Zadužena sam za rad na evanđelju u crkvi. Jednom su neka braća i sestre prijavili da je vođa tima Xinyue ohola, samovoljna i da ne može dobro surađivati s drugima niti prihvaćati prijedloge. Svi su se zbog nje osjećali sputanima i to je utjecalo na rad na evanđelju. Svi su joj na to pokušali ukazati i pomoći, no ona bi to samo na riječima priznala i prihvatila, ali nakon toga se nimalo ne bi promijenila. Poslije smo raspravljali o tome i odlučili je smijeniti s njezine dužnosti. Bila sam doista posramljena zbog toga, jer sam prije toga nekoliko puta razgovarala u zajedništvu sa Xinyue o njezinim problemima, ali na moje iznenađenje, umjesto da se riješe, njezini su se problemi samo pogoršali. To me je navelo na promišljanje i zapitala sam se koji je pravi razlog za to. Prisjetila sam se vremena kad sam tek preuzela taj rad. Primijetila sam da je Xinyuein tim bio najuspješniji u propovijedanju evanđelja i doista predan svojoj dužnosti. Imala sam vrlo visoko mišljenje o njima. Osobito kad sam vidjela koliko je Xinyue sposobna u radu, smatrala sam da s njom kao vođom tima ne bi trebalo biti većih problema, pa nisam previše pratila njihov rad. Iako su mi neke sestre prijavile svoje probleme, nisam ih shvatila ozbiljno. Budući da su postizali dobre rezultate u propovijedanju evanđelja, činilo mi se da se manji problemi mogu zanemariti. Ponekad bih, kad sam s njima razgovarala u zajedništvu, samo dala neke jednostavne smjernice i poslije ne bih provjerila jesu li problemi riješeni. Sjećam se kako sam jednom, tijekom rasprave o radu, primijetila da se Xinyue i Xiaoli ne slažu. Obje su bile doista ohole i čvrsto su se držale svojih stavova. Pronašla sam neke Božje riječi koje su se ticale njihovih stanja kako bismo o njima razgovarale u zajedništvu, i vidjevši da obje mogu promišljati i da su voljne promijeniti se, osjećala sam kao da mi je pao kamen sa srca. S druge strane, dugo su imale problema u zajedničkom radu, pa sam znala da jedan razgovor u zajedništvu s njima neće riješiti problem i da bih trebala pratiti situaciju i vidjeti jesu li se njihova stanja doista promijenila. Ali onda sam pomislila, da bih s njima više razgovarala u zajedništvu, morala bih pronaći ulomke Božjih riječi i pokušati dokučiti njihova stanja, što je doista naporno. Osim toga, uobičajeno su obavljale svoje dužnosti, pa sam mislila da će biti u redu ako ih ne provjeravam. I na tome je ostalo. Jednom drugom prilikom primijetila sam da se Xinyue i druga sestra ne slažu tijekom razgovora u zajedništvu. Druga je sestra dala razuman prijedlog, ali Xinyue ga je odbila prihvatiti i stalno je inzistirala na tome da je ona u pravu. Ta sestra na kraju nije imala izbora i morala je popustiti. Vidjevši koliko je Xinyue samopravedna, htjela sam joj ukazati na njezin problem i razotkriti ga, ali onda sam pomislila na vrijeme i energiju koje bih morala uložiti u razgovor u zajedništvu o tome te na ostali rad za koji sam se još morala pobrinuti. Budući da među njima nije bilo jasnog sukoba ni trvenja, možda to i nije bilo tako loše kao što sam mislila. Što manje problema, to bolje. Uz to, Xinyue je bila vođa tima, pa ako bi i pokazala neku oholost, trebala bi to moći riješiti traganjem za istinom. Stoga joj nisam ukazala na njezin problem i razotkrila ga. Osvrćući se na sve to, bila sam itekako svjesna da je Xinyue ohola i da ne može dobro surađivati s drugima. Također, bila je vođa, pa sam zanemarivši tako važnu stvar, doista bila neodgovorna!

