Danas ćemo nastaviti razgovor u zajedništvu na temu odgovornosti starješina i djelatnika. Prethodno smo razgovarali do četrnaeste odgovornosti, a pod tom odgovornošću još uvijek postoji nekoliko podtema o kojima nismo razgovarali. Prije no što započnemo s razgovorom, prvo se prisjetite koliko ukupno ima odgovornosti starješina i djelatnika. (Ima ih petnaest.) Pročitajte ih naglas.

(Odgovornosti starješina i djelatnika:

1. Voditi ljude da jedu i piju riječi Božje i razumiju ih, te da zakorače u stvarnost Božjih riječi.

2. Poznavati stanja svake vrste osobe i rješavati različite poteškoće povezane s ulaskom u život s kojima se susreću u svom stvarnom životu.

3. Razgovarati u zajedništvu o istina-načelima koja treba razumjeti kako bi se svaka dužnost pravilno izvršavala.

4. Biti u toku s okolnostima nadglednika različitih poslova i osoblja odgovornog za razne važne zadatke, te pravovremeno prilagođavati njihova zaduženja ili ih po potrebi smijeniti, kako bi se spriječili ili ublažili gubici uzrokovani upotrebom neprikladnih ljudi i kako bi se jamčila učinkovitost i nesmetan napredak rada.

5. Održavati ažurno shvaćanje i razumijevanje stanja i napretka svakog segmenta rada, te biti u stanju pravovremeno rješavati probleme, ispravljati odstupanja i uklanjati nedostatke u radu kako bi on nesmetano napredovao.

6. Promicati i odgajati sve vrste kvalificiranih talenata kako bi svi koji teže istini mogli imati priliku za obuku i što je prije moguće zakoračiti u istina-stvarnost.

7. Razumno raspoređivati i koristiti različite tipove ljudi, na temelju njihove ljudskosti i jačih strana, tako da svatko bude najbolje iskorišten.

8. Pravovremeno izvještavati i tražiti rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreće u radu.

9. Točno prenositi, izdavati i provoditi razne radne aranžmane Božje kuće u skladu s njezinim zahtjevima, pružajući smjernice, nadzor i poticanje, te provjeravati i pratiti stanje njihove provedbe.

10. Pravilno čuvati i razumno raspoređivati razne materijalne predmete Božje kuće (knjige, raznu opremu, žito i tako dalje), te provoditi redovite preglede, održavanje i popravke kako bi se umanjili šteta i rasipanje; također, spriječiti da ih zli ljudi prisvoje.

11. Birati pouzdane ljude čija je ljudskost u skladu s mjerilom, posebno za zadatak sustavnog bilježenja, zbrajanja i čuvanja prinosa; redovito pregledavati i provjeravati prihode i rashode kako bi se slučajevi rasipništva ili rasipanja, kao i nerazumni troškovi, mogli pravovremeno identificirati – stati na kraj takvim stvarima i zahtijevati razumnu naknadu; dodatno, na svaki način spriječiti da prinosi padnu u ruke zlih ljudi i da ih oni prisvoje.

12. Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.

13. Štititi Božji izabrani narod od toga da bude ometan, naveden na pogrešan put, kontroliran i da mu antikristi teško naškode, te im omogućiti da razluče antikriste i odreknu ih se u srcu.

14. Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.

15. Štititi važno radno osoblje svih vrsta, štiteći ih od uplitanja vanjskog svijeta, i čuvati ih sigurnima kako bi se osiguralo da se razni važni segmenti posla mogu odvijati na uredan način.)

Jeste li svi jasno čuli svih ovih petnaest odgovornosti? (Da.) Četrnaesta odgovornost starješina i djelatnika glasi: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Pa kako možete razlučiti razne vrste zlih ljudi? Prvi se kriterij temelji na svrsi njihovog vjerovanja u Boga. Na koliko smo točaka podijelili svrhe zbog kojih ljudi vjeruju u Boga? Podijelili smo ih na devet točaka: prva je točka zadovoljiti nečiju želju da bude službenik; druga je tražiti suprotni spol; treća je izbjeći nesreće; četvrta je baviti se oportunizmom; peta je živjeti na račun crkve; šesta je tražiti utočište; sedma je pronaći podupiratelja; osma je slijediti političke ciljeve; a deveta je nadzirati crkvu. Ovo je razlučivanje biti raznih vrsta ljudi na temelju njihovih namjera i svrhe njihovog vjerovanja u Boga. Drugi kriterij za razlučivanje raznih vrsta ljudi koje treba ukloniti ili izbaciti temelji se na očitovanjima biti njihove ljudskosti u raznim aspektima. Koliko je očitovanja uključeno u ovaj kriterij? Prvo, vole iskrivljavati činjenice i iznositi neistine; drugo, vole iskorištavati druge; treće, razuzdani su i neobuzdani; četvrto, skloni su osveti; peto, nesposobni su držati jezik za zubima; šesto, nerazumni su i namjerno stvaraju nevolje, a da se nitko ne usudi izazvati ih; sedmo, dosljedno se upuštaju u bludne radnje; osmo, sposobni su za izdaju u bilo kojem trenutku; deveto, sposobni su otići u bilo kojem trenutku; deseto, kolebljivi su; jedanaesto, plašljivi su i sumnjičavi; dvanaesto, skloni su prizivanju nevolja; trinaesto, imaju složenu pozadinu. Ukupno ima trinaest očitovanja. Četrnaesta odgovornost starješina i djelatnika glasi: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Pitanja vezana za prvi kriterij – svrhu nečijeg vjerovanja u Boga – već su obrađena u razgovoru. Također smo već razgovarali o prvih sedam pitanja njihove ljudskosti, što je drugi kriterij. Danas ćemo započeti razgovor o osmom očitovanju njihove ljudskosti: „Biti sposoban za izdaju u bilo kojem trenutku.”

Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Šesti dio)

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

II. Na temelju nečije ljudskosti

H. Biti sposoban izdati u bilo kojem trenutku

One koji očito pokazuju sposobnost da u bilo kojem trenutku izdaju crkvu – takve ljude možete prepoznati, zar ne? Je li problem s tim ljudima vrlo ozbiljan? (Da.) Neki ljudi izdaju crkvu jer su plašljivi, dok drugi to čine zbog svoje zle ljudskosti ili drugih problema. Bez obzira na razlog, činjenica da su ljudi te vrste sposobni u bilo kojem trenutku izdati braću i sestre i izdati Boga pokazuje da su nepouzdani. Ako dođu do nekih važnih informacija o crkvi ili osobnih informacija o braći i sestrama, kao što su mjesta gdje braća i sestre žive, tko su crkvene starješine, kojim se poslom crkva bavi ili tko obavlja koje važne poslove i dužnosti, mogli bi otkriti te informacije kada nastupi opasnost ili u određenim posebnim okolnostima, izdajući crkvu i braću i sestre. Jedan od razloga zašto bi to mogli učiniti jest da zaštite sebe i osiguraju vlastitu sigurnost. S druge strane, mogli bi namjerno tako postupati jer ne shvaćaju te informacije ozbiljno i sposobni su otkriti ih i upustiti se u izdaju u bilo kojem trenutku u zamjenu za osobnu korist. Na primjer, neke ljude uhiti veliki crveni zmaj, a tijekom ispitivanja veliki crveni zmaj im prijeti, mami ih ili čak koristi mučenje kako bi iznudio priznanje, govoreći tim ljudima da će, ako progovore, biti pušteni, pa oni izdaju sve informacije koje znaju o braći i sestrama i crkvi u zamjenu za vlastitu slobodu. Ljudi te vrste su školski primjer Jude. Recite Mi, kako bi trebalo postupati s vrstom ljudi koji su školski primjer Jude? (Ljude te vrste treba odmah izbaciti i također prokleti.) Obično se ti školski primjeri Jude – bilo namjerno ili nenamjerno – raspituju ili saznaju za određene situacije u vezi s crkvom i to pamte. Kasnije, čim ih zadesi neka okolnost i budu uhićeni, oni priznaju te informacije. Na površini, njihovo raspitivanje i saznavanje o tim pojedinostima možda se ne čini kao da je u svrhu namjernog priznavanja informacija velikom crvenom zmaju, ali kada budu uhićeni, ne mogu si pomoći. Kao rezultat, njihovo priznanje donosi neke štetne posljedice crkvi. Stoga, njihova nehajna raspitivanja i saznavanje o tim pojedinostima nisu prirode običnog čavrljanja ili besposlenog razgovora; radije, oni to čine namjerno i s ciljem. To priprema uvjete da kasnije postanu Jude. Može li se problem ljudi koji nehajno izdaju tuđe informacije riješiti metodama kao što su razgovor u zajedništvu o istini ili davanje upozorenja? (Ne.) Zašto ne? (Zato što ljudi te vrste nemaju savjesti i razuma, i neće prihvatiti istinu, pa je razgovor o istini s njima beskoristan.) Kako bi se trebalo postupati s ovom vrstom zlih ljudi koji mogu nehajno nauditi drugima? Postoji samo jedno rješenje, a to je da ih se ukloni, jer ono što su učinili ne samo da šteti braći i sestrama, već i ometa rad crkve. Takvo se ponašanje može okarakterizirati kao izdaja braće i sestara i izdaja crkve, pa se ljudi te vrste moraju ukloniti ili izbaciti. Iako se ljudi te vrste ne mogu okarakterizirati kao antikristi, postoje dovoljni temelji da ih se okarakterizira kao zle ljude koji prekidaju i ometaju rad crkve. Stoga je uklanjanje ljudi te vrste u potpunosti u skladu s načelima. Te ljude ne zanima istina; oni se samo vole svugdje raspitivati o pojedinostima starješina i djelatnika, kao i o pojedinostima određene braće i sestara. Vjeruju u Boga već nekoliko godina, a nisu razumjeli mnogo istina – a ipak su prikupili poprilično informacija o obiteljima starješina i djelatnika te braće i sestara. Koji god se sestra ili brat spomenu, oni mogu podijeliti neke njihove pojedinosti, što drugi smatraju prilično šokantnim. Iako nisu starješine ili djelatnici, uvijek su željni raspitivati se o određenim unutarnjim stvarima crkve, kao što su administrativni poslovi, voditelji raznih struktura i neki poslovi vezani za vanjske stvari. Često pitaju tko je otišao na koje mjesto obavljati svoju dužnost i kada su otišli, tko je promaknut, tko je smijenjen i kako napreduju određeni aspekti crkvenog rada. Nakon što se raspitaju o tim stvarima, šire informacije posvuda. Ono što je još odvratnije jest da neki ljudi čak i zapišu informacije koje su prikupili nakon raspitivanja. Ne pokazuje li to da imaju skrivene namjere? (Da.) Kada bilježe vlastite stvari u zemlji velikog crvenog zmaja, znaju koristiti šifre ili kriptični jezik, ali kada bilježe tuđe informacije, ne primjenjuju metodu koja pokazuje čak ni trunku mudrosti, već jednostavno zapisuju stvarna imena, izgled, dob, brojeve telefona i druge detalje braće i sestara. Zar se ne namjeravaju upustiti u izdaju? Imaju loše namjere i doista se namjeravaju upustiti u izdaju. Jednom kada se dogodi nešto opasno i policija zaplijeni informacije koje su zabilježili, policija im samo treba zaprijetiti i zastrašiti ih, čak i bez pribjegavanja mučenju, i oni odmah sve detaljno priznaju, ne zadržavajući ništa za sebe. Za stvari koje su zaboravili, čak naprežu mozak da se sjete, i čim se nečega prisjete, odmah to kažu policiji. Čak vode policiju do domova braće i sestara, do domova starješina i djelatnika, te do smještaja onih koji obavljaju važne dužnosti, kako bi ih uhitili. Ne mislite li vi da su ljudi te vrste izuzetno odvratni? (Da.) Prije no što izdaju druge, njihovo se ponašanje ne čini kao ponašanje zle osobe, a još manje kao ponašanje antikrista – to mogu biti samo očitovanja običnog iskvarenog ljudskog bića – ali jednom kada su uhićeni, sposobni su spremno izdati bilo koga od braće i sestara. Samo to jedno očitovanje čini ih još podlijima od zlih ljudi i antikrista. Ne radi se o tome da ne mogu a da ne odaju pokoju beznačajnu informaciju pod teškom prisilom, mučenjem i progonom jer im je tijelo preslabo i ne mogu više izdržati. Naprotiv, oni sami od sebe i bezobzirno otkrivaju sve informacije koje znaju, bez ikakvog obzira prema sigurnosti braće i sestara, a još manje ikakvog obzira prema radu crkve. To je izuzetno podlo! To je jedno od očitovanja vrste ljudi koji su Jude.

Postoji i druga vrsta ljudi, koji za svaku sitnicu žele prijaviti crkvu i braću i sestre. Na primjer, kada se susretnu s prirodnim nesrećama, bolešću ili krađom, prigovaraju Bogu, a prigovaraju i da braći i sestrama nedostaje ljubavi te da im ne pomažu riješiti njihove probleme. To u njima budi želju da izdaju crkvu i braću i sestre. Neki ljudi čine samovoljna zlodjela pa budu orezani, a braća i sestre se također distanciraju od njih; zbog toga osjećaju da u Božjoj kući nedostaje ljubavi, pa izlanu: „Svi ste me zamrzili, zar ne? Svi me prezirete, zar ne? Mogu li ja zaista i dalje dobiti blagoslove vjerujući u boga? Ako ne dobijem blagoslove, sve ću vas prijaviti!” To je najklasičnija izjava takvih ljudi. Zašto kažem da je izjava – „Ako ne dobijem blagoslove, sve ću vas prijaviti” – za njih „klasična”? To je zato što ta izjava predstavlja njihovu ljudskost. Ta fraza nije nešto što kažu samo da bi iskalili svoju mržnju nakon što su se susreli s mnogim nezadovoljavajućim situacijama ili zbog duboko ukorijenjene ogorčenosti, niti je to izgovoreno u naletu bijesa. Naprotiv, to je nešto što je ispunilo njihovo srce i može se otkriti u bilo kojem trenutku. To je nešto što dugo postoji u njihovom srcu i može eruptirati svakog časa. To predstavlja njihovu ljudskost. Njihova je ljudskost toliko loša – ako ih itko isprovocira ili povrijedi, sposobni su tu osobu izdati u bilo kojem trenutku. Ako, dok obavljaju svoju dužnost, prekrše radne aranžmane ili načela, pa ih starješine i djelatnici ili braća i sestre malo orežu, postaju ogorčeni, ljuti i nezadovoljni, a onda govore stvari poput: „Prijavit ću vas! Znam gdje ti živiš, znam tvoje ime i prezime!” Ako ne povlađujete ljudima ove vrste, oni bi vas zaista mogli izdati. Oni ne pokušavaju nikoga uplašiti, niti to govore u afektu; ako ih netko zaista uvrijedi ili naljuti, potpuno su sposobni izdati tu osobu. Neki ljudi kažu: „Zašto ih se bojati?” Nije da ih se mi bojimo. Ne bismo se bojali njihove izdaje da se to dogodi u demokratskoj i slobodnoj zemlji. Ali u zemlji velikog crvenog zmaja, ako se zaista upuste u izdaju, to bi moglo uzrokovati nevolje braći i sestrama i utjecati na rad crkve. Ako braća i sestre zaista budu uhićeni, veliki crveni zmaj će od toga napraviti veliki problem. Jednom kada pronađu slabu točku, nastavit će bez prestanka uhićivati ljude. U tom slučaju, to bi utjecalo na crkveni život tko zna koliko ljudi i utjecalo bi na normalno obavljanje dužnosti tko zna koliko ljudi. Zar to nisu prilično teške posljedice? Morate razmotriti te stvari! Ljudi te vrste uvijek se dure u interakciji s drugima. Ako netko kaže nešto što ih čini nesretnima, ili razotkrije njihove probleme i naljuti ih, oni se uzrujaju na tu osobu i mogu čak odbijati razgovarati s njom nekoliko dana, a kada ih potražite i zamolite da obave svoju dužnost, oni ignoriraju zahtjev. Nemoguće je slagati se s ljudima te vrste. Zar oni nisu zli ljudi? U skupini ljudi često čujete zle ljude kako govore stvari poput: „Ako se itko sa mnom zakači, neću to pustiti! Znam točno gdje vi živite, znam čak i koja vam je boja zastora na prozoru. Potpuno sam svjestan gdje se okupljate i gdje žive starješine i djelatnici!” Biste li vi rekli da su ljudi te vrste opasni pojedinci? (Da.) Oni su školski primjeri Jude. Čak i kada je sve normalno, oni se i dalje mogu potruditi da se upuste u izdaju. A ako dođe do neke nezgode, oni će biti prvi koji će iskočiti i postati Jude. Stoga, ako se ljudi te vrste otkriju u crkvi, treba ih što prije ukloniti ili izbaciti. Koja još očitovanja imaju ljudi te vrste? Na primjer, tijekom okupljanja, budući da se braća i sestre redovito viđaju, nema potrebe za razmjenjivanjem kurtoaznih fraza. Kada dođe vrijeme, započinju okupljanje, čitajući Božje riječi i razgovarajući o istini. Ali oni koji imaju ispade bijesa naljute se kada vide da nitko ne obraća pažnju na njih ili ih ne pozdravlja. Oni izlanu: „Svi me prezirete, zar ne? Hm! Nitko od vas me ne dočekuje s dobrodošlicom – dobro, u redu; znam ja kako ću s vama. Znam gdje žive crkvene starješine, znam tko od vas gdje obavlja svoje dužnosti i koji posao radite, znam tko ugošćuje starješine i djelatnike, tko čuva prinose, tko se bavi tiskanjem knjiga i tko je odgovoran za njihov prijevoz. Sve ću vas prijaviti! Prijavit ću policiji sve o crkvi!” Ako se ljudi prema njima odnose s najvećim poštovanjem, sve je u redu. Ali čim ih netko takne u osjetljivo mjesto ili isprovocira, to postaje problem – tražit će osvetu i izdaju. Kad god se susretnu s nečim što ih čini nesretnima ili nezadovoljnima, upućuju oštre prijetnje braći i sestrama i crkvenim starješinama. Biste li vi rekli da su ljudi te vrste zastrašujući i opasni? (Opasni su.) Ljudi te vrste su školski primjeri Jude, sposobni upustiti se u izdaju u bilo kojem trenutku; oni su opasni pojedinci.

