Mei Hua, Kina

Kada sam bila mala, moja je obitelj živjela u zabačenom planinskom kraju. Moji su se roditelji bavili poljoprivredom i život je bio prilično težak. Od onih koji su radili izvan sela čula sam da u gradu ima puno prilika za zaradu i da se ondje mnogo bolje živi. Zato sam žudjela za životom u velikom gradu. Nadala sam se da ću jednoga dana otići iz planina i preseliti se u veliki grad kako bih zaradila, poboljšala životne uvjete svoje obitelji te izazvala zavist ljudi u selu. Marljivo sam učila i ocjene su mi uvijek bile dobre, ali kad sam krenula u srednju školu, obitelj više nije mogla plaćati moje školovanje, pa sam ga morala prekinuti. No moja se želja da odem iz planina nije promijenila. I dalje sam se nadala da ću u gradu zaraditi mnogo novca, postići bolji život i izazvati zavist drugih.

Godine 2007. upoznali su me s jednim mladićem iz grada. Mislila sam da će mi udaja za njega donijeti bolji život, ali nakon vjenčanja shvatila sam da je njegova obitelj najsiromašnija u tom kraju. Moj suprug i njegova obitelj nisu imali obrazovanje i za život su mogli zarađivati samo teškim fizičkim radom. Njihova kuća, koju su sami sagradili, nije imala ni pravi krov. Zidovi i podovi bili su od betona, a kad god bi jako kišilo, voda je curila u kuću. Najviše me rastuživalo to što su nas neki susjedi ignorirali zbog naših loših životnih uvjeta, zbog čega sam požalila svoj glupi izbor. Ali kad bih pomislila na to da sam se ipak udala u veliki grad, gdje ima više prilika za zaradu nego na selu, vjerovala sam da će nam, sve dok suprug i ja marljivo radimo, život sigurno biti sve bolji i da će nam susjedi zavidjeti čim zaradimo novac.

Godinu dana poslije moj je suprug pronašao težak fizički posao u tvornici alata. Ubrzo nakon što sam rodila sina, zaposlila sam se na ručnoj izradi tkanina. Kako bih zaradila više, često sam radila do dva ili tri ujutro i s vremenom sam se iscrpila. Katkad su me ruke toliko boljele da ih nisam mogla ni podići, a oba su mi zapešća bila natečena. Ali kad bih pomislila da mi još jedan obavljeni zadatak može donijeti još koji novčić, osjećala bih da se te teškoće isplate. Osobito kad bih novcem koji sam teškom mukom zaradila kupila hranu i potrepštine kako bismo bolje živjeli, osjećala bih da ta patnja vrijedi. Zato sam bila još uvjerenija da, sve dok suprug i ja možemo podnositi teškoće, naš život sigurno neće biti ništa gori od tuđeg.

Jednog dana suprugova teta došla mi je propovijedati evanđelje, rekavši: „Spasitelj je došao i On je Svemogući Bog, koji u posljednjim danima izvršava djelo spasenja ljudi. Samo prihvaćanjem Božjeg spasenja i oslobađanjem od grijeha ljudi mogu dobiti Božju zaštitu i preživjeti veliku katastrofu…” U srcu sam vjerovala u Boga, ali sam pomislila: „I dalje živim u kući koja prokišnjava, moje je dijete malo, a novac nam treba za sve. Vjera u Boga oduzet će mi vrijeme za zarađivanje novca. To si ne smijem dopustiti. Trenutačno mi je najvažnije zaraditi novac. A što se tiče vjerovanja u Boga, to ću morati odgoditi dok nam se životni uvjeti ne poboljšaju.” Zato sam je odbila.

