Interesiralo me je kršćanstvo kada sam bila mala, ali pošto je moja porodica bila budistička, nisam postala kršćanka. Tada sam čula za pakao, ali nisam zaista i vjerovala da postoji.

U travnju 2022. godine, jedan prijatelj me je pozvao na internetski skup na kojem sam prvi put pročitala riječi Svemogućeg Boga. Doživjela sam riječi Svemogućeg Boga kao obraćanje nebeskog Stvoritelja čovječanstvu. Nakon toga sam pročitala mnoge riječi Svemogućeg Boga na internetu. Naučila sam da je Svemogući Bog jedini istiniti Bog i da je sišao na zemlju da bi spasio ljudski rod. Ali pošto mi je porodica stajala na putu, a i zato što sam se držala svjetovnih stvari, nisam redovito prisustvovala skupovima. Čak sam privremeno i napustila svoju grupu.

A onda, 3. veljače 2023. godine oko 9.30 ujutro, pošto sam bila malo umorna nakon skupa, legla sam se odmoriti. Kasnije mi je moj mali brat rekao da me članovi porodice nisu mogli probuditi iz tog dremeža ma koliko su pokušavali, pa su me brzo odvezli u bolnicu kako bi mi tamo ukazali hitnu pomoć. Doktor me je pregledao, rekao da sam već prestala disati i izdao smrtovnicu. Porodica nije imala drugog izbora doli da me vrati kući. Obavijestili su rođake i susjede i pripremali se da me sahrane za tri dana.

Nisam znala što se tada dešavalo u našem domu. Znala sam samo da sam otišla na drugi svet. Nosila sam belu odoru i hodala sama mračnim, zadimljenim puteljkom. Nisam mogla vidjeti nebo niti što se nalazi ispred mene. Staza je krivudala nizbrdo i bila je neravna, krševita i puna rupa. Sa obje strane sam mogla razaznati samo razne čudne biljke koje nikada ranije nisam vidjelu i koje su bile prekrivene trnjem. Također sam mogla čuti i zov životinja svuda unaokolo… Hodala sam bosonoga tom stazom koja mi je ranjavala stopala. Cijelo tijelo mi je gorjelo i bila sam pomalo zadihana. Dugo sam hodala i naposljetku naišla na demona obučenog u crno. Bio je crn od glave do pete. Nisam mu mogla vidjeti ni lice ni stopala. Rekao je: „Pođi sa mnom!” Glas mu je bio zaista zastrašujući. Preplašena, s mukom sam izustila: „Kamo me vodiš? Nisam nikada bila – ne idem. Želim kući.” Željela sam pobjeći. Upravo tada je doletjelo četiri ili pet demona u plavo-crnim odorama, koji su me zgrabili i rekli: „Ti si mrtva, ne možeš se vratiti. Puno si griješila i moraš biti kažnjena za grijehe koje si počinila tokom života.”

Onda su me odveli do velike kapije gdje sam vidjela nekoliko demona kako stražare. Bili su visoki i imali velike oči i uši, a nekima su iz usta virili šiljati zubi, što je izgledalo užasno. Držali su oružje i bili goli od struka naviše. Nosili su ogrlice od kostiju, a lubanje mrtvih su im visjele sa tijela. Bili su prekriveni ožiljcima. Čula sam mnoštvo bolnih krika čim su vratari otvorili kapiju. Svuda naokolo čuli su se zvuci borbe uslijed užasne agonije. Tamo je bilo toliko vrelo da je peklo. Doista sam bila uplašena pa sam upitala demone: „U čemu sam pogriješila? Ne bih trebala biti ovdje.” Pokazali su mi sve grijehe koje sam u životu počinila, jedan po jedan, kojeg dana, u koje vreme, pa čak i u kojem minutu i sekundi sam učinila te stvari. Čak je i laž kojoj nisam pridavala značaj bila savršeno jasno zabilježena. Evo nekih primjera. 5. rujna 2022. godine braća i sestre su me pozvali na skup, ali osjećala sam se loše zbog pritiska porodice i nisam prisustvovala. 10. rujna 2022. godine preskočila sam skup i nisam odgovorila na telefonske pozive braći i sestrama, jer ih nisam željela vidjeti. 5. rujna 2022. godine napustila sam sve grupe za skupove i prekinula kontakt sa drugim članovima crkve. 6. listopada 2022. godine napustila sam Boga zarad svjetovnih trendova i zabave. Bila sam zapanjena. Doista sam se uplašila kada sam vidjela koliko grijeha sam počinila.