Postoji još jedno očitovanje ljudi koji su sposobni upustiti se u izdaju u bilo kojem trenutku. Na primjer, u zemlji velikog crvenog zmaja, broj crkava osnovanih u raznim pokrajinama i gradovima, koliko ljudi pripada svakoj crkvi, tko su starješine i kojim se poslom crkva bavi – te stvari moraju ostati strogo povjerljive. Treba se čuvati čak i nevjerujućih članova obitelji i rodbine, a te se informacije nikada ne smiju odati kako bi se spriječili budući problemi za crkvu. Međutim, ti opasni pojedinci koji gaje skrivene namjere uvijek se pokušavaju raspitivati o takvim stvarima. Ako im braća i sestre odbiju reći, oni osjećaju: „Zašto vi svi znate te stvari, a ja sam jedini ostavljen u neznanju? Zašto mi ne kažete? Tretirate li me vi kao stranca, a ne kao jednog od braće i sestara? Dobro onda, prijavit ću vas!” Vidiš, u bilo kojoj situaciji, oni su sposobni prijaviti crkvu i braću i sestre. Nitko ih nije uvrijedio, ali čak i najmanje nezadovoljstvo daje im poriv da prijave crkvu. Na primjer, kada se knjige Božjih riječi podijele braći i sestrama, svi nestrpljivo počinju gledati koliko poglavlja Božjih riječi ima u knjizi, koliko ima stranica i kakva je kvaliteta tiska. Svi su sretni i uzbuđeni što drže knjigu u rukama. Ali vrsta ljudi koji su Jude, s druge strane, razmišlja: „Gdje je ova knjiga tiskana? Koliko košta tiskanje jednog primjerka? Tko je zadužen za tiskanje? Nakon tiskanja, tko se bavi prijevozom? Kako su te knjige dostavljene našoj crkvi? Gdje su knjige pohranjene? Tko je zadužen za njihovo čuvanje?” Te su teme po svojoj prirodi osjetljive. Općenito, oni koji imaju razumnost i oni koji imaju ljudskost neće se raspitivati o takvim stvarima, ali ti opasni pojedinci koji su sposobni upustiti se u izdaju željni su raspitivati se o njima. Dakle, što misliš – trebaš li im reći kada se stalno raspituju o tim stvarima, ili ne? (Ne bismo im trebali reći.) Ako im kažeš, bit će sposobni otkriti te informacije i upustiti se u izdaju. A ako im ne kažeš, imat će nešto za reći: „Kako to da ja ne smijem znati za ovo? Božja kuća nije pravedna! Ja sam dio Božje kuće, imam pravo biti obaviješten o bilo kojim i o svim stvarima! Vi me tretirate kao stranca. Dobro, prijavit ću vas!” Još jednom, žele prijaviti crkvu. Zar nisu zli ljudi? Da zaista prijave crkvu policiji, kakve bi to posljedice donijelo? Ne bi li se braća i sestre suočili sa smrtonosnom opasnošću da budu uhićeni? Nadalje, nakon što policija izvrši uhićenja, to bi uzrokovalo toliko poteškoća braći i sestrama i radu crkve. Također bi u različitoj mjeri utjecalo na ulazak u život Božjeg izabranog naroda – oni koji ne znaju kako tragati za istinom mogli bi postati negativni, a mogli bi čak i potpuno prestati pohađati okupljanja. Oni uopće ne razmatraju ništa od toga. Dakle, imaju li oni savjesti i razuma? Koji god rad crkva obavljala, oni uvijek žele prvi znati za njega. Sretni su samo kada znaju sve što se događa u crkvi. Ako postoji i jedna stvar o kojoj nisu obaviješteni, ne mogu to pustiti i žele otići i prijaviti crkvu, što može uzrokovati ogromne nevolje. Kakvo je to stvorenje? To je đavao! Ako je đavao uvijek zabrinut za nešto u crkvi, to će sigurno uzrokovati nevolje. Na primjer, ako postoje neka braća i sestre koji su imućni i daju velike prinose, oni nikada ne prestaju razmišljati o tome i pitaju ih: „Koliko si ti prinio?” Druga strana odgovara: „Kako bih ti to mogao reći? Što lijeva ruka čini, desna ne bi trebala znati. Ne mogu ti reći – to je povjerljivo!” Oni odgovaraju: „Čak je i to povjerljivo? Ti mi ne vjeruješ. Ne tretiraš me kao jednog od braće i sestara!” U svom srcu zamjeraju drugoj strani i misle: „Hm, praviš se važan sa svojim velikim prinosima! Nećeš mi reći koliko si prinio. Znam da tvoja obitelj vodi posao. Ako me isprovociraš, prijavit ću te da vjeruješ u Boga i tvoj će posao propasti! Tada nećeš moći prinijeti ni centa!” Vidiš, opet žele prijavljivati ljude. Kad god postoji neka sitnica o kojoj nisu obaviješteni, žele prijaviti crkvu i braću i sestre. Prebivališta određenih pojedinaca koji obavljaju važne dužnosti poznata su samo nekolicini ljudi. Ne radi se o namjernom skrivanju bilo čega od bilo koga ili o činjenju nečeg sumnjivog iza tuđih leđa; to je zato što je okruženje previše opasno i iz sigurnosnih razloga su takvi aranžmani nužni. Kada ovaj izdajnik, ovaj Juda, čuje da određena obitelj ugošćuje neku braću i sestre koji su doputovali, misli da je to nešto vrijedno prijave – možda će ih policija čak i nagraditi! Vreba iza vrata i prisluškuje, a nakon što nešto čuje, naljuti se: „Vi raspravljate o crkvenim stvarima iza mojih leđa, a da mi ne kažete. Bojite se da ću vas izdati, pa se čuvate od mene i skrivate stvari od mene, ne tretirate me kao dio Božje kuće. Dobro, prijavit ću vas!” Još jednom, vidiš, žele prijaviti druge. Biste li ti rekao da je ova osoba veliki problem? (Da.) Oni vjeruju da bi sve situacije koje uključuju braću i sestre ili crkvu trebale biti poznate svima i da svatko ima pravo biti obaviješten – posebno oni sami. Ako postoji i jedna stvar o kojoj nisu obaviješteni, prijete da će prijaviti ljude. Stalno koriste čin prijavljivanja kako bi prijetili braći i sestrama i crkvenim starješinama, uvijek ga koristeći za postizanje vlastitih ciljeva. Ljudi poput ovih velika su skrivena opasnost u crkvi, otkucavajuća tempirana bomba. U svakom trenutku mogu nanijeti štetu i nesreću braći i sestrama i crkvenom radu. Kada se takvi pojedinci otkriju, treba ih ukloniti – ne smije ih se tolerirati.

U crkvi postoje i neki ljudi koji su Jude, i oni uvijek pokušavaju saznati koliko novca Božja kuća ima i tko u crkvi daje najveće priloge. Drugi im kažu: „Ovo ti se ne može reći. Neće ti koristiti da to znaš, a osim toga, to nije nešto o čemu bi se ti trebao raspitivati.” Nakon što to čuju, postanu neprijateljski raspoloženi i kažu: „Svi se vi čuvate od mene, gledate me svisoka, ne smatrate me jednim od braće i sestara; tretirate me kao stranca. Znam u čijoj se kući čuva crkveni novac. Prijavit ću vas i pustiti da policija sve zaplijeni – pa ću onda saznati koliko novca ima!” Kad god se nešto dogodi, oni žele izdati ili prijaviti druge; jedino kada su u pitanju ometanja koja uzrokuju lažni starješine, antikristi i zli ljudi u crkvi, oni nikada ništa ne prijavljuju. Ili, čak i kad vide lažne starješine i antikriste kako kradu ili otimaju priloge, nikada ne razotkrivaju niti prijavljuju ta djela, niti o tome obavještavaju Božju kuću. Takve ih stvari ne zanimaju. Ali ako ih bilo koji brat ili sestra isprovocira, uvrijedi ili omalovaži, oni će ih ići prijaviti. Ili ako se neki radni aranžman Božje kuće ne podudara s njihovim predodžbama, zbog čega se osjećaju posramljeno ili ih stavlja u težak položaj, počnu razmišljati: „Prijavit ću te! Pobrinut ću se da izgubiš svoj položaj crkvenog starješine, pobrinut ću se da crkveni rad propadne, pobrinut ću se da se crkva raspadne!” Vidite? Oni žele prijaviti crkvenog starješinu čak i zbog ovoga. U nekim crkvama odabere se nekoliko ljudi koji su pogodni za obavljanje dužnosti u inozemstvu – njihove obiteljske i osobne okolnosti to dopuštaju, ispunjavaju zahtjeve Božje kuće i sva se braća i sestre slažu. Kad ti ljudi koji su Jude to vide, misle: „Tako dobre stvari se meni nikada ne događaju. Trebao bih vas prijaviti! Reći ću policiji da određeni ljudi u našoj crkvi idu u inozemstvo obavljati svoju dužnost. Pobrinut ću se da ne možete napustiti zemlju. Učinit ću da vas veliki crveni zmaj uhiti ili da vas vlada stavi pod nadzor, tako da se ne možete ni vratiti svojim kućama!” Sve dok braća i sestre ne mogu otići u inozemstvo, oni su zadovoljni. Što vi mislite – zar priroda postupaka takvih ljudi nije teža od prirode postupaka onih koji povremeno prekidaju i ometaju? (Da.) Ova vrsta ljudi je velik problem. Nedostaje im bogobojazno srce i nimalo se ne boje Boga. Bez obzira na situaciju ili razlog, sve dok stvari ne idu po njihovom, oni žele prijaviti crkvu i izdati braću i sestre – oni su đavli! Kad crkva otkrije takve ljude, treba ih ukloniti ili izbaciti što je prije moguće kako bi se spriječile buduće nevolje. Ako trenutno okruženje to ne dopušta ili uvjeti još nisu zreli, onda ih se mora strogo pratiti, nadzirati i čuvati. Kad uvjeti to dopuste, opasni pojedinci poput ovih apsolutno se ne smiju tolerirati – uklonite ih ili izbacite što je prije i što je brže moguće. Nemojte čekati da izdaju crkvu i izazovu posljedice prije nego što poduzmete nešto. Jednom kad to učine i to dovede do stvarnih posljedica, gubici će biti značajni. Tko zna koliko će braće i sestara ostati bez doma u koji bi se mogli vratiti, ili čak biti uhićeni i zatvoreni. Mnoga braća i sestre možda više neće moći obavljati svoju dužnost ili živjeti crkvenim životom. Posljedice će biti nezamislive. Stoga, ako kao starješine i djelatnici otkrijete ljude koji su Jude u crkvi, morate ih pravovremeno ukloniti ili izbaciti. Ako kao jedan od braće i sestara otkriješ takve ljude, moraš ih što prije prijaviti crkvenim starješinama i djelatnicima. To se tiče sigurnosti crkvene braće i sestara, kao i tvoje vlastite sigurnosti. Nemoj misliti: „Oni zapravo još nisu počinili nikakvu izdaju, pa to nije velika stvar; govore samo u trenutku ljutnje.” Svi se naljute – neki ljudi, kad su ljuti, mogu najviše reći nekoliko grubih riječi, napraviti manju scenu ili biti negativni nekoliko dana, ali sve dok imaju bogobojazno srce, boje se Boga u svom srcu i imaju nešto savjesti i razuma, kao i granice u svom vladanju, nikada ne bi činili stvari koje štete drugima, bez obzira na sve. Međutim, drugačije je kod onih koji su po prirodi Jude. Oni mogu prijaviti crkvu i braću i sestre za tili čas, uvijek želeći iskoristiti Sotonine sile da prijete braći i sestrama i crkvi kako bi postigli svoje ciljeve. Ti su ljudi u dosluhu sa zlim demonima – nemaju granica kada je u pitanju njihovo vladanje. Stoga, i crkvene starješine i braća i sestre moraju biti posebno oprezni u pogledu onih koji mogu prijaviti crkvu za tili čas. Ako netko otkrije takve ljude koji su nerazumni, svojevoljno problematični i kojima se ne da dokazati, treba ih odmah prijaviti starješinama i djelatnicima, a zatim ih promatrati i nadzirati. Ako crkvene starješine otkriju takve ljude, trebaju što prije smisliti plan za rješavanje situacije. Moraju zaštititi braću i sestre te zaštititi crkveni život i crkveni rad od toga da im takvi pojedinci nanesu štetu i ometaju ih. Nemojte pretpostaviti da je, kad takvi ljudi kažu da će prijaviti crkvu ili braću i sestre, to samo nešto izrečeno u trenutku ljutnje i tako popustiti u oprezu. U stvarnosti, činjenica da često govore takve stvari dokazuje da im je ta ideja već u mislima. Ako tako misle, sposobni su po tome i postupiti. Ponekad, nakon što kažu „Prijavit ću te”, možda to i ne učine, ali tko zna kada bi to zaista mogli i učiniti. Jednom kad to učine, posljedice će biti nezamislive. Dakle, ako njihove riječi „Prijavit ću te” uvijek tretiraš kao nešto rečeno u ljutnji, onda si neuk i glup. Kroz te riječi nisi uspio prozrijeti bit njihove ljudskosti i to je pogreška. Oni mogu reći „Prijavit ću te” kako bi neposredno prijetili drugima – to apsolutno nije jednostavna ljutita primjedba; to pokazuje da imaju Judinu prirodu i da im nedostaju osnovne granice u vladanju. Kakva je to ništarija koja nema osnovnih granica u svom vladanju? Ona bez savjesti i razuma. Budući da su bez savjesti, sposobni su počiniti svako zlo djelo, a budući da nemaju razuma, sposobni su postupati izvan granica razuma, čineći svakakve gluposti. Moguće je da će, nakon što prijave crkvu i vide braću i sestre uhićene i štetu koja je učinjena crkvenom radu, liti suze i izražavati žaljenje. Ali ti nerazumni i svojevoljno problematični ljudi postupaju bez razuma; kada se u budućnosti suoče sa sličnom situacijom, opet će prijaviti crkvu. Zar to ne ukazuje na problem s njihovom prirodom? To je upravo bit njihove prirode. Neki crkveni starješine i dalje vjeruju da je ono što oni govore samo nešto rečeno u trenutku ljutnje i da njihova priroda nije loša. Misle da to nije prirodno očitovanje njihove ljudskosti i da ne predstavlja njihovu ljudskost. Je li to gledište pogrešno? (Da.) Čak i ako obično ne pokazuju ponašanje koje odaje podao karakter, činjenica da često govore da će prijaviti braću i sestre, i da ih i najmanja stvar koja im se ne sviđa može navesti da razmišljaju o prijavljivanju, dovoljna je da dokaže da je njihov karakter nizak i podao, te da nisu vrijedni povjerenja. Takvi ljudi nemaju savjesti ni razuma. Vladaju se kako im se prohtije, čineći što god žele na temelju vlastitih interesa i sklonosti, bez ikakvih granica savjesti. S takvim ljudima treba postupiti tako da ih se ukloni, i nema potrebe pokazivati im blagost, jer oni nisu djeca; oni su odrasli i trebali bi znati posljedice prijavljivanja braće i sestara i crkve. Potpuno su svjesni da je to najnemilosrdniji potez, najučinkovitiji. Oni to vide kao svoj adut, krajnji način da se osvete braći i sestrama i crkvi. Recite Mi, zar takvi ljudi nisu zli đavli? (Da.) Pa zašto onda pokazivati blagost zlim đavlima? Moraš li čekati dok ih ne vidiš kako otvoreno upiru prstom u braću i sestre i obitelji domaćine pred velikim crvenim zmajem prije nego što priznaš da su Jude? Do trenutka kad vidiš te činjenice i okarakteriziraš ih, već će biti prekasno. Zapravo, bit njihove prirode već je razotkrivena onog trenutka kad počnu vikati o prijavljivanju crkve čim naiđu na neki problem. Nemojte čekati da poduzmu nešto da biste ih razlučili i uklonili – to bi bilo prekasno. Ako nitko – ni crkveni starješina ni brat ili sestra – nije čuo da govore o prijavljivanju braće i sestara i nitko ih dobro ne poznaje, pa kad ih netko isprovocira ili uvrijedi, oni ih prijave, tako da braća i sestre nemaju izbora nego se sakriti i izbjeći opasnost, a neki koji obavljaju svoju dužnost moraju se brzo preseliti, onda se u takvom scenariju ne može kriviti braću i sestre da su glupi i da ih ne mogu prozrijeti. Ali ako oni često govore da će prijaviti braću i sestre, a ljudi to i dalje ne shvaćaju ozbiljno, to bi bilo uistinu glupo. Nakon što su čuli toliko istine, još uvijek ne mogu razlučiti ljude – zar nisu smeteni? (Da.) Što se tiče onih koji bi u svakom trenutku mogli postati Jude, nemojte misliti da njihova izdaja dolazi otuda što malo razumiju istinu, ili što kratko vjeruju u Boga, ili zbog nekog drugog razloga. Ništa od toga nije uzrok. U korijenu, to je zato što je njihov karakter podao; u njihovoj srži, njihova bit je bit zlih ljudi. Razlučiti ih i okarakterizirati na ovaj način, a zatim ih ukloniti ili izbaciti kao zle ljude, potpuno je ispravno. Time se štite braća i sestre, a istovremeno se i crkveni rad štiti od štete. To je odgovornost crkvenih starješina i djelatnika. Stoga se starješine i djelatnici moraju odmah čuvati takvih ljudi i nadzirati ih, a zatim trebaju održati razgovor u zajedništvu s braćom i sestrama kako bi ih svi mogli razlučiti. Moraju se truditi ukloniti takve ljude prije nego što njihove spletke uspiju, kako bi se spriječile bilo kakve nevolje za braću i sestre ili crkvu. To su razlučivanje i načela postupanja koje starješine i djelatnici trebaju imati kada se suoče s takvim ljudima i to je način na koji bi trebali primjenjivati u takvim situacijama. Je li ovo jasno? (Da.) Naravno, najbolje je s takvim ljudima postupati na mudar način, osiguravajući da njihovo uklanjanje ne donese buduće nevolje crkvi. Ako rješavanje jedne skrivene prijetnje dovede do još više njih kasnije, onda je crkveni starješina koji to čini krajnje nesposoban i potpuno nekvalificiran; on ne zna kako obavljati rad i nedostaje mu mudrosti. S druge strane, ako crkveni starješina može riješiti skrivenu prijetnju na način da izbjegne nepovoljne posljedice, koristi crkvenom radu, a također pomaže braći i sestrama da rastu u razlučivanju, onda to uistinu znači znati kako obavljati rad. Samo je takav starješina ili djelatnik u skladu s mjerilom.

