Moja je cijela obitelj bila katolička, baš kao i većina ostalih mještana u našem selu, ali budući da tamošnja katolička crkva nije imala svećenika koji bi u njoj služio, nitko već dugo nije odlazio u crkvu proučavati Bibliju. Dana 22. svibnja 2020. na internetu sam pročitao riječi Svemogućeg Boga. Te su me riječi uvjerile da se Gospodin Isus vratio i da je On Krist posljednjih dana, Svemogući Bog. S radošću sam prihvatio Njegovo djelo posljednjih dana. Poslije sam u riječima Svemogućeg Boga pročitao sljedeće: „Budući da vjeruje u Boga, čovjek mora pomno slijediti svaku Božju stopu; treba ‚slijediti Jaganjca kamo god On ide’. Jedino ljudi koji to čine jesu oni koji istinski tragaju za istinitim putem, oni koji poznaju djelo Duha Svetoga” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje djelo i čovjekova primjena.). Znao sam da kao vjernici trebamo poznavati Božje djelo i slijediti Božje stope. U selu je bilo mnogo vjernika, ali nitko od njih nije čuo Božji glas niti dočekao povratak Gospodina Isusa, pa sam doista tu nevjerojatnu vijest želio podijeliti s njima. No, pomalo me bilo strah. Osjećao sam da me, budući da sam mlad i neuk u propovijedanju evanđelja, sigurno neće poslušati. Pribojavao sam se da će me gledati svisoka i reći: „Tako si mlad. Zašto trčiš uokolo i propovijedaš umjesto da ideš u školu ili si nađeš posao?” Osim toga, oni su vjernici već godinama pa bi li uopće poslušali moje svjedočanstvo o povratku Gospodina Isusa? Kako će se ponašati prema meni? Kako da razgovaram s njima, a da pritom razriješim sve njihove predodžbe ili nejasnoće? Što ću ako se usprotive mojoj vjeri u Svemogućeg Boga i propovijedanju evanđelja? Puno sam o tome razmišljao, ali znao sam da je propovijedanje evanđelja Božja namjera. Morao sam im propovijedati evanđelje i svjedočiti o Bogu.

Zato sam se molio Bogu, pa mi je kroz čitanje riječi Svemogućeg Boga vjera ojačala. U Njegovim sam riječima pročitao ovo: „Jesi li svjestan tereta na svojim plećima, svojeg poslanja i svoje odgovornosti? Gdje ti je osjećaj za povijesnu misiju? Kako ćeš pravilno služiti kao gospodar sljedećeg doba? Imaš li jak osjećaj da si gospodar? Kako treba objasniti gospodara svega? Je li to zaista gospodar svih živih bića i svih fizičkih stvari na svijetu? Koji su tvoji planovi za napredak sljedeće etape djela? Koliko ljudi čeka da ih napasaš? Je li tvoj zadatak težak? Siromašni su, jadni, slijepi i izgubljeni, jadikuju u tami; gdje je put? Kako čeznu da se iznenada, poput zvijezde padalice, svjetlost spusti i rastjera sile tame koje su ugnjetavale čovjeka toliko godina. Oni se tjeskobno nadaju i dan i noć žude za tim – tko to može u potpunosti znati? Čak i na dan kad svjetlost projuri, ovi ljudi koji duboko pate ostaju zarobljeni u mračnoj tamnici bez nade za oslobođenje; kada će prestati plakati? Užasna je nesreća ovih krhkih duša koje nikada nisu imale počinak i dugo su u tom stanju bile sputane nemilosrdnim okovima i zamrznutom poviješću. Tko je čuo zvuk njihovog jauka? Tko je vidio njihovo jadno stanje? Je li ti ikada palo na pamet koliko je ožalošćeno i zabrinuto Božje srce? Kako On može podnijeti da gleda kako nedužni ljudski rod koji je Svojim vlastitim rukama stvorio trpi takve muke? Ljudska bića su, na kraju krajeva, žrtve koje su otrovane. Pa iako je čovjek preživio do dana današnjeg, tko je mogao znati da je ljudski rod odavno otrovan od zloga? Jesi li zaboravio da si ti jedna od žrtava? Zar nisi spreman, iz vlastite ljubavi prema Bogu, nastojati spasiti sve ove preživjele? Zar nisi spreman posvetiti svu svoju snagu da uzvratiš Bogu koji voli ljudski rod kao Svoju krv i meso? Kako točno shvaćaš to što te je Bog upotrijebio da živiš svoj izuzetan život? Imaš li zaista odlučnosti i vjere da živiš smisleni život pobožnika, osobe koja služi Bogu?