Shiji, Kina

Od malena sam bila lošeg zdravlja. Kao tinejdžericu boljele su me noge. Liječnik je rekao da imam reumatoidni artritis i da mi treba liječenje. Moja obitelj tada je bila siromašna i nismo si mogli priuštiti liječenje. Kad bi bol postala jaka, popila bih par tableta protiv bolova. Kako bih si ublažila bol, nosila sam i dodatnu odjeću ili sam sjedila na toplom zidanom krevetu. Kad sam imala dvadeset godina, stanje mi se pogoršalo i ostala sam paralizirana. Nakon liječenja, iako sam mogla hodati, ostala mi je posljedica: ako bih previše hodala, boljele bi me noge. Poslije sam počela vjerovati u Gospodina Isusa. Na moje iznenađenje, nakon više od mjesec dana noge su mi čudesno ozdravile i bila sam presretna. Kako bih zahvalila Gospodinu na Njegovoj milosti, vrlo sam aktivno svjedočila i propovijedala evanđelje kako je crkva odredila. Osjećala sam da će, ako budem svjedočila i propovijedala evanđelje za Gospodina, Bog nastaviti paziti na mene i štititi me te da ću možda primiti i veću milost. Od tada sam se držala svoje vjere kao slamke spasa, a moj je entuzijazam za vjeru u Boga uvelike porastao.

U listopadu 2006. prihvatila sam Božje djelo posljednjih dana. Bila sam nevjerojatno uzbuđena što dočekujem povratak Gospodina Isusa, misleći: „Bog izražava istinu u posljednjim danima kako bi izvršio djelo spasenja. Moram iskoristiti ovu priliku da vršim više dužnosti i pripremim dobra djela. Sve dok iskreno vjerujem u Boga i odano vršim svoje dužnosti, Bog će me zasigurno štititi i cijeloga života održavati zdravom. Kad Božje djelo bude dovršeno, i ja ću ući u kraljevstvo i uživati u velikim blagoslovima. To je golem blagoslov!” Nedugo nakon što sam počela vjerovati u Boga, počela sam vježbati vršenje svojih dužnosti. Bez obzira na to kakve je dužnosti crkva odredila, ja bih slušala. Godine 2012. otišla sam od kuće i unajmila stan u gradu kako bih vršila dužnost ugošćivanja. Iako je bilo teško i naporno, u srcu se nisam žalila. Godine su brzo prolazile, a vođe su me zadužili za nekoliko skupina za okupljanje. Nisam znala voziti bicikl, pa sam, bez obzira na udaljenost, pješačila. Ponekad, ako sam otišla kući na ručak, a zatim na okupljanja, na kraju bih zakasnila, pa sam jednostavno preskakala ručak. Nije mi smetalo čak ni kad su me noge boljele od previše hodanja. Osjećala sam da će, s obzirom na to da godinama vršim svoje dužnosti usprkos teškoćama, Bog primijetiti sve što činim te da će me zasigurno zaštititi i blagosloviti zbog moje odanosti dužnosti.

Godine 2019. noge su me ponovo počele boljeti. Ponekad bi me, ako bih previše hodala, koljeno tako jako boljelo da ga nisam mogla saviti. Noću dok sam spavala nisam mogla potpuno ispružiti nogu, a bol bi me ponekad i probudila. Otišla sam u bolnicu na pregled i liječnik je rekao da trebam na operaciju da mi zamijene zglob desnog koljena. U to vrijeme moja obitelj nije imala novca za liječenje, a ja sam vršila svoje dužnosti. Pomislila sam: „Ako pravilno vršim svoje dužnosti, možda će Bog jednog dana ukloniti tu bolest.” Stoga nisam otišla na operaciju, nego sam pila tablete protiv bolova i stavljala obloge kako bih ublažila bol. U to vrijeme ponekad nisam mogla spavati od bolova. Danju, ako bih predugo sjedila, ne bih mogla hodati kad bih ustala i morala bih polako izmasirati nogu prije nego što bih uspjela bar malo prohodati.

