Rođen sam u siromašnoj i zaostaloj seoskoj obitelji. Otkad sam bio dijete, otac je zahtijevao da naporno učim kako bih u budućnosti mogao upasti u dobru školu i imati uspješan život. Ali nije ispalo onako kako sam se nadao. Tri godine zaredom padao sam na prijemnom ispitu za srednju školu. Zbog ovoga sam bio zbunjen glede svoje budućnosti. Izgubio sam samopouzdanje. Tada sam bio pod velikim stresom i osjećao sam veliku bol, sve dok me četvrte godine napokon nisu primili u školu za željezničkog inženjera. Nakon što sam maturirao, dobio sam siguran posao u Željezničkom uredu.

U ožujku 1999. moja žena i ja prihvatili smo djelo Svemogućeg Boga posljednjih dana. Poslije sam aktivno ispunjavao svoju dužnost i sudjelovao u crkvenom životu. Šest mjeseci poslijeizabran sam da vodim crkvu. Ali nakon što sam postao vođa, kako sam provodio više vremena na okupljanjima i na svoju dužnost, pojavili su se sukobi s poslom. Da bih izbjegao izostanke s okupljanja, nekoliko puta mjesečno morao sam uzeti slobodno. Uz odbijanje od plaće izgubio sam i bonus na kraju mjeseca. Šef mi je nerado rekao: „Tek si krenuo s ovim poslom, stoga ga moraš obavljati dobro. Ako uvijek tražiš slobodno, gubiš veliki dio plaće i svoj bonus. Nije li to glupo? Dobro se brinem za tebe, ali ako uvijek tražiš slobodno, bit će te teško unaprijediti.” Poslije, kad sam opet tražio slobodno, osjećao sam se vrlo rastrgano. Mislio sam: „Moj šef je dobar prema meni. Ako uvijek uzimam slobodno i ostavljam loš dojam, teško da će me unaprijediti. Ne mogu više uzimati slobodno jer moj šef neće biti zadovoljan sa mnom.” Ali onda sam razmišljao, ako kao crkveni vođa ne budem išao na okupljanja, ne bih mnogo znao o radu crkve i stanju svoje braće i sestara. Ne bih mogao dobro obavljati crkveni rad. Bio sam vrlo rastrgan. Poslije toga sam nekoliko puta odlučio ostati na poslu, ali zbog toga sam se osjećao jako krivim.

Jednom me viši vođa obavijestio o sastanku suradnika, a ja sam opet bio rastrgan, pa sam se molio Bogu i tražio Njegovu volju. Potom sam pročitao odlomak Božje riječi. „Svaki korak djela koje Bog vrši u ljudima izvana izgleda kao da se radi o interakciji između ljudi, kao da su izvor tome ljudska uređenja ili ometanje od strane ljudi. Ali iza svakog koraka djela i svega što se događa je Sotonina oklada pred Bogom i oni zahtijevaju od ljudi da budu postojani u svojemu svjedočenju za Boga. Na primjer, kada je Job stavljen na kušnju, Sotona se iza scene kladio s Bogom, a ono što se dogodilo Jobu bilo je ljudsko djelo i ometanje od strane ljudi. Iza svakog koraka djela koje Bog obavlja u vama nalazi se Sotonina oklada s Bogom – iza toga je borba. (…) Sve što ljudi čine u određenoj mjeri zahtijeva od njih da ulože cijelo svoje srce. Bez stvarnih teškoća ne mogu udovoljiti Bogu; čak se ni ne približe tomu da udovolje Bogu i samo izgovaraju prazne parole! Mogu li te prazne parole udovoljiti Bogu? Kada se Bog i Sotona bore u duhovnom kraljevstvu, kako trebaš udovoljiti Bogu i kako trebaš postojano svjedočiti za Njega? Trebao bi znati da je sve što ti se događa jedna velika kušnja i vrijeme kad Bog treba da svjedočiš za Njega. Iako se takve stvari izvana mogu činiti nevažnim, kada se dogode, one pokazuju voliš li Boga ili ne. Ako Ga voliš, moći ćeš postojano svjedočiti za Njega, a ako ljubav prema Njemu ne provodiš u djelo, to pokazuje da ne provodiš istinu u djelo, nemaš ni istine ni života, da si pljeva!” