Nekad sam bio član Korejske prezbiterijanske crkve. Svi su u mojoj obitelji postali vjernici kad mi se kći razboljela. Nakon toga stanje joj se iz dana u dan počelo poboljšavati. Bio sam izuzetno zahvalan na milosti Gospodina Isusa. Zavjetovao sam se da ću otad nadalje vjerno slijediti Gospodina te marljivo raditi na tome da budem osoba kakva je Njemu potrebna i kakva Ga raduje. Nikad nisam propuštao bogoslužje, ma koliko bio zauzet poslom. Uvijek sam davao milostinju i milodar te aktivno sudjelovao u crkvenim aktivnostima. Većinu vremena provodio sam čitajući Bibliju i sudjelovanjem u crkvenim aktivnostima. Gotovo nikad nisam odlazio na večere niti se pridruživao okupljanjima koja su organizirali moja obitelj, prijatelji, kolege s posla i slično. Zbog toga su se ljutili na mene. Postavši vjernik, prestao sam piti alkohol i pušiti, pa su me neki prijatelji, zato što nisam više htio ići s njima na zabave, zadirkivali i govorili: „Tako voliš ići u crkvu, pa nam reci što dobivaš od toga što svaki dan provodiš u crkvi? Koja je svrha te tvoje vjere?” Iskreno, kad su me tako obasipali pitanjem za pitanjem, nisam baš znao što bih im rekao. Zbog tih njihovih pitanja počeo sam doista promišljati: čemu zapravo služi moja vjera? Radi toga da molim Boga da izliječi moju kćer ili da sačuva zdravlje moje obitelji? Znači li vjera samo čitanje Biblije i odlazak u crkvu svaki dan? Doista nisam znao. Iznio sam ta pitanja kleru moje crkve. Svi su više-manje jednako odgovorili: vjerujemo radi milosti Gospodinova spasenja i kad se On vrati, uznijet će nas u nebo i darovati vječni život. Takav mi je odgovor naizgled riješio nedoumicu, no otvorio je i drugo pitanje: kako onda da uziđem na nebo? Rekli su mi: „U Rimljanima 10,10 piše: ‚Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava.’ To znači da nam Gospodin prašta grijehe i da smo spašeni kroz vjeru te će nas Gospodin povesti izravno u kraljevstvo kad se vrati. Zato ne moraš brinuti o odlasku u nebo sve dok vjeruješ.” Razmišljao sam o tome da je Bog svet i da u Bibliji piše: „Bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina!” (Heb 12,14). Gospodin od nas zahtijeva da postanemo sveti, no ja sam živio u grijehu i nisam mogao Njegove riječi provesti u djelo. Kako sam onda bio dostojan kraljevstva? Gospodin Isus rekao nam je: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 22,37–39). No taj jednostavan zahtjev da volim u svakodnevnom životu bilo je nešto što nisam mogao, ma koliko se trudio. Svoju sam obitelj volio mnogo više nego Gospodina i nisam doista mogao voljeti druge kao sebe samog. Kad su me prijatelji i obitelj ismijavali, nisam bio tolerantan i strpljiv, već sam im zamjerao. Razmišljao sam i o Hebrejima 10,26, gdje piše: „Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe.” Znao sam što Gospodin zahtijeva, no nisam to mogao provoditi. Nastavio sam živjeti u grijehu, a plaća je grijeha smrt. U tom slučaju nisam shvaćao zašto bi moj ishod bio išta drukčiji od ishoda nevjernika. Zato sam počeo razmišljati o tome da ulazak u kraljevstvo ne može biti tako jednostavan kao što kaže kler. Unatoč tomu, nisam znao kako ući u nebo i zaslužiti vječni život. Nisam imao put. Stalno sam kleru i prijateljima iz crkve postavljao pitanja, no nitko nije imao jasan odgovor. Samo bi pitali zašto odjednom postavljam takva čudna pitanja i rekli da na taj način ljudi već stoljećima prakticiraju vjeru. Bio sam jednako zbunjen kao i prije, pa sam odlučio ponovno pročitati sva četiri evanđelja, misleći da mora postojati odgovor u riječima Gospodina Isusa.