U kolovozu 2023., vidjevši koliko me noge jako bole, sin me odveo u bolnicu na rendgen. Liječnik je pogledao rendgensku snimku i rekao: „Zašto ste čekali da postane tako ozbiljno da potražite liječenje? Vaš je desni zglob koljena već u jako lošem stanju, a oba su skočna zgloba nekrotična. Lijekovi i akupunktura tu više ne pomažu. Najbolji je plan liječenja zamjena i skočnih zglobova i zgloba koljena. Svaka tri mjeseca mijenjat ćemo jedan po jedan zglob i bit ćete gotovi za godinu dana. U protivnom biste mogli ostati paralizirani.” Zamalo sam se srušila kad sam čula liječnikovu dijagnozu. Iako se bol u mojoj nozi godinama pogoršavala i bila sam donekle psihički spremna, nisam očekivala da će situacija biti ovako ozbiljna. Ako ostanem paralizirana, kako ću živjeti? Srce mi je potonulo i jedva sam zadržavala suze. Nakon povratka kući iscrpljeno sam se srušila na krevet, osjećajući se bespomoćno, a suze su mi nekontrolirano tekle. Navrli su svi moji prigovori i pogrešna razumijevanja prema Bogu: „Nekad davno kad sam trpjela bol i išla u planinu brati lješnjake da bih ih prodavala radi vršenja dužnosti ugošćivanja, nikad se nisam žalila, koliko god bilo teško. Poslije, kad sam bila zadužena za grupna okupljanja, prkosila sam vjetru i kiši, nikad ne odgađajući svoje dužnosti, i nisam se žalila na bol u nogama. Zašto me Bog nije zaštitio? Sada trebam zamijeniti zglob koljena, a moja obitelj nema toliko novca! Ali ako ne odem na operaciju, ostat ću paralizirana.” Tih dana, kad god bih pomislila na bol i patnju koju sam prolazila kad sam bila paralizirana, moje bi srce zadrhtalo, a suze nekontrolirano tekle. Gledajući braću i sestre kako mogu hodati i trčati vršeći svoju dužnost, doista sam im zavidjela! Zašto ja ne mogu imati dvije zdrave noge kao svi ostali? Mislila sam da će me Bog, jer vjerujem u Njega, uvijek štititi, ali nikad nisam očekivala da će se ovo dogoditi. Nakon što je vođa saznala za moju situaciju, razgovarala je u zajedništvu sa mnom: „Kad nas zadesi bolest, to nosi Božje namjere. Nemoj pogrešno razumjeti Boga! Kada se razbolimo, trebamo promišljati o iskvarenosti te pogrešnim namjerama i gledištima koje smo razotkrili i iz toga izvući pouke.” Vođa mi je također savjetovala da iznova čitam određena poglavlja Božjih riječi koja se bave mojim stanjem. Nakon što je otišla, brzo sam pronašla Božje riječi i počela čitati: „Kada Bog uredi da se razboliš, bilo da je riječ o većoj ili manjoj bolesti, Njegov cilj u tome nije da te natjera da iskusiš sve pojedinosti bolesti, štetu koju ti bolest nanosi, razne neugodnosti i poteškoće koje ti bolest uzrokuje, i sve razne osjećaje koje bolest u tebi izaziva – Njegov cilj nije da iskusiš bolest u procesu bolovanja. Umjesto toga, Njegov je cilj da naučiš lekcije iz bolesti, da naučiš kako dokučiti Božje nakane, da upoznaš iskvarene naravi koje otkrivaš i pogrešne stavove koje imaš prema Bogu kada si bolestan, te da naučiš kako se pokoriti Božjoj suverenosti i Njegovim aranžmanima, tako da možeš postići istinsko pokoravanje Bogu i ostati postojan u svom svjedočanstvu – to je apsolutno ključno. Bog te želi spasiti i pročistiti kroz bolest. Što to kod tebe On želi pročistiti? On želi pročistiti sve tvoje pretjerane želje i zahtjeve koje postavljaš pred Boga, pa čak i pročistiti razne proračune, prosudbe i planove koje praviš pod svaku cijenu kako bi preživio i održao se na životu. Bog ti ne dopušta da praviš planove, On ti ne dopušta da sudiš i On ti ne dopušta da želiš išta pretjerano od Njega; On zahtijeva samo da Mu se pokoriš i da, u svojoj primjeni i iskustvu pokoravanja, upoznaš vlastiti stav prema bolesti i svoj stav prema ovim tjelesnim stanjima koja ti On daje, kao i svoje osobne želje. Kada spoznaš te stvari, tada možeš shvatiti koliko je za tebe korisno to što je Bog za tebe postavio okolnosti bolesti ili što ti je dao