Godine 1994. moja je majka povjerovala u Gospodina Isusa. U roku od tri mjeseca njezina je koronarna bolest srca izliječena, što mi je pokazalo Božju svemogućnost i Njegov blagoslov. Mislila sam da će, dokle god budem iskreno vjerovala u Boga, On štititi našu obitelj i čuvati nas od bolesti i nesreća. Tako sam i ja, slijedeći majku, povjerovala u Gospodina. Od tada sam aktivno sudjelovala na okupljanjima, a vidjela sam i blagoslove Gospodinove u poslu; bila sam iznimno zahvalna.

Prvog lipnja 2002. čula sam evanđelje o dolasku Gospodina Isusa i saznala da se Bog vratio u tijelu kako bi posljednji put izvršio djelo spašavanja ljudi. Smatrala sam da sam uistinu blagoslovljena te da moram iskoristiti tu posljednju priliku i marljivo vršiti svoju dužnost. Tog sam studenog napustila svoj posao s drvnom građom i u potpunosti sam se posvetila vršenju svoje dužnosti. Mislila sam si: „Dokle god iskreno vjerujem u Boga i dokle god se trudim i dajem za Njega, On će me blagoslivljati i brinuti se za to da sve bude u najboljem redu.” Stoga sam se u crkvi neumorno i s radošću trudila od zore do mraka. Godine 2012. dovela sam sina u Božju kuću. Nakon toga je moj sin sa mnom vršio svoju dužnost u crkvi. Mislila sam si: Tijekom ovih godina moj sin i ja ostavili smo sve i sve smo vrijeme uložili u davanje Bogu; zasigurno bismo zadobili Božju zaštitu i blagoslove. No baš kad sam se revno davala kako bih primila još veće blagoslove, iznenadan je događaj srušio moj san o stjecanju blagoslova.

Nešto poslije 18 sati, 17. listopada 2020., primila sam poziv od sina. Rekao je potištenim glasom: „Mama, razbolio sam se, dođi brzo!” U tom trenutku nisam baš povjerovala, pa sam rekla: „Kad sam te vidjela u podne, izgledao si dobro; to je bilo prije samo nekoliko sati, pa kako si se mogao odjednom razboljeti?” Sin mi je nestrpljivo rekao: „Mama, ova bolest je jako ozbiljna! Dođi odmah!” Požurila sam i uzela taksi do mjesta gdje je bio moj sin. Čim sam ušla u sobu, sin mi je rekao: „Mama, ne mogu ustati. Nemam nikakav osjećaj u donjem dijelu tijela.” Vidjela sam sina koji se nije mogao pomaknuti i um mi se ispraznio. Mladi brat koji je bio pored njega žurno je rekao: „Moramo ga odmah odvesti u bolnicu!” Tada sam došla k sebi pa smo mladi brat i ja poduprli sina i spremali se sići dolje, ali noge su mu bile mekane poput rezanaca i nije se mogao pomaknuti ni koraka. Nismo mogli ništa učiniti, pa smo pozvali hitnu pomoć da ga odveze u bolnicu. Liječnik je rekao: „Ovi simptomi upućuju na Guillain-Barréov sindrom, ali to nije bolest koja se lako liječi. Nedavno je medicinskoj sestri iz naše bolnice dijagnosticirana ista bolest. Potrošila je šezdeset ili sedamdeset tisuća yuana, ali i dalje nije bila izliječena; ipak je umrla.” Čuti to bio mi je potpuni šok i odjednom su mi noge postale slabe. Bila sam izuzetno nervozna, misleći: „Kako se moj sin mogao odjednom razboljeti od tako strašne bolesti? Moj sin i ja napustili smo dom i došli ovamo vršiti svoje dužnosti; kako se ovako nešto moglo dogoditi? Zašto nas Bog nije zaštitio?” Nisam se usuđivala povjerovati u tu činjenicu. Liječnik nam je rekao da odmah odemo u županijsku bolnicu jer bi tamo bila veća šansa za izlječenje. Zraka nade obasjala mi je srce. Ali nakon što sam se vratila u sinovu bolničku sobu i vidjela ga kako ondje leži, srce mi se steglo. Sada sam imala samo dvadeset tisuća yuana; to nije bilo dovoljno da ga izliječim! Nisam mogla a da ne okrivim Boga: već toliko godina