U to je vrijeme moje dijete tek prohodalo, a ja sam čula ljude kako govore da je posao u prehrambenoj tvornici težak, ali da je plaća tri do četiri puta veća od one koju sam tada imala. Bila sam pomalo u iskušenju pa sam pomislila: „Sve dok se ne bojim teškoća ni umora, moći ću zaraditi više novca u prehrambenoj tvornici. Neće li mi to donijeti bolji život?” Stoga sam dijete povjerila svekrvi i otišla raditi u prehrambenu tvornicu. U tom se razdoblju moj suprug povremeno žalio da ga jako bole leđa, ali ja to uopće nisam shvaćala ozbiljno, misleći: „Kako možeš više zaraditi bez teškog rada? Zar i ja često ne radim prekovremeno do dva ili tri ujutro? Samo ćemo ustrajnošću moći zaraditi više.” Zato smo suprug i ja stisnuli zube i ustrajali kako bismo zajedno zaradili više. Nedugo zatim našla sam drugi posao u tvornici alata radeći na brusilicama. Polirajući alate svaki dan, morala sam stavljati ruke u vodu u koju su bile dodane razne kemikalije za sprječavanje hrđanja metala. Budući da pri radu s mnogim alatima nisam mogla nositi rukavice, provela bih cijeli dan namačući ruke u toj vodi. Jedna je kolegica zbog tog posla oboljela od zatajenja bubrega, no ja sam ipak ostala na tom poslu osam ili devet godina. Suprug i ja smo marljivo radili i nešto zaradili. Mogli smo si priuštiti znatno bolju hranu i odjeću u odnosu na prije, a čak smo uštedjeli i za kaparu za kuću. Naši susjedi, koji su nas prije ignorirali jer smo bili siromašni, počeli su se zbližavati s nama. Smiješili su nam se i pozdravljali nas u prolazu, pa su čak i sa zavišću pričali o nama, govoreći kako smo nas dvoje marljivi i kako zahvaljujući vlastitom trudu živimo sve bolje. Ponosila se čuvši to i osjećala sam da se moje godine napornog rada napokon isplaćuju. Nisam mogla biti sretnija. Ali jednog jutra, dok smo se suprug i ja spremali za posao, on je iznenada iz kreveta jauknuo od boli i izbezumljeno me zamolio da ga odvedem u bolnicu. Liječnik ga je pregledao i rekao da ima višestruke segmentne protruzije diskova u lumbalnom dijelu kralježnice. Preporučio je operaciju, rekavši da mu u protivnom prijeti opasnost od paralize. Rekao je da bi operacija stajala više od sto tisuća juana. Bila sam zapanjena: „Više od sto tisuća juana? To je sve za što smo suprug i ja godinama naporno radili od zore do mraka, a sada će sve nestati zbog jedne bolesti. Zar će sve te godine patnje biti uzaludne? Ali ako se ne bude liječio i na kraju ostane paraliziran, tko će se sa mnom boriti za našu obitelj? Neće li nam život postati još teži?” Moj je suprug izgledao jednako uznemireno i nije se mogao pomiriti s tim da njegov teško zarađeni novac tek tako nestane, pa je odlučio otići kući i odmarati se. U to sam vrijeme jedina zarađivala za obitelj, pa sam radila još marljivije, a čak i kad bih se loše osjećala, stisnula bih zube i ustrajala.

Jednog dana, otprilike tri mjeseca poslije, dok sam se spremala krenuti na posao, vrat me iznenada počeo strašno boljeti, toliko da nisam mogla ni podići glavu. Sve što bih pogledala bilo je zamućeno i nejasno, a osjećala sam i da ne mogu zadržati hranu u sebi. Suprug me požurivao da odmah odem u bolnicu. Liječnik je rekao da imam tri ozbiljne hernije diska u vratnom i lumbalnom dijelu kralježnice te da mi lumbalna hernija već pritišće živce u lijevoj nozi. Operacija bi stajala više od 200 000 juana, a moja bi bolest i dalje mogla ostati neizlječiva. No ako se ne budem liječila, mogla bih ostati paralizirana. Kad sam to čula, osjećala sam se kao da ću se srušiti. Pomislila sam: „Suprug mi je i dalje bolestan, a sada bih i ja mogla ostati paralizirana. Novac za koji smo suprug i ja tako naporno radili nije dovoljan ni da se oboje liječimo! Sve ove godine naporno smo radili kako bismo zaradili novac, a na kraju nismo ni u čemu uživali, nego smo oboje samo navukli hrpu bolesti. Zar smo doista uzalud radili za sav taj novac? I što je još gore, čak i ako potrošimo novac, nema jamstva da ću se izliječiti, na kraju ćemo ostati i bez novca, a ja ću izgubiti život. Za što sam uopće živjela cijeli ovaj život?” Osjećala sam se doista izgubljeno i provodila sam dane potištena. Poslije smo, zahvaljujući preporuci jednog rođaka, suprug i ja pronašli lakše poslove. Dobili smo i nešto novca od rušenja naše kuće, pa se činilo da nam život kreće nabolje. Međutim, bol u tijelu često mi je ulijevala loše slutnje i pomislila bih: „Što ako odjednom ostanem paralizirana? Što ako se moj život prerano ugasi?” Što sam više o tome razmišljala, bivala sam sve uplašenija. Često sam žalila zbog toga koliko sam bila glupa svih ovih godina, što uopće nisam čuvala svoje zdravlje samo da bih zaradila novac. A sada, iako sam imala nešto novca, nikakav novac nije mogao izliječiti moju bolest. Brinula sam se: „Kako ću uopće ovako dalje?”

