Najmudriji izbor koji sam ikad napravila
Rođena sam u običnoj seoskoj obitelji. Roditelji su me odmalena učili da moram marljivo učiti. Htjeli su da, kad odrastem, nešto postignem i dobro živim, a ne da završim kao oni. Bili su neobrazovani i zarađivali su za život samo poljoprivredom, što je bilo teško i iscrpljujuće, a i drugi su ih gledali svisoka. Zato sam se zavjetovala da ću marljivo učiti i zaraditi puno novca kako bih živjela na visokoj nozi. Kad sam odrasla, postala sam liječnica. Nakon udaje naporno sam radila na usavršavanju svojih profesionalnih vještina, marljivo učila i polagala ispite za certifikate. Dane sam provodila kao stroj te sam ponekad spavala samo dva sata dnevno. Zahvaljujući napornom radu, zaposlila sam se u bolnici u velikom gradu i počela dobro zarađivati. Budući da sam puno zarađivala, susjedi, rodbina i prijatelji su mi zavidjeli. Bila sam zadovoljna i osjećala sam se nadmoćno, misleći u sebi: „Doista je sjajno imati novca!” Iako sam zbog prekomjernog rada počela patiti od teške nesanice, pa po noći nisam mogla spavati i dalje sam mislila da se sve to isplatilo. U ožujku 2013. kolegica i ja otvorile smo veliku polikliniku. Imale smo nekoliko odjela i nekoliko umirovljenih liječnika, a posao je išao odlično. Tijekom jedne večere rodbina, prijatelji i školski kolege hvalili su moje sposobnosti, govoreći: „Tako si mlada, a već imaš kuću i auto, a sada si otvorila i veliku polikliniku. Doista si puno postigla za svoje godine!” Bila sam presretna i htjela sam svoj posao učiniti još većim i uspješnijim. Poslije sam postala pravna zastupnica poliklinike i u njoj sam vodila sve poslove, velike i male. Tada je prošlo već više od dva mjeseca otkad sam prihvatila djelo Svemogućeg Boga posljednjih dana. Kroz okupljanja i čitanje Božjih riječi shvatila sam da sve što imam dolazi od Boga te da je Bog suveren nad svime, sve opskrbljuje i svime upravlja. Bog me doveo u Svoju kuću i dao mi priliku da budem spašena te sam se osjećala vrlo blagoslovljenom. Na okupljanjima sam aktivno sudjelovala u razgovorima u zajedništvu, a svako mi je okupljanje donosilo veliku radost i mnogo koristi. Doista sam uživala u takvim danima te sam, unatoč velikoj zauzetosti na poslu, nastojala organizirati svoje vrijeme kako bih prisustvovala okupljanjima.
Tri mjeseca poslije, vođa me upitao jesam li voljna preuzeti odgovornost za ugošćivanje skupina za okupljanje i pratiti rad braće i sestara na evanđelju. Jako sam željela vježbati izvršavanje svoje dužnosti, ali sjetila sam se prethodnog okupljanja. Tada je jedna kolegica uputila pacijenta u polikliniku, a poliklinika je izgubila više od tisuću juana jer me nisu mogli dobiti na telefon. Kolegica me tada ljutito prekorila i rekla da ću, ako se to ponovi, morati sama platiti nastalu štetu. Čak je i bankovne kartice za transakcije poliklinike prebacila na svoje ime. Prihvaćanje ove dužnosti oduzelo bi mi mnogo vremena, pa bi mi preostalo još manje vremena za rad u poliklinici. Bojala sam se da će to utjecati na posao, pa sam odbila. Nakon nekog vremena, vođa mi je ponovno prišao i rekao da postoji hitna dužnost te da u tom trenutku ne mogu za nju pronaći odgovarajuću osobu, pa je pitao jesam li voljna surađivati. Bila sam u velikoj dvojbi jer je u poliklinici bilo više posla nego ikad, a medicinske ustanove također su morale prisustvovati edukacijama. Bila sam pravna zastupnica pa bih, ako ne odem, morala ponovno proći obuku kako bih mogla raditi, što bi odgodilo poslovanje za nekoliko mjeseci i rezultiralo golemim gubicima. Stoga sam smislila izgovor kako bih ponovno izbjegla tu dužnost. Te sam se večeri zbog svog izgovora za izbjegavanje dužnosti osjećala pomalo utučeno, pa sam se molila Bogu: „Bože, želim izvršavati svoju dužnost, ali u poliklinici je jako puno posla i zaista ne mogu otići. Doista sam uzrujana što sam odbila svoju dužnost. Molim Te, usmjeri me da shvatim Tvoju namjeru.”