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Samo voljeti Boga znači istinski vjerovati u Boga.). Iz Božje sam riječi uvidio da naizgled svakodnevno komuniciramo s ljudima, ali iza toga stoji Sotonina oklada s Bogom, a mi moramo biti postojani u svom svjedočanstvu. Kad su Joba zadesile kušnje, preko noći je izgubio sve svoje bogatstvo. Izvana su pljačkaši bili ti koji su mu ukrali imovinu, ali iza toga je stajalo Sotonino iskušenje. Kad je Job čvrsto stao iza svog svjedočanstva, Sotona se od srama povukao. Sukob oko mog vremena za sastanak na poslu zapravo je bila duhovna bitka. Izvana je moj šef mario za mene i htio me unaprijediti, ali zapravo je iza toga stajala Sotonina smetnja. Sotona se koristio slavom i bogatstvom kako bi me namamio da se usmjerim samo na posao i zarađivanje novca. Htio je uništiti moj normalan odnos s Bogom i držati me podalje od Boga, tako da nemam vremena za sastajanje i ispunjavanje svoje dužnosti. U tome su bile Sotonine zle namjere. Razmišljajući o ovom, molio sam se Bogu: „Neću pasti na Sotonina lukavstva, prisustvovat ću sastanku, dijeliti Tvoje riječi, održavati normalan odnos s Tobom i nikad ne dopustiti da Sotonine spletke uspiju.” Poslije sam smogao hrabrosti da od šefa zatražim slobodno te sam prisustvovao sastanku suradnika.

Ali kako je crkveni rad postajao sve zahtjevniji, mnogo je stvari trebalo odmah dogovoriti i provesti te sam, ako sam htio dobro ispunjavati svoju dužnost, morao uzeti slobodno. U sam vrijeme bio vrlo izmučen i mnogo puta to nisam mogao nadvladati, što je utjecalo na crkveni rad. Ponekad sam razmišljao da bih jednostavno trebao dati otkaz na poslu kako ne bih odgađao crkveni rad, ali bio sam zabrinut da nikako ne bih imao dobru budućnost ako to učinim. To je bio toliko dobar posao da sam oklijevao dati otkaz. U srcu mi se činilo kao da se u njemu neprestano odvija potezanje konopa. Kad sam došao kući, rekao sam ženi da želim dati otkaz i podijelio svoje misli. Rekao sam: „Ne mogu podnijeti da odustanem od ovog posla. Mnogo sam godina naporno učio da bih dobio ovaj posao, a plaća je visoka. Ako dam otkaz, što će o meni misliti moji rođaci, prijatelji i školski kolege? Moji roditelji će biti bijesni kad saznaju. Osim toga, ako dam otkaz, ne možemo kupiti kuću u budućnosti i možda ćemo do kraja života biti siromašni. Ali sada sam pročitao toliko riječi Svemogućeg Boga, pa razumijem Božju volju. Braća i sestre izabrali su me za crkvenog vođu. Ako odgađam crkveni rad zbog svog posla, zar ne zanemarujem svoju dužnost?” Nakon što me poslušala, moja me žena zamolila da se više molim Bogu i sam odaberem. Te sam se noći samo prevrtao i okretao, nisam mogao spavati, pa sam se molio Bogu i zamolio Ga da me vodi. Jednoga dana pročitao sam u riječi Svemogućeg Boga: „Tko Mi se može istinski i potpuno predati i ponuditi Mi sve za Moje dobro? Svi ste neodlučni; misli vam lutaju, razmišljate o domu, o vanjskom svijetu, o hrani i odjeći. Usprkos činjenici da si ovdje preda Mnom i da radiš za Mene, duboko u sebi još uvijek misliš na svoju ženu, djecu i roditelje kod kuće. Je li sve to tvoje vlasništvo? Zašto ih ne predaš u Moje ruke? Zar nemaš dovoljno vjere u Mene? Ili se bojiš da ću učiniti nešto što ti ne odgovara? Zašto se uvijek brineš o najmilijima? Uvijek čezneš za svojim voljenima! Postoji li u tvom srcu određeno mjesto za Mene? Još uvijek tvrdiš da Mi dozvoljavaš da imam vrhovnu vlast u tebi i da zauzimam cijelo tvoje biće – sve su to obmanjujuće laži! Koliko je vas svim srcem posvećeno crkvi? A tko od vas ne misli na sebe, nego djeluje u interesu kraljevstva današnjice? Jako pažljivo razmislite o ovome” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 59. poglavlje.). Božja riječ otkriva da kad ljudi nemaju iskrenu vjeru u Boga, ne usuđuju se staviti svoju budućnost i sudbinu u Božje ruke. Uvijek se brinu i planiraju za svoje vlastito tijelo, u strahu