Wu Yu, Kina

Posljednjih nekoliko godina radila sam na poslovima čišćenja u crkvi, i vidjela sam kako su neki nadzornici bili smijenjeni jedan za drugim, a neki uklonjeni. Posebno su dvije bivše nadzornice koje su bile odgovorne za posao čišćenja imale izvrstan kov i radnu sposobnost te širok opseg odgovornosti. Bile su nadzornice dvije do tri godine, ali su smijenjene jer nisu obavljale stvaran posao i nisu prihvaćale istinu. Zbog toga sam pomislila da je preopasno biti nadzornik. Biti nadzornik znači imati širok raspon odgovornosti i suočavati se s mnogim problemima. Ako to ne radiš dobro, prekidaš i ometaš rad crkve te iza sebe ostavljaš prijestupe pa postoji mogućnost da budeš smijenjen ili razotkriven i eliminiran. Mislila sam da je bolje biti član tima jer je rizik manji i ne trebaš se toliko brinuti, a ipak imaš nadu u spasenje. Početkom kolovoza 2023. nadzornik je morao otići drugdje vršiti svoju dužnost pa me zamolio da preuzmem njegov posao. Pomislila sam u sebi: „Kao članica tima imam nadležnu osobu koja pomaže u konačnim provjerama i usmjerava rad, tako da neću počiniti nikakva velika zla pa potom biti razotkrivena i eliminirana. Drugačije je biti nadzornik. Moraš biti odgovoran za cjelokupan rad, susrećeš se s mnogim problemima i preuzimaš velike odgovornosti. Ako ne uspijem ispravno postupati i uzrokujem prekid u radu crkve, ostavit ću za sobom trag prijestupa. Ako počinim mnoga zla djela, neću li biti razotkrivena i eliminirana te izgubiti priliku za spasenje? Bolje je biti član tima da ne moram snositi velike odgovornosti. Sigurno je i zaštićeno te imam nadu u spasenje.” Kad sam to pomislila, odbila sam, navodeći izgovore da mi je kov prosječan, a radna sposobnost ograničena i da nisam vrijedna obučavanja. Nakon toga nadzornik mi je pisao još dva puta i zamolio me da razmislim. Našla sam se u nedoumici. „Ne prihvatiti znači biti neposlušna, ali ako prihvatim, budući da posao čišćenja na svakom koraku uključuje načela, ako ne budem dobro postupala i prekršim načela, za sobom ću ostaviti prijestupe i zla djela. Ako ne budu ozbiljni, smijenit će me, a ako budu, onda će me čak i izbaciti. Ne samo da će mi ugled i status biti narušeni, već možda neću imati ni dobar ishod ni odredište.” Nakon mnogo razmišljanja, odbila sam. Kad sam srela nadzornika, rekao mi je: „Dobila si najviše glasova braće i sestara. Moraš tražiti Božju namjeru.” Nisam imala što reći. Osjećala sam se rastrgano i uvijek sam se iznova molila Bogu: „Dragi Bože, znam da bih se trebala pokoriti u ovome što me snašlo, ali jednostavno se ne mogu pokoriti. Bojim se da neću moći dobro izvršavati svoju dužnost nadzornika, da ću prekidati i ometati rad crkve te biti razotkrivena i eliminirana. Ne znam u koje istine trebam ući da bih se oslobodila ove neprilike. Molim Te, vodi me!”