vršim svoju dužnost daleko od kuće. Nikad nisam rekla „ne” ni za jednu dužnost koju mi je crkva dodijelila. Tako sam se davala; kako je Bog mogao dopustiti da se ovo dogodi mom sinu? Ležala sam u krevetu, prevrćući se i okrećući, nesposobna zaspati. U mislima sam neprestano razmišljala: „Bog neće dopustiti da moj sin umre, zar ne? Možda je ovo kušnja od Boga i On iskušava našu vjeru? Možda će mom sinu biti dobro kad svane?” Ostala sam budna cijelu noć dok su mi misli jurile, sve do sljedećeg dana, kad sam brzo predala svoju dužnost i odvela sina u županijsku bolnicu. Nakon što je dežurni liječnik pregledao stanje mog sina, rekao mi je: „Naizgled, simptomi podsjećaju na Guillain-Barréov sindrom, ali moramo pričekati sutrašnju dijagnozu kako bismo se lijekovima mogli boriti protiv te bolesti. Večeras morate posebno paziti; lako bi mogao umrijeti ako ostane bez daha.” Čuvši to, ostala sam zapanjena. Zar moj sin doista neće moći izbjeći smrt? Doista sam se bojala da moj sin neće preživjeti noć. Što sam više razmišljala, to me više bilo strah, pa sam se žurno u tišini pomolila Bogu: „Bože! Molim Te, spasi mog sina. Ti si svemoguć, i ako Ti pomogneš, on neće morati umrijeti. Bože, neću Te tražiti ništa drugo; samo molim da zaštitiš mog sina i pustiš ga da živi…” Nakon molitve, srce mi se malo smirilo. Te noći neprestano sam se molila Bogu i nisam skidala pogled sa svog sina. Kad god bih čula da teško diše, odmah bih ga probudila. Bojala sam se da će se ugušiti. Trećeg jutra mom sinu dijagnosticiran je akutni transverzalni mijelitis. Glavni liječnik je rekao: „Ako ne umre, lako bi mogao postati paraplegičar ili završiti u vegetativnom stanju.” Čuvši liječnikove riječi, bila sam na rubu sloma. Mislila sam si: „Ako postane paraplegičar ili završi u vegetativnom stanju, ne bi li ostatak njegova života bio gotov?” Zatim mi je nadležni liječnik rekao da bi korištenje hormonskih lijekova bilo vrlo rizično, i dao mi je da potpišem obrazac informiranog pristanka. U tom se trenutku činilo kao da mi ruka drhti. Ako potpišem, bojala sam se da će biti posljedica od lijeka i da će ostatak sinova života biti gotov. Ali ako ne potpišem, to je bilo jednako odustajanju od liječenja i čekanju da umre. Tada sam pomalo oklijevala, i pomislila sam u sebi: „Bog je svemoguć i sve je u Njegovim rukama, uključujući i bolest mog sina. Trebam se smiriti i povjeriti sve to Bogu.” I tako sam potpisala obrazac. Nakon što je moj sin primio hormonske lijekove, drugi dan vratio mu se tračak osjećaja u nogama i stopalima, a treći dan mogao se malo pomaknuti. Bila sam izuzetno emotivna i neprestano sam u srcu zahvaljivala Bogu. Ali ono što nisam očekivala jest da, četvrtog jutra, dok sam sinu dodavala mobitel, njegova je ruka odjednom izgubila svu snagu i telefon je pao na krevet uz tupi zvuk. Vidjevši to, zaledila sam se: što se događa? Zašto se odjednom pogoršalo? Žurno sam pozvala liječnika, a liječnik je rekao: „Stanje vašeg sina se pogoršava. Ako se ovako nastavi, vrlo je moguće da će završiti u vegetativnom stanju. Morate biti spremni na to.” Čuvši te riječi, bilo je kao da mi je bomba eksplodirala u glavi. Mislila sam si: „Ako završi u vegetativnom stanju, nije li to kao da je mrtav?” Bila sam prestravljena i požurila sam se u tišini pomoliti Bogu: „Bože, moj je sin još tako mlad. Ovih nekoliko godina neprestano vrši svoju dužnost u crkvi. Molim Te, zaštiti ga. Predajem Ti svog sina; Ti odlučuješ hoće li živjeti ili umrijeti.”