Poslije sam u Božjim riječima pročitala ovo: „Bez obzira na to koji važan posao vođa ili djelatnik obavlja i kakva je priroda tog posla, njihov je prvi prioritet razumjeti i shvatiti kako se posao odvija. Moraju biti osobno prisutni kako bi pratili stvari i postavljali pitanja, dobivajući informacije iz prve ruke. Ne smiju se jednostavno oslanjati na glasine ili slušati izvještaje drugih ljudi. Umjesto toga, moraju vlastitim očima promatrati stanje osoblja i kako posao napreduje te razumjeti koje poteškoće postoje, odstupaju li neka područja od zahtjeva Višnjeg, postoje li kršenja načela, postoje li ikakva ometanja ili prekidi, nedostaje li potrebna oprema ili povezani nastavni materijali u vezi sa stručnim radom – sve to moraju imati u malom prstu. Bez obzira na to koliko izvještaja slušaju ili koliko saznaju iz glasina, ništa od toga ne može nadmašiti osobni posjet; točnije je i pouzdanije da stvari vide vlastitim očima. Jednom kad se upoznaju sa svim aspektima situacije, imat će dobru predodžbu o tome što se događa” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (4).). „Bez obzira na to koji posao provjeravaju, vođe koji nose teret uvijek će moći prepoznati probleme. Sve probleme koji se tiču stručnog znanja ili koji su u suprotnosti s načelima, oni će moći prepoznati, raspitati se o njima i razumjeti ih, a kad otkriju problem, odmah ga rješavaju. Inteligentni vođe i djelatnici rješavaju samo probleme vezane za crkveni rad, stručno znanje i istina-načela. Ne obaziru se na sitnice u svakodnevnom životu. Oni se brinu o svakom aspektu rada na širenju evanđelja koji je Bog povjerio. Raspituju se o svim problemima koje mogu uočiti ili otkriti i provjeravaju ih. Ako u tom trenutku ne mogu sami riješiti problem, okupljaju se s drugim vođama i djelatnicima, razgovaraju s njima u zajedništvu, traže istina-načela i smišljaju načine kako ga riješiti. Ako naiđu na velik problem koji zaista ne mogu riješiti, odmah traže od Višnjeg i prepuštaju Mu da se pobrine za to i riješi ga. Takvi vođe i djelatnici su ljudi koji se u svojim postupcima drže načela. Bez obzira na to o kakvim se problemima radi, sve dok su ih uočili, neće ih pustiti; ustraju na tome da ih u potpunosti razumiju i zatim ih rješavaju jednog po jednog. Čak i ako nisu temeljito riješeni, može se jamčiti da se ti problemi više neće pojaviti” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (4).). Bila sam doista posramljena kad sam vidjela što Bog zahtijeva od vođa i djelatnika. Nisam nosila breme za rad na evanđelju. Ne samo da nisam na vrijeme pratila rad na evanđelju, nego nisam ni stekla detaljan uvid u stanja braće i sestara. Na primjer, Xinyue je bila vođa grupe, ali je s njom bilo teško surađivati – trebala sam to riješiti kroz razgovor u zajedništvu, no ja sam joj samo ukratko ukazala na problem, a da nisam razgovarala s ostalima kako bih stekla detaljan uvid u to. Također nisam razotkrila prirodu njezina problema ni njegove posljedice. Poslije toga nisam provjerila je li se promijenila ili nije. Nisam promišljala o tome je li to bio problem njezine narav-biti ili razotkrivanje iskvarenosti, je li prikladna za vođu tima i o drugim sličnim pojedinostima. Zato njezini problemi nikad nisu riješeni, što je utjecalo na rad na evanđelju. Poslije sam vidjela da je Xinyue i dalje ohola, samopravedna i samovoljna, i znala sam da bih trebala s njom o tome razgovarati u zajedništvu kako bismo to riješile, inače će to usporiti rad. No, i dalje to nisam rješavala jer sam htjela izbjeći gnjavažu. Samo sam površno odrađivala rješavanje problema, zadovoljavajući se površnim radom – samo bih ukazala na problem i na tome bi sve završilo. Nije me bilo briga je li problem doista riješen ili nije. Bila sam neodgovorna, nisam izvršavala svoju dužnost ni obavljala ikakav stvaran posao. Tako se ponaša lažni vođa. Crkva me zadužila za rad na evanđelju u nadi da ću moći obavljati svoju dužnost u skladu s Božjim zahtjevima, biti ozbiljna i odgovorna u svom radu, te koristiti istina-načela za rješavanje raznih problema i poteškoća na koje su braća i sestre nailazili u propovijedanju evanđelja, kako bi se rad na evanđelju mogao neometano odvijati. Ali umjesto toga, kad bi se pojavili problemi koje je trebalo riješiti, nisam učinila ništa, misleći: što manje problema, to bolje. Doista sam se ponašala kao lažni vođa i kočila napredak rada na evanđelju. Moj stav prema dužnosti bio je Bogu doista odvratan!