Jednoga dana 2008. godine pročitao sam ove stihove: „Reče joj Isus: ‚Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?’” (Iv 11,25–26). Ti su me stihovi zbunili kad sam ih pročitao. Zašto bi Gospodin rekao da bismo morali živjeti i vjerovati u Njega? Nismo li mi vjernici već živi dok vjerujemo u Njega? Zar nas Gospodin vidi kao mrtve? To je u meni potaknulo mnogo pitanja. Neko sam vrijeme svaki slobodan trenutak razmišljao o tom odlomku, no nikako nisam mogao dokučiti njegovo pravo značenje. Ponovno sam se s pitanjima obratio kleru i drugim članovima crkve. No ne samo da nisu imali odgovor, već su se i nasmijali na moj račun. Ali ja sam i dalje imao osjećaj da je u Gospodinovim riječima skriveno neko dublje značenje.

Potom sam jednom u evanđelju po Mateju pročitao ovo: „Drugi mu od učenika reče: ‚Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca.’ Isus mu kaže: ‚Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve’” (Mt 8,21–22). Kad sam vidio riječi „neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”, bio sam pomalo zdvojan. Zašto bi Gospodin žive ljude nazvao mrtvima? Doživljava li nas Gospodin kao žive ili kao mrtve? Sjetio sam se kako u Bibliji piše da je plaća grijeha smrt, a ja sam živio u grijehu. Je li Gospodin na to mislio kad je rekao „mrtvi”? Ako jest, kako da oživim i kako da uđem u kraljevstvo? Srce mi je bilo prepuno pitanja koja nisam mogao pojmiti. No duboko u meni jedno mi je bilo jasno: budući da su to Gospodinove riječi, odgovor mora biti negdje u Bibliji. Zato nisam gubio vjeru, već sam nastavio tražiti odgovor.

Zahvaljujući Gospodinovu vodstvu, nekoliko mjeseci kasnije pročitao sam još jednu Njegovu izjavu: „Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas – sada je! – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će” (Iv 5,25). Kad sam to pročitao, odmah mi je postalo jasno da se mrtvi vrate u život kad čuju Božji glas. Bio sam siguran da je to odgovor koji sam tražio! No i dalje sam bio pomalo zdvojan jer ja sam odavno čuo Gospodinov glas, ali još nisam bio slobodan od spona grijeha. Jesam li se ja računao u žive? Na što se točno odnosi „koji čuju, živjet će”? Kako ljudi ožive? Planira li nam Gospodin još nečega važnog reći kad se vrati? Ako planira, kako možemo čuti Božji glas? Gdje ga možemo čuti? Nisam to mogao dokučiti, pa sam se molio Gospodinu: „Gospodine, dozvoli mi da čujem Tvoj glas čim prije. Ne želim biti mrtav. Molim te, pomozi mi da živim.”

Nakon toga sam tijekom svakog bogoslužja u crkvi na kojem sam prisustvovao počeo obraćati pažnju na to spominju li pastori ikad Gospodinov povratak ili Gospodinov glas. Razočaralo me to što su nam samo govorili da pratimo i čekamo te da se čuvamo hereze, ali baš ništa o Gospodinovu povratku. Pitao sam o tome i neke od ključnih ljudi zaduženih za crkvu, no rekli su mi da stalnim propitkivanjem pokazujem da nemam dovoljno vjere, da sam kao Toma. Počeli su me izbacivati iz zajednice. Potom su se drugi članovi crkve, s kojima sam uvijek bio u dobrim odnosima, počeli udaljavati i isključivati me. Na kraju sam otišao iz crkve u kojoj sam bio 18 godina. Po cijele sam dane gledao programe CBS-a i CTS-a u nadi da ću u propovijedima slavnih pastora čuti Božji glas. To sam radio gotovo šest mjeseci. Gotovo svakog dana gledao bih te programe po 10 sati. Doista sam čuo mnogo propovijedi, ali i dalje nisam pronalazio željene odgovore. Pastori su samo govorili da će se Gospodin ubrzo vratiti i da moramo pratiti i čekati. No mene su preplavila pitanja. Govorili su da će se Gospodin uskoro vratiti, ali nikada i kada. Zašto Ga još nismo dočekali? Tih sam se dana stalno molio Gospodinu i govorio: „Gospodine! Čekam Te sve ovo vrijeme, žarko se nadam dočekati Te za svoga života, čuti Tvoj glas. Gospodine, kada dolaziš? Molim te, dopusti mi da čujem Tvoj glas.”

