini.) To je bit problema. Zašto, dakle, ne prihvaćaju istinu? Zašto osjećaju odbojnost prema istini? U čemu je korijen problema? (Bit tih ljudi je bezvjernička.) Točno, njihova je bit bezvjernička. U crkvi ima dosta bezvjernika, ali jesu li svi bezvjernici takvi? (Ne.) Ovi pojedinci, kojima nedostaju čak i najosnovniji ljudski moral i odgoj – jesu li eliminirani samo zato što su bezvjernici? Zašto su eliminirani? U korijenu, to je problem ljudskosti; ti ljudi imaju lošu, zlonamjernu ljudskost. Da budemo precizni, nedostaje im ljudskost. Budući da im nedostaje ljudskost, što su oni? Oni su ljudi đavolje prirode. Kakvi su ljudi đavolje u usporedbi sa zvijerima? Mislim da su čak i gori od zvijeri; neke zvijeri mogu biti poslušne i izbjegavati zlodjela. Na primjer, psi mogu biti prilično dobri; neki psi zaista su sjajni kućni ljubimci, iznimno se dobro slažu s ljudima! Posebno su poslušni i razumni, razumiju sve što ljudi kažu i pogodni su za držanje u kući. Takvi su psi mnogo bolji od neposlušnih ljudi. Ima mnogo ljudi koji su čak i gori od dobrih pasa. Dakle, jesu li oni i dalje ljudi? Ne, oni nisu ljudi; oni su neljudi. Mnogi ljudi ne razumiju ljudski jezik; nemoguće je s njima komunicirati. Oni ne prihvaćaju istinu bez obzira na to kako se o njoj u zajedništvu govori, žale se kad ih se orezuje, a kad ih se eliminira, padaju u prostački bijes, ne pokazujući nikakvu promjenu bez obzira na to koliko su godina vjerovali. Može li se takvim ljudima i dalje dopustiti da ostanu u Božjoj kući? (Ne.) Ne može im se dopustiti da ostanu. U koju kategoriju treba svrstati takve pojedince? Prije svega, trebaju li se ti pojedinci svrstati među Božji izabrani narod? (Ne.) Ako nisu među Božjim izabranicima, u koju kategoriju ih treba smjestiti? Ne biti među Božjim izabranicima – kako to treba protumačiti? To znači da iz perspektive ljudskosti koju pokazuju i proživljavaju, nije jednostavno u pitanju to da su bezvjernici; njihova bit nije ljudska. Ima mnogo onih koji su bezvjernici – jesu li svi tako loši i zlonamjerni kao ovi pojedinci? Ne. Čak i među nevjernicima, nije svatko tako loš; neki ljudi posjeduju najosnovnije moralne standarde. A što je onda s ovim pojedincima? Nedostaju im čak i najosnovniji moral i odgoj koje imaju nevjernici; njihova očitovanja i ono što proživljavaju, da budemo precizni, ne ispunjavaju standarde ljudskog morala. Bit tih ljudi je đavolska priroda. Iz perspektive njihove biti, dakle, spašava li ih Bog? (Ne.) Bog ih ne spašava. A zašto je to tako? Zato što je njihova ljudskost loša i zlonamjerna, đavolske prirode, i stoga osjećaju odbojnost prema istini i opiru joj se. Zapravo, reći to na ovaj način znači uzvisivati ih; da budemo precizni, ti pojedinci osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima i mrze ih, ne dosežući razinu odbojnosti prema istini i njezinog neprihvaćanja. Oni osjećaju odbojnost čak i prema najosnovnijim pozitivnim stvarima, mrze ih i opiru im se; pravila koja bi osoba s normalnom ljudskošću trebala slijediti i odgoj koji bi trebala imati sve su stvari koje im se gade. Mogu li oni prihvatiti istinu? (Nisu ni blizu toga.) Točno, nisu ni blizu toga; oni nisu čak ni službenici. Neki ljudi kažu: „Budući da nisu čak ni službenici, za što se oni smatraju unutar Božje kuće? Kako su ušli u Božju kuću?” Ako bismo im dali objašnjenje, svrstali ih u kategoriju, govoreći precizno, ti su pojedinci poput unajmljenih radnika ili privremenih radnika dovedenih iz redova nevjernika. Je li značenje ovoga jasno? To je njihova kategorija, kao i uloga koju igraju u Božjoj kući. Oni nisu čak ni službenici; ja ih ne smatram službenicima, nisu dostojni! Službenici posjeduju karakteristike poput dobre ljudskosti, istinskog vjerovanja u Boga te volje da plate cijenu i sposobnosti da podnesu teškoće, i oni te stvari proživljavaju. Ovim pojedincima nedostaju čak i te kvalitete, pa svrstavanje u kategoriju unajmljenih radnika već pokazuje krajnju dobrotu prema njima i vrlo je pristojno. Što znači biti unajmljeni radnik ili privremeni radnik? To znači da, zbog posebnih potreba tijekom određenih razdoblja, Božja kuća unajmljuje neke pojedince koji nemaju veze sa spasenjem kako bi dovršili određene zadatke. Nakon što se ti zadaci dovrše, otkriva se pravo lice tih pojedinaca. Božji izabrani narod dovoljno je propatio u interakciji s njima, do te mjere da su im postali nepodnošljivo odvratni, a također su ih u dovoljnoj mjeri razlučili. Pod takvim okolnostima, te pojedince treba ukloniti; to je najprikladniji trenutak za takve radnje. Je li maloprije jasno objašnjeno kako se ti pojedinci pojavljuju? (Da.) Oni su unajmljeni radnici koji nisu povezani sa spasenjem, a koji su dovedeni tijekom posebnih razdoblja crkvenog rada. Nakon što neko vrijeme rade povremene poslove i pružaju usluge, ti pojedinci čine nepromišljena nedjela unutar Božje kuće, uzrokujući brojne prekide i ometanja. Uloga koju igraju je uloga negativnih likova. Oni u potpunosti odražavaju pravo lice Sotone i đavala, ometaju rad crkve i uništavaju red crkvenog života. Konkretnije, može se reći da ti pojedinci značajno štete interesima Božje kuće, kao što je oštećivanje velikog dijela opreme, strojeva, vrijednih predmeta i tako dalje u Božjoj kući. Može se reći da su postupci i ponašanja tih pojedinaca izazvali široko rasprostranjen gnjev. Naravno, oni su također omogućili većem broju ljudi da nauče lekcije i steknu sposobnost razlučivanja, da nauče što je đavao i što znači nemati ljudskost, te da jasno vide prava lica bezvjernika; omogućili su ljudima da vide, na jasan i konkretniji način, koje su misli i gledišta bezvjernika, čemu teže, čemu streme duboko u svom srcu, kakav stav gaje prema Bogu i istini, i kakav stav gaje prema svojim dužnostima i prema pozitivnim stvarima, pa čak i stavove koje ti pojedinci gaje prema određenim propisima koje je donijela Božja kuća, i tako dalje. Kada postane ovako konkretno, kako ti pojedinci proživljavaju svoju ljudskost, njihova ljudskost-bit i čemu oni teže, sve je u potpunosti razotkriveno. Držati te pojedince u crkvi tada se čini suvišnim; to će nanijeti veliku štetu Božjem izabranom narodu i nimalo im neće koristiti. Ovo je vrijeme da oni odu. Dakle, ako kažemo da im je Božja kuća dala dovoljno vremena i prilika da prihvate istinu i štuju Boga, je li ta izjava točna? (Ne.) Kako bi se onda trebalo reći? Božja kuća im je dala obilje prilika i dovoljno vremena da se preokrenu, ali konačni rezultat otkriva činjenicu: đavao je uvijek đavao u bilo koje vrijeme i nikada se ne može promijeniti. To je činjenica. Je li moguće natjerati velikog crvenog zmaja da prizna Božji status i identitet? Natjerati te ljude s đavolskom prirodom da se promijene i slijede neka pravila – može li se to postići? (Ne.) Oni to ne mogu postići. Davanje prilika nije zato da bi oni prihvatili istinu, prepoznali djelo koje je Bog izvršio ili postupali prema istina-načelima, već da bi im se dale šanse da se preokrenu. Da je postojao i najmanji znak da su se preokrenuli, njihov bi se konačni ishod možda promijenio. Međutim, ti ljudi ne znaju što je dobro za njih; njihova đavolska priroda uvijek će biti upravo to. Bez obzira na to koliko im se vremena ili prilika dalo, ono što proživljavaju i njihova bit neće se promijeniti; to je činjenica. Stoga, konačni način postupanja s tim ljudima jest osloboditi ih njihovih dužnosti, natjerati ih da napuste crkvu i osigurati da više nemaju nikakve veze ili odnosa s Božjom kućom. Ima li pojedinaca koji će nerado gledati kako odlaze i sažalijevati ih, govoreći: „Ti su ljudi još prilično mladi; s vremenom bi postali izvrsni. Imaju tako dobar kov, tako su nadareni i talentirani – kako bi bilo sjajno da mogu prihvatiti istinu! Kad bi Božja kuća mogla biti puna ljubavi i tolerantnija, i dati im više prilika da se pokaju, kad ostare, možda bi stvari ispale drugačije”? Kakvi ljudi tako razmišljaju? (Smeteni ljudi, zbunjeni ljudi.) Točno. Svi su oni smeteni, zbunjeni ljudi – obični gadovi! Bog ne spašava takve ljude, i Božja kuća ne dopušta da ostanu – što tu ima za sažalijevati? Bog kaže da neće spasiti takve ljude, a ti predlažeš da im se da prilika za pokajanje. Možeš li ti spašavati ljude? Ne protivi li se to Bogu? Pokušavaš li natjerati druge da misle da imaš više ljubavi od Boga? Imaš li ti istina-stvarnost? Možeš li ti prozrijeti nečiju bit? Tko je taj tko može spasiti ljude, Bog ili ti? Usuđivati se ići protiv Boga – to je previše oholo, samopravedno i bez razuma, zar ne? Nije li ovo velika pobuna? Nisu li ovo Sotona i utjelovljeni zli duhovi, koji uvijek uživaju u tome da se protive Bogu? Maloprije spomenuti bezvjernici gori su od zvijeri. Kako god im netko u zajedništvu govorio o istini, nema koristi; čak je i njihovo orezivanje uzaludno. Može se reći da imaju Sotoninu prirodu i nikada se neće promijeniti. Ako netko želi dati onima koji su Sotonin soj priliku da se pokaju, neka ih uzdržava; vidjet ćemo imaju li zaista tu ljubav. Oni bezvjernici koji uopće ne prihvaćaju istinu najgori su u crkvi; svi su poput zvijeri, izvan razuma i nesposobni za spasenje. Bilo u prošlosti ili sadašnjosti, postupanje crkve prema njima bilo je najprikladnije; crkva im je pokazala neizmjernu strpljivost i toleranciju i dala im dovoljno prilika. Ali do sada se nimalo nisu promijenili, čak su postali još gori. U početku, kada ti ljudi počnu vjerovati u Boga sa svojim predodžbama, uobraziljama i željom za blagoslovima, u stanju su biti donekle suzdržani, vršeći svoje dužnosti s nešto entuzijazma i žara. Međutim, na kraju, kada vide da „vjerovati u Boga znači težiti istini, poznavati Božje djelo i pokoravati se Bogu, i to je sve što postoji,” njihov stav prema Bogu i istini, kao i njihovo pravo lice, temeljito su razotkriveni. Što je to što se razotkriva? Ne samo da im nedostaju ljudskost, savjest i razum, već su i izuzetno zlobni, opaki i surovi. Oni preziru Boga i istinu, pa se čak i prema zahtjevima i pravilima Božje kuće – i Božjim upravnim odlukama – odnose s neprijateljstvom i prkosom. Ova njihova očitovanja pojačala su gađenje i odbojnost koju Božji izabrani narod osjeća prema njima, a također su ubrzala tempo kojim ih Božja kuća uklanja, na kraju brzo određujući hoće li ostati ili otići, odlučujući o njihovom ishodu i sudbini. Njihov ishod i sudbina posljedica su njihovih vlastitih djela, nisu nastali zbog nečijeg poticanja ili nagovaranja, niti ih je netko prisilio ili iskušavao, a zasigurno nisu nastali zbog objektivnih okolnosti; za svoj ishod i sudbinu sami su si krivi, nastali su zbog njihovih vlastitih izbora, i određeni su njihovom priroda-biti te putovima kojima su išli. Ishod i sudbina tih ljudi su određeni; jednom kada budu uklonjeni iz redova onih koji vrše svoje dužnosti, tada više nisu čak ni službenici. Možete zamisliti kakvu će sudbinu imati – ovdje nije vrijedno spomena, jer su nedostojni.