Kasnije je opasnost za život mog sina prošla, a virus je stavljen pod kontrolu. Vidjela sam nadu i u suzama sam u molitvi zahvaljivala Bogu. Nakon što se ovako nastavilo pola mjeseca, liječnik je predložio da prijeđemo u rehabilitacijski centar kako bi se oporavile njegove tjelesne funkcije. Kad smo stigli u rehabilitacijski centar, liječnik je rekao: „Najbolje vrijeme za oporavak od ove bolesti unutar je prva tri mjeseca. S obzirom na težinu bolesti vašeg sina, vjerojatnost da će ponovno stati na noge je mala. Ako ne uspije stati na noge u sljedeća tri mjeseca, nikada više neće stati na noge.” Jednog dana pratila sam sina na njegovoj rehabilitacijskoj vježbi, i kad sam ga vidjela kako paraliziran leži na krevetu s tjeskobnim izrazom lica, osjećala sam se još gore iznutra. Mislila sam si: „S toliko sam radosti vjerovala u Boga, i jedina nada bila mi je da nas, mog sina i mene, može čuvati na sigurnom. Nikad nisam mislila da će se moj sin odjednom srušiti i da se neće moći pomaknuti, a sada je čak neizvjesno hoće li ikada više moći stati na noge. Kada će svemu ovome doći kraj?” Sjetila sam se nečega na što me podsjetila jedna sestra: „Nije slučajno što je tvoj sin odjednom obolio od tako teške bolesti. Ponekad Bog koristi određenu okolnost da očisti iskvarenu narav u nama.” Razmišljala sam o tome koja bi točno mogla biti Božja namjera pa sam uzela mobitel i pročitala odlomak Božjih riječi. „Toliko njih vjeruje u Mene samo zato da bih ih mogao izliječiti. Toliko njih vjeruje u Mene samo zato da bih Svojom silom istjerao nečiste duhove iz njihovih tijela i toliko njih vjeruje u Mene samo da bi primili mir i radost od Mene. Toliko njih vjeruje u Mene samo da bi od Mene mogli zahtijevati veće materijalno bogatstvo. Toliko njih vjeruje u Mene samo da bi proveli ovaj život u miru i da bi bili sigurni i zdravi u svijetu koji dolazi. Toliko njih vjeruje u Mene da bi izbjegli patnju pakla i primili blagoslove neba. Toliko njih vjeruje u Mene samo zbog privremene utjehe, ali ipak ne žele ništa dobiti u svijetu koji dolazi. Kad ljudima pružim Svoj gnjev i oduzmem im svu radost i mir koje su nekad imali, oni postanu sumnjičavi. Kad ljudima pružim patnju pakla i uzmem natrag blagoslove neba, oni se razgnjeve. Kad Me ljudi zamole da ih izliječim, a Ja ne obratim pažnju na njih i osjećam odvratnost prema njima, oni odlaze od Mene kako bi tražili put zle medicine i čarobnjaštva. Kad ljudima oduzmem sve što su zahtijevali od Mene, oni svi nestanu bez traga. Stoga kažem da ljudi vjeruju u Mene zato što je Moja milost preobilna i zato što se previše pogodnosti može dobiti” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Što znaš o vjeri?). Svaka Božja riječ odzvanjala mi je u srcu. On je razotkrio da su gledišta ljudi u njihovoj vjeri u Boga neispravna, da svi gaje vlastite namjere i ciljeve. Oni od Boga traže i zahtijevaju kako bi od Njega dobili milost i povlastice. Ja sam bila upravo takva osoba. Na početku sam vidjela da je, nakon što je moja majka počela vjerovati u Gospodina, njezina teška koronarna bolest srca izliječena. Tek nakon što sam svojim očima vidjela Božje blagoslove, počela sam vjerovati u Boga te se ostavljati svega i davati se za Njega. Također sam željela da me Bog štiti, čuva na sigurnom i osigura da sve prođe dobro. Bez obzira na to je li se radilo o bolesti, nesreći ili bilo kojoj poteškoći na koju sam naišla, uvijek sam zazivala Boga radi pomoći. Smatrala sam Boga utočištem. Nakon prihvaćanja Božjeg