Svemogući Bog kaže: „Čast je obavljati svoju dužnost u Božjem šesttisućljetnom djelu upravljanja. To je čast za svaku osobu. To nije stvar poniženja; ključno je kako se ti odnosiš prema toj časti koju si primio od Boga i kako na nju uzvraćaš. Bog te je uzvisio; nemoj biti nezahvalan na Njegovoj dobroti. Trebao bi znati uzvratiti na Božju milost. Kako bi trebao uzvratiti? Bog ne želi tvoj novac ni tvoj život, i ne želi nikakva naslijeđena blaga prenesena kroz tvoju obitelj. Što Bog želi? Bog želi tvoju iskrenost i odanost” (Riječ. Svezak V.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (19).). Čitajući ovaj ulomak Božjih riječi, sjetila sam se vlastitog nedavnog iskustva kad sam bila neodgovorna u svojoj dužnosti pa sam orezana. Bog me uzvisio na dužnost vođe, no nisam to cijenila i dužnost mi je bila teret i smetnja, što je dovelo do usporavanja u radu i ostavilo me s osjećajem zaduženosti i žaljenja.

U travnju 2023. viši je vođa dodijelio meni i mojim dvjema suradnicama odgovornost za rad na videoprodukciji i rad na propovijedima. Isprva sam bila puna odlučnosti; sa suradnicama sam premještala neprikladne vođe timova i nadzornike, pratila napredak rada svakog tima, uočavala odstupanja u radu, planirala rad i tako dalje. Iako je opseg posla bio velik i stalno sam bila zauzeta, osjećala sam se prilično ispunjeno. Poslije je viši vođa organizirao da se usredotočim na praćenje rada na pisanju scenarija. Taj mi je posao bio vrlo izazovan i osjećala sam da ga, čak i uz najveći trud, možda neću moći dobro obaviti. No kako je zadatak došao izravno od višeg vođe, nisam se usudila zanemariti ga, pa sam gotovo svu svoju energiju uložila u rad na pisanju scenarija. Kad god bi mi braća i sestre iz drugih timova postavljali pitanja, brže bih riješila ona jednostavna, ali sve što je zahtijevalo razmišljanje, vrijeme i trud pretvarala bih se da ne vidim ili bih to izravno proslijedila suradnicama da one to riješe. Mnoge bih poruke čak označila kao „nepročitane” nakon što bih ih vidjela. U to su me vrijeme suradnice podsjećale da pratim rad drugih timova. Usmeno bih se složila, ali bih poslije obavila samo neki površan rad, a nakon nekoliko dana postalo bi mi naporno i nije mi se dalo time baviti. Katkad bih imala slobodnog vremena pa bih pomislila da mogu pratiti druge poslove, ali onda bih pomislila: „Doista mi nedostaju stručne vještine i bilo bi bolje da ovo vrijeme provedem stječući više stručnog znanja, kako bih se što brže poboljšala i bolje obavljala rad na pisanju scenarija. To nije zanemarivanje mojeg pravog posla; moje bi suradnice to trebale razumjeti.” Tako je i onaj mali osjećaj krivnje u mojem srcu nestao.

Jednog sam dana uočila da je napredak rada na videoprodukciji spor, pa sam poslala poruku vođi tima kako bih razumjela situaciju. Vođa tima poslao mi je dug popis razloga. Vidjela sam samo da mi proturječi, pa sam htjela razumjeti detalje, ali onda sam pomislila: „Razumijevanje detalja oduzelo bi mi više vremena, a budući da je ovaj rad uglavnom odgovornost moje suradnice, i ona će to pratiti, pa se ne bih trebala previše brinuti kako ne bih usporila vlastiti rad.” Nedugo zatim, viši je vođa otkrio da je spor napredak u radu na videoprodukciji ozbiljno usporio posao, pa nas je oštro orezao zbog neodgovornosti i smijenio sestru odgovornu za taj rad. Nakon toga, vođa me rešetao pitanjima: „Misliš li da, samo zato što ti je dodijeljen rad na pisanju scenarija, sve dok taj posao dobro obavljaš, problemi u ostalom radu nemaju nikakve veze s tobom, bez obzira na to koliko su veliki? Bojiš li se trpljenja nedaća? Previše si neodgovorna, zauzimaš položaj, a ne obavljaš stvaran rad. Ti si samo lažni vođa, nedostojna povjerenja ili obuke!” Riječi višeg vođe zadale su mi veliku bol. Znala sam da u posljednje vrijeme nisam popratila mnoge zadatke i da je ono što je vođa rekao orezujući me bilo točno, ali sam se nakon toga osjećala i pomalo povrijeđeno, misleći: „Nije istina da nisam obavila nikakav stvarni posao. Samo sam željela usmjeriti svoju energiju na rad na pisanju scenarija. To valjda nije tako veliki problem, zar ne?” Zato sam potražila relevantne Božje riječi o svojem stanju i pročitala sam ove Božje riječi: „Antikristi nemaju savjesti, razuma ni ljudskosti. Ne samo da su besramni, već imaju drugo obilježje: iznimno su sebični i podli. Doslovno značenje izraza ‚sebičan i