Jednog dana u ožujku 2013. na ulazu u zgradu prišao mi je stariji čovjek od 70 i nešto godina. Pitao me želim li se pretplatiti na novine. Razmišljao sam o tome kako danas svi imaju mobitele i računala. Tko još čita novine? Zato sam ga brzo odbio. No nekoliko dana zaredom kad god bi me vidio, pitao bi me želim li se pretplatiti. Uporno sam ga odbijao. No iznenadilo me kad sam na istog tog čovjeka naletio mjesec dana kasnije pokraj dizala. Činilo mi se kao da me čekao. Kad me vidio, nasmiješio se i pozdravio me. Potom me pitao želim li se pretplatiti. Pitao sam se zašto mi taj čovjek tako dugo pokušava prodati novine. Iz ljubaznosti sam na kraju kupio pretplatu, no zbog raznih razloga dugo nisam imao vremena čitati ih. Zatim sam ih jednog jutra početkom svibnja, nakon što su novine došle, uzeo i na brzinu pregledao naslove kao i obično. Jedan mi je doista zapeo za oko. Pisalo je: „Gospodin Isus koji se vratio – Svemogući Bog izražava riječi u Dobu kraljevstva.” Bio sam šokiran. Molim? Gospodin se vratio? Svemogući Bog? Doba kraljevstva? Može li to doista biti istina? Bio sam zaista uzbuđen, osjećao sam cijeli niz emocija. No tad sam se zapitao nisu li to možda lažne vijesti. Pri dnu stranice pronašao sam broj i adresu Crkve Svemogućeg Boga i naslove nekih knjiga te Crkve. Smatrao sam kako je važno da to pomno istražim jer je Gospodinov povratak velika stvar. Odmah sam nazvao broj koji sam pronašao u novinama. Na poziv je odgovorila jedna sestra i pitao sam je: „Mogu li vas pitati, je li to što piše u novinama doista istina? Zar se Gospodin vratio? Jesu li to doista Božje riječi?” Rekla je: „Da.” Sestre Kathy i Zena iz Crkve Svemogućeg Boga dogovorile su sastanak sa mnom i govorile mi o trima fazama Božjeg djela. Kathy je rekla: „Otkako je Sotona iskvario Adama i Evu, čovjek živi u grijehu, pod utjecajem Sotoninih sila, a Sotona se njime poigrava i muči ga. Bog vrši djelo u tri faze da bi u potpunosti spasio čovječanstvo od Sotonina utjecaja, a to su Doba zakona, Doba milosti i Doba kraljevstva. To su tri različite faze djela, no sve ih je proveo isti Bog. Svaka se faza temelji na potrebama iskvarenog čovječanstva i svaka se nadograđuje na prethodnu da bi djelo bilo još uzvišenije.” Potom mi je pročitala ulomak riječi Svemogućeg Boga. Svemogući Bog kaže: „Šest-tisućljetni plan upravljanja podijeljen je na tri faze djela. Nijedna od ovih faza, sama za sebe, ne može u cijelosti predstavljati djelo triju doba, već samo jedan njegov dio. Ime Jahvino ne može predstavljati cjelokupnu Božju narav. Činjenicom da je On Svoje djelo izvršio u Dobu zakona ne dokazuje se da Bog može biti Bog samo po zakonu. Jahve je zarad čovjeka uspostavio zakone i predao mu zapovijedi, zahtijevajući od njega da podigne hram i oltare; djelo koje je On učinio predstavlja samo Doba zakona. Ovo djelo koje je On učinio ne dokazuje da je Bog samo Bog koji od čovjeka traži poštivanje zakona, niti onaj Bog koji boravi u hramu, a nije ni samo Bog koji je pred oltarom. Bilo bi neistinito tako nešto kazati. Djelo koje je izvršeno po zakonu može predstavljati samo jedno doba. Da je, dakle, Bog učinio samo djelo u Dobu Zakona, čovjek bi Ga ograničio sljedećom definicijom i kazao: ‚Bog je onaj Bog koji je u hramu i, stoga, da bismo služili Bogu, moramo obući svećeničke odore i ući u hram.’ Da djelo iz Doba milosti nikad nije učinjeno i da se Doba zakona nastavilo sve do danas, čovjek ne bi znao da je Bog također milostiv i pun ljubavi. A da nije izvršeno djelo iz Doba zakona, već samo djelo iz Doba milosti, sve što bi čovjek znao bilo bi da Bog može jedino otkupiti čovjeka i oprostiti mu grijehe. Znao bi samo da se On odlikuje svetošću i nevinošću, te da je u stanju da se radi čovjeka žrtvuje i bude razapet na križu. Čovjek bi samo ove stvari znao i ništa drugo ne bi razumio. Prema tome, svako doba predstavlja jedan dio Božje naravi. A što se tiče toga koji su aspekti Božje naravi predstavljeni u Dobu zakona, koji u Dobu milosti, a koji u sadašnjem dobu – cjelokupna narav Božja može biti razotkrivena tek kad se sve tri faze objedine u cjelinu. Čovjek će je u potpunosti moći razumjeti tek kada spozna sve tri faze. Pri tom ne smije biti izostavljena nijedna od tri faze. Narav ćeš Božju u cijelosti moći vidjeti tek pošto spoznaš ove tri faze djela. Činjenica da je Bog Svoje djelo dovršio u Dobu zakona ne predstavlja dokaz da je On Bog samo prema zakonu, a činjenica da je On dovršio Svoje djelo otkupljenja ne podrazumijeva da će Bog ljude dovijeka otkupljivati. Do svih je ovih zaključaka došao čovjek. Ti ne možeš reći, samo zato što je Doba milosti privedeno kraju, da Bog pripada jedino križu, te da jedino križ predstavlja spasenje Božje. Reći tako nešto značilo bi definirati Boga. Iako Bog, u sadašnjoj fazi, uglavnom obavlja djelo riječi, ipak ne možeš reći da Bog nikada nije prema čovjeku bio milostiv, te da je čovjeku donio samo grdnju i sud. Djelo u posljednjim danima objelodanjuje Jahvino i Isusovo djelo, kao i sve čovjeku nerazumljive tajne, a sve to zarad razotkrivanja odredišta i kraja čovjekovog, te zarad dovršetka cjelokupnog djela spasenja među ljudima. Ovom fazom djela u posljednjim danima, sve se polako privodi kraju. Sve tajne koje su čovjeku nerazumljive moraju se razotkriti, kako bi čovjek mogao izmjeriti njihovu dubinu i da ih srcem svojim jasno i u potpunosti shvati. Tek tada se ljudska rasa može klasificirati po vrstama. Tek po završetku šest-tisućljetnog plana upravljanja, čovjek će u cijelosti moći razumjeti Božju narav, jer će Njegovo upravljanje tada biti privedeno kraju” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Tajna utjelovljenja (4).). Potom je Kathy još mnogo toga podijelila sa mnom, pa sam saznao da je Božji šesttisućljetni plan upravljanja podijeljen na tri doba, tri faze – Doba zakona, Doba milosti i Doba kraljevstva. U Dobu zakona Jahve je izdao zakon ponajprije da bi vodio živote ljudi na zemlji i dao im do znanja što je grijeh. U Dobu milosti Gospodin Isus izvršio je djelo otkupljenja. Bio je raspet radi ljudi te je otkupio njihove grijehe. Sve dok ljudi budu vjerovali u Gospodina, ispovijedali svoje grijehe i pokajali se, grijesi će im se praštati i više neće po zakonu biti osuđeni ni kažnjavani za njih. U Dobu kraljevstva Svemogući Bog izražava istinu i vrši djelo suda da bi očistio čovjekovu iskvarenu narav, spasio ga od grijeha i Sotonina utjecaja da bi čovjek mogao slušati Boga, štovati Ga, da više ne bi živio u grijehu te da bi mogao biti odveden u Božje kraljevstvo. Tri se faze djela odvijaju u različitim dobima i obuhvaćaju različite stvari, no sve ih obavlja jedan Bog. Jedan Bog obavlja različita djela u različitim dobima. To me doista prosvijetlilo.