ova tjelesna stanja; i možeš cijeniti koliko su ona od pomoći za promjenu tvoje naravi, za tvoje postizanje spasenja i za tvoj ulazak u život” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (3).). Dok sam razmišljala o Božjim riječima, srce mi se razvedrilo: „U ovoj bolesti postoji Božja dobra namjera. Bog me ne pokušava eliminirati niti me natjerati da iskusim bol i sve te silne osjećaje koje bolest donosi, već želi pročistiti nečistoće u mojoj vjeri koje su se godinama nakupljale.” Tada sam u srcu promišljala: „Što Bog želi pročistiti u meni?” Shvatila sam da sam cijelo to vrijeme vjerom u Boga prvenstveno tražila milosti te nadu u dobro zdravlje i miran život. Isprva, kad mi je Bog udijelio milost, bila sam vrlo sretna i puna energije da se dajem u svojoj vjeri u Boga. No sada, suočena s teškim reumatoidnim artritisom i mogućnošću paralize, prepirala sam se s Bogom i prigovarala zašto me nije zaštitio. Vidjela sam da se moja vjera nimalo ne razlikuje od vjere religijskih ljudi – oni samo traže milost i blagoslove od Boga, bez iskrene vjere u Njega i težnje za istinom. Shvativši to, osjetila sam krivnju i samoprijekor. Molila sam se Bogu: „Bože, tijekom ovih godina vjerovanja u Tebe težila sam s pogrešnim gledištima i išla pogrešnim putem. Dopustio si da me zadesi bolest i u tome je Tvoja dobra namjera. Voljna sam tragati za istinom i temeljito promisliti o sebi.”

U svom traženju naišla sam na dva odlomka Božjih riječi i zadobila neko razumijevanje svog stanja. Bog kaže: „Toliko njih vjeruje u Mene samo zato da bih ih mogao izliječiti. Toliko njih vjeruje u Mene samo zato da bih Svojom silom istjerao nečiste duhove iz njihovih tijela i toliko njih vjeruje u Mene samo da bi primili mir i radost od Mene. Toliko njih vjeruje u Mene samo da bi od Mene mogli zahtijevati veće materijalno bogatstvo. Toliko njih vjeruje u Mene samo da bi proveli ovaj život u miru i da bi bili sigurni i zdravi u sljedećem životu. Toliko njih vjeruje u Mene da bi izbjegli patnju pakla i primili blagoslove neba. Toliko njih vjeruje u Mene samo zbog privremene utjehe, ali ipak ne traže da išta zadobiju u sljedećem životu. Kad čovjeku pružim Svoju srdžbu i oduzmem mu svu radost i mir koje je nekad imao, on postane sumnjičav. Kad čovjeku pružim patnju pakla i uzmem natrag blagoslove neba, on se razbjesni. Kad Me čovjek zamoli da ga iscijelim, a Ja ne obratim pozornost na njega i osjećam gnušanje prema njemu, on odlazi od Mene kako bi umjesto toga tražio put zle medicine i čarobnjaštva. Kad čovjeku oduzmem sve što je zahtijevao od Mene, on nestane bez traga. Stoga kažem da čovjek vjeruje u Mene zato što je Moja milost preobilna i zato što se previše pogodnosti može dobiti” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Što znaš o vjeri?). „Čovjekov odnos s Bogom zasnovan je samo na golim osobnim interesima. To je odnos između primatelja i davatelja blagoslova. Jednostavno rečeno, to je odnos zaposlenika i poslodavca. Zaposlenik naporno radi samo da bi primio nagrade koje mu daje poslodavac. U takvoj vrsti odnosa utemeljenog na interesu nema srodničke naklonosti, već samo transakcije. Nema pružanja ili primanja ljubavi, već samo milostinje i milosrđa. Nema razumijevanja, samo bespomoćnog potisnutog ogorčenja i obmane. Nema bliskosti, već samo nepremostiv ponor” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Dodatak 3: Čovjek može biti spašen samo usred Božjeg upravljanja.). Nakon što sam pročitala Božje riječi, osjetila sam kako mi probadaju srce te me ispunila bol, kao da mi Bog izravno sudi, živopisno razotkrivajući moje stanje. Shvatila sam da je svrha moje vjere u Boga i vršenja mojih dužnosti bila da me Bog čuva, da mi pruži miran život i osigura dobro zdravlje. Bilo je točno onako kako je Bog razotkrio: „Toliko njih vjeruje u Mene samo zato da bih ih mogao