da Bog neće sve dobro urediti. Takvi ljudi u svojim srcima nemaju mjesta za Boga. Nisam li i ja bio bez vjere u Boga? Uvijek sam se brinuo da ako dam otkaz na poslu zbog financijskih ograničenja neću moći živjeti. Imao sam premalo vjere u Boga. Nimalo nisam razumio Božju suverenost nad svime. Razmišljao sam o onome što je rekao Gospodin Isus: „Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?” (Mt 6,26). „Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6,33). Često sam recitirao te stihove i često sam se koristio tim riječima da potaknem druge, ali kad se nešto zapravo događalo meni, nisam imao istinske vjere u Boga. Dok sam promišljao o Božjim riječima, shvatio sam da su budućnost i sudbina svih u Božjim rukama te da će Bog uvijek sve prikladno urediti. Bog je obećao da se neće loše odnositi prema onima koji Mu se iskreno daju. Zašto ja nisam imao takvo povjerenje u Boga? U tom sam trenutku htio smjesta dati otkaz i ispunjavati svoju dužnost kako priliči. Ali kad sam stigao u ured, moji kolege razgovarali su o svojim povišicama i bonusima. Počeo sam oklijevati, nisam htio odustati od posla. Znao sam da je za primjenjivanje istine potrebno platiti cijenu, stoga sam se molio Bogu, moleći Ga da me vodi u prevladavanju tijela kako bih mogao dati otkaz i ispunjavati svoju dužnost.

Nedugo zatim doživio sam nešto zastrašujuće, nešto što me navelo da promislim o svom budućem životnom putu. Jedne noći radio sam s kondukterom, upraviteljem kolodvora i drugima na povezivanju vagona. Stajao sam na ljestvama vlaka u pokretu te koristio voki-toki kako bih kondukteru davao upute za povezivanje vozila. Vlak se kretao vrlo brzo. Slijedeći proceduru rada, naredio sam da uspori kad smo bili udaljeni deset vagona od vagona s kojim smo se htjeli povezati. Ali kondukter nije usporio, a ja sam bespomoćno gledao kako vlak zamalo udara u vagon koji je bio parkiran na tračnicama. Kretao se toliko brzo da nisam mogao skočiti s vagona. Mogao sam jedino s ljestava skočiti u vagon na kojem sam se nalazio. Zatvorio sam oči, čvrsto sam se držao za stranu vagona kako me ne bi izbacilo, a u srcu sam uporno zazivao Svemogućeg Boga. Glasnim zveketom vlak i vagon su se sudarili. Pomoćni kondukter slomio je ruku i žurno su ga odveli u bolnicu na njegu preko noći. Bio sam prestravljen, ali neozlijeđen. Što sam više razmišljao o tome, to mi se ta noć činila još strašnijom. Znao sam da je mnogo ljudi kojima je posao bio željezničko manevriranje doživjelo nesreće. Nekima su smrskane ruke, nekima noge… Shvatio sam da kad dođe do opasnosti, siguran posao me ne bi sačuvao niti zaštitio moj život. Nakon ove nesreće osjećao sam da težnja za novcem može donijeti samo privremeno tjelesno zadovoljstvo. Ništa ne može biti tužnije od gubitka Božje brige i zaštite, a onda i gubitka života. Ako me zarađivanje novca koštalo života, koja je bila svrha dobrog posla? Više nisam mogao dopustiti dami posao smeta u ispunjavanju moje dužnosti. Odlučio sam živjeti prema Božjoj riječi, Bogu povjeriti sve što sam imao i pokoriti se Božjoj suverenosti i planovima. Razmišljao sam o Božjim riječima. „Za nekog tko je normalan i teži ljubavi prema Bogu, ulazak u kraljevstvo kako bi postao jedan od Božjih izabranika je tvoja prava budućnost i život od najveće vrijednosti i značaja; nitko nije blaženiji od vas. Zašto ovo govorim? Zato što oni koji ne vjeruju u Boga žive za tijelo i žive za Sotonu, ali vi danas živite za Boga i živite kako biste slijedili volju Božju. Zato kažem da su vaši životi od najvećeg značaja. Samo ova skupina ljudi koju je Bog izabrao može živjeti životom od najvećeg značaja; nitko drugi na zemlji nije u stanju živjeti