Potom mi je Zena prenijela kako Svemogući Bog čisti ljude Svojim djelom suda. Podijelila je sa mnom ulomak iz Božjih riječi. Svemogući Bog kaže: „Krist posljednjih dana koristi razne istine da poduči čovjeka, da razotkrije njegovu bit te razloži njegove riječi i djela. Te riječi sadrže razne istine, poput čovjekove dužnosti, poslušnosti prema Bogu, odanosti Bogu te načina na koji bi čovjek trebao proživjeti normalnu ljudskost, kao i mudrost i narav Božju, i tome slično. Sve te riječi usmjerene su na čovjekovu bit i njegovu iskvarenu narav. Posebno su riječi koje otkrivaju ljudski prezir prema Bogu izrečene protiv čovjeka kao utjelovljenja Sotone i neprijateljske sile usmjerene protiv Boga. Dok čini djelo suda, Bog čovjekovu prirodu ne razjašnjava jednostavno s nekoliko riječi, već razotkriva, obračunava se i dugoročno podrezuje. Sve te različite metode razotkrivanja, obračunavanja i podrezivanja ne mogu se zamijeniti običnim riječima, već istinom koje je čovjek u potpunosti lišen. Jedino takve metode mogu se nazvati sudom, a samo takvim sudom čovjek može biti podčinjen i potpuno uvjeren po pitanju Boga – štoviše, steći istinsku spoznaju o Bogu. Djelo suda donosi čovjekovo shvaćanje pravog lica Božjeg i istine o svojoj vlastitoj buntovnosti. Djelo suda čovjeku omogućuje da stekne dublje razumijevanje Božje volje, svrhe Božjeg djelovanja te njemu neshvatljivih tajni. Također, omogućuje mu da prepozna i spozna vlastitu iskvarenu bit i izvore te iskvarenosti, kao i da otkrije ružnoću čovjeka. Svi ti ishodi nastaju djelom suda jer bit toga djela zapravo je djelo otvaranja istine, puta i života Božjeg svima onima koji u Njega vjeruju. To djelo je djelo suda koje Bog čini” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Krist obavlja djelo suda istinom.). Potom mi je Zena rekla: „Svemogući Bog istinom sudi i čisti ljude. Izrazio je milijune riječi kojima otkriva misterije Biblije i svjedoči o Božjem djelu. One razotkrivaju korijen čovjekove grešnosti i istinu o našoj iskvarenosti. Neke su o promjeni naravi i ulasku u život, a neke o određivanju ishoda za ljude i slično. Sve su istinite i sve potječu od Boga. To nam pokazuje Božju pravednu i svetu narav te Njegovu mudrost. Tko god čita Njegove riječi, osjeća njihov veliki autoritet i moć. Bog vidi sve i samo Bog u potpunosti poznaje iskvareno čovječanstvo. Bog svaku našu misao, gledište, ideju i iskvareno stanje vrlo jasno i praktično razotkriva. Otkriva i razlaže bit te iskvarenosti, u potpunosti razrješava čovjekovu grešnost i protivljenje Bogu od korijena.” Rekla je i ovo: „Sudom, otkrivenjima i pročišćenjima Božjim riječima stječemo razumijevanje istine o svojoj iskvarenosti Sotonom. Tada uviđamo kako smo oholi, prezira vrijedni i sebični, da je sve što kažemo i radimo utemeljeno na iskvarenosti i da ne proživljavamo obličje čovjeka. Borimo se za ime i status, bavimo se intrigama, lažemo i varamo, zavidni smo i prkosni, vjerujemo, a da se ne pokoravamo Bogu, prepuni smo ekstravagantnih žudnji, krivimo Boga i opiremo mu se kad naiđemo na kušnje. Sve su to dobri primjeri. Putem Božjeg suda i otkrivenja shvaćamo neke istine i počinjemo uviđati razliku između pozitivnog i negativnog. Znamo i više o Božjoj pravednoj naravi koja ne podnosi uvrede te postupno postajemo bogobojazni i predajemo se Bogu. Možemo se pokajati, prihvatiti Njegov sud i grdnju te provoditi Njegove riječi.” Rekla je i ovo: „Kad nas Bog ne bi razotkrio, već bi se samo oslanjali na molitve i ispovijedi, nikad ne bismo stekli razumijevanje putem promišljanja niti bismo razriješili korijen svojih grijeha. Iz iskustva vidimo da je Božji sud Njegova najiskrenija ljubav i najbolje spasenje za čovjeka te da bez tog praktičnog djelovanja ne bi bilo moguće očistiti naše iskvarene naravi. Zato je prihvaćanje Božjeg djela suda posljednjih dana jedini put u kraljevstvo.” Potom mi je iznijela svoje svjedočanstvo o tome kako se doista kaju doživjevši sud Božjih riječi. Sve je bilo vrlo praktično. Shvatio sam da je djelo Svemogućeg Boga točno ono što mi je duhovno potrebno, da Božje djelo posljednjih dana doista može promijeniti i očistiti ljude i da je jedini put do kraljevstva prihvaćanje Božjeg suda.