Tada me je demon u crnom odveo na neko mjesto na kojem je stajao drveni znak. Na njemu je pisalo da se tu kažnjavaju oni koji varaju, sude ili hule na Boga. Tu sam vidjelu najstrože kazne. Prvu vrstu kazne su činile bube koje su gmizale iz usta i kože kažnjenika, ujedajući ih, i grizući svuda po tijelu. Bilo je doista strašno. Drugu vrstu su činili kažnjenici koji su bili goli i koje su vodili, jednog po jednog, do dugačke daske na kojoj je odjednom moglo biti kažnjeno desetoro ljudi. Morali su kleknuti, sa rukama vezanim na leđima i bradama postavljenim na dasci. Oko vrata su im bili konopci, i prilikom povlačenja konopaca, kažnjenicima bi ispali jezici. Preko puta daske, odvratni demon sa rogovima na glavi zabijao im je udice u jezik, a potom ih silom čupao; nekima su jezici bili toliko izvučeni da im se dužina udvostručila. Zatim je demon iskoristio čavao dugačak koliko i olovka da ih prikuca za dasku ispod koje je gorjela vatra. Taj je demon također neprekidno sipao proključalu ognjenu vodu na jezike. Tu vodu nalik ognju donosili su iz udaljenog bazena i neprestano davali svim demonima. Kada bi je nasuli na nečiji jezik, potpuno bi ga uništili. Nekim ljudima su čak ispadale i očne jabučice. Tada bi demoni sipali ognjenu vodu na cijelo njihovo tijelo kako bi ga skroz uništili. Kažnjenici bi vrištali od bola sve dok ne izdahnu. Bio je to zastrašujući prizor. Neki ljudi to nisu mogli podnijeti i brzo su umirali, ali ako je bilo potrebno kazniti ih zbog još grijeha, vraćali bi ih nazad u život i nastavljali sa kažnjavanjem. Ako još uvijek ne bi umrli po završetku kazne, bube bi izmiljele iz njihovih tijela i pojele ih, a onda bi se oni vratili u život i bili kažnjeni na drugi način.

Treću vrstu kazne činilo je bacanje u bazen sa ognjenom vodom. Vidjela sam ogromnu okruglu gvozdenu ploču sa četiri prikačena konopca. Za samo nekoliko sekundi, jedna ili dvije stotine ljudi je došla je sa drugog mjesta kažnjavanja na tu ploču. Kleknuli su na vrelu ploču bez ikakve odjeće na sebi dok su im konopci sa trnjem automatski vezivali ruke i gornji dio tijela. Ovi su ljudi bili različitih religijskih i etničkih pripadnosti. Neki nisu vjerovali u Boga, dok su drugi bili kršćani ili budisti. Kažnjavani su jer nisu prihvatili novo Božje djelo i jer su hulili na Boga i osuđivali Ga. Iako su neki od njih prihvatili novo Božje djelo, Bogu je njihova vjera bila površna, plitka i lažljiva. I takvu vrstu ljudi je Bog kažnjavao. Svi su oni dozivali boga svoje vere. Neki su dozivali ovog boga, a onda onog drugog. Bila je to kakofonija glasova koje nisam mogla jasno čuti. Međutim, bez obzira na to koliko su Ga dozivali, nisu dobivali nikakva odgovora. Posle toga su ih odvodili u veliki bazen sa proključalom ognjenom vodom. Njihovi konopci bi automatski popustili, gvozdena ploča bi se nagnula i oni bi svi upali u bazen. Kuhali su se i pržili i gorjeli dok ne bi zavrištali u bolnoj agoniji. Neki su se držali za ivice bazena, boreći se svojem snagom da ispužu iz njega, ali bi upadali nazad. Nedugo potom, vrištanje je utihnulo. Svi su bili mrtvi i plutali po površini bazena ispunjenog ognjenom vodom. Kada bi svi bili mrtvi, ogromna mreža bi ih sve pokupila i oni bi se vraćali u život radi sljedeće kazne.