U mojoj boli i zbunjenosti, teta mi je još jedanput propovijedala evanđelje. Pustila mi je himnu Božjih riječi pod naslovom „Čovjekovom sudbinom upravlja Božja ruka”. Čula sam kako stihovi himne glase: „Čovjekovu sudbinu kontrolira Božja ruka. Ti nisi sposoban kontrolirati sam sebe. Čak i ako čovjek stalno žuri i trudi se radi samoga sebe, on i dalje ne može sam sebe kontrolirati. Kad bi mogao znati svoje izglede, kad bi mogao kontrolirati vlastitu sudbinu, bi li se i dalje nazivao stvorenim bićem?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Obnavljanje čovjekova normalnog života i njegovo dovođenje do divnog odredišta.). Ta me pjesma odmah dirnula u srce. Sve ove godine neumorno sam radila kako bih zaradila novac i podnosila sam mnoge teškoće samo da bih živjela životom na kojem bi mi drugi zavidjeli. No na kraju smo se suprug i ja razboljeli i suočili s paralizom. Ako izgubimo živote, kakva bi nam korist bila od svega tog novca koji smo zaradili? Kad sam o tome razmislila, shvatila sam da čovjekova sudbina doista nije u njegovim rukama. Sljedećih nekoliko dana teta je dolazila da zajedno jedemo i pijemo Božje riječi te je sa mnom u zajedništvu razgovarala o porijeklu čovječanstva, tajnama triju etapa Božjeg rada i Božjoj namjeri spasenja čovječanstva. Vidjela sam da je Bog izrazio toliko mnogo istina, da Božje riječi imaju autoritet i silu i postala sam sigurna da je Svemogući Bog istiniti Bog i da može spasiti čovječanstvo. I suprugu sam propovijedala evanđelje, pa smo zajedno prihvatili djelo Svemogućeg Boga u posljednjim danima.