Tijekom sljedećih nekoliko dana sestre su mi govorile o tome zašto je religijski svijet sada tako opustošen i zašto su propovijedi pastora sve manje plodne. Saznao sam i stvarnu priču o nastanku Biblije, o misterijima i značenju Božjih utjelovljenja. Osjećao sam kao da riječi Svemogućeg Boga sadrže toliko toga i da su mi otvorile oči pred brojnim misterijima. Rado sam prihvatio spasenje Svemogućeg Boga posljednjih dana.

Sestre su mi dale neke knjige s Božjim riječima. Kad sam stigao kući, otvorio sam jednu od njih, Knjigu koju je otvorio Jaganjac. Najprije sam ugledao predgovor Božjim riječima: „Iako mnogi ljudi vjeruju u Boga, malo ih razumije što vjera u Boga znači i što moraju činiti da bi bili u skladu s Božjom voljom. To je zato što, iako su im riječ ‚Bog’ i izrazi kao što je ‚Božje djelo’ poznati, ljudi ne poznaju Boga, a još manje poznaju Njegovo djelo. Stoga ne čudi da su svi oni koji ne poznaju Boga smeteni u svojoj vjeri u Njega. Vjeru u Boga ljudi ne shvaćaju ozbiljno, i to isključivo zato što im je vjerovanje u Boga suviše strano, suviše čudno. Zbog toga ne uspijevaju ispuniti Božje zahtjeve. Drugim riječima, ako ljudi ne poznaju Boga niti poznaju Njegovo djelo, onda nisu prikladni za Božju upotrebu, a još manje su sposobni udovoljiti Njegovoj volji. ‚Vjera u Boga’ znači vjerovanje da Bog postoji; to je najjednostavniji koncept kad je riječ o vjerovanju u Boga. Nadalje, vjerovati u postojanje Boga nije isto što i istinski vjerovati u Boga, već je to prije neka vrsta jednostavne vjere sa snažnim religijskim prizvukom. Istinska vjera u Boga podrazumijeva sljedeće: na temelju uvjerenja da Bog ima suverenitet nad svim stvarima čovjek doživljava Njegove riječi i Njegovo djelo, čisti svoju pokvarenu narav, udovoljava Božjoj volji i spoznaje Boga. Samo se takvo putovanje može nazvati ‚vjerom u Boga’” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo.). Božje su riječi detaljne i praktične te pokazuju pravo značenje vjere u Boga. Shvatio sam da je za vjeru potrebno doživjeti Božje riječi i djelo da bismo mogli odbaciti iskvarenost, spoznati istinu i Boga. Samo je to prava vjera. Nekad sam mislio da je vjera moliti svaki dan i često odlaziti u crkvu. Nažalost, nisam nikako mogao dokučiti jesam li na pravom putu vjere. Zato sam dotad samo teturao njime. Čitajući riječi Svemogućeg Boga, odjednom mi je sinulo da je put moje vjere prije toga bio potpuno pogrešan. Potom sam u sadržaju vidio naslov: „Jesi li ti netko tko je oživio?” To me privuklo i odmah sam okrenuo tu stranicu. Sadržavala je ove Božje riječi: „Bog je stvorio čovjeka, ali ga je Sotona zatim toliko iskvario da su ljudi postali ‚mrtvaci’. Dakle, nakon što se promijeniš, više nećeš biti poput tih ‚mrtvaca’. Duh ljudi oživljava i ljudi se iznova rađaju zbog riječi Božjih, a kad se ljudski duh ponovo rodi, i ljudi će oživjeti. Kada govorim o ‚mrtvacima’, mislim na leševe koji su bez duha, na ljude čiji je duh u njima umro. Kad se u ljudskom duhu upali iskra, ljudi oživljavaju. Sveci o kojima se ranije govorilo predstavljaju ljude koji su oživjeli, one koji su bili pod utjecajem Sotone, ali su Sotonu porazili. (…)