Ako se starješina ili djelatnik susretne s ljudima koji su sposobni izdati crkvu, ali ih ne može razlučiti ili prepoznati kakvu ljudskost imaju ili kakve bi nevolje mogli donijeti crkvi i braći i sestrama, budući da mu sve te stvari u srcu nisu jasne, i ne zna kako bi se trebao odnositi prema takvim ljudima ili kako postupati s njima, kako obavljati taj posao, ili čak da je to posao koji starješine i djelatnici moraju obavljati – ili, čak i ako zna, ali nije voljan uvrijediti takve ljude i jednostavno zažmiri na jedno oko, ne uklanjajući ih ili izbacujući – kakav je to starješina ili djelatnik? (Lažan.) On nije u skladu s mjerilom kao starješina ili djelatnik. Kao prvo, on glupo pokušava pomoći svima, pokazujući ljubav i strpljenje prema svima i odnoseći se prema svima kao prema braći i sestrama. To je netko tko je smeten, lažni starješina ili lažni djelatnik. Osim toga, kada u crkvi otkrije ljude koji su Jude, ne čini ništa da bi odmah riješio problem. Umjesto toga, zažmiri na jedno oko, praveći se da ništa ne primjećuje. U svom srcu misli: „Sve dok moj vlastiti status nije ugrožen, u redu je. Nije me briga za crkveni rad, sigurnost braće i sestara ili interese Božje kuće. Sve dok zauzimam ovaj položaj i svaki dan mogu uživati u povlasticama, to je sve što mi treba.” Oni ne obavljaju nikakav stvaran posao, a kad vide probleme, ne rješavaju ih; samo uživaju u povlasticama svog statusa. Je li to lažni starješina? (Da.) Na primjer, recimo da se osoba koja je u svakom trenutku sposobna izdati već dugo vremena ponaša tiranski u crkvi, neprestano prijeteći da će prijaviti crkvu i braću i sestre. Neki lažni starješine to vide, ali ne čine ništa. Čak i kad netko prijavi tog pojedinca, a nadređene starješine ga uklone, lažni starješine to i dalje ne shvaćaju ozbiljno niti o tome išta misle. Oni misle: „Neka prijavljuju koga god žele. Sve dok ne prijavljuju mene ili ne utječu na moju ulogu crkvenog starješine, u redu je.” Je li takav starješina ili djelatnik lažni starješina ili djelatnik? (Da.) Oni zauzimaju svoj položaj samo da bi uživali u njegovim povlasticama, ne obavljajući nikakav stvaran posao, primjećujući nekoga tko je u svakom trenutku sposoban izdati braću i sestre, ali ga ne uspijevaju ukloniti ili izbaciti – oni su lažni starješine i treba ih odmah smijeniti s njihove uloge. Neki lažni starješine, nakon što su smijenjeni, ostaju prkosni. Kažu: „S kojim me pravom smjenjujete? Je li to samo zato što nisam uklonio tu osobu? Zar se problem ne bi riješio da ste je vi sami uklonili? Osim toga, ona je samo rekla da će prijaviti braću i sestre, zapravo to nije učinila. I nije uzrokovala nikakve nevolje crkvi. Zašto se baviti njome?” Čak osjećaju da im je nanesena nepravda. Oni ne obavljaju nikakav stvaran posao; samo uživaju u povlasticama svog statusa, a kad se tako očiti Juda pojavi u crkvi, oni niti postupaju niti ga uklanjaju. Neka braća i sestre su u stalnom strahu, govoreći: „Među nama je netko poput Jude, uvijek prijeti da će prijaviti braću i sestre – ovo je tako opasno! Kada će ta osoba biti uklonjena?” Nekoliko puta o tom problemu govore crkvenom starješini, ali starješina se time ne bavi, već kaže: „To nije ništa. To je samo osobni spor, ne uključuje crkveni rad ni sigurnost braće i sestara.” On ne rješava stvar. Koji je jedini posao koje oni obavljaju? Jedna vrsta je posao koje im dodijele više starješine, koji nemaju izbora nego obaviti. Druga je vrsta gdje bi neobavljanje posla utjecalo na njihov status ili ga ugrozilo, u kojem slučaju nevoljko obavljaju neke zadatke zbog kojih izgledaju dobro. Ali ako njihov status nije pogođen, izbjegavaju rad kad god mogu. Je li to lažni starješina? (Da.) Kad se zaista suoče s određenim okruženjem ili s uhićenjem, oni su prvi koji bježe glavom bez obzira, brinući se samo o vlastitoj sigurnosti, bez ikakve brige jesu li braća i sestre sigurni, i ne štite crkveni rad ni interese Božje kuće. Bez obzira na to što čine, sve je to radi očuvanja vlastitog statusa. Sve dok ih Višnji ne smijeni i sve dok na sljedećim izborima braća i sestre i dalje glasaju za njih i oni mogu ostati starješine, nevoljko će obaviti neki rad. Ako bi nešto što čine moglo utjecati na to kako ih Višnji gleda, potencijalno uzrokujući da ih Višnji smijeni, ili ako bi njihovi postupci i očitovanja mogli uzrokovati da braća i sestre stvore loš dojam o njima i ne izaberu ih ponovno, pokušat će spasiti svoj imidž obavljajući barem neki posao koji je pred njima. Na taj način mogu odgovarati onima iznad i ispod sebe – jedino Bogu ne mogu odgovarati. Sve što čine je samo za pokazivanje. Sve dok ih više starješine ne smijene, a braća i sestre ih i dalje podržavaju, oni se osjećaju zadovoljno. Tijekom svog mandata kao crkveni starješine, ne čine veliko zlo i izvana se uvijek čini da su zauzeti poslom, ali ne obavljaju nikakav stvaran posao. Posebno kad vide zle ljude kako ometaju crkvu, ne čine ništa. Boje se uvrijediti te zle ljude, pa im pokušavaju povlađivati i pregovarati s njima kad god je to moguće, tražeći samo održavanje prividnog sklada. Nisu voljni nikoga uvrijediti; čak i ako ti ljudi ometaju crkveni rad ili prijete sigurnosti braće i sestara, ne čine ništa. To je lažni starješina u najistinskijem smislu te riječi.

Kad su u pitanju lažne starješine koji ne obavljaju stvaran posao, ako ih braća i sestre opetovano podsjećaju, tražeći od njih da riješe probleme, a oni i dalje ne obavljaju stvaran posao, ne rješavaju stvarne probleme i ne ispravljaju pogreške, onda biste to trebali prijaviti na višu razinu. Ako viši starješine i djelatnici ne riješe problem, onda biste trebali smisliti bilo koji mogući način da uklonite te lažne starješine. Zapravo sam te riječi govorio mnogo godina, ali većina ispod su robovi koji bi radije pretrpjeli neki osobni gubitak i podnijeli neku štetu nego uvrijedili druge. Bez obzira na okolnosti, oni uvijek idu srednjim putem i ponašaju se kao osobe koje ugađaju drugima, nikada nikoga ne vrijeđajući. Koja je cijena nevrijeđanja ljudi? To je žrtvovanje rada i interesa Božje kuće, uzrokovanje štete interesima Božje kuće i ometanje braće i sestara. Ako se sa zlim ljudima ne obračuna, mnogi koji obavljaju svoju dužnost bit će pogođeni. Nije li time rad Božje kuće pogođen? (Da.) Kad je rad Božje kuće pogođen, nitko se ne osjeća tjeskobno ili zabrinuto, zbog čega kažem da većina ljudi žrtvuje rad i interese Božje kuće kako bi održali sklad i prijateljstvo s drugima. Izbjegavaju vrijeđati starješine i braću i sestre; nikoga ne vrijeđaju. Svi se ponašaju kao osobe koje ugađaju drugima. Njihov način razmišljanja je: „Ti si dobar, ja sam dobar, svi su dobri – uostalom, moramo se gledati svaki dan.” A koji je rezultat? To omogućuje zlim ljudima da iskoriste situaciju; oni se opetovano ponašaju tiranski, čineći što god im se prohtije. Dakle, ako su crkveni starješine nepouzdani i ne uklanjaju zle ljude, onda braća i sestre moraju smisliti bilo koji mogući način da se zaštite; moraju izbjegavati zle ljude, kloniti ih se i izolirati ih kad ih vide. Neki ljudi kažu: „Ako ih izoliramo i oni se naljute, neće li nas opet prijaviti?” Ako bi te zaista prijavili, bi li se bojao? (Ne. To bi ih razotkrilo kao zle ljude.) Ako te opet prijave, to samo dodatno dokazuje da su po prirodi Jude, zli đavli. Ne smiješ ih se bojati. Ako su starješine i djelatnici slijepi i ne mogu prozrijeti stvari, smeteni i beskorisni, ili ako su neodlučni, nikada nikoga ne vrijeđaju, samo se prepuštaju povlasticama svog statusa bez obavljanja stvarnog posla, onda braća i sestre više ne bi trebali polagati nikakvu nadu u njih. Moraju se ujediniti kako bi se obračunali sa zlim ljudima i riješili se onih koji su Jude u skladu s načelima. Možda će trebati promijeniti mjesto okupljanja ili upotrijebiti mudru metodu da ih uklone kako bi izbjegli da ih ti ljudi ometaju. Osiguravanje normalnog funkcioniranja crkvenog života i normalnog napretka cjelokupnog crkvenog rada je najvažnija stvar. Ako crkveni starješina obavlja stvaran posao, ima dovoljan kov, a i njegova je ljudskost prilično dobra, onda sve dok obavlja svoj posao u skladu s radnim aranžmanima, svi bi ga trebali slušati. Ako ne obavlja stvarni posao, onda se s njim ne treba baviti niti se na njega oslanjati. Tada bi se problemi trebali rješavati u skladu s Božjim riječima i istina-načelima. Ako starješinu treba smijeniti, onda ga treba smijeniti; ako su potrebni ponovni izbori, onda ih treba održati. Ako ovaj lažni starješina ne štiti interese Božje kuće, ne osigurava okruženje u kojem braća i sestre obavljaju svoju dužnost i ne brine o sigurnosti braće i sestara, onda on nije u skladu s mjerilom; on je nesposoban, samo veliki otpadak i običan ukras koji ne služi nikakvoj stvarnoj funkciji – braća i sestre ga ne bi trebali slušati niti biti sputani njime. Svi starješine i djelatnici koji ne mogu ukloniti Jude kad god je to potrebno lažni su starješine i lažni djelatnici; s takvim lažnim starješinama i lažnim djelatnicima treba postupati na gore opisani način. Ako se njima odmah ne pozabavi, braća i sestre će svi biti izdani od strane Juda, a crkva će prestati postojati. Ovim završava naš razgovor u zajedništvu o osmom očitovanju: „Biti sposoban za izdaju u svakom trenutku.”