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kako bi trebao pristupiti svojoj budućoj misiji?). Shvatio sam da je propovijedanje evanđelja naša dužnost. Mnogi ljudi još nisu čuli Božji glas i ne znaju da se Gospodin vratio i da vrši djelo suda i pročišćenja ljudi. I dalje žive u Sotoninoj iskvarenosti i bijedi. Bog se nada da svi mi možemo uzeti u obzir Njegovu namjeru, ustati i surađivati s Njim. Bez obzira na to s kakvim se problemima ili poteškoćama suočavali, možemo se moliti i više se oslanjati na Boga, te učiniti sve što je u našoj moći kako bismo širili evanđelje kraljevstva. No, ja nisam razumio Božju namjeru, osjećao sam da zbog toga što sam tako mlad nisam sposoban propovijedati evanđelje. Strahovao sam da me seljani neće slušati i da će me gledati svisoka, pa sam bio zarobljen između tih poteškoća i vlastite mašte, opterećen brigama. Razmišljao sam samo o vlastitim nedaćama, ne mareći za Božju namjeru i nije mi palo na pamet moliti se i osloniti se na Boga u tim borbama kako bih ispunio svoju dužnost i odgovornost. Kad sam pomislio na sve one ljude koji čeznu za Gospodinovim povratkom i spasenjem iz tame, osjetio sam snažan poticaj. Odlučio sam dati sve od sebe kako bih širio Božje evanđelje posljednjih dana i svjedočio o njemu i da uložim sve svoje vrijeme i energiju u rad na evanđelju.

Poslije toga počeo sam planirati kako propovijedati evanđelje mještanima svoga sela. Najprije sam otišao u fotokopirnicu ispisati nekoliko pozivnica za deset obitelji da poslušaju propovijed u mojoj kući. Svi su bili prilično iznenađeni i pohvalili su moj trud. Bio sam presretan. Poslije sam pomislio: „Ako večeras dođe mnogo ljudi, bit će im teško čitati Božje riječi s mog malog mobitela dok slušaju propovijed.” Zato sam zamolio prijatelja da mi posudi laptop. Te je večeri na propovijed došlo trinaestero ljudi i svi su tijekom okupljanja uživali čitajući Božje riječi, a tko god je želio čitati, samo bi ustao i javio se. Svi su poslije bili doista sretni. Rekli su da su Božje riječi predivne i da su zadobili mnogo toga čitajući ih. Govorili su kako je sjajno što se možemo okupiti i čitati ih te su čak poželjeli sutradan dovesti i svoje obitelji kako bi i oni čuli Njegove riječi. Doista me usrećilo kad sam vidio koliko svi čeznu za Božjim riječima. No, tada sam shvatio da nije rješenje stalno posuđivati laptop od prijatelja. Želio sam kupiti svoj, ali čak ni sav ušteđeni novac nije bio dovoljan. Našao sam se u nedoumici. Raspitao sam se i saznao da su projektori nešto jeftiniji od računala, pa sam odlučio podići kredit kako bih ga kupio te tako omogućiti i ostalim seljanima čitanje Božjih riječi. Otišao sam u grad podići kredit i kupio projektor. Sve sam pripremio prije početka sljedećeg okupljanja i ubrzo su seljani počeli pristizati. Prisustvovalo je 19 ljudi, ispunivši cijelu sobu. U tom sam trenutku uvidio da je Bog sve to uredio i bio sam silno uzbuđen. Pohitao sam pronaći zvučnik kako bi svi mogli slušati Božje riječi. Razgovarali smo u zajedništvu o istini o ispunjenju proročanstava o Gospodinovu povratku i o tome kako Ga dočekati, kako se uvjeriti da se Gospodin Isus vratio i na koji će način Božje djelo suda posljednjih dana razotkriti svaku vrstu ljudi. Svi su prisutni s oduševljenjem sudjelovali u čitanju Božjih riječi, a i neka su djeca bila uzbuđena što ih čitaju. Vidjevši koliko čeznu za Njegovim riječima, znao sam da je sve to Božje djelo. Nekoliko je ljudi ostalo i poslije završetka okupljanja, rekavši kako su istinski uživali slušajući. Neki su ljudi bili vrlo dirnuti, uključujući i seoskog starješinu, koji je želio pozvati sve mještane da dođu čuti Božje riječi. Bilo je to uistinu ugodno iznenađenje. Ovakav je ishod potpuno srušio moje predodžbe i zamisli, pa sam se osjećao posramljeno. Doista sam svjedočio Božjem djelu i usmjeravanju, pa mi je raslo samopouzdanje u propovijedanju evanđelja. Poslije toga sam svakodnevno pozivao seljane na slušanje propovijedi i dolazilo je sve više ljudi. Svi su bili oduševljeni i govorili bi: „Nikada nismo pročitali ništa slično. Bog se sada utjelovio i vratio, a mi smo se našli licem u lice s Njim. Doista smo blagoslovljeni što možemo dočekati Gospodina.” Čak su isplanirali događaj kako bi na okupljanje pozvali više ljudi iz okolnih mjesta. Rekli su mi: „Tako si mlad, a činiš ovoliko za seljane, pomažeš svima da čuju Božje riječi i doista si savjestan u tome. Nitko nikada nije učinio ništa slično za nas. Nismo ni slutili da bi mlada osoba poput tebe mogla ovo učiniti, to je predivno.” Znao sam da je sve to Božje djelo, što me ispunilo poletom i dalo mi još više snage za propovijedanje evanđelja.