Poslije sam pročitala Božje riječi: „Ono što danas morate postići nisu dodatni zahtjevi, već čovjekova dužnost, i to ona koju svi ljudi trebaju obaviti. Ako ne možete čak ni obaviti svoju dužnost ili je ne možete obaviti dobro, zar na sebe ne navlačite nevolje? Ne igrate li se sa smrću? Kako se i dalje možete nadati nekoj budućnosti i dobrim izgledima? Božje se djelo obavlja za dobrobit čovječanstva, a čovjek svoju suradnju nudi radi Božjeg upravljanja. Nakon što Bog učini sve što treba učiniti, od čovjeka se zahtijeva da se u svojoj primjeni ne štedi i da surađuje s Bogom. U Božjem djelu čovjek ne bi trebao štedjeti truda, trebao bi ponuditi svoju posvećenost i ne bi se trebao prepuštati brojnim predodžbama niti pasivno sjediti i čekati smrt. Ako se Bog može žrtvovati za čovjeka, zašto onda čovjek ne bi mogao ponuditi svoju posvećenost Bogu? Ako je Bog prema čovjeku jednog srca i uma, zašto Mu onda čovjek ne bi ponudio malo suradnje? Ako Bog djeluje za dobrobit čovječanstva, zašto onda čovjek ne bi obavio neku od svojih dužnosti zarad Božjeg upravljanja? Božje djelo daleko je napredovalo, a vi to vidite, ali svejedno ne djelujete, čujete, ali se ne pomičete s mjesta. Neće li takvi ljudi doživjeti propast? Bog je cijelog Sebe već posvetio čovjeku, pa zašto čovjek danas nije sposoban iskreno obaviti neku dužnost? Bogu je Njegovo djelo najvažniji prioritet, a djelo Njegova upravljanja od najveće je važnosti. Čovjeku je, pak, najvažniji prioritet provesti Božje riječi u djelo i ispuniti Božje zahtjeve. To biste svi trebali razumjeti” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Božje djelo i čovjekova primjena.). Bog se svim srcem posvetio spašavanju čovječanstva, u tišini plaćajući cijenu. Osobno se utjelovio i na ovoj zemlji izrazio milijune riječi, pružajući svu istinu koja je čovječanstvu potrebna, omogućavajući ljudima da zadobiju istinu i budu spašeni. Ali ja sam bila nezahvalna, pa sam zbog poslovanja poliklinike nekoliko puta odbila svoju dužnost kako bih zaradila više novca i živjela na visokoj nozi, uopće ne uzimajući u obzir potrebe rada crkve. Na koji sam ja način uopće bila netko tko vjeruje u Boga? Kad god bih razmišljala o tome koliko sam puta odbila svoju dužnost, obuzimala bi me duboka krivnja. Nisam željela živjeti kao prije, bez imalo savjesti. U tom sam trenutku dobila ideju. Mogla bih iznajmiti polikliniku. Iako bih zarađivala manje, to bi mi bilo dovoljno i mogla bih u miru izvršavati svoju dužnost. Nazvala sam kolegicu kako bih joj iznijela svoje misli, ali ona je rekla: „Jesi li ti glupa? Ova poliklinika ima sjajnu budućnost. Ako ovako nastavimo, za dvije ćemo godine biti bogate i imat ćemo sve što poželimo. Moramo biti malo realnije. U ovom društvu nitko te ne poštuje ako nemaš novca!” Zbog kolegičinih sam se riječi pokolebala, misleći: „Ako iznajmim polikliniku, neću zarađivati toliko novca, a možda neću ni povratiti početni kapital. Što će moja rodbina i prijatelji misliti o meni?” Stoga sam se molila Bogu da me usmjeri. Sjetila sam se okupljanja na kojem su braća i sestre razgovarali o tome kako prozrijeti