Poslije sam tražila pravi uzrok toga što nisam obavljala stvarni posao i promišljala o tome. Pročitala sam nešto u Božjim riječima: „U svom radu, vođe i djelatnici trebali bi voditi računa o Božjim nakanama i biti Mu odani. Najbolji način na koji se mogu ponašati jest da proaktivno prepoznaju i rješavaju probleme. Ne smiju ostati pasivni, pogotovo kada imaju ove sadašnje riječi i razgovore u zajedništvu kao temelj za postupanje. Naprotiv, trebali bi preuzeti inicijativu da temeljito riješe stvarne probleme i poteškoće razgovarajući u zajedništvu o istini i obavljati svoj posao kako treba. Trebali bi pravovremeno i proaktivno pratiti napredak rada; ne mogu uvijek čekati naredbe i poticaje od Višnjeg prije nego što nevoljko poduzmu nešto. Ako su vođe i djelatnici uvijek negativni i pasivni i ne rade stvarni posao, nedostojni su služenja kao vođe i djelatnici te bi trebali biti smijenjeni i premješteni na druge dužnosti. Danas ima mnogo vođa i djelatnika koji su vrlo pasivni u svom radu. Uvijek obave tek nešto posla nakon što Višnji pošalje naredbe i pritisne ih; inače, ljenčare i odgađaju. Rad u nekim crkvama prilično je kaotičan, neki od ljudi koji tamo vrše dužnosti nevjerojatno su lijeni i površni te ne postižu nikakve stvarne rezultate. Ti su problemi već vrlo ozbiljni i užasne su prirode, ali vođe i djelatnici tih crkava i dalje se ponašaju kao zvaničnici i gospodari. Ne samo da nisu u stanju raditi ikakav stvarni posao, već ne mogu ni prepoznati ni riješiti probleme. To paralizira rad crkve i uzrokuje njegovu stagnaciju. Gdje god je rad crkve u strašnom neredu i nema ni traga redu, ondje definitivno vlada lažni vođa ili antikrist. U svakoj crkvi u kojoj vlada lažni vođa, rad crkve je u rasulu i potpunom neredu – u to nema sumnje. (…) O čemu se radi kada ljudi misle da nema posla koji treba obaviti? (Ne nose breme.) Točnije rečeno, ne nose breme; također su vrlo lijeni i žude za udobnošću, uzimaju što više pauza kad god mogu i pokušavaju izbjeći sve dodatne zadatke. Ti lijeni ljudi često misle: ‚Zašto bih se toliko brinuo? Od previše brige samo ću brže ostarjeti. Kakvu ću korist imati od toga i od tolikog trčanja uokolo i tolikog iscrpljivanja? Što će se dogoditi ako iznemognem od posla i razbolim se? Nemam novca za liječenje.’ A tko će se brinuti o meni kad ostarim? Ti lijeni ljudi su upravo tako pasivni i nazadni. Nemaju ni trunke istine i ne mogu ništa jasno vidjeti. Oni su očito hrpa smetenih ljudi, zar ne? Svi su smušeni; nesvjesni su istine i ona ih ne zanima, pa kako mogu biti spašeni? Zašto su ljudi uvijek nedisciplinirani i lijeni, kao da su živi mrtvaci? To se dotiče pitanja njihove prirode. U ljudskoj prirodi postoji jedna vrsta lijenosti. Bez obzira na to koji zadatak ljudi obavljaju, uvijek im je potreban netko da ih nadzire i potiče. Ponekad ljudi vode računa o tijelu, žude za tjelesnom udobnošću i uvijek nešto zadržavaju za sebe – ti su ljudi puni đavoljih namjera i lukavih spletki; oni zaista ne valjaju. Nikada ne daju sve od sebe, bez obzira na to koju važnu dužnost obavljaju. Oni su neodgovorni i nemaju odanosti” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (26).). „Svi lažni vođe nikad ne obavljaju stvarni posao. Ponašaju se kao da je njihova uloga vođe neka službena pozicija, uživajući u statusnim povlasticama, a prema dužnosti koju bi trebali obavljati i poslu koji bi trebali raditi kao vođe odnose se kao prema teretu, kao prema smetnji. U svom srcu su puni otpora prema radu crkve: kad se od njih traži da nadziru rad i saznaju koji problemi u radu postoje koje treba pratiti i riješiti, potpuno su nevoljni. To je posao koji vođe i djelatnici trebaju raditi, to je njihov posao. Ako ga ne radiš i ne želiš ga raditi, zašto onda i dalje želiš biti vođa ili djelatnik? Obavljaš li ti svoju dužnost kako bi vodio računa o Božjim namjerama, ili kako bi bio dužnosnik i uživao u statusnim povlasticama? Ako si postao vođa samo da bi mogao držati neku službenu poziciju, nije li to pomalo besramno? Ljudi te vrste imaju najniži karakter, nemaju dostojanstva i nemaju srama. Ako želiš uživati u tjelesnoj udobnosti, trebao bi se požuriti natrag u svijet, i boriti se, otimati i grabiti kako god možeš, i nitko se u to neće miješati. Božja kuća je mjesto za Božji izabrani narod da obavlja svoje dužnosti i štuje Ga; to je mjesto za ljude da teže istini i postignu spasenje. To nije mjesto za bilo koga da se prepušta tjelesnoj udobnosti, a još manje mjesto koje dopušta ljudima da žive kao prinčevi. Lažni vođe ne znaju za sram, potpuno su bestidni i nemaju razuma. Bez obzira na to koji im se konkretan posao dodijeli, ne shvaćaju ga ozbiljno i potisnu ga u drugi plan; iako riječima odgovaraju vrlo dobro, ne rade ništa stvarno. Nije li to nemoralno? (…) Bez obzira na to koji posao neki ljudi rade ili koju dužnost obavljaju, nesposobni su za to, ne mogu to preuzeti na sebe i nisu u stanju ispuniti nijednu od obveza ili odgovornosti koje bi osoba trebala ispuniti. Nisu li oni ništarije? Jesu li i dalje vrijedni da ih se naziva ljudima? S izuzetkom priglupih, mentalno nesposobnih i onih koji pate od tjelesnih oštećenja, postoji li itko živ tko ne bi trebao obavljati svoje dužnosti i ispunjavati svoje odgovornosti? Ali ova vrsta osobe uvijek je lukava i zabušava, i ne želi ispunjavati svoje odgovornosti; to znači da ona ne želi biti ispravno ljudsko biće. Bog joj je dao priliku da bude ljudsko biće, i dao joj je kov i darove, ali ona to ne može koristiti u obavljanju svoje dužnosti. Ne rade ništa, ali žele uživati u svakom trenutku. Je li takva osoba prikladna da se naziva ljudskim bićem? Koji god im se posao povjeri – bio on važan ili običan, težak ili jednostavan – uvijek su površni, lukavi i zabušavaju. Kad se pojave problemi, pokušavaju odgovornost za njih prebaciti na druge ljude, ne preuzimajući nikakvu odgovornost, i žele nastaviti živjeti svoje parazitske živote. Nisu li oni beskorisno smeće?” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (8).). Njegove su me riječi doista zaboljele. Cijelo to vrijeme Bog je detaljno razgovarao u zajedništvu o odgovornostima vođa i djelatnika, ali ja to uopće nisam shvaćala. Zabušavala sam, bila neodgovorna, ugađala tijelu i nisam ostvarivala nikakve rezultate u svojoj dužnosti. Bila sam onaj tip parazita i ništarije kakve Bog razotkriva. Kad sam se bavila Xinyueinim problemom, bila sam potpuno svjesna da stvar nije riješena, ali sam se lukavo držala samo onoga što bi me poštedjelo truda. Shvatila sam da sam često neučinkovita u svojoj dužnosti jer sam previše lijena i uvijek ugađam tijelu. Isprva, kad bi drugi imali problema u propovijedanju evanđelja ili ne bi bili sigurni u neka načela, razgovarala bih s njima u zajedništvu kako bismo riješili te probleme. No, kako su neki sporo napredovali ili su imali složene probleme, činilo mi se da je previše naporno i iscrpljujuće pomagati im. Morala bih tražiti i promišljati te strpljivo razgovarati s njima u zajedništvu, pa sam