I. Biti sposoban otići u bilo kojem trenutku

Deveto je očitovanje: „Biti sposoban otići u bilo kojem trenutku.” Ova vrsta osobe koja je sposobna napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku nije netko tko odlazi samo kad se susretne s posebnom situacijom ili kad se susretne s velikom nesrećom koja nadilazi ono što prosječna osoba može podnijeti, koja prelazi njezine granice. Umjesto toga, ona je sposobna otići u bilo kojem trenutku – čak i mala stvar može je navesti da ode; čak i mala stvar može je navesti da više ne želi vršiti svoju dužnost, da više ne želi vjerovati u Boga i da želi napustiti Božju kuću. Ova vrsta osobe također je velika nevolja. Na površini se može činiti nešto boljom od ljudi koji su Jude, ali sposobna je napustiti Božju kuću u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Je li sposobna izdati braću i sestre ili ne, neizvjesno je. Mislite li vi da je takva osoba pouzdana? (Ne.) Dakle, ima li ona načela u svom vladanju? Ima li temelj u vjerovanju u Boga? (Ne.) Pokazuje li ikakav znak istinskog vjerovanja? (Ne.) Kakva je onda to osoba? (Bezvjernik.) Ona vjeruje u Boga i vrši svoju dužnost kao da je sve to šala. Ona je poput nekoga tko ne obavlja prave zadatke, tko izađe kupiti soja sos, pa vidi ulične akrobate ili izvođače kako stvaraju živahnu scenu, ponese ga uzbuđenje i zaboravi kupiti soja sos, te na kraju odgodi prave stvari. Ljudi te vrste ne drže se ničega dugo; polovični su i nestalni. Njihovo vjerovanje u Boga također se temelji na njihovu interesiranju – osjećaju da je prilično zabavno vjerovati u Boga, ali u nekom trenutku, kad izgube zanimanje za to, odmah će otići bez ikakvog oklijevanja. Neki koji odu odmah se počnu baviti biznisom, neki slijede karijeru u državnoj službi, neki se upuštaju u romantične veze i pripremaju za brak, a neki koji se žele brzo obogatiti idu ravno u kasino. Ljudi kažu da nakon što nekoga ne vidiš tri dana, treba ga gledati drugim očima. Što se tiče nekoga tko je sposoban napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku, ako ga ne vidiš samo jedan dan, kad ga ponovno sretneš, on je poput potpuno druge osobe. Jučer je još bio odjeven pristojno i prikladno, izgledao je dobro odgojeno i naočito. Čak se molio Bogu u suzama koje su mu tekle niz lice, govoreći da želi posvetiti svoju mladost i proliti svoju krv za Boga, umrijeti za Boga, biti odan do smrti i ući u kraljevstvo. Izvikivao je tako uzvišene parole, ali nedugo zatim otišao je u kasino. Jučer je bio sretan što vrši svoju dužnost a tijekom okupljanja čitao je Božje riječi ozarena lica i ključajući od entuzijazma, ganut do te mjere da je jecao u suzama. Pa kako to da je danas odjurio u kasino? Kockao je do kasno u noć ne želeći ići kući, obilno se zabavljajući i ključajući od entuzijazma. Jučer je još bio na okupljanjima, a danas je odjurio u kasino – pa, koje je očitovanje stvarno? (Ovo potonje je stvarno.) Ako čovjek ne razumije istinu, on doista ne može prozrijeti što je ta osoba zapravo. Oba očitovanja, i prije i poslije, zapravo pokazuje ista osoba – pa kako to da se čini kao da ih pokazuju dvije različite osobe? Većina ljudi ne može prozrijeti takvu osobu. Ti vidiš da kao vjernik u Boga često pohađa okupljanja, ne čini zlo i prilično je sposobna podnijeti teškoće i platiti cijenu u vršenju svoje dužnosti. Kad sjedi pred računalom, usredotočena je i marljiva, naporno radi i unosi se srcem u to. Ti bi pomislio da kao netko tko vjeruje u Boga ne bi trebao igrati mahjong, zar ne? Ali nakon samo jednog dana što ga nisi vidio, odjurio je u dvoranu za mahjong ili kasino kockati. I on je prvoklasni igrač mahjonga – uopće ne izgleda kao osoba koja vjeruje u Boga! Potpuno te zbunjuje – je li to netko tko vjeruje u Boga ili bezvjernik koji igra mahjong? Kako se može tako brzo prebacivati iz uloge u ulogu? Kad vjeruje u Boga, ima li onda Boga u svom srcu? (Ne.) On vjeruje u Boga samo da bi se zabavio i proveo vrijeme, da bi vidio o čemu se zapravo radi u vjerovanju u Boga i može li mu to donijeti sreću u životu. Ako nije sretan, sposoban je otići u bilo kojem trenutku. Nikad nije planirao vjerovati cijeli svoj život, a zasigurno nikad nije planirao vršiti svoju dužnost i slijediti Boga cijeli svoj život. Pa što je onda planirao? U njegovoj glavi, ako doista treba vjerovati u Boga, onda to u najmanju ruku ne smije ometati njegovu sposobnost da se zabavlja, ne smije uključivati nikakav rad te i dalje mora jamčiti da može živjeti sretan život. Ako mora svaki dan čitati Božje riječi i razgovarati u zajedništvu o istini, onda ga to neće zanimati niti će biti sretan. Jednom kad mu to dosadi, napustit će crkvu i otrčati natrag u svijet. On misli: „Život nije lak, stoga se ljudi ne bi trebali loše odnositi prema sebi. Moramo biti gospodari vlastite sudbine i ne smijemo loše postupati sa svojim tijelom. Moramo osigurati da smo sretni svaki dan – to je jedini način da se živi slobodno. Vjerovanje u boga ne bi trebalo biti tako tvrdokorno. Pogledaj kako sam ja opušten – gdje god je sreća, tamo idem. Ako nisam sretan, odlazim. Zašto bih si stvarao neugodnosti? Biti sposoban otići u bilo kojem trenutku moj je najviši kredo o tome kako se vladam, biti ‚vjernik slobodnog duha’ – živjeti ovako tako je udobno i bezbrižno!” Kakve pjesme ljudi te vrste često pjevaju? „Ne pitaj me odakle dolazim, moj je zavičaj daleko.” Ako ne to, što onda drugo pjevaju? „Zašto ne živjeti slobodno barem jednom?” Kad osjete da je dosadno ili više nije zabavno, brzo odu, misleći: „Čemu se držati jednog mjesta kad na svijetu ima toliko toga za vidjeti?” Koja je još jedna poznata izreka koju koriste? „Zašto se odreći cijele šume zbog jednog stabla?” Što vi mislite – imaju li ljudi te vrste istinsku vjeru? (Ne, oni su bezvjernici.) Što se tiče bezvjernika, budući da govorimo o tome kako su svi njihovi problemi problemi ljudske prirode, što točno nije u redu s ljudskom prirodom takvih ljudi? Mislite li vi da su ljudi te vrste ikada razmatrali pitanja poput toga kako bi se ljudi trebali vladati, kojim bi putem trebali ići ili kakav bi pogled na život i vrijednosti trebali imati dok žive? (Ne.) Dakle, u čemu je problem s ljudskom prirodom te vrste osobe? (Takvoj vrsti osobe nedostaju savjest i razum normalne ljudske prirode; oni ne razmatraju takva pitanja.) To je sigurno. Osim toga, da budemo precizni, ta vrsta osobe nema dušu; ona je samo hodajući leš. Ona nema vlastitih zahtjeva o tome kako se vladati ili kojim putem treba ići, niti razmatra te stvari. Razlog zašto ne razmatra te stvari je taj što, iako izvana ima izgled čovjeka, njezina je bit zapravo bit hodajućeg leša, šuplje ljušture. Ta vrsta osobe ima stav da se samo provlači kad su u pitanju stvari ljudskog života i opstanka. Točnije, „provlačiti se” znači samo jesti i čekati smrt, ne učiti i ostati neuk, provoditi dane jedući, pijući i zabavljajući se. Ona ide gdje god ima radosti i činit će sve što ga čini sretnim i radosnim te udobnim u tijelu. Ali izbjegavat će i držati se podalje od svega što uzrokuje patnju njegovu tijelu ili donosi unutarnju bol; on jednostavno ne želi da njegovo tijelo trpi teškoće. Međutim, postoje neki ljudi koji doživljavaju život kroz podnošenje teškoća. Ili, prolazeći kroz razne stvari i doživljavajući ih, oni čine tako da njihovi životi nisu prazni i da mogu nešto iz njih dobiti. Na kraju dođu do zaključka kojim putem treba ići i kakva osoba treba biti. Kroz životna iskustva mnogo dobivaju. Kao prvo, sposobni su prozrijeti određene ljude; osim toga, sposobni su zaključiti koja načela i metode osoba treba koristiti za ophođenje s raznim ljudima, događajima i stvarima, i kako osoba treba živjeti cijeli svoj život. Bez obzira na to je li ono što na kraju zaključe u skladu s istinom ili joj se protivi, u najmanju su ruku o tome razmislili. S druge strane, oni koji su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku nemaju interesa težiti istini ili vršiti svoju dužnost u vjerovanju u Boga. Uvijek traže prilike da zadovolje vlastite pohotne želje i sklonosti, i nikad ne žele marljivo naučiti stručnu vještinu u vršenju svoje dužnosti, dobro vršiti svoju dužnost ili proživjeti smislen život. Oni samo žele biti poput nevjernika, sretni i radosni svaki dan. Stoga, kamo god idu, traže zabavu i razonodu, samo da bi zadovoljili vlastite interese i znatiželju. Ako moraju neprestano vršiti jednu dužnost, gube zanimanje i više nemaju motivaciju da je nastave vršiti. Kod ljudi te vrste, njihov stav prema životu je samo da se provuku. Na površini se čini kao da žive na vrlo slobodan i opušten način, ne zamarajući se stvarima s drugima. Izgledaju veselo i bezbrižno svaki dan, sposobni prilagoditi se okolnostima kamo god idu. Neki se čak čine neopterećeni i nesputani svjetovnim običajima ili konvencijama ljudskih odnosa, ostavljajući vanjski dojam da su izvanredni i iznad obične gomile. Ali zapravo, njihova bit je bit hodajućeg leša, stvari bez duše. Oni koji vjeruju u Boga, ali su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku, nikad se ne drže dugo ičega što rade – njihov entuzijazam kratko traje. Ali ljudi sa savješću i razumom su drugačiji. Bez obzira na to koju dužnost vrše, uče je ozbiljno i nastoje je dobro obaviti. Sposobni su nešto postići i stvoriti neku vrijednost. Kao prvo, sposobni su steći priznanje onih oko sebe, a istovremeno se mogu osjećati samopouzdanje u sebi, videći da su sposobni nešto učiniti i da su korisni ljudi, a ne bezvrijedni. To je minimum koji osoba sa savješću i razumom normalne ljudske prirode može postići. Ali što se tiče onih koji se provlače, oni nikad ne razmišljaju o tim stvarima. Kamo god idu, to je samo jelo, piće i zabava. Izvana se može činiti da žive vrlo slobodno i opušteno, ali zapravo takvi ljudi nemaju misli u glavi. U svemu što rade, nikad nisu ozbiljni; uvijek su nemarni i motivirani kratkotrajnim entuzijazmom, nikad ništa ne postižući. Žele se provlačiti cijeli svoj život, i kamo god idu, nose taj isti stav – čak ni njihovo vjerovanje u Boga nije iznimka od toga. Ti možeš vidjeti da se tijekom određenog razdoblja čini kao da je prilično ozbiljan u vršenju svoje dužnosti i sposoban podnijeti teškoće i platiti cijenu, ali bez obzira na to tko ukaže na njegove probleme ili mu kaže kako da radi stvari, on to nikad ne shvaća ozbiljno i uopće ne prihvaća istinu. On samo radi stvari kako god želi – sve dok je sretan, to mu je u redu. A ako nije sretan, ode se zabavljati, ne slušajući ničije savjete. U svom srcu misli: „Ionako nikad nisam planirao vjerovati u boga dugoročno.” Ako ga netko oreže, sposoban je odmah otići. To je jedno od očitovanja ljudi koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku.

Oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku imaju još jednu vrstu očitovanja. Neki ljudi – bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, bez obzira na to čini li se da imaju temelj ili ne, i bez obzira na to koju su dužnost možda prije vršili – čim se susretnu s posebnom okolnošću koja uključuje njihove osobne interese, mogu se jednostavno izgubiti. U bilo kojem trenutku, moguće je da drugi ljudi izgube kontakt s njima i više ih ne vide u crkvi, a da nemaju pojma što se s njima događa. Neki ljudi, kad naiđu na nekoga suprotnog spola tko ih pokušava zavesti, prestanu vršiti svoju dužnost i odu na spojeve, postajući potpuno nedostupni. Ima i drugih čija su djeca dosegla dob za brak, pa se oni zaokupe organiziranjem vjenčanja svoje djece, više ne vršeći svoju dužnost i ne sudjelujući na okupljanjima. Bez obzira na to tko ih traži, na vratima ih odbiju. Neki ljudi, kad su im roditelji ili supružnik bolesni i u bolnici, ili kad se dogodi nešto veliko ili se kod kuće dogodi neočekivana nesreća – ako su istinski vjernici u Boga – dat će objašnjenje, govoreći: „U posljednje vrijeme kod kuće imam nekih stvari o kojima se moram pobrinuti, pa ne mogu dolaziti na okupljanja. Moram zatražiti dopust i ako vi možete pronaći nekoga prikladnog, molim vas da bez odgode privremeno preuzme moju dužnost.” U najmanju ruku, dat će neku obavijest i objašnjenje. Ali oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku prekidaju kontakt s crkvom bez ijedne riječi, i bez obzira na to koliko se braća i sestre trudili, ne mogu stupiti u kontakt s njima. Nije da nemaju načina da ih se kontaktira – bilo koja metoda bi ih mogla dosegnuti – ali oni jednostavno ne žele kontaktirati braću i sestre ili im odgovarati. Oni kažu: „Zašto bih ja stupao u kontakt s tobom? Svoju dužnost vršim dobrovoljno; nisam za to plaćen. Ako želim otići, otići ću! Ako se nešto događa kod kuće, to je moja osobna stvar. Nisam obvezan obavijestiti tebe, a ti nemaš nikakvo pravo znati!” Neki ljudi odu na mjesec ili dva, a zatim se vrate i jave se, a da se čak i ne osjećaju posramljeno, ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo. Drugi odu na dvije ili tri godine i potpuno su nedostupni. Ljudi u crkvi, ne znajući situaciju, misle da, budući da ta osoba vjeruje u Boga mnogo godina, nemoguće je da bi napustila crkvu. Pretpostavljaju da se sigurno dogodilo nešto neočekivano i brinu se je li ih uhitila KPK. U stvarnosti, radi se samo o tome da ta osoba više ne želi vjerovati u Boga i otišla je ne obavijestivši braću i sestre. Neki ljudi odu na desetak dana i onda se vrate; to ne znači da su prestali vjerovati. Neki ljudi odu i onda ih nema dvije ili tri godine – biste li vi rekli da su prestali vjerovati? (Da.) Oni su doista prestali vjerovati i treba ih isključiti. Ovo nije običan odlazak; oni su prestali vjerovati. Iz ljudske perspektive, to se zove prestanak vjerovanja. Kako Bog to gleda? U Božjim očima, to se zove nijekanje Boga, ne slijeđenje Boga, i to je odbacivanje Boga. Ali iz njihove perspektive, oni misle: „Nisam odbacio boga; još uvijek vjerujem u boga u svom srcu!” Vidite? Oni to samo olako odbace. Ima i drugih koji prestanu dolaziti na okupljanja i prestanu vršiti svoju dužnost samo zato što su loše volje ili se osjećaju uzrujano iznutra, jer misle da je vršenje njihove dužnosti preteško i naporno, ili zato što su bili malo orezani. Odu, a da čak i ne objasne ništa o poslu koji su imali, govoreći: „Neka me nitko ne kontaktira. Nisam sretan i ne želim više vjerovati!” Kad se on uzruja, to može trajati godinu dana ili otprilike toliko. Taj je baš prgav – ne može doći k sebi godinu dana ili otprilike toliko! Neki ljudi preuzmu posao starješina i djelatnika u crkvi, ali ne samo da ne uspiju dobro obaviti posao, već i nesmotreno čine nedjela, donoseći prekide i ometanja crkvenom radu. Kasnije ih braća i sestre ne izaberu, a također ih u razgovoru u zajedništvu razluče i razotkriju. Stoga oni počnu razmišljati: „Je li ovo javno prozivanje mene? Samo nisam dobro obavio posao, je li to stvarno tako velika stvar? Zašto ovako razgovaraju u zajedništvu i razotkrivaju me? U svim svojim godinama, nikad nisam pretrpio takvu nepravdu! Prije nego što sam vjerovao u boga, uvijek sam ja bio taj koji je druge korio; nitko nikad nije korio mene. Kad sam ja ikad prije pretrpio takvu teškoću? Svi me vi maltretirate, sramotite me. Neću više vjerovati!” I tek tako, on prestane vjerovati. Oni koji to kažu nisu samo mladi ljudi – neki vjeruju u Boga osam ili deset godina i u svojim su četrdesetima ili pedesetima, pa ipak i oni mogu reći takve stvari kad su nesretni. Imaju li takvi ljudi u svom srcu mjesta za Boga? Smatraju li vjerovanje u Boga najvažnijom stvari u životu? Normalno je osjećati se pomalo negativno i slabo kad si orezan ili kad se susretneš s nesrećama ili preprekama, ali te stvari ne bi trebale dovesti do toga da čovjek prestane vjerovati u Boga. Takvi ljudi nisu iskreni vjernici u Boga. Iskreni vjernici u Boga mogu ustrajati u svojoj vjeri čak i kad su uhićeni i proganjani – samo su to ljudi koji imaju svjedočanstvo. Neki ljudi, kad se susretnu s malom prirodnom nesrećom, ako braća i sestre ili ne znaju za to ili saznaju malo kasnije i ne pomognu im na vrijeme, počnu razmišljati: „Suočavam se s poteškoćama i nitko ne obraća pažnju na mene. Dakle, gledaju me svisoka! Vjerovanje u boga je besmisleno. Neću više vjerovati!” Samo zbog tako male stvari, on može prestati vjerovati u Boga. To je jedno od očitovanja ljudi koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku.

Postoji još jedna situacija za one koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Kako bi ih pridobila na svoju stranu, KPK im nudi dobar posao, govoreći im: „Ne zarađuješ ništa vjerujući u boga. Kakvu bi budućnost uopće mogao imati? Našli smo ti poziciju u stranoj tvrtki s visokom mjesečnom plaćom, dobrim beneficijama i radnim osiguranjem. Za tebe nema budućnosti u vjerovanju u boga; bolje je raditi, zarađivati novac i živjeti dobar život.” Na kraju, on napusti crkvu i ode raditi. Netko kaže: „Jučer je ta osoba još vršila svoju dužnost u crkvi. Zašto je danas spakirala svoje stvari i otišla?” Ona ide raditi i zarađivati novac; više ne vjeruje u Boga. Odlazi bez riječi, i od tada ona i braća i sestre idu zasebnim putovima. Želi težiti slavi i dobitku, napraviti veliku karijeru, i više ne vjeruje u Boga. Postoje i ljudi koji, dok propovijedaju evanđelje, upoznaju nekoga tko im se sviđa, spetljaju se s njim i odu živjeti zajedno. Ne samo da prestanu vršiti svoju dužnost, nego čak i prestanu vjerovati u Boga. Njegovi roditelji kod kuće još uvijek nisu svjesni, misleći da on vrši svoju dužnost u Božjoj kući. U stvarnosti, on je odavno nestao – tko zna, možda je do sada već i dobio djecu. Vršiti svoju dužnost je tako važno, a ipak on može napustiti čak i tako ključan posao kao što je propovijedanje evanđelja. Kad upozna nekoga tko mu se sviđa, ili nekoga kome se on sviđa, nekoliko jednostavnih zavodljivih i primamljivih riječi od te osobe dovoljno je da ga odvede. On je tako neozbiljan i nehajan, sposoban napustiti Boga i izdati Boga u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Bez obzira na to koliko godina takvi ljudi vjeruju u Boga ili koliko su propovijedi poslušali, oni i dalje ne razumiju ni trunke istine. Za njih vjerovanje u Boga jednostavno nije važno, a ni vršenje njihove dužnosti nije bitno – radi stjecanja blagoslova, osjećaju da nemaju izbora nego činiti te stvari. Čim se pojavi osobna stvar ili obiteljski problem, sposobni su jednostavno otići. Kad se susretnu s malom prirodnom nesrećom, mogu jednostavno prestati vjerovati. Bilo što može omesti njihovo vjerovanje u Boga; bilo koja stvar može uzrokovati da postanu negativni i odustanu od svoje dužnosti. Kakvi su to ljudi? Ovo je pitanje doista vrijedno dubokog razmišljanja.