Jednom sam pročitala odlomak Božjih riječi koji me je doista dirnuo u srce. Svemogući Bog kaže: „Kako bi trebao postupati prema savjesti? Postupaj iskreno, budi dostojan Božje dobrote, ovog od Boga danog života i ove od Boga dane prilike za postizanje spasenja. Je li to učinak tvoje savjesti? Kada jednom budeš imao ovo minimalno mjerilo – savjest – bit ćeš zaštićen i nećeš činiti teške pogreške. Tada neće biti tako vjerojatno da ćeš činiti stvari kako bi se pobunio protiv Boga ili odustao od svoje dužnosti, niti ćeš biti toliko sklon površnom postupanju. Također nećeš biti toliko sklon spletkarenju radi vlastitog statusa, slave i dobitka te za vlastiti izlaz. To je uloga koju savjest ima. Savjest i razum trebali bi biti sastavnice čovjekove ljudskosti. To su i najosnovnije i najvažnije stvari. Kakva je osoba čovjek koji nema savjesti ni razuma normalne ljudskosti? Općenito govoreći, to je osoba koja nema ljudskosti i osoba doista užasne ljudskosti. Preciznije, kakva obilježja krase takve ljude? Koja se točno očitovanja njihova nedostatka ljudskosti kod njih primjećuju? (Sebični su i niski.) Sebični i niski ljudi površni su u svojim postupcima i drže se podalje od stvari koje ih se osobno ne tiču. Oni ne misle na interese Božje kuće, niti pokazuju razumijevanje prema Božjim nakanama. Nemaju osjećaj bremena ni odgovornosti kada je riječ o vršenju svojih dužnosti ili iznošenju svjedočanstva za Boga. (…) Ima li ovakva osoba savjesti i razuma? (Nema.) Osjeća li osoba bez savjesti i razuma samoprijekor zbog ovakvog postupanja? Ona ne osjeća samoprijekor; savjest ovakve osobe ne služi ničemu. Nikada nije osjetila prijekor svoje savjesti, pa može li onda osjetiti prijekor ili stegu Duha Svetoga? Ne, ne može” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Predavanjem srca Bogu, čovjek može zadobiti istinu.). Bog kaže da su oni koji nemaju savjesti ni razuma posebno sebični i niski. Oni razmatraju samo vlastite interese, a ne crkveni rad i ne nose nikakvo breme ni osjećaj odgovornosti prema crkvenom radu. Razmišljajući o tome, shvatila sam da sam ja upravo takva osoba. Kad su me braća i sestre izabrali, trebala sam prihvatiti tu dužnost. Međutim, bojala sam se da će odgovornost vršenja te dužnosti biti prevelika, da ću, ako je ne obavim dobro, ostaviti za sobom prijestupe, a ako učinim zlo, da ću biti smijenjena i eliminirana: Ne samo da bi mi to narušilo ugled i status, već bih riskirala da izgubim čak i svoj dobar ishod i odredište. Stoga sam odbila, navodeći izgovore da mi je kov prosječan, a radna sposobnost slaba te da nisam vrijedna obučavanja. Nadzornik mi je nekoliko puta pisao kako bi razgovarao u zajedništvu sa mnom, ali stalno sam nalazila izgovore da odbijem. Razmatrala sam samo vlastite interese i odbijala prihvatiti tu dužnost. Doista mi je nedostajalo savjesti i razuma! Nisam više željela živjeti na tako sebičan i nizak način pa sam prihvatila tu dužnost.

Nekoliko mjeseci kasnije bila sam preraspoređena na mjesto člana tima jer zbog svog lošeg kova nisam bila dorasla tom poslu. Poslije su vođe pisali da jednom timu nedostaje ljudi za organiziranje materijala za uklanjanje i da ne shvaćaju načela u potpunosti. Zamolili su me da odem tamo i budem vođa tima kako bih im pomogla. Pomislila sam u sebi: „Ako ne organiziram dobro materijale za uklanjanje i nekoga krivo okarakteriziram, morat ću snositi odgovornost za to. Ako nešto ne budem jasno vidjela i postupim na način koji krši načela, čineći prijestupe i zla djela, onda bih bila blizu toga da me smijene i eliminiraju. Sigurnije je biti član tima.” Stoga sam to ponovno izbjegla, navodeći izgovore da su mi kov i radna sposobnost slabi te da nisam vrijedna obučavanja. Nakon toga vođe su mi pisali kako bi razgovarali u zajedništvu