podao’ nije teško shvatiti. Znači da osoba teži samo koristi. Ako se nešto tiče njihovih vlastitih interesa, uložit će u to svoje srce, patit će i platiti cijenu za to te uložiti razmišljanje i energiju. Ako se nešto ne odnosi na njihove vlastite interese, pravit će se da to ne vide i neće na to obraćati pozornost; pustit će druge da rade što hoće – čak i ako netko uzrokuje prekide ili ometanja, ignorirat će to i misliti da to nema nikakve veze s njima. Lijep način da se to kaže jest da gledaju svoja posla, ali je točnije reći da je takva osoba podla, niska i prljava – karakteriziramo je kao ‚sebičnu i podlu’. (…) Kojeg god se posla prihvatili, antikristi nikada ne razmišljaju o interesima Božje kuće. Razmišljaju samo jesu li njihovi interesi pogođeni i razmišljaju samo o ono malo posla pred sobom koji im koristi. Za njih je primarni rad crkve samo nešto što rade u slobodno vrijeme. Uopće ga ne shvaćaju ozbiljno. Pokreću se samo kad ih se na to potakne, rade samo ono što vole raditi i obavljaju samo posao koji služi održavanju njihova statusa i moći. Bilo koji rad koji uredi Božja kuća, rad na širenju evanđelja i ulazak u život Božjeg izabranog naroda u njihovim očima nisu važni. Kakve god poteškoće drugi ljudi imali u svom radu, koje god probleme utvrdili i njima prijavili, koliko god riječi drugih bile iskrene, antikristi ne obraćaju pažnju na to niti sudjeluju, kao da to nema nikakve veze s njima. Koliko god problemi koji se pojavljuju u radu crkve bili veliki, oni su potpuno ravnodušni. Čak i kad je problem postavljen točno ispred njih, oni ga rješavaju samo površno. Tek kada ih Višnji izravno oreže i naredi im da riješe problem, oni će nevoljko obaviti nešto stvarnog posla i praviti predstavu za Višnjeg. Nakon toga, nastavit će se baviti svojim vlastitim poslovima. Kada se radi o radu crkve, o važnim pitanjima koja se odnose na širu sliku, oni uopće ne mare ni za što od toga i ignoriraju to, pa čak ni ne rješavaju probleme kada ih otkriju. Bez obzira na to koja pitanja drugi pokrenu, oni odgovaraju površno i okolišaju, rješavajući ta pitanja tek vrlo nevoljko. Nije li to očitovanje sebičnosti i podlosti?” (Riječ. Svezak IV.: Razotkrivanje antikrista. Ekskurz četvrti: Sažetak karaktera antikrista njihove narav-bit (Prvi dio).). Nakon čitanja Božjih riječi, bila sam istinski posramljena. Eto kako sam vršila svoju dužnost. Ispočetka sam bila entuzijastična i odlučna preuzeti rad jer sam znala da bismo, ako se pojave problemi s ovim poslom, i moje suradnice i ja morale snositi odgovornost. Zato sam dala sve od sebe da surađujem, budući da bih i ja imala koristi kada bi se rad dobro obavio. Poslije me viši vođa zadužio da primarno pratim rad na pisanju scenarija i brinula sam se da bi to, ako ne budem dobra u tome, razotkrilo moj loš kov i nesposobnost da obavljam stvarni rad, pa sam se u potpunosti fokusirala na rad na pisanju scenarija, pokušavajući se što je više moguće posvetiti radu tima, njihovom stručnom proučavanju i stanjima članova tima. Iako je bilo dobro uložiti više truda u rad na pisanju scenarija, poslije, unatoč tome što sam očito imala i vremena i energije za praćenje drugog rada, nisam se htjela time zamarati. Ponekad bih, da sačuvam obraz, nevoljko obavila neki posao, radeći to površno i nemarno, misleći da neki rad nije moja izravna odgovornost i da me, ako dođe do problema, vođa neće smatrati izravno odgovornom. Mislila sam da to neće previše utjecati na mene ako uložim manje truda i da bi bilo bolje da provedem to vrijeme stječući više stručnih vještina te sam tako, jer je to djelovalo logično, prebacila rad na druge, postavši šefica koja se ni u što ne miješa. Vidjela sam da je stanje u kojem sam vršila svoju dužnost bilo baš poput stanja antikrista, te da sam bila proračunata i pedantna u onome što radim. Ulagala sam više truda te bila voljna patiti i platiti cijenu za sve što bi koristilo mojem ugledu i statusu, dok bih ignorirala sve od čega nisam imala koristi, poduzimajući nešto tek kad bih bila na to prisiljena i ne brinući se kad bih vidjela da nastaju problemi. S onim kako sam vršila svoju dužnost, bila sam poput službenice ili nevjernice. Uživala sam u zalijevanju tolikim Božjim riječima, ali nisam razmišljala o tome da dobro obavim svoju dužnost i sve su moje misli bile usmjerene na vlastiti ugled i status. Bila sam doista sebična i prezira vrijedna!