izliječiti” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Što znaš o vjeri?). Osvrćući se unatrag, kad sam, nakon što sam povjerovala u Gospodina Isusa, ozdravila, držala sam Ga se kao slamke spasa i čvrsto vjerovala da je Bog taj koji blagoslivlja ljude. Mislila sam da će me Bog, sve dok istinski vjerujem u Njega, što više patim i dajem sebe, održati zdravom i podariti mi miran život, bez bolesti i nesreća. Nakon što sam prihvatila djelo Svemogućeg Boga posljednjih dana, postala sam još entuzijastičnija u davanju sebe. Kako bih vršila svoje dužnosti, unajmila sam stan daleko od kuće kako bih ugošćivala braću i sestre. Poslije, kad sam bila zadužena za grupna okupljanja, prkosila sam svim vremenskim neprilikama i velikim udaljenostima, vjerujući da će Bog vidjeti moju odgovornost i vjernost u vršenju mojih dužnosti te da će me sigurno čuvati cijelog života. Ali ovaj put, suočena s teškom bolešću i mogućnošću paralize, okrenula sam se protiv Boga, ljutito Mu prigovarajući, koristeći svoja odricanja i davanja da bih se prepirala i izravnala račune s Njim, baš kao što su Božje riječi razotkrile: „Oni bez ljudskosti nipošto ne posjeduju istinsku ljubav prema Bogu. Kad je okruženje ugodno ili kad mogu nešto dobiti, potpuno su poslušni Bogu, ali čim su njihove želje ugrožene ili na kraju uništene, odmah se dižu na pobunu. Čak i u samo jednoj noći, od nasmijane, ‚dobrodušne’ osobe pretvaraju se u krvnika divljeg izgleda” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Božje djelo i čovjekova primjena.). Kad mi je Bog udijelio milost, bila sam Mu potpuno pokorna. No, kad mi na trenutak nije udovoljio, prigovarala sam Mu. Zar nisam bila potpuno lišena savjesti? Vjerovati na takav način, a i dalje se nadati da ću primiti blagoslove od Boga i ući u kraljevstvo nebesko – doista sam bila besramna! Ova me bolest potpuno razotkrila. Vidjela sam da moja vjera u Boga i moje dugogodišnje vršenje dužnosti uopće nisu bili iskreni. Trudila sam se samo zato da bi me Bog izliječio i da bih primila blagoslove. Svoja odricanja i davanje sebe rabila sam da bih se pokušala cjenkati s Bogom. Naizgled je djelovalo kao da pratim Božje novo djelo, ali moje gledište o tome čemu trebam težiti nije se promijenilo. I dalje sam težila milosti i blagoslovima kao ljudi u Doba milosti, vjerujući samo kako bih se najela kruha. Prije sam razgovarala u zajedništvu s braćom i sestrama, govoreći da Bog više ne vrši djelo Doba milosti, da u posljednjim danima izvršava djelo suda i pročišćava ljude i da samo težnjom za istinom i promjenom u život-naravi možemo biti spašeni i ući u kraljevstvo. Ali ja nisam težila istini ni promjeni svoje naravi; umjesto toga, bila sam usredotočena isključivo na težnju za milošću i blagoslovima. Što bih uopće mogla zadobiti od takve vjere u Boga? Na kraju, ako ne bih uspjela razumjeti istinu i ako se moja iskvarena narav ne bi preobrazila, ne bih li svejedno bila uništena? Zatim sam se sjetila Pavla. Vjerovao je u Boga vođen osobnim motivima i nečistoćama, rabeći svoje davanje, trud i naporan rad kako bi se pokušao cjenkati s Bogom, otvoreno prijeteći Bogu i zahtijevajući od Njega vijenac pravednosti, čime je isprovocirao Božju narav i primio Njegovu pravednu kaznu. Zar nije moja težnja po svojoj prirodi bila ista kao Pavlova? Nakon što sam trčala uokolo i davala se za Boga, zahtijevala sam od Njega da me izliječi i održi me zdravom. Kad nije postupio u skladu s mojim željama, prepirala sam se s Njim i bunila se protiv Njega. To je bilo opiranje Bogu. Razmišljajući o svemu tome, osjetila sam duboku tugu i ronila sam pokajničke suze. Sjetila sam se kako sam s dvadeset godina više od dva mjeseca bila paralizirana; liječnici su rekli da je moje stanje neizlječivo, a ipak sam uspjela ponovno stati na noge i hodati. Bog je bio taj koji me cijelo vrijeme štitio. Iako me noga još boljela, upravo sam zbog