to odlučila izbjegavati, rješavajući samo očite probleme, a one teške ostavljajući po strani. Umanjivala sam velike probleme, a male ignorirala. Zato mnogi problemi nikad nisu ni riješeni. Cijelo sam vrijeme ugađala tijelu, a da zapravo nisam rješavala stvari. Zbog toga već dugo nije bilo napretka u radu na evanđelju. Sve je to bilo zato što sam po prirodi bila lijena, cijenila tijelo te nisam bila posvećena ni odgovorna u svojoj dužnosti. Sjetila sam se Božjih riječi: „To je ozbiljno zanemarivanje odgovornosti! Izgubio si stav i odgovornost koji dolaze s ulogom vođe ili djelatnika u pogledu toga kako se treba odnositi prema dužnosti” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (26).). „Je li takva osoba prikladna da se naziva ljudskim bićem?” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (8).). Bila sam vođa, pa je bila moja odgovornost učiniti sve što mogu da riješim probleme koje sam uočila. Ali jednostavno nisam htjela ići pravim putem – uvijek sam mislila na vlastitu udobnost. Kad god sam morala poduzeti stvarne korake i obaviti neki stvaran posao, povukla bih se. To je naštetilo radu crkve i ulasku u život braće i sestara. Takvo obavljanje dužnosti bio je krajnji nemar! Pomislila sam na to kako je Bog, u djelu posljednjih dana kojim rješava čovjekovu iskvarenost, izrekao milijune riječi, podsjećajući i potičući, sudeći i grdeći, upozoravajući i razotkrivajući, ne štedeći nikakvog sredstva da bi s nama pomno razgovarao u zajedništvu kako se ne bi dogodilo da ne razumijemo i da ne možemo ući u istinu. Kako bi spasio čovječanstvo, duboko iskvareno Sotonom, pretrpio je toliko briga i patnji, uložio cijelo Svoje srce i platio veliku cijenu. No, dok sam uživala u obilnoj opskrbi Božjom istinom, preuzela sam važan rad u crkvi ne razmišljajući o tome da Mu uzvratim Njegovu ljubav. Nisam bila sposobna podnijeti ni malo patnje ni platiti ikakvu cijenu za svoju dužnost. Čim sam morala poduzeti ozbiljne korake i obaviti neki stvaran posao, pobjegla bih. Uvijek sam željela Božje nagrade i blagoslove u zamjenu za mrvicu truda. Bila sam tako sebična i podla, bez savjesti i razuma. U tom sam trenutku napokon uvidjela da je stalno ugađanje tijelu i prepuštanje udobnosti život bez dostojanstva i znak nepouzdanosti. Bila sam lijeni vođa, lažni vođa. Takvo obavljanje dužnosti pružalo mi je privremenu udobnost, ali sam zbog svoje lijenosti stalno gubila prilike da zadobijem istinu, pa bi me Bog na kraju razotkrio i isključio. Štedjela sam na malim stvarima, a gubila puno – bila sam tako nerazumna! Sjetila sam se nečega što kaže Biblija: „A bezbrižnost će upropastiti bezumne” (Izr 1,32). Poznavala sam neku braću i sestre koji su smijenjeni jer su uvijek ugađali tijelu i prepuštali se udobnosti, ne obavljajući stvaran posao. Prepuštanje udobnosti Bogu je odvratno i moglo bi čak uništiti našu priliku za spasenje. Bog je svet i pravedan i On ispituje moje namjere u mojoj dužnosti. Nisam više mogla na taj način obavljati svoju dužnost. Božja kuća nije mjesto gdje ću se prepuštati tjelesnoj udobnosti, već mjesto gdje trebam ispuniti svoju dužnost i primjenjivati istinu. Budući da sam prihvatila tu dužnost, trebala bih dati sve od sebe da je dobro obavim. Pokajnički sam se pomolila Bogu: „Bože, hvala Ti što si priredio ovu situaciju kako bi mi pokazao da sam u obavljanju svoje dužnosti ugađala tijelu i bila potpuno neodgovorna. Od sada nadalje, želim dati sve od sebe da doista obavim stvaran posao u svojoj dužnosti.”