Poslije sam i razmislila o tome da je razlog zbog kojeg ne osjećam krivnju kad zanemarujem drugi rad taj što smatram da je rad na pisanju scenarija koji sam upravo preuzela izazovan i zahtijeva više moje pažnje, pa bi svi, čak i da zanemarim drugi rad, to razumjeli i ne bi ispalo kao da ne obavljam stvarni rad. No zašto je viši vođa rekao da sam lažni vođa? Potražila sam i pročitala Božje riječi u vezi s odgovornostima vođa i djelatnika. Svemogući Bog kaže: „Kao vođa, odgovoran si za sav rad, a ne samo za jedan zadatak. Ako vidiš da je određeni zadatak posebno važan, možeš nadgledati taj zadatak, ali također trebaš naći vremena za provjeru, usmjeravanje i praćenje drugih zadataka. Ako si zadovoljan samo time da dobro obaviš jedan zadatak i onda smatraš da je sve gotovo, a druge zadatke dodijeliš drugim ljudima ne mareći i ne pitajući za njih, to je neodgovorno ponašanje i zanemarivanje dužnosti. Ako si vođa, onda bez obzira za koliko si zadataka odgovoran, tvoja je odgovornost da neprestano postavljaš pitanja o njima i raspituješ se, te ih istovremeno provjeravaš i rješavaš probleme odmah čim se pojave. To je tvoj posao. I tako, bilo da si regionalni vođa, okružni vođa, crkveni vođa ili bilo koji vođa tima ili nadzornik, nakon što si upoznao opseg svojih odgovornosti, moraš često ispitivati obavljaš li stvarni posao, jesi li ispunio odgovornosti koje bi trebao ispuniti vođa ili djelatnik, kao i koje zadatke – od nekoliko tebi povjerenih – nisi obavio, koje ne želiš obaviti, koji su dali loše rezultate i za koje nisi shvatio načela. To su sve stvari koje bi trebao često ispitivati. Istovremeno, moraš naučiti razgovarati s drugim ljudima i postavljati im pitanja, te moraš naučiti kako u Božjim riječima i radnim aranžmanima tražiti plan, načela i put primjene. Prema bilo kojem radnom aranžmanu, bilo da se odnosi na administraciju, osoblje ili crkveni život, ili pak na bilo koju vrstu stručnog rada, ako se dotiče odgovornosti vođa i djelatnika, onda je to odgovornost koju vođe i djelatnici trebaju ispuniti i unutar je djelokruga za koji su vođe i djelatnici odgovorni – to su zadaci kojima bi se trebao baviti. Naravno, prioritete treba postaviti na temelju situacije; nijedan rad ne smije zaostajati. Neki vođe i djelatnici kažu: ‚Nemam tri glave i šest ruku. U radnom aranžmanu ima toliko zadataka; apsolutno ne mogu upravljati ako sam zadužen za sve njih.’ Ako postoje neki zadaci u koje ne možeš osobno biti uključen, jesi li onda zadužio nekog drugog da ih obavi? Nakon što si to uredio, jesi li pratio i raspitivao se? Jesi li provjerio njihov rad? Sigurno si imao vremena za raspitivanje i provođenje provjere? Definitivno jesi! Neki vođe i djelatnici kažu: ‚Mogu raditi samo jedan posao odjednom. Ako me zamolite da provedem provjeru, mogu provjeriti samo jedan zadatak odjednom; više od toga je neizvedivo.’ Ako je to slučaj, ti si ništarija, tvoj je kov izuzetno loš, nemaš radnu sposobnost, nisi prikladan da budeš vođa ili djelatnik i trebao bi odstupiti. Samo radi neki posao koji ti odgovara – nemoj uzrokovati kašnjenja u crkvenom radu i životnom rastu Božjeg izabranog naroda zato što je tvoj kov previše loš da bi obavljao posao; ako ti nedostaje ta razumnost, ti si sebičan i podao. Ako si prosječnog kova, ali si u stanju voditi računa o Božjim nakanama, voljan si se obučavati i osjećaš se nesigurno da možeš dobro obaviti posao, onda bi trebao potražiti nekoliko ljudi dobrog kova da surađuju s tobom u radu. To je dobar pristup i smatra se razumnim” (Riječ. Svezak V.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (10).). Prva rečenica Božjih riječi opovrgla je moje predodžbe. Bog kaže da su vođe odgovorni za cjelokupan rad i da bi trebali imati detaljan uvid u svaki zadatak unutar djelokruga svoje odgovornosti. Kad prate rad, mogu odrediti prioritete prema hitnosti, usredotočujući se na praćenje posebno važnih zadataka, a prebacujući druge zadatke na drugu braću i sestre ako su preopterećeni, ali ne bi smjeli postati šefovi koji se ni u što ne miješaju, prebacujući zadatke na druge, a zatim ih zanemarujući. I dalje bi se povremeno trebali raspitivati i provjeravati te stvari te pravovremeno rješavati sve probleme. Čovjek se ne može oslanjati na vlastite zamisli i pratiti samo zadatke koje smatra važnima, dok druge zadatke zanemaruje; to je zanemarivanje dužnosti. Mislila sam da obavljam stvarni rad samim time što se svakodnevno udubljujem u rad na pisanju scenarija, surađujem na pisanju i raspravljam o problemima sa svima. Nisam gledala na stvari na temelju Božjih riječi, nego sam svoju dužnost vršila prema vlastitim zamislima, što je značilo da su mnogi zadaci, o kojima sam se tek povremeno raspitivala, poslije bili zanemareni bez osjećaja krivnje, a kad me viši vođa orezao zbog zanemarivanja mojih