Kakvi su ljudi oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku? Jedna su vrsta bezumni, nepromišljeni, smušeni ljudi koji nemaju pojma zašto vjeruju u Boga, bez obzira na to koliko godina vjeruju. Nemaju pojma o čemu se zapravo radi u vjerovanju u Boga. Druga su vrsta bezvjernici koji uopće ne vjeruju u postojanje Boga i ne razumiju značenje ili vrijednost vjerovanja u Boga. Slušanje propovijedi i čitanje Božjih riječi za njih je poput proučavanja teologije ili učenja nekog stručnog znanja – jednom kad to razumiju i mogu o tome govoriti, smatraju to gotovim. Nikad to ne provode u djelo. Za njih su Božje riječi samo neka vrsta teorije, slogan, i nikad ne mogu postati njihov život. Dakle, za te ljude, ništa što je povezano s vjerovanjem u Boga ih ne zanima. Stvari poput vršenja svoje dužnosti, težnje za istinom, provođenja Božjih riječi u djelo, okupljanje s braćom i sestrama i življenje crkvenog života, i tako dalje, ne privlače ih, i ništa od toga im ne donosi radost i uzbuđenje koje im donose jelo, piće i zabava. S druge strane, iskreni vjernici u Boga osjećaju da im zajedništvo s braćom i sestrama radi razgovora o istini ili življenja crkvenog života uvijek može donijeti koristi i dobitke. Iako se ponekad suočavaju s opasnošću i progonstvom, ili riskiraju propovijedajući evanđelje i podnose neke teškoće vršeći svoju dužnost, bez obzira na sve, oni zadobivaju razumijevanje istine i postižu rezultat spoznaje Boga kroz podnošenje teškoća i plaćanje cijene, a ta teškoća i cijena donose preobrazbu u njihovoj život-naravi. Nakon što sve to odvažu i procijene, osjećaju da je vjerovanje u Boga dobro i da je sposobnost razumijevanja istine nevjerojatno vrijedna. Njihovo srce postaje posebno vezano za crkvu i nikad ne pomišljaju na napuštanje crkvenog života. Ako vide da je nekoliko pojedinaca poslano u B grupe ili da ih je crkva izolirala ili uklonila zbog ometanja crkvenog rada, oni koji iskreno vjeruju u Boga osjećaju malu muku u svojim srcima. Oni misle: „Moram marljivo vršiti svoju dužnost. Apsolutno ne smijem biti uklonjen. Biti uklonjen jednako je kažnjavanju, što znači ishod odlaska u pakao! Koji bi onda bio smisao života?” Većina ljudi se boji napustiti crkvu; osjećaju da, jednom kad napuste crkvu i napuste Boga, neće moći nastaviti živjeti i sve će biti gotovo. Ali oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku vide napuštanje crkve kao sasvim normalnu stvar, baš kao da daju otkaz na jednom poslu kako bi našli drugi. Nikad ne osjećaju tjeskobu niti trpe ikakvu bol u sebi. Što vi mislite – imaju li oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku imalo savjesti ili razuma? Takvi su ljudi doista nevjerojatni! Neki ljudi ne izvršavaju svoju dužnost u skladu s mjerilom i uvijek nesmotreno čine nedjela, donoseći prekide i ometanja crkvenom radu. Crkva ih tada zaustavi u vršenju njihove dužnosti i pošalje ih u običnu crkvu. I, što se dogodi kao rezultat? Već sljedećeg dana, ponašaju se kao potpuno druga osoba, započinjući posve novi život. Neki počnu izlaziti na spojeve i vjenčaju se, neki počnu tražiti posao, drugi odu na fakultet, a treći se ponovno povežu sa starim prijateljima, grade veze i traže prilike da se obogate. Ti se ljudi brzo stope s golemim svijetom, nestajući u moru čovječanstva – to se događa upravo tako brzo. Neka braća i sestre, nakon što su poslani u običnu crkvu zbog loših rezultata u vršenju svoje dužnosti, prolaze kroz razdoblje tjeskobe, ali su sposobni promisliti o sebi i prepoznati vlastite probleme, pokazujući neki stav pokajanja. Međutim, oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku, čim se susretnu s nekim poteškoćama, više ne žele vršiti svoju dužnost i sljedećeg dana napuste crkvu, vraćajući se životu nevjernika. Uopće ne osjećaju bol, pa čak i misle: „Što je tako dobro u vjerovanju u boga? Stalno te ismijavaju i kleveću, a čak te vjerojatno mogu i uhititi i zatvoriti. Ako bi me veliki crveni zmaj pretukao na smrt, zar moj život ne bi bio uzaludan? Podnio sam toliko teškoća vjerujući u boga svih ovih godina, ali što sam dobio? Da nisam vjerovao u boga, do sada bih već postao dužnosnik, zaradio novac i živio prestižnim životom! Čak žalim što sam do sada vjerovao u boga – da sam znao da će biti ovako, odavno bih otišao! Koja je korist od razumijevanja istine? Može li te to razumijevanje nahraniti ili platiti račune?” Vidite? Ne samo da ne žale, nego se čak osjećaju sretnima što mogu napustiti crkvu. Ne razotkriva li se ovime njihovo pravo lice bezvjernika? (Da.)

Neki su ljudi u obavljanju svoje dužnosti po navici površni i čine nepromišljena nedjela. Nakon što ih crkva ukloni, kad vide braću i sestre, gledaju ih kao da su im neprijatelji. Čak i kad braća i sestre ljubazno pokušaju razgovarati s njima, oni ih ignoriraju i gledaju s mržnjom, govoreći: „Vi ste ti koji ste me isključili iz crkve. Pogledajte me sada! Bolje mi je nego vama! Sada sam okićen zlatom i srebrom, ja sam veliki šef! Tako mi je ugodno u svijetu, a pogledajte kako ste vi jadni i iscrpljeni vjerujući u Boga! Svi vi neprestano težite zadobiti istinu, ali ja ne mislim da ste išta pametniji od mene! Što je tako dobro u zadobivanju istine? Može li se to jesti kao hrana ili trošiti kao novac? Čak i bez težnje za istinom, i dalje živim prilično dobro, zar ne? Bila je moja sreća što ste me isključili – trebao bih vam zahvaliti na tome!” Iz njihovih je riječi očito da su oni bezvjernici, a obavljanje dužnosti ih je razotkrilo. Može li nevjernik koji samo na riječima vjeruje u Boga dragovoljno obavljati svoju dužnost? Obavljati dužnost znači ispunjavati odgovornosti i obveze bez primanja plaće ili zarađivanja novca. Oni to vide kao gubitak, pa nisu voljni obavljati svoju dužnost. Njihovo pravo lice kao bezvjernika tako je razotkriveno; to je način na koji Božje djelo razotkriva i eliminira bezvjernike. Neki ljudi uvijek imaju površan stav kad obavljaju svoju dužnost, samo se životare iz dana u dan. Onog trenutka kad u svijetu dobiju priliku zaraditi novac ili napredovati, u bilo kojem trenutku napuštaju crkvu – tu su namjeru uvijek imali na umu. Ako su prebačeni u običnu crkvu jer su po navici površni i čine nepromišljena nedjela dok obavljaju svoju dužnost, ne samo da neće promišljati o sebi, već će i misliti: „To što si me uklonio iz crkve s punim radnim vremenom gubitak je za tebe, a dobitak za mene.” Čak se osjećaju prilično zadovoljni sobom. Nisu li takvi ljudi bezvjernici? Recite Mi, za one bezvjernike koji su uklonjeni jer su svojim nepromišljenim nedjelima ozbiljno prekidali i ometali rad crkve, je li u skladu s načelima da ih Božja kuća tako uklanja? (Da.) To je u potpunosti u skladu s načelima; time im se ni najmanje ne nanosi nepravda. Njihov stav prema Bogu i prema obavljanju dužnosti takav je da su ih sposobni napustiti i izdati u bilo kojem trenutku. To je dovoljno da se dokaže da u svom srcu nemaju baš nikakvog zanimanja za pozitivne stvari. Vjerovali su u Boga toliko godina i slušali toliko propovijedi, a ipak nijedna od istina vjerovanja u Boga ili iskustvenih svjedočanstava Božjeg izabranog naroda ne može zadržati njihovo srce. Nijedna od tih stvari ih ne zanima, ne dotiče ih niti čini da osjećaju vezanost. To je bit njihove ljudskosti, a to je da nemaju baš nikakvog zanimanja za pozitivne stvari. Pa, što ih zanima? Zanimaju ih jelo, piće i zabava, tjelesni užici, zli trendovi i Sotonine filozofije. Posebno su zainteresirani za sve negativne stvari u društvu; samo ih istina i Božje riječi ne zanimaju. Zato su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku. Nemaju baš nikakvog zanimanja za često čitanje Božjih riječi ili česte razgovore u zajedništvu o istini tijekom okupljanja u Božjoj kući. Posebno osjećaju odbojnost prema obavljanju dužnosti i čak misle da su oni koji obavljaju svoju dužnost svi budale. Kakav je to mentalitet i kakva je to ljudskost? Nemaju zanimanja za istinu ili za Božje spasenje ljudi i ne osjećaju nikakvu vezanost za crkveni život. Iako nisu otvoreno sudili Božjim riječima ili ih osuđivali, slušali su propovijedi nekoliko godina, a da nisu razumjeli ni trunku istine – to jasno ukazuje na problem. Ne postoji nitko tko istovremeno ne voli i pozitivne i negativne stvari. Sve dok ti se ne sviđaju pozitivne stvari, bit ćeš posebno zainteresiran za negativne stvari. Ako si posebno zainteresiran za negativne stvari, onda te definitivno neće zanimati pozitivne stvari. Ova vrsta osobe nema baš nikakvog zanimanja za pozitivne stvari, tako da u Božjoj kući nema ničega za što bi se osjećali vezanima, ničega što im se sviđa ili za čim čeznu. Zli trendovi svijeta, novac, slava i dobitak, položaj, bogaćenje te razne popularne hereze i zablude ono su što ih najviše zanima. Njihovo je srce usmjereno na svijet, a ne na Božju kuću, zbog čega su sposobni otići u bilo kojem trenutku. Napuštanje Božje kuće i napuštanje crkvenog života ne donosi im žaljenje, muku ili bol, već potpuno olakšanje. Misle u sebi: „Konačno više ne moram svaki dan slušati propovijedi ili razgovore o istini, više ne moram biti sputan tim stvarima. Sada mogu smjelo težiti slavi i dobitku, težiti novcu, lijepim ženama i svojim osobnim izgledima. Napokon mogu bez brige smjelo lagati i varati druge, provoditi spletke i smicalice i provoditi svakojake opake taktike. Mogu se koristiti bilo kojim sredstvima u interakciji s ljudima!” Slušanje propovijedi i razgovori o istini u Božjoj kući za njih su bolni, a napuštanje Božje kuće doživljavaju kao olakšanje. To znači da te pozitivne stvari nisu ono što njihovo srce treba. Ono što im treba jesu sve stvari svijeta i društva. Iz ovoga je jasno da je razlog zbog kojeg su napustili crkvu izravno povezan s njihovim težnjama i sklonostima.

Koja je priroda-bit tih ljudi koji su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku? Vidite li vi sada što je to? (Da. Oni su vrsta ljudi koji su bezvjernici. Većina tih ljudi su reinkarnirane zvijeri, svi su oni smeteni pojedinci bez mozga i misli.) Točno. Oni ne razumiju pitanja vjere. Ne razumiju o čemu se zapravo radi u ljudskom životu, kojim putem bi ljudi trebali ići, što je najsmislenije činiti, kojih se načela primjene treba pridržavati kad je u pitanju osobno vladanje, i tako dalje, a ne žele ni tragati za istinom da bi to shvatili. Čemu oni vole težiti? Cijeli dan im se misli vrte oko toga što mogu učiniti da bi stekli koristi i uživali u životu superiornom u odnosu na druge. Neki ljudi počnu vjerovati u Boga dok su zaposleni u svijetu. Ali čim budu unaprijeđeni u nadzornika ili menadžera, ili postanu šefovi, prestanu vjerovati. Kad im se braća i sestre obrate, kažu: „Sada sam netko sa statusom i ugledom, s društvenim položajem. Vjerovati u boga s vama je previše ponižavajuće. Svi biste se trebali držati podalje od mene i ne dolazite me više tražiti! Možete me isključiti ili izbaciti ako želite. U svakom slučaju, moje poglavlje vjerovanja u boga je završeno i nemam više ništa s vama!” Vidite što govore? Kakva je to vrsta ljudi? Biste li im se vi i dalje obraćali? (Ne.) Otvoreno su to rekli, a ipak neki crkveni starješine i dalje osjećaju žaljenje kad ih vide kako odlaze i obraćaju im se više puta da ih uvjere: „Ti imaš tako dobar kov, a čak si nekad bio starješina i djelatnik. Samo zato što nisi težio istini, bio si smijenjen. Ako budeš marljivo težio istini, sigurno ćeš biti spašen, a u budućnosti ćeš definitivno biti stup, oslonac u Božjoj kući!” Što više starješine govore te stvari, to više odbijaju drugu stranu. Neki su crkveni starješine smeteni i nemaju sposobnost razlučivanja; ta je osoba unaprijeđena u svijetu, a ipak joj ti starješine i dalje zavide i žele uspostaviti veze s njom – ne pokazuje li to nedostatak samopoštovanja? Ljudi koji razumiju istinu mogu jasno vidjeti ovu stvar: biti unaprijeđen u društvu nije dobar znak; to nije ispravan put kojim bi čovjek trebao ići! Neki ljudi prestanu vjerovati u Boga čim steknu malo statusa u društvu – to ih samo razotkriva i dokazuje da nisu ljudi koji iskreno vjeruju u Boga ili vole istinu. Da su iskreni vjernici, čak i da su unaprijeđeni i imaju obećavajuću budućnost u društvu, i dalje ne bi napustili Boga. Sada kad su izdali Boga, ima li potrebe da im se crkva obraća i radi na njima? Nema potrebe, jer su već razotkriveni kao bezvjernici. Time što ne vjeruju u Boga, oni su ti koji gube – jednostavno nemaju taj blagoslov. Oni su samo bijedna stvorenja; ako ti i dalje inzistiraš na tome da ih uvlačiš u vjerovanje u Boga, nije li to glupo? Što ih ti više pokušavaš tako privući, to te oni više gledaju svisoka. Misle da su svi koji vjeruju u Boga ljudi s niskim društvenim statusom i bez kova. Zato su posebno oholi i samopravedni, gledajući na sve s prezirom. Ako im itko pokaže brigu ili im je stalo do njih, oni to vide kao pokušaj ulizivanja. Kakav je to mentalitet? To je nesposobnost ispravnog gledanja na braću i sestre. Je li to netko tko iskreno vjeruje u Boga? Kad naiđete na takvu osobu, trebali biste je odbaciti. Čim kažu: „Sada sam viši nadzornik. Ne dolazite me više tražiti. Ako mi se nastavite obraćati, okrenut ću se protiv vas! Posebno ne dolazite u moju tvrtku i ne sramotite me – nemam ništa s ljudima koji vjeruju u boga!” – jednom kad izgovore te riječi, vi biste trebali odmah otići, isključiti ih i nikada se više ne družiti s takvom osobom. Boje se da ćemo iskoristiti njihov uspjeh; stoga moramo imati malo samosvijesti. Oni napreduju i penju se na više razine; nisu našeg ranga. Mi smo samo obični ljudi, ljudi na dnu društva. Ne bismo trebali pokušavati uspostaviti veze s njima – nemojte se tako ponižavati! Ima i nekih starijih ljudi čija djeca kupe luksuznu kuću u gradu. Nakon što se usele, prekinu svaki kontakt s braćom i sestrama, govoreći: „Ne dolazite me više tražiti. Svi ste vi sa sela. Ako me budete tražili, ljudi će misliti da sam i ja sa sela, da imam rodbinu sa sela. Kako bi to bilo sramotno! Znate li vi kakva je osoba moj sin? On je bogataš, on je imućan čovjek, čovjek od javnog ugleda! Ako vi ostanete u kontaktu sa mnom, ne bi li to bilo ponižavajuće za mog sina? Zato me ubuduće više ne tražite!” Čim izgovore te riječi, samo odgovorite: „Budući da je to tvoj stav, razumijemo. Onda ti želimo sreću i radost!” U tom trenutku, ako kažete ijednu riječ više, ispast ćete glupi i jadni. Jedina je ispravna stvar odmah otići. Nikada ne pokušavajte na silu uvjeravati bezvjernike – to je samo glupo ponašanje. Razumijete li? (Da.) Koliko neki ljudi mogu biti glupi? Kažu: „Sin te osobe je imućan čovjek, bogataš sa statusom u društvu. Čak je povezan s vladinim dužnosnicima. Ako ih uvjerimo da nastave vjerovati u Boga, njihova bi obitelj mogla čak i ugošćavati braću i sestre!” Kako zvuči ta ideja? Ako o tome razmišljate iz perspektive vođenja računa o radu crkve, o braći i sestrama i uzimajući u obzir sigurnost, to je savršeno prikladno. Ali moraš vidjeti vjeruju li oni iskreno u Boga. Ako nisu voljni vjerovati u Boga i ne vole biti u kontaktu s braćom i sestrama, a ti ih i dalje želiš uvjeriti da vjeruju u Boga, nije li to glupo? Ne činite stvari koje pokazuju nedostatak samopoštovanja. Imamo Božju zaštitu i Božje usmjeravanje u vjerovanju u Boga. Bez obzira na to u kakvom okruženju živimo, sve je pod Božjom suverenošću i Njegovim uređenjima. Bez obzira na to kakvu patnju podnosimo, trebali bismo živjeti s dostojanstvom. Neki ljudi čak zavide toj osobi koja je napustila Božju kuću, govoreći da je sposobna – je li to gledište ispravno? Kako bismo trebali gledati na tu stvar? Jednom kad su se uselili u veliku kuću, prestali su vjerovati u Boga. U društvu imaju status i položaj, i u svom srcu preziru braću i sestre, gledajući na njih kao na ljude na dnu društva koji nisu dostojni interakcije s njima. Dakle, trebali bismo imati samosvijest i ne pokušavati uspostaviti veze s takvim ljudima ili im se ulizivati, zar ne? (Da.)