život od takve vrijednosti i smisla” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Spoznaj najnovije Božje djelo i slijedi Njegove stope.). Božja riječ jako me dirnula. Stvarno. Oni koji iskreno ljube Boga ne žive za slavu, bogatstvo i tjelesna zadovoljstva, već žive za Boga. Samo živjeti za Boga znači voditi vrijedan i značajan život. Zbog Božjeg predodređenja i odabira imao sam sreće čuti Stvoriteljev glas, razumjeti nešto istine i imati priliku ispunjavati dužnost. Bilo je to divno. Morao sam prestati živjeti u svom malom svijetu i juriti za novcem i materijalnim zadovoljstvima. Trebao bih slušati Božja određenja i planove i ispunjavati svoju dužnost kao stvoreno biće.

Poslije toga sam pročitao još jedan odlomak Božje riječi. Svemogući Bog kaže: „Kako ćeš govoriti o onome što si vidio i iskusio onim jadnim, siromašnim i pobožnim religijskim vjernicima koji su gladni i žedni pravednosti i čekaju da ih napasaš? Kakvi te ljudi čekaju da ih napasaš? Možeš li to zamisliti? Jesi li svjestan tereta na svojim plećima, svojeg poslanja i svoje odgovornosti? Gdje ti je osjećaj za povijesnu misiju? Kako ćeš pravilno služiti kao gospodar sljedećeg doba? Imaš li jak osjećaj da si gospodar? Kako treba objasniti gospodara svega? Je li to zaista gospodar svih živih bića i svih fizičkih stvari na svijetu? Koji su tvoji planovi za napredak sljedeće etape djela? Koliko ljudi čeka da ih napasaš? Je li tvoj zadatak težak? Siromašni su, jadni, slijepi i izgubljeni, jadikuju u tami; gdje je put? Kako čeznu da se iznenada, poput zvijezde padalice, svjetlost spusti i rastjera sile tame koje su ugnjetavale čovjeka toliko godina. Oni se tjeskobno nadaju i dan i noć žude za tim – tko to može u potpunosti znati? Čak i na dan kad svjetlost projuri, ovi ljudi koji duboko pate ostaju zarobljeni u mračnoj tamnici bez nade za oslobođenje; kada će prestati plakati? Užasna je nesreća ovih krhkih duša koje nikada nisu imale počinak i dugo su u tom stanju bile sputane nemilosrdnim okovima i zamrznutom poviješću. Tko je čuo zvuk njihovog jauka? Tko je vidio njihovo jadno stanje? Je li ti ikada palo na pamet koliko je ožalošćeno i zabrinuto Božje srce? Kako On može podnijeti da gleda kako nedužni ljudski rod koji je Svojim vlastitim rukama stvorio trpe takve muke? Ljudska bića su, na kraju krajeva, žrtve koje su otrovane. Pa iako je čovjek preživio do dana današnjeg, tko je mogao znati da je ljudski rod odavno otrovan od zloga? Jesi li zaboravio da si ti jedna od žrtava? Zar nisi spreman, iz vlastite ljubavi prema Bogu, nastojati spasiti sve ove preživjele? Zar nisi spreman posvetiti svu svoju snagu da uzvratiš Bogu koji voli ljudski rod kao Svoju krv i meso? Kako zapravo shvaćaš to što te je Bog upotrijebio da živiš svoj izuzetan život? Imaš li zaista odlučnosti i vjere za smisleni život pobožnika, osobe koja služi Bogu?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kako bi trebao pristupiti svojoj budućoj misiji?). Iz Božje riječi osjetio sam Božju ljubav i brigu za čovječanstvo, kao i Božju goruću želju da spasi ljude. Sada smo u posljednjim danima, a katastrofe rastu. Bog izražava istinu i vrši djelo suda i grdnje kako bi spasio ljude od vladavine Sotone. Imao sam sreće da čujem Božji glas i prihvatim Božje spasenje, što je bila Božja milost. Ali mnogi koji žude za Božjom pojavom nisu dočekali Gospodina, još su zavedeni i kontroliraju ih pastori antikristi i starješine religijskog svijeta. Oni nikako ne mogu čuti Božji glas i dočekati Gospodina. Da su svi sebični kao ja, da se brinu samo za tjelesni komfor i da ne propovijedaju evanđelje i svjedoče Bogu, kad dođe velika katastrofa, svi bi zapali u nju