dužnosti, osjećala sam se čak i povrijeđeno. Doista sam bila otupjela! Istina je bila da, čak i ako sam neko vrijeme bila zauzeta jednim zadatkom, to mi nije bio izgovor da ne pratim drugi rad. Baš kao što Bog kaže: „Ako postoje neki zadaci u koje ne možeš osobno biti uključen, jesi li onda zadužio nekog drugog da ih obavi? Nakon što si to uredio, jesi li pratio i raspitivao se? Jesi li provjerio njihov rad? Sigurno si imao vremena za raspitivanje i provođenje provjere? Definitivno jesi!” Tijekom tog vremena, ponajprije sam bila usredotočena na rad na pisanju scenarija, ali da sam imala srca, trebala sam imati teret i za drugi rad te to pokušati što više uravnotežiti. Da nisam imala energije, mogla sam jasno razgovarati sa svojim suradnicama i zamoliti ih da one više prate zadatke, a ako bi se pojavili problemi, mogle smo ih zajedno raspraviti i riješiti. Da sam bila odgovorna za više zadataka, a moj je kov bio preslab, mogla sam to prijaviti višem vodstvu kako ne bih usporila rad. Ključni problem nije bio taj što uopće nisam imala vremena, nego to što nisam bila voljna uložiti vrijeme. To je bio nedostatak odgovornosti i znak da sam lažni vođa. Molila sam se Bogu: „Bože, bila sam tako neodgovorna u svojim dužnostima i doista sam nedostojna biti vođa. Nisam bila zahvalna na mnogim prilikama za obuku koje mi je Božja kuća pružila i odnosila sam se prema svojim dužnostima kao prema teretu i smetnji. Doista nemam savjesti ni ljudskosti! S obzirom na to da me Božja kuća nije smijenila, voljna sam se pokajati i cijeniti ovu priliku te ću ubuduće marljivo i dobro vršiti svoje dužnosti.”

Poslije mi je viši vođa dodijelio odgovornost za rad na snimanju videozapisa iskustvenih svjedočenja. Osjećala sam veliku zahvalnost, misleći: „Ovaj ću se put istinski pokajati i preuzeti više odgovornosti u svojim dužnostima.” Otada su mi dani bili ispunjeni i često sam bila zauzeta do kasno u noć. Jedno sam vrijeme radila do kasno u noć i kad sam vidjela neko poboljšanje u rezultatima rada, osjećala sam se vrlo sretno, misleći da sam ovaj put izvršila stvarni rad i da bi viši vođa trebao vidjeti moje pokajanje. Poslije sam pronašla nadzornika da prati snimanje videozapisa iskustvenih svjedočenja, a moj je raspored postao relativno opušten te sam imala vremena posvetiti se drugom crkvenom radu. Ali ono što se poslije dogodilo ponovno me razotkrilo. U to je vrijeme Crkva trebala nešto kupiti, a kako je to uključivalo crkvene financije, jedna me suradnica zamolila da o tome raspravimo. Ispočetka sam mogla sudjelovati u raspravama, ali nakon nekoliko puta postalo mi je naporno, misleći da raspravljanje o tom pitanju oduzima puno vremena, da je to ponajprije odgovornost moje suradnice i da, ako se to dobro izvrši, viši vođa neće ni znati jesam li ja sudjelovala. Pomislila sam da bi mi bilo bolje da to vrijeme provedem snimajući više videozapisa iskustvenih svjedočenja jer je to imalo vidljive rezultate. Ali kad bih pomislila kako je i to unutar djelokruga moje odgovornosti, morala sam površno i nemarno sudjelovati u raspravama kako bih sačuvala obraz. Također, postojao je i rad na videoprodukciji za drugi tim o kojem bih tek povremeno poslala poruku kako bih se raspitala. Katkad sam se osjećala nelagodno, ali onda bih pomislila: „U posljednje vrijeme nije bilo nikakvih problema pa ću usredotočiti svoje vrijeme na rad koji viši vođa trenutačno naglašava jer ću, ako se u tim zadacima pojave problemi, za njih biti izravno odgovorna.” Zato sam zanemarila praćenje detalja rada na videoprodukciji tog tima dok jednog dana viši vođa nije iznenada kontaktirao s nama, rekavši da se nagomilalo više od deset videozapisa koji nisu bili obrađeni, te je upitao jesmo li svjesne toga. Kad sam to čula, srce mi je počelo jako udarati i pomislila sam: „Gotova sam. Ovaj je rad bio moja izravna odgovornost. Zar ovaj golemi problem nije nastao zbog mojeg zanemarivanja dužnosti?” Nakon toga me viši vođa ukorio, rekavši: „Tvoji su se problemi tek nedavno rješavali, a sada si opet neodgovorna! Kad ti je dodijeljen rad na pisanju scenarija, brinula si se samo o tome, a sada kad si zadužena za videozapise iskustvenih svjedočenja, brineš se samo o tome. Misliš li doista da bi se kao vođa trebala usredotočiti samo na svoje zadatke, a ostalo ignorirati? Bojiš se teškoća, nedostaje ti osjećaj bremena i ne težiš istini! Kako netko poput tebe može biti odgovoran za više zadataka?” Nakon toga, razriješena sam nekih odgovornosti. Ovakva me smjena zaista uzrujala pa sam pomislila: „Tako sam sebična, prezira vrijedna i nedostaje mi ljudskosti. Možda za mene doista nema spasa.” Ali nakon toga osjećala sam se i pomalo povrijeđeno, misleći: „U zadnje se vrijeme doista trudim, pa zašto sam ponovno ukorena zbog neodgovornosti? Zar se doista nisam nimalo promijenila?”