Sotonine spletke i usred poteškoća i iskušenja ostati postojani u svom svjedočanstvu, pa sam potražila Božje riječi o toj temi. Bog kaže: „Svaki korak djela koje Bog vrši na ljudima izvana izgleda kao da se radi o interakciji između ljudi, kao da su izvor tome ljudska uređenja ili ometanje od strane ljudi. Ali iza svakog koraka djela i svega što se događa je Sotonina oklada pred Bogom i oni zahtijevaju od ljudi da budu postojani u svojemu svjedočanstvu za Boga. Na primjer, kada je Job stavljen na kušnju, Sotona se iza scene kladio s Bogom, a ono s čim se Job suočio bili su ljudski postupci i ometanja. Iza svakog koraka djela koje Bog obavlja na vama nalazi se Sotonina oklada s Bogom – iza toga je borba” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Samo voljeti Boga znači istinski vjerovati u Boga.). Poslije čitanja Božjih riječi, shvatila sam da nam se ljudi, događaji i stvari s kojima se svakodnevno susrećemo čine samo kao interakcije među ljudima, ali iza toga stoji duhovna borba i u svom svjedočanstvu mi moramo biti postojani. Baš kao kad se Job suočavao sa svojim kušnjama: iako se činilo da je izgubio djecu i da su mu pljačkaši preko noći odnijeli imovinu, u stvarnosti su iza toga stajala Sotonina iskušenja. Kad je Job ostao postojan u svom svjedočanstvu za Boga, Sotona je bio posramljen i pobjegao je. Naizgled su se ljubazni savjeti moje kolegice činili kao da su za moje dobro, ali iza toga su stajale Sotonine spletke. Sotona me pokušavao iskušati novcem kako bih nastavila voditi polikliniku, zbog čega ne bih imala vremena izvršavati svoje dužnosti i to bi me udaljilo od Boga. Nisam smjela nasjesti na Sotonine trikove. Zato sam rekla kolegici: „Pomozi mi dati polikliniku u podnajam. Tebi 60 %, meni 40 %, a tvoj će dio i dalje donositi dobit.” Kolegica je rekla da će kontaktirati svog kolegu s fakulteta da preuzme. No neočekivano, druga je strana toliko snizila cijenu da je na kraju ipak nije unajmio. Nisam mogla shvatiti zašto je nije unajmio po tako niskoj cijeni? Poslije sam saznala da joj je taj kolega zapravo bio dečko i da su se urotili kako bi me prisilili da polikliniku dam u podnajam po niskoj cijeni. Bila sam jako uzrujana jer sam osjećala da me kolegica prevarila, a ja sam prema njoj bila potpuno iskrena. Osjećala sam da je svijet doista zastrašujuć i da zaista nema pravih prijatelja! Osjećala sam da je dobro vjerovati u Boga jer su braća i sestre čisti i otvoreni, jedu i piju Božje riječi, razgovaraju u zajedništvu o istini i nastoje odbaciti svoje iskvarene naravi, pa tako više nisam htjela voditi polikliniku s kolegicom. Ali kad sam pomislila na svu ušteđevinu koju sam godinama ulagala u otvaranje poliklinike i na to kako ću odustati prije nego što uopće vratim početni kapital, pitala sam se kako će me drugi gledati. Svi govore da je vođenje poliklinike vrlo isplativo. No, ako na tome izgubim sav novac, što će misliti moji prijatelji i obitelj? Što bi o meni mislili moji kolege? Kad sam razmišljala o svemu tome, osjećala sam veliki pritisak i tugu te sam mislila da mi je jedina opcija ostati u poliklinici.