Kada je riječ o vrsti ljudi koji su razotkriveni i eliminirani, očitovanja njihovih raznih zlih djela, kao i zlonamjerne riječi i izjave koje otkrivaju u svakodnevnom životu, očigledna su. Pa ipak, neki starješine i djelatnici nesposobni su razlučiti tko su ti zli ljudi zapravo, ili prozreti njihovu priroda-bit. Čini se da ti starješine i djelatnici nisu svjesni da su to zli ljudi i bezvjernici, pa ih ne planiraju ukloniti iz crkve, niti na odgovarajući način postupiti s njima. To je ozbiljno zanemarivanje odgovornosti s njihove strane, kao starješina i djelatnika. Oni otvorenih očiju gledaju kako ti ljudi demonske prirode ne poštuju nijedno pravilo Božje kuće, kako divljaju i samovoljno ometaju i sabotiraju rad crkve i red crkvenog života; čak im i povlađuju kada se ponašaju drsko i bezobzirno, kada se ponašaju bezakono i štete interesima Božje kuće pod izlikom vršenja svoje dužnosti. Nanošenje štete interesima Božje kuće obuhvaća mnogo toga: oštećivanje strojeva i razne opreme Božje kuće, oštećivanje raznih uredskih uređaja i potrepština, čak i rasipanje Božjih prinosa kako im se prohtije, i tako dalje. Ozbiljnije je to što samovoljno šire razne hereze i zablude, uzrokujući takav nemir da Božji izabrani narod ne može u miru vršiti svoje dužnosti, takav nemir da ljudi koji su slabi i negativni napuštaju svoje dužnosti i gube vjeru u slijeđenje Boga. Ti zli ljudi čine sve te loše stvari, čine sva ta zla djela koja prekidaju i ometaju rad crkve i nanose štetu braći i sestrama, a ipak se starješine i djelatnici prave slijepi i gluhi; neki od njih čak kažu: „Nisam znao, nitko mi nikad nije rekao!” Ta banda zvijeri i đavola izazvala je pustoš i unijela kaos u crkvu, a starješine i djelatnici o tome nisu uopće obaviješteni niti su toga svjesni! Nisu li oni ološ? Imaju li srca? Što oni rade? Zar se ne upuštaju samo u isprazne razgovore? Zar ne zanemaruju svoje prave zadatke? Svaki dan koji takvi lažni starješine provedu na dužnosti još je jedan dan u kojem svakojaki zli ljudi bezobzirno ometaju crkvu i nanose štetu Božjem izabranom narodu. Zbog toga što lažni starješine ne ispunjavaju svoje odgovornosti, ta banda zvijeri cijeli dan besposličari, ne vrši nikakve dužnosti niti slijedi ikakva pravila, živi na račun Božje kuće, slobodno uživajući u raznim materijalnim povlasticama i blagostanju Božje kuće – čak i namjerno ometaju rad crkve, oštećujući strojeve i opremu Božje kuće. Tako se ponašaju, a ipak i dalje očekuju da će živjeti lagodnim životom i raditi što god žele u Božjoj kući, te da im nitko ne smije smetati niti ih provocirati. To je tako ozbiljan problem, a starješine i djelatnici ga ignoriraju, ne rješavajući ga čak ni kad im drugi na njega ukažu – nisu li oni smeće koje ne radi nikakav stvaran posao? Nije li ovo ozbiljno zanemarivanje odgovornosti? (Jest.) Neki kažu: „Nisam riješio problem jer sam bio zauzet drugim poslom. Jednostavno nisam stigao!” Drže li te riječi vodu? Čime si to toliko zauzet, ako ne rješavaš tako ozbiljan problem? Imaju li stvari kojima si zauzet ikakvu vrijednost? Znaš li odrediti prioritete u svom poslu? Zar rješavanje problema ne bi trebalo imati prednost, koliko god da si zauzet poslom? Pravovremeno razumijevanje i rješavanje problema s raznim vrstama ljudi koji prekidaju i ometaju crkveni rad odgovornost je starješina i djelatnika. Ako ostavljaš po strani stvarne probleme i zaokupljaš se drugim stvarima, radiš li stvaran posao? Ako otkriješ problem ili ti netko prijavi problem, trebao bi ostaviti po strani zadatak koji trenutno obavljaš i odmah otići na lice mjesta vidjeti u čemu je problem. Ako neki zao čovjek prekida i ometa crkveni rad, prvo bi trebao ukloniti tog zlog čovjeka. Nakon toga će rješavanje drugih problema biti lako. Ako otkriješ problem i ne riješiš ga, tvrdeći da si prezauzet, zar se zapravo ne vrtiš samo ukrug kao vjeverica u kavezu? Čime si to uopće toliko zauzet? Je li to stvaran posao? Možeš li to jasno objasniti? Drže li tvoji razlozi i isprike vodu? Zašto rješavanje problema ne smatraš važnim? Zašto ne rješavaš probleme pravovremeno? Zašto nalaziš isprike i izvlačiš se, govoreći da si prezauzet da bi se time bavio? Nije li to neodgovorno? Kao starješina u crkvi, ne stavljati rješavanje problema na prvo mjesto, zaokupljati se raznim nevažnim stvarima, ne uviđati postojanje ključnih problema, ne moći razlikovati važnost i hitnost u poslu ni dokučiti ključne stvari – to su očitovanja izuzetno lošeg kova, i takva je osoba smušenjak. Koliko god godina da si starješina, nisi u stanju dobro obavljati crkveni rad. Trebao bi priznati odgovornost i dati ostavku. Ako starješina ima pretjerano loš kov, nikakva obuka nije od koristi; on definitivno neće biti sposoban obaviti nikakav posao – on je lažni starješina, koji mora biti smijenjen i premješten na drugu dužnost. Koje su posljedice toga kada lažni starješine rade? Objektivno govoreći, sve što lažni starješine čine donosi višestruke gubitke crkvi. Kao prvo, suštinski rad crkve nije dobro obavljen, što izravno ometa učinkovitost raznih segmenata crkvenog rada. Istovremeno, to također šteti životnom ulasku Božjeg izabranog naroda i utječe na njega. Najvažnije od svega, to utječe na širenje evanđelja kraljevstva. Sve su te posljedice izravno povezane s time što lažni starješine ne rade stvaran posao. Da se jasnije izrazim, sve je to uzrokovano time što lažni starješine ne rade stvaran posao. Ako drugi starješine i djelatnici mogu aktivno raditi neki stvaran posao, ubrzavajući tempo i skraćujući vrijeme potrebno za rješavanje problema, ne bi li se razni gubici koje lažni starješine nanose Božjoj kući donekle ublažili? Barem bi se mogli smanjiti. Čak i ako Božja kuća ne zahtijeva da rješavaš probleme odmah čim se pojave, u najmanju ruku, jednom kad su problemi prijavljeni, trebao bi se odmah početi njima baviti: raspitaj se o situaciji kod braće i sestara, te raspravi i razgovaraj u zajedništvu s drugim starješinama i djelatnicima o tome kako riješiti probleme. Ako je problem ozbiljan i ne znaš ga riješiti, trebao bi ga pravovremeno prijaviti nadređenima i tražiti rješenja. To je ono što bi svi starješine i djelatnici trebali postići. Ali trenutni je problem to što ti starješine i djelatnici, čak i ako ne mogu riješiti probleme, ne izvještavaju nadređene. Jako se boje izvijestiti nadređene iz straha da ne odaju vlastitu nesposobnost, pretjerano loš kov i nesposobnost da rade stvaran posao; brinu se da će biti smijenjeni. Ipak, ne preuzimaju inicijativu za rad; tupi su i obamrli, i spori u postupanju. Bez puta za rješavanje problema, samo se provlače, što dovodi do nakupljanja previše neriješenih pitanja, pružajući tako zlim ljudima priliku. U tom trenutku, vidjevši da su lažni starješine ništarije, oni zli ljudi i oni s ambicijama grabe priliku da samovoljno čine zla djela, bacajući crkvu u kaos i nered, paralizirajući sve aspekte rada. Iako bi lažni starješine trebali snositi glavnu odgovornost, ni drugi starješine i djelatnici također nisu ispunili svoje odgovornosti. Nije li ovo ozbiljno zanemarivanje odgovornosti od strane starješina i djelatnika? Zapravo, većina problema koji se javljaju u crkvi izravno je povezana sa ometanjima koja uzrokuju zli ljudi i bezvjernici. Ako starješine i djelatnici ne mogu pravovremeno identificirati korijen problema, ne mogu pronaći glavne krivce koji uzrokuju probleme i uvijek traže razloge negdje drugdje, tada neće moći temeljito riješiti probleme, a problemi će se i dalje pojavljivati u budućnosti. Ako se izgrednici ili oni koji iza kulisa stvaraju probleme uhvate i izravno pozovu na odgovornost, taj je način rješavanja problema najučinkovitiji. U najmanju ruku, osigurava da se ti bezvjernici i zli ljudi ne usude nastaviti divljati i uzrokovati prekide i ometanja. Nije li to ono što bi starješine i djelatnici trebali postići? (Jest.) Može se definitivno reći da je glavni razlog zašto se problemi u crkvi gomilaju i ne rješavaju pravovremeno neodgovornost starješina i djelatnika, ili to što lažni starješine nemaju istina-stvarnost i ne mogu raditi stvaran posao. Ako starješine i djelatnici ne mogu riješiti razne probleme koji se javljaju u crkvi, definitivno ne mogu obavljati posao koji je svojstven njihovim položajima. Ovdje postoji nekoliko situacija i razloga koji se moraju jasno razumjeti: ako su starješine i djelatnici novaci bez iskustva, treba im strpljivo pomoći, voditi ih u rješavanju problema te im omogućiti da u procesu rješavanja problema nauče neke stvari i shvate istina-načela. Na taj će način postupno naučiti rješavati probleme. Ako starješine i djelatnici nisu ispravni ljudi, potpuno odbijaju prihvatiti istinu i umjesto toga koriste stajališta i metode nevjernika za rješavanje problema, to nije u skladu s istina-načelima. Takvi ljudi nisu prikladni da budu starješine i djelatnici i treba ih pravovremeno smijeniti i eliminirati; zatim treba održati ponovne izbore kako bi se izabrali prikladni starješine i djelatnici. Samo se tim pristupom problem može temeljito riješiti. Biti crkveni starješina nije lak zadatak i neizbježno je da se neki problemi ne mogu riješiti. Međutim, ako čovjek posjeduje razum, kada se suoči s problemima koje ne može riješiti, ne bi trebao skrivati ili potiskivati probleme i ignorirati ih. Umjesto toga, trebao bi se posavjetovati s nekoliko ljudi koji razumiju istinu kako bi zajednički pronašli rješenje, što bi moglo riješiti sedamdeset do osamdeset posto problema, barem privremeno sprječavajući pojavu većih problema. To je izvediv put. Ako se problemi zaista ne mogu riješiti, onda treba tražiti rješenja od Višnjeg, što je mudar izbor. Ako se, iz straha od sramote ili straha da će te Višnji prekoriti zbog tvoje nesposobnosti, skrivaš i ne prijavljuješ probleme, onda si potpuno pasivan. Ako se ponašaš kao obamrla, tupa budala, ne znajući što učiniti, to će odgoditi stvari. Takve situacije lako pružaju prilike zlim ljudima i antikristima, dopuštajući im da iskoriste kaos za djelovanje. Zašto se kaže da iskorištavaju kaos za djelovanje? Zato što čekaju upravo tu priliku. Kada starješine i djelatnici ne mogu riješiti nijedan problem, a Božji izabrani narod osjeća tjeskobu i nemir i već je izgubio povjerenje u njih, zli ljudi i antikristi traže način da iskoriste tu prazninu. Oni misle da je crkva u stanju u kojem nema vodstva ni upravljanja. Žele iskoristiti tu priliku da pokažu svoje sposobnosti kako bi ih Božji izabrani narod cijenio, podržavao i vjerovao da, u usporedbi sa starješinama i djelatnicima, oni imaju bolji kov, sposobniji su rješavati probleme i pokazati izlaz, te mogu bolje preokrenuti situaciju usred kaosa. Nije li to ono što zli ljudi i antikristi najviše žele učiniti? U tom trenutku, kada su starješine i djelatnici nemoćni, a zli ljudi i antikristi ustanu i riješe probleme, čak i pokažu izlaz, kome će Božji izabrani narod vjerovati? Naravno, vjerovat će zlim ljudima i silama antikrista. Što to pokazuje? To pokazuje da su starješine i djelatnici ništarije i ništa ne postižu, te zakažu u ključnim trenucima. Jesu li takvi ljudi još uvijek dostojni biti starješine i djelatnici? Iako antikristi nemaju istina-stvarnost i ne mogu raditi stvaran posao, svi oni u različitoj mjeri posjeduju neke talente i relativno su pronicljiviji u vanjskim stvarima, što upravo predstavlja njihovu prednost i način na koji mogu zaluditi ljude. Ali kad bi postali starješine i djelatnici, bi li zaista mogli koristiti istinu za rješavanje problema Božjeg izabranog naroda? Bi li zaista mogli voditi Božji izabrani narod da jede i pije Božje riječi, razumije istinu i uđe u istina-stvarnost? Nipošto ne bi. Iako imaju neke talente i rječiti su, nemaju nimalo istina-stvarnosti. Jesu li podobni biti starješine i djelatnici crkve? Nimalo! To je nešto što bi Božji izabrani narod trebao prozreti; nikada ne smiju biti zaluđeni ili prevareni od strane zlih ljudi i antikrista. Bezvjernici, zli ljudi i antikristi uopće ne teže istini i nemaju ni trunke istina-stvarnosti. Recite Mi, mogu li oni reći nešto sa savješću i razumom, poput: „Iako crkva sada nema nikoga tko je odgovoran, moramo djelovati na vlastitu inicijativu. Propisi Božje kuće ne mogu se kršiti, načela koja zahtijeva Božja kuća ne mogu se mijenjati. Trebali bismo raditi ono što trebamo raditi; svatko bi se trebao držati dužnosti koje treba obavljati, izvršavati svoje odgovornosti i ne ometati red”? Mogu li reći nešto takvo? (Ne.) Nipošto ne mogu! Koje će radnje poduzeti ti bezvjernici i zli ljudi? Bez nadzora i kontrole, oni čak ni ne vrše svoje dužnosti, već se odaju jelu, piću, igri i zabavi, upuštaju se u isprazne razgovore, zbijaju šale, pa čak i koketiraju. Neki provode cijelu noć gledajući videozapise svijeta nevjernika, a zatim koriste izgovor da su ostali budni do kasno vršeći svoje dužnosti kako bi ljenčarili i prekomjerno spavali. To su djela zlih ljudi, onih koji su od đavla. Kada čine ta loša djela, osjećaju li ikakvu krivnju? Hoće li im odjednom proraditi savjest pa će preuzeti inicijativu da ispune neke ljudske odgovornosti i učine nešto korisno za Božju kuću, crkvu i braću i sestre? Nipošto neće. Kada ih netko promatra, oni nevoljko obave neki posao samo da bi ostavili dobar dojam i zaradili za obrok. To je jedino što mogu učiniti; osim toga, ti ljudi nemaju nijednu dobru osobinu. Dakle, ima li ikakvog smisla da ti ljudi ostanu u Božjoj kući? Nema nikakvog smisla. Takvi su ljudi suvišni i moraju biti uklonjeni.