(…) Bog želi svjedočanstvo živih, a ne mrtvih, i On traži da za Njega djeluju živi, a ne mrtvi. ‚Mrtvaci’ su oni koji se suprotstavljaju Bogu i koji se bune protiv Njega; to su oni koji su obamrli duhom i koji ne razumiju riječi Božje; to su oni koji istinu ne provode u djelo i koji nemaju ni najmanje odanosti prema Bogu, a to su i oni koji žive pod vlašću Sotone i koje Sotona izrabljuje. Mrtvaci se očituju svojim suprotstavljanjem istini, pobunom protiv Boga i time što su slabi, vrijedni prezira, zlobni, grubi, lažljivi i podmukli. Čak i ako jedu i piju Božje riječi, takvi ljudi nisu u stanju živjeti Božje riječi. Iako živi, oni su ništa drugo do hodajući leševi koji dišu. Mrtvaci su potpuno nesposobni udovoljiti Bogu, a još manje biti Mu potpuno poslušni. Mogu Ga samo obmanjivati, huliti Ga i izdati Ga, a sve ono što donose načinom na koji žive razotkriva prirodu Sotone. Ako ljudi žele postati živa bića i svjedočiti o Bogu, ako žele dobiti odobrenje od Boga, tada moraju prihvatiti Božje spasenje; moraju se rado pokoriti Njegovom sudu i grdnji i moraju dragovoljno prihvatiti Božje podrezivanje i Njegov obračun s njima. Tek će tada moći u djelo provesti sve istine koje Bog zahtjeva. Tek tada će zadobiti Božje spasenje i zaista postati živa bića. Žive je Bog spasio; njima je Bog sudio i izgrdio ih, oni su voljni predati sebe i položiti svoj život za Boga; cijeli svoj život oni bi drage volje posvetili Bogu. Tek kad živi posvjedoče o Bogu, Sotona može biti posramljen; samo živi mogu širiti Božje djelo evanđelja, samo živi su u potrazi za Božjim srcem i samo živi zaista jesu ljudi” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo.). Nakon što sam pročitao taj ulomak, jednostavno sam znao da je to odgovor koji sam godinama tražio. Konačno sam saznao što znači biti „mrtav”, a što „živjeti”. Kad je Bog stvorio Adama i Evu, mogli su Ga slušati, iskazivati i slaviti. Bili su živi ljudi. Potom ih je Sotona iskušao da izdaju Boga i počeli su živjeti u grijehu pod moći Sotone. Tako je čovječanstvo postajalo sve iskvarenije, a u nas su se ulijevali svakakvi Sotonini otrovi. Upali smo dublje u grijeh, nijekali Boga, odbijali ga i opirali Mu se. Proživljavali smo sotonske žudnje. Nismo nimalo nalik čovjeku kojeg je Bog stvorio u početku. Bog svakoga tko živi u grijehu i u moći Sotone vidi kao mrtvog, a mrtvi pripadaju Sotoni i protive se Bogu. Nisu dostojni Njegova kraljevstva. Bog spašava žive. Svojim sudom i grdnjom čisti ih od iskvarenosti. Oni odbacuju grijehe i Sotonine sile te se prestaju buniti i protiviti Bogu. U stanju su slušati i poslušati, ma kako Bog govorio i djelovao. Živi mogu svjedočiti i veličati Boga i samo oni mogu dobiti Božje odobrenje te ući u Njegovo kraljevstvo. Da bismo postali živi, moramo prihvatiti istinu koju je Svemogući Bog izrazio te doživjeti Njegov sud i na kraju se očistiti te povratiti svijest i razum, slušati Stvoritelja i primijeniti riječi Božje u praksi, poštivati Boga i svjedočiti o Njemu. To su ljudi koji su se doista vratili među žive, koji mogu ući u kraljevstvo i steći vječni život. U tom sam trenutku doista shvatio što je Gospodin mislio kad je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (Iv 11,25–26). Eto što znači. Kad sam to shvatio, osjetio sam olakšanje na srcu.