Jednom me prilikom dio Božjih riječi o razgovoru u zajedništvu na temu vršenja dužnosti duboko dirnuo pa sam napokon počela stjecati neko razumijevanje svojih problema. Bog kaže: „Reci Mi, kako bi ljudi trebali činiti pravedna djela i u kakvom stanju i uvjetima to moraju činiti da bi se to smatralo pripremanjem dobrih djela? U najmanju ruku, moraju imati pozitivan i proaktivan stav i, dok obavljaju svoju dužnost, moraju biti odani, sposobni postupati prema istina-načelima i štititi interese Božje kuće. Ključno je biti pozitivan i proaktivan. Ako si uvijek pasivan, to je problematično. To je kao da nisi član Božje kuće; ti ne obavljaš svoju dužnost, već nemaš izbora nego to činiti po nalogu poslodavca kako bi dobio plaću – ne činiš to dobrovoljno. Čak i ako učiniš malo toga, činiš to jer moraš i činiš to pasivno. Da tvoji interesi nisu uključeni, ti to jednostavno ne bi učinio, ili da te nitko ne nadzire, ti to nipošto ne bi činio. Takvi negativni i pasivni postupci nisu dobra djela. Stoga je ova vrsta osobe vrlo glupa. Vrlo su pasivni u činjenju pozitivnih stvari i činjenju onoga što bi trebali činiti – ne čine stvari koje mogu smisliti, niti čine stvari za koje su sposobni, a koje zahtijevaju vrijeme i energiju, oni samo čekaju i promatraju sa strane, misleći da je najbolje ako to drugi čine. To je problematično i vrlo im je teško dobro obavljati svoju dužnost. Prvo, nije da je tvoj kov neadekvatan; drugo, nije da je tvoje iskustvo nedovoljno; treće, nije da nemaš prave uvjete da to učiniš. Ti imaš kova za obavljanje tog posla, i ako uložiš vrijeme i energiju, moći ćeš to učiniti, ali ti to ne činiš, ne uspijevaš pripremiti dobra djela. To je za veliko žaljenje. Zašto kažem da je to za žaljenje? To je zato što ćeš, kad se osvrneš na to nakon mnogo godina, osjećati žaljenje, i ako se poželiš vratiti u tu godinu, taj mjesec i taj dan da obaviš taj posao, stvari će biti promijenjene i to je vrijeme tada već prošlo. Nećeš dobiti drugu priliku poput te; kada ta prilika prođe, prošla je, kada je izgubljena, izgubljena je. Ako propustiš tjelesne užitke poput jedenja fine hrane ili nošenja lijepe odjeće, to nije toliko važno, jer su te stvari prazne i nemaju nikakvog utjecaja na tvoj ulazak u život ili tvoju pripremu dobrih djela, ili na tvoje odredište. Međutim, ako se nešto odnosi na Božji stav prema tebi i Njegovu procjenu tebe, ili čak na put kojim hodaš i tvoje odredište, onda je gubitak prilike da to učiniš za veliko žaljenje. To je zato što će to ostaviti mrlju i izazvati žaljenje na tvom budućem putu postojanja i u cijelom svom životu nikada nećeš imati drugu priliku da to nadoknadiš. Nije li to za žaljenje? Ako si previše lošeg kova i ne možeš preuzeti taj posao, onda to nije za žaljenje – Božja kuća može organizirati da to učini netko drugi. Ako si sposoban to dobro učiniti, ali to ne učiniš, to je za iznimno žaljenje. To je prilika koju ti je Bog dao, ali ti je ne shvaćaš ozbiljno, ne hvataš se za tu priliku i dopuštaš da ti isklizne kroz prste – to je za preveliko žaljenje! Tebi je to za žaljenje; za Boga je to razočaravajuće. Bog ti je dao dovoljan kov i superiorne uvjete, omogućujući ti da neke stvari jasno vidiš i budeš kompetentan za taj posao. Međutim, ti nemaš ispravan stav prema svojoj dužnosti, nemaš iskrenosti, a još manje posvećenosti, i ne želiš dati sve od sebe da je dobro obaviš. To uvelike razočarava Boga. (…) Pretpostavimo da je tvoj stav prema istini i tvojoj dužnosti uvijek površan i nemaran, i da daješ obećanja samo na riječima, ali ih ne primjenjuješ u stvarnosti, te da odugovlačiš i oklijevaš, i nemaš pozitivan stav vođenja računa o Božjim nakanama. Iako izvana ne uzrokuješ prekidanja i ometanja, ne činiš zlo, ne postupaš samovoljno i nesmotreno niti bezobzirno činiš nedjela i doimaš se kao osoba koja se drži pravila i prilično se dobro ponaša, ti ne činiš pozitivno i proaktivno ono što Bog od tebe traži, već si lukav i zabušavaš te izbjegavaš obavljati stvarni posao. U tom slučaju, kojim točno putem ti zapravo hodaš? Čak i ako to nije put antikrista, u najmanju ruku to je put lažnog vođe” (Riječ. Svezak VII.