U rujnu 2013. u polikliniku je na infuziju došao dječačić od oko godinu i pol. Prvog sam dana napravila kožni test na lijek i zamolila roditelje da potvrde da dijete nema povijest alergija. No neočekivano, trećeg jutra, nakon završetka infuzije, taman kad sam htjela izvući iglu, oči su mu se preokrenule, tijelo mu se počelo grčiti, a lice mu je poplavjelo. Zatim je čvrsto zatvorio oči i nije mogao zaplakati. Bila sam zapanjena i brzo sam počela s liječenjem za alergiju na lijek. Prošle su dvije minute, a djetetovo je lice postalo crnoljubičasto, kao da je mrtav. Bila sam prestravljena i u potpunoj panici. Mislila sam: „Gotovo je! Gotovo je! Ovo će dijete umrijeti u mojim rukama. Što ću učiniti ako umre?” Što sam više o tome razmišljala, to sam se više bojala, pa sam u srcu neprestano zazivala Boga: „Bože, molim Te, pazi na ovo dijete! Bože, molim Te, spasi ga!” Nakon nekoliko trenutaka, u meni se pojavio snažan osjećaj: „Tekućina koju je ovo dijete primilo sadržavala je kalij. Bi li to mogla biti hiperkalemija?” Brzo sam otrčala u sobu za liječenje, razrijedila injekciju kalcija i dala je djetetu intravenozno. Dok sam davala injekciju, u srcu sam zazivala Boga. Već na pola injekcije, dijete je glasno zaplakalo. Iskašljalo je sluz i slinu iz grla, a lice mu više nije bilo onako crnoljubičasto kao prije. Kad sam završila s davanjem injekcije kalcija, djetetova ruka više nije bila ukočena i vratila se u normalu. U tom sam trenutku shvatila koliko je život zapravo krhak. Znala sam i da je Bog uslišio moju molitvu i spasio to dijete. U srcu sam neprestano zahvaljivala Bogu. Zatim smo pozvali hitnu pomoć da odveze dijete u bolnicu. Narednih sam dana bila ispunjena brigom i strahom, pitajući se: „Što će biti s tim djetetom? Hoće li imati ozbiljne posljedice? Koliku ću odštetu morati platiti?” Također sam se bojala da ću, ako se nešto ovako opasno po život ponovno dogodi, ostati bez svog novca, slave i dobitka. Osjećala sam kao da mi ogroman kamen pritišće srce i noćima nisam mogla spavati. Neočekivano, samo nekoliko dana poslije, dogodila se još jedna nesreća. Sredovječni muškarac došao je u polikliniku na infuziju. Prije davanja lijeka napravila sam mu kožni test i potvrdio mi je da nema povijest alergija. Na pola infuzije, muškarac je iznenada počeo otežano disati i nedostajalo mu je zraka. Lice mu se iz blijedog pretvorilo u tamnoplavo. Bila sam uplašena i tjeskobna, misleći: „Djetetov problem još uvijek nije riješen, a sada se i ovom pacijentu događa nesreća! Je li to moj kraj?” Osjećala sam se kao da mi se srce slama i nisam se usudila dalje razmišljati o tome. Molila sam se Bogu za zaštitu i moje se srce polako smirilo. Brzo sam slijedila postupke liječenja alergije i uspjela sam ga spasiti. U to se vrijeme u poliklinici zaredalo nekoliko incidenata. Da nije bilo Božje brige i zaštite te Njegovog usmjeravanja u prosvjetljenju da se sjetim hitnih mjera, to bi dvoje ljudi već bilo mrtvo pa bez obzira na to koliko bih novca zaradila u životu, nikada ne bih mogla platiti odštetu! Tada sam shvatila da su novac, slava, dobitak i materijalno bogatstvo poput kule od karata i da mogu nestati u bilo kojem trenutku. Samo živeći pred Bogom i dobro vršeći svoju dužnost mogla sam imati pravi mir i spokoj.
