Moje izjave odjekuju poput groma, bacajući svjetlost u svim smjerovima i po cijeloj zemlji, a usred grmljavine i munja čovjek biva oboren. Nitko nikada nije ostao postojan usred grmljavine i munja; većina je nasmrt prestrašena dolaskom Mog svjetla i ne zna što bi. Kad se na Istoku počne nazirati slabašan tračak svjetla, mnogi se ljudi, potaknuti tom slabom svjetlošću, u trenu trgnu iz svojih iluzija. Ipak, nitko nikada nije shvatio da je došao dan kada se Moje svjetlo spušta na zemlju. Većina ljudi je zapanjena iznenadnim dolaskom svjetla, te neki znatiželjnim pogledom promatraju njegovo kretanje i smjer iz kojeg dolazi, dok se drugi, suočeni sa svjetlom, pripremaju kako bi mogli jasnije razumjeti njegov izvor. Bilo kako bilo, je li itko ikada otkrio koliko je dragocjeno današnje svjetlo? Je li itko ikada bio svjestan jedinstvenosti današnjeg svjetla? Većina ljudi samo je zbunjena; svjetlo im ranjava oči i baca ih u blato. Pod ovim slabim svjetlom moglo bi se reći da nered prekriva zemlju, nepodnošljivo tužan prizor koji, kada se izbliže pogleda, odmah ispunjava čovjeka melankolijom. Iz ovoga se može zaključiti da će zbog stanja na zemlji čovječanstvu biti još teže stajati preda Mnom kada svjetlo bude jako. Čovječanstvo leži u sjaju svjetla; opet, cijelo čovječanstvo leži u spasenju koje donosi svjetlo, ali i u ranama koje ono nanosi: postoji li itko koga svjetlo nije oborilo? Postoji li itko tko može izbjeći da ga svjetlo spali? Prošao sam cijelim svemirom, sijući Svojim rukama sjeme Svog Duha kako bi zbog toga cijelo čovječanstvo na zemlji bilo potaknuto Mnome. S najviše nebeske visine gledam dolje na cijelu zemlju i promatram groteskne i čudne pojave stvorenja na zemlji. Čini se da površina oceana trpi udar potresa: morske ptice lete amo-tamo tražeći ribu koju bi progutale. U međuvremenu, dno mora ostaje nesvjesno svega, a zbivanja na površini ga nikako ne mogu osvijestiti, jer je dno oceana spokojno kao treće nebo: ovdje stvorenja, velika i mala, žive zajedno u skladu, nikada se ne upuštajući u „sukobe usta i jezika”. Među bezbrojnim bizarnim i neobičnim pojavama, čovječanstvu je najteže ugoditi Meni. Čovjeku sam dao previsok položaj, pa je i njegova ambicija prevelika, a u njegovim očima uvijek postoji element prkosa. Moje discipliniranje čovjeka i Moj sud nad njim sadržavali su toliko Mojih brižnih namjera i toliko Moje ljubavi i dobrote, ali čovječanstvo toga uopće nije svjesno. Nikada se ni prema jednom ljudskom biću nisam grubo odnosio; samo sam primjenjivao prikladne sankcije kada je čovječanstvo bilo buntovno i nudio prikladnu pomoć kada je bilo slabo. Ali kada se čovječanstvo okrene od Mene i, štoviše, služi se Sotoninim spletkama kako bi Me izdalo, smjesta ću ga istrijebiti, ne ostavljajući mu drugu priliku da se preda Mnom razmeće svojim vještinama, tako da se više neće moći pompozno šepuriti na licu zemlje, zlostavljajući druge.

Ja provodim Svoj autoritet na zemlji, razvijajući Svoje djelo u cijelosti. Svi odrazi Mog djela nalaze se na licu zemlje; čovječanstvo nikada na zemlji nije moglo dokučiti Moja kretanja na nebu niti pomno dokučiti orbite i putanje Mog Duha. Većina ljudskih bića shvaća samo sitnice koje leže izvan duha, a ne može shvatiti stvarno stanje duha. Zahtjevi koje postavljam pred čovječanstvo ne temelje se na Mom nejasnom Ja koje je na nebu niti na nedokučivom Ja koje sam na zemlji; Ja postavljam prikladne zahtjeve u skladu s rastom čovjeka na zemlji. Nikada nikoga nisam dovodio u poteškoće niti sam ikada od ikoga tražio da „iscijedi svoju krv” za Moje zadovoljstvo – bi li se Moji zahtjevi mogli ograničiti samo na takve uvjete? Koja se među svim stvarima Mog stvaranja na zemlji ne pridržava uređenja koja određujem riječima iz Svojih usta? Koja nije preda Mnom potpuno spaljena Mojim riječima i Mojim plamtećim ognjem? Koja se usuđuje „šepuriti” u ponosnom likovanju preda Mnom? Koja se ne klanja preda Mnom? Jesam li Ja Bog koji samo nameće tišinu stvarima Mog stvaranja? Među svim stvarima Mog stvaranja, biram one koje su u skladu s Mojim nakanama; među bezbrojnim ljudima, biram one koji mare za Moje srce. Biram najbolju od svih zvijezda, dodajući time zrak svjetla Svom kraljevstvu. Hodam po zemlji, šireći Svoj miris posvuda i na svakom mjestu ostavljam Svoje obličje. Svako mjesto odjekuje zvukom Mog glasa. Ljudi se posvuda zadržavaju na prekrasnim prizorima jučerašnjice, jer se cijelo čovječanstvo sjeća prošlosti…