sa mnom i ukazali su na to da je priroda mog opetovanog odbijanja dužnosti bila odbijanje prihvaćanja istine. Jasno sam shvatila da je razgovor u zajedništvu vođa bio podsjetnik i upozorenje od Boga, te sam osjetila tugu i krivnju. „Toliko godina vjerujem u Boga, pa zašto se uopće nisam promijenila? Zašto sam tako nepopustljiva?” Shvatila sam da bi, ako ne bih odmah tragala za istinom da ga riješim, ovo stanje bilo vrlo opasno, pa sam potražila Božje riječi koje su bile važne za moje stanje. Pročitala sam Božje riječi: „Neki se ljudi boje preuzeti odgovornost dok obavljaju svoju dužnost. Ako im crkva povjeri da obave neki posao, oni će prvo razmotriti zahtijeva li taj posao od njih preuzimanje odgovornosti i ako je tome tako, neće ga prihvatiti. Njihovi uvjeti za obavljanje dužnosti su, prvo, da posao mora biti ležeran; drugo, da nije naporan ili zamoran; i treće, da što god rade, ne preuzimaju nikakvu odgovornost. Jedino takvu vrstu dužnosti preuzimaju. Kakva je ovo vrsta osobe? Nije li ovo lukava, prijevarna osoba? Ne žele preuzeti ni najmanji djelić odgovornosti. Boje se čak i da će im lišće slomiti lubanju kad padne s drveća. Kakvu dužnost osoba poput ove može vršiti? Od kakve koristi oni mogu biti u kući Božjoj? Rad kuće Božje povezan je s borbom protiv Sotone, kao i sa širenjem evanđelja kraljevstva. Koja to dužnost ne uključuje odgovornosti? Biste li rekli da biti vođa nosi odgovornost? Nisu li njihove odgovornosti veće, i ne moraju li snositi veću odgovornost? Bez obzira na to propovijedaš li evanđelje, svjedočiš li, izrađuješ li videozapise i tako dalje – bez obzira na to što radiš – sve dok se to odnosi na istina-načela, sa sobom nosi i odgovornosti. Ako svoju dužnost ne obavljaš prema načelima, to će utjecati na rad Božje kuće, a ako se bojiš preuzeti odgovornost, ne možeš obavljati nikakvu dužnost. Je li vrsta osobe koja se boji preuzimanja odgovornosti u obavljanju svoje dužnosti kukavica, ili je problem u njezinoj naravi? Moraš to moći razlikovati. U stvarnosti, ovo nije stvar kukavičluka. Kako to da je ta osoba tako smiona kada je riječ o bogaćenju ili kada čini nešto za vlastitu korist? Preuzet će svaki rizik zbog takvih stvari. No, kada radi stvari za crkvu, za Božju kuću, ne preuzima nikakav rizik. Takvi su ljudi sebični i prezira vrijedni, najpodmukliji od svih. Onaj tko ne preuzima odgovornost u obavljanju dužnosti nije nimalo iskren prema Bogu, a da ne govorimo o odanosti. Kakva se vrsta ljudi usuđuje preuzeti odgovornost? Kakva vrsta ljudi ima hrabrosti preuzeti težak teret? Netko tko preuzima vodstvo i hrabro juri naprijed u najkritičnijem trenutku u radu Božje kuće, tko se hrabro prihvaća teškog tereta i ne boji se podnijeti poteškoće i opasnost kad vidi posao koji je najvažniji i najkritičniji. To je netko tko je odan Bogu, dobar Kristov vojnik. Je li zaista stvar u tome da svatko tko se boji preuzeti odgovornost za svoje dužnosti čini to jer ne razumije istinu? Ne; postoji problem s njihovom ljudskošću. Nemaju osjećaj za pravdu ili odgovornost, sebični su i prezira vrijedni ljudi, nisu iskreni vjernici u Boga i ni najmanje ne prihvaćaju istinu. Samo iz tog razloga ne mogu biti spašeni. (…) Ako uvijek štitiš sebe kad god ti se nešto dogodi i stalno sebi ostavljaš otvorenim stražnja vrata i izlazni plan, primjenjuješ li istinu? Ovo nije primjenjivanje istine – ovo je ljigavost. Sada vršiš svoju dužnost u Božjoj kući. Koje je prvo načelo obavljanja dužnosti? Prvo moraš tu dužnost vršiti čitavim srcem, ne štedjeti truda, i tako štititi interese Božje kuće. Ovo je istina-načelo koje trebaš provesti u djelo. Štititi sebe ostavljajući si otvorenim stražnja vrata i izlazni plan načelo je primjene koje slijede nevjernici, i njihova je vrhovna filozofija. U svemu