Nakon što sam prihvatila Božje djelo u posljednjim danima, pročitala sam mnoge odlomke Božjih riječi. Jednog sam dana pročitala sljedeće Božje riječi: „Kad ljudi ne znaju što je uopće sudbina ili ne razumiju Božju suverenost, oni se samo svojeglavo bore i posrću kroz maglu, a to je putovanje previše mukotrpno i uzrokuje previše boli u srcu. Stoga, kad ljudi shvate da je Bog suveren nad ljudskom sudbinom, oni pametni odlučuju spoznati i prihvatiti Božju suverenost i oprostiti se od bolnih dana ‚pokušavanja da izgrade dobar život vlastitim rukama’, radije negoli nastaviti se boriti protiv sudbine i slijediti svoje takozvane životne ciljeve na svoj način. Kad je čovjek bez Boga, kad Ga ne može vidjeti, kad ne može istinski i jasno spoznati Božju suverenost, svaki dan je besmislen, bezvrijedan i neopisivo bolan. Bez obzira gdje se osoba nalazi i koji posao obavlja, njezini načini preživljavanja i ciljevi koje slijedi ne donose joj ništa osim beskrajne boli u srcu i patnje koju je teško preboljeti, a to su iskustva na koja im je nepodnošljivo osvrtati se. Samo prihvaćanjem Stvoriteljeve suverenosti, pokoravanjem Njegovim orkestracijama i uređenjima te težnjom za postizanjem istinskog ljudskog života, čovjek se može postupno osloboditi sve boli u srcu i patnje te se postupno riješiti sve praznine ljudskog života” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni III.). Iz Božjih sam riječi vidjela da, ako ljudi ne dođu pred Boga, mogu živjeti samo pod Sotoninim obmanama, težeći novcu, slavi i dobitku. Samo ako dođemo pred Boga, pokorimo se Njegovoj suverenosti i uređenjima, te koračamo putem na koji nas je Bog uputio, možemo dobiti Božju zaštitu i osloboditi se od Sotonina nanošenja štete. Kad razmislim o tome, i ja sam uvelike patila od Sotonine ruke. Prije nisam spoznala Božju suverenost i uvijek sam se željela osloniti na samu sebe kako bih otišla iz planina i živjela dobrim životom u velikom gradu na kojem bi mi drugi zavidjeli. No obiteljsko zaleđe mojeg supruga nije zadovoljilo moje želje, pa sam se željela osloniti na rad kako bih zaradila novac i promijenila svoju siromašnu sudbinu, te vlastitim rukama stvorila bolji život i postala bogatašica kojoj će drugi zavidjeti. Radila sam do iznemoglosti kako bih zaradila novac i premda je taj rad ozbiljno narušavao moje zdravlje, to nije zaustavilo moju težnju za bogatstvom. Na kraju, ne samo da nisam zaradila mnogo novca nego sam se potpuno iscrpila i razboljela, a čak mi je prijetila i paraliza. Zbog tih bolnih sjećanja doista sam shvatila da ljudi uopće ne mogu kontrolirati vlastitu sudbinu. Uvijek sam se željela osloniti na samu sebe kako bih promijenila svoju sudbinu, ali na kraju sam bila izmučena Sotoninim obmanama.