Kako procijeniti voli li netko istinu? Dat ću vam primjer da biste shvatili. Neki se ljudi bave nekom profesijom, i što više uče, što više napreduju u učenju, što više razumiju, to su spremniji baviti se njome i manje su spremni napustiti tu profesiju. Kakvo je to očitovanje? Znači li to da oni zaista vole tu profesiju? (Da.) Bez obzira na to koliko teškoća podnose, bez obzira na cijenu, bez obzira na to koliko truda ulažu, oni nastavljaju s tom profesijom bez žaljenja, nepokolebljivo. To je istinska naklonost, duboka, iskrena sklonost. Pretpostavimo da postoji netko tko tvrdi da voli određeni posao, ali nije voljan podnositi teškoće ili platiti cijenu tijekom učenja stručnih vještina, a kada se na poslu pojave mnogi problemi, ne traži rješenja, bojeći se nevolja, pa čak i često osjeća da je bavljenje tom profesijom gnjavaža ili teret. Međutim, promjena profesije nije laka, i s obzirom na materijalne koristi koje ta profesija može donijeti, ta se osoba nevoljko njome bavi, ali nikada neće postati netko tko se ističe u toj profesiji. Dakle, voli li ona zaista tu profesiju? (Ne.) Očito ne. Postoji i druga vrsta ljudi, ona koja verbalno izražava sklonost prema određenoj profesiji i bavi se njome, ali nikada ne podnosi teškoće niti plaća cijenu da dobro nauči stručne vještine. Može čak razviti odbojnost ili gađenje prema profesiji tijekom učenja, postajući sve manje spremna za učenje. Kada njena odbojnost dosegne određenu razinu, mijenja karijeru, a nakon toga nije voljna spominjati bilo kakav proces, priče ili bilo što drugo iz vremena kada se bavila tom profesijom. Vole li takvi ljudi zaista tu profesiju? (Ne.) Ne vole je. Oni mogu lako odustati od profesije, osjećati gađenje prema njoj pa čak i promijeniti karijeru, što dokazuje da zaista ne vole tu profesiju. Razlog zašto mogu napustiti profesiju je taj što im, nakon što su uložili mnogo vremena, energije i troškova, ta profesija nije omogućila da žive bogatim životom kakav su željeli ili da uživaju u dobrim materijalnim povlasticama. Postaju odbojni prema toj profesiji i proklinju je u svom srcu, čak zabranjujući drugima da je spominju, ne spominjući je više ni sami, pa se čak i srame što su se prethodno bavili tom profesijom i smatrali je svojom težnjom i najvišim ciljem u životu. S obzirom na to do koje mjere mogu biti osjećati odbojnost prema toj profesiji, je li njihovo početno iskazivanje sklonosti prema profesiji bilo iskreno? (Ne.) Postoji samo jedna vrsta ljudi koja zaista voli svoju profesiju – bez obzira na to pruža li im ona dobar materijalni život ili značajne koristi, i bez obzira na to koliko teškoća nailaze ili koliko patnje podnose u toj profesiji, oni mogu ustrajati u njoj nepokolebljivo, do samog kraja. To je istinska sklonost. Isto vrijedi i za to voli li osoba istinu. Ako zaista voliš pozitivne stvari, napredujući od voljenja pozitivnih stvari do voljenja istine, onda ćeš, bez obzira na to s kakvim se situacijama susrećeš, ustrajati u traganju i težnji za istinom, ne mijenjajući svoj životni cilj. Ako možeš olako odustati od vjerovanja u Boga i napustiti put spasenja, to nije istinsko voljenje istine. Što se tiče onih koji ne teže istini, ali i ne odustaju, postoji samo jedan razlog za njihovu ustrajnost: oni misle da, sve dok postoji tračak nade za dobar ishod i odredište, dobru budućnost, vrijedi se kockati, i trebali bi ustrajati do kraja. Oni vjeruju da je ta ustrajnost nužna; događa se da nesreće rastu i nema se kamo drugdje otići, pa bi mogli i ovdje izdržati i okušati sreću. Imaju li takvi ljudi u svom srcu i trunke ljubavi prema istini? (Ne.) Nemaju. Kada prvi put počnu vjerovati u Boga, ti ljudi također govore o mržnji prema svijetu, mržnji prema Sotoni, mržnji prema negativnim stvarima, voljenju pozitivnih stvari i čežnji za svjetlom. Ali kakvo je njihovo ponašanje kada uđu u Božju kuću, u crkvu? Kakav je njihov stav kada otkriju da su služitelji, kada shvate da njihovi postupci, ponašanja i priroda nisu ugodni Bogu? Kakvo će ponašanje pokazati? Može se reći da kada naslute, osjete ili pomisle da više nisu omiljeni u domu Božjem, da će biti eliminirani, neki odluče otići. Drugi, iako nevoljko ostaju u crkvi, dižu ruke od svega i na kraju su prisiljeni otići. Takvi ljudi uopće ne vole istinu; kada je njihova želja za blagoslovima srušena, mogu izdati Boga i okrenuti se od Njega. Ta različita očitovanja pokazuju stavove različitih ljudi prema istini.