Cijelo čovječanstvo čezne vidjeti Moje lice, ali kada osobno siđem na zemlju, svi ljudi preziru Moj dolazak i protjeruju dolazak svjetla, kao da sam Ja čovjekov neprijatelj na nebu. Čovjek Me dočekuje s opreznim sjajem u očima i ostaje neprestano na oprezu, duboko se bojeći da bih s njim mogao postupiti na drugi način. Budući da Me ljudska bića smatraju strancem, osjećaju kao da ih namjeravam neselektivno ubijati. U čovjekovim očima, Ja sam njegov zakleti neprijatelj. Premda je usred nevolje okusio Moju toplinu, čovjek ipak ostaje nesvjestan Moje ljubavi i dobrote te je i dalje na oprezu i opire Mi se. Daleko od toga da iskorištavam njegovo stanje kako bih poduzeo mjere protiv njega, Ja privijam čovjeka u topli zagrljaj, ispunjavam mu usta slatkoćom i stavljam mu potrebnu hranu u želudac. No kada Moj gnjev zatrese planine i rijeke, više mu, zbog njegova kukavičluka, neću darivati te različite oblike pomoći. U tom ću trenutku osloboditi Svoju veliku srdžbu i nijednom živom biću neću dati priliku za pokajanje, već ću umjesto toga napustiti sve Svoje nade u čovjeka i izvršiti nad njim odmazdu koju zaslužuje. U to vrijeme gromovi sijevaju, a munje tutnje, poput razbješnjelih oceanskih valova, nalik rušenju desetaka tisuća planina. Zbog njegovog buntovništva, čovjeka gine od gromova i munje, a sve ostale stvari bivaju zbrisane u udarima gromova i munja, cijeli svemir naglo tone u kaos, a stvari Mog stvaranja ne mogu povratiti svoju nekadašnju vitalnost. Bezbrojni ljudi ne mogu pobjeći od tutnjave groma; usred bljeskova munja, ljudska bića, horda za hordom, stropoštavaju se u brzu struju, da bi ih odnijele bujice koje se obrušavaju s planina. Odjednom se svijet „čovjeka” stapa na mjestu čovjekova „odredišta”. Leševi plutaju po površini oceana. Cijelo čovječanstvo odlazi daleko od Mene zbog Mog gnjeva, jer je čovjek uvrijedio bit Mog Duha, a njegovo je buntovništvo počinilo prijestup protiv Mene. Ali na mjestima gdje nema vode drugi ljudi još uvijek, usred smijeha i pjesme, uživaju u obećanjima koja sam im podario.

Kada svi ljudi šute, Ja palim zraku svjetla pred njihovim očima. Nakon toga, ljudima se razbistri um i zasjaju im oči te više nisu voljni šutjeti; tako se duhovni osjećaj odmah budi u njihovom srcu. Dok se to događa, cijelo čovječanstvo uskrsava. Odbacujući svoje pritužbe, svi ljudi dolaze preda Me, stekavši još jednu priliku za opstanak zahvaljujući riječima koje naviještam. Sva ljudska bića žele živjeti na licu zemlje, ali tko je od njih ikada imao namjeru živjeti radi Mene? Tko je od njih ikada otkrio u sebi nešto divno što mi može ponuditi za Moje zadovoljstvo? Tko je od njih ikada osjetio Moj privlačan miris? Sva su ljudska bića gruba i neprofinjena: izvana naizgled blistava, ali njihova bit nije da Me iskreno ljube, jer u dubokim zakutcima ljudskog srca nikada nije bilo ni traga od Mene. Čovjeku previše toga nedostaje: kad ga se usporedi sa Mnom, čini se da se otkriva jaz velik poput onoga između neba i zemlje. Ali Ja ne udaram čovjeka po slabim i ranjivim mjestima niti mu se rugam zbog njegovih nedostataka. Moje ruke djeluju na zemlji tisućama godina, a cijelo to vrijeme Moje oči bdiju nad cijelim čovječanstvom. Ipak, nikada nisam olako uzeo nijedan ljudski život da se njime igram kao igračkom. Uviđam da je čovjek uložio cijelo svoje srce i suosjećam s njim zbog cijene koju je platio. Dok stoji preda Mnom, ne želim uhvatiti čovjeka nespremnog kako bih ga izgrdio niti mu želim dati nepoželjne stvari. Umjesto toga, sve ovo vrijeme samo sam opskrbljivao čovjeka i davao mu. Dakle, sve u čemu čovjek uživa Moja je milost, sve su to darovi koji dolaze iz Moje ruke. Zato što sam Ja na zemlji, čovjek nikada nije morao trpjeti muke gladi. Umjesto toga, dopuštam čovjeku da iz Mojih ruku primi stvari u kojima može uživati i dopuštam čovječanstvu da živi unutar Mojih blagoslova. Ne živi li cijelo čovječanstvo pod Mojom grdnjom? Baš kao što duboko u planinama postoji obilje, a u vodama mnoštvo stvari u kojima se može uživati, nemaju li ljudi koji danas žive unutar Mojih riječi tim više hrane koju mogu cijeniti i kušati? Ja sam na zemlji i čovječanstvo uživa u Mojim blagoslovima na zemlji. Kada ostavim zemlju za Sobom, a tada i Moje djelo dolazi do završetka, čovječanstvo više neće primati Moju popustljivost na račun svoje slabosti.

16. ožujka 1992.