Onda su me odveli na neko drugo mjesto. Ljudi su tamo bili kažnjavani na sve moguće načine zato što su vrijeđali svoje roditelje, starije ili nastavnike. Neki su bili goli, okovanih vratova, ruku i nogu šiljatim lancima. Bičevali su ih sve dok ih ne bi pretvorili u takvu krvavu kašu da su im meso i krv tekli niz tijelo. Mučili su se i vrištali od bola. Demoni pakla su koristili sjekire da im odsjeku šake i stopala i nešto nalik čekiću da ih pretvore u prah. Dok je kažnjavanje trajalo, pitali su ih: „Jesi li razmišljao o tome da ne počiniš taj grijeh tada?” Kajali su se, ali ih nitko nije mogao spasiti i bili su mučeni do smrti. Nakon toga, vraćali bi se u život i primali sljedeću kaznu. Neke ljude su žive sahranjivali. Tlo se na tom mjestu pomicalo, previralo i u njemu je gorjela vatra. Kažnjenike je zemlja polako usisavala sve dok ne bi utonuli u nju i izdahnuli.

Zatim su me odveli na mjesto gdje su kažnjavani preljubnici. Bježali su koliko ih noge nose. Neke su gađali mecima i ubijali strijelama, a druge ubadali do smrti. Neke su jurile životinje i ujedale ih do smrti. Na kraju, nitko nije uspeo da pobjegne i svi do jednog su umrli. Umrli bi se zatim vraćali u život da prime sljedeću kaznu.

Vidjelu sam još jedno mjesto koje je služilo kažnjavanju onih koji su varali ili imali loše namjere prema drugima, onih koji su iskorištavali ljude ili bili proračunati ili ljubomorni na druge. Tu se nalazio viseći most sa drvenim podom i bodljikavim konopcima sa obje strane. Držanje za ove konopce stvaralo je krvave rane, ali da se nisu držali za njih, pali bi u vatreno jezero ispod mosta. Čak i kad ne bi pali, morali bi da prođu kroz mašinu za mljevenje mesa koja bi ih samljela i onda bi opet završavali u vatrenom jezeru.

Neki su ljudi bili preokupirani svojim izgledom i traćili bi vrijeme pokušavajući da se lijepo obuku, ali uopće nisu vjerovali u Boga i čak su mu sudili i hulili na Njega. Njihova su lica pojeli insekti, dio po dio. Osim njih, bilo je i ljudi koji su kažnjavani zbog toga što su proklinjali druge, krali, i tako dalje. U zavisnosti od počinjenih grijeha, ljudi su iznova kažnjavani na jedan način pre nego što bi se prešlo na drugu vrstu kazne. Vidjevši sve ovo, počela sam da se tresem od straha cijelim tijelom. Biti kažnjen na takav način bi bilo apsolutno grozno! Pokajala sam se za grijehe koje sam počinila, ali nisam znala kome da se obratim, tko bi me mogao spasiti. U tom trenutku sam ošamućeno izrecitirala neke sutre, ali odgovora nije bilo, niti se moj strah smanjio. Iznenada sam se sjetila da sam vjerovala u jedinog istinitog Boga – Svemogućeg Boga. Prisjetila sam se nečega što je Svemogući Bog rekao. „Kakve god teškoće susrećeš u svakodnevnom životu, moraš doći pred Boga; prvo što trebaš učiniti jest da klekneš pred Boga i pomoliš se – to je od ključne važnosti” (Riječ. Svezak 3.: Govori Krista posljednjih dana. U vjeri u Boga, najvažnije je doći do istine.). Znala sam da Bog vlada svime i da se ono sa čim se suočavam dešava sa Njegovom dozvolom, te da se trebam okrenuti Njemu. Pomislila sam na razne grijehe koje sam počinila. Imala sam površan odnos prema Bogu i odbacila Ga. Primjenjivala sam vjeru i prisustvovala skupovima kada sam se osjećala dobro, ali sam ih preskakala kada se nisam dobro osjećala. Bila sam kršćanka, ali nisam istinski vjerovala u Boga. Bila sam površna i lažljiva prema Njemu. Rado sam tratila vreme na zabavu, ali ga nisam provodila u obožavanju Boga. Zaista sam se pokajala kada sam se sjetila svega toga i molila sam se Bogu u srcu: „Svemogući Bože, počinila sam mnoge grijehe. Bila sam ravnodušna i ignorirala Te, dok sam se naslađivala radošću sagrešenja i ne vršeći svoju dužnost kako treba. Sada sam zaista uplašena i ispunjena kajanjem. Ne želim da dođem ovdje i budem kažnjena za te grijehe. Spremna sam se pokajati – molim Te, daj mi šansu da to uradim. Želim se predati Tvojim planovima i sve učiniti po Tvojoj volji.” Molila sam se i ispovijedala na ovaj način iznova i iznova, kajući se pred Bogom za grijehe koje sam počinila, jedan po jedan. Postepeno sam se smirivala i više nisam bila tako uplašena. Nešto kasnije, kao da sam začula glas koji doziva moje ime. Potom sam ugledala zrak svjetlosti, i začula glas iz pravca te svjetlosti koji mi je rekao: „Dani, jesi li se pokajala? Počinila si tako mnogo grijeha. Trebaš se osloniti na Boga i prestati da činiš takve grijehe – ne možeš čekati kaznu da bi se tek tada pokajala. Ureži Božje riječi u svoje srce i tragaj za istinom. Ono što razumiješ i primjenjuješ mora biti ispravno. Ovo ti je posljednja prilika i sljedeći put ti spasenje neće biti ponovo dostupno. Dok si živa, vrijedno radi kako bi dobro obavljala svoju dužnost i ušla u kraljevstvo Božje. Ne ponavljaj svoje grijehe niti svoje pogreške i ne čini stvari zbog kojih ćeš se kajati. Pošto nisi obavila svoju dužnost do kraja, nećeš umrijeti. Spasit ćeš one koji tonu u propast.”