Poslije toga, čitajući Božje riječi, tražeći i promišljajući, uvidjela sam da gajim još jedno pogrešno gledište. Svemogući Bog kaže: „Vođe i djelatnici moraju iz različitih izvora steći razumijevanje o nadzornicima važnih poslova, rukovoditeljima za evanđelje, svakom vođi tima, redateljima timova za filmsku produkciju i tako dalje, te intenzivnije promatrati i ispitivati te ljude, prije nego što mogu biti sigurni u njih. Samo pažljivim dodjeljivanjem dužnosti ljudima na ovaj način mogu osigurati da su aranžmani prikladni i da će ljudi biti učinkoviti u svojim dužnostima. Neki ljudi kažu: ‚Čak i nevjernici kažu: „Ne sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.” Kako Božja kuća može biti tako nepovjerljiva? Svi su oni vjernici; koliko loši mogu biti? Nisu li svi oni dobri ljudi? Zašto ih Božja kuća mora razumjeti, nadzirati i promatrati?’ Vrijede li te riječi? Jesu li problematične? (Da.) Je li dubinsko razumijevanje i promatranje nekoga te bliska interakcija s njim u skladu s načelima? To je u potpunom skladu s načelima. S kojim je načelima to u skladu? (Četvrta stavka odgovornosti vođa i djelatnika: ‚Biti u toku s okolnostima nadzornika različitih poslova i osoblja odgovornog za razne važne zadatke, te pravovremeno izmijeniti njihova zaduženja ili ih po potrebi smijeniti, kako bi se spriječili ili ublažili gubici uzrokovani upotrebom neprikladnih ljudi i kako bi se jamčila učinkovitost i nesmetan napredak rada.’) Ovo je dobra referentna točka, ali koji je stvarni razlog za to? To je zato što ljudi imaju iskvarene naravi. Iako danas mnogi ljudi vrše dužnost, samo je nekolicina onih koji teže istini. Vrlo malo ljudi teži istini i ulazi u stvarnost dok vrši svoju dužnost; većina još uvijek nema načela u onome što radi, još uvijek nisu ljudi koji se uistinu pokoravaju Bogu; oni samo na riječima govore da vole istinu, da su voljni težiti istini i da su voljni stremiti ka istini, no još je uvijek nepoznato koliko će dugo trajati njihova odlučnost. Ljudi koji ne teže istini skloni su otkriti svoje iskvarene naravi u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Oni su lišeni svakog osjećaja odgovornosti prema svojoj dužnosti, često su površni, postupaju kako žele, pa čak nisu u stanju prihvatiti ni orezivanje. Čim postanu negativni i slabi, skloni su napustiti svoj posao – to se često događa, ništa nije uobičajenije; takvo je ponašanje svih koji ne teže istini. Stoga, kada ljudi još nisu zadobili istinu, oni su nepouzdani i nisu vrijedni povjerenja. Što znači da nisu vrijedni povjerenja? To znači da kada naiđu na poteškoće ili neuspjehe, vjerojatno će pasti te postati negativni i slabi. Je li netko tko je često negativan i slab vrijedan povjerenja? Definitivno nije. Ali ljudi koji razumiju istinu su drugačiji. Ljudi koji uistinu razumiju istinu sigurno imaju bogobojazno srce i bogopokorno srce, a samo su ljudi s bogobojaznim srcem ljudi vrijedni povjerenja; ljudi koji nemaju bogobojazno srce nisu vrijedni povjerenja. Kako treba pristupiti ljudima koji nisu bogobojaznog srca? Treba im, naravno, pružiti pomoć i podršku s ljubavlju. Treba ih više pratiti dok vrše svoju dužnost i pružiti im više pomoći i uputa; samo se tada može jamčiti da će svoju dužnost obavljati učinkovito. A koji je cilj toga? Glavni je cilj očuvati rad Božje kuće. Drugi po važnosti cilj je pravovremeno identificirati probleme, pravovremeno im pružiti pomoć, podršku ili ih orezati, ispravljajući njihova odstupanja i nadoknađujući njihove nedostatke i manjkavosti. To je korisno za ljude; u tome nema ničeg zlonamjernog. Nadziranje ljudi, njihovo promatranje, pokušaj da ih se razumije – sve je to