Poslije sam se sjetila odlomka Božjih riječi koji sam pročitala na jednom okupljanju: „Kad bih upravo sad pred vas stavio nešto novca i dao vam slobodu izbora – i kad vas zbog tog izbora ne bih osuđivao – većina bi vas izabrala novac i odbacila istinu. Bolji među vama bi se odrekli novca i nerado bi izabrali istinu, dok bi oni u sredini jednom rukom zgrabili novac, a drugom istinu. Zar time ne bi postalo očito kakvi ste zapravo? Kad biste birali između istine i nečega čemu ste odani, svi biste birali na ovakav način i vaš bi stav ostao isti. Nije li tako? Mnogi su se od vas kolebali između ispravnog i pogrešnog, zar nije tako? U svim borbama između pozitivnog i negativnog, crnog i bijelog, između obitelji i Boga, djece i Boga, sklada i razdora, bogatstva i bijede, statusa i običnosti, podrške i odbačenosti i tako dalje – zasigurno ste svjesni izbora koje ste napravili! Između skladne obitelji i one razorene izabrali ste prvu, čineći to bez imalo oklijevanja; između bogatstva i dužnosti opet ste izabrali ono prvo, bez i najmanje volje da se vratite na obalu; između luksuza i siromaštva izabrali ste prvo; kad birate između svoje djece, žena, muževa i Mene, izabrali ste ono prvo; a između predodžbi i istine i dalje ste izabrali ono prvo. Suočen sa svim oblicima vaših zlih djela, naprosto sam izgubio vjeru u vas, jednostavno sam zapanjen. Vaša srca su toliko neočekivano nesposobna omekšati se. Cijelo Svoje srce koje sam ulagao godinama, iznenađujuće, nije Mi donijelo ništa osim vašeg napuštanja i rezignacije, ali Moje nade za vas svakim danom rastu jer je Moj dan sasvim izložen pred svima. Vi sada ipak težite mračnim i zlim stvarima i odbijate ih pustiti. Kakav će onda biti vaš ishod? Jeste li ikad pažljivo razmislili o tome? Kad bi se od vas zatražilo da ponovo izaberete, kakav bi tada bio vaš stav? Biste li i dalje izabrali ono prvo? Biste li Mi i dalje uzvratili razočaranjem i bolnom tugom? Bi li u vašim srcima i dalje bila samo trunka topline? Biste li i dalje bili u neznanju što učiniti kako biste utješili Moje srce?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Komu si točno odan?). U Njegovim sam riječima vidjela Božju hitnu namjeru i Njegov brižni trud. Bog se nada da će svatko od nas težiti istini kako bi postigao spasenje. Razmišljala sam o tome kako sam, otkad sam otvorila polikliniku, uvijek razmišljala samo o tome kako zaraditi više novca i živjeti na visokoj nozi te kako zadobiti divljenje i zavist drugih. Također sam razmišljala o tome kako sam nekoliko puta odbila svoje dužnosti te nisam bila voljna trošiti vrijeme i energiju na težnju za istinom i vršenje svojih dužnosti. Željela sam vjerovati u Boga i biti spašena, ali željela sam i zaraditi više novca. Pokušavala sam prigrabiti i bogatstvo i istinu. Ako propustim priliku za stjecanje istine i spasenje, usred nesreća bit će prekasno za kajanje, plač i škrgut zubi. Sjetila sam se da je Gospodin Isus rekao: „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a dušu svoju izgubi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za dušu svoju?” (Mt 16,26). U tom sam trenutku shvatila koliko sam bila glupa te da nisam jasno sagledavala stvari. Nisam znala čemu je najvažnije težiti u životu. Da nije bilo te dvije nesreće, moje se obamrlo i nepopustljivo srce ne bi preobratilo. Da nije bilo Božjeg milosrđa i zaštite, to dvoje ljudi možda bi umrlo, a čak i da sam žrtvovala vlastiti život, od toga ne bi bilo nikakve koristi. Vjerojatno bi mi život protekao u patnji dugovanja, kako u pogledu života, tako i novca te nikada ne bih pronašla mir. Kad sam pomislila na to kako sam više puta odbila svoje dužnosti, osjetila sam da doista ne zaslužujem Božju ljubav i spasenje. Više nisam željela da zbog puke težnje za novcem odustanem od prilike da zadobijem istinu. Poslije sam nazvala kolegicu i rekla joj da želim prepustiti polikliniku drugome. Kolegica je vidjela koliko sam odlučna i više ništa nije rekla. Nešto poslije, zbog njezinih prestrogih zahtjeva, prijenos poliklinike nije uspio. Uzdala sam se u Boga i sve povjerila Njemu, nadajući se da će mi On otvoriti put. Poslije je skupina liječnika iz gradske bolnice preuzela polikliniku u najam i potpisala dvogodišnji ugovor. Nakon toga počela sam vršiti svoje dužnosti u crkvi. Često sam prisustvovala okupljanjima, jela i pila Božje riječi, razgovarala u zajedništvu o istini te sam u srcu pronašla mir i spokoj.