To nije bio glas nijedne osobe koju sam poznavala. Djelovalo je da govori uz zvuk vjetra. Nisam ga baš jasno čula, ali mogla sam razaznati što govori. Premda oštre, te riječi su me opomenule i umirile. Bile su tople i pružale mi osjećaj sigurnosti. Osjetila sam sreću kakvu nikada ranije nisam osjećala. Znala sam da me Bog spašava, da mi daje drugu priliku za život. Nakon što sam čula taj glas, svest mi se postepeno vratila.

Nakon buđenja sam drhtala, još uvijek jako uplašena. Osjećala sam se grozno i zaista sam se kajala što sam počinila tako mnogo grijeha. Znala sam da me to Bog upozorava. Sve što je Bog rekao bilo je točno. Morala sam vjerovati u ono što je On rekao i poslušati Ga. Nisam mogla nastaviti da Ga odbacujem i biti površna prema Njemu. Bog mi je davao priliku koju nisam mogla opet propustiti. Rekla sam svojem malom bratu: „Želim razgovarati sa sestrom Samer.” Sestra Samer je bila vodonoša u Crkvi Svemogućeg Boga i često se susretala sa mnom putem interneta. Samer mi je poslala neke Božje riječi nakon što je saznala za moju situaciju. Svemogući Bog kaže: „Bog je odgovoran, i to do samog kraja, za život svakog pojedinačnog ljudskog bića. Bog te svime snabdeva, a čak i ako se ti, u ovom okruženju koje je Sotona uništio, razboliš, onečistiš ili doživiš nasilje, to neće biti važno – Bog će se pobrinuti za te i pustit će te da živiš. Trebaš imati vjere u to. Bog neće olako dopustiti da ljudsko biće umre” (Riječ. Svezak 2.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni Ja VII.). „Od trenutka kad si se rodio, pa sve dosad, Bog je mnogo toga učinio na tebi, ali On ti ne daje iscrpan izvještaj o svemu što je učinio. Bog ti nije dozvolio to saznati, niti ti je o tome išta kazao. Za ljudski rod je, međutim, važno sve što On čini. Što se Boga tiče, to je nešto što On mora obaviti. U srcu Njegovu ima nečeg važnog što On treba učiniti, a što daleko nadilazi svaku od ovih stvari. Naime, od trenutka kad se čovjek rodi pa do današnjeg dana, Bog mora garantirati njegovu sigurnost. […] Ova ’sigurnost’ znači da te Sotona neće proždrijeti. Je li to važno? Da te Sotona ne proždere – tiče li se to tvoje sigurnosti ili ne? Da, to se tiče tvoje osobne sigurnosti i nema ničeg važnijeg od toga. Nakon što te Sotona proždere, tvoja duša i tijelo tvoje više ne pripadaju Bogu. Bog te više neće spašavati. Bog napušta one duše i one ljude koje je Sotona proždro. Stoga kažem da je najvažnija stvar koju Bog mora učiniti ta da jamči tvoju sigurnost, da jamči da te Sotona neće proždrijeti. Ovo je veoma važno, zar ne?” (Riječ. Svezak 2.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni Ja VI.).