IV. Različiti ishodi ove tri vrste ljudi

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o karakteristikama triju vrsta ljudi: služitelja, unajmljenih radnika i Božjeg naroda. Iz njihovih je karakteristika jasno da njihovi konačni ishodi nisu određeni objektivnim okruženjima ili uvjetima, već njihovim vlastitim težnjama te njihovom priroda-biti. Naravno, objektivno govoreći, Bog je taj koji određuje sudbine ljudi, ali Bog donosi te odluke na temelju toga vole li ljudi istinu i jesu li u stanju prihvatiti istinu. Služitelji također tvrde da vole istinu i pozitivne stvari, ali na kraju, kada se Božje djelo završi, njihove predodžbe i uobrazilje o Bogu, njihovi pretjerani zahtjevi prema Bogu i njihova izdaja Boga ostaju nepromijenjeni. To je zato što tijekom razdoblja Božjeg djela, u procesu slijeđenja Boga i vršenja svojih dužnosti, oni nikada neće riješiti svoje iskvarene naravi. Korijen uzroka njihovog nerješavanja svojih iskvarenih naravi jest u tome što oni u osnovi ne prihvaćaju istinu. Iako imaju želju pokoriti se Bogu, ono što zaista očituju jest samo sposobnost odricanja i spremnost da plate cijenu, a da nikada ne traže istina-načela ili put pokornosti Bogu. Konačni je rezultat taj da, unatoč ulaganju velikog truda, oni ni najmanje ne poznaju Boga. I dalje su sposobni izdati Boga i iznositi svoje predodžbe i uobrazilje o Njemu te svoje nerazumne zahtjeve prema Njemu pred drugim ljudima i Sotonom. Kada se Božje djelo završi, oni sebe i dalje smatraju onima koji „imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga, sposobni su se odreći i podnositi teškoće, i sigurno će moći biti spašeni”, i zbog toga se osjećaju mirno. U stvarnosti, oni su uvijek hodali putem služitelja, uopće ne težeći istini; stoga uvijek zadržavaju identitet služitelja. Što se tiče druge kategorije ljudi, unajmljenih radnika, o njima nećemo raspravljati. Još jedna kategorija je Božji narod, koji smo upravo spomenuli. Tijekom slijeđenja Boga, oni se, poput služitelja, daju za Njega, posvećuju svoje vrijeme i energiju, pa čak i svoju mladost, te prolaze kroz mnogo patnje i plaćaju veliku cijenu. To je isto kao i kod služitelja. Što je onda drugačije? Drugačije je to što će, kada se Božje djelo završi, njihove brojne predodžbe, uobrazilje i pretjerani zahtjevi prema Bogu biti riješeni. Očitovanja, stanja i otkrivenja iskvarenosti unutar njihovih iskvarenih naravi koja se očito opiru bit će odbačena. Ona koja još nisu riješena, otopit će se kako postupno budu razumijevali istinu kroz iskustvo. Iako njihove iskvarene naravi neće biti potpuno odbačene, njihove će životne naravi doživjeti neke promjene. Većinu vremena moći će postupati prema istina-načelima koja razumiju, a otkrivenja njihovih iskvarenih naravi značajno će se smanjiti. Iako nije slučaj da ih neće otkrivati ni u kojem okruženju, ti će ljudi ispuniti jedan temeljni zahtjev: ispunit će Božji zahtjev da budu pošteni; u osnovi će biti pošteni ljudi. Nadalje, kada ti ljudi otkriju iskvarene naravi, ili počine prijestupe, ili gaje predodžbe i pobune se protiv Boga, bez obzira na okruženje u kojem to čine, imat će pokajnički stav. I postoji još jedna stvar koja je najvažnija: bez obzira na to koje konkretne radnje Bog poduzima i kako djeluje u djelu suda posljednjih dana, što god namjerava učiniti u budućnosti, kako god će urediti sudbinu čovječanstva i kako god će oni sami živjeti u okruženju koje On uredi, svi će oni posjedovati pokorno srce i stav pokornosti, oslobođeni osobnih izbora i oslobođeni osobnih planova i zamisli. Zbog tih različitih pozitivnih očitovanja, oni će već postati onakva osoba kakvu Bog zahtijeva, ona koja slijedi Božji put, a to je bojati se Boga i kloniti se zla. Iako će i dalje biti daleko od istinskog standarda – „bojati se Boga i kloniti se zla, i biti savršen čovjek” – kako je Bog naveo, kada ih zadese Božje kušnje, moći će tražiti i pokoriti se, što je dovoljno. Neće imati pritužbi; samo će čekati i pokoravati se. Iako su vaše trenutne situacije možda još uvijek daleko od takvog rezultata, a nekima se on može činiti vrlo dalek i nedostižan, ako možeš prihvatiti istinu i smatrati Božje riječi svojim načelom i temeljem postojanja, onda vjeruj da jednog dana ni ti, a ni svi vi, nećete biti daleko od toga da postanete istinski narod Božji, koji On voli – vjeruj da je taj dan na vidiku. Bilo da je to trenutno prorečeno ili je na vidiku, konačni rezultat ni u kojem slučaju nije maštarija, već činjenica koja će se uskoro ostvariti i ispuniti. U kome će se točno ta činjenica ispuniti, u kojim će se ljudima ispuniti, ovisi o tome kako vi zapravo težite istini. Drugim riječima, voliš li zaista istinu do te mjere da joj možeš težiti i primjenjivati je, ili samo imaš malo ljubavi prema istini, ali je ne možeš u potpunosti prihvatiti i primjenjivati, konačni će ti rezultat dati odgovor. U redu, ovime ćemo zaključiti naš razgovor u zajedništvu na ovu temu.

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

II. Na temelju ljudskosti

Sada nastavljamo razgovarati u zajedništvu o četrnaestoj dužnosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Mjerila za razlučivanje svih vrsta zlih ljudi podijeljena su u tri glavne kategorije. Prethodno smo razgovarali o cilju nečije vjere u Boga, a zatim smo prešli na njihovu ljudskost. Što se tiče nečije ljudskosti, također smo kategorizirali mnoga različita očitovanja. Koja su to očitovanja o kojima smo već razgovarali? Pročitajte ih. (Druga stavka za razlučivanje svih vrsta zlih ljudi tiče se nečije ljudskosti. Prvo, voljeti iskrivljavati činjenice i govoriti neistine; drugo, voljeti iskorištavati; treće, biti raskalašen i neobuzdan; četvrto, biti sklon osveti; peto, biti nesposoban držati jezik za zubima.) Razgovarali smo sve do pete točke koja se odnosi na to da nisu sposobni držati jezik za zubima. Bez obzira na to razgovaramo li o konkretnim očitovanjima ljudskosti ili o drugim stvarima, kao što sam rekao, to će imati različit učinak na različite vrste ljudi. Oni koji teže istini, nakon slušanja, usredotočit će se na ispitivanje samih sebe; oni će se ravnati prema Mojoj besjedi i imati proaktivan i pozitivan ulazak. Međutim, oni koji ne teže istini, kao što su služitelji, samo će slušati i to je sve. Ne uzimaju to k srcu niti se unose u slušanje. Ponekad čak mogu i zaspati dok slušaju propovijedi. Ne mogu to upiti, pa čak i misle: „Koja je korist od slušanja ovih trivijalnih stvari? To je gubljenje vremena – još nisam ni završio posao koji imam!” Uvijek su zabrinuti za poslove koji zahtijevaju naporan rad. Posebno su entuzijastični i posvećeni napornom radu, pokazujući odanost, ali jednostavno ne mogu smoći snage za stvari koje uključuju istinu. To jasno otkriva da takvi ljudi nisu zainteresirani za istinu; zadovoljni su pukim napornim radom. Postoji još jedna skupina ljudi koji zadržavaju isti stav bez obzira na to kako Božja kuća razgovara o istini: „Ja se jednostavno opirem i protivim. Čak i ako ti ukažeš na moje probleme i razotkriješ moja očitovanja, otkrivenja i naravi, ja i dalje neću obraćati pažnju niti to shvaćati ozbiljno. Pa što ako drugi znaju da sam razotkriven?” Oni jednostavno besramno nastavljaju prkositi i protiviti se, što je nepopravljivo. Bez obzira na sve, očitovanja različitih vrsta ljudi mogu se razlikovati. Istina – bilo za one koji joj teže, one koji su voljni naporno raditi, ali je ne vole, ili one koji osjećaju odbojnost prema istini i gnušaju je se – djeluje kao mač s dvije oštrice, kao kamen kušnje. Ona može izmjeriti stavove ljudi prema istini, a također i put kojim hodaju.