stavljati sebe na prvo mjesto, stavljati vlastite interese ispred svega, i ne misliti na druge, vjerujući da interesi Božje kuće i interesi drugih nemaju nikakve veze s tobom, misliti prvo na vlastite interese, a zatim na izlazni plan – nije li to ono što čini nevjernika? To je upravo ono što čini nevjernika. Takva vrsta osobe nije vrijedna obavljanja dužnosti” (Riječ. Svezak IV.: Razotkrivanje antikrista. Osma stavka: Zahtijevaju da se drugi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu (Prvi dio).). Dok sam razmišljala o Božjim riječima, imala sam osjećaj kao da mi je nešto probolo srce. Bog je razotkrio da se ljudi koji su sebični, niski i lukavi boje preuzeti odgovornost. Kad ih nešto snađe, uvijek prvo razmatraju vlastite interese i neprestano razmišljaju kako si ostaviti izlaz umjesto da štite interese crkve. Ne žele preuzeti nikakvu odgovornost. Takva osoba ne prihvaća istinu i nema ljudskosti. U Božjim je očima nevjernik i ne zaslužuje obavljati dužnosti. Ja sam bila upravo takva osoba. Božja me kuća nekoliko godina obučavala da obavljam posao čišćenja, svladala sam neka relevantna načela i shvatila neke puteve za rješavanje problema. Kad su mi vođe dodijelili da budem vođa tima, brinula sam se da ću biti pozvana na odgovornost ako dobro ne obavim posao. Kako bih zaštitila vlastite interese, pronalazila sam razne razloge i izgovore, poput toga da su mi kov i radna sposobnost slabi, kako bih se izvlačila i izbjegavala. Bila sam itekako svjesna onoga što je potrebno crkvenom radu i toga da sam prikladan kandidat, ali sam se služila smicalicama i nisam željela biti vođa tima ni preuzeti nikakve odgovornosti jer sam razmišljala o svom ishodu i odredištu. Oni nevjernici kojima je dobit na prvom mjestu uvijek kalkuliraju i spletkare za vlastite interese u svemu što rade; čine sve što im je od koristi. Sve moje misli i ideje također su bile za moju vlastitu korist, a kad je došao red na mene da preuzmem odgovornosti, služila sam se smicalicama i povlačila se. Nisam imala nimalo odanosti ni pokornosti Bogu i nisam se nimalo razlikovala od nevjernika ili bezvjernika. Doista sam bila nedostojna vršenja dužnosti! Kad sam to shvatila, obuzeli su me kajanje i samoprijekor.

Poslije sam razmišljala o sebi: Zašto sam, nakon što sam godinama vjerovala u Boga, neprestano željela odbijati svoju dužnost? Što je bio temeljni uzrok problema? Jednog dana pročitala sam Božje riječi: „Antikristi nikada ne slušaju aranžmane Božje kuće te uvijek usko povezuju svoju dužnost, slavu, dobitak i status sa svojom nadom u zadobivanje blagoslova i svojim budućim odredištem, kao da jednom kad izgube svoj ugled i status, nemaju nade u zadobivanje blagoslova i nagrada, a to je za njih kao da gube život. Oni razmišljaju: ‚Moram biti oprezan, ne smijem biti nemaran! Na božju kuću, braću i sestre, vođe i djelatnike, pa čak ni na boga, ne može se osloniti. Ne mogu vjerovati nikome od njih. Osoba na koju se najviše možeš osloniti i koja je najvrjednija povjerenja si ti sam. Ako ne praviš planove za sebe, tko će se onda brinuti o tebi? Tko će uzeti u obzir tvoju budućnost? Tko će uzeti u obzir hoćeš li ili nećeš primiti blagoslove? Stoga moram pažljivo isplanirati i kalkulirati za svoje dobro. Ne smijem griješiti niti biti i najmanje nemaran; u suprotnom, što ću ako me netko pokuša iskoristiti?’ Stoga se čuvaju vođa i djelatnika Božje kuće, bojeći se da će ih netko razlučiti ili prozrijeti, te da će tada biti smijenjeni i da će im se snovi o blagoslovima uništiti. Oni misle da moraju održati svoj ugled i status kako bi imali nadu u zadobivanje blagoslova. Antikrist vidi zadobivanje blagoslova kao nešto veće od neba, veće od života, važnije od težnje za istinom, promjene naravi ili osobnog spasenja te važnije od dobrog obavljanja svoje dužnosti i toga da se bude stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom. Oni misle da biti stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom, dobro obavljati svoju dužnost i biti spašen jesu sve beznačajne stvari koje jedva da su vrijedne spomena ili komentara, dok je zadobivanje blagoslova jedina stvar u cijelom njihovom životu koja se nikada ne smije zaboraviti. S čime god se susretnu, bez obzira na to koliko veliko ili malo, oni to povezuju sa zadobivanjem blagoslova te su nevjerojatno oprezni i pažljivi i sebi uvijek ostavljaju izlaz” (Riječ. Svezak IV.: Razotkrivanje antikrista. Dvanaesta stavka: Žele se povući kada nemaju statusa ili nade u stjecanje blagoslova.). Bog je razotkrio da se antikristi ne mogu pokoriti dužnosti koju im je crkva dodijelila prvenstveno zato što pridaju preveliku važnost primanju blagoslova. Antikristi ne vjeruju nikome osim sebi. Vjeruju da se mogu osloniti samo na sebe, da su jedini koji će se istinski brinuti za sebe i da moraju biti oprezni i pažljivi na svakom koraku, prestravljeni da bi pokoravanje uređenjima Božje kuće bilo štetno za njihove blagoslove i uništilo njihove snove o zadobivanju blagoslova. Razmišljajući o sebi, nije li moje ponašanje bilo isto kao ponašanje antikrista? Pridavala sam veliku važnost zadobivanju blagoslova. Crkva mi je dodijelila da budem nadzornik, a zatim vođa tima, ali si nisam mogla pomoći da ne razmišljam o svom ishodu i odredištu, bivajući oprezna i proračunata. Mislila sam da vršenje dužnosti nadzornika ili vođe tima uključuje velike odgovornosti i da ću, ako ne obavim posao dobro, ostaviti prijestupe iza sebe, a da će me, ako ozbiljno pogriješim, čak razotkriti i eliminirati. S druge strane, obični članovi tima imaju malo odgovornosti i iako ne bih postigla nikakva istaknuta postignuća, ne bih za sobom ostavila prijestupe te bila razotkrivena i eliminirana. Mislila sam na to kako postupati na bilo koji način koji bi mi bio od koristi te nisam nimalo uzimala u obzir interese crkve. Živjela sam potpuno se oslanjajući na sotonske otrove poput „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”, „Ne traži zasluge, već izbjegavaj krivnju” i „Oprez je majka sigurnosti”. Mislila sam da je savršeno prirodno razmatrati vlastite interese – postupati drugačije bilo bi glupo. Božja je namjera bila omogućiti mi da dobijem više obuke time što ću biti nadzornik i vođa tima te omogućiti mi tragati za istinom kako bih radila stvari po načelima. Međutim, sumnjala sam u Boga na temelju svog izopačenog gledišta. Osjećala sam da je postavljanje mene za nadzornika bio način da me se razotkrije i eliminira. Smatrala sam Boga istim kao sve one ljude u svijetu sa statusom i moći, koji nisu nužno pošteni i pravedni prema ljudima, i da će ljudi koji naprave i najmanju pogrešku biti eliminirani. Nije li to bogohuljenje? Bila sam tako prijevarna i opaka! Savršeno je prirodno i opravdano vjerovati u Boga i vršiti dužnost stvorenog bića, što je odgovornost koju sam obvezna ne izbjegavati. Međutim, naudili su mi sotonski otrovi te sam postala sebična, opaka i prijevarna. Stalno sam odbijala svoju dužnost kako bih zaštitila svoje interese i ni najmanje nisam pokazivala razumijevanje prema Božjim namjerama. Življenje po tim sotonskim filozofijama samo bi me dovelo do toga da se sve više opirem Bogu, a Bog bi me na kraju odbacio s prezirom i eliminirao. Kad sam to shvatila, obuzeli su me kajanje i samoprijekor, pa sam se molila Bogu: „Dragi Bože, tako sam sebična, niska, opaka i prijevarna. Otkad sam počela vjerovati u Tebe, težila sam samo blagoslovima i niti sam uzimala u obzir Tvoje namjere niti sam razmišljala o crkvenom radu. Dragi Bože, voljna sam se pokajati i prestati ići krivim putem.”