i bili kažnjeni. Nakon promišljanja o Božjoj volji, shvatio sam što trebam izabrati i čemu trebam težiti. I tako sam odlučio ostaviti svoj posao da ispunjavam svoju dužnost kako priliči te da se dam Bogu. Baš kad sam htio dati otkaz, pomoćnik upravitelja postaje došao me vidjeti kako bi me poučio kako darivati i tko bi mi mogao pomoći da me unaprijede. Dobro se potrudio da mi sve objasni. Nemaju svi priliku za promaknuće, a moja plaća bi jako porasla. Nakon rasprave moja odlučnost da napustim posao opet je počela jenjavati. Nedugo zatim doživio sam još nešto zastrašujuće što je potpuno promijenilo moje razmišljanje. Jednog dana u dnevnoj smjeni, nakon što je teretni vlak ušao u postaju, trebalo ga je odspojiti i ponovno povezati. Nakon što je to obavljeno, bio sam odgovoran za postavljanje kočionih papučica ispod kotača. Nakon pauze za ručak, prije nego što se vlak počeo kretati, zaboravio sam ukloniti kočione papučice. Kondukter je počeo voziti, a kočione papučice su kotači vukli po tračnicama. Primijetio je i zaustavio vlak na vrijeme, baš kad je skoro prošao skretnicu. To je zaustavilo skretanje s tračnica ili čak prevrtanje. Tog dana, bez Božje zaštite, da je vlak skrenuo s tračnica ili se prevrnuo, posljedice bi bile nezamislive. Bio sam prestravljen i nisam mogao da ne promislim o sebi i zapitam se zašto se ovo dogodilo. Shvatio sam: kao crkveni vođa, znao sam da je posao postao smetnja mojoj dužnosti, što je ozbiljno utjecalo na rad crkve. Ali ja sam bio pohlepan za novcem i tjelesnim zadovoljstvima, nikad ih se nisam bio voljan odreći i redovito sam se zaklinjao Bogu i potom Ga varao kršeći te zakletve. Sjetio sam se Božje riječi: „Od Mene ste dobili beskrajne milosti i vidjeli ste beskrajna otajstva s nebesa; čak sam vam pokazao i nebeski oganj, ali nisam imao srca spaliti vas. Međutim, koliko toga ste Mi uzvratili? Koliko ste Mi spremni dati?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Svi ste vi tako podli po svojemu karakteru!). Ono što se dogodilo, izvana nije bilo dobro, ali jasno sam razumio da je to bila Božja ljubav, podsjetnik i upozorenje za mene. Bog je izrazio toliko istine, objasnio je ljudske ishode i odredišta jasno kao dan. On samo želi da razumijemo Njegovu najiskreniju želju, da pravilno tragamo za istinom, ispunjavamo dužnosti stvorenog bića i primimo Njegovo spasenje. Ali bio sam tvrdoglav. Uvijek sam mislio da mogu preživjeti i dobro živjeti oslanjajući se na svoj posao. Zato nisam bio voljan odustati od njega, slijediti Boga i ispunjavati svoju dužnosti. Ova su me dva zastrašujuća događaja potpuno probudila. Kad se pojavi opasnost, nikakav novac ne bi mogao spasiti moj život. Sjetio sam se da je Gospodin Isus rekao: „Nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik” (Lk 14,33). Tek sada uistinu razumijem značenje riječi Gospodina Isusa. Kad cijenimo novac i materijalno zadovoljstvo, to okupira naša srca i postaje nam nemoguće istinski voljeti i slijediti Boga, dati se Bogu i obavljati svoje dužnosti kao stvorena bića. Takvi ljudi i dalje žude za tijelom i svijetom i nedostojni su biti Božji sljedbenici. Nisam više htio biti neposlušan ili razočaravati Boga. Morao sam promijeniti svoj pogled na sve, pokoriti se Božjoj suverenosti i planovima, cijelim srcem slijediti Boga, dati Mu se i odužiti Mu se za Njegovu ljubav. I tako sam rekao šefu da želim dati otkaz i prošao procedure otkaza ugovora o radu. U tom sam trenutku bio vrlo opušten. Osjećao sam se kao ptica koja izlijeće iz kaveza. Više se nisam morao brinuti oko traženja dopusta i nisam više morao patiti što je posao utjecao na rad u crkvi. Bio sam vrlo sretan što sam tako izabrao.