F. Biti nerazuman i namjerno stvarati nevolje, a da se nitko ne usudi izazvati ga

Prethodno smo razgovarali o pet očitovanja raznih zlih ljudi. Danas nastavljamo sa šestim. Šesto je također očitovanje jedne vrste zle osobe, ili bolje rečeno, čak i ako ljudi ne smatraju ovu vrstu zlom, svi ih i dalje ne vole. Zašto je to tako? Zato što ti ljudi nemaju savjesti i razuma, nemaju normalne ljudskosti, a interakcija s njima je posebno mučna i teška te izaziva odbojnost. Koja su konkretna očitovanja tih ljudi? To je da su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje, a da se nitko ne usudi izazvati ih. Ima li takvih ljudi u crkvi? Iako ih nema mnogo, definitivno ih ima. A koja su njihova konkretna očitovanja? Pod uobičajenim okolnostima, ti ljudi mogu normalno obavljati svoje dužnosti i sasvim normalno se ophoditi s drugima; nećeš vidjeti opaku narav u njima. Međutim, kada njihovi postupci idu protiv istina-načela i kada budu orezani, oni eksplodiraju od bijesa, potpuno odbacujući istinu i pritom mudruju izmišljajući izlike za sebe. Odjednom shvatiš da su poput ježa pokrivenog bodljama, tigra kojeg se ne smije dirati. Pomisliš: „Toliko dugo sam bio u kontaktu s ovom osobom, misleći da ima dobru ljudskost, da je razumna i da se s njom lako razgovara, vjerujući da može prihvatiti istinu. Nisam očekivao da je to netko tko je nerazuman i namjerno stvara nevolje. Moram biti oprezniji u budućim interakcijama s njim, smanjiti kontakt osim ako nije nužno i držati se podalje kako bih izbjegao da ga izazovem.” Jeste li vi vidjeli takve ljude koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje? Općenito, oni koji ih razumiju znaju koliko su nezgodni i razgovaraju s njima s posebnom uglađenošću i oprezom. Posebno, kada razgovarate s njima, nipošto ih ne smijete povrijediti, jer će to rezultirati beskrajnim nevoljama s njima. Neki ljudi kažu: „Tko su točno ti prostaci? Još ih nismo sreli.” U tom slučaju, zaista moramo razgovarati o ovome. Na primjer, dok braća i sestre razgovaraju o svojim iskustvima, kada neki spomenu svoja iskvarena stanja ili osobne poteškoće, neizbježno je da će drugi suosjećati, imajući slična iskustva ili osjećaje. To je sasvim normalno. Nakon slušanja, netko bi mogao pomisliti: „I ja sam imao takva iskustva, pa hajdemo zajedno razgovarati o ovoj temi. Želim čuti kako si ti to prošao. Ako tvoj razgovor u zajedništvu ima svjetla i tiče se problema koji ja imam, onda ću ga prihvatiti i postupati prema tvojim iskustvima i putu da vidim kakvi će biti rezultati.” Postoji samo jedna vrsta osobe koja, čuvši druge kako razgovaraju u zajedništvu o spoznaji samih sebe i razotkrivaju vlastitu iskvarenost i ružnoću, vjeruje da je to neizravno razotkrivanje i osuđivanje njega, te ne može a da ne lupi šakom o stol i prasne u bijes: „Tko nema iskvarenosti? Tko živi u vakuumu? Kako ja vidim, vaša je iskvarenost još gora od moje! Koje kvalifikacije vi svi imate da mene ciljate, da me razotkrivate? Kako ja vidim, vi mi samo želite otežati stvari, isključiti me! Nije li to samo zato što dolazim sa sela i ne znam govoriti lijepe riječi da vam svima laskam? Nije li to zato što moje obrazovanje nije tako visoko kao vaše? Čak me ni Bog ne gleda svisoka, pa što vama daje pravo da me gledate svisoka!” Drugi kažu: „Ovo je normalan razgovor u zajedništvu, nije usmjeren na tebe. Nisu li svačije iskvarene naravi iste? Kada netko razgovara o nekoj temi i spomene vlastito iskvareno stanje, neizbježno je da će se drugi pronaći u sličnim stanjima. Ako osjećaš da dijeliš isto stanje, možeš i ti razgovarati o svojim iskustvima.” Na što on odgovara: „Je li tako? Mogao bih tolerirati takav razgovor od jedne osobe, ali zašto se vas dvoje ili troje udružujete da me maltretirate? Mislite da me je lako maltretirati?” Ne postaju li njegove riječi sve šokantnije što više govori? (Da.) Imaju li takvi ljudi razuma u izgovaranju tih riječi? (Ne.) Ako doista misliš da je tema tuđeg razgovora usmjerena na tebe, možeš raspravljati ili razgovarati o toj temi; izravno pitaj je li usmjerena na tebe, umjesto da uvlačiš svoju pozadinu kao osobe sa sela, nižu razinu obrazovanja ili to da te ljudi gledaju svisoka. Koja je korist od izgovaranja tih stvari? Nije li to ogovaranje? Nije li to nerazumno i namjerno stvaranje nevolja? (Da.) Ne mislite li vi da su takvi ljudi užasni? (Da.) Nakon što napravi takvu scenu, svi znaju kakva je on osoba, i kada budu razgovarali na budućim okupljanjima, uvijek moraju pažljivo govoriti i proučavati njegove izraze lica. Ako mu se izraz lica smrači, drugi postaju neodlučni u govoru, i svi se osjećaju sputano tijekom razgovora u zajedništvu na okupljanjima. Nije li to ograničenje i ometanje koje donosi njegovo nerazumno i namjerno stvaranje nevolja? (Da.) S onima koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje ne može se razumno razgovarati; takvi pojedinci neće prihvatiti istinu i nikako ne mogu biti spašeni.

Ova vrsta osobe koja je nerazumna i namjerno stvara nevolje ima još jedno očitovanje. Neki ljudi tijekom okupljanja uvijek govore: „Ne mogu više postupati površno. Moram se usredotočiti na primjenu istine; moram težiti savršenstvu. Prirodno težim izvrsnosti. Što god radim, mora biti dobro napravljeno.” Dobri su na riječima, ali u stvarnosti i dalje postupaju površno kada obavljaju svoju dužnost, a dužnost koju obavljaju ima mnogo problema, daleko od postizanja učinka svjedočenja za Boga. Kada starješine ukažu na probleme u njihovom obavljanju dužnosti i orežu ih, oni se odmah naljute, govoreći: „Znao sam. Vi me svi osuđujete iza leđa, govoreći da su moje stručne vještine slabe. Nije li to samo zato što me svi gledate svisoka? Bila je to samo mala greška. Je li potrebno ovako me orezivati? Osim toga, tko ne griješi? Kažete da postupam površno – nisi li i ti prije bio površan u svom poslu? Jesi li ti kvalificiran da me kritiziraš? Bez moje suradnje, tko bi od vas mogao preuzeti ovaj posao?” Što mislite o takvim ljudima? U bilo čemu što rade, ne dopuštaju drugima da ukažu na njihove nedostatke ili ponude prijedloge; ne prihvaćaju čak ni opravdano orezivanje. Tko god progovori, oni se suprotstavljaju i protive, izgovarajući nerazumne riječi, čak govoreći da ih se gleda svisoka, ili da ih se zlostavlja jer su sami i nemoćni, ili druge takve stvari. Nije li to obijesno, nerazumno i nije li to namjerno stvaranje nevolja? Postoje čak i neki ljudi koji, nakon što su orezani, napuste svoju dužnost: „Neću više raditi ovaj posao. Ako vi to možete, samo izvolite. Onda ću vidjeti možete li i dalje obavljati posao bez mene!” Braća i sestre ih pokušavaju uvjeriti, ali oni ne slušaju. Čak i kada starješine i djelatnici s njima razgovaraju o istini, oni odbijaju prihvatiti; počinju se kočoperiti i napuštaju svoju dužnost. Tijekom okupljanja, oni se dure, niti čitaju Božje riječi niti sudjeluju u razgovoru, uvijek posljednji dolaze i prvi odlaze. Kada odlaze, lupaju nogama i zalupe vratima, a većina ljudi ne zna kako se nositi s njima. Kada se takvim ljudima nešto dogodi, oni iznose apsurdne argumente i besmislice; postaju obijesni i čak bacaju stvari, potpuno nerazumni. Neki imaju još teža očitovanja – ako ih braća i sestre ne pozdrave, postanu nezadovoljni i iskoriste priliku tijekom okupljanja da jadikuju: „Znam da me svi gledate svisoka. Tijekom okupljanja, svi se samo usredotočujete na razgovor o Božjim riječima i raspravu o vlastitom iskustvenom razumijevanju. Nitko ne mari za mene, nitko mi se ne smiješi i nitko me ne ispraća kad odlazim. Kakvi ste vi to vjernici? Vi ljudi zaista nemate ljudskosti!” Oni tako prave scene u crkvi. Razbjesne se čak i zbog trivijalnih stvari, oslobađajući sve svoje nakupljene pritužbe. Jasno je da otkrivaju vlastitu iskvarenu narav, ali niti promišljaju o sebi niti sebe spoznaju, i nemaju želju težiti promjeni ili istini. Umjesto toga, traže probleme u drugima, nalazeći razne izgovore kako bi uravnotežili vlastitu psihu – i dok to rade, traže prilike da iskale svoje pritužbe. Što je još važnije, cilj im je da ih više ljudi primijeti i boji ih se, kako bi stekli određeni ugled i pažnju među ljudima. Ljudi poput ovih su tako teški! Što god kažu, nitko se ne usudi reći „ne”; nitko se ne usudi olako ih procijeniti; i nitko se ne usudi otvoriti i razgovarati s njima. Čak i ako se u njima primijete neke mane i iskvarene naravi, nitko se ne usudi ukazati na njih. Tijekom okupljanja, kada svi razgovaraju o svojim osobnim iskustvima i razumijevanju Božjih riječi, oni pažljivo izbjegavaju to „osinje gnijezdo” koje predstavlja ta osoba, bojeći se da je ne izazovu i ne stvore nevolje. Neki ljudi se iskaljuju tijekom okupljanja nakon što su se osjećali zlostavljano ili se suočili s nezadovoljstvom kod kuće ili na poslu. Jasno je da su im braća i sestre ispušni ventil i meta za izbacivanje bijesa. Kada su uzrujani, iznose apsurdne argumente, plaču i imaju ispade bijesa. Tko bi se tada usudio s njima razgovarati o istini? Ako se s njima razgovara i neka riječ slučajno dotakne bolnu točku, prijetit će samoubojstvom. To će biti još veća nevolja. S takvim ljudima, normalan razgovor u zajedništvu ne pomaže; normalna konverzacija ne pomaže; biti previše topao ili previše hladan, nijedno ne pomaže; izbjegavati ih ne pomaže; previše se približiti ne pomaže; i ako braća i sestre ne izraze sreću koja odgovara njihovoj sreći, to ne pomaže; i kada ti ljudi naiđu na neku poteškoću, ako braća i sestre ne mogu odgovarati njihovoj nevolji, ni to ne pomaže. Ništa s njima ne funkcionira. Što god se učini, može ih iznervirati i razbjesniti. Kako god se s njima postupa, nikada nisu zadovoljni. Čak ih i Moje propovijedi i razgovor o stanjima određenih ljudi mogu isprovocirati. Kako ih to provocira? Oni misle: „Nije li ovo razotkrivanje mene? Ti čak nisi ni komunicirao sa mnom i nisam ti ništa rekao o tome što sam radio u privatnosti. Kako bi ti mogao znati? Mora da netko cinkari. Moram otkriti tko je bio u kontaktu s tobom, tko je cinkario, tko me prijavio; neću to pustiti!” Ova vrsta osobe koja je nerazumna i namjerno stvara nevolje može imati iskrivljene misli o bilo čemu i nije u stanju ispravno se odnositi ni prema čemu. S njima se ne može razumno razgovarati! Racionalnost im je posve strana, a još manje mogu prihvatiti istinu. Njihov ostanak u crkvi ne donosi nikakvu korist, samo štetu. Oni su samo teret, breme koje treba brzo otresti; treba ih odmah ukloniti!