Što se tiče onih koji su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku, bez obzira na to jesu li bezvjernici ili samo besposličari, vjeruju li u Boga da bi dobili blagoslove ili izbjegli nesreće – bez obzira na situaciju – sve dok su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku, a nakon odlaska osjećaju odbojnost kad im se braća i sestre obrate, a još više odbojnosti prema pomoći i podršci braće i sestara, pokazujući neprijateljstvo prema svakome tko s njima razgovara u zajedništvu o istini, nema potrebe obraćati ikakvu pažnju na takve ljude. Ako se otkriju bezvjernici ove vrste, treba ih pravovremeno razotkriti i ukloniti. Neki ljudi možda ne vole istinu, ali vole biti dobri ljudi i uživaju živjeti zajedno s braćom i sestrama; to ih čini sretnima, a povrh toga izbjegavaju da se s njima loše postupa. U svom srcu znaju da vjeruju u istinitog Boga i voljni su marljivo služiti. Ako zaista imaju takav stav, mislite li da bi im trebalo dopustiti da nastave obavljati svoju dužnost? (Da.) Ako su voljni služiti i ne ometaju niti prekidaju, onda mogu nastaviti služiti. Ali ako jednog dana više ne budu voljni služiti i požele napustiti Božju kuću, govoreći: „Idem se okušati u svijetu. Neću više vjerovati u boga s vama. Ovdje nije zabavno, a ponekad kad sam površan u obavljanju svoje dužnosti, budem orezan. Stvarno je teško ovdje; želim otići” – treba li takvu osobu nagovarati da ostane? (Ne.) Možemo im samo postaviti jedno pitanje: „Jesi li dobro razmislio?” Ako kažu: „Dugo sam razmišljao o tome”, ti možeš reći: „Onda ti želimo sve najbolje. Čuvaj se i zbogom!” Je li ovakav pristup u redu? (Da.) Što mislite, kakva je to vrsta ljudi? Oni su ona vrsta koja misli da je iznad običnog i koja prezire svijet i njegove običaje, često recitirajući stihove poznatih ljudi, poput: „Mašem rukavom, ne odnoseći ni pramen oblaka.” Misle da se održavaju čistima i da se ne uklapaju u ovaj svijet, te žele pronaći neku utjehu kroz vjerovanje u Boga. Uvijek sebe vide kao nekog izvanrednog, ali u stvarnosti, oni su najobičniji od ljudi, žive samo za jelo, piće i zabavu. Nemaju stvarnih misli i nemaju stvarnih težnji. Sebe vide kao nekog uzvišenog, kao da nitko ne može razumjeti njihove misli ili se mjeriti s njihovim načinom razmišljanja. Smatraju da je njihov vlastiti mentalni horizont viši od prosječne osobe, govoreći stvari poput: „Svi ste vi obični ljudi, ali pogledajte mene – ja sam drugačiji. Ako me pitaš odakle sam, reći ću ti da je moja domovina daleko.” Jesu li ti rekli odakle su? Znaš li ti gdje je to takozvano „daleko” mjesto? Ljudi koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku upravo su takva vrsta. Osjećaju da ih nijedno mjesto ne može zadovoljiti i uvijek razmišljaju o nekim nerealnim, nejasnim, iluzornim stvarima. Ne usredotočuju se na stvarnost i ne razumiju o čemu se radi u ljudskom životu ili koji put bi ljudi trebali odabrati. Ne razumiju te stvari – oni su samo čudaci. Ako je osoba ove vrste odlučila napustiti crkvu i kaže da je o tome dugo razmišljala, onda je nema potrebe nagovarati da ostane. Ne recite ni riječ više – samo ih isključite, i to je to. Ovako treba postupati s takvim ljudima; to je u skladu s načelima ophođenja s ljudima. Time se završava razgovor u zajedništvu o onima koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku.

J. Kolebati se

Deseto je očitovanje: „Kolebati se.” Koja specifična očitovanja iskazuju ljudi koji se kolebaju? Kao prvo, najveće sumnje koje ti ljudi imaju u vezi s vjerovanjem u Boga jesu: „Postoji li bog doista? Postoji li duhovno kraljevstvo? Postoji li pakao? Jesu li ove riječi koje je izgovorio bog istina? Ljudi kažu da je ova osoba utjelovljeni bog, ali ja nisam vidio nijedan aspekt zbog kojeg bi on izgledao kao utjelovljeni bog! Pa, gdje je točno duh božji? Postoji li bog doista ili ne?” Oni nikada ne mogu jasno razriješiti ta pitanja. Vide da mnogo ljudi vjeruje u Boga i misle: „Bog mora postojati. On vjerojatno postoji. Nadam se da postoji. Vjerovanje u boga mi ionako nije nanijelo nikakav gubitak; nitko se nije loše ophodio prema meni. Čuo sam da obavljanje dužnosti može donijeti blagoslove i dobro odredište te da neću umrijeti u budućnosti. Pa pretpostavljam da ću samo slijediti i vjerovati.” Nakon što vjeruju neko vrijeme, vide da neki ljudi nailaze na kušnje i nevolje, pa počinju razmišljati: „Zar vjerovanje u boga ne bi trebalo donijeti blagoslove? Neki su se ljudi teško razboljeli i umrli, neke je uhitio i na smrt progonio veliki crveni zmaj, a drugi su se razboljeli ili su se njihovim obiteljima dogodile nesreće dok su obavljali dužnost. Zašto ih bog nije zaštitio? Dakle, postoji li bog doista ili ne? Ako postoji, te se stvari ne bi smjele događati!” Neki dobronamjerni ljudi s njima razgovaraju o istini, govoreći: „Bog ima suverenost nad svim stvarima, a sudbine ljudi orkestrirane su Božjom rukom. Ljudi bi trebali prihvatiti te stvari od Boga i prepustiti se Božjoj orkestraciji. Sve što Bog čini je dobro.” Na to ovi kolebljivi pojedinci kažu: „Ne vidim što je tu dobro! Patiti u nesrećama – je li to dobro? Teško se razboljeti ili dobiti neizlječivu bolest – je li to dobro? Biti mrtav je još gore. Postoji li bog ili ne? Ne znam.” Uvijek su ispunjeni sumnjama u Boga. Kad vide da mnogi ljudi obavljaju dužnost, da se rad Božje kuće sve više širi i da crkva iz dana u dan cvjeta, osjećaju da Bog mora postojati. Osobito kad čuju braću i sestre kako svjedoče o znamenjima i čudima koje je Bog pokazao i o milosti koju su primili od Boga, ti kolebljivi pojedinci još snažnije osjećaju: „Bog definitivno postoji! Iako ljudi ne mogu vidjeti duh božji, riječi koje je izgovorio utjelovljeni bog ljudi su čuli, a i ja sam čuo toliko ljudi kako razgovaraju u zajedništvu o božjim riječima i doživljavaju božje riječi. Dakle, bog definitivno mora postojati!” Kad crkva cvjeta, kad joj sve ide glatko, kad napreduje i kad se crkveni rad sve više širi, a osobito kad braća i sestre iskuse neke posebne okolnosti i posebne stvari i kroz njih vide Božju zaštitu, suverenost i vodstvo, osjećaju da Bog postoji i da je Bog uistinu dobar. Međutim, nakon nekog vremena mogu doživjeti frustracije i teška razdoblja, neki mogu doživjeti neuspjehe i zastoje, ili Božja kuća može ukloniti dio ljudi; te stvari, osobito posljednja, uvelike su u suprotnosti s njihovim predodžbama i izvan njihovih očekivanja. Oni osjećaju: „Ako bog postoji, kako su se te stvari mogle dogoditi? Nisu se smjele dogoditi! Normalno je da se te stvari događaju među nevjernicima, ali kako su se mogle dogoditi i u božjoj kući? Ako bog postoji, trebao bi riješiti te stvari i spriječiti da se dogode, jer on je svemoguć, ima autoritet i ima moć! Postoji li bog doista ili ne? Ljudi ne mogu vidjeti božji duh. Što se tiče riječi koje je izgovorio utjelovljeni bog, svi ljudi kažu da su one istina, put i da mogu biti život ljudi. Ali zašto ja ne osjećam da su one istina? Toliko dugo slušam propovijedi, ali moj se život uopće nije promijenio! Toliko sam patio – što sam dobio?” Počinju sumnjati u Boga, a njihov entuzijazam za obavljanje dužnosti se smanjuje i hladi. Tada razmišljaju o napuštanju Božje kuće kako bi otišli raditi i zaraditi novac za pristojan život – te se misli aktivno počinju javljati. Misle u sebi: „Ako bog u kojeg vjerujem nije istiniti bog, onda će to što nisam radio ili zarađivao novac svih ovih godina dok sam vjerovao u boga biti tako velik gubitak! Ne, takvo razmišljanje je pogrešno. I dalje moram pravilno vjerovati. Čuo sam ljude kako govore da će čitanje više božjih riječi omogućiti čovjeku da razumije istinu, riješi sve probleme i više ne bude slab. Ali ja sam čitao božje riječi i još uvijek nisam razumio istinu. Zašto se još uvijek osjećam negativno? Zašto uvijek osjećam kao da nemam energije za obavljanje dužnosti? Bog ne djeluje u meni! Imam toliko poteškoća, ali bog mi nije otvorio izlaz. Pa, postoji li bog doista ili ne? Ako je ovo istiniti put, bog bi ljude koji obavljaju dužnost trebao blagosloviti spokojem, glatkim odvijanjem stvari i normalnošću. Pa zašto još uvijek postoje tako velike poteškoće u propovijedanju evanđelja i obavljanju dužnosti? Iako znam da je vjerski svijet zaostao i da vjerovanje u Svemogućeg Boga znači ulazak u Doba kraljevstva, zašto nisam vidio kako Duh Sveti djeluje?” Kakvi su to ljudi? To su ljudi bez duhovnog razumijevanja. Bez obzira na to koliko se u zajedništvu razgovaralo o istini, oni ne mogu shvatiti njezino značenje. Uvijek gledaju na stvari na temelju svojih predodžbi i uobrazilja i neprestano su ispunjeni sumnjama u Boga. Kako bi takva osoba uopće mogla razumjeti istinu? Neki ljudi vide da je propovijedanje evanđelja prilično teško, pa misle: „Da je ovo istiniti put, Duh Sveti bi silno djelovao. Kamo god bi braća i sestre išli propovijedati evanđelje, išlo bi glatko i bez prepreka. Štoviše, i vladini dužnosnici bi također počeli vjerovati i svemu bi dali zeleno svjetlo. To bi uistinu bilo djelo istinitog boga. Ali sada, gledajući činjenice, to uopće nije tako. Ne samo da predsjednici i dužnosnici u raznim zemljama diljem svijeta ne vjeruju u boga, nego ni ne podržavaju vjerovanje u boga. U nekim zemljama vlade čak progone vjernike i sprječavaju ljude da vjeruju u boga. Pa, je li bog u kojeg vjerujemo doista istiniti bog? Ne znam; teško je reći.” U njihovom srcu uvijek postoji ogroman upitnik. Svaki put kad čuju neku vijest, to im se čini kao „potres” čiji utjecaj nije ni velik ni neprimjetan, što ih navodi na kolebanje. Neki ljudi kažu: „Kolebaju li se stalno zato što vjeruju u Boga samo kratko vrijeme?” To nije slučaj – neki ljudi vjeruju tri godine, pet godina ili čak više od deset godina. Smatra li se to kratkim vremenom? Da je netko vjerovao tri ili pet godina tijekom djela Doba milosti, to se ne bi smatralo dugim razdobljem, jer nije čuo Božje izjave i riječi u posljednjim danima; razumio je samo malo biblijskog znanja i duhovnih teorija iz Biblije i iz propovijedi ljudi. To je odveć premalo da bi se išta zadobilo. Drugačije je kad netko prihvati djelo ove sadašnje etape – sve dok obavlja svoju dužnost i slijedi Boga tri godine, ono što iskusi, razumije i zadobije nadmašuje ono što je netko mogao zadobiti vjerujući u Gospodina dvadeset ili trideset godina, ili čak cijeli život, u Dobu milosti. Ali ti ljudi koji se kolebaju, čak i nakon što vjeruju tri, pet ili čak više od deset godina, još uvijek ne mogu utvrditi je li ovu etapu djela izvršio Bog ili ne, pa čak i sumnjaju u postojanje Boga. Bi li rekao da su takvi ljudi vrlo problematični? Imaju li sposobnost razumijevanja istine? (Ne.) Imaju li način razmišljanja normalne ljudskosti? (Ne.) Oni nisu u stanju razumjeti istinu. Bez obzira na to kakva se situacija pojavi u crkvi, to ih uvijek može navesti na kolebanje – upitnik u njihovom srcu neprestano im izaziva „potrese”. Ako antikristi izazovu ometanja u crkvi i neki ljudi budu zaluđeni, ili ako netko koga idoliziraju učini nešto što nisu očekivali – poput krađe prinosa ili upuštanja u razvratne aktivnosti – i bude uklonjen, to uzrokuje kolebanje u njihovom srcu i oni počinju sumnjati u Boga: „Nije li ovo tijek božjeg djela? Kako su se onda takve bezakone stvari mogle dogoditi u crkvi? Kako je bog mogao dopustiti pojavu antikrista i zlih ljudi? Je li ovo doista istiniti put?” Sve što se dogodi u crkvi, a što je u suprotnosti s njihovim predodžbama, navodi ih da razviju sumnje i počnu preispitivati je li ovo istiniti put, je li to Božje djelo i postoji li Bog doista. Oni jednostavno ne tragaju za istinom kako bi ispravno sagledali stvar. Već je samo to dovoljno da se dokaže da od početka do kraja oni u osnovi nikada nisu vjerovali da je ovu etapu djela izvršio Bog. Od početka do kraja, nikada nisu znali što je istina, niti zašto Bog izražava istinu. Bog je izgovorio toliko riječi i izvršio toliko djela – sve je to Božje djelo. Toliko je ljudi to potvrdilo i postalo sigurno u to, ali oni odbijaju gledati na stvari na temelju toga. Uvijek koriste ljudska stanovišta i ljudsko razmišljanje za donošenje sudova – previše vjeruju u sebe. Kad se u crkvenom radu ili u crkvenom životu pojave neki propusti ili odstupanja, ili kad vlada potiskuje i progoni crkvu, oni ponovno počinju sumnjati: „Je li ovo doista istiniti put?” Kad se u crkvi pojave antikristi i lažni starješine, oni također počinju sumnjati. Kažu: „Pogledajte one pastore i starješine u vjerskim crkvama – oni uistinu vole gospodina i u njihovim crkvama nema nikakvih incidenata s antikristima. E to je istiniti put. Ako je ovo ovdje istiniti put, zašto se ove stvari još uvijek događaju?” Tako oni uspoređuju. A kako neki drugi glupani uspoređuju? Kažu: „Pogledajte one ljude koji vjeruju u boga u Domoljubnoj crkvi triju samostalnosti – oni imaju odobrenje države, a država im čak izdaje potvrde i dodjeljuje im zemljište za izgradnju crkava. Sve je to legitimno i zakonito. Imate li vi javnu crkvu? Jesu li vaše crkve registrirane? Država čak dodjeljuje pastore crkvama triju samostalnosti, a ti pastori imaju licence. Imaju li vaši starješine i djelatnici licence? Država vam ne dopušta da vjerujete u boga; uhićuje vas i progoni. Vi nemate čak ni stalno mjesto za okupljanja; vi se uvijek okupljate u tajnosti. Je li ovo doista istiniti put? Da je ovo istiniti put, zašto biste se uvijek okupljali i obavljali svoju dužnost na tako tajan način?” Oni ne mogu prozrijeti čak ni tu stvar. Svaka situacija može ih navesti na kolebanje i razvijanje sumnji u Boga. Recite Mi, može li takva osoba ostati postojana? (Ne.) Iako izvana nije napustila crkvu, u srcu je na rubu opasnosti. Nikada ne može biti sigurna u Božje djelo i istine koje je Bog izrazio, i uvijek napola vjeruje, a napola sumnja; to joj onemogućuje da ima istinsku vjeru. Ne može vidjeti da su svi progoni, potiskivanja i uhićenja koji su se dogodili tijekom ovih godina Božjeg djela bili pod Božjom suverenošću i da sve potpada pod Božje orkestracije i aranžmane. Stoga ima predodžbe i u stanju je preispitivati može li Bog imati suverenost nad svim stvarima. Uvijek vjeruje da sav rad u Božjoj kući obavljaju ljudi te ne može vidjeti ni najmanji znak Božjih djela. Nije li ona bezvjernik? Ako je takva osoba tek počela vjerovati prije šest mjeseci ili godinu dana i nije jasno shvatila razne istine, razumljivo je da sumnja i koleba se kad vidi stvari koje su u suprotnosti s njezinim predodžbama. Ali neki ljudi vjeruju u Boga nekoliko godina, poslušali su mnoštvo propovijedi i s njima se razgovaralo u zajedništvu o istini kad su nailazili na poteškoće. U to su vrijeme doktrinarno razumjeli ono što su čuli. Međutim, nakon toga, kad se ponovno suoče sa stvarima, i dalje preispituju Boga i Božje djelo. To pokazuje da takvi ljudi nemaju sposobnost razumijevanja istine, nedostaje im razmišljanje normalne ljudskosti i ne ispunjavaju mjerilo da budu ljudi.