Čitanje riječi Svemogućeg Boga mi je dalo osjećaj sigurnosti, kao da sam dobila oslonac. Ovo iskustvo mi je još jasnije pokazalo da nas je Bog, od rođenja pa sve do sadašnjeg trenutka, usmjeravao, nadgledao i štitio u svakom trenutku. Trebala bih stati pred Boga, obaviti svoju dužnost i uzvratiti Njegovu nevjerojatnu milost. Morala sam posvjedočiti da Bog doista vlada svim stvarima, uključujući duhovni svijet koji je nevidljiv našim očima. Pakao doista postoji. Nisam iskusila patnju kažnjavanja u paklu, ali vidjela sam kako se ljudi tamo kažnjavaju. Mnogo je onih oko mene koji jure za svjetovnim trendovima slijedeći Sotonu. Oni nisu došli pred Boga. Doista sam zabrinuta za njih i ne želim da ljudi koje poznajem odu u pakao i pate na taj način. Bilo da prihvaćaju djelo Svemogućeg Boga posljednjih dana ili ne, ja ću ispuniti svoju dužnost i posvjedočiti im da pakao doista postoji, kao i Božja vlast. Samo nas Svemogući Bog može spasiti patnji u paklu. Željela bih pročitati odlomak sačinjen od riječi Svemogućeg Boga onima koji nisu izašli pred Njega i onima koji su prihvatili Svemogućeg Boga, ali koji ne čuvaju brižljivo Njegovo spasenje.

Svemogući Bog kaže: „Moje konačno djelo ne svodi se samo na kažnjavanje čovjeka, već i na uređenje njegova odredišta. Pored toga, ono je tu kako bi svi ljudi mogli priznati Moje radnje i postupke. Želim da baš svaka osoba shvati da je sve što sam uradio ispravno i da je sve što sam uradio izraz Moje naravi. Nije djelo čovjeka, a kamoli prirode, ono što je stvorilo ljudski rod, već Ja, koji hranim svako stvoreno živo biće. Bez Mojeg postojanja ljudski rod samo će stradati i trpjeti pošast kataklizme. Nijedno ljudsko biće nikada više neće vidjeti prelijepo sunce i mjesec niti svijet prepun zelenila; ljudski rod pred sobom će imati samo ledenu noć i neumitnu dolinu smrti. Ja sam ljudskom rodu jedini spas. Ja sam ljudskom rodu jedina nada i, još važnije, Ja sam Onaj na kojem počiva postojanje čitavog ljudskog roda. Bez Mene čovječanstvo će odmah doživjeti potpuni zastoj. Bez Mene čovječanstvo će pretrpjeti katastrofu i gazit će ga svakojake sablasti, mada nitko i dalje ne obraća pažnju na Mene. Obavio sam djelo koje nitko drugi ne bi mogao obaviti i samo se nadam će Mi čovjek za to uzvratiti nekim dobrim djelom. Iako je svega nekolicina dosad bila u stanju odužiti Mi se, Ja ću Svoje putovanje u svijetu ljudi ipak privesti kraju, a zatim prijeći na sljedeći korak Svojeg započetog djela jer je sva ova Moja jurnjava na sve strane među ljudima tokom tolikih godina ipak urodila plodom i veoma sam zadovoljan. Ono što Mene zanima nije broj ljudi, već njihova dobra djela. Bilo kako bilo, nadam se da ćete spremiti dovoljno dobrih djela za svoje odredište. Tada ću biti zadovoljan; u suprotnom, nitko od vas neće moći izbjeći nesreću koja će vas snaći. Ta nesreća potječe od Mene i, naravno, Ja sam je osmislio. Ako niste u stanju da se u Mojim očima prikažete kao dobri, nećete izbjeći stradanje od te nesreće” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Pripremi dovoljno dobrih djela za svoje odredište.).