te bolesti došla pred Boga i povjerovala u Gospodina Isusa. Poslije je Bog djelovao kroz braću i sestre da mi propovijedaju evanđelje i opet sam imala sreću prihvatiti Božje evanđelje posljednjih dana, uživajući u zalijevanju i opskrbi Božjim riječima. Bog mi je pokazao toliko ljubavi! Ali sada, zato što me Bog nije izliječio onako kako sam ja to htjela, pobunila sam se protiv Njega i prigovarala Mu. Bila sam potpuno lišena savjesti! U srcu sam se tiho molila: „Bože, Tvoje su riječi probudile moje obamrlo srce. Tek sada shvaćam da sam se u svojoj vjeri pokušavala cjenkati s Tobom. Uživala sam u tolikom zalijevanju i opskrbi Tvojim riječima, a ipak nisam pomišljala uzvratiti za Tvoju ljubav; umjesto toga, pogrešno sam Te razumjela i prigovarala Ti. Doista sam lišena ljudskosti! Bože, voljna sam pokajati i promijeniti se.”

Nakon toga sam pročitala ove Božje riječi: „Job nije pokušavao sklapati dogovore s Bogom, nije ništa zahtijevao od Boga niti je išta tražio od Boga. Slavio je Božje ime zbog velike Božje sile i autoriteta kojima On ima suverenost nad svim stvarima, a nije ovisilo o tome je li zadobio blagoslove ili ga je snašla nedaća. Vjerovao je da se, bez obzira na to primaju li ljudi od Boga blagoslove ili nedaće, velika Božja sila i autoritet neće promijeniti te da, stoga, bez obzira na čovjekove okolnosti, Božje ime treba slaviti. Čovjek je blagoslovljen od Boga zbog Božje suverenosti, a kada nedaća snađe čovjeka, i to je također zbog Božje suverenosti. Velika Božja sila i autoritet imaju suverenost nad svime što se tiče čovjeka i to uređuju; hirovitosti čovjekove sudbine očitovanje su velike Božje sile i autoriteta, a iz koje god se perspektive na to gledalo, Božje ime treba slaviti. To je Job iskusio i spoznao tijekom godina svog života. Sve Jobove misli i postupci doprli su do Božjih ušiju i stigli pred Boga, i Bog ih je smatrao vrijednima. Bog je cijenio to Jobovo znanje i cijenio je Joba jer je imao takvo srce. To je srce uvijek i na svim mjestima čekalo Božju zapovijed te je, bez obzira na vrijeme ili mjesto, pozdravljalo sve što bi mu se dogodilo. Job nije imao nikakvih zahtjeva prema Bogu. Od sebe je zahtijevao da čeka sva uređenja koja su dolazila od Boga, da ih prihvati, suoči se s njima i pokori im se; Job je vjerovao da je to njegova dužnost, a upravo je to Bog želio” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Božje djelo, Božja narav i Sâm Bog II.). Nakon što sam pročitala Božje riječi, bilo me je jako sram; poželjela sam naprosto nestati. Job je vjerovao u Boga bez osobnih motiva ili nečistoća, ne razmišljajući hoće li zadobiti blagoslove ili će se suočiti s nesrećom. Bez obzira na to je li Bog dao ili uzeo, on nije imao prigovora. Job je stajao u poziciji stvorenog bića, pokoravajući se Bogu i štujući Ga. Tijekom svojih kušnji Job je izgubio sve svoje bogatstvo i djecu te je čak patio od bolnih čireva po cijelom tijelu. Njegova je patnja bila golema! Čak i kad je sjedio u pepelu stružući svoje rane crijepom, nije prigovarao Bogu niti je tražio od Njega da mu ublaži patnju. I dalje je slavio Božje ime i bio postojan u svom svjedočanstvu za Boga. Razmišljajući o Jobovoj ljudskosti i razumu, osjećala sam dubok sram. Tijekom godina vjerovanja u Boga, kad bih primala Božje blagoslove, radosno sam u srcu zahvaljivala Bogu. Ali kada se stanje s mojom nogom pogoršalo, prigovarala sam Mu, želeći se prepirati i izravnati račune s Njim. Razmišljajući o vlastitom ponašanju, mrzila sam samu sebe i osjećala sam se duboko dužnom Bogu! Iako se ni po čemu ne mogu mjeriti s Jobom, budući da mi nedostaje njegova ljudskost i njegova velika vjera, bila sam voljna slijediti njegov primjer. Bez obzira na to što se dogodi s mojim tijelom, čak i ako ostanem paralizirana ili umrem, neću prigovarati Bogu; ispunit ću svoju dužnost kako bih uzvratila za Božju ljubav.