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (11).). Nakon što sam pročitala ovaj ulomak Božjih riječi, počela sam promišljati o sebi. Otkad me viši vođa zadnji put ukorio, znala sam da sam bila neodgovorna u svojim dužnostima i htjela sam se pokajati što je brže moguće. Ispočetka sam svaki dan radila do kasno u noć i moje su dužnosti dale neke rezultate, pa sam mislila da sam pokazala pokajanje, no poslije, ako višem vodstvu rad ne bi bio u fokusu, to bi mi postalo naporno i nije mi se dalo time baviti. Vidjela sam da su „inicijativa” i „proaktivnost” koju sam pokazala bile prijevarne i nečiste. Zbog toga što sam se bojala da ću nakon korenja biti smijenjena ili razriješena dužnosti, da bih zadržala svoju taštinu i status, neko sam vrijeme podnosila teškoće i davala se, no takvo je ponašanje u najboljem slučaju bilo samo samoodržanje. Baš kao ono što Bog kaže o unajmljenom radniku koji radi samo ono što poslodavac od njega zahtijeva kako bi zaradio plaću, ono što radi nije od srca. S ovim stavom, moje se obavljanje dužnosti nije moglo smatrati dobrim djelima. Istinsko je obavljanje dužnosti proaktivno i sadrži osjećaj bremena. Ono uključuje odanost dužnostima i traženje načela istine kako bi se osiguralo da se rad dobro izvrši. Razmislila sam o tome kako sam u posljednje vrijeme obavljala svoju dužnost: kad me vodstvo zadužilo za snimanje videozapisa iskustvenih svjedočenja, ja sam se usredotočila samo na taj posao, a što se ostalog rada tiče, sve dok to nije uključivalo moje interese, moj je stav bio potpuno ravnodušan te sam se prema ostalom radu odnosila kao prema teretu i smetnji. Problem s nagomilanim videozapisima bio mi je razotkrivanje te sam shvatila da se nisam uopće pokajala. Ono malo dobrog ponašanja koje sam pokazala bio je samo pokušaj da očuvam svoj status i vratim ugled, a moj se stav prema dužnostima i dalje nije promijenio. Izvršavala sam samo one zadatke koje je dodijelilo više vodstvo i one koji su se ticali mojeg ugleda i statusa. To nije bilo istinsko obavljanje dužnosti. Istina je da to što je netko vođa od njega zahtijeva da preuzme više briga od ostale braće i sestara. Ako nisam htjela biti odgovorna, trebala sam to aktivno reći višem vodstvu i prepustiti ulogu drugima, a ne zauzimati položaj bez vršenja stvarnog rada. To je naštetilo Božjoj kući. Zar nisam samo bila lažni vođa koji uživa u prednostima položaja, a ne vrši stvarni rad? Sjetila sam se kako me više vodstvo procijenilo „nedostojnom povjerenja ili obuke!” Upravo sam to i bila. Zanemarila sam cjelokupan rad Crkve i doista sam bila nedostojna povjerenja. Rad za koji sam bila odgovorna smanjivao se dio po dio, a kad sam ga doista izgubila, iskreno sam požalila. Mislila sam da, sve dok se držim posla koji mi je vodstvo izravno dodijelilo, mogu zadržati svoj status, ali zauzvrat sam izgubila svoje dužnosti i prilike za pripremanje dobrih djela i zadobivanje istine. To je bio moj najveći gubitak. Da sam nastavila vršiti svoje dužnosti s ovakvim stavom, zasigurno bi me procijenili „dosljedno neodgovornom i površnom”, a mojem bi osobnom integritetu bio potpuno kraj. Čineći to, uništavala sam svoju priliku za vršenje dužnosti i uništavala svoju šansu za spasenje!

Nakon toga sam često razmišljala o tome, osjećajući da sam bila tako sebična, uzimajući u obzir samo vlastite interese u svojim dužnostima. Tada sam se sjetila nekih relevantnih Božjih riječi, pa sam ih potražila i pročitala. Svemogući Bog kaže: „Prije nego što ljudi iskuse Božje djelo i razumiju istinu, Sotonina priroda je ta koja ih iznutra zaposjeda i dominira njima. Što, konkretno, ta priroda podrazumijeva? Na primjer, zašto si sebičan? Zašto štitiš svoj status? Zašto si toliko pod utjecajem svojih osjećaja? Zašto voliš te nepravedne i zle stvari? Što je osnova tvoje ljubavi prema takvim stvarima? Odakle te stvari dolaze? Zašto ih voliš i prihvaćaš? Do sada ste svi shvatili: glavni razlog je taj što su Sotonini otrovi u čovjeku. Što su, dakle, Sotonini otrovi? Kako se oni mogu izraziti? Na primjer, ako pitaš: ‚Kako bi ljudi trebali živjeti? Za što bi ljudi trebali živjeti?’, svi će odgovoriti: ‚Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega.’ Već samo ova jedna izreka izražava sam korijen problema. Sotonina filozofija i logika postale su život ljudi. Čemu god ljudi težili, oni to zapravo čine za sebe – i tako svi žive za sebe. ‚Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega’ – to je čovjekova životna filozofija, a ujedno predstavlja i ljudsku prirodu. Ove su riječi već postale priroda iskvarenog čovječanstva i one su istinski prikaz sotonske prirode iskvarenog čovječanstva. Ta je sotonska priroda u potpunosti postala temelj postojanja iskvarenog čovječanstva. Već nekoliko tisuća godina iskvareno čovječanstvo živi prema ovom Sotoninom otrovu, sve do današnjeg dana” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Kako hodati Petrovim putem?). Ovaj sam ulomak čitala uvijek iznova. Bog kaže da prije nego što ljudi iskuse Njegovo