Otac mi je bio vrlo ljut kad je čuo da sam dao otkaz. Došao me posjetiti i rekao je: „Naporno sam radio da te odgojim. Posudio sam novac za tvoje školovanje. Napokon si dobio dobar posao, a sada ga ne želiš? Što ti je? Sjajno je imati posao u Željezničkom uredu. Vjeruj u Boga ako hoćeš, ali kako možeš dati otkaz? Kako ćeš u budućnosti preživjeti bez posla?” Rastužilo me vidjeti očev ljutit izraz lica. Sjetio sam se kako su moji roditelji štedjeli da bih mogao učiti, u nadi da ću pronaći dobar posao, pobjeći od siromaštva i živjeti izvanrednim životom. Također sam htio odvesti svoje roditelje iz sela u grad da žive u višekatnici i imaju lagodan život. Ali ja sam odabrao put vjere u Boga i više nisam jurio za novcem i materijalnim zadovoljstvima, stoga sam osjećao da sam im dužan. Suočen s riječima svog oca, nisam znao kako da odgovorim. Oči su mi se zasuzile i nisam se usuđivao pogledati u njega. Ali u srcu sam znao da sam donio pravi izbor jer se Spasitelj posljednjih dana pojavio i vrši Svoje djelo. On izražava istinu da bi nas spasio od ovog tmurnog i zlog svijeta, a to je jedini način da se spasimo i uđemo u Božje kraljevstvo. To je jedinstvena prilika. Kako da odustanem od nje jer sam težio tjelesnom komforu? Kako sam mogao dopustiti da me zapreka posla zaustavi u traganju za istinom i ispunjavanju dužnosti stvorenog bića? U boli sam se tiho molio Bogu i zamolio Ga da zaštiti moje srce od smetnji. Sjetio sam se Božjih riječi. „Bog je stvorio ovaj svijet i u njega uveo čovjeka, živo biće kojemu je podario život. Zatim je čovjek dobio roditelje i obitelj i više nije bio sam. Otkako je čovjek prvi put ugledao ovaj materijalni svijet, bilo mu je suđeno postojati unutar Božjeg određenja. Dah života od Boga je ono što podržava svako živo biće tijekom razvoja, sve dok ne odraste. Tijekom ovog procesa, nijedan čovjek ne osjeća da postoji i odrasta pod Božjom skrbi; umjesto toga, ljudi smatraju da čovjek odrasta pod milošću roditeljskog odgoja i da njegov vlastiti životni instinkt usmjerava njegovo odrastanje. To je zato što čovjek ne zna tko mu je podario život, niti odakle je taj život došao, a još manje poznaje način na koji životni instinkt stvara čuda. On zna samo da je hrana osnova za održanje njegovog života, da je ustrajnost izvor njegovog postojanja i da su uvjerenja u njegovom umu kapital o kojemu ovisi njegov opstanak. Čovjek je potpuno nesvjestan Božje milosti i skrbi, te na taj način traći život koji mu je Bog podario… Nijedan jedini čovjek, o kojemu Bog brine danju i noću, ne preuzima na sebe da Ga štuje. Bog samo nastavlja prema Svojem planu raditi na čovjeku, od kojega ništa ne očekuje. On to čini u nadi da će se jednog dana čovjek probuditi iz sna i iznenada shvatiti vrijednost i značenje života, cijenu koju je Bog platio za sve što mu je dao i žudnju s kojom Bog