Poslije sam se zapitala: „Zašto sam u prošlosti bila spremna patiti i mučiti se za novac, ali nisam bila spremna vjerovati u Boga i doći pred Njega?” Suprug i ja zajedno smo pročitali odlomak Božjih riječi: „‚Sve se vrti oko novca’ filozofija je Sotone. Vrlo je raširena među ljudskim rodom, u svakom društvu; moglo bi se reći da je to trend. To je zato što je ova fraza usađena u srce svakog pojedinog čovjeka, koji je u početku nije prihvaćao, ali se onda prešutno složio s njom, kad je došao u dodir sa stvarnim životom i počeo osjećati kako su te riječi zapravo istinite. Nije li ovo proces kojim Sotona kvari ljude? Možda ljudi nemaju isti stupanj neposredne spoznaje o ovoj izreci, ali svi tu izreku na različitim razinama tumače i priznaju na temelju onog što se oko njih događalo i na temelju svega što su osobno iskusili. Zar nije tako? Koliko god iskustva neka osoba imala s ovom izrekom, kakav je negativan učinak izreka imala na njezino srce? Učinak je da ljudska bića na ovom svijetu – a može se reći da to uključuje svakoga od vas – otkrivaju nešto iz svojih naravi. Što otkrivaju? Obožavanje novca. Je li ga lako ukloniti iz čovjekova srca? Ne, nije lako! To pokazuje da je Sotona doista duboko iskvario čovjeka! Sotona novcem mami ljude i sve ih kvari, pretvarajući ih u bića koja štuju novac i materijalne želje. A kako se to obožavanje novca očituje u ljudima? Ne mislite li da na ovom svijetu ne biste mogli preživjeti bez novca i da bez njega ne biste mogli izdržati ni jedan jedini dan? Koliko novca ljudi imaju određuje koliko je visok njihov status; koliko novca ljudi imaju određuje koliko su ugledni. Siromašni ne mogu stajati uspravno i ponosno, dok bogati imaju visok status, stoje uspravno i ponosno, mogu glasno govoriti i živjeti nadmeno i neobuzdano. Što ta izreka i taj trend donose čovjeku? Nije li istina da su mnogi ljudi spremni na bilo kakvu žrtvu kako bi zaradili novac? Zar mnogi ljudi ne gube svoje dostojanstvo i svoj integritet kako bi stekli što više novca? Zar mnogi, novca radi, ne ostaju bez prilike da vrše svoju dužnost i slijede Boga? Nije li gubitak prilike za dobivanje istine i spasenje najveći od svih gubitaka za ljude? Sotona kvari čovjeka do te mjere služeći se samo tom metodom i tom izrekom. Nije li Sotonina namjera zlokobna? Nije li to zlonamjeran trik? To je samo popularna izreka, no ti od neslaganja s njom naposljetku dolaziš do toga da povjeruješ kako je ona istina i do tog trenutka Sotona je potpuno zarobio tvoje srce, pa stoga nehotice počinješ živjeti po toj izreci” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni V.). Nakon što sam pročitala Božje riječi, shvatila sam da se ljudi udaljavaju od Boga i istine jer su pod utjecajem i otrovani raznim pogrešnim gledištima koja im je Sotona usadio. Sotona se koristi izrekama poput „Novac pokreće svijet” i „Čovjek umire za bogatstvom kao ptica za hranom” kako bi namamio ljude da teže novcu, navodeći ih da se bore i žive za novac cijeli svoj život. I ja sam tako mnogo propatila čineći upravo to! Vjerovala sam da jedino zarađivanjem mogu poboljšati život, uživati u visokokvalitetnom materijalnom životu, zadobiti poštovanje i izazvati zavist drugih. Dok sam obavljala fizičke poslove, ostajala bih budna do dva ili tri ujutro svakoga dana samo kako bih zaradila još koji novčić. Dok sam radila u prehrambenoj tvornici, nisam dovoljno spavala, a ipak nikada ne bih propustila priliku za prekovremeni rad kako bih zaradila više novca. Kemikalije kojima se koristilo pri brušenju bile su iznimno štetne za ljudsko zdravlje, ali zbog dobre plaće bila sam to spremna raditi. Sve te godine mogla sam misliti samo na to kako zaraditi više novca. Čak i kad je sav taj rad visokog intenziteta doveo do zdravstvenih problema za mene i supruga, i dalje nisam željela zapostaviti posao radi odmora, neprestano ponavljajući u sebi: „Ako želim dobar život, moram stisnuti zube i izdržati.” S vremenom smo našim mukotrpnim radom doista zaradili nešto novca i zadobili divljenje susjeda, no i suprug i ja smo potpuno iscrpili svoja tijela i, nažalost, novac koji smo zaradili nije bio dovoljan ni za naše operacije. Živjela sam prema Sotoninom otrovu „Novac pokreće svijet” i zamalo ostala paralizirana. Ono zbog čega sam još više žalila bilo je to što sam, kad mi je teta donijela Božje evanđelje posljednjih dana, to odbila radi zarađivanja novca. Da Bog nije iskoristio moju tetu da mi ponovno propovijeda evanđelje, gotovo bih izgubila priliku slijediti Boga, zadobiti istinu i biti spašena. Bila sam zaista glupa! Tek sam u tom trenutku shvatila da se Sotona koristio novcem kako bi kontrolirao moje misli i dominirao mojim životom, zbog čega se moje srce sve više udaljavalo od Boga. Sotonine taktike za zaluđivanje ljudi zaista su prezira vrijedne i opake!

Šest mjeseci poslije, počela sam vršiti svoje dužnosti u crkvi. Ispočetka su moje dužnosti bile relativno jednostavne i nisu utjecale na moje zarađivanje na poslu, ali poslije, kad sam postala vođa, količina posla u crkvi se povećala i stalno mi je nedostajalo vremena. U nekoliko navrata, dok sam bila na okupljanjima, nazvao bi me šef, te sam se brinula da će to, ako ovako nastavim, utjecati na moj posao i prihode. Uostalom, taj posao nije bio iscrpljujući, a da ga izgubim, ne bih mogla ništa zaraditi! Ali znala sam da će pokušaj balansiranja između posla i dužnosti usporiti rad Crkve. Bila sam u velikom sukobu sa sobom, pa sam se pomolila Bogu: „Bože, molim Te, usmjeri me kako me novac ne bi sputavao i kako ne bih izgubila priliku da vršim svoje dužnosti.”