djela posljednjih dana bila sam još spremnija truditi se i davati se za Njega, misleći da ću, ako tako budem težila, zasigurno primiti veće blagoslove od Boga. Ali kad se moj sin teško razbolio i suočio s paralizom ili čak smrću, nisam to mogla prihvatiti, i žalila sam se na Boga, raspravljala s Njim i obračunavala se s Njim. Preračunavala sam koliko sam se u prošlosti davala i koristila se time kao kapitalom da zahtijevam od Boga da izliječi bolest mog sina, uzimajući zdravo za gotovo da bi On to učinio. Bila sam baš poput onih religioznih ljudi koji su sebe smatrali bebama u Božjim rukama; smatrala sam Boga Bogom koji odgovara na svaku ljudsku molbu i koji ljudima daruje samo milost i blagoslove. Sve dok bih nešto od Njega zahtijevala, On mi je to trebao ispuniti. Iako sam slijedila Svemogućeg Boga, nije li moj način vjerovanja bio isti kao kod tih religioznih ljudi? To je kao u Dobi milosti, kad je Gospodin Isus nahranio onih pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Ti su ljudi samo željeli primiti koristi od Boga. Nisu poznavali Boga i nikada ih nisu zanimale istine koje je On izražavao niti djelo koje je činio. Bog je zadovoljio samo njihove tjelesne potrebe i nije im više propovijedao. Ono što Bog čini u posljednjim danima nije djelo iscjeljivanja bolesnih i istjerivanja demona, već izražavanje istina kako bi sudio ljudima i pročistio ih, potičući ih da odbace svoju iskvarenost i postignu Božje spasenje. Ali ja sam sve ove godine vjerovala u Boga samo da bih primila blagoslove i koristi. Takva težnja bila je u suprotnosti s Božjim djelom; kako sam onda mogla biti spašena? U to sam vrijeme shvatila da je Bog dopustio bolest mog sina, da mi je ona trebala pomoći tražiti i ući u istinu. Međutim, nisam razumjela Božje djelo i nisam tražila Božju namjeru da bih zadobila istinu, samo sam željela da On zaštiti i blagoslovi mog sina kako bi mu što prije izliječio bolest. Bila sam ista kao oni religiozni ljudi koji su tražili kruh da utaže glad; nisam li se ponašala kao bezvjernik? Nisam više mogla nerazumno postavljati zahtjeve Bogu. Bez obzira na to do koje se mjere stanje mog sina razvilo, bila sam voljna pokoriti se i iskusiti Božje djelo.

Nadalje, moj je sin svaki dan morao raditi šest vrsta rehabilitacijskih vježbi. Svaki put kad bi završio jednu, obilno bi se znojio. Nakon otprilike pola mjeseca vratio mu se djelomičan osjećaj i u rukama i u nogama. Vidjela sam svjetlo na kraju tunela i svaki sam se dan nadala da će se dogoditi čudo, nadajući se da će jednog dana moj sin moći ponovno stati na noge. Ali stvari se nisu odvijale kako sam zamislila. Jednog dana pratila sam sina tijekom njegove vježbe, i on se uneredio u hlače. Tada je vidjeti takav prizor bilo izuzetno potresno. Iako život mog sina više nije bio u opasnosti, i dalje je svaki dan nosio vrećicu za urin i pelenu. Bilo je previše bolno tako živjeti! Moj sin imao je tek nešto više od 30 godina, još tako mlad; kako je mogao nastaviti tako u budućnosti? Osjetila sam malodušnost u srcu, pa sam stala pred Boga i tiho Mu se pomolila: „Bože! Ako se moj sin ne može brinuti o sebi, kako će se snalaziti u budućnosti? Bože, vjerujem u Tvoju moć. Ako moj sin ponovno stane na noge, apsolutno ću se više truditi i marljivo vršiti svoju dužnost.” Ali tada sam shvatila da takva molitva nije u skladu s Božjom namjerom, pa sam počela promišljati o sebi. Rekla sam da sam se voljna pokoriti Božjim orkestracijama i aranžmanima, pa zašto sam onda opet