Što se tiče ljudskosti, ti se ljudi ne ubrajaju u zle ljude, ali su doista problematična vrsta ljudi, jer im nedostaje sposobnost razumijevanja istine i nemaju razmišljanje normalne ljudskosti. Što je najvažnije, ne mogu čak ni potvrditi mnoge istine koje je Bog izrazio, niti znaju jesu li te riječi istina, ili jesu li one Božji izraz i Božje djelo. Sudeći po njihovoj sposobnosti razumijevanja, kakvi su to ljudi? Ispravno je reći da su bezvjernici, a ispravno je reći i da su smeteni ljudi. Iako ljudi te vrste nisu počinili nikakvo očito zlo i ne kvalificiraju se kao zli ljudi, budući da su do te mjere smeteni i mogu učiniti mnoge stvari koje prekidaju i ometaju, nisu li oni beskorisni ljudi? (Da.) Bez obzira na to koliko dugo vjeruju u Boga ili koliko su propovijedi slušali, nikada ne mogu razumjeti istinu. Ne mogu čak ni potvrditi postojanje Boga ili Božju suverenost. Kakav je to kov? Ti ljudi nemaju apsolutno nikakvu sposobnost razumijevanja istine. Oni su ljudi vrlo lošeg kova; ili bi se moglo reći da uopće nemaju kova – oni su bez mozga i beskorisni su. Recite Mi, kakvu dužnost beskorisni ljudi mogu obavljati? (Ne mogu obavljati nikakvu dužnost.) Ne mogu obavljati nikakvu dužnost i uvijek su sumnjičavi i kolebljivi. Dakle, kako bi se trebalo postupati s takvim ljudima? Najprikladniji način postupanja s takvim ljudima je ne dopustiti im da obavljaju ikakvu dužnost. Čak i ako zatraže da obavljaju dužnost, ne bi im se smjelo dopustiti. Zašto ne? Zato što jednom kad takvi ljudi počnu obavljati dužnost, osobito kad su podnijeli teškoće i platili neku cijenu, prije ili kasnije htjeti će svoditi račune s Božjom kućom. Ako budu uhićeni ili se suoče s prirodnim nesrećama ili nesrećama koje je uzrokovao čovjek, požalit će što su se dali za Boga; gorko će se žaliti i širiti primjedbe poput: „Toliko sam propatio za crkveni rad i za obavljanje svoje dužnosti. Toliko sam manje hrane jeo, toliko sam manje spavao i toliko sam manje novca zaradio. Da nisam obavljao dužnost, mogao sam staviti novac koji sam zaradio u banku i on bi donosio kamate! Preuzeo sam toliko rizika – koliko vrijedi svaki sat rizika? Kolika je naknada za rad?” Pokušat će svoditi financijske račune s Božjom kućom i čak će prijetiti da će, ako ih Božja kuća ne obešteti, prijaviti Božju kuću. Ne bi li dopuštanje takvim ljudima da obavljaju dužnost donijelo beskrajne nevolje? Ophođenje s takvim niskim pojedincima dovest će do upetljanosti koju je nemoguće razriješiti. Bez obzira na to koliko stvari obave za crkvu, u srcu vode malu bilježnicu, jasno bilježeći svaki pojedini račun. Što god činili za crkvu, nikada to ne čine dragovoljno. Budući da nisu voljni, žele svoditi račune. Zašto je to tako? Zato što u svom srcu ne priznaju postojanje Boga niti vjeruju u postojanje Boga. Ne priznaju da su Božje riječi istina niti da Božje djelo može spasiti ljude. Dakle, kakva bi nagrada bila potrebna da se osjećaju zadovoljnima nakon što su platili malu cijenu, malo patili, obavili neku dužnost i utrošili nešto ljudskih i materijalnih resursa za takozvanog boga kojeg zamišljaju u svojoj glavi? Da ne dobiju ništa zauzvrat, bi li bili zadovoljni? Ako jednog dana shvate da su uklonjeni jer nisu težili istini, kakve će biti posljedice? Mislit će da ih je Božja kuća prevarila, da su ih starješine i djelatnici prevarili, te da su držani u neznanju i postali žrtve prijevare. Tada će htjeti svoditi račune s Božjom kućom i zahtijevati odštetu, beskrajno otežući stvari. Misliš li da bi se Božja kuća htjela uplesti s takvom osobom? Božja kuća apsolutno neće učiniti nešto tako glupo! Božji izabrani narod obavlja svoju dužnost kako bi ispunio odgovornost stvorenih bića – to je u potpunosti njihov vlastiti izbor, nešto što su voljni učiniti. Božja kuća nikada nikoga ne sili niti primorava. Ali jednom kad bezvjernici počnu obavljati dužnost, samo je pitanje vremena kad će nastati nevolja. Kad su loše raspoloženi, sigurno će početi gunđati i žaliti se, govoreći drugima: „Svi ste govorili tako lijepo i prevarili me, govoreći da će mi vjerovanje u boga omogućiti da zadobijem istinu i vječni život. Ali nitko od vas nije spomenuo da će u crkvi biti antikrista koji zaluđuju ljude, zlih ljudi koji prekidaju i ometaju crkveni rad, ili da će crkva uklanjati ili izbacivati ljude. Nikada mi niste rekli da će se išta od ovoga dogoditi u crkvi!” Mogu se čak okrenuti i optužiti te, govoreći: „Nikada mi nisi jasno objasnio te stvari. Ja sam samo slijedio za tobom u vjerovanju u boga i obavljanju svoje dužnosti. Kao rezultat toga, sada nemam nikakve izglede u svijetu; spriječio si me da zaradim velik novac. Moraš mi nadoknaditi gubitke!” Nije li ti odvratno kad počnu svoditi račune s tobom? Bi li bio voljan uplesti se s njima? (Ne.) Tko bi uopće mogao takvim ljudima razjasniti stvari? Oni ne prihvaćaju istinu, ne mogu vidjeti postojanje Boga i ne mogu osjetiti postojanje Boga kroz svoja iskustva. Recite Mi, tko bi im mogao tu činjenicu utuviti u glavu? Nitko ne bi mogao. Oni nemaju sposobnosti za prihvaćanje istine, pa bi im traženje od njih da teže istini znatno otežalo stvari, dovelo bi ih u težak položaj – činiti to jednostavno je nerealistički. Oni vjeruju u Boga samo da bi primili blagoslove. Čim obave i najmanju dužnost, zahtijevaju nagradu. Ako ne dobiju ono što žele, počnu sipati uvrede: „Prevaren sam i izigran! Svi ste vi prevaranti!” Recite Mi, biste li vi htjeli trpjeti to vrijeđanje? (Ne.) Tko ih je prevario? Nije li to zato što oni sami imaju ambicije i želje i žele primiti blagoslove? Nisu li vjerovali u Boga upravo da bi primili blagoslove? Sada nisu primili blagoslove, ali nije li to zato što ne teže istini? Nije li to njihov vlastiti problem? Oni čak ni ne vjeruju u Boga, a ipak žele primiti blagoslove od Boga – kako bi moglo biti tako lako primiti blagoslove? Nisu li im te stvari bile jasno objašnjene mnogo prije nego što su počeli obavljati dužnost? (Da.) Ali možeš li s njima razgovarati razumno? Ne možeš – oni će samo reći da si ih prevario. Recite Mi, tko u Božjoj kući, bez obzira na to koliko dugo braća i sestre vjeruju u Boga, ne obavlja dužnost dobrovoljno? Iako postoje rijetki slučajevi u kojima djeca ne vjeruju u Boga pa ih roditelji ili rodbina uvlače u vjerovanje i obavljanje dužnosti, takvih je ipak vrlo malo. Čak i ako te roditelji uvuku u to, to je za tvoje vlastito dobro – to bi trebao razumjeti. Ali to te uvlači tvoja obitelj – braća i sestre iz Božje kuće te ne uvlače niti te sile. Vjerovanje u Boga i obavljanje dužnosti potpuno su dobrovoljni. Trenutačno, svatko tko želi otići, može to učiniti; vrata Božje kuće uvijek su otvorena. Međutim, jednom kad odeš, povratak neće biti tako lak. Oni koji obavljaju dužnost s punim radnim vremenom u Božjoj kući pažljivo su odabrani – ne prihvaća se bilo tko. Postoje zahtijevana mjerila i načela, i samo oni koji ispunjavaju kvalifikacije mogu ostati u crkvi s punim radnim vremenom. Ljudi koji se kolebaju misle: „Niste mi jasno objasnili tako važnu stvar. U to sam vrijeme obavljao dužnost samo zato što sam bio smeten.” Što nije bilo jasno objašnjeno? Braća i sestre svakodnevno razgovaraju u zajedništvu o istini dok obavljaju dužnost – ako ti ljudi nisu razumjeli, to je zato što su smeteni i slijepi. Za to ne mogu kriviti nikoga drugog. Ali oni neće s tobom o tome razgovarati razumno; oni samo osjećaju da su pretrpjeli ogroman gubitak i žele svoditi račune i raspravljati se s Božjom kućom. Nisu li takvi ljudi nerazumni i krajnje odvratni? Dakle, jednom kad spoznate pravo lice takvih ljudi i jasno vidite da su smeteni, potpuno beskorisni, da ne mogu obavljati nikakvu dužnost i da su neprestano usredotočeni na primanje blagoslova, srca ispunjenog mislima o stjecanju blagoslova, te da sve što znaju jest da obavljanje dužnosti može donijeti blagoslove, spasenje, ulazak u kraljevstvo i besmrtnost, i znaju samo tih nekoliko fraza ne razumijevajući ništa drugo – ne znajući što je istina, kako primjenjivati istinu ili kako se pokoriti Bogu – može li im se onda, čak i ako žele obavljati dužnost ili zatraže da obavljaju dužnost, dodijeliti dužnost? (Ne.)

Ljudi koji se kolebaju, zapravo, čak i kad je sve u redu, nose sumnje i uvijek promatraju. Čim se susretnu s progonstvom i uhićenjima, počinju se kolebati. To pokazuje da u svojoj uobičajenoj vjeri u Boga nemaju istinsku vjeru. Kad nastanu određene okolnosti, oni se razotkriju. To pokazuje da nikada nisu bili sigurni u Božje djelo te da su uvijek sumnjali i promatrali. Zašto nisu napustili crkvu? Misle: „Vjerujem u Boga toliko godina i pretrpio sam toliko teškoća. Ako sada odem, a da nisam stekao nikakve koristi, ne bi li to bio gubitak? Ne bi li sva ta patnja bila uzaludna?” To je ono što oni misle. Možda misliš da su oni sigurni, da imaju vjere, da razumiju istinu, ali zapravo, nije tako. Oni i dalje sumnjaju, i dalje promatraju. U svom srcu, oni samo žele vidjeti napreduje li rad Božje kuće uistinu, donosi li svaki segment rada plod i je li imao velik utjecaj na svijet. Ono što posebno žele znati su sljedeće stvari: kako napreduje širenje evanđelja od strane crkava u raznim zemljama? Ima li velike razmjere i utjecaj? Je li ova vjera međunarodno priznata? Jesu li neke poznate osobe ili utjecajne ličnosti prihvatile ovu etapu djela? Je li Crkva Svemogućeg Boga priznata ili odobrena od strane Ujedinjenih naroda? Ima li podršku vlada raznih zemalja? Jesu li braći i sestrama u raznim zemljama odobreni zahtjevi za politički azil? To su stvari koje takve ljude uvijek brinu i to je jasno očitovanje njihovog kolebanja. Čim vide da je Božja kuća ojačala i da se rad na evanđelju proširio, osjećaju se sretnima što nisu napustili Božju kuću i više ne sumnjaju u Boga. Ali čim vide da se rad Božje kuće ometa, opstruira ili da trpi štetu, da je i obavljanje dužnosti braće i sestara pogođeno te da svijet isključuje i osporava crkvu, počinju razmišljati o napuštanju Božje kuće. Uvijek se pitaju: „Je li Bog doista suveren nad svim ovim? Zašto ne mogu vidjeti Božju svemoć? Jesu li Božje riječi doista istina?” Oni nikada ne mogu prozrijeti te stvari i neprestano ih preispituju jer nemaju duhovno razumijevanje i ne mogu shvatiti Božje riječi. Bez obzira na to koliko propovijedi čuju, ne mogu donijeti zaključak ni o čemu od toga. Kao rezultat toga, uvijek se raspituju, želeći da mogu imati uši koje čuju stvari koje su iznimno daleko i oči koje vide tisuću milja daleko, kako bi mogli znati i dobiti vijesti o onome što se događa daleko. Tada bi mogli rano odlučiti trebaju li ostati ili otići. Nisu li takvi ljudi glupi? (Da.) Ne žive li ljudi ove vrste iscrpljujućim životom? (Da.) Oni nemaju razmišljanje normalne ljudskosti niti razumiju istinu. Što se više stvari događa, to postaju zbunjeniji i smeteniji. Ne znaju kako razlučiti te stvari ili kako ih okarakterizirati; i sigurno ne znaju kako razlučiti ispravno od pogrešnog u tim stvarima ili izvući pouke iz njih, a zatim pronaći načela primjene unutar Božje riječi. Ne znaju kako činiti te stvari. Pa što onda čine? Na primjer, kad se u crkvi pojave antikristi i zli ljudi i zalude ljude, počinju se pitati: „Tko je u pravu, a tko u krivu? Je li ovaj put doista istinit? Hoću li biti blagoslovljen ako nastavim vjerovati do kraja? Obavljam svoju dužnost već nekoliko godina – je li se ova patnja isplatila? Trebam li nastaviti obavljati svoju dužnost?” Sve razmatraju iz perspektive vlastitih interesa i ne mogu razumjeti ništa od ljudi, događaja i stvari pred sobom, djelujući vrlo nespretno. Nedostaju im ispravne misli i gledišta i žele stajati po strani promatrajući, gledajući kako će se stvari odvijati. Gledajući ih, osjećaš da su ujedno i sažaljenja vrijedni i smiješni. Kad se ništa ne događa, ponašaju se sasvim normalno, ali čim se dogodi nešto veliko, ne znaju s kojeg bi stajališta trebali gledati na tu stvar, a stvari koje govore odražavaju misli i gledišta nevjernika. Nakon što se sve završi, ne može se vidjeti što su iz toga zadobili. Nisu li takvi ljudi vrlo glupi? (Da.) Upravo se tako ponašaju glupi ljudi. Dakle, koja su načela za postupanje s ljudima ove vrste? Na temelju njihovih očitovanja, ne mogu se smatrati izuzetno podmuklim i opakim ljudima. Međutim, imaju jednu kobnu manu, a to je da ti ljudi nemaju misli, nemaju dušu i ne mogu ništa prozrijeti. Što god se događa oko njih, ostavlja ih u nedoumici, da ne znaju kome vjerovati, na koga se osloniti, kako gledati na problem ili odakle početi s njegovim rješavanjem – jednostavno su u stanju panike. Nakon panike, mogu razviti sumnje ili se mogu privremeno smiriti, ali njihovo stalno kolebanje ostaje nepromijenjeno. S obzirom na njihova očitovanja, budući da se ne mogu svrstati u zle ljude, ako su trenutno u stanju obavljati poneku dužnost i voljni su služiti, može im se dopustiti da nastave obavljati svoju dužnost. Međutim, to se temelji na pretpostavci da njihova dužnost donosi barem neke rezultate. Ako svoju dužnost obavljaju bez ikakvog prihvaćanja istine i uvijek su površni i nemarni, onda ih treba poslati kući. Ako su, međutim, voljni ispraviti svoje pogreške, onda im treba dopustiti da ostanu u Božjoj kući i nastave obavljati svoju dužnost. Treba im dodijeliti dužnost za koju su prikladni. Ako nisu u stanju obavljati nikakvu dužnost i jednostavno su beskorisni, onda ih treba poslati na neko mjesto koje im odgovara. U ovom slučaju, to više ne može ovisiti o tome jesu li spremni i voljni služiti. Nije li ovakav način postupanja jednostavan? (Da.)