Jednog je dana propovjednik shvatio moje stanje, te je sa mnom jeo i pio jedan odlomak Božjih riječi: „Kad bih upravo sad pred vas stavio nešto novca i dao vam slobodu izbora – i kad vas zbog tog izbora ne bih osuđivao – većina bi vas izabrala novac i odbacila istinu. Bolji među vama bi se odrekli novca i nerado bi izabrali istinu, dok bi oni u sredini jednom rukom zgrabili novac, a drugom istinu. Zar time ne bi postalo očito kakvi ste zapravo? Kad biste birali između istine i nečega čemu ste odani, svi biste birali na ovakav način i vaš bi stav ostao isti. Nije li tako? Mnogi su se od vas kolebali između ispravnog i pogrešnog, zar nije tako? U svim borbama između pozitivnog i negativnog, crnog i bijelog, između obitelji i Boga, djece i Boga, sklada i razdora, bogatstva i bijede, statusa i običnosti, podrške i odbačenosti i tako dalje – zasigurno ste svjesni izbora koje ste napravili! Između skladne obitelji i one razorene izabrali ste prvu, čineći to bez imalo oklijevanja; između bogatstva i dužnosti opet ste izabrali ono prvo, bez i najmanje volje da se vratite na obalu; između luksuza i siromaštva izabrali ste prvo; kad birate između svoje djece, žena, muževa i Mene, izabrali ste ono prvo; a između predodžbi i istine i dalje ste izabrali ono prvo. Suočen sa svim oblicima vaših zlih djela, naprosto sam izgubio vjeru u vas, jednostavno sam zapanjen. Vaša srca su toliko neočekivano nesposobna omekšati se. Cijelo Svoje srce koje sam ulagao godinama, iznenađujuće, nije Mi donijelo ništa osim vašeg napuštanja i rezignacije, ali Moje nade za vas svakim danom rastu jer je Moj dan sasvim izložen pred svima. Vi sada ipak težite mračnim i zlim stvarima i odbijate ih pustiti. Kakav će onda biti vaš ishod? Jeste li ikad pažljivo razmislili o tome? Kad bi se od vas zatražilo da ponovo izaberete, kakav bi tada bio vaš stav? Biste li i dalje izabrali ono prvo? Biste li Mi i dalje uzvratili razočaranjem i bolnom tugom? Bi li u vašim srcima i dalje bila samo trunka topline? Biste li i dalje bili u neznanju što učiniti kako biste utješili Moje srce?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Komu si točno odan?). Iz razotkrivenja Božjih riječi vidjela sam da, nakon što nas je Sotona iskvario, kada nam se ponudi izbor između novca i istine, bez oklijevanja biramo novac i odbacujemo priliku da težimo istini. Iako sam došla u Božju kuću i kroz pojenje Božjim riječima shvatila neke istine, kad se rad Crkve sukobio s mojim osobnim financijskim interesima, oklijevala sam i smatrala novac važnijim od istine. Nisam li i dalje slijedila Sotonu? Uvidjevši to, postala sam svjesna da mi Bog daje priliku da ponovno izaberem, da vidim hoću li slijediti Sotonu i težiti novcu ili slijediti Boga i težiti istini. Dok sam gledala braću i sestre oko sebe, vidjela sam kako razumiju sve više istina dok uvježbavaju svoje dužnosti u crkvi i vidjela sam da me Crkva obučava za dužnost vođe u nadi da ću, uz davanje doprinosa, i ja zadobiti više istina. Nisam smjela izgubiti priliku da zadobijem istinu radi zarađivanja i nisam smjela iznevjeriti Božju brižnu namjeru. Također, uvijek sam se brinula da će naši životni uvjeti, ako napustim posao i prestanem zarađivati, biti gori od tuđih. Ali zapravo, iako sam sada imala kuću i nešto ušteđevine, ništa od toga nisam zaradila ja, nego je to osigurao Bog kroz okolnosti poput rušenja naše kuće. Istinski sam shvatila da količina bogatstva koju osoba može imati nije određena njezinim izborima, nego je podložna Božjoj odredbi. Vidjela sam da, koliko god se trudila i oslanjala na samu sebe, ne bih mogla zaraditi više novca od onoga što mi je suđeno. Ali i dalje sam se brinula da ću, ako ne budem mogla zarađivati, živjeti siromašno i da me drugi neće poštovati, pa sam se dvoumila između novca i svojih dužnosti. Nisam li bila u istom stanju kao kad sam zbog novca odbacila Božje evanđelje posljednjih dana? Nisam smjela više tratiti vrijeme težeći novcu i užicima jer bih time izgubila priliku da zadobijem istinu, što bi me odvelo u propast.