djelo i dođu do razumijevanja istine, Sotona im ulijeva razne otrove i pravila preživljavanja te oni postaju njihov život i tako ljudi proživljavaju Sotoninu sliku, a Sotonina priroda kontrolira svaku riječ i postupak ljudi. Bila sam duboko iskvarena Sotonom i cijeli sam život bila vrlo sebična. Kad bi obitelj ili prijatelji tražili moju pomoć, rado bih pristala ako bih od toga imala koristi ili ako je osoba bila netko komu sam se htjela svidjeti ili joj se približiti, također sam bila spremna pomoći svim srcem. No ako ne bih mogla izvući nikakvu korist, smatrala bih da je to naporno i ne bih se htjela uopće zamarati njima. Tata bi mi znao reći: „Zašto si tako hladna srca?” Ali nije mi bilo stalo do onoga što on govori i mislila sam da su ljudi jednostavno takvi! Vršeći svoje dužnosti u Crkvi, i dalje sam imala vlastite skrivene namjere te bih se usredotočila samo na zadatke od kojih sam imala koristi, rijetko uzimajući u obzir rad Crkve. Na primjer, kada su neka braća i sestre bili u lošem stanju, ako sam bila izravno odgovorna za njih, pomagala bih im s ljubavlju jer bi to pomoglo stvoriti sliku o meni kao dobrom vođi u njihovim očima. Ali ako oni nisu bili moja izravna odgovornost, tada bih, čak i kad bih vidjela da žive u iskvarenim naravima, pomislila da bi pomaganje njima značilo pronalaženje Božjih riječi, trošenje energije i truda na razmišljanje o tome pa bih to smatrala napornim i ne bih se htjela zamarati time ili bih kao odgovor jednostavno rekla nekoliko površnih riječi. Mislila sam da sam pametna što to činim, ali kad sam o tome razmislila, što mi je donijela sebičnost? U stvarnosti, praćenje raznih zadataka uključuje razne istine o gledanju na stvari i ljude te razna načela rješavanja problema, a ja sam nesvjesno gubila mnoge prilike za zadobivanje istine ne sudjelujući u nekim poslovima. Uz to, Bog mi je podario milost dajući mi priliku da vršim dužnost vođe, što mi je omogućilo da naučim preuzeti brige, imati bremena i postupno obnoviti svoju normalnu ljudskost. To je bilo Božje spasenje za mene, ali ja nisam htjela preuzeti više odgovornosti ili briga. Govorila sam da sam zahvalna Bogu i da Mu želim uzvratiti, no ono što sam zapravo pokazivala bila je obmana prema Bogu. Doista mi je nedostajalo ljudskosti! Ako i dalje ne budem težila promjeni, kad Božje djelo završi, mojem će službovanju doći kraj i bit ću kažnjena.

Poslije sam pročitala još jedan ulomak Božje riječi: „Ako pogriješiš i samo kažeš: ‚Stvarno mrzim sebe! Kako sam mogao učiniti tako prezira vrijednu, nisku stvar? Stvarno mi dođe da si opalim par šamara!’ samo to što mrziš sebe neće biti ni od kakve koristi. Ključna stvar je da, kada pogriješiš, moraš biti sposoban razlučiti što je u tome pogrešno, što te je navelo da to učiniš, zašto nisi u stanju primjenjivati istinu, koji je temeljni uzrok, te koji su temelj i načela tvojih postupaka. Ključna stvar je također postupaš li, kada si suočen s nekom stvari, svjesno prema Božjim riječima i buniš li se svjesno protiv svojih sotonskih razmišljanja i gledišta, svojih ambicija i želja, te svojih namjera i planova. Ako si svjesno učinio sve te stvari, onda si pripremio dobra djela i to je velika stvar i nešto si zadobio. (…) Ne činiti zlo nije jednako pripremanju dobrih djela. Ne činiti zlo i pripremati dobra djela dva su različita pojma. Obavljanje dužnosti bez činjenja zla jest ono što bi stvoreno biće trebalo činiti; to je očitovanje koje bi trebali posjedovati oni koji imaju savjest i razum normalne ljudskosti. Na primjer, neki ljudi kažu: ‚Ima ljudi koji počine ubojstvo, ali ja to nisam učinio; ta je osoba krala stvari od drugih ljudi, ali ja to nisam učinio. To znači da sam dobra osoba.’ Je li to vrijedno hvalisanja? Je li njihova tvrdnja točna? (Nije.) To je brkanje pojmova. Ne biti lopov, ne počiniti ubojstvo ili palež i ne upuštati se u nedopuštene seksualne odnose nije isto što i biti dobra osoba. Ne činiti zlo ili ne kršiti zakon drugačiji je pojam od toga da se bude dobra osoba. Biti dobra osoba ima svoja mjerila. Ne činiti zlo i pripremati dobra djela također su dva odvojena pojma. Vršenje svoje dužnosti bez činjenja zla jest nešto što bi ti trebao postići kao normalna osoba. Ali pripremanje dobrih djela znači da moraš proaktivno i pozitivno primjenjivati istinu i ispunjavati svoju dužnost prema Božjim zahtjevima i istina-načelima. Moraš imati odanost, biti voljan podnositi teškoće i platiti cijenu, biti voljan preuzeti odgovornost i biti sposoban postupati pozitivno i proaktivno. Postupci učinjeni prema ovim načelima u osnovi