Međutim, nakon godine i dva mjeseca, druga je strana raskinula ugovor. Kad me kolegica vidjela, rekla je: „Ako se vratiš voditi polikliniku, jamčim ti da ćeš postati bogata. Ako ne, kupit ću tvoj udio u poliklinici po niskoj cijeni.” Jedan drugi kolega je rekao: „Nas dvoje to možemo voditi. Ti možeš obavljati svoje poslove. To neće ometati tvoju vjeru. Mnogi ti pacijenti još uvijek vjeruju. Ja ću pomoći u prebacivanju pacijenata iz bolnice i u roku od godinu dana zaradit ćemo gomilu novca, a do tada ćemo se obogatiti i ostvariti uspjeh u karijeri. Svi će nam zavidjeti!” Mislila sam u sebi: „Ako preuzmem polikliniku, ne samo da ću vratiti uloženo, već ću i živjeti na visokoj nozi.” Ali onda sam pomislila: „Ako je preuzmem, moje će dužnosti sigurno patiti.” Nakon kraćeg razmišljanja, odlučila sam da neću pristati. Poslije sam pročitala Božje riječi: „Sotona koristi slavu i dobitak da bi kontrolirao misli čovjeka, čineći da slava i dobitak postanu jedino na što čovjek misli i da se bori za slavu i dobitak, podnosi teškoće radi slave i dobitka, trpi poniženja i nosi težak teret radi slave i dobitka, žrtvuje sve što ima za slavu i dobitak i svaku prosudbu ili odluku donosi radi slave i dobitka. Tako Sotona čovjeku stavlja nevidljive okove, a s tim okovima na sebi, on nema ni sposobnosti ni hrabrosti da se oslobodi. Nesvjesno nosi te okove dok se teškim naporom kreće naprijed korak po korak. Radi te slave i dobitka ljudski rod se udaljava od Boga, izdaje Ga i postaje sve opakiji. Tako se usred Sotonine slave i dobitka uništava naraštaj za naraštajem. Ako sada pogledamo Sotonine postupke, nisu li njegovi podmukli motivi krajnje mrski? Možda danas još uvijek ne možete prozreti Sotonine podmukle motive jer mislite da bez slave i dobitka život ne bi imao smisla i da ljudi ne bi više mogli vidjeti put pred sobom, ne bi više mogli vidjeti svoje ciljeve, te da bi im budućnost postala mračna, mutna i sumorna. Ali postupno, jednog ćete dana svi prepoznati da su slava i dobitak golemi okovi koje Sotona stavlja čovjeku. Kad osvane taj dan, temeljito ćeš se oduprijeti Sotoninoj kontroli i okovima koje ti je Sotona donio. Kad poželiš osloboditi se svih tih stvari koje je Sotona u tebe usadio, potpuno ćeš raskinuti sa Sotonom i uistinu ćeš mrziti sve što ti je donio. Tek ćeš tada imati istinsku ljubav prema Bogu i čežnju za Njim” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni VI.). „Sotona koristi novac da primami ljude i sve ih iskvari, pretvarajući ih u stvari koje obožavaju novac i materijalne želje. A kako se to obožavanje novca očituje u ljudima? Ne mislite li da na ovom svijetu ne biste mogli preživjeti bez novca i da bez njega ne biste mogli izdržati ni jedan jedini dan? Koliko novca ljudi imaju određuje koliko je visok njihov status; koliko novca ljudi imaju određuje koliko su ugledni. Siromašni ne mogu stajati uspravno i ponosno, dok bogati imaju visok status, stoje uspravno i ponosno, mogu glasno govoriti i živjeti nadmeno i neobuzdano. Što ta izreka i taj trend donose čovjeku? Nije li istina da su mnogi ljudi spremni na bilo kakvu žrtvu kako bi zaradili novac? Zar mnogi ljudi ne gube svoje dostojanstvo i svoj integritet kako bi stekli što više novca? Zar mnogi, novca radi, ne ostaju bez prilike da vrše svoju dužnost i slijede Boga? Nije li gubitak prilike za dobivanje istine i spasenje najveći od svih gubitaka za ljude? Sotona kvari čovjeka do te mjere služeći se samo tom metodom i tom izrekom. Nije li Sotonina namjera zlokobna? Nije li to zlonamjeran trik?” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni V.). Razotkrivanje Božjih riječi vrlo je jasno. Sotona koristi slavu i dobitak kako bi kontrolirao ljudske misli te nas zaludio i iskvario. Godinama sam težila i slavi i dobitku, nastojeći se istaknuti. Oslanjala sam se na izreke: „Čovjek teži višem, voda teče nizbrdo”, „Novac je na prvom mjestu”, „Novac pokreće svijet” i „Novac nije sve, ali bez njega ne možeš ništa”. Te su sotonske filozofije postale moj životni vodič i mislila sam da s novcem imam sve. Oduvijek sam samo htjela zaraditi više novca, postati jako bogata, zadobiti divljenje i zavist drugih te živjeti na visokoj nozi. Mislila sam da se, bez obzira na to koliko god patila zbog novca, slave i dobitka, sve to isplatilo. Iako sam znala da se Bog utjelovio i da izražava istinu kako bi spasio ljude, nisam ispravno težila istini niti vršila svoje dužnosti. U svojoj težnji za novcem, više sam puta odbila svoje dužnosti i sve se više udaljavala od Boga. Istina je da je moja obitelj već bila dobrostojeća i da nismo morali brinuti za hranu ili odjeću, ali ja nisam bila zadovoljna i dalje sam htjela više zarađivati. Cijenila sam novac, slavu i dobitak iznad svega ostalog, zbog čega sam gubila priliku da vršim svoje dužnosti i zadobijem istinu. Tek sam tada shvatila da su me novac, slava i dobitak zaslijepili, da sam postala rob novca te da ću, ako se ne preobratim, postati žrtva slave i dobitka.
Zatim sam pročitala još Božjih riječi: „Ljudi iscrpljuju svu svoju životnu energiju boreći se protiv sudbine i provode cijeli svoj život užurbano uzdržavajući svoje obitelji i jureći tamo-amo radi ugleda i profita. Ono što ljudi cijene jesu obiteljska ljubav, novac te slava i dobitak, i na to gledaju kao na najvrjednije stvari u životu. Svi se ljudi žale da im je sudbina puna poteškoća i neuspjeha, a ipak i dalje potiskuju u drugi plan pitanja koja bi trebali najviše razumjeti i istražiti: zašto je čovjek živ, kako bi čovjek trebao živjeti te koja je vrijednost i smisao ljudskog života. Oni provode cijeli svoj život, koliko god on trajao, samo jureći u težnji za slavom i dobitkom, sve dok njihova mladost ne prođe i dok ne postanu sijedi i naborani, dok ne shvate da slava i dobitak ne mogu spriječiti da ostare, da novac ne može ispuniti prazninu njihova srca i dok ne razumiju da nitko ne može pobjeći od zakona rođenja, starenja, bolesti i smrti, i da nitko ne može pobjeći aranžmanima sudbine. Tek kad su primorani suočiti se s posljednjim prijelomnim trenutkom svojeg života, oni doista shvaćaju da čak ni ako netko posjeduje ogromno bogatstvo, čak ni ako je plemićkog statusa i visokog ranga, ipak ne može pobjeći od smrti i mora se vratiti u svoj prvobitni položaj: usamljena duša, bez igdje ičega” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni III.). „Čovjek cijeli svoj život provede jureći za novcem te slavom i dobitkom; prema tim se stvarima odnosi kao prema slamci spasa, kao prema svom jedinom osloncu – kao da bi, da ih posjeduje, mogao nastaviti živjeti i izbjeći smrt. Ali tek kada se smrt približi, čovjek shvaća koliko