No, naišao sam na razne poteškoće dok sam pojio te nove vjernike. Ponekad internetska veza nije bila dobra, pa sam morao ići od vrata do vrata kako bih vodio okupljanja. Još je gore bilo to što je tamo često padala kiša, pa bi se ceste pretvorile u blato, što je otežavalo kretanje. Kad god bih išao pojiti pridošlice, morao sam trčati od kuće do kuće. Ponekad bih požurio do kuće novog vjernika prije nego što počne kišiti, a ponekad bih morao čekati jer se još nisu vratili kući. Potom, kad bi sastanci završili, bilo je naporno vraćati se kući po kišom natopljenim cestama. Katkad bih se, onako iscrpljen, osjetio malodušno i slabo, pa bih molio i čitao Božje riječi. U to sam vrijeme u riječima Svemogućeg Boga pročitao ovo: „Ne gubi hrabrost, ne budi slab i Ja ću ti otkriti stvari. Put do kraljevstva nije tako gladak – sve ima svoju cijenu! Želiš lako dobivati blagoslove, zar ne? Danas će se svi morati suočiti s gorkim kušnjama. Bez takvih kušnji, vaše srce koje Me voli neće ojačati i nećete posjedovati istinsku ljubav prema Meni. Čak i ako se ove kušnje sastoje samo od neznatnih okolnosti, svi moraju proći ova iskušenja; samo će se intenzitet kušnji razlikovati. Kušnje su Moj blagoslov, a koliko vas često klekne pred Mene tražeći Moje blagoslove? Šašava djeco! Uvijek mislite da se nekoliko povoljnih riječi računa kao Moj blagoslov, a nikad ne vjerujete da je gorčina Moj blagoslov” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 41. poglavlje.). „Kad se suočiš s patnjom, moraš biti u stanju ostaviti po strani svoju brigu za tijelo i ne žaliti se na Boga. (…) Bez obzira na to kakav je tvoj stvarni rast, najprije moraš imati i ovu odlučnost da patiš i istinsku vjeru, a moraš imati i odlučnost pobuniti se protiv tijela. Čak i ako to znači patiti i pretrpjeti gubitke u osobnim interesima, moraš udovoljiti Božjim namjerama. Također moraš biti u stanju osjetiti kajanje u srcu: ranije nisi mogao udovoljiti Bogu i sad se možeš kajati. Ništa od toga ne smije ti nedostajati – Bog će te upravo kroz ove stvari usavršiti. Ako ne ispunjavaš ove uvjete, onda ne možeš biti usavršen” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Oni koji trebaju biti usavršeni moraju biti podvrgnuti oplemenjivanju.). Božje su me riječi ohrabrile i utješile kako ne bih oslabio i klonuo duhom te mi pokazale da će me Bog usmjeriti i pomoći mi. Iskusio sam neke tjelesne napore i podnio malu žrtvu radi propovijedanja evanđelja, ali to je bilo smisleno i vrijedno. Bila je to najispravnija stvar koju sam mogao učiniti i nešto čime bih najviše zadobio Božje odobrenje. Sjetio sam se Petra, Mateja i ostalih apostola Gospodina Isusa koji su mnogo pretrpjeli zbog propovijedanja evanđelja. Neki su čak i umrli u svojim naporima da ga propovijedaju, ali ostali su snažni i nikada se nisu povukli. U usporedbi s njima, moja je mala patnja bila posve zanemariva. Bila je to Božja milost što sam imao sreću prihvatiti Njegovo djelo posljednjih dana te što sam mogao izvršavati svoju dužnost šireći evanđelje kraljevstva. Nisam se više mogao obazirati na vlastito tijelo i bojati se sitnih poteškoća. Morao sam biti spreman na žrtvu. Nisam se smio obeshrabriti pred bilo kakvim poteškoćama. Čak i uz tjelesne napore, i dalje sam morao propovijedati evanđelje i svjedočiti o Bogu te ispuniti svoju dužnost kako bih Mu udovoljio.