Nakon toga pročitao sam još jedan članak, a naslov je bio „Jedino Krist posljednjih dana može čovjeku dati put vječnog života”. Ostavio je doista jak dojam na mene. Svemogući Bog kaže: „Krist posljednjih dana donosi život i trajni i vječni put istine. Ova istina je put kojim čovjek stječe život i to je jedini put kojim će čovjek spoznati Boga i biti od Boga odobren. Ako ne tražiš put života koji je omogućio Krist posljednjih dana, nikada nećeš steći Isusovo odobrenje i nikada nećeš biti podoban proći kroz vrata kraljevstva nebeskog, jer si i marioneta i zatočenik povijesti. Oni koji su pod kontrolirani propisima, slovom i u okovima povijesti, nikada neće moći steći život, niti vječni put života. To je zato što jedino što oni imaju jeste mutna voda koje se drže tisućama godina umjesto vode života koja teče s prijestolja. Oni koji nisu opskrbljeni vodom života zauvijek će ostati leševi, Sotonine igračke i sinovi pakla. Kako onda mogu gledati Boga? Ako samo pokušavaš držati se prošlosti, samo pokušavaš održati stvari onakvima kakve jesu dok stojiš u mjestu i ne pokušavaš promijeniti postojeće stanje stvari i odbaciti povijest, nećeš li uvijek biti protiv Boga? Koraci Božjeg djela su ogromni i moćni, poput nadolazećih talasa i grmljavine koja odjekuje – pa ipak ti sjediš pasivno čekajući uništenje, držeći se svoje ludosti i ne čineći ništa. Kako te onda mogu smatrati za nekog tko ide stopama Janjeta? Kako možeš opravdati Boga kojeg se držiš kao Boga koji je uvijek nov i nikada star? I kako te riječi iz tvojih požutjelih knjiga mogu prenijeti u novo doba? Kako te mogu povesti da tražiš korake Božjeg djela? I kako te mogu odvesti na nebo? To što držiš u rukama jesu slova koja mogu pružiti samo privremenu utjehu, a ne istine koje mogu dati život. Spisi koje čitaš mogu samo obogatiti tvoj jezik i nisu riječi filozofije koja ti može pomoći da spoznaš ljudski vijek, a još manje staze koji te mogu odvesti do savršenstva. Zar ti ovo neslaganje ne daje razlog za razmišljanje? Zar ne čini da uvidiš tajne koje sadrži u sebi? Jesi li kadar predati se nebu kako bi sam susreo Boga? Bez Božjeg dolaska, možeš li odvesti sebe na nebo kako bi uživao u obiteljskoj sreći s Bogom? Da li još uvijek sanjaš? Predlažem, onda, da prestaneš sanjati i pogledaš tko sada djeluje – pogledaj tko sada čini djelo čovjekovog spasenja tokom posljednjih dana. Ako ne pogledaš, nikada nećeš dobiti istinu i nikada nećeš steći život” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo.). Te su riječi doista jako utjecale na mene. Osjetio sam autoritet i moć tih riječi te da mogu potjecati samo od Boga. Sjetio sam se da je Gospodin Isus rekao: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6). To je to. Tko bi, osim Boga, mogao vladati vratima kraljevstva? Ako želimo vječni život, moramo prihvatiti put do vječnog života koji pokazuje Krist posljednjih dana, istine koje izražava Gospodin Isus koji se vratio. To je jedini put za ostvarenje nada da ćemo zakoračiti u kraljevstvo. Bio sam sretan što sam uspio pronaći put do kraljevstva. Bio sam jako uzbuđen. Čitao sam Božje riječi kao da su hrana za gladnog i ostavile su velik trag na meni. Što sam ih više čitao, sve sam sigurniji bio u to da su istinite, da nisu mogle poteći ni od kakvog pastora ili teologa. Riječi Svemogućeg Boga dobro su na moju izgubljenu, gladnu dušu i ponovno sam se sjetio onog starca koji je pokušavao prodati novine. Stalno me nutkao da kupim pretplatu i zato sam napokon čuo Božji glas. Htio sam mu zahvaliti, ali ga više nisam mogao pronaći. Zatim sam uvidio da su to omogućila Božja čudesna djela. Taj mi je čovjek nudio pretplatu, a to mi je omogućilo da čujem Božji glas i dočekam Gospodinov povratak. Bilo je to Božje vodstvo i Njegova ljubav prema meni. Doista sam zahvalan Bogu. Osjećam se iznimno blagoslovljeno što sam uspio čuti Božji glas i svjedočiti Njegovoj pojavi za svoga života. Meni je to Božje milosrđe i milost. Štoviše, Njegovo spasenje. Hvala Svemogućem Bogu!