postavila zahtjev Bogu? U tom sam se trenutku sjetila odlomka Božjih riječi, pa sam ga potražila da ga pročitam. Bog kaže: „Vi čeznete da se Bog vama oduševi, a ipak ste daleko od Boga. O čemu se ovdje radi? Vi prihvaćate samo Njegove riječi, ali ne i Njegovo orezivanje, a još manje ste u stanju prihvatiti svako Njegovo uređenje, imati potpunu vjeru u Njega. O čemu se onda ovdje radi? Na kraju krajeva, vaša je vjera prazna jajetova ljuska iz koje se pile nikad ne bi moglo izleći. Jer vaša vam vjera nije donijela istinu niti vam je dala život, već vam je dala lažni osjećaj podrške i nade. Cilj vaše vjere u Boga je taj osjećaj podrške i nade, a ne istina i život. Zato kažem da je tok vaše vjere uvijek bio samo pokušaj dodvoravanja Bogu na način koji je servilan i besraman i nikako se ne može smatrati pravom vjerom. Kako bi se pile moglo izleći iz ovakve vjere? Drugim riječima, što ovakva vjera može postići? Svrha vaše vjere u Boga je rabiti Ga za postizanje vlastitih ciljeva. Nije li to još jedna činjenica vašeg vrijeđanja naravi Božje?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kako spoznati Boga na zemlji.). Nakon čitanja Božjih riječi osjetila sam kako mi obrazi gore. Zbog tih sam se riječi osjećala kao da mi Bog sudi licem u lice. Kad je liječnik rekao da je malo vjerojatno da će se bolest mog sina izliječiti, svu sam nadu položila u Boga, govoreći laskave riječi kako bih Mu se dodvorila i ulizivala. Kad je Bog zaštitio mog sina i vratio ga s ruba smrti, radosno sam Mu zahvaljivala. Kad se moj sin održao na životu, ali se potom suočio s paralizom ili vegetativnim stanjem, zahtijevala sam od Boga da spriječi da moj sin ponovno postane biljka, čak sam i pohlepno zahtijevala od Boga da ću, ako mu omogući da se brine o sebi, zasigurno marljivo vršiti svoju dužnost kako bih se odužila radi Njegove ljubavi. Vidjela sam da je sve moje besramno dodvoravanje Bogu bilo samo radi postizanja vlastitih ciljeva. Bila sam doista tako prijezira vrijedna! O Bogu sam razmišljala na isti način kao i o iskvarenom čovječanstvu, misleći da On voli riječi laskanja. Mislila sam da će, sve dok govorim neke lijepe riječi, Bog biti sretan i onda mi dati koristi, te da će bolest mog sina biti izliječena. Bog je svet i vjeran i ono što On želi jest da Ga ljudi obožavaju svojim srcem i svojom iskrenošću, da se prema Njemu odnose iskrenim srcem, a ja sam se dodvoravala i ulizivala Bogu radi svojih osobnih ciljeva. To je bilo nešto čega se Bog gnušao. Ovaj sam put iz prve ruke iskusila Božje brižne namjere. Da On nije uredio takve okolnosti, nikada ne bih uvidjela da je moja vjera svih ovih godina bila samo radi stjecanja sigurnosti i blagoslova. Čak i da sam cijeli život ovako vjerovala u Boga, nikada ne bih stekla istinu i život. Za mene su ove okolnosti bile ogromno spasenje i pokazivanje milosrđa. Prepoznavši to, lila sam suze zaduženosti i samoprijekora. Požalila sam što sam se toliko bunila protiv Boga, dodvoravala Mu se i iskorištavala Ga; nisam se prema Njemu odnosila kao prema Bogu. Međutim, Bog se prema meni nije ponio prema mojim djelima, već se koristio Svojim riječima da me vodi kako bih razumjela Njegovu namjeru. U tom sam se trenutku osjećala još više posramljeno što sam primila Božju ljubav i spasenje. U tišini sam se molila Bogu: „Bože, bez obzira na to hoće li se moj sin u budućnosti moći brinuti o sebi, voljna sam se pokoriti, tražiti istinu i iskusiti Tvoje riječi i djelo te naučiti lekciju iz ovih okolnosti.”