kako bi im se pomoglo da uđu na ispravan put vjere u Boga, kako bi im se omogućilo da vrše svoju dužnost kako Bog traži i u skladu s načelima, kako bi ih se spriječilo da uzrokuju bilo kakva ometanja ili prekide i kako bi ih se spriječilo da obavljaju uzaludan rad. Cilj toga je u potpunosti pokazati odgovornost prema njima i prema radu Božje kuće; u tome nema zlobe” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (7).). Božje nam riječi pokazuju jedno od načela primjene u našem radu. Trebamo pomno promatrati, pratiti i nadzirati braću i sestre koji su u našoj nadležnosti, osobito one koji obavljaju ključan rad, jer svi imaju iskvarene naravi i nedostaje im istina-stvarnost, te neizbježno čine stvari iz iskvarenosti. Ne možemo nikome slijepo vjerovati niti se držati po strani – to pokazuje da smo neodgovorni u svom radu. Ja sam bila upravo takva. Ponekad bi mi drugi ukazali na moje probleme, i u tom bih trenutku bila odlučna promijeniti se, ali to je često bio samo prolazni zanos. Kad sam doista trebala nešto poduzeti, i dalje sam bila sputana iskvarenim naravima i nisam mogla primjenjivati istinu. Zato su mi trebali nadzor i pomoć drugih kako bih bolje primjenjivala istinu i ostvarila ulazak. Svatko ima nedostatke i nije u stanju shvatiti istina-načela, stoga je neizbježno da se u našim dužnostima pojave neka odstupanja ili propusti te da ponekad razotkrijemo iskvarenost i postupamo samovoljno. U takvim trenucima, vođe moraju nadzirati i pratiti situaciju, te temeljito razumjeti kako ljudi obavljaju svoje dužnosti, pronaći probleme i ispraviti odstupanja te spriječiti da se crkvenom radu nanese šteta. Ali ja sam bila doista slijepa i nerazumna. Vidjela sam da se Xinyue čini aktivnom u obavljanju svoje dužnosti i da je dobra u propovijedanju evanđelja, pa se zbog nje nisam brinula. Prepustila sam joj tako važan rad i više o tome nisam razmišljala. Moja je suradnica spomenula da ima problema u timu, ali nisam ih shvatila ozbiljno. Kad sam saznala da je Xinyue ohola i da ne surađuje dobro s drugima, nisam to detaljno istražila. Budući da je bila vođa tima, mislila sam da će tragati za istinom i ostvariti ulazak nakon nekoliko jednostavnih smjernica te da se o tome ne trebam brinuti. Ali stvari su se odvile potpuno drugačije nego što sam zamišljala. Osoba oko koje sam se najmanje brinula imala je najozbiljnije probleme. Zbog njezine ohole naravi, ostali su bili sputani i nisu mogli normalno obavljati svoje dužnosti. Sve je to bila posljedica toga što nisam obavljala stvarni posao i što nisam sagledavala stvari i ljude kroz Božje riječi. Poslije smo pregledali rad tog tima i otkrili da u njemu i dalje ima nekih problema. Pridobili su mnogo ljudi kroz svoje propovijedanje evanđelja, ali neke od tih pridošlica nisu bile u skladu s načelima. Neki nisu imali dobru ljudskost i morali su biti uklonjeni, što ne samo da je rasipalo resurse, nego je i donijelo probleme crkvi. Što sam više pratila njihov rad, to sam više konkretnih problema pronalazila, i sve sam više uviđala da prije nisam obavljala stvarni posao. Gledala sam samo površinu – kad se činilo da rad teče glatko, mislila sam da nitko nema problema u svojoj dužnosti. Gledala sam površno na stvari. Uvidjela sam koliko je jadno to što nisam razumjela istinu i upozorila samu sebe da ću ubuduće morati gledati na stvari u skladu s istinom, ispuniti svoje odgovornosti i nadzirati rad onih koji su pod mojim nadzorom. Također sam osjetila koliku važnost ima Božji zahtjev da vođe osobno obavljaju podroban i konkretan rad. To nam doista pomaže da pristupimo obavljanju svojih dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom.