su sve dobra djela. Bez obzira na to radi li se o velikim ili malim stvarima, jesu li vrijedne da ih ljudi pamte ili ne, cijene li ih ljudi visoko ili ih smatraju beznačajnima, ili misle li ljudi da su vrijedne pažnje, u Božjim očima, sve su to dobra djela. Ako si pripremio dobra djela, to će ti u konačnici donijeti blagoslove, a ne nesreće. (…) Kako se onda u konačnici definiraju dobra djela? To je kada je ono što činiš u najmanju ruku od pomoći za tvoj vlastiti ulazak u život i ulazak u život braće i sestara te korisno za rad Božje kuće. Ako je to korisno za tebe, za druge i za Božju kuću, onda je tvoj učinak djelotvoran pred Bogom i Bog ga odobrava. Bog će ti dati ocjenu. Dakle, procijeni ove stvari: koliko si dobrih djela pripremio tijekom godina? Jesu li ta dobra djela dovoljna da nadoknade tvoje prijestupe? Nakon što ih nadoknadiš, koliko ti je dobrih djela ostalo? Moraš sam sebe ocijeniti i jasno to shvatiti; ne smiješ biti smeten u vezi s ovom stvari” (Riječ. Svezak VII.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (11).). Božje su mi riječi dale put. Pokajanje ne može biti samo verbalno. To što samo kažete da mrzite sebe ne znači da postoji stvarna promjena. Ključ je u tome da se promatra što čovjek zapravo proživljava i kakav mu je stav prema dužnosti, osobito u pitanjima koja se tiču rada Crkve. Ono što odražava nečiji karakter je to hoće li ta osoba zatvoriti oči pred problemima i ostati promatrač ili će podržati interese Crkve. Čitajući Božje riječi o razgovoru u zajedništvu o razlici između dobrih i zlih djela, shvatila sam da to što netko ne čini zlo i ne uzrokuje prekide i ometanja ne znači da je dobra osoba te bi ga se, u najboljem slučaju, smatralo bezazlenom osobom. Dobra djela uključuju element inicijative i proces traganja za istinom. Ona uključuju rješavanje pitanja prema načelima kako bi se uskladila s Božjim namjerama. Takva praksa predstavlja istinska dobra djela. Na kraju, Bog određuje ishode ljudi na temelju toga jesu li činili dobra djela. Gledajući unatrag, većina mojeg obavljanja dužnosti otkad sam počela vjerovati u Boga bila je radi ugleda i dobitka te sam rijetko proaktivno primjenjivala istinu. Nisam aktivno razotkrivala ni prijavljivala lažne vođe ili antikriste i gotovo nikad nisam pomogla braći i sestrama da riješe svoje poteškoće i probleme. U većini slučajeva samo sam slijedila Sotonino pravilo preživljavanja: „Neka se svatko brine samo za sebe.” Kao crkveni vođa, nisam htjela obaviti veći dio posla unutar svojeg djelokruga odgovornosti i to što sam bila šefica koja se ni u što ne miješa usporavalo je rad. To su bila zla djela. Sudeći prema načelima istine, shvatila sam da tijekom godina vjerovanja u Boga nisam pripremila gotovo nikakva dobra djela, te da sam zapravo nakupila mnogo zlih djela. Osjećala sam da sam u velikoj opasnosti, pa sam se pomolila Bogu: „Bože, iako sam ovih godina obavljala dužnosti u Božjoj kući, nisam se prema sebi odnosila kao prema osobi iz Božje kuće i gotovo nikad nisam bila proaktivna u podržavanju rada Crkve. Bila sam previše sebična i prezira vrijedna! Bože, želim se pokajati. Molim Te, pomozi mi i ispitaj me. Voljna sam primjenjivati istinu kako bih Ti udovoljila.”

Nakon toga počela sam planirati vrijeme za svoje dužnosti, razumno organizirati svoj svakodnevni rad i prije odmora svake večeri isplanirala bih rad za sljedeći dan. To mi je također pomoglo da se usredotočim i obavim više posla te sam mogla sudjelovati i u drugom radu. Nakon što sam neko vrijeme tako primjenjivala, otkrila sam da je razumno planiranje poboljšalo učinkovitost rada i omogućilo mi da izvršim više posla u danu. Katkad, kad bi mi se braća i sestre iz drugih timova obratili za pomoć, također bih preuzela i te brige te sam se u tom procesu molila Bogu kako bih prihvatila Njegovo ispitivanje. Ako bih pristala nešto učiniti, morala sam u to unijeti srce i nisam mogla to raditi površno. Katkad mi je i dalje bilo naporno pratiti drugi rad, no kada bih to shvatila, aktivno bih se pobunila protiv sebe i pokušala se što bolje posvetiti detaljima rada. Znam da je moja sotonska priroda duboko ukorijenjena i da ova dva ukora nisu bila dovoljna da se to riješi, pa se molim Bogu da ispita moje srce, da me prekori i disciplinira kada sam neodgovorna u svojim dužnostima, dopuštajući mi da proživljavam normalnu ljudskost i budem osoba sa savješću i ljudskošću. Također sam jako zahvalna Bogu za ova dva ukora koja su mi omogućila da shvatim ozbiljne posljedice neodgovornosti u svojim dužnostima te da se probudim i donekle promijenim.