U Kini vjerovanje u Boga rezultira ugnjetavanjem i progonom od strane velikog crvenog zmaja i toliko je onih koji su progonjeni i ne mogu se vratiti kući. Međutim, neki ljudi, kada su progonjeni i ne mogu se vratiti kući, vjeruju da su zaslužili priznanje ili kvalifikaciju. Žive u obiteljima koje ugošćuju i ne samo da očekuju da ih ljudi poslužuju – ako nešto i najmanje pođe protiv njihovih želja ili im počne nedostajati dom, počnu praviti scene, a drugi ih moraju tetošiti i tolerirati. Nisu li takvi ljudi nerazumni i namjerno stvaraju nevolje? Toliko je ljudi progonjeno, a nema mnogo obitelji koje ugošćuju. Iz ljubavi braća i sestre ugošćuju one koji se ne mogu vratiti kući. Sklanjaju ih s ulice i dopuštaju im da žive u njihovim domovima. Nije li to Božja milost? Ipak, neki ne samo da ne cijene Božju milost, već ne vide ni ljubav braće i sestara. Umjesto toga, osjećaju se ogorčeno, pa će se čak i žaliti i postati obijesni. Životni uvjeti u domovima braće i sestara zapravo su nešto bolji nego u vlastitom domu. Posebno u pogledu vjerovanja u Boga i obavljanja dužnosti, boravak u domovima braće i sestara čak je i bolji od boravka u vlastitom domu, a imati braću i sestre s kojima se skladno surađuje uvijek je daleko bolje nego biti potpuno sam. Čak i ako su životni uvjeti u nekim regijama malo lošiji, i dalje dosežu prosječan životni standard. Najvažnije je da mogu živjeti s braćom i sestrama, često se okupljati i jesti i piti Božje riječi, razumjeti više istina i znati koji su ciljevi njihove težnje. Dakle, oni koji teže istini u stanju su platiti tu cijenu i podnijeti tu patnju. Većina ljudi ima ispravan stav prema tome; u stanju su to prihvatiti od Boga, znajući da je ta patnja vrijedna truda i da je to njihova patnja koju trebaju podnijeti. Mogu tome ispravno pristupiti. Ali neki nerazumni ljudi koji namjerno stvaraju nevolje jednostavno ne mogu shvatiti stvari na ovaj način. Možda jedva mogu tolerirati nemogućnost povratka kući tjedan dana, ali nakon dva tjedna postaju neraspoloženi, a za mjesec ili dva postaju obijesni, govoreći: „Zašto vaša obitelj može biti sretno zajedno, a ja se ne mogu vratiti svojoj? Zašto ja nemam slobode, dok vi svi možete dolaziti i odlaziti kako vam je volja?” Drugi odgovaraju: „Nije li to uzrokovano progonom od strane velikog crvenog zmaja? Nije li ispravno da podnosimo takvu patnju kao sljedbenici Božji? U čemu je problem s ovom malom patnjom? S obzirom na okolnosti, oko čega se tu ima biti izbirljiv? Ako drugi mogu podnijeti ovu patnju, zašto ti ne možeš?” Oni koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje uopće ne žele patiti. Kad bi bili uhvaćeni i stavljeni u zatvor, definitivno bi postali Jude. Koliko patnje uopće ima u životu s obitelji koja ugošćuje? Prvo, hrana je i dalje ljudska hrana; drugo, nitko ti ne zagorčava život; i treće, nitko te ne zlostavlja. Samo se ne možeš vratiti kući i ponovno se sastati sa svojom obitelji – a ta mala patnja jednostavno je neprihvatljiva za nerazumne ljude koji namjerno stvaraju nevolje. Kada im drugi govore o istini, oni to odbijaju prihvatiti, već govore stvari poput: „Nemoj mi držati predavanja o tim velikim doktrinama. Razumijem ništa manje od tebe; sve to znam! Samo mi reci, kada se mogu vratiti kući? Kada će veliki crveni zmaj prestati nadzirati moj dom? Kada ću se moći vratiti kući, a da me veliki crveni zmaj ne uhiti? Ako ne znam kada se mogu vratiti kući, onda mi je bolje da ne živim!” Opet prave scenu, i kako nastavljaju, sjednu na pod i počnu se ritati – i što se više ritaju, to postaju bjesniji, te dobiju i napadaj bijesa, s plačem i naricanjem. Drugi kažu: „Utišaj glas. Ako tako nastaviš i susjedi čuju, otkrivajući da ovdje žive stranci, to će nas razotkriti, zar ne?” Oni odgovaraju: „Nije me briga, samo želim praviti scenu! Vi svi možete ići kući, ali ja ne mogu. To nije pošteno! Napravit ću takvu scenu da ni vi nećete moći ići kući, baš kao ni ja!” Njihov obijesni ispad ne jenjava, a zloba im izbija na površinu; ne daju se urazumiti niti nagovoriti. Kada im se raspoloženje malo popravi, smire se i prestanu praviti scenu. Ali tko zna – bilo kojeg dana, mogli bi opet biti obijesni i napraviti scenu: jednostavno će morati izaći u šetnju i biti slobodni, i glasno govoriti u kući; stalno će planirati povratak kući. Braća i sestre ih upozoravaju: „Povratak kući je previše rizičan; policija drži mjesto pod prismotrom i nadzire ga.” Oni odgovaraju: „Nije me briga, želim se vratiti! Ako me uhvate, neka me uhvate! Što je velika stvar? U najgorem slučaju, bit ću Juda!” Nije li ovo ludilo? (Da.) Otvoreno kažu da su voljni biti Juda. Tko bi se usudio ugostiti ih? Želi li itko ugostiti Judu? (Ne.) Je li takva osoba vjernik u Boga? Braća i sestre ih ugošćuju kao vjernike u Boga. Ako im je ljudskost donekle manjkava, to bi se moglo tolerirati; ne težiti istini također bi se moglo tolerirati. Ali oni su sposobni naštetiti braći i sestrama izdajom crkve i postajući Jude, i time učiniti da se mnogi ljudi ne mogu vratiti svojim domovima ili normalno obavljati svoje dužnosti – tko bi mogao snositi odgovornost za te posljedice? Bi li se ti usudio ugostiti ovakvog neprijatelja? Nije li njihovo ugošćivanje samo pozivanje nevolje na sebe?

Ljudi koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje, u svom postupanju, misle samo na vlastite interese, čineći što god im se prohtije. Njihove riječi nisu ništa drugo doli apsurdni argumenti i hereze, i potpuno su nerazumni. Njihova opaka narav prelijeva se. Nitko se ne usuđuje družiti s njima i nitko nije voljan s njima razgovarati o istini, iz straha da ne navuče nesreću na sebe. Drugi su ljudi kao na iglama kad god im se povjeravaju, bojeći se da će, ako kažu ijednu riječ koja im nije po volji ili u skladu s njihovim željama, oni to iskoristiti i iznijeti šokantne optužbe. Nisu li takvi ljudi zli? Nisu li oni živi demoni? Svi oni s opakom naravi i nezdravim razumom su živi demoni. A kada je netko u kontaktu sa živim demonom, može navući nesreću na sebe samo trenutkom nepažnje. Ne bi li to predstavljalo veliku nevolju da su takvi živi demoni prisutni u crkvi? (Bi.) Nakon što ti živi demoni imaju svoje ispade bijesa i iskale svoj gnjev, mogu neko vrijeme govoriti kao ljudi i ispričati se, ali se poslije neće promijeniti. Tko zna kada će im se raspoloženje pokvariti i kada će imati novi ispad bijesa, iznoseći svoje apsurdne argumente. Meta njihovog ispada i izljeva bijesa svaki je put drugačija, kao i izvor i pozadina njihovog ispada. To jest, sve ih može potaknuti, sve ih može učiniti nezadovoljnima i sve ih može natjerati da reagiraju ispadima bijesa i obijesnim ponašanjem. Kako strašno! Kako problematično! Ti poremećeni zli ljudi mogli bi u svakom trenutku izgubiti razum; nitko ne zna za što su sposobni. Osjećam najveću mržnju prema takvim ljudima. Svakog od njih treba ukloniti – svi moraju biti uklonjeni. Ne želim imati posla s njima. Oni su zbrkanih misli i brutalne naravi, puni su apsurdnih argumenata i đavoljih riječi, a kada ih nešto zadesi, iskaljuju se na nagonski način. Neki od njih plaču kada se iskaljuju, drugi vrište, treći lupaju nogama, a ima čak i onih koji tresu glavom i mašu rukama i nogama. Oni su jednostavno zvijeri, a ne ljudi. Neki kuhari bacaju lonce i tanjure kada izgube živce; drugi, koji uzgajaju svinje ili pse, udaraju i tuku te životinje kada izgube živce, iskaljujući sav svoj bijes na njima. Ti pojedinci, ma što da se dogodi, uvijek reagiraju s bijesom; niti se smire da bi promislili, niti to prihvaćaju od Boga. Ne mole se niti tragaju za istinom, niti traže razgovor z zajedništvu s drugima. Kada nemaju izbora, trpe; kada nisu voljni trpjeti, polude, iznoseći apsurdne argumente, optužujući i osuđujući druge. Često govore stvari poput: „Znam da ste vi svi obrazovani i gledate me svisoka”; „Znam da su vaše obitelji bogate i prezirete me jer sam siromašan”; ili „Znam da me prezirete jer nemam temelja u svojoj vjeri i prezirete me jer ne težim istini.” Unatoč tome što su očito svjesni svojih brojnih problema, nikada ne tragaju za istinom da bi ih riješili, niti u zajedništvu s drugima raspravljaju o spoznaji samih sebe. Kada se spomenu njihovi vlastiti problemi, oni skreću temu i uzvraćaju lažnim optužbama, prebacujući sve probleme i odgovornosti na druge, pa se čak i žale da je razlog njihovog ponašanja to što se drugi loše odnose prema njima. Kao da su njihovi ispadi bijesa i besmisleno stvaranje nevolja uzrokovani od strane drugih, kao da su svi drugi krivi, a oni jednostavno nemaju drugog izbora nego tako postupiti, te da se legitimno brane. Kad god su nezadovoljni, počnu iskaljivati svoje ogorčenje i govoriti besmislice, inzistirajući na svojim apsurdnim argumentima kao da su svi drugi u krivu, kao da su oni jedini dobri ljudi, a svi ostali zlikovci. Bez obzira na to koliko imaju ispade bijesa ili iznose apsurdne argumente, zahtijevaju da se o njima lijepo govori. Čak i kada pogriješe, zabranjuju drugima da ih razotkrivaju ili kritiziraju. Ako im ukažeš i na najmanji problem, oni će te uplesti u beskrajne sporove i tada možeš zaboraviti na miran život. Kakva je to osoba? To je netko tko je nerazuman i namjerno stvara nevolje, a oni koji to čine su zli ljudi.