Poslije toga pročitala sam još Božjih riječi: „Ako uistinu posjeduješ određeni stupanj kova, uistinu vladaš stručnim vještinama unutar opsega tvoje odgovornosti i nisi autsajder u svojoj struci, onda se samo moraš pridržavati jedne fraze i moći ćeš biti odan svojoj dužnosti. Koje fraze? ‚Raditi srcem.’ Ako pristupaš stvarima srcem i pristupaš ljudima srcem, tada ćeš moći biti odan i odgovoran u svojoj dužnosti. Je li ovu frazu lako provesti u djelo? Kako je provodiš u djelo? Ne radi se o tome da se sluša ušima ili misli umom – radi se o tome da se koristi srce. Ako osoba može uistinu koristiti svoje srce, onda kada njezine oči vide da netko nešto radi, postupa na određeni način ili ima određenu vrstu reakcije na nešto, ili kada njezine uši čuju mišljenja ili argumente nekih ljudi, koristeći srce da promišlja i duboko razmatra te stvari, u njezinom će se umu pojaviti neke ideje, pogledi i stavovi. Te ideje, pogledi i stavovi omogućit će joj da stekne duboko, konkretno i ispravno razumijevanje osobe ili stvari, a istovremeno će dovesti do prikladnih i ispravnih prosudbi i načela. Tek kada osoba ima ta očitovanja korištenja srca, to znači da je odana svojoj dužnosti” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (7).). Božje su mi riječi pokazale put primjene. Da bih dobro obavljala svoju dužnost, morala sam naučiti biti pažljiva i odgovorna. Morala sam poduzeti stvarne korake kako bi sve što sam vidjela i čula ušlo u moje srce te kako bih otkrila probleme u obavljanju svoje dužnosti. Inače bih samo površno obavljala svoju dužnost, slijepa za bilo kakve probleme. Također sam morala učiniti sve što je u mojoj moći da riješim probleme koje sam otkrila, potražiti pomoć od onih iznad sebe kad nešto ne bih mogla riješiti, učiniti i postići sve što mogu, ispuniti svoje odgovornosti, imati čistu savjest i prihvatiti Božje ispitivanje. Nisam se mogla oslanjati na svoje predodžbe i uobrazilje u obavljanju svoje dužnosti. Morala sam slijediti istina-načela i Božje zahtjeve sve dok se problemi ne bi riješili. Iako je u našem radu još uvijek bilo mnogo problema, morala sam dati sve od sebe da ih riješim, i bez obzira na to koliko bih u tome bila uspješna, trebala sam prvo naučiti uložiti srce u to i ispuniti svoje odgovornosti. Rad na evanđelju važan je za Božju kuću, i u ovom ključnom trenutku posljednjih dana, ako bih i dalje olako shvaćala svoju dužnost, prepuštala se udobnosti i štitila vlastite interese, to bi bio sebičan, prezira vrijedan način života. Zato sam se pomolila Bogu: „Bože, moj je rast malen i nisam dobrog kova, ali želim dati sve od sebe u svojoj dužnosti i postupati u skladu s Tvojim zahtjevima.”

Poslije sam otkrila da crkveni rad na evanđelju nije posebno učinkovit, uglavnom zato što su neki djelatnici evanđelja novi i nisu im jasne istine o svjedočenju o Božjem djelu. Zato sam dogovorila s Li Mei da im pruži neke konkretne upute. Isprva, provodila bih vrijeme analizirajući religijske predodžbe mogućih primatelja evanđelja i s Li Mei pokušavala razumjeti probleme djelatnika evanđelja. Ali poslije, kad je moj vlastiti rad postao zahtjevniji, pomislila sam da sve te probleme prepustim Li Mei, kako se ne bih morala previše brinuti o njima. Kad mi je ta misao pala na pamet, osjetila sam krivnju. Rezultati propovijedanja evanđelja nisu bili baš dobri, i kad se upoznala s tim problemima, Li Mei je htjela sa mnom o njima raspraviti, ali ja sam se nadala da ću, poput nekog birokrata, taj teški rad prebaciti na nju. To je bilo prezira vrijedno. Zato sam se pomolila Bogu i svjesno se pobunila protiv tijela. Kad mi je Li Mei dala povratne informacije o problemima, doista sam se uključila, razgovarajući s njom u zajedništvu i tragajući za istinom kako bismo riješile te probleme. Uz tu praktičnu suradnju, mogla sam brže steći razumijevanje o radu i napretku tima te brzo pronaći i riješiti probleme i poteškoće djelatnika evanđelja. Kroz tu praktičnu suradnju vidjela sam Božje vodstvo. Neki novi djelatnici evanđelja postupno su počeli shvaćati načela, rezultati propovijedanja evanđelja postajali su sve bolji, a neke su pridošlice preuzele dužnosti ubrzo nakon što su prihvatile Božje novo djelo. Iako u posljednje vrijeme ulažem više vremena i energije, kad doista uložim srce u svoju dužnost, to mi ne pada teško niti je zamorno. Zapravo, opremila sam se s više istina-načela, a umirivanjem pred Bogom u molitvi i traganjem za istinom kad se pojave problemi, postala sam bliskija s Bogom i usredotočenija na svoju dužnost. Još uvijek imam mnogo nedostataka u svojoj dužnosti. Još sam daleko od toga da je obavljam na način koji je u skladu s mjerilom. Ali kroz svoja iskustva, promišljala sam i upoznala se sa svojim problemom neizvršavanja stvarnog posla, te stekla smjernice za obavljanje svoje dužnosti ubuduće. Sve što sam zadobila mogu zahvaliti prosvjetljenju i usmjeravanju Božjih riječi.