Jednog dana, dok sam pratila sina tijekom njegove vježbe, nesvjesno sam se počela prisjećati svih sjećanja na svoju vjeru u Boga: kad je teška koronarna bolest srca moje majke bila izliječena, tražila sam blagoslove od Gospodina. Kad sam poslovala, također sam se nadala da će Gospodin učiniti da sve ide glatko. Nakon što sam bila prihvatila ovu fazu Božjeg djela, nešto sam ostavila i davala se, ali to je i dalje bilo radi zahtijevanja milosti i blagoslova od Njega. Tada sam se sjetila odlomka Božjih riječi: „Čovjekova narav postala je krajnje opaka, njegov razum je prekomjerno otupio, a savjest mu je potpuno zgažena od zloga te još odavno prestala biti prvobitna savjest čovjeka. Ne samo da je čovjek nezahvalan utjelovljenom Bogu što je ljudskom rodu podario toliko života i milosti, već je postao i ogorčen prema Bogu jer mu je podario istinu; budući da čovjeka istina nimalo ne zanima, postao je ogorčen prema Bogu. Ne samo da čovjek nije u stanju položiti svoj život za utjelovljenog Boga, već od Njega nastoji izvući i korist, potražujući kamatu koja deseterostruko nadilazi ono što je on sam dao Bogu. Ljudi sa takvom savješću i razumom smatraju da to nije velika stvar, vjerujući i dalje da su za Boga vrlo mnogo sebe uložili, a da im je Bog dao premalo. Postoje ljudi koji nakon što su Mi dali vrč vode, pružaju ruke i zahtijevaju da im platim za dva vrča mlijeka ili, nakon što su Mi dali sobu da u njoj jednom prenoćim, zahtijevaju da im platim za nekoliko noćenja. Uz takvu ljudskost i takvu savjest, kako i dalje možete priželjkivati da zadobijete život? Kakvi ste vi samo prezira dostojni bijednici! Zbog takve ljudskosti čovječje i takve savjesti čovječje utjelovljeni Bog tumara zemljom, ne pronalazeći zaklona. Oni koji se doista odlikuju savješću i ljudskošću trebaju obožavati Boga i svim srcem služiti utjelovljenom Bogu, ne zbog količine posla koji je On obavio, već čak i da nije nikakav posao obavio. To bi trebali činiti oni koji su zdravog razuma i to je čovjekova dužnost. U svojem služenju Bogu, većina ljudi čak postavlja uvjete: nije ih briga je li On Bog ili čovjek, već govore samo o svojim uvjetima i jedino teže tome da zadovolje svoje želje. Kad kuhate za Mene, zahtijevate naknadu za uslugu; kad trčite radi Mene, tražite naknadu za trčanje; kad radite za Mene, tražite naknadu za rad; kad perete Moju odjeću, tražite naknadu za pranje rublja; kad opskrbljujete crkvu, tražite da vam se nadoknade troškovi; kad govorite, zahtijevate naknadu za govornike; kad dijelite knjige, zahtijevate naknadu za distribuciju, a kad pišete, zahtijevate naknadu za pisanje. Oni s kojima sam se obračunao, čak traže obeštećenje od Mene, dok oni koji su poslani doma zahtijevaju nadoknadu za štetu nanijetu njihovu ugledu; oni koji nisu u braku traže miraz ili nadoknadu za svoju izgubljenu mladost; oni koji zakolju pile traže naknadu za mesarenje, dokoni koji prže hranu traže naknadu za prženje, a oni koji kuhaju juhu i za to traže plaću… To je vaša uzvišena i moćna ljudskost i to su postupci koje nalaže vaša umilna savjest. Gdje vam je razum? Gdje vam je ljudskost? Dopustite Mi reći vam! Ako tako nastavite, prestat ću djelovati među vama. Neću djelovati među čoporom zvijeri u ljudskom ruhu; neću to podnositi zbog takve grupe ljudi, čija lijepa lica kriju divlja srca; neću trpjeti radi takvog čopora životinja za koje ne postoji ni najmanja mogućnost spasenja. Dan kad vam okrenem leđa je dan vaše smrti; to je taj dan u kojem se nad vama nadvija tama i dan kad vas svjetlost napušta. Dopustite Mi to reći! Nikad neću biti blagonaklon prema skupini kao što je vaša, skupini koja je gora i od životinja! Postoje granice Mojim riječima i djelima, a uz vašu ljudskost i savjest kakvi jesu, Ja više ništa neću činiti, jer