su novac, slava i dobitak daleko od njega te koliko je pred licem smrti slab i nemoćan, koliko je ranjiv, koliko je usamljen bez oslonca te koliko je bespomoćan. Shvaća da se novac ili slava i dobitak ne mogu mijenjati za život, da su, koliko god netko bio bogat i koliko god visok bio njegov status, svi jednako siromašni i beznačajni pred licem smrti. Shvaća da se novcem ne može kupiti život, da slava i dobitak ne mogu omogućiti čovjeku da izbjegne smrt te da ni novac ni slava i dobitak ne mogu produžiti čovjekov život ni za jednu minutu, ni za jednu sekundu” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni III.). Poslije čitanja Božjih riječi, shvatila sam da je, ako osoba cijeli život provede težeći novcu, slavi i dobitku, na kraju sve to uzalud. Dva gotovo smrtonosna incidenta u poliklinici navela su me da shvatim kako u trenucima opasnosti, novac i bogatstvo ne mogu zaštititi sigurnost osobe niti joj spasiti život. Shvatila sam da je Bog jedini koji je čovjeku zaista potreban i na koga se može osloniti te da samo Bog vlada i upravlja ljudskom sudbinom. Sjetila sam se i jedne svoje susjede. Bila je generalna direktorica odjela u Banci Kine, njezin je suprug bio direktor ureda za promet, a otac načelnik odjela u Narodnoj banci Kine. Njezina je obitelj bila bogata i utjecajna, i u to su joj vrijeme svi u našoj ulici zavidjeli i divili joj se, ali u trideset i drugoj godini dijagnosticiran joj je rak dojke i nedugo nakon toga je preminula. Imala sam i rođaka koji je bio bogat i poznat, ali je poslije tijekom putovanja umro. Bilo mi je jasno da, bez obzira na to koliko novca, slave ili divljenja zadobijete, kada dođe smrt, novac, slava i dobitak ne mogu vam spasiti život. Novac, slava i dobitak mogu pružiti samo privremeno zadovoljstvo i ugodu za tijelo, ali ako nemate Božju brigu i zaštitu, umrijet ćete. Kakvog bi onda smisla imalo imati više novca? Molila sam se Bogu: „Bože, dao si mi priliku da težim istini i budem spašena, ali ja je nisam cijenila. Svoje sam vrijeme i energiju trošila na težnju za novcem, slavom i dobitkom. Bila sam doista slijepa i glupa! Sada znam da su traženje istine i vršenje mojih dužnosti najsmislenije i najvažnije stvari koje mogu učiniti.” Nakon toga, nazvala sam kolegicu i rekla joj da sam voljna prepustiti udjele, bez obzira na to koliko izgubila na njima i svom početnom kapitalu u poliklinici. Nedugo zatim prepustila sam svoje udjele u poliklinici. Iako sam izgubila desetke tisuća, u trenutku kad sam to učinila osjećala sam se oslobođeno i sretno.
Poslije sam više vremena i energije posvetila svojim dužnostima. Kad god sam imala vremena, čitala sam Božje riječi i razumjela više istina. Također sam postala sposobnija prozrijeti Sotonine metode iskvarivanja. Bio je tako dobar osjećaj znati da vjerovanjem u Boga i vršenjem svojih dužnosti mogu razumjeti istinu! Nedavno su neki moji prijatelji rekli da bi platili kako bi surađivali sa mnom u otvaranju poliklinike, potičući me da je nastavim voditi, a neki su mi čak savjetovali da radim u bolnici, ali na mene te stvari više nisu utjecale. Odabrala sam vršiti dužnosti stvorenog bića, propovijedati evanđelje i svjedočiti o Bogu. To je smislenije i vrjednije od bilo čega drugog što bih mogla činiti na ovom svijetu te najmudriji izbor koji sam u životu napravila.