Jednom sam se razbolio i bio prehlađen nekoliko dana. Navečer sam dobio temperaturu, uz glavobolju i bolove u trbuhu. Nisam mogao ni govoriti. Vidjevši da nisam dobro, jedna mi je sestra rekla: „Ne bi trebao ići na večerašnje okupljanje.” Složio sam se. Ali poslije me pomisao da ostavim nove vjernike da se sami okupljaju uznemirila. Smatrao sam da je ta slabost za mene kušnja i da unatoč svemu moram dobro izvršiti svoju dužnost. Prisjetio sam se kako bih i prije, čak i bolestan ili s ozlijeđenom nogom, ipak išao igrati nogomet. Pa zašto onda sada ne bih mogao izvršiti svoju dužnost? S tom sam misli sjeo na motocikl i otišao na okupljanje. Začudo, kad sam stigao, više se nisam osjećao tako loše. Bio sam doista sretan i ozdravio sam kroz svega nekoliko dana.

Poslije više od mjesec dana požrtvovnog propovijedanja evanđelja, većina mještana, osim onih koji su radili izvan sela, prihvatila je evanđelje Svemogućeg Boga posljednjih dana. Želio sam da što više ljudi čuje Božji glas, jer još ima mnogo ljudi koji ne znaju da se Gospodin Isus vratio, da izražava tolike istine te da vrši djelo čišćenja i spasenja čovječanstva. Zato sam odlučio krenuti s propovijedanjem evanđelja i u drugim selima. U srcu sam se molio: „Svemogući Bože, molim Te, usmjeri me da ne izgubim vjeru i da nastavim napredovati. Uvjeren sam da ćeš mi pomoći riješiti sve poteškoće s kojima se suočim.” Poslije toga sam otišao u susjedno selo propovijedati evanđelje. Hodao sam pola sata nizbrdo blatnjavom cestom kako bih im navijestio riječ, no prva su tri kućanstva rekla su da nemaju vremena i ljubazno me odbila. Bio sam uistinu razočaran i pomalo obeshrabren. Te sam se večeri vratio kući vrlo kasno. Sestra Annie me nazvala kako bi me upitala za napredak u propovijedanju evanđelja, tješeći me i ohrabrujući kroz razgovor o Božjim riječima. U riječima Svemogućeg Boga pročitao sam ovo: „Ono što želim jest tvoja sadašnja odanost i pokornost, tvoju sadašnju ljubav i svjedočanstvo. Čak i ako u ovom trenutku ne znaš što je svjedočanstvo ili što je ljubav, trebaš Mi donijeti sve svoje i predati Mi jedino blago koje imaš: svoju odanost i pokornost. Ti trebaš znati da svjedočanstvo o Mojoj pobjedi nad Sotonom leži u odanosti i pokornosti čovjeka, kao i svjedočanstvo o Mojem potpunom osvajanju čovjeka. Dužnost tvoje vjere u Mene jest svjedočiti o Meni, biti odan Meni i nikom drugom i biti pokoran do kraja. Prije no što započnem sljedeći korak u Svojemu djelu, kako ćeš svjedočiti o Meni? Kako ćeš Mi biti odan i poslušan? Posvećuješ li svu svoju odanost svojoj ulozi ili ćeš naprosto odustati? Bi li se radije pokorio svakoj Mojoj zamisli (makar to bila smrt ili propast) ili bi na pola puta pobjegao kako bi izbjegao Moju grdnju? Grdim te da bi svjedočio o Meni i bio Mi odan i poslušan. Štoviše, grdnja u ovom trenutku služi da se pokrene sljedeći korak Mojega djela i da se dopusti da djelo nesmetano napreduje. Stoga te potičem da budeš mudar i da se prema svojemu životu i prema značaju svojega postojanja ne odnosiš kao prema bezvrijednom pijesku. Znaš li točno što će Moje buduće djelo postati? Znaš li kako ću raditi u danima koji dolaze i kako će se odvijati Moje djelo? Ti trebaš poznavati značaj svog iskustva s Mojim djelom, i štoviše, značaj svoje vjere u Mene. Učinio sam toliko toga; kako sam mogao odustati na pola puta, kao što si pomislio? Obavio sam tako obimno djelo; kako bih ga samo mogao uništiti? Doista, došao sam ovo doba privesti kraju. To je istina, ali osim toga moraš znati da započinjem novo doba, započinjem novo djelo i, iznad svega, širim evanđelje kraljevstva. Dakle, ti trebaš znati