nedostaje vam savjesti i nanijeli ste Mi previše bola, dok Mi se vaše prezira dostojno ponašanje previše gadi. Ljudi kojima nedostaje toliko ljudskosti i savjesti nikad neće imati priliku za spasenje; Ja nikada ne bih spasio tako bezdušne i nezahvalne ljude” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Imati nepromijenjenu narav znači biti u neprijateljstvu s Bogom.). Prije, kad sam čitala ovaj odlomak Božjih riječi, nikada se nisam s njim uspoređivala, čak sam i svisoka gledala na te ljude. Mislila sam da ljudi koji postavljaju zahtjeve Bogu i obračunavaju se s Njim moraju imati tako malo ljudskosti! Čitajući ove riječi danas, obrazi su mi gorjeli. Bilo je kao da sam dobila šamar; bilo je vrlo ponižavajuće. Nisam li ja bila upravo takva osoba? Nakon što sam počela vjerovati u Boga, vjerovala sam da će Bog čuvati moju obitelj sigurnom i slobodnom od katastrofa. Ostavila sam sve kako bih stekla veće blagoslove; koju god dužnost da sam vršila, činila sam to dragovoljno i vjerovala sam da bi mi Bog, budući da sam se davala, trebao dati milost i blagoslove te da je morao ispuniti sve moje zahtjeve. Vršila sam svoju dužnost kao stvoreno biće i to pretvorila u kapital za postavljanje zahtjeva Bogu, a blagoslovi su čak morali biti desecima puta veći od onoga što sam ja dala. Kad se moj sin razbolio, preračunavala sam koliko sam se davala tijekom tih godina i vjerovala sam da će Bog zasigurno izliječiti ovu bolest za mog sina. Također sam pohlepno zahtijevala da Bog učini čudo kako bi moj sin ponovno stao na noge i brinuo se o sebi. Mislila sam da se Bog, sve dok vjerujem u Njega, mora brinuti o meni i ispuniti sve moje zahtjeve. U suprotnom bi Bog bio nepravedan. Na taj sam način besramno prisiljavala Boga i s drskom Mu sigurnošću postavljala zahtjeve. Doista mi je nedostajalo svake ljudskosti i razuma. Sjetila sam se Pavla tijekom Dobi milosti, koji je podnosio znatnu patnju dok je propovijedao evanđelje, ali nije težio istini niti je težio promjeni naravi. On je patnju, plaćanje cijene i naporan rad pretvorio u uvjet i vrstu kapitala za ulazak u kraljevstvo nebesko, zahtijevajući od Boga vijenac pravednosti. Rekao je: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Od sad je za me pripravljen vijenac pravednosti” (2Tim 4,7–8). Pavao je vjerovao da, ako mu Bog ne podari taj vijenac, onda je Bog nepravedan. Javno je galamio protiv Boga, što je rezultiralo uvredom Božje naravi i kaznom. Nije li put kojim sam ja išla bio upravo isti kao Pavlov? Bio je to put koji ne teži istini ili promjeni naravi, već samo težnji za stjecanjem milosti i blagoslova od Boga. Vidjela sam da sam svoje godine odricanja, trošenja i napornog rada, kao i to što se moj sin odrekao mladosti i odustao od braka nakon što je povjerovao u Boga kako bi vršio dužnost, koristila kao kapital da prisilim Boga. Kad Bog nije ispunio moje želje, preispitivala sam Ga, bila sam neprijateljski raspoložena prema Njemu i galamila sam protiv Njega. Bila sam doista previše besramna! Što sam više razmišljala, to sam više shvaćala da je moje ponašanje uvrijedilo Božju narav i izazvalo Njegov gnjev. Uplašila sam se; ako se i dalje ne pokajem, zasigurno ću doživjeti Božju kaznu, poput Pavla. Žurno sam se pomolila Bogu i pokajala: „Bože, tijekom ovih godina, nisam Te iskreno obožavala. Uvijek sam Te smatrala predmetom za iskorištavanje i tražila od Tebe da zadovoljiš moju želju za blagoslovima. Doista sam prezira vrijedna! Bože! Voljna sam Ti se pokajati. Bez obzira hoće li moj sin živjeti ili umrijeti, ili hoće li biti paraliziran, više se neću žaliti na Tebe, i voljna sam se pokoriti svim okolnostima koje Ti orkestriraš i ponašati se kao stvoreno biće s razumom i ljudskošću kako bih uzvratila Tvoju ljubav i utješila Tvoje srce!”