Poslije sam pročitala Božje riječi i zadobila neko razumijevanje načela po kojima Božja kuća postupa s ljudima. Svemogući Bog kaže: „Neki ljudi ne vjeruju da Božja kuća pravedno postupa prema ljudima. Ne vjeruju da Bog vlada u Svojoj kući i da tamo vlada istina. Vjeruju da će, bez obzira na to koju dužnost osoba vrši, ako se u njoj pojavi problem, Božja kuća odmah postupiti prema toj osobi, oduzimajući joj pravo na vršenje dužnosti, udaljavajući je ili je čak uklanjajući iz crkve. Je li tome doista tako? Zasigurno nije. Božja kuća postupa prema svakoj osobi u skladu s istina-načelima. Bog je pravedan u Svojem postupanju prema svakoj osobi. On ne gleda samo na to kako se osoba ponaša u pojedinačnom slučaju; On gleda na priroda-bit osobe, na njezine namjere i na njezin stav. On ponajprije gleda na to može li se osoba, kada pogriješi, preispitati, osjeća li kajanje i može li na temelju Njegovih riječi prozreti samu bit problema, kako bi time spoznala istinu, zamrzila samu sebe i uistinu se pokajala. Ako netko nema ispravan stav i u potpunosti je okaljan osobnim namjerama, ako je ispunjen lukavim spletkama i ne razotkriva ništa osim iskvarenih naravi i ako, kada se pojave problemi, čak pribjegava pretvaranju, mudrijanju i samoopravdavanju te tvrdoglavo odbija priznati svoje pogreške, tada takva osoba ne može biti spašena. Takvi ljudi uopće ne prihvaćaju istinu i nisu ispravni; u potpunosti su razotkriveni. Oni koji ni najmanje ne mogu prihvatiti istinu u biti su bezvjernici i mogu samo biti isključeni. (…) Recite Mi, ako je osoba pogriješila, ali dođe do istinskog razumijevanja i voljna je pokajati se, zar joj Božja kuća ne bi dala priliku? Kako se Božji šesttisućljetni plan upravljanja bliži kraju, toliko je dužnosti koje treba obaviti. Ali ako nemaš savjesti ni razuma i ne posvećuješ se svom pravom poslu, ako si dobio priliku vršiti dužnost, ali je ne znaš cijeniti, ako ni najmanje ne težiš istini, puštajući da najbolje vrijeme prođe pored tebe, tada ćeš biti razotkriven” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Treći dio.). Nakon što sam pročitala Božje riječi, shvatila sam da u Božjoj kući vladaju istina i pravednost. Božja kuća smjenjuje i eliminira ljude prema načelima i ni s kim neće samovoljno postupati zbog njegova ponašanja u određeno vrijeme ili po određenom pitanju. Sve se temelji na dosljednom ponašanju ljudi, njihovu stavu prema prihvaćanju istine i tome jesu li se istinski pokajali. Ako osoba dosljedno prekida i ometa rad crkve, i ne pokaje se ni ne promijeni kako god joj drugi pomagali, bit će smijenjena i eliminirana. Međutim, ako osoba otkrije iskvarenu narav dok obavlja svoju dužnost ili unosi prekid i ometanje u crkveni rad, ali može odmah razmisliti, shvatiti, pokajati se i promijeniti, Božja kuća dat će joj druge prilike da vrši dužnosti. Razmišljala sam o tome kako sam, otkako sam počela raditi posao čišćenja, unosila prekid i ometanje u rad jer nisam razumjela načela te sam zbog toga počinila prijestupe. Međutim, Božja me kuća nije smijenila ni eliminirala zbog mojih prijestupa, već je razgovarala u zajedništvu sa mnom i pomagala mi. Nakon toga, budući da sam bila voljna pokajati se, bilo mi je dopušteno nastaviti vršiti dužnosti. Što se tiče onih koji su bili smijenjeni i eliminirani, to nije bilo zato što su vršili dužnosti kao vođe timova ili nadzornici, već zato što su išli krivim putem. Počinili su prijestupe, ali nisu prihvatili orezivanje i nisu se pokajali. Tek tada su bili smijenjeni i eliminirani. Razmišljala sam o sestri u timu koja nije bila nadzornik. Međutim, dok je vršila svoju dužnost, natjecala se za slavu i dobitak sa sestrama s kojima je radila te ih je sabotirala iza njihovih leđa. To je prekidalo i ometalo crkveni rad, a ona se nakon razgovora u zajedništvu nije pokajala. Na kraju je bila smijenjena. Također, dvije prethodne nadzornice smijenjene su ne zato što su snosile velike odgovornosti, već zato što dosljedno nisu težile istini i nisu obavljale stvaran posao. Kad su bile orezane ili kad su njihova braća i sestre razgovarali u zajedništvu da im pomognu, nisu se istinski pokajale ni promijenile. Njihova smjena uopće nije bila povezana s njihovim dužnostima ni veličinom njihovih odgovornosti. Vjerovala sam u to da je biti vođa tima opasno jer taj posao nosi veliku odgovornost i da je biti član tima relativno sigurno i zaštićeno. Shvatila sam da je to vjerovanje pogrešno i apsurdno te da se nije slagalo s istina-načelom. Božja kuća dala mi je priliku vršiti dužnosti i Božja je namjera bila da tragam za istinom u ljudima, događajima i stvarima na koje naiđem te da dokučim i razumijem više istina-načela. Trebala sam cijeniti ovu rijetku priliku i prihvatiti svoju dužnost.