Možete li vi razlučiti ljude koji se kolebaju? Ima li takvih ljudi oko vas? Neki su ljudi u prošlosti bili uklonjeni iz crkve. Pretpostavimo da jedan od njih kaže ovo: „Promijenio sam se nabolje. Više se ne kolebam. Prije sam se uvijek kolebao kad je u pitanju istiniti put jer, kad je Božja kuća tek započinjala svoj rad u inozemstvu, stvari su bile stvarno teške. U to je vrijeme braći i sestrama u crkvi bilo vrlo teško propovijedati evanđelje, a malo je ljudi u inozemstvu prihvaćalo istiniti put. Osim toga, činilo se da nema nikakvih izgleda za širenje rada na evanđelju. Stoga sam tada uvijek sumnjao u Božje djelo. Sada kad vidim da se rad na evanđelju Božje kuće širi, razni segmenti rada se poboljšavaju i donose rezultate, a crkve u raznim zemljama sve više cvjetaju, više nemam sumnji niti se kolebam. Molim vas, dopustite mi da obavljam svoju dužnost. Ne svrstavajte me u redove onih koji su uklonjeni ili izbačeni!” Bi li bilo u redu dati takvoj osobi priliku? (Ne.) Zašto ne? (Njegove su riječi lažne. On se samo želi ponovno priključiti crkvi jer vidi da se rad Božje kuće širi i da je ojačao. Ali kad god se dogodi nešto što je protivno njegovim predodžbama, ponovno će se kolebati.) Jeste li prozreli ovu stvar? (Da.) Neki su ljudi rođeni kolebljivci. Danas vjetar puše u jednom smjeru i oni slijede taj smjer; sutra puše u drugom i oni slijede taj – čak i kad nema vjetra, oni se i dalje sami kolebaju. Takvi ljudi ne posjeduju sposobnost razmišljanja koju bi normalan čovjek trebao imati, pa ne ispunjavaju mjerilo da budu ljudi. Je li to točno? (Da.) Ako netko ima sposobnost razmišljanja normalnog čovjeka i posjeduje sposobnost shvaćanja koju bi ljudi trebali imati, vidio bi da je Bog izrazio toliko istina i mogao bi potvrditi da je ovo Božje djelo. Štoviše, toliko je ljudi koji vjeruju u Boga – oni svakodnevno vide Božje djelo i djelo Duha Svetoga, kao i čudesna djela Božja; njihova vjera jača, a njihova energija u obavljanju dužnosti raste. Jesu li to stvari koje se mogu postići radom čovjeka? Oni koji ne posjeduju sposobnost razmišljanja čovjeka, bez obzira na to koliko im jasno objasniš te stvari, ne mogu potvrditi da je ovo Božje djelo. Nedostaje im sposobnost da donesu taj sud. Bez obzira na to koliko je veliko djelo koje Bog sada obavlja, koliko On govori, koliko Ga ljudi slijedi, koliko je ljudi sigurno da je ovo Božje djelo, ili koliko je ljudi sigurno da sudbina čovječanstva potpada pod Božju suverenost i uređenja, te da je Bog Stvoritelj, ništa od toga za njih nije važno. Dakle, što je njima najvažnije? Trebaju osobno vidjeti Boga s neba kako im se ukazuje, a također trebaju vidjeti Boga kako otvara Svoja usta i govori, vidjeti Ga kako osobno stvara nebesa, zemlju i sve stvoreno, i osobno čini znamenja i čuda, a kad govori, Njegove bi riječi morale zvučati poput groma. Tek tada bi vjerovali u Boga. Oni su baš poput Tome – bez obzira na to koliko je riječi Gospodin Isus izgovorio, koliko je istine izrazio ili koliko je znamenja i čuda učinio za vrijeme Svojeg boravka na zemlji, ništa od toga Tomi nije bilo važno. Važno je bilo je li uskrsnuće Gospodina Isusa nakon smrti bilo stvarno ili ne. Kako je on to potvrdio? Zahtijevao je od Gospodina Isusa: „Pruži Svoje ruke i daj da vidim tragove čavala. Ako si Ti doista uskrsli Gospodin Isus, na Tvojim će rukama biti tragovi čavala i tada ću Te priznati kao Gospodina Isusa. Ako ne mogu osjetiti tragove čavala na Tvojim rukama, onda Te neću priznati kao Gospodina Isusa, niti ću Te priznati kao Boga.” Nije li bio glupan? (Da.) Ljudi poput ovoga vjeruju samo u činjenice koje mogu vidjeti vlastitim očima te u vlastite uobrazilje i rasuđivanje. Čak i ako čuju Božje riječi, iskuse Božje djelo i vide uspon, rast i procvat Božjeg djela, oni i dalje ne vjeruju da je to Božje djelo. Ne mogu vidjeti veliku silu Božju, ne mogu vidjeti autoritet Božji i ne mogu razlučiti snagu Božjih riječi niti rezultate koje one mogu postići u ljudima. Ne mogu vidjeti niti razlučiti ništa od toga. Nadaju se samo jednoj stvari: „Ti moraš govoriti s nebesa gromoglasnim glasom, izjavljujući da si Ti stvoritelj. Također trebaš činiti znamenja i čuda i osobno stvoriti nebesa, zemlju i sve stvoreno da pokažeš Svoju veliku silu. Tada ću vjerovati da si Ti Bog, priznat ću Te kao Boga.” Cijeni li Bog takvo priznanje? Cijeni li On takvu vjeru? (Ne.) Treba li Bogu tvoje priznanje da bi bio Bog? Treba li Mu tvoje odobravanje? Bog je izrazio toliko istina, toliko je ljudi prihvatilo Božje djelo i postoji toliko iskustvenih svjedočanstava – svjedočanstava koja nadmašuju ona bilo kojeg prethodnog naraštaja – a ti još uvijek ne možeš potvrditi jesu li to Božja pojava i djelo. Ne vjeruješ u činjenice koje je Bog već ostvario niti ih priznaješ, kao ni u ispunjenje Božjih obećanja. Dakle, kakva si ti to stvar? Ti čak nisi ni čovjek – ti si glupan! A još uvijek želiš primiti blagoslove od Boga – nema šanse! Ti samo sanjaš! Sumnjaš u Boga i poričeš Boga na svakom koraku, uvijek se želeći smijati nesreći Božje kuće. Nikada nisi priznao niti vjerovao u postojanje Boga, niti si ikada priznao Božje riječi i djelo, vjerovao u njega ili ga prihvatio. Stoga, Božja obećanja nemaju apsolutno nikakve veze s tobom i ti nećeš dobiti ništa. Neki ljudi kažu: „Ali oni i dalje obavljaju svoju dužnost. Kako ne bi ništa dobili?” Tada nam mora biti jasno koji je cilj zbog kojeg oni obavljaju svoju dužnost, za koga je obavljaju i koja načela slijede kad obavljaju svoju dužnost. Ako ne prihvaćaš Božje riječi, onda čak i ako obavljaš svoju dužnost, ti samo službuješ – to nije istinska pokornost. Bog ne priznaje to što činiš kao obavljanje dužnosti. U Božjim očima ti nisi ništa više od mrtve osobe bez duha. Mrtva osoba se još nada blagoslovima – nije li to samo pusta želja? To što uopće uspijevaš obaviti poneku dužnost, to je zato što te pokreće tvoja namjera da dobiješ blagoslove. A ti neprestano sumnjaš, uvijek iznutra sudiš Bogu, osuđuješ ga, poričeš, a također sudiš Božjim riječima i djelu i poričeš ih. To te čini Božjim neprijateljem. Može li osoba koja je neprijatelj Božji ispuniti mjerilo kao stvoreno biće? (Ne.) Ti se postavljaš kao neprijatelj Božji na svakom koraku, potajno promatrajući njega i Njegovo djelo iz sjene, potajno se buneći protiv Boga u svom srcu, sudeći Mu i osuđujući Ga, te sudeći Njegovim riječima i djelu i osuđujući ih. Ako ovo nije biti neprijatelj Božji, što je onda? Ovo znači otvoreno biti neprijatelj Božji. A ti nisi neprijatelj Božji unutar svijeta nevjernika – ti to činiš unutar Božje kuće. To je još više neoprostivo!

Ovi ljudi koji se kolebaju, bilo da gledamo bit njihove ljudskosti ili njihova očitovanja, ne prihvaćaju istinu i ne prihvaćaju Božje riječi i djelo. Brinu se samo o tome mogu li primiti blagoslove. Nikada nisu sigurni u Boga ili Njegovo djelo, uvijek promatraju iz pozadine, neprestano se kolebaju i sumnjaju. Slijede Boga dok promatraju, hodaju i zaustavljaju se, zaustavljaju se i hodaju. Ovi su ljudi prilično problematični! Pogotovo sada, kad crkva često uklanja ljude, oni su uvijek kao na iglama, misleći: „Stalno se kolebam. Možda će jednog dana netko to primijetiti i bit ću uklonjen iz crkve. Ne smijem dopustiti da moje unutarnje sumnje u Boga isplivaju na površinu. Ne smijem to nikome spomenuti.” Dakle, oni potajno promatraju iz pozadine; i ne boje se da će ih Bog razotkriti, jer ne vjeruju u postojanje Boga, a kamoli u Božje ispitivanje. Ovi ljudi često čuju braću i sestre kako u zajedništvu razgovaraju o tome kako ih je Bog usmjeravao, kako ih je disciplinirao, kako je razotkrivao ljude, kako ih je spašavao, kako im je Bog darovao milost i blagoslove, i kako su, u procesu slijeđenja Boga, iskusili Njegovo djelo, te što su osjetili, vidjeli ili doživjeli, i tako dalje. Kad čuju braću i sestre kako u zajedništvu razgovaraju o tim iskustvenim razumijevanjima, misle u sebi: „Jesu li ta iskustva o kojima vi govorite samo vaša uobrazilja? Jesu li to samo ljudski osjećaji? Zašto ja nisam osjetio te stvari? Pogotovo oni koji pišu članke s iskustvenim svjedočanstvima – ne poznajem ih i nisam vidio kako su postigli te stvari kroz ta iskustva. Imaju li istina-stvarnost, još je uvijek neizvjesno!” Neki glupani i dalje promatraju i preispituju rad Božje kuće, nesposobni vidjeti koje su istina-stvarnosti sadržane u člancima s iskustvenim svjedočanstvima koje je napisao Božji izabrani narod, pokušavajući pronaći izgovore i osnove za vlastito kolebanje i nedostatak vjere. Misle da, budući da se oni kolebaju, i drugi se moraju kolebati. Ako se netko nikada ne koleba, nema sumnji, a njegov uobičajeni razgovor u zajedništvu o istini uvijek je prilično praktičan, i bez obzira na to na kakve probleme naiđe, može tragati za istinom da ih riješi, tada ti glupani osjećaju neravnotežu i nelagodu u svom srcu. Kad se osjećaju nelagodno, kako pronalaze olakšanje? Traže nekoga tko je baš poput njih, pokušavajući pronaći srodnu dušu. Kad vide nekoga da se osjeća negativno i slabo, nagovještavaju vlastite misli kako bi ispipali teren, govoreći: „I ja se ponekad osjećam negativno. Kad se osjećam negativno, znam da ne bih trebao biti takav, ali ponekad sumnjam postoji li Bog doista.” Ako im druga osoba ne odgovori i vide da je osoba samo negativna i slaba, ali nema sumnji u Boga, reći će nešto drugo neiskreno kako bi otišli i ispitali nekog drugog: „Što je sa mnom, što ti misliš? Vjerujem u Boga bez problema, ali zašto uvijek sumnjam u Njega? Nije li to buntovno? Ne bi trebalo biti tako!” To govore isključivo kako bi se dodvorili drugoj osobi i ispitali je. Željno se nadaju da i drugi ljudi preispituju Boga baš kao i oni – to bi ih usrećilo! Ako otkriju nekog drugog tko uvijek sumnja u Boga i neprestano ima predodžbe o Njemu, osjećaju se sretnima što su pronašli srodnu dušu. Njih dvoje, s istim pokvarenim načinom razmišljanja, često se povjeravaju jedno drugome. Što više razgovaraju, to se više udaljavaju od Boga. Što više razgovaraju, to manje žele obavljati svoju dužnost i manje žele čitati Božje riječi, pa čak žele prestati sudjelovati u crkvenom životu. Postupno, njih dvoje završe odlaskom u svijet da rade, držeći se jedno drugoga kao nerazdvojni partneri, kao da su svezani zajedno dok odlaze. Kad odu, ne ponesu sa sobom ni jednu jedinu knjigu Božjih riječi. Netko ih pita: „Jesi li prestao vjerovati u Boga?”, a oni odgovaraju: „Ne, ja vjerujem.” I dalje tvrdoglavo poriču. Druga osoba pita: „Zašto onda nisi ponio nijednu knjigu Božjih riječi sa sobom?”, a oni odgovaraju: „Preteške su i nemam ih gdje staviti.” Sve što kažu samo je da bi zavarali drugu osobu. U stvarnosti, oni se samo spremaju vratiti u svijet, pronaći posao i živjeti svoj život. Govorim vam istinu: ljudi ove vrste su bezvjernici i ovo će biti njihov konačni ishod – takvi su oni zapravo. Njihova vjera u Boga neće dugo trajati. Čim pronađu nekoga tko im se sviđa, nekoga s kim mogu podijeliti svoje najdublje misli, misle: „Konačno, našao sam nekoga tko mi čuva leđa, nekoga na koga se mogu osloniti. Idemo! Vjerovati u Boga je tako dosadno. Ionako nema Boga na ovom svijetu. Previše je teško podnositi odnositi se prema nečemu što ne postoji kao stvarnom. Ove protekle godine bile su tako teške!” Odlaze i prestaju vjerovati sami od sebe, pa čak i kažu braći i sestrama da ih ne traže, govoreći: „Otišli smo raditi. Ne zovite nas više, inače ćemo zvati policiju!” Ove dvije budale, par glupih magaraca, odu tek tako. Dobar im put, kažem ja – to pošteđuje Božju kuću muke da ih izbacuje ili uklanja. Recite Mi, ima li potrebe razgovarati o istini s ljudima ove vrste kako bi ih se podržalo i pomoglo im? Ima li potrebe pokušavati ih urazumiti i uvjeriti? (Ne.) Ako ih pokušavate uvjeriti, iznimno ste glupi. Ljudi ove vrste su bezvjernici do srži – oni su hodajući leševi i bezumni glupani. Ako ih pokušavate uvjeriti, onda ste i vi glupi. Ljudima ove vrste trebali biste brzo poželjeti sretan put – i nema potrebe tražiti ih poslije. Jasno su dali do znanja da više neće vjerovati u Boga i da će vas, ako ih ponovno nazovete, prijaviti policiji. Ako ih i dalje pokušavate kontaktirati, ne tražite li nevolju? Ako stvarno pozovu policiju i optuže vas za uznemiravanje, bi li to stvorilo dobru reputaciju da se pročuje? (Ne.) Apsolutno ne smijete učiniti nešto tako glupo! Pustite ih da se brinu o sebi i odu tiho – to je puno bolji pristup! Svaka osoba slijedi svoj put; put svake osobe određen je onim što ona jest. Oni nisu blagoslovljeni, njihov je život samo truo, bezvrijedan život. Tako velik blagoslov je izvan njihove sposobnosti da ga naslijede ili uživaju – jednostavno nemaju sreće da ga prime. Prihvatiti opskrbu Božjih riječi i prihvatiti istinu kao život najveći je blagoslov u cijelom svemiru i među cijelim čovječanstvom. Tko god može prihvatiti istinu, blagoslovljena je osoba, a tko god ne može prihvatiti istinu, jednostavno nema taj blagoslov. Jednog će dana oni koji su prihvatili istinu preživjeti velike katastrofe i biti silno blagoslovljeni, dok će oni koji nisu prihvatili istinu propasti u katastrofama i pretrpjeti nesreću, a tada će biti prekasno za žaljenje. Čak i ako ti sada priznaješ da su Božje riječi istina i da je Božje djelo učinio Sâm Bog, ako ne težiš istini, ne prihvaćaš istinu i ne ulaziš u istinu, i dalje nećeš steći takav blagoslov! Misliš li da se ovaj blagoslov može tako lako zadobiti? Ovo je blagoslov koji nikada nije postojao od početka vremena i nikada više neće postojati – kako bi tebi moglo biti dopušteno da ga tako lako zadobiješ? Bog je obećao takav blagoslov čovječanstvu, ali to nije nešto što obični ljudi mogu zadobiti. Ovaj je blagoslov za one koje je Bog izabrao i nemoguće je da neki glupi magarac, hodajući leš, ološ ili nitkov bude izabran. Bog provodi tri etape djela kako bi spasio čovječanstvo, i na kraju će stvoriti skupinu pobjednika, omogućujući tim ljudima da postanu gospodari svih stvari i da postanu novo čovječanstvo. Koliko je velik ovaj blagoslov za čovječanstvo! Koliko godina traje ova etapa djela suda u posljednjim danima? (Preko trideset godina.) Samo gledajući ovih trideset i više godina, može se vidjeti koliku je cijenu Bog platio i koliko je djela obavio, pa je jasno koliko će nevjerojatno vrijedno i koliko nevjerojatno plemenito biti čovječanstvo koje Bog na kraju zadobije, i da je to dragocjeno i tako iznimno važno u Božjim očima! Koliko ste vi onda sretni; ovo je tako velik blagoslov za vas! Stoga, što se tiče nekih ljudi koji se u ovom trenutku još uvijek kolebaju, oni doista nisu blagoslovljeni! Čak i da se nisu kolebali i da su bili potpuno predani slijeđenju, ako ne bi težili istini, i dalje ne bi stekli ovaj blagoslov. Dakle, oni koji na kraju steknu ovaj blagoslov nisu obični ljudi – to su oni koje je Bog rigorozno i opetovano prosijavao i pažljivo birao; to su oni koje Bog na kraju može zadobiti.

Glavna očitovanja onih koji se kolebaju upravo su ovi problemi. Bez obzira na to kakav bi mogao biti njihov konačni ishod, u svakom slučaju, jednom kad se takvi ljudi identificiraju unutar crkve, s njima treba postupati prema načelima. Ne treba ih tretirati kao braću ili sestre. Ako imaju pozitivne osjećaje prema vjerovanju u Boga ili mogu uložiti nešto truda i voljni su pružiti nešto službovanja, najviše što mogu biti jest simpatizer crkve, a ne mogu se smatrati bratom ili sestrom. Dakle, čak i ako uzmu novo ime, poput „Pokornost” ili „Iskrenost”, ti ih i dalje ne bi trebao zvati bratom ili sestrom – sasvim je u redu zvati ih njihovim novim imenom. Zašto je to tako? Zato što takvi ljudi ne ispunjavaju mjerilo da budu braća ili sestre. Razumijete li sada? (Da.) Dakle, sada imate načela za postupanje s ljudima ove vrste, zar ne? (Da.) To je sve za današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

29. lipnja 2024.