da se sadašnje djelo tiče samo početka jednog doba i postavljanja temelja za širenje evanđelja u vremenu koje dolazi te privođenja tog doba kraju u budućnosti. Moj posao nije tako jednostavan kao što misliš, niti je beskoristan ili besmislen kao što možda vjeruješ. Zato ti moram još jednom reći: trebaš dati svoj život za Moje djelo, i štoviše, trebaš se posvetiti Mojoj slavi. Dugo sam žudio da svjedočiš o Meni i još sam više žudio za tim da širiš Moje evanđelje. Ti trebaš razumjeti što je u Mojemu srcu” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Što znaš o vjeri?). Te su mi Božje riječi ulile novu snagu. Osjetio sam kao da mi se sam Bog obraća govoreći mi da trebam imati vjere u Njega i da bez obzira na poteškoće s koijma se suočavam, ne smijem posustati niti se prepustiti malodušju i ogorčenosti, jer Bog nas usmjerava. Sve dok budem mario za Božju namjeru i širio evanđelje Njegovog kraljevstva, On će mi otvarati put. Kroz Božje riječi uvidio sam da put propovijedanja evanđelja nije lak, nego iziskuje patnju i žrtvu. Noa je propovijedao evanđelje punih 120 godina, a ljudi su ga ismijavali, klevetali i ocrnjivali. Toliko je patio i iako nikoga nije obratio, ipak nije odustao niti pokleknuo, nastavio je propovijedati evanđelje. Noa je ostao snažan u svojoj predanosti i pokornosti Bogu. Izvršio je svoju dužnost kao stvoreno biće te zadobio Božje odobrenje i blagoslove. Kad je Bog poslao potop da uništi svijet, Noinu je osmeročlanu obitelj spasio Bog i preživjela je. Tada sam pomislio na sebe. Upravo sam propovijedao evanđelje trima obiteljima i klonuo duhom kad ga nisu prihvatile. Moja vjera u Boga nije bila istinska. Zapravo, Bog je dopustio da me snađu te okolnosti i poteškoće kako bi usavršio moju vjeru i moju odanost Njemu. Stoga, bez obzira na to jesu li ili nisu prihvatili evanđelje, morao sam ga ići propovijedati. To mi je bila dužnost.

Te su mi Božje riječi povratile snagu. Sljedeći sam dan otišao u drugo selo propovijedati evanđelje. Također sam se i pomolio, moleći Boga da prosvijetli moguće primatelje evanđelja kako bi razumjeli Njegove riječi. Te sam večeri pronašao osobu zainteresiranu za slušanje evanđelja te poslije razgovora i svjedočenja o Božjoj pojavi i djelu, nastavio sam nalaziti i druge moguće primatelje evanđelja i te sam noći obratio šestero ljudi. Bio sam jako iznenađen jer su neki od njih bili katolici s mnogo predodžbi, ali su poslije razgovora o Božjim riječima sve uspjeli shvatiti i prihvatili su evanđelje Svemogućeg Boga posljednjih dana. Poslije toga sam otišao na drugo mjesto, a svaki put kad bih išao propovijedati evanđelje, molio bih Boga da me prosvijetli i usmjeri kako bih znao na koji način širiti Njegove riječi i svjedočiti o njima. Kako je sve više ljudi prihvaćalo Božje evanđelje, tako je jačala i moja vjera. Iako me ponekad, kad sam išao u druga sela propovijedati strancima, hvatao sram i strah, usmjeravanje Božjih riječi ulijevalo mi je samopouzdanje i hrabrost da se s time suočim. Znao sam da je to moja dužnost i da ako ne propovijedam evanđelje, neću steći potrebnu praksu niti ću moći naučiti i steći više istina. Poslije toga, stalnim vježbanjem propovijedanja evanđelja, prestao sam biti nervozan i uplašen, te sam sve jasnije shvaćao istinu vizija. Osjećao sam se doista opušteno i slobodno. Doista sam mnogo dobio ovim procesom propovijedanja evanđelja.

Propovijedanjem evanđelja toliko sam toga iskusio i naišao na mnoge teškoće. No, upravo sam u tim trenucima naučio kako se oslanjati na Boga i uzdati se u Njega, upoznao Njegovu svemoć i suverenost te shvatio važnost izvršavanja svoje dužnosti.