Poslije sam pročitala još Božjih riječi i pronašla put primjene. Svemogući Bog kaže: „Kako bi se onda trebala ponašati poštena osoba? Trebala bi se pokoriti Božjim aranžmanima, biti posvećena dužnosti koju bi trebala vršiti i nastojati udovoljiti Božjim nakanama. To se očituje na nekoliko načina: jedan je prihvaćanje svoje dužnosti iskrenog srca, ne uzimajući u obzir svoje tjelesne interese, ne obavljajući je polovično i ne kujući planove za vlastitu korist. To su očitovanja poštenja. Drugi je ulaganje cijelog svojeg srca i snage u dobro vršenje svoje dužnosti, pravilno obavljanje zadataka koje ti je povjerila Božja kuća te unošenje svog srca i ljubavi u svoju dužnost kako bi udovoljio Bogu. To su očitovanja koja bi poštena osoba trebala imati dok vrši svoju dužnost” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Treći dio.). „Ne postoji korelacija između čovjekove dužnosti i toga prima li on blagoslove ili ga snalazi nevolja. Dužnost je ono što bi čovjek trebao ispuniti; ona je njegov poziv poslan s neba i on bi je trebao obavljati ne tražeći naknadu te bez uvjeta ili izgovora. Samo se to može nazvati obavljanjem svoje dužnosti. (…) Ti ne bi trebao obavljati svoju dužnost radi primanja blagoslova i ne bi trebao odbijati da obavljaš svoju dužnost iz straha da će te snaći nevolja. Dopustite Mi da vam kažem ovo: čovjekovo obavljanje dužnosti je ono što on treba raditi, a ako ne obavlja svoju dužnost, onda je to njegovo buntovništvo” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Razlika između službe utjelovljenog Boga i čovjekove dužnosti.). Bog kaže da se pošteni ljudi mogu pokoriti Božjim orkestracijama i aranžmanima te dati sve od sebe da dobro izvršavaju svoju dužnost. Ne spletkare u svoju korist ni ne uzimaju u obzir vlastite dobitke i gubitke. Štoviše, dužnost je odgovornost koju ne smijemo izbjegavati i nema nikakve veze s blagoslovima koje primimo ili nesrećama koje pretrpimo. Ne bismo trebali odbijati dužnost zato što se bojimo nesreća i ne bismo trebali prihvatiti dužnost radi blagoslova. Savršeno je prirodno i opravdano da ljudi ispunjavaju svoje dužnosti. Kad sam ovo shvatila, spoznala sam kako se odnositi prema svojoj dužnosti. Iako su mi kov i radna sposobnost prosječni, kao stvoreno biće moram raditi ono što trebam raditi. Dok vršim svoju dužnost mogu tražiti više o stvarima koje ne razumijem i u okviru mojeg kova i sposobnosti dati sve od sebe da ispunim dužnost koju trebam ispuniti. Takav bih stav trebala imati. Da bih se iskupila za svoje prošle dugove, proaktivno sam nudila pomoć svojoj braći i sestrama u organizaciji materijala za uklanjanje i vođe su se složili. Iako još nisam postigla puno ulazaka ili promjena, kroz ovo razotkrivanje zadobila sam neko razumijevanje o krivim gledištima iza svoje težnje u svojoj vjeri, naučila sam kako dobro vršiti svoju dužnost da bih pokazala razumijevanje prema Božjim namjerama i voljna sam se pokoriti Božjim orkestracijama i aranžmanima. Hvala Bogu!