očajnički čezne da se Mu se čovjek ponovo vrati” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Bog je izvor čovjekovog života.). „Radi istine moraš otrpjeti teškoće, moraš se žrtvovati za istinu, radi istine moraš podnositi poniženje, i moraš se podvrgnuti većoj patnji kako bi zadobio više istine. To je ono što bi trebao učiniti. Ne smiješ odbaciti istinu radi uživanja u obiteljskom skladu i ne smiješ izgubiti dostojanstvo i integritet cijelog života radi trenutnog užitka. Trebao bi težiti svemu što je lijepo i dobro i težiti za smislenijim životnim putem. Ako živiš tako zemaljskim i svjetovnim životom i nemaš nikakav cilj kojemu bi težio, zar tako ne tratiš svoj život? Što možeš zadobiti od takvog života? Trebao bi ostaviti sve tjelesne užitke radi jedne istine, a ne odbaciti sve istine radi sićušnog užitka. Takvi ljudi nemaju ni integritet ni dostojanstvo; njihovo je postojanje lišeno smisla!” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Petrova iskustva: njegovo znanje o grdnji i sudu.). Božje su me riječi prosvijetlile. Mislio sam da su moji roditelji bili ti koji su me odgojili, koji su životarili i štedjeli kako bih mogao završiti školovanje, pa ako ih ne budem slušao i budem odustao od posla zbog svoje dužnosti, da bih im bio dužan, ali moje je mišljenje bilo smiješno i apsurdno. Samo je Bog izvor ljudskog života i svi naši životi dolaze od Boga. Sve što imamo dolazi iz Božje zalihe i blagoslova. Bez Boga ništa ne bismo imali. To što su me roditelji odgojili do odrasle dobi bio je Božji suvereni plan. Morao sam biti zahvalan Bogu i uzvratiti Božju ljubav. Ako nisam mogao ispuniti svoju dužnost kao stvoreno biće da zadovoljim Boga, čak i ako sam imao stabilan posao i uživao u dobrom materijalnom životu sa svojom obitelji, to ne bi imalo nikakve vrijednosti ili značenja. Ta privremena zadovoljstva nisu mi mogla omogućiti da razumijem istinu i zadobijem život. Štoviše, za Boga bi to bila pobuna protiv Njega i ne bih dobio Njegovu naklonost. Da bih primio istinu, morao sam patiti i proživjeti bol. Samo sam tako mogao živjeti s karakterom i dostojanstvom. Samo sam tako mogao dobiti Božju naklonost. U tom trenutku, što sam više razmišljao o tome, to sam se osjećao snažnijim. I tako sam svom ocu opet svjedočio o Božjoj pojavi i djelu. Rekao sam mu da su sve težnje prazne bez vjere u Boga te da nemaju nikakve vrijednosti ni značenja. Spasitelj je sada došao da izrazi istinu kako bi spasio ljude, a samo vjerom u Boga, traženjem istine, odbacivanjem grijeha i stvarnim pokajanjem Bogu ljudi mogu preživjeti katastrofe i ući u kraljevstvo Božje. Svi oni koji teže svijetu, bez obzira koliko bogat njihov materijalni život bio, na kraju će propasti u katastrofama i biti kažnjeni. Ali što god sam rekao, moj se otac i dalje nije slagao s mojom ostavkom. Naposljetku je ljutito otišao.