Poslije sam pročitala još jedan odlomak Božjih riječi: „Radi istine moraš otrpjeti teškoće, moraš se žrtvovati za istinu, radi istine moraš podnositi poniženje, i moraš pretrpjeti više patnje kako bi zadobio više istine. To je ono što bi trebao učiniti. Ne smiješ odbaciti istinu radi uživanja u obiteljskom skladu i ne smiješ izgubiti dostojanstvo i integritet cijelog života radi trenutnog užitka. Trebao bi težiti svemu što je lijepo i dobro i težiti za smislenijim životnim putem. Ako živiš tako zemaljskim i svjetovnim životom i nemaš nikakav cilj kojemu bi težio, zar tako ne tratiš svoj život? Što možeš zadobiti od takvog života? Trebao bi ostaviti sve tjelesne užitke radi jedne istine, a ne odbaciti sve istine radi sićušnog užitka. Takvi ljudi nemaju ni integritet ni dostojanstvo; njihovo je postojanje lišeno smisla!” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Petrova iskustva: njegova spoznaja o grdnji i sudu.). Božje su riječi dirnule moje srce i shvatila sam da jedino dolazak pred Boga i težnja za istinom imaju pravi smisao i vrijednost. Gledajući unatrag, teta mi je propovijedala Božje evanđelje prije 15 godina, ali ja sam ga odbacila radi zarađivanja novca i punih sam 15 godina propuštala Božje spasenje! Tijekom tih godina rintala sam kao robot, iz dana u dan obavljajući teške poslove, ne dopuštajući si ni trenutak da zastanem i odahnem i kao rezultat toga, navukla sam na sebe svakojake bolesti od iscrpljenosti. Petnaest godina borbe za novac na kraju mi je donijelo samo potpunu prazninu i vidjela sam da je ovakav život potpuno besmislen. Pomislila sam na svojeg rođaka koji je zaradio mnogo novca, kojem su zavidjeli svi u selu i koji je postao vlasnik poduzeća, ali je stalno pijančevao s poslovnim partnerima, što je na kraju dovelo do bolesti jetara zbog trovanja alkoholom. Liječnik mu je savjetovao da više ne pije, ali da bi zaradio više novca, on nije mario za svoje zdravlje, nego je nastavio piti i družiti se, pa je na kraju dobio rak jetara i umro mlad. Sjetila sam se onoga što je Gospodin Isus rekao: „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a dušu svoju izgubi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za dušu svoju?” (Mt 16,26). Božje mi riječi govore da se novcem, slavom i dobitkom ne može kupiti život te da oni mogu voditi samo u propast. Ako ne budem pravilno vršila svoje dužnosti i nastavim putem jurnjave za novcem, moje će tijelo zasigurno otkazati i ne samo da će mi život biti uništen nego ću izgubiti i priliku za spasenje. Iako sam sada zarađivala manje novca nego prije, mogla sam često jesti i piti Božje riječi i u zajedništvu s braćom i sestrama razgovarati o iskustvima, što je bila Božja milost! Također sam shvatila da mi je Bog omogućio da se vježbam u svojim dužnostima u crkvi kako bih se opremila s više istina, razlučila načine na koje Sotona nanosi štetu ljudima, spoznala svoju iskvarenu, sotonsku narav i iz Božjih riječi pronašla pravi smjer u životu. Istina koju osoba dobiva od Boga je vječni život, nešto što nitko ne može oduzeti. Neusporediva je s novcem i najdragocjenija je stvar u životu. Shvativši to, molila sam se Bogu, rekavši da sam spremna dati otkaz, pravilno vjerovati u Boga i vršiti svoje dužnosti u danima koji dolaze.

Poslije sam dala otkaz i potpuno se posvetila svojim dužnostima. Sada smo i suprug i ja dobrog zdravlja, a simptomi vrtoglavice, bolova u leđima i nelagode koje smo nekada osjećali, potpuno su nestali. Ono što me čini još sretnijom je to što sam kroz vježbanje u svojim dužnostima stekla određeno razumijevanje svoje iskvarene naravi. Tako sam zahvalna Bogu što me spasio iz ropstva novca, slave i dobitka i što me doveo pred Sebe i dao mi više prilika da zadobijem istinu.