Nakon toga sam rekla svom sinu: „Ispravimo svoje stavove i prihvatimo stvari onakvima kakve jesu. Ne možemo zahtijevati od Boga da izliječi tvoju bolest, zato naučimo lekciju pokornosti. Čak i ako postaneš paraliziran i nikad više ne staneš na noge, ne smijemo se žaliti.” Rekao je: „U pravu si. Kada se ljudi rađaju i kada umiru, u Božjim je rukama. On je to već odredio; voljan sam Mu se pokoriti!” Nakon toga moj sin i ja više nismo bili u takvoj boli i više nisam zahtijevala od Boga da se moj sin brže oporavi. Prihvaćali smo stvari onakvima kakve su dolazile. Neočekivano, nedugo zatim, bolest mog sina počela se poboljšavati iz dana u dan. Jednog dana moj je sin kao i uvijek išao naprijed-natrag u svojim invalidskim kolicima po hodniku. Tada sam bila malo pospana, pa sam otišla u sobu da se malo odmorim. Tek što sam legla, čula sam nekoga kako glasno viče iz hodnika: „Pogledajte, onaj je čovjek upravo ustao!” Kad sam čula taj povik, gurnula sam vrata i pogledala, i ispostavilo se da je to moj sin ustao. Bilo je kao da sanjam; nisam mogla vjerovati prizoru pred svojim očima. U srcu sam neprestano govorila: „Bože! Hvala Ti, Bože! Slavim Te! To što moj sin može stajati, to je zahvaljujući Tvojoj moći; to je Tvoje djelo!” Postupno je moj sin mogao kontrolirati svoje mokrenje i stolicu, čak je i mogao samostalno ići u kupaonicu u invalidskim kolicima. Jednog mi je dana član obitelji jednog pacijenta zavidno rekao: „Moje dijete i vaš sin imaju istu bolest. Potrošili smo preko milijun yuana, a on još uvijek nije stao na noge!” Mislila sam si: „To što moj sin danas može stajati, Božje je djelo, i samo Bog ima takvu moć!” Netko je također rekao: „Vaše je dijete doista jedno u milijun, s obzirom na to da se uspjelo oporaviti od ove bolesti u tolikoj mjeri. Stvarno imate sreće!” Nasmiješila sam se i kimnula te u srcu neprestano zahvaljivala Bogu! Nekoliko dana kasnije odjavili smo se iz bolnice i vratili se kući.

Sada već dvadeset i jednu godinu slijedim Svemogućeg Boga. Razmišljajući unatrag, Bog me vodio kroz ovaj proces korak po korak. Ali ja sam bila previše buntovna i svojoj vjeri u Boga pridodavala sam dodatne uvjete. Sklopila sam transakcije s Bogom kako bih stekla milost i blagoslove. Da Bog nije iskoristio bolest mog sina da me razotkrije i sruši moj san o stjecanju blagoslova, ne bih prepoznala ovo lažno gledište u svojoj vjeri u Boga. Vidjela sam da je svrha moje vjere u Boga bila tako ružna, tako prezira vrijedna! Zbog iskustva ovog Božjeg djela osjetila sam da je bolest mog sina bila ogromno spasenje za nas. Božja ljubav ne leži samo u milosti i blagoslovima; štoviše, Njegova istinska ljubav leži u bolesti i boli, sudu i kazni, te kušnjama i pročišćenju, a sve je to kako bi me pročistilo i promijenilo. Bolest mog sina također mi je omogućila da iskusim Božju pravednu, prekrasnu i dobru bit. Sada se tijelo mog sina prilično dobro oporavilo. Sjetim se kako je liječnik osudio mog sina na smrt, a sada ne samo da se može brinuti o sebi, već mi može i pomoći u nekim poslovima. To je nešto čemu se nisam usudila ni nadati. Vidim da Bog ima suverenost nad svime i sve uređuje, da je autoritet nad životom i smrću čovjeka u Njegovim rukama, i da On upravlja svime. Hvala Bogu na Njegovom spasenju!