Poslije je otac zamolio moje rođake da me dođu uvjeriti. Svi su rekli da je radno mjesto u Željezničkom uredu posao koji se ne može nepošteno kupiti darovima i novcem, te da su me roditelji uzalud odgojili. Kad sam čuo optužbe svoje obitelji, znao sam da Sotona koristi moju rodbinu da me napadne i spriječi od odricanja za Boga i davanja za Njega. Sjetio sam se riječi Svemogućeg Boga: „Moraš posjedovati Moju hrabrost u sebi i moraš imati principe kada dođe do suočavanja sa srodnicima koji ti ne vjeruju. Za Moje dobro, međutim, ne smiješ se ni predati nikakvim mračnim silama. Osloni se na Moju mudrost kako bi išao savršenim putem; ne dozvoli da neka od Sotoninih zavjera uhvati maha. Daj sve od sebe kako bi stavio svoje srce pred Mene, a Ja ću te utješiti i donijet ću ti mir i sreću” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 10. poglavlje.). Nakon promišljanja o Božjim riječima, osjećao sam se samopouzdano, pa sam smogao hrabrosti da svojoj obitelji kažem: „Danas ljudi osobito štuju novac, slavu, status. Zbog ovoga se ljudi otimaju, spletkare, bore jedni protiv drugih, a muževi i žene čak varaju i izdaju jedno drugo. Svi žive ovako, stoga ako i pronađemo dobre i sigurne poslove i imamo dobre materijalne živote, je li zaista moguće da budemo sretni?” Svemogući Bog kaže: „Svakakve će se katastrofe dogoditi, jedna za drugom – sve zemlje i mjesta doživjet će nesreće: posvuda su pošasti, glad, poplave, suša i potresi. Te katastrofe ne zbivaju se samo na jednom ili dva mjesta niti će proći za dan ili dva. Naprotiv, širit će se na sve veća i veća područja i postajati sve ozbiljnije. U to vrijeme svakovrsne pošasti insekata pojavljivat će se jedna za drugom, a fenomen kanibalizma pojavit će se posvuda. To je Moj sud bezbrojnim zemljama i narodima” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 65. poglavlje.). Koristeći Božje riječi nastavio sam dijeliti svoje viđenje: „Katastrofe sada rastu. Samo slijedeći Svemogućeg Boga možemo se zaštititi od katastrofa. Moja vjera u Boga, širenje evanđelja i obavljanje dužnosti tisuću su ili čak deset tisuća puta važniji od mog posla. Moja vjera u Boga nije budalasta kako vi mislite. Kad je Noa propovijedao evanđelje, ljudi su rekli da je luđak. Ali kada je došla poplava, od cijele ljudske rase preživjela je samo Noina osmeročlana obitelj. Noa nije bio lud ni glup. Bio je najmudriji čovjek i najblagoslovljeniji od Boga. Danas su zlo i iskvarenost čovječanstva došli do te točke da će Bog uništiti ovu zlobnu i iskvarenu rasu. Možemo preživjeti jedino ako štujemo Svemogućeg Boga. Danas vam govorim ove divne vijesti u nadi da ćete i vi povjerovati u Svemogućeg Boga. Ne pokušavajte me uvjeriti jer sam već odlučio. Slijedit ću Svemogućeg Boga do kraja svog života.” Nakon što sam to rekao, moja teta, koja vjeruje u Gospodina, rekla je: „Bogu hvala! Dobro je što vjeruješ u Boga i Bogu je milo što si odabrao propovijedati Božje evanđelje.” Rekla je ostalima: „Put koji je on danas odabrao pravi je put. Nije važno biti bogat. Važan je život. Trebamo poštovati njegov izbor.” Nakon toga drugi nisu ništa rekli. Ovo me jako razveselilo. Kad sam stao iza svoje odluke i odabrao da ću zadovoljiti Boga, moja se obitelj osjećala posramljeno i prestala me uvjeravati. Otada me više ne ograničavaju ljudi i stvari oko mene te svoju dužnost mogu obavljati na puno vrijeme.

Poslije, vidjevši da toliko mnogo ljudi prihvaća djelo Svemogućeg Boga u posljednjim danima, u srcu sam osjetio neopisivu radost. Dovođenje onih koji iskreno žude za Bogom natrag u Njegovu kuću vrlo je značajno i Bogu najugodnije. Kad sada razmišljam o tome kako sam odlučio ostaviti posao i krenuti putem vjere u Boga, znam da je to bila najmudrija odluka koju sam u životu donio. Mogućnost davanja i posvećivanja svog života propovijedanju evanđelja i svjedočenja Bogu vrjednije je i značajnije od bilo čega drugog što bih mogao raditi.