Poslije me sin htio odvesti u Peking na pregled. Prije polaska izrekla sam molitvu pokornosti Bogu: „Svemogući Bože, zahvaljujem Ti! Tvoja me milost održala na životu sve do danas. Da nije bilo Tvoje zaštite, odavno bih umrla. Ali nemam savjesti; nisam znala biti zahvalna niti uzvratiti za Tvoju ljubav. Svih ovih godina neprestano sam se pokušavala cjenkati s Tobom, bunila sam se protiv Tebe i opirala Ti se. Bože, Ti se nisi odnosio prema meni prema mojim prijestupima, nego si mi dao priliku da se pokajem. Voljna sam istinski se pokajati. Bez obzira na dijagnozu koju dobijem u Pekingu, pokorit ću se Tvojim orkestracijama i uređenjima. Čak i ako ostanem paralizirana ili umrem, to je Tvoja pravednost; što god Ti odrediš, dobro je.” Nakon molitve osjećala sam veliki spokoj i olakšanje. Kad sam stigla u Peking, liječnik je rekao da je moje stanje vrlo ozbiljno; dio kosti na unutarnjoj strani desnog koljena već je pocrnio i postao nekrotičan te se, ako se pogorša, može razviti u rak kostiju, a ako uskoro ne odem na operaciju, poslije više neće biti prilike za njom. Čuvši to, nisam bila toliko preplašena kao prije. Samo sam razmišljala o tome da se pokorim Božjim orkestracijama i uređenjima. Budući da su nuspojave operacije bile tako ozbiljne i da bi operacija bila previše bolna, odustala sam od nje i prije povratka kući samo sam uzela neke lijekove. One večeri kad sam se vratila iz Pekinga sjedila sam na krevetu i masirala nogu, misleći: „Da vidim mogu li ispraviti nogu.” Pokušala sam je polako ispružiti i na moje se iznenađenje stvarno ispravila! Polako sam je savila i pokušala ponovno ispružiti i opet se ispravila! Bila sam presretna!

Tijekom sljedećih dana noga me postupno prestajala boljeti i mogla sam lakše hodati nego prije. Braća i sestre rekli su mi da se držim uspravnije i da izgledam zdravije. Iako moja noga još uvijek nije zdrava kao kod većine ljudi, vrlo sam zadovoljna i duboko sam zahvalna Bogu. Vidjela sam da je Bog iskoristio tu bolest kako bi pročistio nečistoće u mojoj vjeri. Bila sam previše nepopustljiva. Svih ovih godina vjerovala sam u Boga držeći se religijskih gledišta, težeći blagoslovima i milosti umjesto da se usredotočim na težnju za istinom. Moja se iskvarena narav tijekom godina vjerovanja u Boga nije puno promijenila i potratila sam više od deset godina. Odsad bih trebala usrdno težiti istini, a ne pokušavati se cjenkati s Bogom. Sad me crkva ponovno zadužila za nadgledanje malih grupnih okupljanja i duboko sam zahvalna Bogu na tome. Razmišljam o tome kako odano ispuniti svoju dužnost, dajući sve od sebe, da ne osjećam nikakav dug i da ni za čime ne žalim.

Nakon ovog iskustva shvaćam da je ova bolest za mene Božja milost i blagoslov. Zahvaljujući ovoj bolesti došla sam pred Boga i to je razotkrilo moja pogrešna gledišta o težnji za blagoslovima kroz vjeru. Razotkrivanje Božjih riječi pomoglo mi je da shvatim da sam u svojoj vjeri samo nastojala nasititi se kruha i da su moj trud i davanje bili pokušaj cjenkanja s Bogom, a ne stvarna vjera. Upravo su se zahvaljujući Božjim riječima moja pogrešna gledišta o vjeri u Njega donekle promijenila. Hvala Bogu!