Ljudi koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje možda općenito ne čine nikakva značajna izdajnička ili zla djela, ali onog trenutka kada su u pitanju njihovi interesi, ugled ili dostojanstvo, odmah eksplodiraju od bijesa, imaju ispade bijesa, ponašaju se drsko, pa čak i prijete samoubojstvom. Recite Mi, ako se takav apsurdni izrod i divljak pojavi u obitelji, ne bi li cijela obitelj patila? Domaćinstvo bi tada bilo uronjeno u nemir, ispunjeno plačem i jaukanjem, što život čini nepodnošljivim. Neke crkve imaju takve ljude; iako to možda nije očito kada je sve normalno, nikad se ne zna kada bi mogli imati ispad i otkriti se. Glavna očitovanja takvih ljudi uključuju ispade bijesa, iznošenje apsurdnih argumenata i psovanje u javnosti, između ostalog. Čak i ako se takvo ponašanje događa samo jednom mjesečno ili svakih pola godine, ono uzrokuje veliku nevolju i poteškoće, u različitoj mjeri donoseći ometanja u crkveni život većine ljudi. Ako se doista potvrdi da netko spada u ovu kategoriju, treba se odmah pozabaviti njime i ukloniti ga iz crkve. Neki bi mogli reći: „Ti ljudi ne čine nikakvo zlo. Ne mogu se smatrati zlim ljudima; trebali bismo biti tolerantni i strpljivi s njima.” Recite Mi, bi li bilo u redu ne pozabaviti se takvim ljudima? (Ne, ne bi bilo u redu.) Zašto ne? (Zato što njihovi postupci uzrokuju značajne nevolje i muku većini ljudi, a također uzrokuju ometanja u crkvenom životu.) Na temelju ovog ishoda, jasno je da oni koji ometaju crkveni život, čak i ako nisu zli ljudi ili antikristi, ne bi trebali ostati u crkvi. To je zato što takvi ljudi ne vole istinu, već osjećaju odbojnost prema njoj, i bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga ili koliko propovijedi čuju, neće prihvatiti istinu. Jednom kada učine nešto loše i budu orezani, počnu praviti scene i lupetati gluposti. Čak i kada im netko govori o istini, oni je ne prihvaćaju. Nitko ih ne može urazumiti. Čak i kada im Ja govorim o istini, oni mogu izvana ostati tihi, ali je iznutra ne prihvaćaju. Kada se suoče sa stvarnim situacijama, i dalje postupaju kao i uvijek. Oni ne slušaju Moje riječi, pa bi vaš savjet još manje prihvatili. Iako ti ljudi možda ne čine djela velikog zla, oni ni najmanje ne prihvaćaju istinu. Gledajući njihovu priroda-bit, ne samo da im nedostaje savjesti i razuma, već su i nerazumni, namjerno stvaraju nevolje i potpuno su nerazumni. Mogu li takvi ljudi postići Božje spasenje? Nipošto ne mogu! Oni koji uopće ne prihvaćaju istinu su nevjernici, oni su Sotonine sluge. Kada stvari ne idu po njihovom, imaju ispade bijesa, uporno iznose apsurdne argumente i ne slušaju istinu bez obzira na to kako se o njoj govori. Takvi ljudi su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje, čisti đavli i zli duhovi; gori su od zvijeri! Oni su luđaci s nezdravim razumom i nikada nisu sposobni za istinsko pokajanje. Što duže ostaju u crkvi, to više predodžbi imaju o Bogu, to više nerazumnih zahtjeva postavljaju Božjoj kući, a ometanje i šteta koju uzrokuju crkvenom životu postaju sve veći. To utječe na ulazak u život Božjeg izabranog naroda i na normalan napredak crkvenog rada. Šteta koju nanose crkvenom radu nije ništa manja od štete koju nanose zli ljudi; treba ih što prije ukloniti iz crkve. Neki ljudi kažu: „Nisu li samo malo drski? Ne dosežu razinu zlih, pa ne bi li bilo bolje postupati s njima s ljubavlju? Ako ih zadržimo, možda se mogu promijeniti i biti spašeni.” Kažem ti, nemoguće je! Nema tu „možda” – ti ljudi apsolutno ne mogu biti spašeni. To je zato što ne mogu razumjeti istinu, a još manje je mogu prihvatiti; nedostaje im savjesti i razuma, njihovi misaoni procesi su abnormalni, pa čak im nedostaje i najosnovniji zdrav razum za vladanje. Oni su ljudi s nezdravim razumom. Bog apsolutno ne spašava takve ljude. Čak i oni s malo normalnijim razmišljanjem i boljeg kova, ako uopće ne prihvaćaju istinu, ne mogu biti spašeni, a kamoli oni s nezdravim razumom. I dalje postupati s takvim ljudima s ljubavlju i gajiti nadu za njih, nije li to previše glupo i neuko? Sada vam ovo govorim: uklanjanje iz crkve onih koji su nerazumni, namjerno stvaraju nevolje i potpuno su nerazumni savršeno je ispravno. To iz temelja prekida njihovo uznemiravanje crkve i Božjeg izabranog naroda. To je odgovornost starješina i djelatnika. Ako u bilo kojoj crkvi postoje takvi nerazumni ljudi, Božji izabrani narod bi ih trebao prijaviti, a čim starješine i djelatnici prime takve prijave, trebali bi se odmah pozabaviti njima. To je načelo za postupanje sa šestom vrstom ljudi – onima koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje.

G. Dosljedno se upuštati u bludne radnje

Sedma vrsta su oni koji se upuštaju u bludne radnje, često spominjana skupina. Iako očitovanja njihove ljudskosti nisu toliko zla – ništa poput sijanja razdora, činjenja zlih djela ili izazivanja nereda – oni dijele jednu zajedničku osobinu, a to je da se u njihovim odnosima sa suprotnim spolom uvijek javljaju problemi i incidenti. Bez obzira na dostupnost prilika, takvi se problemi kod njih uvijek pojavljuju, a ako prilika nema, oni ih sami stvore, tako da se takve „priče” svejedno dogode. Bez obzira na okolnosti, bez obzira na to tko je druga osoba ili koliko im je ta osoba možda daleka, takvi im se incidenti s vremena na vrijeme događaju. Kakvi incidenti? Hodaju s nekim, ili se uvijek žele približiti nekome, ili razviju osjećaje prema nekome, ili bace oko na nekoga, među ostalim takvim stvarima. Nikako ne uspijevaju živjeti normalno i normalno vršiti svoje dužnosti, pod stalnim utjecajem bludnih želja. To jest, u običnim situacijama u kojima se normalni ljudi ne bi upleli u takve probleme, oni to često čine. Ne trebaju im nikakve posebne okolnosti niti da im itko stvara prilike; ti se incidenti jednostavno događaju prirodno. Nakon što se takvi incidenti dogode, bez obzira na posljedice, skupina ljudi ili određena osoba uvijek za to mora platiti cijenu. Kakvu cijenu plaćaju? Vršenje njihove dužnosti je pogođeno; crkveni rad kasni i otežan je; neki mladi ljudi su uznemireni i padaju u iskušenje te gube interes za vjeru u Boga i vršenje svojih dužnosti; a neki ljudi čak izgube svoje dužnosti ili ih se odreknu. Ljudi koji se upuštaju u bludne radnje previše su problematični. Na svakom koraku, pripadnici suprotnog spola okupljaju se oko njih, približavaju im se, flertuju s njima, pa se čak i upuštaju u razigrano zadirkivanje. Iako se možda ne pojave ozbiljni problemi suštinske prirode, oni teško ometaju normalna stanja Božjeg izabranog naroda u vršenju svoje dužnosti. Kamo god pošli, donose nevolje i ometanja drugima, radu i crkvi, čak i zavode pripadnike suprotnog spola koji su im privlačni u svakoj prilici i uspostavljaju odnose s njima. To je prevelika gnjavaža. Jednom kad se zaljube u nekoga, ta je osoba osuđena na nesreću, nesposobna više normalno vjerovati u Boga ili vršiti svoje dužnosti. Posljedice su nezamislive. Ta osoba ne može bez kontakta ili viđanja sa zavodnikom, i dok su zauzeti vršenjem svojih dužnosti, ne mogu se vjenčati ili skrasiti, a veza ostaje neraskidiva. Što se događa na kraju? Počinju strašno patiti, u takvoj su boli! Ako izdrže dok ne budu kažnjeni u nesrećama, za njih je posve gotovo, njihova nada u spasenje je izjalovljena. Neki sagriješe jednom i ne pokaju se kad ih se oreže, nego sagriješe drugi pa čak i treći put, upuštajući se u tri ili četiri veze tijekom dvije ili tri godine, što predstavlja ometanje Božjeg izabranog naroda i crkvenog života, i zbog toga ih se Božji izabrani narod gnuša. To na njima ostavlja mrlju zbog koje žale do kraja života.

Neki ljudi, zato što su donekle dobrog izgleda, posjeduju određenu dozu elegancije i neke darove i talente, ili su preuzeli neki važan posao, uvijek su okruženi pripadnicima suprotnog spola koji se lijepe za njih kao muhe. Neki im poslužuju obroke, neki im namještaju krevet, neki im peru rublje, neki im kupuju dodatke prehrani i kozmetiku te im daju male darove, i tako dalje. Oni prihvaćaju sve koji im priđu, znajući u srcu da je takvo ponašanje drugih neprimjereno, ali ga nikada ne odbijaju, zavodeći istovremeno nekoliko pripadnika suprotnog spola. Ti se ljudi nadmeću jedni s drugima za priliku da im služe, natječući se i postajući ljubomorni jedni na druge, dok bludna osoba uživa u tom osjećaju, vjerujući da je iznimno šarmantna. U stvarnosti, odrasli dobro razumiju muško-ženske odnose, pa čak i neki maloljetnici ih razumiju; samo ih budale, intelektualno zaostali ili mentalno bolesni ne razumiju. Zašto se ti ljudi tako žestoko natječu da služe i udovolje pripadniku suprotnog spola? Sve je u želji za zavođenjem, zar ne? Ne treba to posebno pojašnjavati; svatko zna o čemu se radi. To je stvar koje su ljudi itekako svjesni, stvar koja je očito neprimjerena, a ipak ta osoba to ne odbija, već šutke pristaje – kako se to zove? To se zove flertovanje. Oni znaju da se radi o zavođenju između muškaraca i žena, ali zbog uzbuđenja koje donosi zadovoljenje bludnih želja tijela, ne žele to odbiti. Osjećaju da je taj osjećaj vrsta užitka, čak i bolji od bilo koje ukusne hrane na svijetu, pa ne odbijaju. Kad dotična osoba ne odbije, oni koji je zavode još su sretniji, misleći da su oni ti koji se toj osobi sviđaju, i u sebi uživaju u situaciji. A ta osoba misli da, sve dok se nije dogodio nikakav suštinski odnos, to se ne računa kao nešto ozbiljno, da je bludništvo među nevjernicima mnogo gore, i da se ovo u najboljem slučaju smatra zavođenjem, slično normalnom hodanju. Ali, zar bi hodanje trebalo biti takvo? Danas s jednom osobom, sutra s drugom, bezobzirno se uvijek iznova upuštajući u hodanje i zavođenje s bilo kime. Kamo god pošli, takvi bludnici daju prednost oslobađanju svojih bludnih želja, razmetanju i upuštanju u zavođenje. Što više ljudi zavedu, to se sretnije osjećaju. Što se na kraju dogodi? Nakon što su se opetovano razmetali, neka braća i sestre prozru njihovo ponašanje i zajednički napišu pismo višim starješinama. Istraga potvrđuje njihove tvrdnje i bludna osoba biva uklonjena iz crkve. Vidite što se događa? Ne završava li tu njihov put vjere u Boga? Njihov ishod je otkriven. Njihovi postupci i ponašanje, koje ljudi smatraju nepodnošljivima, još su odvratniji Bogu. Ponašanje koje pokazuju ti ljudi ne predstavlja ispravne odnose među ljudima, niti odražava potrebe normalnog čovjeka. Njihovi se postupci mogu opisati samo jednom riječju: „bludništvo”. Na što se odnosi bludništvo? Znači bezobzirno se upuštati u odnose sa suprotnim spolom, neodgovorno zavoditi druge po volji, te mamiti i uznemiravati pripadnike suprotnog spola. To je igranje s bludom, i to bez obzira na cijenu ili posljedice. Ako na kraju netko i zagrize mamac i upusti se u romantično flertovanje s njima, oni to onda odbijaju priznati, govoreći: „Samo sam se šalio. Jesi li to shvatio ozbiljno? Zapravo nisam tako mislio; pogrešno si shvatio.” Nije li to đavao koji iskušava ljude? Nakon što iskušaju jednu osobu, traže svoju sljedeću metu, zavodeći druge. Kako su samo zli i pokvareni! Nakon što nekoga zavedu, odbijaju to priznati. Ako nekoga takva osoba zavede i uplete se, nije li to odvratno? (Da.) Jesu li ljudi koji bezobzirno zavode druge mrski? (Da.) Božja kuća je od samog početka izjavila da ako osoba dosegne dob za brak i odrasla je, Božja kuća se ne protivi njihovom normalnom hodanju ili vjenčanju i vođenju normalnog zajedničkog života; ona im to dopušta i daje im slobodu da se u to upuste. Međutim, postoji nekoliko uvjeta: upuštanje u bludne radnje nije dopušteno; bezobzirno zavođenje i flertovanje, te neobavezno uznemiravanje suprotnog spola, nisu dopušteni. Božja kuća ne ograničava hodanje, ali ne dopušta bezobzirno zavođenje. Što znači bezobzirno zavođenje? Znači uznemiravati bilo kojeg pripadnika suprotnog spola, a nakon toga ne priznati da su to učinili. Ljudi koje uznemiravaju nisu njihove prave ljubavi; oni ne namjeravaju ulaziti u dugoročne veze ili se vjenčati, već samo žele zavoditi, igrati se s drugom osobom, iskorištavati je za vlastiti užitak, tražiti uzbuđenje, imati više partnera, ponašati se kao razvratnik – to se zove bludništvo. U crkvi bludništvo nije dopušteno, a ako se dogodi, s uključenima treba postupati prema načelima za uklanjanje ljudi. Naravno, unutar timova za evanđelje, takve okolnosti nisu dopuštene za ljude koji propovijedaju evanđelje, bilo da su iz crkava s punim radnim vremenom ili iz običnih crkava. Ako netko koristi krinku propovijedanja evanđelja da bi bezobzirno zavodio druge, birajući samo pripadnike suprotnog spola za suradnju, ili propovijedajući evanđelje samo pripadnicima suprotnog spola, koristeći tako priliku za upuštanje u neprilične odnose, to prekida i ometa Božji rad na evanđelju. Starješine i djelatnici moraju odmah ukloniti takve ljude.

Kako bi pronašli pripadnike suprotnog spola i upustili se u bludne radnje, neki ljudi ne mare za godine i nemaju dobnu granicu. Samo pokušavaju zavesti što više njih, bez trunke srama. Neki ne zadovoljavaju samo svoje bludne želje tijela zavodeći pripadnike suprotnog spola – čak će zahtijevati da im druga strana plaća životne troškove, kupuje stvari i tako dalje. Ako vi otkrijete takve ljude ili netko prijavi takve događaje, njima se treba odmah pozabaviti. Jedino rješenje je ukloniti te ljude, trajno ih ukloniti. To je zato što za ljude koji imaju takve probleme, to nipošto nije privremen problem. To se posebno odnosi na one koji su u braku – unatoč tome što imaju supružnika kod kuće, oni i dalje ciljaju na suprotni spol pod izlikom propovijedanja evanđelja. Traže bilo kakvu vrstu, bogatu ili siromašnu, a ako nađu nekoga tko im se sviđa, mogu čak i pobjeći s njima, više ni ne propovijedajući evanđelje – jednostavno više ne vjerujući u Boga. Ako se takvi ljudi mogu rano otkriti, treba ih brzo i trajno ukloniti iz redova onih koji propovijedaju evanđelje, ne dajući im drugu priliku i bez potrebe za daljnjim promatranjem. Razumijete li? Neki kažu: „Nekima je život težak. Ako zavedu nekoga suprotnog spola da osnuju obitelj, a druga osoba može vjerovati u Boga i uzdržavati ih, ne bi li to bila situacija u kojoj svi dobivaju?” Kažem Vam, takve ljude treba što prije ukloniti; oni uopće nisu u tome radi obiteljskog života, već radi upuštanja u bludne radnje. Zašto sam tako siguran? Da nisu tip koji se upušta u bludne radnje, onda nakon što povjeruju u Boga, nipošto ne bi nastavili s takvim ponašanjem i smatrali bi ga odbojnim, posebno ako su u braku. Trendovi u cijelom svijetu sada su bludni i opaki; ljudi se prepuštaju svojoj požudi i natječu se tko može zavesti više pripadnika suprotnog spola bez ikakve potrebe za suzdržavanjem, jer ovo društvo i ovo čovječanstvo ne osuđuju niti ismijavaju te postupke. Stoga ljudi misle da ako mogu zaraditi novac upuštajući se u bludne radnje i prodajući svoje tijelo, to je znak vještine ili sposobnosti. Gledaju na to kao na nešto čime se treba ponositi. Međutim, nakon što povjeruju u Boga, pogledi ljudi na te stvari se potpuno mijenjaju. Pronalaze ispravan način postupanja s bludnim željama tijela, što prije svega uključuje suzdržavanje. Kako se netko može suzdržavati? Ljudi trebaju poznavati sram i imati osjećaj srama. To se zove normalna ljudskost. Svatko ima bludne želje, ali ljudi trebaju znati kako se suzdržati, imati osjećaj srama. Čak i ako imaju neke misli te vrste, trebali bi se suzdržati jer vjeruju u Boga i imaju savjest i razum. Nipošto ne smiju slijediti neprilične misli u svojoj glavi, a kamoli im se prepustiti. Trebali bi tragati za istinom da bi riješili te probleme. Čak i ako su novi vjernici koji ne razumiju istinu, trebali bi se i dalje mjeriti prema najosnovnijim standardima ljudskog morala. Ako ti nedostaje čak i toliko suzdržanosti, onda ti nedostaje normalna ljudskost te savjest i razum normalne ljudskosti. Sve vrste životinja poštuju određeni red i slijede pravila u tom pogledu, ne ponašajući se bezobzirno; kao ljudska bića, ljudi bi se još manje trebali ponašati bezobzirno i imati još veću suzdržanost. Ako nemaš čak ni toliko suzdržanosti i samokontrole, kako se možeš nadati da ćeš težiti istini i provoditi je u djelo? Ako se ne možeš nositi ni sa svojom opakom požudom, kako možeš riješiti svoje iskvarene naravi? Još više bi bilo nemoguće riješiti tvoju prirodu opiranja i izdaje Boga, zar ne? (Da.) Ako se ne možeš nositi ni s bludnim željama tijela, kako se onda možeš nadati da ćeš riješiti svoje iskvarene naravi? Nemoj ni pomišljati na to. Nećeš to moći postići.

Neki ljudi uvijek traže prilike za hodanje dok propovijedaju evanđelje i takvi se incidenti često događaju. Oni koji se po navici upuštaju u romantične veze zanemarujući svoje prave zadatke, uklonjeni su i s njima se pozabavilo, dok su oni koji povremeno griješe upozoreni. Jednom kad ti pojedinci s opakim naravima nađu prave okolnosti i susretnu nekoga koga smatraju ljubavnikom, padaju u iskušenje. Njihova namjera da prime blagoslove vjerujući u Boga tako nestaje usred njihove opake požude. Čim uđu u romantičnu vezu, zanemaruju sve ostalo, čak i napuštaju svoju namjeru da budu blagoslovljeni, i teže samo sreći tijela. Nakon jednog ili dva prijestupa, mogli bi osjetiti malo samooptuživanja i tjeskobe, ali nakon tri ili četiri puta, to postaje bludništvo. Jednom kad bludništvo nastupi, više ne osjećaju samooptuživanje ili tjeskobu jer je sloj srama, koji je posljednja crta ljudskosti, već probijen. Više ne smatraju bludništvo sramotnim i tako se nastavljaju upuštati u njega. Oni koji se mogu nastaviti upuštati u bludništvo posebno su popustljivi prema svojim bludnim željama, ne pokazujući nikakvu suzdržanost. Takvi pojedinci nisu dopušteni u crkvi i moraju biti uklonjeni; nemojte im popuštati niti tražiti bilo kakav izgovor da ih zadržite. Božjoj kući ne nedostaje ljudi za propovijedanje evanđelja; ne trebaju joj takvi razvratnici da popunjavaju mjesta, jer to teško sramoti Božje ime. Stoga, ako netko prijavi ili ako ti osobno otkriješ takve pojedince unutar tima za propovijedanje evanđelja, trebao bi znati što učiniti. Ako neki novi vjernici imaju taj problem, onda bi trebaš prvo razgovarati u zajedništvu o istini u vezi s tim problemom, dajući svima do znanja koja su crkvena načela i stavovi prema onima koji čine djela bludništva. U najmanju ruku, treba im dati početno upozorenje kako bi se spriječilo da padnu u to i da koriste propovijedanje evanđelja kao priliku za upuštanje u takva ponašanja, da na kraju ne bi krivili odgovorne ili starješine i djelatnike što s njima prethodno nisu razgovarali o relevantnim istina-načelima. Stoga, prije nego što se takvi incidenti dogode, prije nego što neki ljudi postanu svjesni stava Božje kuće prema takvim pojedincima i stvarima, kad ljudima ta pitanja nisu jasna, starješine i djelatnici moraju im izričito i jasno u razgovoru iznijeti ta načela kako bi znali pod koju vrstu ponašanja i prirode te stvari spadaju i kakav je stav Božje kuće prema takvim stvarima i pojedincima. Nakon što su ta načela temeljito iznesena u razgovoru, ako oni i dalje ustraju na svom putu i ustraju u svojim postupcima unatoč poznavanju tih načela, onda se s njima mora pozabaviti i moraju biti uklonjeni. Ako se takvi pojedinci pojave u crkvi, često izazivajući incidente zavođenjem drugih ili često uzrokujući uznemiravanje pripadnika suprotnog spola, oni definitivno imaju problema. Čak i ako se nisu dogodili nikakvi suštinski problemi, starješine i djelatnici trebali bi upozoriti te pojedince i pozabaviti se njima, ili ih ukloniti s mjesta gdje ljudi vrše svoje dužnosti; u teškim slučajevima, trebali bi biti izravno uklonjeni. Ovim se završava naš razgovor u zajedništvu o sedmom aspektu očitovanja ljudskog ponašanja.

18. prosinca 2021.